19. februara je 100 godina od dana rođenja šahiste Davida Bronštajna.
Piše: Timur Ganejev Zamjenik šefa sportskog odjela "Sport-Express"
Šahista David Bronštajn
Foto: Getty Images
100 godina od rođenja velikog šahiste.
U istoriji šaha bilo je samo 17 svjetskih šahovskih šampiona. Ipak, postoji mnogo sjajnih velemajstora koji su imali sve što je potrebno da zauzmu vrh, ali iz različitih razloga nisu stigli tamo. Možemo hrabro imenovati igrače poput Mihaila Čigorina, Arona Nimcoviča, Paula Keresa... Ali češće nego svi veliki igrači, odgovarajući na pitanje o najboljem od najboljih (bez šahovske krune), pominju Viktora Korčnoja (koji se mogao pohvaliti pobjedama nad čak deset svjetskih šampiona) i Davida Bronštajna. Povodom 100. godišnjice od rođenja Davida Ionoviča, prisjećamo se njegovog zanimljivog životnog puta, punog oštrih preokreta.
Skinuo je pozlatu
1944. godine, dvadesetogodišnji Bronštajn, koji se obučavao u šahovskom klubu kijevskog Pionirskog dvorca, debitovao je na Prvenstvu SSSR-a i zauzeo skromno 15. mjesto, ali je pobijedio ni manje ni više nego Mihaila Botvinika. Već četiri godine kasnije, Bronštajn postaje prvak zemlje, a naredne godine ponovo osvaja savezno prvenstvo - ovog puta zajedno s drugim budućim svjetskim šampionom Vasilijem Smislovom. 1949. godine, Bronštajn pobjeđuje na međuzonskom turniru, a 1950. godine - zajedno s Isakom Boleslavskim - na turniru izazivača. Duel između njih završen je pobjedom Bronštajna, i 1951. godine sastao se u borbi za šahovsku krunu sa Mihailom Botvinikom u Moskvi.
To je bio prvi meč za svjetskog šampiona koji se odvijao pod pokroviteljstvom FIDE, gdje izazivač za titulu nije bio izabran po hirovima šampiona, već je prošao sito kvalifikacija, u kojem je nadmašio druge, podjednako dostojne protivnike, baš kao što je i maštao Botvinik. I moralo se dogoditi da se prvi pretendent na krunu pokaže Bronštajn, koji... za razliku od većine svojih kolega, nije se ni malo plašio Mihaila Moisejeviča. Posle 1948. godine, kada je Botvinik doslovno smrvio sve konkurente na turniru i osvojio krunu, činilo se da ga je nemoguće pobijediti u meču. Ali David je dokazao suprotno! Čak i više, da je igrao od samog početka isto kao u završnici meča, sigurno bi postao novi svjetski šampion... Kako bi to rekao Bent Larsen, "skinuo je s Botvinika svu pozlatu", zbog čega je patrijarh do kraja života smatrao Bronštajna svojim "neprijateljem".
Dramatike i napetosti u ovom meču bilo bi dovoljno za još dva-tri meča. Nevjerovatne partije i sjajna inspiracija, suptilna psihološka pozadina koja je pratila igru u većini partija, promjena vođstva, Bronštajnov prodor na kraju i sjajan povratak Botvinika u ključnom trenutku meča. Nakon 22 partije, Bronštajn je bio u vođstvu: 11,5:10,5. Trebalo je osvojiti jedan poen u dvije partije. Odlučujuća je bila 23. partija, u kojoj je, potcijenivši teškoće nastale završnice, Bronštajn doživio poraz. Posljednja partija završena je remijem, i Botvinik je zadržao titulu svjetskog šampiona (12:12).
"Botvinik je igrao kao buldožer, išao je po centru, a protivnici nisu podnosili snagu njegove mentalne napetosti, njegove energije. Nisam podnosio preciznost njegove igre ni ja, on kao da nije pomicao figure, već ih zabijao ekserima u tablu!" - pričao je kasnije Bronštajn.
Šahista Bobby Fisher Bobi Fišer.
Foto: Global Look Press
Fišerovo ćutanje
Međutim, Bronštajn nije smatrao titulu svjetskog šampiona vrhuncem šaha, postavljajući mnogo više cijenjene tvorce ove intelektualne igre: Amerikanca Pola Morfija iNijemca Adolfa Andersena.
"Žalosno je što se prvi svjetski šampion Wilhelm Steinitz nazvao svjetskim šampionom, a nije krenuo tim putem da ga nazivaju laureatom. Možda bi tada u šahu više cijenili ljepotu rješenja, rizik, maštovitost i hrabrost, ne bi bilo tih dosadnih višednevnih mečeva gdje je važno čekati greške protivnika, ne bi bilo jednostavno nezanimljivih partija. Za mene je titula svjetskog šampiona u šahu nešto atavističko. Sam pojam svjetskog šampiona prlja šah. U umjetnosti ne može biti šampiona. Ko je za mene bio šampion? Morfi, Andersen - to su bili šampioni. Ideja šahovskog prvenstva je bila predložena od strane Steinitza, kasnije je Lasker rekao da u šahu igraju ne figure, već ljudi, i odnosi između šahista pretvorili su se u odnose boksera prije borbe."
Iako je nakon poraza od Botvinika, Bronštajn još uvijek pokušavao da se bori za šahovsku krunu. Godine 1953. na turniru kandidata dijelio je 2-4. mjesto sa Keresom i Samuelom Reševskim, a 1956. godine na sličnom turniru dijelio je samo 3-7. mjesto. Osjećalo se da je vrhunac šahovske karijere Bronštajna, koji je bio gotovo pa svjetski šampion, iza njega. Godine 1958. i 1964. nije uspio preći međuzonsku prepreku, posustajao je na kraju takmičenja. Mada treba razumjeti kakva su mu bila suparništva u to vrijeme. Osim sve sovjetske šahovske elite, u to vrijeme je sjajala zvijezda 11. svjetskog šampiona Roberta Fišera.
"Upoznao sam ga 1958. godine na turniru u Portorožu", sjećao se Bronštajn u svojoj knjizi. "Sjedili smo za istim stolom: Golombek, ja i Fišer. Doručkovali, ručali, večerali. I tako čitav mjesec... Bilo mi je zanimljivo posmatrati Fišera, ali dugo nisam mogao shvatiti zašto ovaj 15-godišnji momak tako dobro igra šah. Bobi je izgledao malo preplašeno, nije komunicirao s nama, samo se pozdravljao.
Ali jednog dana nas je iznenadio. Golombek i ja obično smo živahno razgovarali za stolom. Fišer je slušao, ali nikada nije ubacio ni riječ. I odjednom ga je nešto zainteresovalo u našem razgovoru. Zaintrigiran, obratio se Golombeku nekim pitanjem. Nije ni završio rečenicu, a ja sam vidio čudo: Fišerove oči, prekrivene kao nekim filmom, odjednom su počele otvarati - baš kao objektiv fotoaparata, i vidio sam jasne, čiste, djetinje znatiželjne oči! Ali to nije bilo sve... Nakon što je Golombek detaljno odgovorio na pitanje, Fišer je rekao: "Hvala" - i tada smo vidjeli isto čudo, ali unazad: Bobijeve oči ponovno su postajale mutne, polako se prekrivajući filmom. I slika je ponovno zauzela početni položaj: mi smo i dalje živahno razgovarali, a Fišer je ćutao. Naravno, ovaj slučaj mi nije otkrio tajnu njegove fenomenalne
igre, ali shvatio sam glavnu stvar: Fišera zanima samo ono što ga zanima, tada uključuje svoj intelekt, a za sve ostalo nije mu stalo! Baš kao kompjuter."
Pismo zahvalnosti
Kompjuteri su uvijek interesovali Davida Ionoviča. 2003. godine objavljena je njegova šesta knjiga pod nazivom "David protiv Golijata". U ulozi biblijskog junaka u knjizi je sam klasik šaha, dok je u ulozi Golijata - kompjuter koji igra šah. Mnoge ideje Bronštajna iz ove knjige, bez sumnje, izuzetno su relevantne i danas. Jer bio je pravi pionir u igri čovjeka protiv mašine.
Rukavicu protiv kompjutera Bronštajn je bacio još 1963. godine: "M-20" - naziv prvog domaćeg šahovskog programa. Napomenimo da je ruski velemajstor takođe bio jedan od najvrednijih savjetnika.
Konsultanti u stvaraocima čuvenog elektronskog čudovišta IBM "Dip Sot", kasnije preimenovanog u "Dip Blu". Tako da ispada da je Bronštajn postavio kamen temeljac za spomenik pobjedi superkompjutera nad tadašnjim svjetskim šampionom Garijem Kasparovom. Odajući priznanje ovom činu, Kasparov će godinama kasnije pisati uzbuđeno predgovor "Davidu protiv Golijata"...
"Da li su kompjuteri pokazali da su sposobni učenici?" - pita Bronštajna njegov koautor, novinar Sergej Voronkov.
I genijalni šahista odgovara: "Oni uzburkavaju vaše misli, maštu, tjeraju vas da razmišljate punom parom, s njima se ne možete opustiti, ne možete igrati olako. Svojom igrom, slobodom od bilo kakvih šablona, natjerali su nas da posumnjamo u nepromjenjivost mnogih u mladosti naučenih strateških aksioma i pravila... Da budemo iskreni, kompjuteri su postali gospodari situacije..."
Bronštajn - jedini supervelemajstor na svijetu na nivou Pola Morfija - posvetio je veći dio svog života traženju načina borbe protiv neizbježnog zla koje proizlazi iz napretka. I evo do kojeg zaključka dolazi:
"Igrajući posljednjih godina s raznim programima, jasno vidim besmislenost borbe s kompjuterom 'na njegovom terenu'. Kojoj šahovskoj igri su potrebni svi proračuni s apotekarskom preciznošću, gdje nema mjesta ni za inspiraciju, ni za rizik, ni za maštovitost?! Koliko god tužno bilo, ali otac kibernetike Norbert Viner bio je u pravu: dani šaha kao zanimljive igre, izgleda, su izbrojani. Ali ne treba kriviti kompjuter za to. Šahisti su sami iskopali jamu kad su odlučili provjeriti harmoniju božanske igre algebrom. Počelo je s amaterskim 'Priručnikom' (prvim šahovskim udžbenikom), nastavilo se u naučno utemeljenim Enciklopedijama i logički se završilo totalnim bazama podataka. Usmjerivši šah u elektronsko-kompjuterski put, sami smo sebi oduzeli radost stvaralaštva.
...Ili možda nije sve tako beznadno? Kada sam, kao moj omiljeni Don Kihot, krenuo u borbu s kompjuterskim vjetrenjačama, iskreno sam vjerovao da je živi ljudski mozak neuporedivo moćniji od bilo kojeg elektronskog čudovišta!"
Godine 2002., posebno za "SЭ", Bronštajn je komentarisao meč 14. svjetskog šampiona Vladimira Kramnika protiv kompjuterskog programa "Dip Fritz" u Bahreinu i meč 13. svjetskog šampiona Garija Kasparova s "Dip Junior-om" u Jerusalimu. Sjeća se šahovski komentator "SЭ" Jurij Vasiljev.
"Svaki put kad sam zvao Maestra (tada smo se dopisivali telefonom), on bi prvo govorio namjerno sporo, kao da zagrijava svoj motor unutrašnjeg sagorevanja. Zatim bi Bronštajnova riječ postajala brža. Zatim vrlo brza. I na kraju, slušalica bi počinjala ispuštati vatrenu rijeku riječi! Paradoksalne analogije, poetskih slika, uzbudljivih izleta u istoriju šaha - to je Bronštajn! Nije slučajno što ga je Kasparov nazvao Učiteljem svijeta šaha. Takvih nesebičnih, suptilnih i izvanrednih pedagoga, istorija ove drevne igre, vjerovatno, nije poznavala. A evo šta je Bil Vorli, saradnik laboratorije "Hjulet Pakard", u kojoj se nekada igrao meč Bronštajn - "Dip Sot", pisao o njemu: 'Opšti pravac igre i izbor planova Davida jasno pokazuju da je on svjesno eksperimentisao. U laboratoriji je uvijek bilo nekoliko radnika, i David je dijelio svoje vreme između samih partija, objašnjavanja okolini koji potez očekuje od kompjutera, i poruka o tome o čemu trenutno razmišlja. Tako je bio istovremeno igrač, analitičar i komentator - i sve to za 20 minuta!' Jednom mi je Maestro pokazao pismo od tvoraca "Dip Blu" (to je bilo nakon senzacionalnog poraza Kasparova od superkompjutera 1996. godine). 'Znate, danas ćete uhvatiti veliku ribu', rekao je David Ionovič. 'Evo pisma od ovih momaka. Zahvaljuju mi se za ono što sam ih naučio. Igrao sam trening meč s "Dip Blu" od 16 partija. Radio sam to telefonom. Pišu da je moje duboko razumjevanje šaha, mašta i inteligencija (to su njihove riječi) donijeli veliku korist njima i njihovoj mašini. I posebno mi zahvaljuju što nisam tražio nikakvu novčanu naknadu za ovaj posao. Dobra pisma.
Dobri momci. Ostavio sam im 400 svojih partija, prepisanih rukom. Razišli smo se kao prijatelji'."
Kreatori "Dip Blue" dobili su 700 hiljada dolara za pobjedu u meču protiv Kasparova, brojne prestižne nagrade i priznanja. A "stari ratnik sa čarobnim štapićem" (kako ga nazva Fen Sun Su, tvorac "Dip Sot"), živeći od skromne penzije, dobio je samo pismo zahvalnosti...
David Bronštajn i Aleksandar Toluš.
Foto Getty Images
Omasovljenje šaha
Iako je postigao uspjehe u mladosti, Bronštajn nije imao namjeru da postane profesionalni šahista. Sanjao je da postane matematičar, pravio planove za univerzitet... Međutim, poslednjeg dana 1937. godine su uhapsili njegovog oca - i on je postao "sin neprijatelja naroda", s takvim obilježjem u ličnom dosijeu,na nauku i visoko obrazovanje mogao je zaboraviti. Tako je šah nevoljno postao njegov glavni posao u životu, i čitavog života je pokušavao da ga učini zanimljivijim i omasovi igru. "Da budem iskren, nikada nisam mislio da je šah nešto posebno, fantastično, ali... istovremeno sam smatrao: ako je postao moj poziv, onda je moja dužnost - biti umjetnik, unapređivati omiljenu umjetnost na svaki način!"
Tako je 1977. godine izdao zajedno s publicistom Georgijem Smoljanom izvanrednu, aktuelnu i za naše dane knjigu "Divni i žestoki svijet. Subjektivni zapisi o savremenom šahu”, u kojoj je u živopisnom i neposrednom stilu predvidio sve što čeka svijet četvrt vijeka kasnije...
Velemajstor je mnogo govorio o krizi žanra i traženju gledalaca, o načinima koji bi mogli vratiti gledaoce u dvorane - njemu, ni u najluđim snovima, nije moglo pasti na pamet da će organizatori sami istjerati gledaoce i ostaviti igrače same sa sobom!
Isto tako ozbiljne probleme je postavljao i u svom "Šahovskom samoučitelju", još uvek nedovoljno cijenjenoj knjizi, čije su mnoge ideje prevazišle svoje vrijeme. Imala je drugo izdanje, u kojem je Bronštajn iznio svoj pogled na samu suštinu borbe, sukoba ličnosti i moralnog izbora koji često igračima stoji pred očima... David Ionovič se raspravljao, diskutovao, izazivao čitaoca na polemiku - i tražio odgovore na pitanja koja su ga stvarno mučila čitavog života u šahu.
Tada je, prvi od svih velikih šahista, suprotno od Botvinika, koji nije priznavao ništa osim klasičnog petočasovnog kontrolnog vremena s odloženim partijama, progovorio o ubrzanju igre, uvodjenju novih formata igre i takmičenja. Za njega, za razliku od sportista, govorio je umjetnik, stvaralac, koji je prije svega mislio na one za koje se sve to radi - na gledaoce. On, sjajni blic igrač, revnosno je promovisao i među masom i u elitnom okruženju brzu igru, u kojoj preovlađuju emocije, nešto što nedostaje u sporijoj igri.
"Uvijek sam shvatao šah kao razmjenu međusobnih izazova - kao u školi, gdje prijatelji jedni drugima postavljaju matematičke zadatke i gledaju ko će ih prvi riješiti!" - objašnjavao je Bronštajn.
I zagovarao je blic i brze šahovske partije. Mnogo prije Fišera, još u 1960-im, predložio je ideju elektronskih časovnika i, u skladu sa time, kontrole dodavanjem nekoliko sekundi posle svakog poteza. Ali, za razliku od Amerikanca, prema njegovoj ideji, te sekunde ne bi trebalo da se akumuliraju! Kada su svuda počeli da igraju šah sa "kontrolom Fišera", Bronštajn je postavljao iznenađeno pitanje: "Evo, napravili ste tri besmislena šaha - i dobili ste dodatno vrijeme. Ali zašto? Po mojoj kontroli ne dobijate vrijeme tek tako, ali nećete ni oboriti zastavicu!"
Slična je priča i o "Fišerovom šahu". U suštini, i njega nije izmislio on, već Bronštajn. I opet, David Ionovič je imao zanimljiviju verziju. Ako u Random960 igrač ne bira poziciju, već je dobija nasumično, u "šahu Bronštajna" sami određujete raspored figura, postavljajući ih redom na prvu liniju. I odmah dvije varijante - raditi to javno ili sakriti od protivnika do prvog poteza!
Predložio je i igrao međusobne simultanke na šest ili osam tabli. Na dan stogodišnjice rođenja Bronštajna u ovom formatu, Šahovska federacija Rusije (ŠFR) organizuje meč između trostrukog svjetskog šampiona u blicu Aleksandra Griščuka i aktuelnog šampiona Rusije Vladislava Artemjeva (šest partija istovremeno sa kontrolom vremena 40 minuta do kraja partije + 10 sekundi po Bronštajnu).
Bronštajn je bio pobjednik desetina turnira. Mnogo puta je kao član sovjetske reprezentacije bio olimpijski šampion i tri puta evropski šampion. Ali on ne smatra ove uspjehe glavnim.
"Ponosim se time što sam stalno učestvovao na šampionatima Moskve. Moskovljani su to cijenili i dolazili da me gledaju. Nisam mogao odbiti da igram na šampionatu grada u kojem mi peku hljeb i voze tramvaji... I moje najbolje dostignuće je pobjeda na Prvenstvu Moskve 1948. u brzoj igri prije putovanja u Stokholm. Zatim sam osvojio isti turnir 1952. godine, kada je o čitav olimpijski tim: Smislov, Keres, Geler, Boleslavski, Kotov. A 1953. godine postao sam prvak na Prvenstvu Moskve u klasičnom šahu, a zatim i na prvenstvu po tempu pet minuta. Ispada da sam već tada dokazao da nije potrebno trošiti 7 sati na jednu partiju..."
Neumorni propagandista brze igre i hronometraže šahovske partije. Inventivac. Pronalazač. Autor knjiga remek-djela. David Ionovič zauvijek će ostati upisan u istoriji šaha.
Нема коментара:
Постави коментар