Piše: Adela Ziatdinova, dopisnik
Intervju sa Alisom Gallyamovom
Jedna od najtalentovanijih šahistkinja 90-ih, Alisa Gallyamova, postigla je uspjeh u reprezentacijama SSSR-a, Ukrajine i Rusije. U intervjuu za RIA Novosti Sport, ova šahistkinja, velemajstor, je ispričala kako se zaljubila u brilijantnog Vasilija Ivančuka, o nacionalističkim zastavama 9. maja u Lavovu, kako ju je NATO bombardovanje sprečilo da uđe u reprezentaciju Jugoslavije i zašto patriotizam Sergeja Karjakina liči na PR kampanju.
“Moj muž je bio kao drugo dijete”
– Alisa, vi rijetko igrate šah.
Alisa Gallyamova – U najboljem slučaju jednom godišnje. To se dešava i rjeđe.
– Zašto?
Alisa Gallyamova – Ako me pozovu u superfinale ruskog prvenstva, naravno da ću ići. Sada sam pozvana na jak turnir na Ostrvu Man. Ali nije jasno kako doći tamo. Ja ne letim. Već dugo ne idem na redovne turnire. Želim da igram manje. Teško je. Sada treniram, radim sa reprezentacijom naše republike, kao i sa decom onlajn.
Željela bih da pozovem djecu na svoje časove i turnire u svoj šah klub, koji sam otvorila u julu u centru Kazanja. Tražila sam sredstva za svoju školu dugi niz godina i prošle godine sam dobila pomoć. Tačno na godinu dana! Zato smo prošle godine bili u mogućnosti da izvodimo besplatne časove za djecu. Ali čim je republičko Ministarstvo sporta intervenisalo, finansiranje je odmah stalo. Prije toga su takođe dva puta dodijeljena sredstva, ali je, nažalost, novac išao preko sportskog komiteta, tako da ga nisam dobila. Službenici sportskog komiteta su od mog meča za svjetsku šampionku, koji se odigrao davne 1999. godine, imali neku vrstu manije, ne samo da mi ne pomažu, već i da se miješaju na sve moguće načine. Šteta što to pogađa i djecu. Zbog toga sam prinuđena da držim plaćene časove, ali cijene su pristupačne.
– Pratite li uspjehe svog bivšeg supruga, ukrajinskog velemajstora Vasilija Ivančuka?
Alisa Gallyamova – To je zaboravljena priča, sve se desilo u prošlom životu. Ne, ne pratim. Imao je problema da napusti Ukrajinu, pušten je u poslednjem trenutku, a dobro je igrao na Svjetskom kupu i dobro se borio protiv Carlsena.
– Udali ste se sa 18 godina. Da li ste to požalili?
Alisa Gallyamova – Bila je to strašna greška, negativno se odrazila na moju karijeru. Godinama sam se udaljila od šaha, iako sam nastavila da igram. Zaista sam požalila što sam se preselila u Lavov. Tamo sam imala malo dijete u naručju, a sam Ivančuk je takođe bio kao drugo dijete.
Alisa Gallyamova
– Ivančuka nazivaju šahovskim genijem, iako nije postao svetski šampion.
Alisa Gallyamova – Neće ni postati. Bio je veoma jak šahista, ali su drugi faktori igrali ulogu. Uključujući psihologiju. Naravno, imao je pravu šansu, a morao je da pobjedi 18-godišnjeg Ponomarjova u meču za titulu svjetskog prvaka. Ovo je Ponomarjovu bio prvi i poslednji veliki uspjeh u karijeri. Imao je veliku sreću. Zvijezde su se tako poravnale. U našoj porodici ja sam bila žena i majka, a on je bio samo šahista. Bilo je teško jer nije bio dobar u svakodnevnom životu. Ništa ga osim šaha nije zanimalo. Odnosno, morala sam sam da radim
bukvalno sve. Istovremeno, i sama sam bila ambiciozna, tada sam igrala na Olimpijadi za reprezentaciju SSSR-a, tamo su bile sve Gruzijke, bio sam jedina 18-godišnja Ruskinja. Nastupila sam veoma dobro, a prije toga sam zauzela treće mjesto na turniru kandidata. Bila sam u usponu, ali tu su bili Ivančuk i dijete, nisam imala podršku. Bilo je teško.
Vasilij Ivančuk
“Vraćena sportu zbog tragedije”
–Kako ste se na kraju vratili u svijet šaha nakon rođenja drugog djeteta?
Alisa Gallyamova – Sve se desilo posle tragičnog slučaja. Kod nas je bila veoma sposobna, talentovana devojka, Elena Tairova. Nažalost, dijagnostikovan joj je rak i odbila da ide na turnir. Uopšte nisam planirala da nastavim sportsku karijeru, imala sam svoje stvari, nisam više mogla da zamislim da igram šah. Ali pozvana sam u Superfinale. Nakon duge pauze stigla sam do finala Svjetskog šampionata, pa još jedna pauza, povratak, i na Evropskom prvenstvu sam zauzela treće mjesto.
– Kada su u porodici dva velemajstora, da li se djeca odmah uče šahu?
Alisa Gallyamova – Ne. Ako nema želje, čemu onda na silu? Dala sam im šah i pokušala da ih naučim. Stariji sin sada čak igra na internetu, ali mlađi nije baš zainteresovan. Upravo smo mu kupili ‘pit bike’ (vrsta motora). Uskoro, izgleda da ću i ja voziti ‘pit bike’. Jer ga sada pratim na biciklu.
– Živite u Rusiji, otac vašeg starijeg sina Mihaila aktivno podržava Ukrajinu i tamo živi.
Alisa Gallyamova – Stariji sin uopšte ne komunicira sa ocem. Prije Covida su se nekoliko puta sastajali u trećim zemljama, ali je onda sve stalo. Ne znam kako on živi.
– Da li je situacija u svijetu uticala na njihovu vezu?
Alisa Gallyamova – Nije imalo nikakvog uticaja, jer Ivančuk i njegovi roditelji i rođaci nisu bili zainteresovani za Mišin život. Od njegovog djetinjstva nikada nije bilo interesa ili finansijske podrške.
– Godine 1992. igrali ste za reprezentaciju Ukrajine kada ste živeli u Lavovu.
Alisa Gallyamova – Kada se Sovjetski Savez raspao, ukrajinski tim je postao pobjednik šahovske olimpijade. Nije bilo novca za karte, mislim da smo putovali o svom trošku. Čini se da smo kasnije za ovo dobili nadoknadu, ne sjećam se. Ni tada ni kasnije tim nije imao normalno finansiranje. Igrala sam i za reprezentaciju Ukrajine na Evropskom prvenstvu koje smo osvojili. Tadašnji predsjednik zemlje, Kučma je pozvao naš tim na proslavu.
– Kakva je bila Ukrajina 1992? Da li ste se razdvajali na Ruse i Ukrajince ili su tada bili jedan narod?
Alisa Gallyamova – Devedesetih godina sam živjela u Lavovu. Sve je bilo u redu sa onima sa kojima sam razgovarala. Onda je to bio jedan narod. Ali i tada se tako nešto osjećalo. Pojavili su se nacionalisti, 9. maja, sjećam se, visile su crne zastave. Ivančukova majka je takođe bila protiv Rusije. U skladu sa time i ona je bila protiv mene. Ona zaista nije voljela Rusiju. I iz nekog razloga je htjela da se Tatarstan odvoji od Rusije.
– Ispada da se niste slagali s njom?
Alisa Gallyamova – Naravno. Ne znam ni kako bi sve ispalo da sam Ivančuka preselila u Kazanj. Tada nisam ni o čemu razmišljala. Djevojke obično odlaze za mužem. Njegova majka je učinila sve da uništi našu vezu. Nakon što sam otišla, brzo mu je našla “odgovarajuću” ženu- dadilju sa dvoje djece. Možda bismo se i razveli bez nje, ali uz njenu pomoć to se dogodilo brže. Odnosno, živjela sam sa njim četiri i po godine, pa sam spakovala kofere, ništa nisam rekla i otišla. Kasnije sam optužena za otmicu djeteta. Ali da sam im rekla, vjerovatno bih jednostavno ostala bez sina. Ne shvatam zašto se nismo razveli ranije. Iako nisam tražila nikakvu imovinu, niti alimentaciju, a grad nam je dodijelio stan. Sa teškoćom sam se razvela nakon pet godina.
“Bili smo pozvani da igramo za Jugoslaviju, ali nakon NATO bombardovanja sve se raspalo”
– Rekli ste da vam je ponuđeno da dobijete drugo državljanstvo.
Alisa Gallyamova – Da, bila sam pozvana u Jugoslaviju prije tragičnih događaja koji su se tamo desili. Sastali smo se čak i sa jednim ministrom. Oni su tamo jako voljeli šah, čak sam igrala i za njihov tim, ali posle NATO bombardovanja sve se raspalo.
– Šta mislite o patriotskoj retorici Sergeja Karjakina?
Alisa Gallyamova – U naše vrijeme svi treba da budemo patriote. I ako je moguće, onda se uključiti u aktivnu političku aktivnost. Da sam bila uključena, bila bih sretna. Karyakin ima podršku države, moćno sponzorstvo i menadžera koji ga je uvelike unapredio i uključen je u sva pitanja. Sva njegova putovanja, pa čak i majstorski kursevi za djecu, nisu besplatna i skupi su za organizatore.
– On odbija da djeluje u neutralnom statusu. Da li to podržavate?
Alisa Gallyamova – To je kompleksno pitanje. Sportisti treniraju čitav život za učešće na Olimpijadi ili šampionatu svijeta. Ali ako se od njih traži da potpišu neke papire protiv svoje domovine ili se izjasne negativno, ja sam kategorički protiv toga. Mislim da bi Karjakin, da je pred sobom imao meč za svjetskog šampiona, sigurno otišao u bilo kojem statusu. Ali Svjetski kup je, uglavnom, lutrija, a on se sada ne bavi tako ozbiljno šahom. Za to morate puno raditi na pripremi. A ako osoba nije sigurna u sebe, nije sigurna da će pobijediti, odsustvo zastave može biti jedan od izgovora. Ali ne znamo šta je ustvari. Takođe je odbio da učestvuje u superfinalu ruskog prvenstva. Zato to više liči na PR kampanju. Iako je sasvim moguće da ima ideoloških razloga. Mislim da postoji potreba za održavanjem alternativnih Olimpijskih igara. MOK je previše korumpiran, imaju dvostruke standarde za sportiste. Na Zapadu ima licemjerja i dvostrukih standarda u svemu.
– Nasuprot tome, Ian Nepomniachchi nastavlja da igra u neutralnom statusu. On je naveo da i bez zastave svi dobro znaju iz koje je zemlje.
Alisa Gallyamova – Nepomniachchijeva pozicija mi je bliska, jer čitav život radi na meču za šahovsku krunu. Naravno, svi znaju koju državu predstavljate. Ali kada sam sa 15 godina osvojila svoje prvo svjetsko prvenstvo za djevojčice, bila sam veoma ponosna kada je svirala himna Sovjetskog Saveza i podignuta zastava moje zemlje. Ne mogu riječima opisati kako sam se osjećala. Svi sportisti sanjaju o tome. Ali šta učiniti kada je toliko politike i prljavštine u MOK-u i drugim sportskim organizacijama? Ne učestvovati na takmičenjima? Naši sportisti nisu krivi. Samo rijetki imaju priliku da odigraju meč za prvenstvo svijeta ili da idu na Olimpijadu. Odigrala sam dva takva meča. To je teško pitanje. Neko kaže da treba sve bojkotovati. Ali onda morate stvoriti i ponuditi nešto zauzvrat.
https://rsport.ria.ru/20230922/alisa_gallyamova-1897901070.html
Нема коментара:
Постави коментар