“Bio je to jedan narod”: šahistkinja iz Rusije – o njenoj ljubavi prema geniju iz Ukrajine

 

Piše: Adela Ziatdinova, dopisnik

Intervju sa Alisom Gallyamovom

Jedna od najtalentovanijih šahistkinja 90-ih, Alisa Gallyamova, postigla je uspjeh u reprezentacijama SSSR-a, Ukrajine i Rusije. U intervjuu za RIA Novosti Sport, ova šahistkinja, velemajstor, je ispričala kako se zaljubila u brilijantnog Vasilija Ivančuka, o nacionalističkim zastavama 9. maja u Lavovu, kako ju je NATO bombardovanje sprečilo da uđe u reprezentaciju Jugoslavije i zašto patriotizam Sergeja Karjakina liči na PR kampanju.

“Moj muž je bio kao drugo dijete”

– Alisa, vi rijetko igrate šah.

Alisa Gallyamova – U najboljem slučaju jednom godišnje. To se dešava i rjeđe.

– Zašto?

Alisa Gallyamova –  Ako me pozovu u superfinale ruskog prvenstva, naravno da ću ići. Sada sam pozvana na jak turnir na Ostrvu Man. Ali nije jasno kako doći tamo. Ja ne letim. Već dugo ne idem na redovne turnire. Želim da igram manje. Teško je. Sada treniram, radim sa reprezentacijom naše republike, kao i sa decom onlajn.

Željela bih da pozovem djecu na svoje časove i turnire u svoj šah klub, koji sam otvorila u julu u centru Kazanja. Tražila sam sredstva za svoju školu dugi niz godina i prošle godine sam dobila pomoć. Tačno na godinu dana! Zato smo prošle godine bili u mogućnosti da izvodimo besplatne časove za djecu. Ali čim je republičko Ministarstvo sporta intervenisalo, finansiranje je odmah stalo. Prije toga su takođe dva puta dodijeljena sredstva, ali je, nažalost, novac išao preko sportskog komiteta, tako da ga nisam dobila. Službenici sportskog komiteta su od mog meča za svjetsku šampionku, koji se odigrao davne 1999. godine, imali neku vrstu manije, ne samo da mi ne pomažu, već i da se miješaju na sve moguće načine. Šteta što to pogađa i djecu. Zbog toga sam prinuđena da držim plaćene časove, ali cijene su pristupačne.

– Pratite li uspjehe svog bivšeg supruga, ukrajinskog velemajstora Vasilija Ivančuka?

Alisa Gallyamova –  To je zaboravljena priča, sve se desilo u prošlom životu. Ne, ne pratim. Imao je problema da napusti Ukrajinu, pušten je u poslednjem trenutku, a dobro je igrao na Svjetskom kupu i dobro se borio protiv Carlsena.

– Udali ste se sa 18 godina. Da li ste to požalili?

Alisa Gallyamova – Bila je to strašna greška, negativno se odrazila na moju karijeru. Godinama sam se udaljila od šaha, iako sam nastavila da igram. Zaista sam požalila što sam se preselila u Lavov. Tamo sam imala malo dijete u naručju, a sam Ivančuk je takođe bio kao drugo dijete.

Alisa Gallyamova

– Ivančuka nazivaju šahovskim genijem, iako nije postao svetski šampion.

Alisa Gallyamova – Neće ni postati. Bio je veoma jak šahista, ali su drugi faktori igrali ulogu. Uključujući psihologiju. Naravno, imao je pravu šansu, a morao je da pobjedi 18-godišnjeg Ponomarjova u meču za titulu svjetskog prvaka. Ovo je Ponomarjovu bio prvi i poslednji veliki uspjeh u karijeri. Imao je veliku sreću. Zvijezde su se tako poravnale. U našoj porodici ja sam bila žena i majka, a on je bio samo šahista. Bilo je teško jer nije bio dobar u svakodnevnom životu. Ništa ga osim šaha nije zanimalo. Odnosno, morala sam sam da radim

bukvalno  sve. Istovremeno, i sama sam bila ambiciozna, tada sam igrala na Olimpijadi za reprezentaciju SSSR-a, tamo su bile sve Gruzijke, bio sam jedina 18-godišnja Ruskinja. Nastupila sam veoma dobro, a prije toga sam zauzela treće mjesto na turniru kandidata. Bila sam u usponu, ali tu su bili Ivančuk i dijete, nisam imala podršku. Bilo je teško.

Vasilij Ivančuk

“Vraćena sportu zbog tragedije”

–Kako ste se na kraju vratili u svijet šaha nakon rođenja drugog djeteta?

Alisa Gallyamova –  Sve se  desilo posle tragičnog slučaja. Kod nas je bila veoma sposobna, talentovana devojka, Elena Tairova. Nažalost, dijagnostikovan joj je rak i odbila da ide na turnir. Uopšte nisam planirala da nastavim sportsku karijeru, imala sam svoje stvari, nisam više mogla da zamislim da igram šah. Ali pozvana sam u Superfinale. Nakon duge pauze stigla sam do finala Svjetskog šampionata, pa još jedna pauza, povratak, i na Evropskom prvenstvu sam zauzela treće mjesto.

– Kada su u porodici dva velemajstora, da li se djeca odmah uče šahu?

Alisa Gallyamova –  Ne. Ako nema želje, čemu onda na silu? Dala sam im šah i pokušala da ih naučim. Stariji sin sada čak igra na internetu, ali mlađi nije baš zainteresovan. Upravo smo mu kupili ‘pit bike’ (vrsta motora). Uskoro, izgleda da ću i ja voziti ‘pit bike’. Jer ga sada pratim na biciklu.

– Živite u Rusiji, otac vašeg starijeg sina Mihaila aktivno podržava Ukrajinu i tamo živi.

Alisa Gallyamova – Stariji sin uopšte ne komunicira sa ocem. Prije Covida su se nekoliko puta sastajali u trećim zemljama, ali je onda sve stalo. Ne znam kako on živi.

– Da li je situacija u svijetu uticala na njihovu vezu?

Alisa Gallyamova –  Nije imalo nikakvog uticaja, jer Ivančuk i njegovi roditelji i rođaci nisu bili zainteresovani za Mišin život. Od njegovog djetinjstva nikada nije bilo interesa ili finansijske podrške.

– Godine 1992. igrali ste za reprezentaciju Ukrajine kada ste živeli u Lavovu.

Alisa Gallyamova – Kada se Sovjetski Savez raspao, ukrajinski tim je postao pobjednik šahovske olimpijade. Nije bilo novca za karte, mislim da smo putovali o svom trošku. Čini se da smo kasnije za ovo dobili nadoknadu, ne sjećam se. Ni tada ni kasnije tim nije imao normalno finansiranje. Igrala sam i za reprezentaciju Ukrajine na Evropskom prvenstvu koje smo osvojili. Tadašnji predsjednik zemlje, Kučma je pozvao naš tim na proslavu.

– Kakva je bila Ukrajina 1992? Da li ste se razdvajali na Ruse i Ukrajince ili su tada bili jedan narod?

Alisa Gallyamova –   Devedesetih godina sam živjela u Lavovu. Sve je bilo u redu sa onima sa kojima sam razgovarala. Onda je to bio jedan narod. Ali i tada se tako nešto osjećalo. Pojavili su se nacionalisti, 9. maja, sjećam se, visile su crne zastave. Ivančukova majka je takođe bila protiv Rusije. U skladu sa time i ona je bila protiv mene. Ona zaista nije voljela Rusiju. I iz nekog razloga je htjela da se Tatarstan odvoji od Rusije.

– Ispada da se niste slagali s njom?

Alisa Gallyamova – Naravno. Ne znam ni kako bi sve ispalo da sam Ivančuka preselila u  Kazanj. Tada nisam ni o čemu razmišljala. Djevojke obično odlaze za mužem. Njegova majka je učinila sve da uništi našu vezu. Nakon što sam otišla, brzo mu je našla “odgovarajuću” ženu- dadilju sa dvoje djece. Možda bismo se i razveli bez nje, ali uz njenu pomoć to se dogodilo brže. Odnosno, živjela sam sa njim četiri i po godine, pa sam spakovala kofere, ništa nisam rekla i otišla. Kasnije sam optužena za otmicu djeteta. Ali da sam im rekla, vjerovatno bih jednostavno ostala bez sina. Ne shvatam zašto se nismo razveli ranije. Iako nisam tražila nikakvu imovinu, niti alimentaciju, a grad nam je dodijelio stan. Sa teškoćom sam se razvela nakon pet godina.

“Bili smo pozvani da igramo za Jugoslaviju, ali nakon NATO bombardovanja sve se raspalo”

– Rekli ste da vam je ponuđeno da dobijete drugo državljanstvo.

Alisa Gallyamova – Da, bila sam pozvana u Jugoslaviju prije tragičnih događaja koji su se tamo desili. Sastali smo se čak i sa jednim ministrom. Oni su tamo jako voljeli šah, čak sam igrala i za njihov tim, ali posle NATO bombardovanja sve se raspalo.

– Šta mislite o patriotskoj retorici Sergeja Karjakina?

Alisa Gallyamova –  U naše vrijeme svi treba da budemo patriote. I ako je moguće, onda se uključiti u aktivnu političku aktivnost. Da sam bila uključena, bila bih sretna. Karyakin ima podršku države, moćno sponzorstvo i menadžera koji ga je uvelike unapredio i uključen je u sva pitanja. Sva njegova putovanja, pa čak i majstorski kursevi za djecu, nisu besplatna i skupi su za organizatore.

– On odbija da djeluje u neutralnom statusu. Da li to podržavate?

Alisa Gallyamova –  To je kompleksno pitanje. Sportisti treniraju čitav život za učešće na Olimpijadi ili šampionatu svijeta. Ali ako se od njih traži da potpišu neke papire protiv svoje domovine ili se izjasne negativno, ja sam kategorički protiv toga. Mislim da bi Karjakin, da je pred sobom imao meč za svjetskog šampiona, sigurno otišao u bilo kojem statusu. Ali Svjetski kup je, uglavnom, lutrija, a on se sada ne bavi tako ozbiljno šahom. Za to morate puno raditi na pripremi. A ako osoba nije sigurna u sebe, nije sigurna da će pobijediti, odsustvo zastave može biti jedan od izgovora. Ali ne znamo šta je ustvari. Takođe je odbio da učestvuje u superfinalu ruskog prvenstva. Zato to više liči na PR kampanju. Iako je sasvim moguće da ima ideoloških razloga. Mislim da postoji potreba za održavanjem alternativnih  Olimpijskih igara. MOK je previše korumpiran, imaju dvostruke standarde za sportiste. Na Zapadu ima licemjerja i dvostrukih standarda u svemu.

– Nasuprot tome, Ian Nepomniachchi nastavlja da igra u neutralnom statusu. On je naveo da i bez zastave svi dobro znaju iz koje je zemlje.

Alisa Gallyamova –  Nepomniachchijeva pozicija mi je bliska, jer čitav život radi na meču za šahovsku krunu. Naravno, svi znaju koju državu predstavljate. Ali kada sam sa 15 godina osvojila svoje prvo svjetsko prvenstvo za djevojčice, bila sam veoma ponosna kada je svirala himna Sovjetskog Saveza i podignuta zastava moje zemlje. Ne mogu riječima opisati kako sam se osjećala. Svi sportisti sanjaju o tome. Ali šta učiniti kada je toliko politike i prljavštine u MOK-u i drugim sportskim organizacijama? Ne učestvovati na takmičenjima? Naši sportisti nisu krivi. Samo rijetki imaju priliku da odigraju meč za prvenstvo svijeta ili da idu na Olimpijadu. Odigrala  sam dva takva meča. To je teško pitanje. Neko kaže da treba sve bojkotovati. Ali onda morate stvoriti i ponuditi nešto zauzvrat.

https://rsport.ria.ru/20230922/alisa_gallyamova-1897901070.html

Intervju sa Aleksejem Grebnevom

18.09.2023.

Aleksej Grebnev: Ne bojte se indijskih šahista!

Azijski juniorski šampion odgovarao je na pitanja Mihaila Lašmanova

Sedamnaestogodišnji internacionalni majstor iz Toljatija osvojio je dvije zlatne medalje na azijskom juniorskom prvenstvu do 20 godina koje je prije neki dan završeno u indijskom gradu Jamshedpuru. Prije početka prvenstva na internetu su se mogle naići na sledeće izjave: “Poslali su Ljošu da ga rastrgnu” i “uskoro ćemo vidjeti kako će Indijci početi da muče nesretnog Grebneva”... Osramotivši pesimiste, Alexey je nakon povratka kući iznio svoje utiske o putovanju i ispričao zašto se ne treba plašiti indijskih šahovskih talenata.

– Aleksej, čestitam na pobjedi! Kako ste došli na šampionat Azije?

Aleksej Grebnev – Za ovaj turnir sam saznao sasvim slučajno – objavljeno je saopštenje na sajtu FCR-a. Pogledao sam raspis i pomislio da bi bilo zanimljivo igrati tamo. Ali, kako su putovanja na međunarodne turnire skupa, sponzorstva nema, a finansijska situacija moje porodice ne dozvoljava da učestvujem na takvim turnirima, nažalost zatvorio sam raspis turnira. Međutim, nakon nekog vremena stigla je ponuda Ruske šahovske federacije za učešće na prvenstvu Azije, jer su igrači koji su osvojili prva tri mjesta na prvenstvu Rusije do 21 godine odbili da tamo putuju iz individualnih razloga. Kao rezultat toga, ovo pravo je prešlo na mene, pošto sam zauzeo 4. mjesto u Rusiji. Pristao sam  – nisam htio da  propustim ovu priliku! Iskreno sam zahvalan Ministarstvu sporta Ruske Federacije i Ruskom šahovskom savezu na efikasnosti u pripremi svih dokumenata za učešće na juniorskom prvenstvu Azije.

– Kakvi su vaši utisci o Indiji? Gdje ste živjeli,kako ste se hranili, da li vam se svidjelo?

Aleksej Grebnev – Samo imam dobre utiske sa turnira i u vezi organizacije. Sačekali su nas na aerodromu Ranči i udobno smjestili u hotel “The Sonnet Jamshedpur”. Zahvaljujući dobro uigranom radu tima Ruske šahovske federacije, imali smo odlične individualne sobe. Svaki dan su nas vraćali i vozili na turnir. Hrana je bila neobično začinjena, ali mi se svidjelo. Odnos Indijaca prema nama je bio sa velikim poštovanjem. Loša strana je vremenska razlika, zbog koje smo morali da ustajemo veoma rano i da  igramo pospani...

– Da li ste uspjeli da komunicirate sa Anandom?

Aleksej Grebnev – Ne, bio je samo na ceremoniji otvaranja. Ali od drugih Indijaca nije drugi mogao da mu priđe... Vjerovatno će naše fotografije sa Nastom (Anastasia Ivanova, učesnica ženskog turnira iz Rusije - M.L.) sada biti u svakom domu...

– Nastup ste započeli porazom u prvoj partiji rapida. Činilo se da su se prognoze pesimista obistinile. Niste imali vremena da se aklimatizujete, jeste li se osjećali nesigurno ili je bilo drugih razloga?

Aleksej Grebnev – Rekao bih da je bilo nekoliko razloga. To je psihološki mit da su Indijci potcijenjeni sa rejtingom i da imaju odličnu pripremu. Drugi razlog je što smo ranije dovedeni na otvaranje i više od sat vremena smo bili u zagušljivoj sali. Treće, turnir je počeo vrlo rano, moj organizam je u to vrijeme još spavao. I četvrto, smanjili su kontrolu vremena... Ali zahvaljujući rapidu stekao sam samopouzdanje u sebe i svoje sposobnosti. Rekao bih da se ovaj rapid pokazao kao trening pred pravi turnir. Analizirajući čitav moj nastup, mogu sa sigurnošću reći da je prva izgubljena partija u rapidu donijela pobjedu na turniru po klasičnom sistemu!

Alexey Grebnev. Fotografija: H. Ghosh

– Kada ste osjetili da igrate u dobroj formi?

Aleksej Grebnev – Nisam se fokusirao na ovo, već, najvjerovatnije, odmah nakon rapida, koji je raspršio mit o snazi ​​i rejtingu Indijaca. Došao sam do saznanja da su to isti momci kao i ja.

– Koliko je bio težak raspored turnira? Da li ste  imali vremena da se pripremite za partije?

Aleksej Grebnev – Raspored nije bio težak, ali činjenica da je igra počinjala u 7.30 ujutro po moskovskom vremenu – da, teško je bilo! Pripremao sam se noću, pošto je moj organizam  nastavio da živi po samarskom vremenu. Čudno, bolje sam podnosio dva kola dnevno nego jedno.

– Ko vam je pomagao tokom turnira?

Aleksej Grebnev – Kao i obično, trenersku podršku i uputstva dobio sam od svog stalnog trenera Dmitrija Aleksandroviča Afanasjeva iz Toljatija. I, naravno, značajna je bila riječ Vadima Viktoroviča Zvjaginceva, koji je pratio Nastju i mene.

Vadim Zvjagincev, Anastasija Ivanova i Aleksej Grebnev

– Koja je prava snaga Indijaca koji su igrali na turniru? Trebamo li ih se bojati?

Aleksej Grebnev – Reći ću ovako: igraju brzo! Ali ovo je samo utisak, ne treba ih se bojati - naprotiv, potrebno je doći i igrati s njima, stičući novo iskustvo i poboljšavajući svoj stil igre. Već sam taj put prešao.

– Koji je turnir jači – ovo ili prošlogodišnje Evropsko prvenstvo do 18 godina, gde ste zauzeli četvrto mesto? Hoće li ruski šahisti moći da pariraju azijskim?

Aleksej Grebnev – Teško je odgovoriti koji je turnir jači. Ali, naravno, moći će da se takmiče. Najvažnije je zapamtiti da su to šahisti kao i vi, sa svojim strahovima, ambicijama i stilom igre.

– Sada ste student Uralskog državnog rudarskog univerziteta. Koliko vam se tempo života promijenio u odnosu na školu?

Aleksej Grebnev – Mislim da se nije promijenio, ali vrijeme će pokazati... Upravo sam preuzeo ulogu studenta, a preda mnom je mnogo novih stvari.

– Tradicionalno pitanje: koji su vaši neposredni planovi?

Aleksej Grebnev – Moj kalendarski plan je spontan

i zavisi od niza faktora. Ali sledeći turnir je učešće na Sveruskom takmičenju među studentima, koje će se održati od 21. do 28. septembra u Tomsku. Što se tiče ostalih turnira, moja majka i ja još uvijek razgovaramo o budućem rasporedu. Koristeći ovu priliku, želim da izrazim duboku zahvalnost mojoj majci Eleni Vladimirovnoj, koja me je dovela u šahovski klub pre 11 godina i koja je organizator i inspirator svih mojih pobjeda!

– Želimo vam nove sjajne pobjede!

https://ruchess.ru/news/report/aleksey_grebnev_ne_stoit_boyatsya_

'Indija je sada supersila u šahu': Viswanathan Anand govori ekskluzivno za THE WEEK

 

On je govorio o novim talentima, kako je Covid-19 pomogao da se šah razvija globalno …

Datum: 3. 9. 2023., Riyad Mathew & Ayaz Memon/Chennai 

Decenijama je u Indiji sinonim za šah bio Anand, a Anand za šah. Nije više. Djelimično zahvaljujući i samom Anandu. Petostruki svjetski prvak igrao je ulogu u njegovanju onoga što on naziva 'zlatnom generacijom' šaha u Indiji, a sada radi na daljem širenju igre. Polu-penzionisan, 53-godišnjak je preuzeo nove uloge, bilo da je honorarni komentator, zamjenik predsjednika FIDE ili mentor tinejdžerima u usponu.

U ekskluzivnom intervjuu za THE WEEK, Anand govori o ovom novom talasu talenata, svom odnosu sa velikanima šahovske igre, kako je pandemija pomogla globalnom razvoju šaha i kako je Indija postala supersila u svjetskom šahu. Intervju je obavljen u Čenaju 21. avgusta, na dan kada je R. Praggnanandhaa ušao u finale FIDE Svjetskog kupa:

P/ Vaš štićenik, Gukesh D., vas je pretekao u FIDE rejtingu uživo. Da li je to gorko-slatki osećaj?

A/ Iznenađen sam da ostaje pomalo gorko-slatki osjećaj. To je moderisano činjenicom da sam, da, radio s njim u WestBridge Anand šahovskoj akademiji. Dakle, jasno je da sam ja tome doprineo. Takođe, prije par godina sam bio polupenzionisan. Dakle, iz svih ovih razloga to me baš i ne nervira, ali u isto vrijeme, otprilike 30 godina ste nešto, ne razmišljate o tome kao o privremenoj osobini, a onda odjednom se pojavi neko čvrsto iznad— on je najmanje tri poena iznad mene. Osjećao sam prije nekoliko godina da je to samo pitanje vremena, pa sam intelektualno shvatio da će se to dogoditi, ali ipak, postoji malo čudan osjećaj.

P/ Ali morate biti i ponosni na njega.

O/ Veoma. Ako pogledate Gukesha ili Nihala Sarina ili R. Praggnanandhaa-u – Prag je bio senzacionalan na Svjetskom kupu; on je bio prvi koji se kvalifikovao za turnir kandidata. Dakle, Gukesh je prvi Indijac koji me prešao na rang listi, a Praggnanandhaa je jedini koji je ikada bio u finalu Svjetskog kupa, ili koji je ikada ušao u kandidate (posle Ananda). Dakle, ovde se dešavaju neke stvari koje se preklapaju. Osjećao sam da je to neizbježno, ali vi ste skloni da mislite da će se nešto desiti postepeno, a onda se sve to dešava u istom mjesecu. To je neobično.

Sistem podrške: Anand sa suprugom Arunom u njihovoj kući u Čenaju | Bhanu Prakash Chandra

P/ Da li bi Sachin Tendulkar tako gledao na Virata Kohlija? Kao prenošenje štafete?

O/ Da, u nekom smislu.

P/ U šahu, tu je bio Manuel Aron, a zatim Viswanathan Anand. A od Ananda se mijenja cijeli narativ šaha u Indiji. A sada vidimo ogroman porast broja indijskih talenata. A većina njih je iz Tamil Nadua.

O/ Da, većina je iz Tamil Nadua, ali još uvijek imamo igrače iz drugih dijelova zemlje i mislim da se igra postepeno širi u Indiji. Možda telefoni doprinose tome. Ranije, ako ste bili znatiželjni, ali nije postojao način da igrate šah, odustajali ste. Sada ga nađete na svom telefonu i igrate.

Sada je sasvim drugačija atmosfera jer sam [bio] navikao da budem jedini Indijac na turniru jako dugo. Dok svi oni sada ne samo da se viđaju, već su i rivali na istom turniru. Dakle, to je neuporedivo sa mojim iskustvom. Čak i kada odem da ih gledam, shvatim da je to sasvim drugačija atmosfera za njih.

P/ U ranijem intervjuu za THE WEEK, rekli ste da sada birate turnire koje želite da igrate. Kada ste to odlučili?

O/ Desilo se to zbog pandemije. A onda sam pomislio, ovo nije tako loše. Jedna od stvari u šahu za koju znate da će se desiti, ali nikada ne želite da razmišljate o njoj, jeste penzija. Dakle, oko 2019. godine, imao sam ovaj težak trenutak—[razmišljao sam o tome da li] da nastavim da se takmičim na ovom nivou još dugo. Jer će rezultat biti sve slabiji. Radiću mnogo više samo da ostanem na mjestu. [Razmišljao sam o tome da li] postoje druge stvari koje želim da probam. Jer bi to bilo sjajno vrijeme za preusmjeravanje. Onda se dogodila pandemija i mogao sam da probam, da tako kažem. I shvatio sam da ovo nije tako loše.

Prvobitno nisam mogao zamisliti život koji se ne vrti oko [a] rutine koju [pratite] 40 godina. I odjednom, tačno 375 dana, nisam se približio aerodromu. Dakle, vratio sam se 6. juna 2020. iz Bangalorea, a otišao 16. juna 2021. u Zagreb.

Još uvijek volim da igram neke lijepe turnire, pa zašto to odbijati? Ali neću igrati Svjetski šampionat, Svjetski kup, Veliku seriju; Neću učestvovati na kvalifikacionim turnirima. Ali nekoliko turnira koje sam izabrao da igram, igraću i pokušati da uživam u tome.

P/ Dakle, ne gledate više svoje poene; to je samo strast, zar ne?

O/ Morate voditi računa i o poenima, ali sada manje brinem o tome.

P/ Ali kada vidite toliko mladih iz Indije i toliko mnogo aktivnosti, da li vas to tjera da ponovo poželite da se takmičite?

O/ Uglavnom, to nije realno razmišljanje, ali s vremena na vrijeme kada vidite da neko drugi povlači potez koji ste i vi vidjeli, pomislite, pa ja bih to mogao uraditi. Ali ne dovodim ozbiljno u pitanje svoju odluku. I prije tri godine sam mogao odigrati sjajnu partiju šaha, ali to nije bilo pitanje. Pitanje je bilo, mogu li ovo raditi dovoljno dosledno i igrati tako dovoljno često da se isplati? I pomislio sam da moram priznati da sam 10 godina stariji od najbližeg momka s kojim se takmičim. A ponekad i 15 ili 20 godina stariji od većine ljudi s kojima se takmičim. A to samo uzima danak, pa sam odlučio da pređem na skraćeni raspored turnira. Osim toga, imam i druge šahovske obaveze. Ja ću učestvovati kao zamjenik predsjednika FIDE i biti dio šahovskih aktivnosti. Dajem komentare za neke turnire; na taj način ćete puno razmišljati o šahu i dijeliti to. I povremeno se takmičim. U međuvremenu sam naučio da mogu više vremena da provodim sa svojom porodicom, kod kuće, i to je takođe bio proces učenja.

P/ Da li su godine zaista tako važne?

O/ Da. U šahu, mnogi igrači dostižu vrhunac u 40-im godinama, a neki čak doživljavaju vrhunac ili se čini da dostižu vrhunac u 30-im godinama. Nisu mnogo jači od onih koji imaju 20. I onda pomislite, pa, nakon pet godina, kako će to izgledati? I niste sigurni.

P/ Jednom ste rekli da je Magnus Carlsen bio na vrhuncu kada vas je izazvao u meču za Svjetskog šampiona, a da ste vi silazili sa vrha. Dakle, možete li pričati o tome? Takođe, neko malo stariji od vas, Najdžel Šort, sada igra seniorski šah. A ima i još nekih mlađih od vas koji igraju seniorski šah, ali vi ne. Dakle, kada silazite sa svog vrha, kako možete da se takmičite sa mladima koji dolaze?

A/ Dakle, ono što mi se otprilike dogodilo kada sam izgubio meč od Carlsena je da se problem riješio sam od sebe. Kvalifikovao sam se za još jedan meč za svjetskog šampiona. Prošao sam kroz to. I onda nakon toga, trebalo bi da pobjedim na turniru kandidata da bih se kvalifikovao. Dakle, kada sam igrao na turniru kandidata, još uvek sam mogao da napravim veoma, veoma dobar rezultat. U 2016. sam mogao još da se kvalifikujem.... Na kraju sam završio na drugom mjestu. Ali nakon toga, čak ni put do kandidata nije bio jasan.... Par godina kasnije, igrao sam Grand Swiss-a i shvatio sam da mi snaga opada. A ono što mi je nekada oduzimalo najviše energije, davalo mi najveći stres, svjetski šampionat, odjednom ga više nije bilo. I onda shvatiš, čekaj, sada mogu da se nosim sa onim što je ostalo. Tako je, na neki način, moj raspored postao malo mekši... Sada sa 50 godina, mislim da je lijepo imati dovoljno vremena za druge stvari, bilo da je to OGQ (Olympic Gold Quest) ili posebno WACA (WestBridge Anand Chess Academy ), koju sam preuzeo tokom pandemije ili zamjenika predsjednika FIDE [uloga].... Još uvek razumijem društveni aspekt šaha. I dalje se viđam sa starim prijateljima. Nisam potpuno prekinuo, ali [što se tiče] takmičenja, ići ću na manje takmičenja.

P/ Govoreći o prijateljstvu, kakav je vaša odnos sa ljudima poput Garija Kasparova, Anatolija Karpova ili Carlsena? Da li su vam oni prijatelji ili samo protivnici?

O/ Nikako. Kasparov je postao nevjerovatno srdačan. Mislim, jako se dobro zabavljamo kad god se sretnemo jer on dolazi na sve događaje Grand Chess turneje na ceremoniju otvaranja jer je njegova kompanija koorganizator. Tako da ga vidim tamo. Imamo jako dobre razgovore o dobrim starim vremenima i tako dalje.

P/ Da li je Kasparov zabavna osoba?

O/ Jako je zabavan.... Uvek ima nešto duhovito da kaže.

P/ On se sada bavi potpuno drugačijim zanimanjem u politici.

O/ Da. Da budem iskren, mislio sam da je on više govornik i aktivista... Ali neminovno prošle godine (rat u Ukrajini), njegova se situacija promijenila kada je sam njegov aktivizam postao svojevrsna politika. Dakle, sada je on čvrsto ukorijenjen u tom području.

Zvijezde u usponu: Anand sa Gukešom | Getty Images

P/ Šta je sa Karpovom?

O/ Nisam ga vidio od početka pandemije. A on nije mnogo putovao. On sada ima možda 72 godine, a ranije ove godine imao je zdravstvenu krizu... Imam prijatelje koji me obaveštavaju. Neko kao Boris Gelfand, koji mi je veoma blizak. On mi takođe pomaže u WACA-i. I onda Vladimir Kramnik, neko s kim sam u kontaktu. Tako da smo u Njemačkoj igrali neke turnire bez rokade. Sad ću ga opet vidjeti za nekoliko dana. Ali družim se sa dosta mlađe generacije.

Q/ Carlsen?

O/ Prilično je zauzet. Mislim, kad se vidimo, u prijateljskim smo odnosima, ali nismo baš bliski... on je takođe u svom svijetu i radi puno drugih stvari.

P/ Kada pogledate spolja, ima dosta intriga oko šahista. Mislim da to u velikoj meri ima veze sa imidžom koji je Bobi Fišer stvorio na tom velikom meču sa Borisom

Spaskim. Povučen, pomalo idiosinkratičan, pomalo temperamentan i slično. Kakvi su šahisti?

A/ Svakako da su šahisti zaokupljeni sobom i veoma fokusirani na svoj posao. Ali ne mislim više od bilo koga u bilo kojoj sferi života. Vjerovatno ste svi veoma fokusirani na svoj posao. I, znate, ako upadnem u taj trenutak kada ste zauzeti, onda imate malo tolerancije za to. A isto je i sa šahistima. Bobby Fischer, isto. Malo je promijenio imidž. Nije istina da je većina šahista idiosinkratična; problem je što ljudi pamte one koji jesu. I zaista se to dogodilo sa Bobbyjem Fischerom... Šahisti su generalno univerzitetski tipovi. Vole da sjede i razmišljaju. Sada, zahvaljujući kompjuterima, dolazi sve više šahista sa internet igrica. Tako da se dešava zanimljiv miks.

P/ Dakle, postoje različiti karakteri.

O/ Ima različitih karaktera. A ako ste dugo u šahu, vidite ih kao pojedince. I zaprepasti me kad se pojavi neki poznati film i svi nas opet tretiraju kao neku zbirnu imenicu. Dakle, znate, nakon Daminog gambita, koji je usput, bio veoma uspješan, [mislio sam] pa, ja gledam gore i mislim tako, kao Beth Harmon (protagonistkinja), ali ne znam da svaki šahista podiže pogled i tako razmišlja. Znate, nismo svi proizvedeni u istoj fabrici (smijeh).

P/ Govorili ste o kompjuterima i pandemiji. Mislite li da se više ljudi bavilo šahom tokom Covid-19, u Indiji i inostranstvu?

A/ Kratak odgovor, da. Ispostavilo se da je za šah taj trenutak bio pravi.... Da se ista pandemija dogodila 2010. godine, ne bismo je primijetili. Do 2020. svi su imali telefon, svi su imali 4G. Drugo, šah je imao mnogo, mnogo bolje aplikacije koje ste mogli jednostavno preuzeti i početi da igrate.... Treće, nisu mogli to učiniti imajući na umu pandemiju, ali Damin gambit je snimljen i objavljen tokom pandemije. I ispostavilo se da je vjerovatno postojala neka latentna želja. Mnogi ljudi su se negdje u prošlosti povezivali sa šahom i zaboravili su na njega. I to stoji na njihovim listama obaveza godinama i godinama. I odjednom su imali vremena, telefon, i sve što im je trebalo je neko da im kaže: 'Znate, ta stvar sa šahom, možda sada imam vremena za to.' I Damin gambit dolazi i podsjeti ih.

I da odgovorim na vaše drugo pitanje, bilo je globalno. Upotreba YouTube-a je porasla... a YouTube kanali [o šahu su bili] dostupni širom svijeta... Porastao je u svim zemljama.

Praggnanandhaa

P/ Hajde da razgovaramo o ovoj sadašnjosti. Šta mislite o Praggnanandhai na Svjetskom kupu?

O/ Toliko se popravio u posljednjih nekoliko mjeseci. On igra sa toliko samopouzdanja u svemu.... Kakvu poruku treba da pošaljete momku koji će biti na turniru kandidata? Čestitam. Poenta Svjetskog kupa nije pobijediti na Svjetskom kupu, već se kvalifikovati za turnir kandidata. On je to uradio.

P/ A šta je sa ostalim mladim Indijcima? Kako napreduju?

A/ Mislim da skoro svi mogu da se opuste posle nastupa na Svjetskom kupu... Normalno mislite da ako u trci imate pet takmičara, jedan će dobro proći.

P/ Ali ovo je nešto novo, zar ne? Jer Indija to nikada nije imala u šahu. Sve se radilo samo o Anandu. To što se dogodilo je na neki način revolucija.

A/ Tako da ja uvek [kažem] da je sadašnja generacija zlatna generacija.

Q/ Zlatna generacija?

O/ Da. Ja sam rano bacio u borbu za  titulu, ali oni su zlatna generacija. Svi su u grupi od 2.700 plus (rejting). I svi su mlađi od 20 godina. To se jednostavno ne dešava; to je zaista nešto posebno. A šta to znači, i razlog zašto ih nazivam zlatnom generacijom, jeste jer će provesti sledećih 10 godina na vrhu. Sa različitim karijerama, naravno, ali će narednih 10 godina provesti kao rivali i kolege i prijatelji i sve ostalo. Dakle, za indijski šah, to znači vrlo dobro.

P/ Da li je bilo velikog pritiska na vas kada ste bili u najboljim godinama? Znate, mi smo veoma strastvena zemlja.

O/ Osjećao sam da igram za sebe. Svakako sam bio ponosan što imam zastavu. Ali uglavnom, osjećao sam šta god da radim, Indijac radi po prvi put i hajde da se dobro provedemo i vidimo dokle mogu stići. I tako sam bio oslobođen od pritiska. I drugo, šahisti tih dana nisu odmah mogli da saznaju šta svi misle, što mislim da je danas pravi problem. Nisam čak ni siguran da bih želio da budem u ovoj atmosferi... intenzitet kojim ljudi prate ovih dana i kako se prati na  društvenim medijima; Mislim da to čini veliku razliku u tome kako se to vidi. Ali, naravno, to je dobro i za njih jer [pomaže] da unaprede svoje karijere.

P/ Šta je sa novcem? Mislite li da će više novca koji dolazi u šah privući više ljudi iz drugih dijelova zemlje?

O/ Vjerujem da se broj ljudi koji mogu živjeti samo od šaha upeterostručio

poslednjih pet godina. Dakle, možete biti trener, možete biti autopisac, možete biti novinar, možete strimovati. Postoji toliko mnogo dodatnih načina da zaradite za život da je ulazak u šah sada mnogo sigurnija opcija nego što je ikada bila. I to je fantastično; mnogo više ljudi će moći da donese ovu odluku sa mnogo manje oklijevanja. Ali vrlo je malo šahista koji igraju u saudijskim klubovima (smijeh). Dakle, još ima prostora za rast.

P/ Dolaze li velike korporacije i govore, znate, postoji ovo zlatno doba šaha, hajde da budemo dio ovoga?

O/ Imamo mnogo kompanija koje sponzorišu šahiste od mnogo ranijeg uzrasta. Kažemo korporativni novac, ali vjerujem da je to i indijski pokretački mentalitet. Mnogi ljudi su ulgavnom spontani i potrebna je manja grupa ljudi da sjedne u prostoriji i samo kaže, hajde da uradimo ovo ili hajde da uradimo ono. Ovakvi projekti počinju mnogo brže... Dakle, [to je] skoro da se korporativno finansiraju masovno.

P/ Vi znate prednosti i mane mlađe grupe šahista. Vi bi tačno znali komplikacije koje se tiču ovoga. Dakle, kako biste rekli svakom od njih da kanališe svoju energiju?

O/ Podijelio bih svoja iskustva, posebno psihološki i emocionalno. Ali sam šah se toliko promijenio. Kada sam odrastao, ono što smo pokušavali da prenesemo ljudima bilo je: kako pronalazite bolje poteze? Ali sada kada vam kompjuter daje najbolje poteze odmah ili najbrži odgovor, razmišljanje se gotovo mora promijeniti. Kako za pamtite to što vam kompjuter govori? Kako birate ono što je bitno? Dakle, skup vještina se promijenio. Takođe, priroda šaha. Blic i brzi i onlajn šah su legitimni formati; igraju se turniri. Nikada ih nisam igrao kad sam bio mlad, jer, prije svega, nisu postojali. Dakle, kakvo je moje iskustvo u poređenju sa njima? Moram biti oprezan. Mogu podijeliti ono što mislim i ostaviti to u vazduhu, ali ne mogu biti previše strog. Iskreno. [oni] to mogu mnogo bolje procijeniti.

Uglavnom ono što možete podijeliti je borba s kojom se suočavate i trenutak kada sve krene naopako i trenutak kada učinite pravu stvar. To se nikada neće promijeniti.

P/ Sada kada ste dio FIDE, kako biste pomogli šahu uopšteno?

A/ Pa, na listi kojoj sam se pridružio, predsjednik FIDE je Arkadij Dvorkovič. Njegova karta je bila da razvija šah, posebno za žene. I ono što pokušavam da dodam tome je pokušaj da se to dogodi u Indiji. Dakle, za mene je Globalna šahovska liga sa Tech Mahindrom bila velika stvar jer sam radio na tome čak i pre nego što sam se pridružio FIDE... Radio sam na događaju Tata Steel u Kolkati. Tako da, znate, ostajem uključen u mnoge inicijative ovdje. Ali u suštini, [moramo] pridobiti sve više i više ljudi da se takmiče, i poboljšati uslove za žene, jer postoji ogroman jaz u učešću žena u šahu... Jedna od stvari na kojima FIDE radi je da podigne nagradna sredstva na svim ženskim turnirima. Jer na kraju morate napraviti nešto privlačnije da bi to bila razumna odluka.

P/ I vidite li mnogo više učešća?

O/ Do kada vidite, znate, čak 60-40 procenata  podjela u učešću muškaraca i žena? Ne možete imati tako čvrste rokove. Mnogo toga je i do kulture. Dakle, morate ići polako. Ali po prvi put, šah dolazi do ljudi čak i bez našeg znanja zbog interneta. Dakle, u određenom smislu, takođe moramo upravljati razvojem. Ali uradili smo jako dobro. Naš budžet je svake godine veći. Nagradni fondovi su veći svake godine.

P/ Vidite li Indiju kao novu supersilu u šahu ili je to već? Vidite li pad u Rusiji, koja je nekada bila moćna? Vidite li da se matrica snage mijenja?

A/ Definitivno. Vjerujem da zemlja veličine Indije, ako odluči da nešto shvati ozbiljno, mi ćemo postati važni. Mislim, svaka šesta osoba na planeti je Indijac... Ali ovo je pravi kvalitet. Ne preplavljujemo samo teritoriju. Stvorili smo nevjerovatnu zlatnu generaciju, kao što sam rekao. Imamo, verujem, nekoliko veoma talentovanih juniorki. Dakle, nadamo se da ćemo za nekoliko godina moći to ponoviti.... Ako imamo tri ili četiri Indijca koji nas predstavljaju na vrhu, Indijci će neizbježno nastaviti da prate šah. Dakle, da, Indija je supersila u šahu i nastaviće da bude globalno veoma važna za  šah.

'India is a superpower in chess now': Viswanathan Anand talks exclusively to THE WEEK - The Week

"Pozdravljamo se sa Ukrajinkama, ali bez kamera": iskren intervju sa Gorjačkinom

Aleksandra Gorjačkina - RIA Novosti, 01.09.2023.© RIA Novosti / Vitalij Belousov

Piše: Oleg Bogatov dopisnik RIA Novosti Sport

Velemajstor Aleksandra Gorjačkina, pobjednica Svjetskog kupa za žene, u intervjuu za RIA Novosti govorila je o svom stavu prema promjeni državljanstva, ocjenila političku poziciju Sergeja Karjakina, požalila se na njenu popularnost, a takođe je priznala i ljubav prema umjetničkom klizanju.

Ruskinja je u finalu takmičenja u Bakuu pobjedila predstavnicu Bugarske Nurgul Salimovu. Gorjačkina je vicešampionka svijeta 2020. godine i izborila je pravo da ponovo igra na turniru kandidata za svjetsku šahovsku krunu 2024. godine.

"Navijala sam za Trusovu na Olimpijadi"

- Aleksandra, danas ste u crvenom kostimu. Da li najviše volite ovu boju?

Aleksandra Gorjačkina- Inače, ne nosim često crveno. Ali vjerujem da je crvena boja pobjede. I obično koristim ovu boju na ceremonijama zatvaranja turnira koje sam pobjedila. Jer Alina Zagitova je osvojila Olimpijske igre u Pyeongchangu u crvenom kompletu, a Julia Lipnitskaya u Sočiju postala je prva u crvenom sakou. Zato, crvena je za mene uvijek povezana s pobjedom.

- Sudeći po vašim riječima, niste ravnodušni prema umjetničkom klizanju.

Aleksandra Gorjačkina-  Da, gledam takmičenja, sviđa mi se. Osim što se radi o prilično brzom sportu, program sportista traje oko tri minuta, a posle  toga ste slobodni (sa osmjehom).

- Koga simpatišete u ženskom singlu?

Aleksandra Gorjačkina-  Nedavno sam navijala za (osvojila je srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Pekingu) Aleksandru Trusovu. Ali sada našim sportistima gotovo nije dozvoljeno da učestvuju na međunarodnim takmičenjima, pa ih jedva pratim. Sada u umjetničkom klizanju, vjerovatno, dolazi do (uzrasne) smjene generacija, morate izabrati nove favorite za sebe.

- Na Igrama u Kini za pobjedu su se borile Ruskinje Kamila Valieva, Ana Ščerbakova i Trusova. Zašto baš Aleksandra?

Aleksandra Gorjačkina-  Imam prijatelje koji samo navijaju za svog favorita. Samo za njega i nikog više. Svim našim sportistima želim pobjedu, a kada se bore među sobom, ne izdvajam nikoga. Ali moje simpatije su bile na strani Aleksandre Trusove.

- U utorak je 16-godišnja umetnička klizačica Alina Gorbačova iznenada nestala u Moskvi, a svi su bili u velikog brizi u potrazi za njom. Da li ste pratili tu situaciju?

Aleksandra Gorjačkina-  Gledala sam vjesti, ali prilično je čudna priča da ona odmalena živi sa trenerom, gdje su joj roditelji? Bilo je mnogo pitanja, ali dobro je da se sve dobro završilo i da se ništa strašno nije dogodilo.

"Igranje sa Ukrajinkom bi bilo mnogo lakše"

- U finalu Svjetskog kupa više puta ste bili na ivici poraza. Nije vjerovatno bilo minuta kada niste pomislili: pa, to je završeno, opet samo srebro (Gorjačkina je finalistkinja Svetskog kupa - 2021 - prim. aut.)?

Aleksandra Gorjačkina-  Ne, imala sam šanse u svim partijama. Ali u nekim trenucima, vjerovatno, malo sam sama kriva, negdje sam imala malo sreće. Ali nije bilo tog osjećaja da ću opet biti druga.

- Kada ste saznali da ćete u finalu igrati sa Salimovom, a ne sa Ukrajinkom Anom Muzičuk, zar vam nije bilo lakše? Uostalom, rusko-ukrajinska konfrontacija, s obzirom na političku situaciju, mogla bi dovesti do nekakvog incidenta?

Aleksandra Gorjačkina-  Usmjerila sam se da ne reagujem na sitne provokacije i da samo igram šah. Zalažem se za sport van politike. I nije bilo preduslova da nešto pođe po zlu. A što se tiče šaha, vjerovatno bi mi bilo malo lakše da sam igrala sa Anom. Pošto smo igrale dosta partija, dobro je poznajem i razumijem za šta treba da se pripremim i kako ona igra. A Salimova je nepoznanica u šahu. Ali bila je u jako dobroj formi, sve joj je išlo i imala je, možda, turnir svog života. Možda joj je u nekim trenucima bilo psihički malo lakše, a možda i nije (sa osmjehom).

- Da li su se vaši odnosi sa Ukrajinkama mnogo promijenili od početka rata? Možda su one prestale da se pozdravljaju, ili ste uhvatili prekorne poglede na sebi?

Aleksandra Gorjačkina-  Sve je to jako preuveličano. Pozdravljamo se i mi, ali ne pred kamerama, tako da nemaju problema.

- Da li je ova situacija nekako povrijedila vas, vašu rodbinu i prijatelje ili je, na sreću, prošla?

Aleksandra Gorjačkina-  Ponovo ću reći da sam za sport van politike. Nemoguće je tražiti nešto od drugih, pa počinjem od sebe i ne komentarišem.

- Šta mislite o činjenici da je dosta Rusa promjenilo državljanstvo u poslednje vreme?

Aleksandra Gorjačkina-  Rusko državljanstvo je mijenjano i ranije, samo sada, do 31. avgusta, pojednostavili su mogućnosti za prelazak. Zbog činjenice da je Ruska šahovska federacija prešla (iz Evropske šahovske unije) u Azijsku šahovsku federaciju. I oni velemajstori koji su htjeli da ostanu u Evropi ostali su tu, promijenivši nacionalnu federaciju. Svako u ovoj situaciji traži šta će biti bolje za njega, za njegovu šahovsku karijeru.

- Da li ste ikada dobili ponudu da igrate pod zastavom neke druge zemlje?

Aleksandra Gorjačkina-  Ne. Ako bih dobila ponudu? Trudim se da ne pričam o onome što se nije desilo. Promislila bih, zavisi o kakvom je (finansijskom) prijedlogu (smijeh).

"Ne želim popularnost"

- Aleksandra, vi ste verovatno najpopularniji stanovnik Saleharda?

Aleksandra Gorjačkina-  Mislim da nisam. Generalno, prema svojoj slavi se odnosim na takav način da sebe ne smatram ni javnom, ni medijskom, ni popularnom osobom. I nekako mi je teško kada me prepoznaju na ulici. Ali sada, svaki put kada negdje izađem, svi me prepoznaju. I ovo mi je jako teško.

- Ali nakon svega, nakon što ste postigli takav uspjeh, morate se naviknuti?

Aleksandra Gorjačkina-  To je i dalje odlika mog karaktera, pa mi publicitet i medijsko praćenje teško pada.

- Ali ipak, porast popularnosti može dovesti do novih sponzorskih ugovora?

Aleksandra Gorjačkina-  Možda, ali do sada slava mi nije dala ništa (smijeh). Do sada mi nije donelo ništa dobro.

- Vas, po mom mišljenju, nema ni na društvenim mrežama?

Aleksandra Gorjačkina-  Da, bila sam tamo, ali sam onda otišla. Jer sam shvatila da je to gubljenje vremena. A u posljednje vrijeme bilo je mnogo takvih neugodnih, kako mi se čini, trenutaka. I mislila sam da je dobar potez (sa osmjehom) da se oprostim od njih. Osim toga, mnogi moji prijatelji su radili isto, prešli smo na razgovor preko telefona. I svi su sretni.

"Nije bilo podrške federacije"

- Jednom ste rekli da ste prošle godine postali jedini reprezentativac koji nije dobio finansijsku podršku Ruske šahovske federacije? Zašto se to dogodilo i da li se situacija promijenila ove godine?

Aleksandra Gorjačkina-  Sada je barem dijalog počeo, i za sada smo u procesu.

- Odnosno, primate stipendiju samo od Sportskog centra?

Aleksandra Gorjačkina-  Trebalo bi da znači da će  osim stipendije od federacije biti i finansiranje trenera i putovanja na turnire. Bila sam malo isključena od toga, a za mogućnost takve pomoći sam saznala sasvim slučajno, od još jedne učesnice ruskog tima. Ona je rekla: "Toliko mi daju", ja sam odgovorila: "Malo je čudno, moraću da saznam (smijeh)".

- Ispada da ni ove godine niste imali finansijsku podršku ni za odlaske na turnire, ni za rad sa trenerom?

Aleksandra Gorjačkina-  Trenutno, da. Ali sad je barem počeo neki dijalog, hoće da mi pomognu, pa se situacija popravlja.

- Nagrada od 50 hiljada dolara za osvajanje Svetskog kupa - mnogo ili malo za šahistkinju vašeg nivoa?

Aleksandra Gorjačkina-  Mislim da je ovo mala nagrada, jer sam prošle godine ostala u minusu po zaradi. Ispalo je nekako  anti-zarada (smijeh). Kao jednokratna isplata, ovo je dobra nagrada, ali ako je podijelite na 12 mjeseci i oduzmete troškove putovanja i plaćanje za  pomoć trenera, onda ako nešto ostane, to će biti mali iznos (sa osmjehom).

- Koliko elitnoj šahistkinji treba da zaradi da bi bila u plusu - oko 150 hiljada dolara?

Aleksandra Gorjačkina- Da biste to uradili, morate da odigrate meč za titulu svjetske šampionke, jer vam svi ostali turniri ne donose tako velike prihode. Ili, barem, ako ne idete u borbu za titulu, morate pobijediti na svim takmičenjima zaredom. Prošle godine sam bila druga na svjetskoj rang listi čitave godine, prva u Rusiji tokom čitave godine i na kraju je ispalo ovako (sa osmjehom). Dešava se.

- Prije Turnira kandidata u Kazanju, počeli ste da radite sa GM Konstantinom Landom. Onda vam je pomogao u finalnom meču. Koje ste komponente dodali, koji su bili pozitivni momenti?

Aleksandra Gorjačkina-  Pošto smo se 2019. godine upoznali samo dvije sedmice prije početka turnira kandidata i održali samo mini okupljanje, sve je odmah krenulo. Zato što je nastala potrebna hemija, sarađivali smo na ljudskim odnosima, bio je vrlo efikasan trener i, nije nametljiv. Ja sam bila glavna, a on mi se jako dobro prilagodio.

- Koliko je njegova smrt od raka krajem 2022. pogodila vaša osjećanja i emocije?

Aleksandra Gorjačkina-  Posle meča za titulu svjetske šampionke (koja se odigrala u januaru 2020. godine), nismo tako često kontaktirali, pa me njegov odlazak iznenadio. Svi smo mi živi ljudi, svi imamo bolesti i tu se, nažalost, ništa ne može uraditi. Čak ni medicina, nažalost, nije smislila tabletu za sve bolesti.

- Sergej Karjakin smatra da na međunarodnim takmičenjima treba igrati samo pod ruskom zastavom. Ne čini li vam se  da on time nekako ‘zakopava’ svoju karijeru i da je možda vrijedilo tražiti neki kompromis?

Aleksandra Gorjačkina-  Ovo je Karjakinova odluka, ja sam tolerantna prema drugim ljudima i njihovom mišljenju. A ja se držim drugačijeg stava: da, recimo, to nije toliko važno koliko, na primjer, doći i pobijediti. I na kraju krajeva, prije svih ovih događaja nismo igrali pod ruskom zastavom, već pod okriljem Ruske šahovske federacije. Takođe pod neutralnom, reklo bi se, zastavom, došli smo i pobijedili svjetsko ekipno prvenstvo. To je takođe bila neutralna zastava, ali je jednostavno bila drugačija. Svi na svijetu znaju odakle smo došli i gdje ćemo se vratiti. Zato smatram da je bolje doći i pobijediti u fer borbi.

"Za mene je uzimanje kredita lutrija"

- Aleksandra, volite li TV serije?

Aleksandra Gorjačkina-  Da, gledala sam “Igru prestola”, a sada čekam izlazak druge sezone “Kuće zmaja”. Gledala sam mnoge serije - i "Doctor House", i "Elementary", i sve što je vezano za Sherlocka Holmesa. Poslednji koji sam gledala je "Kuća od papira". Ali uglavnom počinjem da gledam kada su već serije gotove. Da znate tačno koliko vremena možete potrošiti na to. A ako vam se nešto ne sviđa, uvijek možete pogledati najnoviju epizodu (sa osmjehom).

- Ne čekate izlazak svake nove epizode?

Aleksandra Gorjačkina- Da, stvarno mi se to ne sviđa. Želim da vidim sve odjednom i da ne patim.

- Odajete utisak lakonske i suzdržane devojke. Da li je bilo kakvih nepromišljenih postupaka u vašem životu u kojima ste uživali?

Aleksandra Gorjačkina-  Vjerovatno ne, jer sam veoma oprezna osoba. I sigurno znam da ako nešto želim, onda u ovom trenutku uradim upravo to. I malo se kajem u životu, jer sigurno znam da je sve bilo isplanirano i da je uvijek bilo pod mojom kontrolom.

- Recite nam priču o pozajmici koju su roditelji morali uzeti za vaš put na prvo Svjetsko prvenstvo među djevojčicama do 10 godina?

Aleksandra Gorjačkina-  Generalno, nisam se toga sjećala, roditelji su mi to tek nedavno rekli. Taj turnir u Vijetnamu je za mene bio zaista značajan jer sam ga osvojila. I za mene je to vjerovatno bio početak moje profesionalne karijere. A kada sam saznala za kredit, rekla sam im: "Jeste li bili ludi? (sa osmjehom). To je lutrija, i nije važno šta sam tada govorila da ću pobjediti." Imala sam samo devet godina, što se može prihvatiti za ozbiljno od devetogodišnjeg djeteta, jer svašta se moglo dogoditi (smijeh).

Čak i sada, na nivou odraslih, ne mogu garantovati da mogu osvojiti bilo koji turnir. Ali tada sam imala toliko samopouzdanja da ću sve rasturiti da sam prilično samopouzdano osvojila svjetsko prvenstvo.

- Sada imate vizit kartu Saleharda i Jamalo-Nenečkog autonomnog okruga. Da li vam lokalne vlasti i dalje pomažu?

Aleksandra Gorjačkina-  Recimo, sa različitim stepenom uspjeha. Nekad pomognu, nekad ubace palice u točkove (sa osmjehom).

- Ali dali su vam stan ili kuću?

Aleksandra Gorjačkina-  Bilo je to dosta davno, kada je drugi dio naše porodice stigao u Salekhard. Ali ovo nije pravno gledano naš stan, to je službeni stan.

- Odnosno, ni sada vi, vicešampionka svijeta i pobjednica elitnih turnira, nemate svoj stan u Salehardu?

Aleksandra Gorjačkina-  Da.

- Kako biste okarakterisali Salekhard?

Aleksandra Gorjačkina-  Grad je kao grad. Hladno je skoro čitavo vrijeme, ali morate se toplije obući (sa osmjehom). Ali uvijek sam poštovala Salehard i Jamal, na kraju krajeva, ovaj region mi je postao odskočna daska u mojoj šahovskoj karijeri. I prilično je teško tražiti nešto drugo od vlasti.

- Sada se pitanje preseljenja u evropski dio zemlje ne isplati? Sigurno bi, uostalom, u Moskvi, pa recimo u Krasnodarskom kraju, Moskovskoj oblasti ili nekim drugim regijama, voljeli da njihov region predstavlja prvakinja Rusije i jedna od najboljih šahistkinja svijeta. Ima li takvih ponuda?

Aleksandra Gorjačkina-  Ne. Očigledno, svi shvataju da je sada meni sve dobro i teško me namamiti nečim (s osmijehom). Morate to uzeti kada još niste svjetska šampionka i ima još vremena za napredovanje. Ali još uvijek imam mlađu sestru, ako nešto znači (smijeh).

- Ranije ste u intervjuu za našu agenciju Oksanu nazvali svojim talismanom. Da li su se za to vreme pojavili neki drugi talismani?

Aleksandra Gorjačkina-  Generalno, nisam sujevjerna osoba i, na primjer, crna mačka koja pretrči cestu ili broj 13 neće mi biti problem. Ali Oksana je aktivna djevojka, ponekad me zna izgrditi i pohvaliti. A ako nas stavite rame uz rame, neće biti jasno ko je stariji. Iako je razlika u godinama između nas od 12 godina (smijeh).

"Želim da se opustim i uživam u pobjedi"

- Zašto još niste odlučili da li ćete igrati u predstojećem Superfinalu prvenstva Rusije? Uostalom, ovo je prilika da uspješno nastupite i osvojite dobru novčanu nagradu?

Aleksandra Gorjačkina-  Još nisam odlučila, mislim, da još ima vremena. Prije par dana nisam uopšte htjela da igram, ali sada sam u nedoumici. Jer Svjetski kup je bilo veoma težak turnir. Osvojila sam ga, ali sam umorna, želim da se opustim, radujem pobjedi i pripremim se za sledeće takmičenje. Već sam pristala da igram u Grand Swissu u oktobru. Nema tako mnogo turnira, ali sada stvarno razmišljam o učešću u Superfinalu ruskog prvenstva. Šanse su pedeset-pedeset.

- Nije vam uzor Judit Polgar, koja je postigla skoro sve u ženskom šahu, a onda je igrala samo sa muškarcima (Mađarica je bila u prvih 10 FIDE muškog rejtinga – prim. aut.)?

Aleksandra Gorjačkina- Ne bih rekla da je sve postigla u ženskom šahu, nekako je naglo napredovala. Sa 12 godina osvojila je Svjetsku šahovsku olimpijadu sa svoje dvije sestre, a potom naglo napustila ženski šah. Kada počnete da brinete o nekome, obično više niste tako mladi. A kada sam sa 12-13 godina počela da gledam koga bih donekle mogao da uzmem kao uzor, to je bilo bliže (kineskoj svetskoj šampionki) Hou Jifan. Između naših uspjeha, inače, sedam godina razlike. Ono što je ona osvojila sa 14 godina, ja sam osvojila sa 21. Za sada idemo ovako: ona je osvojila isti turnir, ali tada se zvalo Svjetski šampionat, sa 16, a sada sam ja svjetski Kup u 24. Ali meni je jednu godinu uzela pandemija, pa možda još imam vremena (sa osmjehom).

https://rsport.ria.ru/20230901/goryachkina-1893642051.html