Autor: Jurij Šaburov
PREDGOVOR
Prvi Rus na šahovskom tronu
Prihvativši ponudu izdavača da napišem predgovor za knjigu J. Šaburova „Aljehin“, prisjetio sam se da je već među prvim knjigama iz serije ŽZL, davne 1936. godine, objavljena knjiga „Štajnic. Lasker“ – o prvom i drugom svjetskom šahovskom prvaku. Zatim je 1973. godine u zborniku „Sportisti“ izašao esej velemajstora i pisca A. Kotova „Do posljednjeg daha“ (Aleksandar Aljehin). I evo, sada čitaoca očekuje susret sa iscrpnom knjigom o Aleksandru Aleksandroviču Aljehinu – prvom Rusu na svjetskom šahovskom tronu...
Autor knjige, slijedeći klasičnu tradiciju serije ŽZL, prati Aljehinov životni put od rođenja u Moskvi 31. oktobra (po novom kalendaru) 1892. godine do tajanstvene smrti u hotelu portugalskog gradića Eštoril 24. marta 1946. godine. Knjiga, namijenjena širokom krugu čitalaca, zasnovana je na dokumentarnoj građi. Autor je uspio da dođe do ranije nepoznatih arhivskih izvora, što mu je omogućilo da rasvijetli mnoga „bijela mjesta“ u biografiji velikog šahiste. Po prvi put detaljno se govori o Aljehinovom životu u Sovjetskoj Rusiji (od oktobra 1918. do maja 1921. godine), o periodu koji je ranije bio potpuno nepoznat. Autor je uspio da otkloni čitav niz neprijatnih grešaka i netačnosti koje se odnose na našeg sunarodnika i koje su kružile po stranicama raznih časopisa i knjiga. Čitalac će saznati zanimljive podatke o šampionovim roditeljima: ocu Aleksandru Ivanoviču Aljehinu – predvodniku plemstva Voronješke gubernije i članu IV Državne dume; majci Anisiji Ivanovnoj (rođenoj Prohorovoj), kćerki poznatog moskovskog industrijalca i dobrotvora, koja je i uvela šestogodišnjeg Aleksandra u pravila šahovske igre. U šahovskom svijetu poznat je bio i Aljehinov stariji brat Aleksej.
Aljehin je bio genijalan šahista i čovjek upečatljive i tragične sudbine. Veliki potresi XX vijeka ostavili su trag u čitavoj njegovoj biografiji.
Tokom građanskog rata uhapšen je od strane Čeke u Odesi po klevetničkoj prijavi i jedva izbjegao strijeljanje; radio je u Odeskom gubernijskom izvršnom komitetu, Vojno-sanitarnoj upravi Harkovskog okruga, Centralnoj istražno-istražnoj upravi u Moskvi, bio je primljen kao kandidat za člana RKP(b); radio je kao prevodilac u Kominterni; bio je zainteresovan za kinematografiju i zamalo postao profesionalni glumac. U maju 1921. godine — emigracija, a zatim 25 godina života u inostranstvu — godine borbe i priznanja, padova i uspona, slave i otuđenja, blagostanja i oskudice, i neizbrisiva čežnja za Otadžbinom.
Aljehin je učestvovao u dva svjetska rata. I oba puta kao dobrovoljac: 1916. godine u ruskoj vojsci, gdje je za iznošenje ranjenika sa bojišta odlikovan sa dvije Georgijevske medalje i Ordenom Svetog Stanislava; 1939. godine — u francuskoj vojsci. Tokom Drugog svjetskog rata u Francuskoj i drugim zemljama koje su okupirali Njemci, kao i u samoj Njemačkoj, nastavio je da učestvuje na šahovskim takmičenjima, obezbjeđujući time život sebi i svojoj ženi; kasnije su to Aljehinovi zlonamjernici koristili kako bi ga optužili za saradnju sa nacističkim režimom. Puni dramatike su i odlomci o težnji i pokušajima Aljehina, prije i poslije rata, da uspostavi kontakt sa Otadžbinom i o intrigama onih koji su, kako u SSSR-u, tako i u inostranstvu, to svim silama sprečavali, želeći da u to vrijeme, kada je mogućnost njegovog dolaska u Sovjetski Savez postala realna i vrlo bliska u vezi sa već dogovorenim mečom sa šampionom SSSR-a M. Botvinikom, udalje svjetskog šampiona od šaha. Autor se osvrće i na Aljehinu pripisivane antisemitske članke objavljene 1941. godine u listu „Parizer cajtung“ i dokazuje da su oni bili falsifikati.
O Aljehinovom šahovskom stvaralaštvu mnogo je napisano. Pošto se nalazim u strogim okvirima predgovora, navešću samo neke podatke koji daju predstavu o karakteru samog Aljehina i o njegovom šahovskom stilu. Statistika bilježi da je Aljehin na 63 turnira od ukupno 88 bio prvi (uključujući i 14 od 17 turnira koje je odigrao u posljednjim, najtežim godinama života). Od 24 meča, pobijedio je u 18, 4 je završio neriješeno i izgubio samo 2.
Godine 1913, u prvom susretu sa Kapablankom, Aljehin od njega gubi. Godine 1914. na prestižnom turniru osvaja 3. mjesto, iza Laskera, tadašnjeg svjetskog šampiona, i Kapablanke, predviđa da će Kapablanka biti sljedeći svjetski prvak i izjavljuje da namjerava da ga izazove na meč. Taj meč odigran je u Buenos Ajresu 1927. godine, i Aljehin, koji do tada nikada nije pobijedio Kapablanku, odnosi pobjedu, sa 6 pobjeda, 25 remija i 3 poraza — dakle s dvostrukom prednošću. Rezultat je bio zapanjujući! Naime, organizatori su obećavali kratak meč: „Dvije nedjelje će biti sasvim dovoljne da don Hose pobijedi u potrebnih šest partija. Njegova pobjeda biće dočekana ovacijama čitave zemlje. Poslije Aljehinovog poraza, teško da će iko više smjeti da izazove Kapablanku na meč…“ U čast domaćina mora se reći da su ovacije zaista uslijedile, i oduševljeni Argentinci su nosili pobjednika na rukama do hotela. Malo ko je znao da je, dok su se igralo prvih desetak partija, Aljehinu zbog jakog zapaljenja pokosnice izvađeno šest zuba. Ujutro — kod zubara, uveče — za šahovskom tablom. Upravo tih dana izgubio je od Kapablanke 3. i 7. partiju.
Godine 1935. Aljehin je prihvatio izazov Holanđanina Maksa Evea i prepustio mu titulu svjetskog šampiona (9 poraza, 8 pobjeda, 13 remija). Ali dvije godine kasnije, igrajući u istoj Holandiji, uvjerljivo je pobijedio u revanš-meču rezultatom 15,5:9,5 (+10, –4, =11). I to u atmosferi u kojoj su gotovo svi oko njega priželjkivali njegov poraz. Emanuel Lasker, jedan od rijetkih koji su tada podržavali Aljehina, oduševljeno i slikovito je ocijenio završnicu 22. partije, gdje je Aljehin briljantno upotrijebio konja: „konj sa snagom od hiljadu konjskih snaga“. Sam Eve je priznao: „Aljehin je povratio reputaciju najjačeg među živim šahistima i potvrdio vjeru u to da je on najveći šahista svih vremena.“ U štampi se takođe pojavila vijest da je po završetku meča holandsko antialkoholsko društvo poklonilo Aljehinu korpu s najboljim mliječnim proizvodima na svijetu. Kao nagradu za pobjedu nad samim sobom i kao podsjetnik na prethodni izgubljeni meč.
Pobjeda nad Eveom vratila je Aljehinu hirovitu ljubav miliona navijača. Postao je prvi svjetski šampion koji je uspio da povrati titulu nakon poraza. Usput, u literaturi se pominjalo da je gotovo sve nagrade za najljepše partije Aljehin dobijao u partijama koje je igrao dan nakon poraza.
Protivnici Aljehina nisu bili samo predstavnici šahovske elite. Odigrao je oko 28 hiljada partija u simultankama. Godine 1932. u Njujorku, za svaku od 50 tabli protiv njega je faktički igrala ekipa od po četiri čovjeka, i u tim uslovima pobijedio je u 30 partija, dok je 14 završio remijem. Legendarnom je postala simultanka Aljehina protiv njemačkih oficira, održana u trenutku kada je Njemačka čitavom svijetu prenosila vijesti o svojim pobjedama u Rusiji: od 75 oficira, samo su dvojica uspjela da izbore remi. Aljehin je bio nenadmašan i u partijama „naslijepo“. Kapablanka je govorio da u toj vrsti šaha „Aleksandar Aljehin nema ravnog među majstorima prošlog i sadašnjeg vijeka. Oponašati ga u toj oblasti je apsolutno nemoguće.“ Već sam ranije imao priliku da primijetim da Aljehin drži rekord među svjetskim šampionima po broju efektnih minijatura — često mu ni 30 poteza nije bilo potrebno za pobjedu, dvadeset je bilo sasvim dovoljno. Želio bih da prenesem riječi jednog šahovskog entuzijaste koji je rekao da bi, kad bi velemajstori imali grbove, na Aljehinovom mogao stajati moto: „Misao i volja, napad i pobjeda.“ I svoju posljednju partiju u životu, igrajući crnim figurama i nalazeći se, kako se činilo, u izgubljenoj poziciji, Aljehin je završio — pobjedom.
Vrijedno je pohvale što je u knjizi posvećena velika pažnja i posmrtnoj sudbini Aljehina, koja je, kao i kod svakog genija, duža od njegovog ovozemaljskog života.
Često se postavlja pitanje: šta je to šah — igra, sport, umjetnost, nauka? Život i stvaralaštvo Aljehina pomažu nam da bolje shvatimo da su šahovska borba istovremeno i igra, i sport, i umjetnost, i nauka. Kao i u igri i sportu, pokretačka i mobilizatorska snaga šaha jeste princip takmičenja, borba za prvenstvo. Kao i u umjetnosti, tu vlada nadahnuće, ili, riječima V. G. Bjelinskog, „iznenadno sagledavanje istine“. Najuspješnija šahovska rješenja, konačno, uvijek su plod sveobuhvatnog izučavanja pozicija na tabli i mogućih varijanti njihovog razvoja. Takva rješenja, naravno, predstavljaju klasičan primjer naučnog, dijalektičkog mišljenja. Usput, vrijedno je podsjetiti da je jedna od knjiga Emanuela Laskera objavljena sa predgovorom velikog naučnika Ajnštajna.
Istaknute osobine šaha, kao i njegova demokratičnost (u smislu dostupnosti ljudima različitog imovinskog stanja) i internacionalizam (šahovskom jeziku nijesu potrebni prevodioci) obezbijedile su šahu izuzetnu popularnost u svijetu. Čini mi se da će knjiga o Aljehinu — neporaženom svjetskom šampionu — koja izlazi u popularnoj seriji ŽZL, biti s interesovanjem dočekana i među profesionalcima i među ljubiteljima šaha.
...Već prve knjige ove serije, koju je na inicijativu A. M. Gorkog stvorena za široku čitalačku publiku, prije svega za mlade, imale su tiraž od 40 hiljada primjeraka, a kasnije i po 100, 150 hiljada i čak više. Uvijek su bile ne samo tražene, već i deficitarne. Danas, usljed okolnosti u kojima se našlo i izdavaštvo i široka čitalačka publika, tiraž od 5–10 hiljada primjeraka smatra se velikim. Sa žaljenjem konstatujući ovaj „napredak“, želim „Mladoj gardi“ da u budućnosti ponovo dostigne nekadašnje tiraže. Takav uspjeh s pravom će biti jedno od uvjerljivih svjedočanstava duhovnog i ekonomskog preporoda naše Rusije.
Anatolij Karpov, 12. svjetski šampion u šahu
Autor: Jurij Šaburov
GENIJE ŠAHA
U viševjekovnoj istoriji šaha bilo je mnogo izuzetnih majstora. Izdvojiti među njima najboljeg šahistu svih vremena i naroda nije jednostavno, jer se teorija i praksa šahovske igre neprestano usavršavaju. Ipak, takvi pokušaji su više puta pravljeni poređenjem sportskih dostignuća i kvaliteta igre, anketiranjem vodećih svjetskih velemajstora, istoričara, čitalaca specijalizovanih i masovnih periodičnih izdanja. I, po pravilu, za najvećeg šahistu svih vremena nazivaju i još uvijek priznaju ruskog velemajstora, neporaženog svjetskog šampiona Aleksandra Aleksandroviča Aljehina. Jer upravo je on 1927. godine pobio tvrdnju tadašnjeg svjetskog šampiona Hosea Raula Kapablanke i njegovog prethodnika Emanuela Laskera o neminovnoj „remi-smrti“ šaha.
Stvaralaštvo Aljehina ima trajni značaj za istoriju šaha, on je neposredni nasljednik i nastavljač djela Mihaila Ivanoviča Čigorina, utemeljivača ruske šahovske škole, ponosa Rusije.
S M. I. Čigorinom povezivala ga je predanost šahu, vjera u njegove neograničene stvaralačke mogućnosti. „Za mene šah nije igra, već umjetnost“, pisao je Aljehin. Cilj šaha vidio je „u naučnim i umjetničkim dostignućima, koja šahovsku igru stavljaju u red drugih umjetnosti“.
Aljehinu pripada posebna zasluga u stvaralačkom obogaćivanju šaha. „Kombinacija je duša šahovske partije“, govorio je on i blistavo dokazivao tu tvrdnju. Kombinacije Aljehina logično su proizilazile iz same strategije igre.
Aljehinove partije zadivljuju bogatstvom ideja, željom da se izbjegne blijeda, šablonska igra, neočekivanim originalnim kombinacijama i suptilnim manevrima, napadačkim, dinamičnim stilom. Neprestana stvaralačka traganja ovdje su sjedinjena sa žestokom sportskom i psihološkom borbom, s neumornim stremljenjem ka punokrvnoj igri, ka pobjedi. Takav pristup šahu donio je Aljehinu izvanredne sportske rezultate. Učestvujući na 88 turnira, na 63 je osvojio prvu nagradu, a od 24 meča pobijedio je u 18 i četiri remizirao. U svim tim takmičenjima odigrao je ukupno 1272 partije, od kojih je 741 završena njegovom pobjedom, a 127 remijem. Mnoge Aljehinove partije bile su nagrađene za ljepotu.
Poslije Emanuela Laskera, koji je pod raznim izgovorima izbjegavao mečeve s najopasnijim protivnicima, Aleksandar Aljehin najduže se zadržao na šahovskom prijestolu — 16 godina, 3 mjeseca i 25 dana bio je od svih priznat kao svjetski šampion. Ovo visoko sportsko zvanje Aljehin nikome nije prepustio i iz života je otišao 24. marta 1946. godine — neporažen.
U osnovi Aljehinovih dostignuća, pored ogromnog talenta i fenomenalnog šahovskog pamćenja, bile su velika i požrtvovana radna sposobnost, samokritičnost, sposobnost da objektivno ocijeni stvaralaštvo svojih protivnika, visoka psihološka stabilnost i stalna usmjerenost ka pobjedi. Skladna kombinacija tih osobina omogućavala mu je da otkriva nove slojeve u teoriji drevne igre i da nadvlada iskusne i priznate protivnike.
Iz plejade velikih šahista Aljehin je bio posljednji velemajstor koji je zastupao samostalni, stvaralački pristup šahu. Počev od Maksa Evea, koji je 1935. godine angažovao grupu majstora da mu pomognu, u šahu se pojavio institut trenerskog rada, koji isključuje samostalno stvaralaštvo svjetskih šampiona i kandidata za tu titulu. Pri takvoj kolektivnoj saradnji teško je utvrditi kome je konkretno pala na um određena ideja.
Značajan je doprinos koji je Aljehin dao popularizaciji šaha. Mnogo je nastupao u najrazličitijim zemljama s predavanjima i simultankama, u kojima je odigrao oko 28 hiljada partija. Impozantna cifra...
Aleksandar Aljehin i danas je jedan od najboljih šahovskih pisaca. Njegovom peru pripadaju knjige, brojne partijske analize i članci, na kojima uče sve nove i nove generacije ljubitelja šahovske igre.
Za većinu šahista Aleksandar Aljehin je davni idol. Oni s uživanjem proučavaju njegove partije, čudeći se njegovoj neiscrpnoj mašti i dubokom prodoru u tajne pozicija, proučavaju Aljehinove knjige i članke, težeći da usavrše sopstvenu igru. I nema, možda, za šahistu veće pohvale nego priznanje da je u nekoj partiji igrao "po-Aljehinski". To znači da je uspio da odigra tu partiju na visokom stvaralačkom nivou, u napadačkom stilu, da je u njoj bilo i finih pozicionih manevara i ne baš očiglednih zanimljivih kombinacija. Takve partije dugo ostaju u sjećanju ne samo samih protivnika, već i gledalaca, krase zbirke sa turnira i lične bilježnice — dnevnike.
Prema svjedočenju onih koji su s njim komunicirali, Aleksandar Aleksandrovič Aljehin nije bio samo genijalan šahista, već i svestrano razvijen čovjek, čovjek visoke kulture, ogromnog, sveobuhvatnog uma, dostojan predstavnik ruske inteligencije. Dovoljno je reći da je govorio šest jezika. Godine 1925. dodijeljena mu je akademska titula doktora prava.
Aleksandar Aljehin je beskrajno volio šah i, u suštini, čitav njegov život bio je njemu posvećen. Neprestano težeći ka dubljem razumijevanju šahovske igre i usavršavanju svog stila, uporno je tražio susrete sa jakim protivnicima, učestvovao na najvećim međunarodnim turnirima. U ime svoje vatrene ljubavi prema šahu, nerijetko je morao naglo mijenjati životni pravac, podnositi patnje. U njegovu sudbinu umiješala su se politička previranja, koja su ga 1921. godine natjerala da napusti domovinu, a tokom Drugog svjetskog rata da u tuđini prođe kroz mnoga odricanja. Dešavali su se i događaji puni tragike.
Radеći na knjizi, autor je istraživao fondove 14 državnih, partijskih i resornih arhiva, kao i brojnih biblioteka i muzeja u Moskvi, Sankt Peterburgu i Voronježu. Tokom višegodišnjih istraživanja pronađeni su ranije nepoznati arhivski dokumenti koji se odnose na život Aleksandra Aleksandroviča Alehina. Njihovo proučavanje pokazalo je da sadrže veoma zanimljive i vrijedne podatke koji omogućavaju razjašnjenje takozvanih bijelih mrlja u Alehinovoj biografiji i pružaju potpuniju sliku o njemu. Konkretno, autor je dobio priliku da na osnovu dokumenata detaljno ispriča o onom periodu Alehinovog života (od oktobra 1918. do maja 1921. godine) koji je do tada bio potpuno nepoznat.
Pored rada u arhivima, autor se upoznavao i sa domaćim i stranim književnim izvorima. Pritom je utvrđeno da su u nizu ranijih publikacija navođene izmišljotine i pogrešna tumačenja pojedinih epizoda iz Aljehinovog života, kao i iskrivljavanja i netačnosti u datumima, imenima… Autor je uklonio te neprijatne greške. Osnova knjige su dokumentima potvrđeni materijali. Smatrajući da se najpouzdaniji podaci o životu i stvaralaštvu Aleksandra Aleksandroviča Aljehina nalaze u sjećanjima njegovih savremenika, autor je smatrao svojom dužnošću da ih uključi u knjigu. Ta sjećanja ne samo da pomažu da se vjernije oživi lik Aljehina, već nam prenose i dah davno prošle epohe.
Autor izražava zahvalnost zaposlenima u arhivima, bibliotekama i muzejima, kao i šahovskim entuzijastima koji su mu pomogli u pripremi ove knjige, i nada se da će ona naići na srdačan prijem kod čitalaca.
Autor: Jurij Šaburov
UVOD U ŽIVOT
Čime je uslovljeno pojavljivanje genija među nama? Božijom voljom (kažu, zar ne, da je talenat — od Boga)? Čudesnim spletom prirodnih pojava i nepredvidivim ponašanjem gena roditelja i njihovih predaka?.. Tajna, zagonetka.
Može li se prepoznati, vidjeti znake visoko nadarenog čovjeka u ranoj fazi njegovog života? Na to pitanje, čini se, lakše je dati odgovor.
Kada se u Moskvi 19. oktobra, odnosno 31. oktobra po novom kalendaru 1892. godine, na dan rođenja svetog pravednog Jovana Kronštatskog, u porodici Aljehin rodilo još jedno dijete, ništa, naravno, nije nagovještavalo njegovu veliku šahovsku budućnost. Bio je to tih, miran dječak, od one djece koju najbliži često nazivaju zlatnom djecom. Nije čudno što se u porodičnom krugu gotovo odmah ustalilo nježno obraćanje novorođenčetu — Tišajši, a još češće — Tiša. Tako će ga i dalje, kroz sve dječje i đačke godine, najčešće zvati ukućani i drugovi iz gimnazije, tim prije što će on, fanatično zaneseno šahom, često sate provoditi nad figurama, u osami, daleko od svojih vršnjaka.
A ime Aleksandar dobio je 10, odnosno po novom stilu 22. novembra 1892. godine u moskovskoj crkvi Aleksandra Nevskog pri Aleksandrovskom prihvatilištu Komiteta „Hrišćanska pomoć“, koja se nalazila u Borisoglebskom sokaku. Na obredu krštenja kao kumovi prisustvovali su potomak plemića iz Voronježske gubernije, penzionisani štapski kapetan Ivan Jefimovič Aljehin, djed novorođenčeta, i supruga potomak počasnog građanina Moskve, Ana Sergejevna Prohorova, koja je bila tetka bebi i koja će mu kasnije pokloniti mnogo duševne topline. Tajnu krštenja izvršio je sveštenik Sergij Felicin zajedno s psalomščikom Ivanom Pomerancevim; zatim su ovaj događaj i datum rođenja, kako je i red, upisani u matičnu knjigu.
Izbor imena za novorođenče — Aleksandar — najvjerovatnije je bio određen imenom njegovog oca. Pored toga, upravo uoči toga dana — 9. novembra — proslavljala se uspomena na svetog mučenika Aleksandra Solunskog. Značajno je i to što se samo krštenje odvijalo u crkvi Svetog Aleksandra Nevskog; a ona se nalazila pri Aleksandrovskom prihvatilištu, sagrađenom u znak sjećanja na 25-godišnjicu vladavine cara Aleksandra Drugog, gdje je bila smještena i Aleksandrovska zajednica sestara milosrdnica Ruskog društva Crvenog krsta.
Trospratna zgrada Aleksandrovskog prihvatilišta, podignuta 1880. godine sredstvima Komiteta „Hrišćanska pomoć“, i prizemna dogradnja u kojoj se nalazila dvorska crkva Aleksandra Nevskog, osveštana 11. septembra 1882. godine, sačuvane su i danas. Poslije Oktobarske revolucije 1917. godine, prihvatilište je ukinuto, a u oslobođenoj zgradi su se smjenjivale razne ustanove, dok je prostorije crkve, zatvorene početkom 1920-ih, koristio arhiv kao skladište.
Naravno, tokom proteklih 70 godina obje zgrade su izgubile nekadašnji uređen izgled, naročito ona u kojoj se nalazila crkva. Ipak, Petar Palamarčuk, autor čuvenog četvorotomnog albuma-indeksa svih moskovskih crkava „Četrdeset četrdesetica“, ističe da je ta „građevina zanimljiva, neobičnog oblika...“. Za nas je, pak, značajna i zbog toga što je upravo u toj maloj moskovskoj crkvi kao da započelo odbrojavanje života čovjeka koji će postati poznat čitavom svijetu pod imenom Aleksandar Aljehin.
Njegovi roditelji, Aleksandar Ivanovič Aljehin i Anisija Ivanovna, rođena Prohorova, bili su pravoslavne vjere i u trenutku rođenja trećeg djeteta bili su u braku šest godina. Vjenčali su se 1. (13.) jula 1884. godine u Preobraženjskoj crkvi sela Spasko-Tuškina, koja se nalazila na Voskresenskom putu (danas Volokolamski šosej) blizu Moskve, a svadba je proslavljena u prostranoj kući trgovačko-industrijske porodice Prohorov, nedaleko od te lijepe crkve, u Pokrovskom-Glebovu.
Prema svjedočenju potomaka porodice Prohorov, koji danas žive u Moskvi i s kojima je autor razgovarao, vjenčanju je prethodio tada uobičajen postupak — prosidba nakon prethodnog prikupljanja informacija o mladoženji. Majka Anisije Ivanovne, Ana Aleksandrovna (rođena Aleksejeva), supruga osnivača „Prohorovskog trgovačkog društva Trehgorske manufakture“ Ivana Jakovljeviča Prohorova, koja je pripadala trgovačkom staležu, nastojala je da svoje troje djece uda i oženi isključivo za pripadnike plemstva. Aleksandar Ivanovič Aljehin je u potpunosti ispunjavao njene zahtjeve — bio je potomak plemića, diplomirao je na Istorijsko-filološkom fakultetu Moskovskog univerziteta i posjedovao je znatno imanje u Voronješkoj guberniji. Tada je imao 27 godina, a nevjesta, koja je dobila dobro kućno obrazovanje uz angažovanje privatnih učitelja, imala je 23 godine.
Nije nezanimljivo u vezi s tim primijetiti da su preci mladenaca u četvrtom-petom koljenu pripadali istom staležu — seljacima. Aljehini su sredinom XVIII vijeka živjeli i radili u Starooskolskom okrugu Kurske gubernije, dok je čukundjed Anisije Ivanovne — Ivan Prohorovič Prohorov — pripadao manastirskim seljacima Trojice-Sergijevske lavre, gdje je obavljao dužnost stalnog službenika. Može se pretpostaviti da su i Aljehini i Prohorovi bili obdareni velikom marljivošću i izuzetnim sposobnostima za preduzetništvo. Inače, naravno, Aljehini ne bi postali veliki zemljoposjednici, a Prohorovi — fabrikanati.
U vrijeme kada se u porodici Aljehin rodilo još jedno dijete, glava porodice, Aleksandar Ivanovič, koji je tada imao skroman čin koleškog asesora, već četvrtu godinu bio je jedan od direktora najvećeg moskovskog tekstilnog preduzeća — „Udruženja Prohorovske Trehgorne manufakture“, a uz to je obavljao i obiman posao u raznim ustanovama u Voronješkoj guberniji, gdje je posjedovao porodično imanje. Njegova supruga, Anisija Ivanovna, koja je imala udio u očevom poslu — u dobiti fabrike, postala je majka više djece i, naravno, potpuno se posvetila porodičnim obavezama. Jer njihov najstariji sin Aleksej tada je imao svega četiri godine, a ćerka Varvara još manje — tri godine. Ovoj djeci bilo je suđeno da odrastaju zajedno sa mlađim bratom Aleksandrom, da s njim dijele dječije radosti i zajedno ulaze u svijet saznanja.
Aljehini nikada nijesu imali sopstvenu kuću u Moskvi. Nakon što su napustili Prohorovski dvorac, morali su da iznajmljuju stanove kod različitih vlasnika. Godine 1892. Aljehini su živjeli u velikoj dvospratnoj kući, koja se nalazila u dubini dvorišta, iza prizemnog dvorca sa mezaninom, u vlasništvu udovice moskovskog trgovca Jevdokije Andrejevne Kuznjecove. U tzv. „dohodovnoj kući“ koja joj je pripadala nalazili su se udobni stanovi sa sobama na dva sprata.
Jedan od tih stanova, pod brojem 1, Jevdokija Andrejevna Kuznjecova je iznajmljivala Ani Aleksandrovni Prohorovoj, majci Anisije Ivanovne, a samim tim i baki novorođenčeta. Stan Aljehinovih imao je deset soba: sedam u prizemlju — među kojima su bili salon i dnevna soba spojeni lučnim prolazom, kabinet i tri sobe na spratu. Jedna od tih soba kasnije će postati soba Aleksandra Aljehina. Njegova starija sestra Varvara će se s vremenom odvojiti od porodice i preseliti u susjedni stan — broj 2. Tu će je posjećivati glumci, uključujući i poznatu glumicu Alisu Konen.
Na veliku žalost, kuća Jevdokije Andrejevne Kuznjecove nije se sačuvala do današnjih dana. O njenom spoljašnjem izgledu može se suditi na osnovu crteža koji je autor ove knjige načinio po nacrtu pronađenom u arhivi. Tokom 1959–1960. godine, na mjestu nekadašnjih kuća broj 12, 14 i 16 podignuta je masivna zgrada hotela savremene arhitekture, koja se danas zove „Arbat“.
Predstavu o nekadašnjem izgledu Nikoljske ulice danas je moguće steći jedino na osnovu drugih kuća koje su ovdje sačuvane, kao i po ostacima vrta pored današnjeg hotela, gdje stoji dvjestogodišnji hrast, koji ima svoje ime — „Filimon“. Eto, oni vjerovatno pamte mnogo toga.
Tu su trčala, igrala se i, kako to obično biva, nestašluka pravila djeca Aljehinovih, odatle su odlazila u gimnazije na nastavu. Njihovim vaspitanjem kod kuće bavile su se uglavnom Anisija Ivanovna i Ana Aleksandrovna, kao i stroga guvernanta, Njemica Marija Fjodorovna Kesler. I dok je majka, koja je imala prilično širok pogled na svijet, djeci prenosila humanistička znanja — podsticala ih na čitanje, upoznavanje istorije i prirodnih pojava, organizovala nastavu iz francuskog jezika i muzike uz pomoć privatnih učitelja — dotle je slabo obrazovana, ali vrlo energična i praktična baka davala životne savjete i brižno pazila na unuke. Ana Aleksandrovna je, najvjerovatnije, imala dosta slobodnog vremena. Njen muž, Ivan Jakovljevič Prohorov, preminuo je 23. oktobra 1881. godine u četrdeset petoj godini (sahranjen je u lijepoj kapeli na Novodevičjem groblju).
Rukovođenje Trehgornom manufakturom prešlo je na njihove sinove, Sergeja i Nikolaja Ivanoviča, kojima je Ana Aleksandrovna obezbijedila dobro tehničko i trgovačko obrazovanje na visokim školama u Rusiji i Baltiku. Njen autoritet bio je neprikosnoven za sve Prohorove i njihove rođake — s njom su se savjetovali o najvažnijim pitanjima. Ona je prva dolazila na aukcije i određivala nivo poslova.
Proizvodi „Udruženja Prohorovske Trehgorne manufakture“ bili su nadaleko poznati i redovno nagrađivani zlatnim i srebrnim medaljama na svjetskim industrijskim izložbama (1900. godine u Parizu – najviša nagrada, Gran pri) i na ruskim sajmovima. Uzorci tih tkanina, koji su sačuvani u muzeju Trehgornog pamučnog kombinata, oduševljavaju svojim zadivljujućim dezenima, živopisnim bojama i kvalitetom obrade. Nevjerovatno umijeće i istančan ukus krasili su tadašnje stručnjake i radnike Trehgorke.
Prohorovi su bili obrazovani i talentovani ljudi, ali su sve svoje vrijeme i pažnju, naročito muškarci, posvećivali fabrici. Zahvaljujući njihovim naporima, fabrika se stalno širila, tehnološki proces usavršavao, a osnovni kapital „Udruženja“ rastao. Za radnike preduzeća na Presnji izgrađeno je čitavo naselje — koje postoji i danas — sa stambenim zgradama, dječijim jaslicama, vrtićima i prihvatilištem, porodilištem, bolnicom i domom za stare, školom, tehničkim učilištem, bibliotekama i pozorištem. Radnici koji nisu željeli da žive u radničkim domovima dobijali su novac za iznajmljivanje stanova kod privatnih vlasnika. Životni standard radnika, prema dokumentima iz tog vremena i pričama današnjih penzionera koji su čitav radni vijek proveli u Trehgorki, bio je, u svakom slučaju, najmanje na nivou radnika drugih preduzeća.
Ali, vratimo se u tihu Nikoljsku ulicu, gdje su odrastala djeca Aljehinovih. Njihovo slobodno vrijeme bilo je ispunjeno brojnim zanimljivim aktivnostima, među kojima i igrom šaha.
Prve lekcije mu je davala majka, Anisija Ivanovna, koja se prilično dobro razumjela u osnove šahovske igre — uvijek je rado sjedala za šahovsku tablu. Među djecom su se rasplamsavale borbene partije, svako je želio da matira kralja protivnika. Posebno je u šahu uspijevao stariji sin Aljoša.
Ali uskoro mu se pojavio ozbiljan protivnik u liku mlađeg brata, koji je sa sedam godina počeo s velikim zanosom da igra. Saša je veoma brzo shvatao tajne šaha i bio spreman da satima s oduševljenjem igra. Vidjevši to, baka mu je poklonila novi komplet šaha, koji je prijatno mirisao na drvo i sjajni lak. Oduševljenju omiljenog unuka nije bilo kraja. Često je prekidao druge aktivnosti kako bi pogledao šahovsku tablu, držao u rukama figure otežane olovom. Kada su brat i sestra bili u gimnaziji, Saša je igrao sam sa sobom, pažljivo razmatrajući moguće poteze i bijelih i crnih. Njegovo zanimanje za šah neprestano je raslo i potiskivalo sve ostalo. Došlo je dotle da su mu roditelji oduzimali šahovsku tablu i sklanjali je negdje. Ali ako su danju uspijevali da razdvoje Sašu od šaha, noću prepreka nije bilo. Ustajao je iz kreveta, pronalazio šah i ponovo postavljao figure, analizirao partije odigrane prethodnog dana, tražio gdje je napravio pogrešne poteze, gdje je mogao da odigra bolje.
Ova rana opsjednutost, slabo kontrolisana od strane odraslih, nesumnjivo je dovela do prenaprezanja snaga dječijeg organizma. I, kako je kasnije govorila njegova sestra Varvara Aleksandrovna Aljehina, „moguće je da je upravo zbog toga Aljehin u djetinjstvu prebolio upalu mozga“.
Danas je teško reći šta je bio uzrok Sašine bolesti — meningitis može imati različite uzroke i djeca često obolijevaju od njega. Sašina bolest imala je težak tok, bio je udaljen od svih aktivnosti, uključujući i šahovsku igru…
Početkom avgusta 1900. godine porodicu Aljehin zadesila je nesreća — umrla je maloljetna kćerka Asja. To je dovelo do preseljenja porodice Aljehin u drugi stan. Godine 1901. preselili su se na dvije godine u kuću žene državnog savjetnika Jekaterine Ivanovne Stanicine u ulici Prečistenka (danas se u toj zgradi nalazi muzej L. N. Tolstoja). Nije uspjelo da se utvrdi koji dio kuće su tada Aljehini zauzimali. Ali, po svemu sudeći, devetogodišnji Saša Aljehin, oporavivši se od bolesti, upravo odatle je upisao privatnu mušku klasičnu gimnaziju L. I. Polivanova. Ona se nalazila veoma blizu, takođe u Prečistenki, u kući broj 32, gdje se danas nalazi muzička škola. Tako je u biografiji Aleksandra Aljehina počela važna životna etapa — ulazak u svijet znanja zajedno sa vršnjacima i, naravno, dugo očekivani početak prvih šahovskih turnira.
Stepenice uspjeha
Postoji mišljenje da je za postizanje vrhunskih sportskih rezultata u šahu neophodno imati matematičke sposobnosti. To je daleko od istine. U osnovi analitičkog mišljenja šahiste prije svega leži prostorna mašta. Zbog toga put ka šahovskom Olimpu nije otvoren samo onima koji naginju ka tehničkim naukama.
Jedan od najsjajnijih primjera je Aleksandar Aljehin, koji nije pokazivao interesovanje za matematiku, već je bio sklon izučavanju istorije, književnosti i stranih jezika.
Treba odati priznanje njegovim roditeljima — znajući sklonosti mlađeg sina, upisali su Sašu u gimnaziju sa jasno izraženim humanističkim usmjerenjem. Posebna pažnja posvećivala se izučavanju klasičnih književnih djela, ruskog, stranih i starih jezika, organizovano je vanškolsko čitanje i izvođene su učeničke pozorišne predstave. Iako je vlasnik i direktor gimnazije, utemeljene 1868. godine, istaknuti pedagog, književni istoričar i javni radnik Lav Ivanovič Polivanov, preminuo 1899. godine, njegovi progresivni metodi obrazovanja nastavili su se primjenjivati.
O tome je lijepo ispričano u memoarima „Na pragu dva vijeka“ pjesnika Andreja Belog, koji je završio ovu obrazovnu ustanovu: „Devedesetih godina bila je to najbolja moskovska gimnazija; u njoj se odbacivao ‘kazionizam’; sastav profesora bio je prilično kvalitetan; predavači su pripadali najboljem moskovskom kulturnom krugu… čovječnost, kultura isticali su se u čitavom stilu predavanja; naglašavala se i ličnost učenika…“
Ugled gimnazije bio je izvanredan. Među njenim đacima bilo je mnogo poznatih ličnosti domaće kulture: filozofi V. S. Solovjov i L. I. Lopatin, pjesnik V. Ja. Brjusov, glumac P. M. Sadovski. Ovdje su svoje sinove školovali i L. N. Tolstoj i A. N. Ostrovski. Među učenicima su se mogli vidjeti potomci plemića i trgovaca, ljekara i advokata, činovnika i nižih službenika. U gimnaziju su primana samo djeca hrišćanske vjeroispovijesti. Program je predviđao pripremni razred i osam razreda nastave, uz rastuću cijenu školovanja — u pripremnom razredu 180 rubalja, u 1–3. razredu 230 rubalja, a zatim po 250 rubalja godišnje. Za pitomce se dodatno plaćalo 500 rubalja. Gimnazijska uniforma bila je crne boje: bluza, pantalone, kožni kaiš.
Saša Aljehin je bio među najboljim đacima Polivanovske gimnazije. Stalno je dobijao odlične ocjene iz istorije, književnosti, francuskog jezika i drugih predmeta.
Pored toga, svi ti predmeti su mu išli bez vidljivog truda. Po sjećanju školskih drugova, on se, po pravilu, nije pripremao za časove, nikad nije nosio udžbenike sa sobom, osim za latinski jezik, nije slušao objašnjenja profesora, već je skoncentrisano analizirao šahovske pozicije. Propušteno bi nadoknadio veoma lako. Zahvaljujući izuzetnom pamćenju, Aljehinu je bilo dovoljno da na odmoru baci pogled na udžbenik, da nešto priupita druga, kako bi shvatio zadatak i tačno odgovorio na pitanja profesora.
Među njegovim drugovima tada su bili Vadim Šereševski, Lev Ostroumov, Lev Polivanov — sin direktora gimnazije, Pavel Popov, Nikolaj Stankevič.
Prisjećajući se zajedničkog školovanja s Aljehinom u 6–8. razredu, profesor MGU P. S. Popov je 1956. godine govorio:
„…Pisao je veoma dobre sastave. I danas se sjećam dva Aljehinova sastava na teme: ‘Uticaj prirode na čovjeka’ i ‘Dramaturgija Puškina i Šekspira prema ‘Borisu Godunovu’ i ‘Makbetu’. Tiša je dobro govorio francuski jezik, bez greške je pisao na francuskom; iz istorije mu je nastavnik J. Gotje (koji je kasnije postao akademik) uvijek davao petice.“
Saša Aljehin je bio izuzetno pismen, veoma mnogo je čitao. Roman L. Tolstoja „Vaskrsenje“ pročitao je sa deset godina. Posebno je volio djela A. Čehova, kojima su u to vrijeme bili oduševljeni mnogi. Sa Pavlom Popovim Saša je čak priređivao takmičenja – ko bolje poznaje Čehovljevo stvaralaštvo: jedan bi rekao naziv neke pripovijetke, a drugi je morao detaljno da izloži njen sadržaj. Ili obrnuto – jedan bi prepričavao sadržaj djela, a drugi bi trebalo da pogodi tačan naslov pripovijetke. U kući Aljehinovih djeca su postavljala predstave, uglavnom po tada veoma popularnim djelima Čehova. Inicijator takvih predstava bila je njegova sestra Varja, zaljubljenica u pozorište, a braća i njihovi drugari su joj rado pomagali – igrajući različite uloge.
Za Sašu Aljehina početak školovanja u gimnaziji poklopio se sa ukidanjem svojevrsnog karantina, tokom kojeg mu je zbog bolesti bilo zabranjeno da se bavi šahom. Ne gubeći ni minut, devetogodišnji dječak bacio se u žestoke borbe sa starijim bratom Aljošom, koji je u međuvremenu značajno napredovao u šahu. Nije propuštao priliku da odigra koju partiju sa drugovima koji su dolazili kod brata. Njegovi uspjesi su rasli, a partneri su sve češće uzmicali pred naletom figura strastvenog Tiše.
Ogroman utisak na Sašu ostavio je tada rekordna simultanka naslijepo Harija Nelsona Pilsberija. Održana je 1. decembra 1902. godine u Dvorskom zboru u Moskvi tokom gostovanja Amerikanca po Rusiji. Seanseru je nasuprot stajalo 22 šahista, a partije su trajale 10 sati. Rezultat je bio zadivljujući — Pilsberi je pobijedio u 17 partija, 4 remizirao i izgubio samo jednu. Vizionar je vješto bilježio u pamćenju čitav tok šahovske igre na sve 22 table, ne videći ispred sebe ni figure, ni protivnike. Zadivljujuća pojava.
Aleksandar Aljehin, koji je kasnije takođe postao veliki majstor igre naslijepo, prisjećao se:
„O igri bez gledanja u tablu prvi put sam čuo kao devetogodišnji dječak. U to vrijeme moj rodni grad — Moskvu — posjetio je Pilsberi, koji je ovdje dao simulnaku naslijepo na 22 table. Ja tada još nisam imao pristup šahovskom klubu, ali je moj stariji brat učestvovao u simultanci i remizirao s Pilsberijem. Pilsberijevo dostignuće djelovalo je na mene zadivljujuće. Uostalom, isti je utisak ostavilo na čitavu šahovsku Moskvu“…
Ovdje je autor knjige primoran da napomene kako je u mnogim ranijim publikacijama kružila tvrdnja da je Saša Aljehin bio svjedok tog fenomenalnog Pilsberijevog seansa — ispravljamo tu zabludu.
Krajem 1902. godine gost Moskve bio je Mihail Ivanovič Čigorin, koji je više puta dolazio iz Sankt Peterburga. On je bio duboko poštovan od strane svih ruskih šahista, i posmatrati njegovu igru predstavljalo je pravo zadovoljstvo.
Ali Saša Aljehin, zbog svojih malih godina, tada nije mogao biti svjedok Čigorinove igre, i tu takođe treba napraviti ispravku u ranijim publikacijama. Tinejdžeru je u to vrijeme preostajalo samo da sluša priče starijeg brata Aleše i njegovih drugova, da čita novine i iz njih izrezuje Čigorinove šahovske rubrike, koje su se objavljivale u listu „Novo vrijeme“ i u dodacima časopisa „Niva“.
Šahovska tema stalno je bila prisutna u životu porodice Aljehin, pa zato nije slučajno što su se 1903. godine na spisku donatora za organizaciju III Sveruskog turnira našla imena sve troje djece Aljehinovih: Alekseja, Varvare i Aleksandra. A taj novac je, treba vjerovati, dao Aleša.
U gimnazijskim godinama, prema svjedočenju školskih drugova, Saša Aljehin bio je nervozan, rasejan, raščupan adolescent s oštrim pokretima i lakim, neujednačenim hodom. Čitajući, zbog slabog vida se nisko naginjao nad knjigu. Bio je povučen, po svemu se osjećalo da ima neki svoj svijet, sopstvena interesovanja. Nerijetko je pravio nestašluke, bio je zadirkivač i tvrdoglavac, iako su ga u gimnaziji zvali Tiša.
Aljehin bi oživio na časovima samo kada bi se ukazala prilika da odigra partiju šaha s nekim od školskih drugova. Pavel Sergejevič Popov se prisjećao: „Njegovi stalni partneri bili su učenici Lev Polivanov, Lev Ostroumov, Vadim Šereševski. Svi su oni igrali, naravno, znatno slabije od Saše. Za igru je Ostroumov držao u svom stolu tablu od škriljca, na kojoj je bila nacrtana šahovska tabla, a figure su crtane kredom. Kako su se figure pomijerale, brisale su se i kredom nanosile na drugo polje. Aljehin je uvijek igrao naslijepo, ne videći poziciju pred sobom. Nerijetko bi se tokom časa iznenada čuo prilično glasan Tišin glas kako saopštava naredni potez svojim partnerima. Sto se nalazio blizu učitelja, ali su nastavnici relativno blago reagovali na te ‘šahovske nestašluke’.“
Aljehinov školski drug iz klupe, Popov, tada nije razumio svu dubinu Tišine opsesije šahom, jer sam nije igrao i nije znao suštinu igre. Pored toga, smatrao je šah običnom glupošću, što je i govorio Aljehinu. Ovaj bi se čudio, usplamtio i odgovarao da je šah veliko društveno pitanje, a ne igračka, da svaki obrazovan čovjek mora da zna ko je Čigorin.
Već od petog–šestog razreda Aljehin je sanjao o slavi. Dvoumio se samo kojim putem da krene — diplomatskim ili šahovskim. Popov mu je savjetovao da izabere put diplomate i da se upiše u Pravno učilište, pomažući mu pri tom oko matematike i fizike. Zajedno su se pripremali za ispite.
Popov je često dolazio kod Aljehinovih u Nikoljski prolaz. U Aleksandrovoj sobi, na spratu, na stolu su uvijek stajali šah i šahovski sat.
Domaćinstvom je upravljala Njemica-guvernantkinja, koju su djeca u međusobnom razgovoru zvala „Nizja“ — upravo tako je pedantna Njemica izgovarala riječ „ne može“, zahtijevajući od djece urednost i disciplinu. Tinejdžeri su gunđali, a Tiša je u znak protesta zbog takve sitničavosti čak dvaput odlazio od kuće. Prvi put je otišao kod rođaka s majčine strane u Povarenskoj ulici, a drugi put kod bake u Spiridonovskoj. Nakon nekoliko dana, Tiša se oba puta vraćao kući i trudio se da izbjegava susrete sa strogom Njemicom. Ponekad je stvari djece dovodila u red i sama glava porodice. Ali Aleksandar Ivanovič to je činio ćutke ili je blagim tonom prekorio one koji bi pogriješili.
Počevši od 1902. godine, Saša je s velikim žarom komentarisao i analizirao s bratom tok njegovih partija u dopisnoj igri. Aleksej je tada učestvovao u dopisnim turnirima koje je organizovao časopis „Šahovski pregled“. S njim je, u svojstvu mlađeg partnera, igrao i Saša.
Za zapisivanje i analizu šahovskih partija igranih u dopisnom šahu, desetogodišnji Saša Aljehin je 1902. godine nabavio posebnu svesku u čvrstom platnenom povezu. Na njoj je dijagonalno bilo utisnuto krupnim slovima „A. Aljehin“, a na poleđini je bio njegov vlastoručni potpis. Za razliku od školskih gimnazijskih svezaka, ova se ispunjavala urednim rukopisom, bez ijedne mrlje.
U šahovskoj svesci Saše zapisano je 68 susreta s dopisnim protivnicima — učesnicima VI, VII i IX turnira u dopisnoj igri, koje je organizovao časopis „Šahovski pregled“, kao i jednog sličnog takmičenja koje je pokrenuto na inicijativu kneza F. Šahovskog, te dva dopisna meča — s Vereščaginom i Gejš-Ollisevičem. Prvi potez u prvoj partiji igranoj zajedno s bratom protiv Aleksandrova, Saša je zapisao u svesku 20. novembra 1902. godine. Braća su igrala ofanzivno, izvodila zanimljive, ali ne uvijek dovoljno duboke kombinacije. Poštom su stizale vijesti o predaji nekih njihovih protivnika, ali su i gimnazijalci pretrpjeli nemalo poraza. Njihova igra je često još uvijek bila površna, naivna. Rezultati u otvaranju u dopisnim takmičenjima su razočaravali: na VI turniru časopisa „Šahovski pregled“ Saša je završio na šestom mjestu, a u VII — još gore, uspjeli su remizirati samo jednu partiju, dok su sve ostale izgubili.
Bilo je razloga za malodušnost, za to da se šah gurne negdje u stranu, daleko od očiju.
Međutim, Saša se pokazao kao istrajan, voljan tinejdžer — svako takmičenje dovodi do kraja, pažljivo ispisujući ispod kolone svojih poteza sudbonosnu riječ „predao se“. Njegovi napori bili su usmjereni ka tome da pronađe razloge svojih poraza, da izvuče pouke za budućnost. Pažljivoj, pedantnoj analizi bile su podvrgnute sve partije, bez obzira na njihov ishod. Čitajući njegove nemilosrdne komentare, jasno se vidi kako je sazrijevao, kako je jačao talenat mladog šahiste.
Ipak, obeshrabrujući rezultati turnira, po svemu sudeći, zahtijevali su od Saše da napravi pauzu, pa u njegovoj svesci nema zapisa koji se odnose na 1904. godinu. Ta godina bila je posvećena dubljem proučavanju teorije i treninzima sa jakim moskovskim šahistima koji su dolazili u kuću Aljehina. Upravo je na taj period, vjerovatno, mislio Aleksandar Aljehin kada je napisao: „Igram šah od sedme godine, ali ozbiljno sam počeo da igram od dvanaeste.“
A sada se malo odmaknimo od šaha i prisjetimo se da je 1904. godina porodici Aljehina donijela nekoliko važnih događaja.
Prvo od tih događaja bilo je upisivanje Aleksandra Aleksandroviča Aljehina u red naslednih plemića. Autentični dokument o ovom aktu sačuvan je u Državnom arhivu Voronješke oblasti, i on zavređuje da bude predstavljen u cjelini.
SVJEDOČANSTVO
Daje se ovo iz Voronješke plemićke deputatske skupštine, uz odgovarajući potpis i pečat, sinu koleškog savjetnika Aleksandra Ivanoviča Aljehina — Aleksandru, rođenom, kako potvrđuje Moskovska duhovna konzistorija metrikom od 4. novembra 1904. godine pod brojem 13945, od pomenutog oca i njegove zakonite supruge Anisije Ivanovne, devetnaestog oktobra hiljadu osamsto devedeset druge godine, o tome da je on, Aleksandar Aleksandrovič Aljehin, nasledni plemić, pridružen rodu gospode Aljehinskih, potvrđenom u pravima naslednog plemstva ukazom Vladajućeg Senata, preko Heraldijskog odjeljenja, koji je u ovu Skupštinu stigao 8. marta 1866. godine pod brojem 1284, i upisan u drugi dio rodoslovne Knjige plemstva Voronješke gubernije, po odluci ove Skupštine donesenoj 12. novembra 1904. godine, i da ova odluka, u skladu sa članom 359, knjiga IX Zakonodavnog zbora o staležima, izdanje iz 1899. godine, zbog prethodno navedenog ukaza, ne podliježe reviziji u Vladajućem Senatu.
Taksa na grb je plaćena.
Dana 26. novembra 1904. godine. Grad Voronjež.
Za Voronješkog gubernijskog predstavnika plemstva
Apisov
Sekretar plemstva, kancelarijski službenik
S. Stučkovski
Drugi važan događaj bilo je postavljanje Aleksandra Ivanoviča Aljehina od strane njegovih zemljaka na važne društvene funkcije. Ako je dotad, nakon što se povukao iz službe 19. oktobra 1895. godine, odmah bio izabran za člana Voronješke gubernijske uprave za zemaljska i gradska pitanja, sada je, 1904. godine, najprije izabran za Zemljanskog okružnog (prema mjestu imanja), a zatim i za Voronješkog gubernijskog predstavnika plemstva. To je bila veoma visoka i cijenjena funkcija, koja je Aljehina dovela u neposredan kontakt s guvernerom, najvišim zvaničnikom u guberniji. Naravno, obavljanje te funkcije zahtijevalo je od Aleksandra Ivanoviča češća putovanja u Voronjež, što je, posljedično, smanjilo vrijeme koje je mogao provoditi s porodicom.
Treći događaj bio je odlazak Ane Aleksandrovne Prohorove u Omsk kao predstavnice Društva Crvenog krsta. Povod tome bio je Rusko-japanski rat 1904–1905. godine. Sa Dalekog istoka počeo je pristizati talas ranjenih ruskih vojnika i mornara. Ana Aleksandrovna je u Omsku organizovala veliku bolnicu i punkt za ishranu, kojima je upravljala sve do završetka rata.
Godine 1905. Saša je donio odluku da ubuduće igra dopisni šah samostalno, bez učešća starijeg brata, i u svesci se pojavio njegov dječji lični inicijal „T“ — „Tišajšij“, „Tiša“, kako bi se izbjegla podudarnost početnog slova „A“ u imenima braće prilikom zapisivanja partija. Sada je, već imajući gorko iskustvo, nastupao znatno opreznije i trudio se da održava dinamičnu napetost igre tokom cijele partije. Njegovim ranijim protivnicima iz dopisnih takmičenja sada se suprotstavio sasvim drugačiji protivnik. Jedan za drugim poraze su priznavali Omeljanski, Maňko, Gize, Žukovski. Neki učesnici nisu znali da im je protivnik trinaestogodišnji gimnazijalac i obraćali su mu se u pismima, u kojima su slali naredne poteze, s poštovanjem. Tako je knez Šahovski pisao: „Milostivom Gospodinu gospodinu Aljehinu“.
Učestvujući na XVI (gambitnom) turniru u dopisnom šahu, koji je organizovao časopis „Šahovski pregled“ 1905–1906. godine, Saša Aljehin je osvojio prvu nagradu.
Nakon toga se prijavio za I turnir u dopisnom šahu, koji je organizovao F. Šahovski. Međutim, nije uspio da završi to takmičenje: Saša se povukao iz turnira, osvojivši 6½ poena iz 8 partija.
Igranje dopisnog šaha, koje je za Aljehina predstavljalo dobru školu i teorije i prakse, zahtijevalo je mnogo vremena. Bilo je potrebno razmišljati o potezima, određivati plan svojih akcija i pripremati odgovore na sva pisma istovremeno u više partija. Ne stižući sve to da uradi kod kuće, nastavljao je da analizira šahovske pozicije i tokom školskih časova. Vrijedno je radio. Crtao je dijagrame i pisao varijante na svemu što mu se našlo pri ruci: na listovima papira, u đačkim sveskama, knjigama, pa čak i onima koje su pripadale školskom drugu iz klupe...
Sav sav utonuo u svoje šahovske stvari, Aljehin se toliko isključivao iz okruženja da nije uvijek jasno shvatao gdje se nalazi i koji čas je u toku — prisjećao se Sašin cimer iz klupe G. Korsakov 1967. godine. — Dešavalo se da iznenada počne da ustaje iz klupe. Razred bi utihnuo i napeto čekao šta će dalje da se desi. Malo bi stajao sa zbunjenim izrazom i vrtio svoj riđi čuperak, pa bi Aljehin odjednom uskliknuo radosno: „Aha!“, brzo zgrabio olovku i zapisao smišljen potez. Ako bi mu nastavnik postavio pitanje, čim bi čuo svoje prezime, naglo bi skočio i neko vrijeme ćutke stajao, škiljeći oko sebe po razredu, kao da pokušava da shvati gdje se nalazi i šta se od njega traži. Sve to bi trajalo ne više od sekunde, nakon čega bi se Aleksandrovo lice razvedrilo i na ponovljeno pitanje nastavnika odgovarao bi brzo i bez greške.
Većina profesora gimnazije odnosila se prema Aljehinu blagonaklono, nisu mu smetali u bavljenju šahom, ali neki su sebi dozvoljavali ironične primjedbe.
„Sjećam se jednom kontrolnog zadatka iz algebre“, nastavljao je svoja sjećanja Korsakov.
„Sva omladina je utihnula. Jedni učenici, zajapureni, oznojeni, uzbuđeni, škripuckaju perima i žure da što prije predaju pismeni rad. Drugi — blijedi, zbunjeni, osvrću se na sve strane, cijelim svojim jadnim izgledom moleći za drugarsku pomoć.
Odjednom Aljehin naglo ustaje, s blistavim licem nijemo prelazi pogledom preko razreda i istovremeno, po staroj navici, lijevom rukom vrti pramen kose koji mu je pao na čelo.
— Pa šta je, Aljehine, riješili ste? — pita ga profesor Bačinski.
— Riješio sam... Žrtvujem konja... i bijeli pobjeđuje! — Razred se trese od smijeha... Smije se i inače uvijek uzdržani Bačinski, kome se dugi brkovi tresu od smijeha...“
A u stanu Aljehinovih u Nikoljskom sokaku, gdje su se vratili nakon kratkotrajnog boravka u kući Stanicine na Prečistenki i — 1905. godine — u zgradi Rjumjancevskog muzeja u Drugom Vaganjkovskom sokaku, sve češće su se pojavljivali šahovski partneri. Oni su dolazili starijem Sašinom bratu — Alekseju, s kojim su se sretali učestvujući na turnirima Moskovskog šahovskog kruga, i igrali su otprilike na istom nivou, u rangu prve–druge kategorije. U to vrijeme to je značilo prilično visok šahovski nivo. U partije koje su se vodile za šahovskom tablom, naravno, uključivao se i Saša Aljehin. U početku mu je bilo teško da se nosi s tako snažnim protivnicima, ali partije s njegovim učešćem često su izazivale interesovanje svojom svježinom i dinamikom. Bilo je očigledno da se mlađi Aljehin još nije potpuno formirao kao šahista, ali njegova budućnost izgledala je veoma obećavajuće.
Proces usavršavanja Sašine igre donekle je ubrzan zahvaljujući radu sa šahovskim majstorom Fjodorom Ivanovičem Duz-Hotimirskim. Sa njim se Aljehin upoznao 1906. godine u stanu šahiste prve kategorije Konstantina Ivanoviča Isakova. Pola vijeka kasnije, Duz-Hotimirski se ovako prisjećao svog prvog utiska sa susreta s mladim šahistom:
„Tiša“, kako su ga zvali u porodici Aljehinovih, izgledao je čas kao dječak, čas kao mladić. Bio je to mršav i vitak plavokosi dječak, učtiv i pristojan, ozbiljan i skoncentrisan. Odmah mi je dao povod da zaboravim da je, u suštini, još uvijek dijete. Uhvatih sebe kako pomišljam da s tim „djetetom“ mogu razgovarati o bilo kojoj temi, zaboravljajući da ispred mene nije odrasla osoba.
Počeli smo da pričamo o šahu. „Tiši“ se dopalo kada sam pomenuo imena svojih omiljenih šahista na čijim partijama sam učio. To su bili Morfi, Andersen, Laburdone, Haruzek i, prije svega, Čigorin, koga sam lično poznavao i veoma volio kao šahistu i čovjeka. „Tiša“ me je slušao s velikom pažnjom. A kada sam rekao da u šahu prije svega plijeni estetika, koja uzdiže šah na nivo umjetnosti, „Tiši“ su se oči zaiskrile, a obrazi mu se blago zarumenješe.
Obećao sam mu da ćemo u najskorije vrijeme odigrati nekoliko lakih partija...“
Međutim, kako se prisjećao F. I. Duz-Hotimirski, njihovo poznanstvo se tada nije ograničilo samo na lake partije. Saša je zamolio majstora „da redovno radi s njim šah, i to prvenstveno teoriju otvaranja“. Fjodor Ivanovič je pristao. A kako su ti časovi izgledali, najbolje govori sam učitelj. Duz-Hotimirski se prisjećao:
„...Viđali smo se u stanu Aljehinovih, u jednoj od mirnih moskovskih ulica. Mladić je mogao satima slušati moja šahovska izlaganja, na koja sam se, iskreno govoreći, temeljno pripremao kod kuće. Tema naših „časova“ tokom prvog mjeseca bila su uobičajena razmišljanja o pitanjima strategije šahovske borbe. Sva ta razmišljanja potkrepljivali smo, naravno, primjerima iz praktičnih partija.
Časovi su se nastavili, ali ja nisam mogao da procijenim njihovu djelotvornost. Mladi Aljehin me je slušao i ćutao. Da li me nije razumijevao, pa je sav moj trud, dakle, bio uzaludan, ili je, naprotiv, prema mojim razmišljanjima gajio krajnje kritičan stav. Ni jedno ni drugo mi, naravno, nije odgovaralo. Bio sam spreman da se odreknem daljih časova, kad sam iznenada primijetio na njegovom stolu urednu svesku, na čijem naslovnom listu je pisalo: „Ja i Duz-Hotimirski. Moskva — 1906.“ Bio sam zbunjen i zaintrigiran. Aljehin, koji je bio tu, zbunjeno reče: „Namjeravao sam da vam pokažem...“ i pruži mi svesku.
Zapisi u svesci predstavljali su "kvintesenciju" svega što sam rekao tokom ta dva mjeseca našeg poznanstva. Ti zapisi bili su popraćeni sažetim bilješkama po marginama poput: "Moguće i tako!", "Ovo je zanimljivo!", "Teško!", "Obratiti posebnu pažnju!", "Ideja je ispravna, ali kako je sprovesti?" i slično.
Laknu mi. Moj trud nije bio uzaludan!
Aljehin je brzo napredovao, njegova igra postajala je sve smjelija i sigurnija. Radovala me je inicijativa u toj igri, njena idejna dubina, raznovrsnost motiva u napadu i odbrani.
Već godinu dana kasnije, mladi Aljehin se probio u redove najjačih šahista Moskve i lako je mogao da se takmiči sa Blumenfeldom, Nenarokovim, Gončarovim i sa mnom, koji smo tada važili za najbolje šahiste grada..."
Prekidajući ovdje odlomke iz sjećanja F. I. Duz-Hotimirskog, vrijedi primijetiti da je Saša u to vrijeme imao dobru praksu kod kuće. Njegov stalni partner i dalje je bio stariji brat Aleksej, koji je na turnirima Moskovskog šahovskog kruga stekao prvu kategoriju. U stan Aljehinovih često su navraćali i drugi mladi moskovski prvokategorni šahisti: Vasilij Ivanovič Rozanov, Konstantin Ivanovič Isakov, Nikolaj Petrovič Cjelikov, braća Aleksej, Sergej i Pavel Sergejevič Seleznjov. Možda je najstalniji partner Saše u to vrijeme bio upravo V. Rozanov, koji će mu 1907. godine biti i protivnik u njegovoj prvoj turnirskoj partiji. Za sada su se u stanu Aljehinovih igrale lake i konsultacione partije.
Prisjećajući se konsultacione partije sa Aleksandrom Aljehinom, N. P. Cjelikov je pisao:
"...nakon završetka susreta bilo je pravo uživanje pratiti njegovu analizu. Varijante su slijedile jedna za drugom, mnoštvom kombinacija nas je zapanjivao gotovo na svakom potezu. On je gorio u tim trenucima, plave oči na nadahnutom licu odavale su snažno uzbuđenje. Taj previše napregnuti 'šahovski tonus' i bio je uzrok Aljehinove povećane nervoze.
Želja da dokaže neku spornu tezu konkretnim varijantama povezivala je A. Aljehina sa Čigorinom, čije je stvaralaštvo mladi Aljehin proučavao još, da tako kažemo, iz školskih klupa."
Nama se činilo da on pamti sve varijante, sav šahovski materijal koji je pročitao. Povremeno se A. Aljehin žalio na svoje pamćenje, koje je, kako je govorio, zadržavalo mnogo nepotrebnih detalja i zatrpavalo mu glavu suvišnom starudijom. Mogao je da pogleda tabelu cifara i gotovo trenutno ih zapamti. Ipak, treba napomenuti da je Aljehin, iako dobar učenik u gimnaziji, bio u neskladu s matematikom. Ta činjenica još jednom pokazuje da su šahovske sposobnosti specifične…
Posebno zapanjujući utisak na partnere i svjedoke ostavljala je igra mladog Saše Aljehina naslijepo, u seansama simultanke, pa čak i u dopisnim partijama, gdje su protivnici, činilo se, imali dovoljno vremena za razmišljanje o poziciji i odgovorima. Pobijediti naslijepo, bez gledanja u tablu i figure, u 10 poteza protiv V. Nenarokova 1907. godine ili u 16 poteza protiv V. Ljubimova 1908. godine! To je teško zamisliti. A ipak, to se dogodilo, i te partije su sačuvane.
Međutim, tako efektna igra nipošto nije značila da se Saša tada već bio uzdigao na visoki nivo. Sve je još bilo pred njim — nedostajalo je znanja i iskustva, bila mu je potrebna stabilnost u igri.
Prisjećajući se svog početnog puta u šahu, Aljehin će o tom periodu kratko reći:
„Sa 12 godina sam pokušao da igram naslijepo. Godine 1907. sam počeo da idem u šahovski klub.“
U to vrijeme Moskovski šahovski krug, koji je tokom svoje istorije više puta mijenjao adresu, preselio se u ulicu Velika Dmitrovka, u kuću broj 32. Ne onu višespratnicu s prodavnicom namještaja, izgrađenu 1903. godine, koja fasadom izlazi na ulicu, već drugu — staru dvospratnu kuću koja se tada nalazila u dubini dvorišta.
Preselio se… Tačnije rečeno, vratio se. Vratio se u zgradu koja je tada bila poznata svim moskovskim šahovskim entuzijastima. Naime, u toj kući, koja je ranije pripadala porodici barona D. Šepinga, krajem XIX vijeka nalazilo se Moskovsko ljekarsko društvo, gdje je često boravio i A. P. Čehov, koji je u svojoj pripovijetci „Dama s psićem“ pomenuo restoran u toj zgradi. Od 1890. do 1902. godine tu se takođe nalazio Moskovski šahovski krug. Bio je to, možda, jedan od najzanimljivijih perioda njegove djelatnosti.
Na inicijativu kruga, upravo u tim prostorijama se od 7. (19.) novembra 1896. do 14. (26.) januara 1897. godine igrao revanš meč za titulu svjetskog prvaka između Emanuela Laskera i Vilhelma Štajnica, koji je tada već imao šezdeset godina. Bivši šampion je meč, u suštini, izgubio bez veće borbe: od 17 partija, 10 je predao, u 5 pristao na remi, a samo 2 uspio da pobijedi. Lasker je tada zadržao svoju titulu.
A zatim su se ovdje održala i dva Sveruska turnira, koja su okupila gotovo sve najjače šahiste zemlje. Prvi od njih, koji je postavio temelje nacionalnim prvenstvima Rusije, održan je od 3. do 19. septembra 1899. godine, a drugi — od 26. decembra do 14. januara 1901. godine. Oba turnira završena su ubjedljivom pobjedom M. I. Čigorina, koji je značajno nadmašio svoje protivnike. Na prvom turniru je osvojio 12 poena iz 13 partija (drugo mjesto — Emanuel Šifers sa 9½ poena), a u drugom — 16½ iz 17 partija (drugo mjesto — opet E. Šifers sa 14 poena). U to vrijeme Mihail Ivanovič Čigorin se s pravom smatrao šahovskim ponosom Rusije, očiglednim kandidatom za svjetsku krunu.
U istoj toj zgradi, na prelazu između dva vijeka, održana su i prva prvenstva Moskve. Među učesnicima se posebno isticao predsjednik kružoka, profesor Moskovskog konzervatorijuma Aleksandar Vladimirovič Solovcev. On je osvojio prvo mjesto na turniru najjačih moskovskih šahista 1891–1892. godine (to je bila njegova treća pobjeda na sličnim takmičenjima), a zatim je, pobijedivši 1899. godine u meču B. Grigorjeva, postao prvi šampion Moskve.
Eto, tako su se izuzetno zanimljivi i značajni događaji smjestili u taj mali vremenski period kada je Moskovski šahovski kružok prvi put bio smješten u danas neupadljivoj kući.
Ali ostaje samo da se doda da su, nakon ponovnog useljenja kružoka u tu zgradu, upravo tu u martu 1907. godine s izuzetnim uspjehom završene turneje M. I. Čigorina. Kruna tih gostovanja bio je dvokružni turnir u kojem su, osim velikog gosta, učestvovala i četvorica najjačih moskovskih šahista. Čigorin je tada već bio teško bolestan, ali je ipak igrao s velikom energijom i ponovo zauzeo prvo mjesto.
Vjeruje se da je među gledaocima tog turnira mogao biti i četrnaestogodišnji gimnazijalac Aleksandar Aljehin. Nije isključeno da je znao i čitavu istoriju šahovskih takmičenja koja su se održala u toj kući. To je, po svoj prilici, samo povećavalo uzbuđenje mladog šahiste, koji je ubrzo i sam sjeo za šahovski sto u istoj toj prostranoj sali. Turnir je nosio naziv „Proljećni“, iako je započeo početkom juna 1907. godine. Protivnik mu je bio poznat — Vasilij Ivanovič Rozanov, protiv koga je Saša u partijama koje su igrali kod kuće imao očiglednu prednost, ali kako će se završiti prvi susret na zvaničnom takmičenju?
Ona je protekla uz razna uzbuđenja i izazvala mnogo treme kod Saše Aljehina. Ipak, niko bolje od njega samog ne može da ispriča o preokretima tog duela, pa se zato okrećemo članku Aljehina, napisanom mnogo godina kasnije: „Moja prva turnirska partija“.
„Moja prva turnirska partija, igrana na Moskovskom proljećnom turniru 1907. godine, nije bila ni bolja ni lošija od većine mojih partija iz tog vremena.
Otvaranje je tokom mnogih poteza ‘pratilo knjigu’. Bila je to varijanta koji sam naučio napamet. Zasnivala se na partiji Maroci — Janovski sa Londonskog turnira 1899. godine, a već sam ga primijenio prije moje prve turnirske partije u jednom dopisnom meču (protiv Maňka 1906–1907). Odlučio sam da slijedim ‘knjišku’ varijantu ne zato što sam očekivao da ću u otvaranju steći neku, makar i malu, prednost. U to vrijeme bio sam suviše neiskusan da bih mogao suditi o mogućnostima ravnoteže ili ocjenjivati sitne pozicione prednosti, čak i ako bih ih uspio dobiti. Jednostavno, u tom slučaju sam mogao biti siguran da se neću naći u izgubljenoj poziciji nakon svega nekoliko poteza.
Odmah poslije otvaranja počeo sam da ‘lutam’ na najžalosniji način (potezi od 13. do 20.). Očigledno nisam mogao da osmislím bilo kakav plan, bilo napadački ili odbrambeni. Taj dio partije (posebno potezi damom) nosi pečat nervoze, možda oprostive kod početnika. Vjerujem da su se mnogi od mojih čitalaca, u svojim ranim danima neiskustva, ‘lutali’ na isti način kada su sigurni, utabani putevi ostajali za njima.“
Osjetivši u 21. potezu da se nalazim na ivici provalije, napregao sam se da pronađem neki spasonosni resurs u poziciji, neku vrstu spasonosnog prstena. I pronašao sam ga — u obliku problemske žrtve (23. Le!!). Prilikom naknadne provjere pokazalo se da je kombinacija potpuno ispravna u svim varijantama; čak i ako je ostavljala crnima neku moguću rupu, uvjeren sam da je moj protivnik ne bi pronašao, toliko ga je iznenadio i demoralisao moj 23. potez.
Završni dio partije, počev od 26. poteza, za majstora ne bi predstavljao problem, ali za početnika bio je pun zamki. I mene samog čudi kako sam dobro odigrao taj dio. I danas bi mi bilo teško da ga odigram bolje.
Moguće je da je ova partija imala dubok uticaj na moju kasniju igru i dalji razvoj. Očigledno je pobudila moje samoljublje i želju za usavršavanjem. Ali, s druge strane, ova partija je u meni stvorila jednu osobenu psihološku slabost, od koje sam se morao dugo i s velikim trudom oslobađati — ako sam se ikad u potpunosti i oslobodio! — utisak da ću uvijek, ili gotovo uvijek, kad se nađem u lošoj poziciji, uspjeti da smislim neku neočekivanu kombinaciju i pomoću nje se izvučem iz svih teškoća. Opasna zabluda!
Partija sa V. Rozanovim navedena je u završnom dijelu knjige.
Nakon te partije, Aljehin crnim figurama igra 6. juna 1907. godine protiv Brodberga i pobjeđuje ga u 34. potezu. I taj susret je protekao neujednačeno, a u periodu od 16. do 19. poteza, Sašina pozicija izazivala je ozbiljnu zabrinutost. A šta se dalje desilo i kakvim je rezultatima završen „proljećni“ turnir Moskovskog šahovskog kruga – nikome nije poznato. Do nas nisu stigle ni tabela sa rezultatima, ni zapisi partija tog takmičenja.
Nema ih ni u Sašinoj svesci, koju je Aljehin započeo 5. juna 1907. godine u Moskvi. U njoj su uglavnom zabilježene partije odigrane tokom raspusta, za vrijeme odmora u Kislovodsku, gdje je otputovao sredinom juna 1907. godine. Odatle je istovremeno igrao četiri partije dopisno sa K. I. Isakovim, a pored toga je tamo odigrao deset partija sa šahistima koji su se tada nalazili u Kislovodsku. Aljehinova igra tada nije ostavljala snažan utisak – on je još uvijek sticao iskustvo.
Neuspješno je bilo Sašino učešće na „jesenjem“ (zapravo završenom zimi 1907/08. godine) turniru Moskovskog šahovskog kružoka, koji se prethodno preselio u komšiluk, takođe na Veliku Dmitrovku, u prostorije Književno-umjetničkog kluba. Prvo mjesto na turniru osvojio je majstor Venijamin Blumefeld, drugo — šampion Moskve iz 1900. godine Vladimir Nenarokov; Sašin stariji brat, prvokategornik Aleksej Aljehin, podijelio je četvrto do šesto mjesto i zatvorio grupu nagrađenih. A Saša je uspio da ostvari tek polovičan rezultat — 4½ poena iz 9 partija. U njegovoj igri još je bilo mnogo ozbiljnih nedostataka: kreativno usvajanje teorije otvaranja zaklanjale su šablonske, iz knjiga preuzete varijante; nedostajalo je dublje razumijevanje osnova šahovske borbe, iznevjeravala ga je i tehnika igre.
Razmišljajući o tome kako da iskorijeni te nedostatke, vjerovatno se više puta vraćao savjetima Mihaila Ivanoviča Čigorina, koji je kritikovao neke dogmatske postavke Štajnicovog pozicionog učenja i naglašavao prvenstvenu ulogu kreativne mašte i intuicije u šahu. Čigorin je izbjegavao šablone i utabane puteve, njegovu igru su krasili visoka umjetnost napada i originalne strateške zamisli, stalna težnja ka inicijativi i punokrvnoj igri. Dao je vrijedan doprinos razvoju teorije otvaranja, po njemu su nazvane različite varijante i sistemi igre u brojnim pozicijama otvaranja. Mnogo toga je Saša želio da razumije u Čigorinovom stvaralaštvu, da usvoji i dostojno nastavi njegovu kreativnu školu…
Ti dani postali su dani žalosti za sve šahiste Rusije. Telegraf je donio vijest iz Ljublina da je tamo 12. (25. januara) 1908. godine, u pedeset sedmoj godini života, preminuo Mihail Ivanovič Čigorin. Kasnije — 22. juna 1914. godine — njegovi posmrtni ostaci biće preneseni iz Ljublina u Sankt Peterburg i sahranjeni na Novodevičjem groblju. Skroman spomenik na njegovom grobu i danas stoji tamo, okružen grobovima mnogih istaknutih kulturnih radnika.
A tokom zime 1908. godine, pažljivo analizirajući razloge svojih neuspjeha, Saša je bio sve uvjereniji u to da mora još mnogo da uči kako bi dostigao majstorstvo Čigorina. Bila je potrebna usmjerena i predana radna disciplina, i Aleksandar je neumorno radio čitavog života. Zapisivanje rezultata tog stvaralačkog truda započelo je u godinama 1908–1909.
Već na „proljećnom“ turniru šahovskih amatera Moskovskog kruga 1908. godine, on je sigurno osvojio prvu nagradu, a zatim je u avgustu prvi put nastupio u inostranstvu.
Učestvujući u Diseldorfu na događajima 16. Kongresa Njemačkog šahovskog saveza, Aljehin je igrao na glavnom sporednom turniru, koji se održavao paralelno sa majstorskim. Uspio je da ostvari osam pobjeda u kombinaciono-napadačkom stilu, ali je na kraju podijelio samo 4–5. mjesto sa E. Bušom.
Odmah po završetku turnira, organizovan je meč Aljehina sa veoma iskusnim njemačkim majstorom, teoretičarom i šahovskim piscem Karlom fon Bardelebenom. Prednost je bila na Aljehinovoj strani. Pobijedio je u četiri partije, jednu je remizirao i nije pretrpio nijedan poraz.
Mnogo godina kasnije, pregledajući svoju svesku, naišao je na zapis meč-partija i smatrao korisnim da jednu od njih objavi.
„…Imao sam petnaest godina“, prisjećao se Aljehin, „i nisam imao jasnu predstavu o razmjerama moje tadašnje snage, ili, tačnije rečeno — slabosti. Ipak, nisam se previše zadovoljio postignutim uspjehom, jer moj protivnik — šarmantni starčić (tada je imao svega 47 godina. — J. Š.) — nije pokazao ni potrebnu volju za pobjedom, ni svoje nekadašnje majstorstvo.“
Ipak mi se čini da ova partija, koja još nije objavljena u štampi, ima određeni značaj sa stanovišta šahovske istorije i sama po sebi predstavlja izvjesno interesovanje.
Svoje komentare na ovu partiju Aljehin je završio sljedećim riječima:
"Nesumnjivo, pregledavanje ranih partija i obnavljanje svojih početnih znanja ostavlja uzbudljiv utisak, makar i zbog toga što su kod svakog s tim povezane uspomene na sopstvenu mladost – tako daleku, a ujedno i tako blisku!.."
Ali te misli, prožete nostalgijom, došle su kasnije, a tada, pošto je pobijedio Bardelebena, Aljehin je u istom Dizeldorfu započeo novi duel. Njegov protivnik bio je 34-godišnji švajcarski šampion Hans Farni. Kratki meč od tri partije završen je neriješenim rezultatom 1½ : 1½.
Po povratku u domovinu, Aljehin se u oktobru-novembru 1908. godine sastao u meču sa majstorom Venijaminom Blumefeldom.
Protivnika je odlikovala težnja ka oštroj, gambitnoj igri — imao je u svom bilansu drugo-treće mjesto zajedno sa A. Rubinštajnom na IV Sveruskom turniru i prvo mjesto na turniru moskovskih šahista prve kategorije. Ipak, Aleksandar je uspio da ga nadigra i, ostvarivši četiri pobjede uz jednu remi partiju, ponovio je ishod meča sa Bardelebenom.
Izgleda da je, opijen uspjesima, Aleksandar izgubio osjećaj za mjeru i zaboravio na granice dozvoljenog naprezanja. Odmah nakon završetka nadmetanja s Blumefeldom, izazvao je na meč šampiona Moskve Vladimira Nenarokova.
U to vrijeme Moskovski šahovski kružok, nemajući stalne prostorije, faktički se premjestio u stan svog najboljeg igrača. A kod kuće, kažu, i zidovi pomažu. Bilo kako bilo, meč se za Sašu nije povoljno završio. Premorenost se osjetila već u prvoj partiji — iako je imao figuru više, Saša nije uspio da je privede kraju u svoju korist. Potom je uslijedio poraz u još dvije partije, i on je predao meč.
Ovu odluku mladog šahiste komentatori listova „Novo vreme“, „Rano jutro“ i drugih izdanja smatrali su preuranjenom. Smatrali su da je Aljehin još mogao promijeniti ishod meča...
U jesen 1908. godine šahovski svijet je obišla uzbudljiva vijest: u Sankt Peterburgu je odlučeno da se svečano obilježi sjećanje na utemeljivača ruske šahovske škole Mihaila Ivanoviča Čigorina, koji je preminuo godinu dana ranije. U njegovu čast planirano je da se u februaru 1909. godine održi Međunarodni šahovski kongres, u čijem su programu bili turnir majstora, uz pozive slavnim inostranim igračima, i turnir amatera.
Inicijativu za organizaciju Kongresa pokrenuo je predsjednik Peterburškog šahovskog društva Pjotr Petrovič Saburov, a organizacioni odbor predvodio je njegov otac, član Državnog savjeta Pjotr Aleksandrovič Saburov, koji je okupio oko sebe grupu uticajnih i energičnih šahovskih entuzijasta. Finansijska osnova Kongresa u iznosu od 11.667 rubalja bila je u velikoj mjeri obezbijeđena zahvaljujući donacijama, koje su iznosile 9.754 rublje, od kojih su 1.175 rubalja uplatili car Nikolaj II i članovi carske porodice, a 4.000 rubalja — Peterburško finansijsko i trgovačko društvo, koje je za održavanje Kongresa ustupilo i svoje prostorije u kući broj 55 na Nevskom prospektu: sale, foaje, prostorije različite namjene i restoran.
Donacije su pristizale od mnogih ljudi iz različitih društvenih slojeva. Od novca prikupljenog za organizaciju Kongresa, 8.650 rubalja bilo je namijenjeno za nagrade pobjednicima turnira, honorare za dobijene partije i nagrade za najljepše partije, kao i pomoć učesnicima. Osim toga, 1.205 rubalja bilo je izdvojeno za štampanje Zbornika Kongresa.
Svuda je otpočela priprema za tako grandiozan događaj, i počeli su da se izdvajaju kandidati za putovanje radi učešća na Kongresu. U Moskovskom šahovskom kružoku u periodu septembar–novembar 1908. godine održan je meč-turnir najjačih amatera. U njemu su učestvovali A. Aljehin, V. Rozanov, A. Favorski i N. Celikov. Prvo mjesto ubjedljivo je osvojio Aleksandar Aljehin, dok je drugi bio njegov stalni partner Vasilij Rozanov. Njih dvojica su i upućeni u prijestonicu.
Sankt Peterburg je srdačno dočekao učesnike Međunarodnog šahovskog kongresa — za njih su bili obezbijeđeni najpovoljniji uslovi. Svečano otvaranje Kongresa održano je u nedjelju, 1. februara 1909. godine, u 8 sati uveče, u prisustvu brojne publike. Kongres je otvorio počasni predsjednik organizacionog komiteta P. A. Saburov. On je pozdravio učesnike i gledaoce šahovskih nadmetanja i predložio da se oda počast M. I. Čigorinu, čiji je veliki portret, ukrašen tropskim biljkama, bio izložen u sali. Potom su uslijedili govori u znak podrške organizaciji Kongresa, a zatim i žrijebanje učesnika.
Za rješavanje spornih pitanja izabran je arbitražni sud, u koji je među trojicom najuglednijih učesnika sveruskog turnira ušao i šesnaestogodišnji Aleksandar Aljehin. Ova iznenađujuća činjenica opšteg povjerenja u jednog mladića govori mnogo. Znači, već tada su u njemu prepoznavali razumnog, objektivnog i upućenog kolegu.
Sledećeg dana, 2. februara, započelo je igranje partija u dvije velike sale.
Sastav učesnika Kongresa ostavljao je snažan utisak. Na međunarodnom turniru majstora, borba za vođstvo skoro od samog početka svela se na rivalstvo između svjetskog šampiona Emanuela Laskera (Amerika) i Akibe Rubinštajna (Lođ). Oni su se znatno odvojili od ostalih učesnika i, osvojivši po 14½ poena od mogućih 18, podijelili su prvo i drugo mjesto. Takođe su treće i četvrto nagrade podijelili dva učesnika: Oldržih Duras (Češka) i Rudolf Špilman (Njemačka), koji su imali isti rezultat — po 11 poena. Peta nagrada je dodijeljena Osipu Bernštajnu (Moskva) — 10 poena.
Sljedećih pet nagrađenih mjesta zauzeli su: Rihard Tejhman (Njemačka) — 9½ poena; Julijus Perlis (Austrija), Erih Kon (Njemačka) i Georgij Salve (Lođ) — po 9 poena; Karl Šlehter (Austrija) — 8½ poena. Posljednji je takođe dobio nagradu za najljepšu partiju.
Specijalna nagrada od Peterburškog Šahovskog Društva za izuzetno dostignuće protiv dvojice prvoplasiranih (+2 iz 2!) dodijeljena je Fjodoru Ivanoviču Duz-Hotimirskom (Kijev). Prisjetimo se da je upravo on tri godine ranije držao časove mladom Saši Aljehinu.
A na turniru amatera do četrnaestog kola niko od učesnika nije mogao da se izdvoji na vrhu. Čas zajedno, čas naizmjenično, Aleksandar Aljehin (Moskva), Bernhard Gregori (Revelj) i Gerš Rotlevi (Lođ) predvodili su tabelu rezultata. Međutim, Aljehin je potom uspio da preuzme inicijativu i, pobijedivši u finišu pet partija od šest, završio je takmičenje sa 13 poena od mogućih 16.
„...Prvo mjesto Aljehin zauzima ubjedljivo ne samo u sportskom smislu, već prije svega sa stanovišta pune vatre i sjaja stvaralačke misli...“ — prisjećao se kasnije Petar Arsenjevič Romanovski, koji je na turniru 1909. godine podijelio 10–11. mjesto i pobijedio u partiji protiv Aljehina. „...Stil njegove igre već tada je bio obilježen darom nadahnute stvaralačke usmjerenosti. Njegove partije bile su djela u kojima je jasno odjekivao izuzetni kombinacioni talenat, u kojima je sve bilo puno smionih naleta, nesputane mašte, hrabrog rizika, samopouzdanja u pobjedu.
Aljehinova ideja u otvaranju naginjala je bečkoj partiji i kraljevom gambitu. Od devet partija koje je igrao bijelima na Sve-ruskom turniru, šest je započeo potezom e2–e4; crnima je na 1. d2–d4 nastojao da prebaci borbu na kolosijek Benoni otvaranja, a na 1. e2–e4 igrao je francusku odbranu, i samo jednom je na 1. e2–e4 odgovorio 1... e7–e5.
Aljehin se smjelo upuštao u rizične pješačke napade, težeći stvaranju oštrih kombinacionih pozicija... (...Zahvaljujući svojoj rizičnoj taktici, često je dolazio u izgubljene pozicije, međutim, od pet takvih partija, samo su dvije završene remijem, dok je ostale Aljehin dobio...)
...Ti naleti mladog Aljehina uvjerili su ga u ispravnost izabranih metoda borbe, otvorili pred njegovom mišlju još šarenije, još šire stvaralačke horizonte šahovske umjetnosti...“
Na tabeli turnira, iza Aljehina su se plasirali Rotlevi (12 poena) i Gregori (11½ poena).
Pobjednik turnira imao je sjajan bilans susreta s osvajačima nagrada — od osam partija, dobio je šest, uključujući pobjede nad Rotlevijem i Gregorijem, jednu partiju je remizirao, a samo je u jednoj morao priznati poraz. Njegova žestoka, ambiciozna borba s mnogim jakim protivnicima, kao što su, na primjer, Gregori i Boris Verlinski — partije koje će Aljehin kasnije uvrstiti u knjigu „Moje najbolje partije“ (1908–1923) — bila je ovenčana blistavim uspjehom.
USPON S PREPREKAMA
Iskušenje slave… Vjerovatno su svi kojima se dogodio veliki uspjeh koji donosi široku popularnost morali da prođu kroz to. Pažnja javnosti, čestitke čak i od nepoznatih ljudi, nesumnjivo uzbuđuju, laskaju sujeti. Nehotice se javljaju misli o nekoj sopstvenoj izuzetnosti, zaboravlja se da je u postizanju uspjeha bilo i malo sreće.
Danas je, naravno, teško sa sigurnošću reći da li je slična osjećanja doživio i Saša Aljehin po povratku u rodnu Moskvu. Ali bučno slavlje u gimnaziji, gdje je odmah porastao u očima ne samo drugova već i profesora, srdačna rukovanja uz radosne povike u Moskovskom šahovskom krugu – to je uzbuđivalo. Njegovi najbliži drugovi gorjeli su od želje da dođu u sobu Aleksandra Aljehina u Nikolskom sokaku, da svojim očima vide, pa čak i dotaknu veliku, sa dvije drške, prelijepu vazu koju je poklonio car. Ona je stajala na stolu pored poređanih šahovskih figura i sata. Kasnije je vaza premještena na komodu s ogledalom. Tu će ostati sve do preseljenja Aljehinovih u drugu kuću.
Pažnju gostiju privlačilo je i lijepo svjedočanstvo koje je potvrđivalo da je vaza nagrada u Ime Njihovih Carskih Veličanstava. I naravno, svi su željeli da od Saše čuju detalje o Međunarodnom šahovskom kongresu u spomen M. I. Čigorina.
Sa velikim interesovanjem dočekivani su komentari šahovskih autoriteta koji su se oglašavali u štampi povodom završetka takmičenja.
Mnogo kasnije, 1956. godine, majstor i novinar Savielly Tartakover, koji je 1909. živio u Austriji i tada podijelio 11–12. mjesto na Međunarodnom turniru u Sankt Peterburgu, pisao je: „…već tada, kao učesnik i pobjednik Sveruskog takmičenja, Aljehin je pokazao tu volju za pobjedom, tu usmjerenost ka cilju koja ga je karakterisala cijelog života i koju nipošto ne treba miješati sa prostom sujetom…“ Sasvim je vjerovatno da je nešto slično Aleksandar već tada čuo od starijih kolega.
U svakom slučaju, bilo je dovoljno razloga da se zavrti u glavi šesnaestogodišnjem gimnazijalcu. Povjerovao je u snagu inicijative, u svoje rijetko kombinaciono viđenje, u to da se gotovo u svakoj situaciji može naći spas – i donekle je oslabio sopstvenu samokritičnost. Uz to je ponovo zaboravio da je između turnira potreban odmor.
Ubrzo nakon povratka iz Sankt Peterburga, već krajem marta 1909. godine, Aleksandar se uključuje u proljećni turnir Moskovskog šahovskog kruga. Turnir se održavao još od novembra 1908. godine u prostorijama Politehničkog društva u Malom Haritonjevskom sokaku. Međutim, igra mu nije išla, protivnici se nisu ustručavali i stajali su čvrsto protiv Aljehina. Na kraju je Saša bio primoran da se zadovolji petim mjestom sa 6½ poena iz 10 partija. Ispred njega su se plasirali dobro poznati prvokategorni partneri: 1. nagradu je osvojio A. Gončarov, 2. je bio V. Rozanov, 3. N. Cjelikov, a na 4. mjestu P. Seleznjov.
Svoj neuspjeh Aljehin je podnio stoički. Dana 14. maja 1909. godine, kada je Moskovski šahovski kružok završavao sezonu, u konsultacionoj partiji, igrajući zajedno sa A. Seleznjovim crnim figurama, ostvario je pobjedu nad D. Pavlovim i V. Rozanovim.
Zanimljivo je da je u isto vrijeme Saša odlučio da obnovi dopisno igranje i prijavio se odjednom na dva turnira u dopisnom šahu: XVII turnir časopisa „Šahovski pregled“ i II turnir koji je organizovao knez F. Šahovski. Ipak, prilično brzo je shvatio ishitrenost te odluke i povukao se iz dopisnih takmičenja. Ne zato što je prijetio loš rezultat – iz turnira časopisa „Šahovski pregled“, na primjer, izašao je sa 7 pobjeda i 1 remijem, bez poraza – već zbog nedostatka vremena za tako dugotrajna takmičenja.
Godina 1909. bila je značajna za Aleksandra Aljehina po njegovom debiju u šahovskoj publicistici. Počinje aktivno da sarađuje sa časopisom „Šahovski pregled“, koji je u periodu 1909–1910. bio jedino šahovsko izdanje u Rusiji. Urednik i izdavač časopisa bio je poznati javni radnik, šahovski novinar i kompozitor Pavel Pavlovič Bobrov. Njegovoj neiscrpnoj energiji moglo se samo zavidjeti — stizao je da bude svuda: kao sekretar Moskovskog šahovskog kruga bio je jedan od inicijatora organizacije velikih turnira i gostovanja vodećih šahista, priredio je tri zbirke šahovske literature, izdavao časopis i vodio šahovske rubrike u više periodičnih publikacija. I, što nije manje važno, — P. P. Bobrov je dao veliki doprinos afirmaciji brojnih talentovanih šahista. U to vrijeme imao je 47 godina i odmah je prepoznao u mladom majstoru dubokog analitičara sa izraženim spisateljskim darom.
Već u brojevima 79–82 časopisa „Šahovski pregled“ (januar – april 1909. godine) objavljene su zapažene Aljehinove bilješke uz sedam partija sa Svesvesruskog turnira amatera. U četiri od tih partija komentator je sam učestvovao. Bilješke uz partiju koju je izgubio od D. Danjuševskog napisao je zajedno sa svojim protivnikom.
U brojevima 83–86 (maj – avgust 1909. godine) objavljuju se komentari A. A. Aljehina na još pet partija. Njegove analitičke bilješke uz partije objavljivane su i u narednim brojevima „Šahovskog pregleda“.
Istovremeno, Aleksandar je komentarisao 14 partija Sveruskog turnira amatera za zbirku „Međunarodni šahovski kongres u spomen na M. I. Čigorina“, koja je tada pripremana za štampu. Ovo izuzetno kvalitetno štampano i sadržajno bogato izdanje, vjerovatno je i danas nenadmašeno.
Značajno je to što se među partijama koje je Aljehin komentarisao nalaze i dvije – protiv P. Romanovskog i D. Danjuševskog – u kojima je pretrpio poraz. Već tada nije vidio ništa sramotno u objavljivanju svojih izgubljenih partija. Rijetka samokritičnost i težnja ka objektivnosti oduvijek su bile osobine koje su krasile Aleksandra Aljehina u šahovskoj analizi.
Ljeta 1909. godine, nakon završetka nastave u gimnaziji, Saša je odmarao zajedno s članovima porodice u seoskom imanju Prohorovih, koje se nalazilo u Pokrovskom-Glebovu, na obali rijeke Himke (danas se na tom mjestu nalazi jedan od kaskadnih ribnjaka Himkinskog akumulacionog jezera). U to vrijeme tu je počinjala prelijepa mješovita šuma sa alejama i izvorom u blizini, koji i danas ljudima daruje bistu vodu posebnog ukusa. Dugačka drvena brvnara porodice Prohorov nalazila se na obali rijeke Himke. U centralnom dijelu zgrade bila su tri sprata, a povrh svega prostrana natkrivena terasa s pogledom na sve strane. Od te dominantne tačke, poput krila, građevina se postepeno spuštala na desno i lijevo – najprije na dva sprata, zatim na jedan. Krov se na više mjesta završavao malim tornjićima u obliku kupe, a prozori na kući bili su široki, širom otvoreni ka očaravajućoj prirodi. Na toj ljetnjoj dači u blizini Moskve boravila je tokom ljeta ne samo brojna rodbina Prohorovih. Tu su često dolazili na odmor i stručnjaci Trjohgorske manufakture, a nedjeljom i praznicima – i djeca iz sirotišta. Djecu su dovozili iz Presnje na zapregama, preko sijena prekrivenim debelim ćebadima. Tu su se šetali, kupali, igrali i dobijali poklone.
Ali eto, 20. jula 1909. godine stigla je tužna vijest — u sedamdesetoj godini života preminula je Ana Aleksandrovna Prohorova, udovica osnivača „Društva Prohorovske Trehgorske Manufakture“, baba Aleksandra Aljehina. To je bio težak gubitak za svu rodbinu i bliske ljude — autoritativna, ali i topla žena bila je svojevrsni stub čitave porodice i čitavog fabričkog posla. Posljednji dani njenog života protekli su u imanju Aljehinovih „Crvena dolina“, koje se nalazilo u Zemljanskom okrugu Voronježske gubernije. Na posljednji put, do groblja Novodevičjeg manastira, ispratila ju je ogromna masa ljudi. Za Sašu Aljehina smrt bake bila je veliko žaljenje — uvijek se prema njemu odnosila s nježnošću i dobrotom.
Na porodičnom savjetu odlučeno je da se Saša pošalje na Krim, kako bi tamo, promijenivši sredinu, skrenuo misli s tuge. Krajem avgusta Aljehin je otputovao u Sevastopolj. Uživao je u pogledu na more, prilagođavao se sporijem ritmu južnog grada. I tu su se, naravno, našli ljubitelji šahovske igre. Održan je mali turnir sa tri učesnika. Aleksandar je pobijedio u svim partijama — i protiv P. A. Omeljanskog, i protiv V. E. Karpova. Kako su kasnije šalili Aljehinovi prijatelji, to je bila njegova prva turneja.
Kad se Aleksandar vratio u Moskvu, saznao je da se Moskovski šahovski kružok ponovo preselio u drugi prostor. Ovoga puta ga je ugostilo „Društvo službenika kreditnih ustanova Moskve“, koje je iznajmljivalo zgradu tipa pozorišta u Maloj Bronnoj ulici, broj 4. (Danas je ta zgrada dio kompleksa rekonstruisanog zdanja Moskovskog dramskog pozorišta na Maloj Bronnoj, preuređenog u sovjetsko doba.) Vlasnik zgrade, moskovski trgovac M. S. Romanov, imao je u blizini, na uglu Tverskog bulevara, još jednu veliku stambenu zgradu, u kojoj su stanovali ljekari, glumci, muzičari i činovnici.
Sašin stariji brat Aleksej izabran je za kandidata za člana komiteta Moskovskog šahovskog kružoka. Pored takmičenja u kružoku, neumorno je učestvovao u turnirima u dopisnom šahu i osvojio četiri prva mjesta zaredom. Tako da su braća, kad bi se srela, imala o čemu da razgovaraju, a usput bi i pokazivali neke partije ili njihove fragmente.
17.novembra 1909. godine obojica su se uključila u turnir u kojem je učestvovalo 12 članova kružoka. Prvu nagradu osvojio je Aleksandar Aljehin, dok je drugo mjesto zauzeo Vasilij Rozanov.
Nakon ovog takmičenja uslijedio je tradicionalni „zimski“ turnir Moskovskog šahovskog kružoka sa 9 učesnika. Prvu nagradu ponovo je osvojio Aleksandar Aljehin, ostvarivši 7 pobjeda i izgubivši samo jednu partiju — od drugoplasiranog P. Urasova. Aleksej je nastupio vrlo neuspješno, uspjevši da ostvari samo 4 remija. Zanimljivo je da su se braća iz principa odbila međusobno da igraju. Zbog toga je svakome u tabeli rezultata upisan po poraz, što je bilo ravno gubitku jednog poena za obojicu.
Tokom svog života AleksandarAljehin je uložio mnogo truda u popularizaciju šahovske igre u raznim zemljama: držao je predavanja, davao simultanke. Početak svega bio je 19. februara 1910. godine u Moskovskom šahovskom kružoku, gdje je Aleksandar održao svoju prvu simultanku. Evo kako je o tome pisao časopis „Šahovski pregled“ u brojevima 91–92:
„Naš mladi maestro je prvi put okušao snagu u ovakvoj vrsti igre i prvi pokušaj bio je briljantan. Nažalost, zbog nedostatka prostora (velike sale Društva bile su te večeri sve zauzete), simultanka je održana u maloj sobi, gdje je s mukom bilo moguće smjestiti 22 partije (bilo je više zainteresovanih za igru). Od tih partija g. Aljehin je nakon 3 sata i 25 minuta igre pobijedio u 15, izgubio 1 (od g. Ostrogskog), a 6 je završeno remijem (sa g. Kadéom, Migrinom, Bakastovim, Popovim, Viprehtom i Perfiljevim)…“
Dalje u časopisu bile su objavljene dvije partije sa simultanke. Izvještaj se završavao riječima: „Ulog u svakoj partiji bio je po 1 rublju. Sav dobitak g. Aljehina uplaćen je u fond za podizanje spomenika M. I. Čigorinu.“
U istom broju „Šahovskog pregleda“ čitamo: „Tula. Dana 11, 23. i 24. februara u mjesnom šahovskom klubu održane su partije mladog moskovskog majstora A. A. Aljehina…” — a zatim se iznose rezultati putovanja. Tokom trodnevnog boravka u Tuli Aljehin je dao dvije simultanke: na 23 i 24 table, pobijedivši ukupno u 40 partija, uz 2 poraza, a takođe je održao simultanku konsultativnih partija, gdje su protiv njega, koji je igrao crnim figurama, za svakom tablom igrala po 3–4 čovjeka, i pored toga je još odigrao posebnu partiju s jednim od najboljih šahista grada, K. Vasiljevskim, u kojoj je takođe odnio pobjedu.
Kako se prisjećao Aljehinov školski drug Pavle Popov, Aleksandar ga je u višim razredima često pozivao u šahovski klub u Maloj Bronnaji pred kraj simultanke, da bi potom zajedno otišli u restoran na večeru. Ali nakon simultanki, Aljehin je obično bio rasejan, zaboravljao da naruči hranu i još uvijek se nalazio u svijetu šaha, analizirajući neke partije. Razgovor na neku nevezanu temu nije se odmah razvijao.
Dana 17. maja 1910. godine u Moskovskom šahovskom klubu sumirani su rezultati dva takmičenja odjednom: trećeg hendikep-turnira, započetog još krajem februara, i turnira s numeracijom igrača (po bilijarskom sistemu) — ravnopravnog, započetog krajem marta. Prve nagrade, s velikom prednošću u odnosu na ostale učesnike, osvojio je Aleksandar Aljehin. Na hendikep-turniru iza njega su bili: 2. — V. Ostrogski, 3. — B. Blumenfeld, a na drugom takmičenju: 2. — D. Pavlov, 3. — L. Genika.
Ugled Aleksandra Aljehina je rastao. Jedan od dokaza za to je i kratka informacija iz brojeva 93–95 (mart – maj 1910. godine) časopisa „Šahovski pregled“: „Pri privatnoj gimnaziji P. N. Strahova (Spasska-Sadovaja, kuća Kudrašova) nedavno je osnovan šahovski klub nazvan po našem mladom majstoru A. A. Aljehinu“.
A u isto vrijeme, u maju, sedamnaestogodišnji majstor, ozbiljno predstavljen na stranicama časopisa s dva inicijala — A. A., sam je sjedio u školskoj klupi i polagao završne ispite u Polivanovskoj gimnaziji. Procjenjujući njegovo znanje, nastavnici su bili jednoglasni i u pravilu su mu davali visoke ocjene.
Uostalom, danas imamo priliku da se upoznamo s konačnim ocjenama uspjeha gimnazijalca Aleksandra Aljehina. Pred vama je kopija originalnog dokumenta koji je autor knjige pronašao krajem 1994. godine u Državnom istorijskom arhivu Moskve.
SVJEDOČANSTVO
Nosilac ovog svjedočanstva, učenik VIII razreda privatne muške gimnazije
L. I. Polivanova u gradu Moskvi, Aljehin Aleksandar, kako se vidi iz dokumenata,
sin naslednog plemića, pravoslavne vjeroispovijesti, rođen 19. oktobra 1892. godine,
primljen je 1902. godine putem ispita u I razred privatne muške gimnazije
L. I. Polivanova u gradu Moskvi, i boraveći u toj gimnaziji do
završetka punog školskog kursa, tokom cijelog tog vremena imao je
vladanje odlično (5).
U tekućoj godini, na završnom ispitu koji je održan pod nadzorom predstavnika Moskovskog prosvjetnog okruga, on je pokazao sljedeće znanje:
Iz vjeronauke – odličan (5), iz ruskog jezika i književnosti – odličan (5), iz filozofije – odličan (5), iz latinskog jezika – dobar (4), iz grčkog jezika – dobar (4), iz matematike – dovoljan (3), iz fizike – dovoljan (3), iz istorije – dobar (4), iz geografije – dobar (4), iz prirodnih nauka – odličan (5), iz prava – odličan (5), iz francuskog jezika – odličan (5), iz njemačkog jezika – dobar (4).
Na osnovu ovog svjedočanstva izdato je Aljehinu sadašnje svjedočanstvo, koje mu, u skladu sa članom 3738 Statuta prosvjetnih ustanova i obrazovnih zavoda, tom XI, dio I Zbornika zakona, izdanje iz 1893. godine, daje pravo na upis na univerzitet pod istim uslovima kao i učenicima koji su završili puni kurs državnih muških gimnazija, kao i, prema članu statuta o vojnoj obavezi, sticanje prava po pitanju vojne obaveze, koja se tamo dodjeljuju učenicima.
Moskva, 26. jula 1910. godine.
Starješina prosvjetnog okruga /potpis/
Rukovodilac kancelarije /potpis/
Kako se vidi iz priloženog dokumenta, Saša Aljehin, koji je dobio visoke ocjene iz gotovo svih predmeta, posebno se nesigurno osjećao u matematici i fizici.
Izgledalo je da sada Aleksandru Aljehinu predstoji da napravi sljedeći, odavno planirani korak — da preda dokumenta za upis na Carsku Sankt Peterburšku školu prava. Ova privilegovana obrazovna ustanova školovala je visokokvalifikovane kadrove ne samo za pravosuđe, već i za državne institucije. Tamo se moglo računati i na diplomatsku karijeru, o kojoj je Saša više puta razgovarao sa svojim drugovima.
Međutim, dokumenta za Sankt Peterburg tokom ljeta 1910. godine nisu poslata, i upis Aljehina u prestižnu školu je privremeno odložen.
U početku je autor knjige pretpostavljao da je Aljehinu, vjerovatno, tada bilo potrebno neko vrijeme da se pripremi za nastavak školovanja i sticanje zanimanja. Vjerovatno je mladić dugo sjedio kod kuće, okružen naučnom literaturom, i predano dopunjavao svoja znanja…
Ta pretpostavka se pokazala tačnom. Ali Saša Aljehin je ozbiljnije pristupio rješavanju problema koji je bio pred njim. Ne ograničavajući se na samostalno učenje, upisao je Pravni fakultet Moskovskog univerziteta, gdje je zvanično primljen 3. avgusta 1910. godine. Sa ovom stranicom biografije Aljehina čitaoci se sada prvi put upoznaju, jer ranije ova činjenica nije bila poznata.
Krajem septembra 1994. godine, pred autorom knjige u Državnom arhivu Rusije nalazila se fascikla roze boje sa tekstom otkucanim u štampariji:
„Br. 47
1910. godine
Predmet kancelarije za studentska pitanja Carskog Moskovskog Univerziteta“.
A ispod toga je, rukom, uz očuvanje tada još važećeg tvrdog znaka „ъ“ na kraju riječi, bilo napisano:
„Aljehin
Aleksandar Aleksandrovič“
U fascikli se nalazi deset listova i fotografija Aleksandra Aljehina iz 1910. godine, ranije nepoznata. Po svemu sudeći, tada se pažljivo pripremao za susret s fotografom. To se vidi po uredno složenoj frizuri i rijetko nošenom moniklu na uzici, svečanom odijelu, košulji s uspravnim kragnom i leptir-mašni. Na licu mladića ne vidi se nikakva emocija, ono kao da je ukočeno u trenutku kada je škljocao okidač fotoaparata.
Slične fotografije su tipične za važne datume i događaje, koji su one pred objektivom osuđivali na ukočenost. Tako je bilo i ovoga puta. Sedamnaestogodišnji mladić je vjerovatno već u mislima činio uzbudljiv i odgovoran korak u odrasli život.
Prenosim iz fascikle prvi dokument, koji je Aljehin napisao crnim mastilom, svojstvenim mu širokim rukopisom:
Njegovom Preosvećenom Gospodinu Rektoru Carskog Moskovskog Univerziteta
Od Aleksandra Aleksandroviča Aljehina, potomka plemićke porodice,
koji je završio školovanje u privatnoj gimnaziji „L. I. Polivanov“
MOLBA
Podnoseći ovim prilikom:
- Svjedočanstvo o završenom školovanju u moskovskoj privatnoj gimnaziji „L. I. Polivanov“,
- Izvod iz matične knjige o datumu rođenja i krštenja,
- Svjedočanstvo o pripadnosti plemstvu Voronješke gubernije,
- Svjedočanstvo o pripadnosti regrutnom području radi izvršenja vojne obaveze, i
- tri fotografske kartice sa sopstvenim potpisom, ovjerene od strane gospodina direktora privatne gimnazije Polivanova —
imam čast zamoliti Vašu Preosvećenost da me upišete na Pravni fakultet Carskog Moskovskog Univerziteta.
ALEKSANDR ALEKSANDROVIČ ALJEHIN
Adresa: Moskva,
Arbat, Nikoljski prolaz, br. 12 Kuznjecova, stan Aljehina.
26. jul 1910.
U donjem dijelu Molbe ljubičastom mastilom je zabilježena odluka:
„Upisuje se kao student Pravnog fakulteta. Rektor Makarov. 3. avgust 1910.“
Boravak AleksandraAljehina na Moskovskom univerzitetu bio je kratak, trajao je svega sedam mjeseci. Tako je, očigledno, i bilo planirano s njegove strane, uzimajući u obzir rok za predaju dokumenata u Sankt Peterburško učilište pravosuđa. Dana 15. februara 1911. on je ispisan s univerziteta na osnovu naredne molbe:
Njegovoj Preosvećenosti
Gospodinu Rektoru
Carskog Moskovskog Univerziteta
MOLBA
studenta Pravnog fakulteta, 2. semestar, Aleksandra Aleksandroviča Aljehina.
Ponizno molim Vašu Preosvećenost da izdate nalog za vraćanje dokumenata koje sam predao prilikom upisa na Moskovski Univerzitet — s obzirom na moj prelazak u Sankt Peterburško Učilište pravosuđa.
A. Aljehin
11. 11. 1911.
16.februara Aleksandar se potpisao na dnu ovog zahtjeva potvrdivši prijem svojih dokumenata, koje je ubrzo predao Pravosudnom fakultetu. Ova prinudna pauza nije se pretvorila u gubitak vremena, već je bila ispunjena sa dva semestra studija na Pravnom fakultetu Moskovskog univerziteta.
U julu 1910. godine otputovao je u Hamburg radi učešća na međunarodnom turniru majstora, koji je održan u okviru 17. kongresa Njemačkog šahovskog saveza. Takmičenje je trajalo od 18. jula do 6. avgusta uz učešće 17 vodećih šahista svijeta. Gotovo svi su bili borbeno raspoloženi, a poeni su se osvajali u napetoj borbi. Prvu nagradu osvojio je K. Šlehter sa 11½ poena iz 16 partija, drugu O. Duras sa 11, a treću A. Nimcovič sa 10½ poena. Neposredno iza njih, s malim razlikama od pola poena do poen, smjestilo se još šestoro nagrađenih.
Aleksandar Aljehin je podijelio 7–8. mjesto s Duz-Hotimirskim, osvojivši 8½ poena. Zabilježio je 5 pobjeda, 4 poraza i 7 remija. Potvrdio je zvanje majstora i, prema ocjenama protivnika i novinara, pokazao se u dobrom svjetlu. Po povratku u Moskvu, Aleksandar je nastavio studije na univerzitetu.
Aljehin je nastavio nastupe u inostranstvu u junu 1911. godine putovanjem u Njemačku, gdje je, boraveći u Kelnu, efektno pobijedio sunarodnika Sergeja Frejmana, koji je tamo učestvovao na turniru, dok je u Minhenu ostvario pobjedu protiv grupe konsultanata.
Od 21. avgusta do 24. septembra Aljehin je učestvovao na jednom od najvećih turnira u istoriji šaha. Turnir je održan u Karlsbadu i okupio je 26 učesnika, od kojih je trećina došla iz Rusije. Prvu nagradu osvojio je Rihard Tajhman, što je predstavljalo najveći uspjeh u njegovoj šahovskoj karijeri. Osvojio je 18 poena iz 25 partija i bio je za poen ispred dvojice igrača koji su podijelili drugo i treće mjesto – Karla Šlehtera i Akibe Rubinštajna.
Aljehin je, zajedno sa Oldrihom Durasom, Leom Leonhardtom i Savjelijem Tartakoverom, sa istim rezultatom od 13½ poena podijelio 8–11. mjesto. Uspio je da zabilježi 11 pobjeda uz 9 poraza — rezultat koji zaslužuje, moglo bi se reći, zadovoljavajuću ocjenu. Aljehin je još bio mlad i nedostajalo mu je iskustva učešća na međunarodnim takmičenjima. Ipak, posmatrajući njegovu igru i diveći se njegovim kombinacijama, drugoplasirani Karl Šlehter je rekao: „Ovo je budući svjetski prvak!“
U jesen 1911. godine Aleksandru Aljehinu se nastavilo studentsko doba. Vjerovatno je bio uzbuđen kada je, prošavši ispod svečane kolonade, prvi put ušao u ogromni reprezentativni vestibul zdanja koje je u XVIII vijeku izgradio znameniti arhitekta Đakomo Kvaregi za slavnog ruskog vojskovođu Mihaila Bogdanoviča Barklaja de Tolija. Od 1835. godine, na adresi Volhonkinog keja broj 6, tu se nalazilo Imperatorski Sankt-Peterburški pravosudni fakultet. Ova visokoškolska ustanova uživala je čvrstu reputaciju po uzornom kvalitetu nastave. Diplomci ovog fakultet nerijetko su stizali do veoma odgovornih državnih funkcija.
Tako je, prema podacima iz 1915. godine, među 2227 pravnika obrazovanih u ovom fakultetu, njih 6 (tokom različitih godina, naravno) obavljalo funkciju državnog carskog sekretara, 1 je bio potpredsjednik, a 22 člana Državnog savjeta, dok je 1 postao predsjednik Savjeta ministara, 66 senatora, 12 guvernera. Mnogi su stajali na čelu sudskih institucija, bavili se unapređenjem zakonodavstva Rusije, a neki su postajali diplomate.
Među diplomcima Sankt-Peterburškog fakulteta pravosuđa bilo je i istaknutih kulturnih stvaralaca: kompozitori P. I. Čajkovski i A. N. Serov, likovni i muzički kritičar V. V. Stasov, pjesnici A. N. Apuhin i A. M. Žemčužnikov.
I to nije bilo iznenađujuće — jer je nastavni program fakulteta poticao svestrani razvoj ličnosti svojih pitomaca. Osim velikog broja predmeta vezanih za pravo (crkveno, rimsko, građansko, krivično i državno pravo, istorija ruskog prava, enciklopedija pravnih nauka, sudska medicina i dr.), budući pravnici su se bavili i crtanjem, pjevanjem, muzikom, plesom, mačevanjem, gimnastikom i boksom.
Program obrazovanja bio je predviđen na četiri godine, s tim da se numeracija razreda (kurseva) nije vodila kao što je danas uobičajeno, već obrnutim redosledom — počinjalo se od 4. razreda, a završavalo 1. razredom, završnim. Uspjeh i marljivost svršenih učenika ocjenjivali su se po dvanaestostepenoj skali. Zanimljivo je da su tokom čitavog školovanja pitomcima dva puta godišnje upisivane posebne ocjene za moralnost, disciplinovanost i spoljašnji izgled (sređenost). Te ocjene su se potom sabirale u prosječnu i konačnu ocjenu koja je odražavala nivo vladanja svakog od njih.
Većina pitomaca školovala se o trošku države pod uslovima punog pansiona, to jest boravili su i hranili se u zgradi škole. Međutim, pored njih je postojala i grupa pitomaca koji su sami plaćali školovanje. Oni su godišnje izdvajali 800 rubalja za školu, a stanovali su i hranili se van škole, u privatnim stanovima. Među njima je bio i Aleksandar Aljehin, koji je dobijao materijalnu podršku od roditelja. Pitomci koji su sami plaćali školovanje imali su, naravno, više nezavisnosti i mogli su se baviti i drugim stvarima koje su ih interesovale.
„Budućem pravniku“, kako je pisao u svojim uspomenama velemajstor Grigorij Levenfiš, „nije priličilo da se vozi tramvajem, već je trebalo da ima sopstvena kola. Na višim godinama studija pravnici su obično izdržavali neku Francuskinju iz brojnih varijetea glavnog grada, radi poboljšanja francuskog izgovora.
Ali Aljehin se nije interesovao ni za kola, ni za Francuskinje. Njegova strast — šah — dominirala je nad svim ostalim interesovanjima u životu…
Budući pravnici su slobodno govorili francuski, njemački i engleski. Kasnije je Aljehinu to znanje stranih jezika veoma dobro došlo…”
Kao što je poznato, studentski dani su posebno razdoblje u oblikovanju ličnosti. U to vrijeme ne stiču se samo profesionalna znanja, već se u potpunosti otkrivaju i talenti, formira se pogled na svijet. Zanimljivo je pratiti kako se taj proces odvijao i razvijao kod Aleksandra Aljehina.
Učenje mu je išlo lako. Široko znanje i izuzetne sposobnosti koje su Aljehinu bile svojstvene već tada, kao i dobro razvijena sposobnost logičkog i analitičkog mišljenja, omogućavali su mu da uspješno savlada predmete koji su se predavali na fakultetu. Njegovi seminarski radovi (osim jednog) dobijali su najvišu ocjenu — 12 bodova.
Ti seminarski radovi Aleksandra Aljehina, koji nesumnjivo predstavljaju veliko interesovanje, čudom su sačuvani do danas. Autor knjige ih je uspio pronaći u arhivu u Sankt Peterburgu. Čitajući stranice ispisane karakterističnim lepršavim rukopisom Aljehina i udubljujući se u duboka razmišljanja, zrela za jednog tadašnjeg mladića, ne može se izbjeći snažan utisak. Samo pomisliti — skoro devedeset godina je prošlo od tog vremena kad je on, vrteći po navici pramen kose, iznosio upravo na ovim, od vremena blago požutjelim listovima — svoje misli!
Tako je, u trećem razredu Aljehin napisao sastav iz istorije filozofije prava pod naslovom „Pogled Vl. Solovjova na odnos između moralnosti i prava“. Na 22 stranice velikog, izduženog formata, temeljno je analizirao djelo „Pravo i moralnost“, izložio kritici pojedine stavove i iznio svoje prilično zrelo mišljenje. Ocjenjujući ovaj rad, profesor, stvarni državni savjetnik V. S. Serebrenikov je na marginama istakao dosljednost i logiku u razmišljanju pitomca i, očigledno sa velikim zadovoljstvom, dvaput — cifrom i slovima — na kraju rada upisao ocjenu „12“.
U sastavu iz građanskog prava u drugom razredu, na temu „Nalaz i zakopano blago“, Aljehin je na 18 i po stranica istog formata analizirao razlike u zakonodavstvima Rusije i stranih zemalja u određivanju tih pojmova, iznio svoj pogled na proučavanu temu i izrazio prilično zanimljivo mišljenje o visini nagrade. Dana 15. decembra 1912. godine, predavač, stvarni državni savjetnik V. I. Adamovič, ocijenio je rad najvišom ocjenom.
I samo jednom Aljehin je dobio 7 poena za zadatak iz ruskog važećeg prava. Uvid u taj rad, napisan na 14 stranica užurbanim rukopisom, pokazuje da je površan, da ne razrađuje temu i da je potpuno netipičan za radoznalog pitomca koji je imao stabilno visoku uspješnost. Ova okolnost je, izgleda, tada toliko zbunila profesora da je, nakon što je dao ocjenu, čak zaboravio ili nije htio da se potpiše. Nije isključeno da iz tog razloga ovaj rad uopšte nije uzet u obzir od strane uprave fakulteta prilikom određivanja Aljehinove uspješnosti u završnom razredu.
Ali čime je, ipak, bilo uslovljeno takvo Aleksandrovo ponašanje prilikom izrade tog rada? Odgovor daje datum koji je sam Aljehin naznačio na kraju sastava — 2. februar 1914. godine. Bio je to period kada je potpuno bio obuzet šahom i sve njegove misli bile su upravljene ka njemu. Redali su se najozbiljniji turniri: 17. januara 1914. godine završen je cjelomjesečni Svesavezni turnir majstora, zatim je uslijedio napet meč sa Aronom Nimcovićem, a pred njim je bilo i učešće na međunarodnom turniru velemajstora, za koji je mladi maestro vezivao velike nade. Može li se u tako napetoj situaciji, koja je zahtijevala potpunu mobilizaciju snage, napisati sastav na temu koja sa šahom nema nikakve veze?
Zanimljiv detalj — Aleksandar Aljehin nikada nije potpisivao svoje seminarske radove, niti je na njima ostavljao datum. A baš na tom posljednjem, iznurenom, očigledno neuspjelom radu, prvi put je učinio i jedno i drugo…
Pravni fakultet Aljehin je završavao, moglo bi se reći, u stresnoj situaciji. Rokovi za polaganje završnih ispita poklopili su se s vremenom intenzivnih partija protiv vodećih velemajstora svijeta. Zadivljujuće je kako je mladić uspio ne samo da objedini te dvije obaveze, koje su zahtijevale ogromnu koncentraciju, već je i dostojanstveno izašao iz tog krajnje teškog položaja.
16.maja 1914. godine Aleksandar Aljehin je završio Fakultet pravosuđa sa činom IX klase (titularni savjetnik, a po vojnoj hijerarhiji – štabski kapetan) i bio je raspoređen u Ministarstvo pravde. A nedjelju ranije – 9. maja – sjajno je završio svoje učešće na turniru u Sankt Peterburgu, gdje je zauzeo treće mjesto, iza Emanuela Laskera i H. R. Kapablanke, i postao velemajstor.
Šahovska Rusija je likovala – u Aljehinu su sada vidjeli ne samo naslednika ideja M. I. Čigorina, već i očiglednog budućeg kandidata za svjetsku titulu.
Ipak, nastupi Aleksandra Aljehina na šahovskim takmičenjima i, šire gledano, njegovo učešće u šahovskom životu Rusije u periodu 1911–1914. godine, svakako zaslužuju detaljnije razmatranje.
Tokom godina školovanja na Fakultetu pravosuđa, Aljehin je aktivno sarađivao sa najpatriotskijim listom tog vremena – „Novo vrijeme“. U tom listu su se objavljivali njegovi komentari najzanimljivijih partija, bilješke o održanim takmičenjima. I tu je nastavio tradiciju Čigorina, promovišući njegove poglede na šahovsko umijeće.
Tokom studentskih godina Aleksandar Aljehin je stalno tražio mogućnosti za ozbiljan rad na šahu, igrao je trening partije s jakim protivnicima.
Zanimljivo je da upravo u studentskom periodu brzo napreduje u šahovskoj igri, usavršava svoj izraženi napadački stil. Obdaren darom intuicije i oštrim osjećajem za kombinacije, sve dublje prodire u dinamiku pozicija, pronalazi nestandardne konkretne planove i uvijek teži punokrvnoj igri.
Tokom školovanja na Fakultetu, Aljehin je uspio da učestvuje (uglavnom za vrijeme raspusta) na nekoliko međunarodnih i domaćih turnira. Spisak tih nastupa otvara turnir u Stokholmu, održan u junu 1912. godine, sa 11 učesnika, od kojih su polovinu činili Šveđani. Aleksandar je bio u formi i, osvojivši 8½ poena, lako uzeo prvu nagradu. Imao je samo jedan poraz i jedan remi.
U avgustovskom broju časopisa Niva tim povodom je objavljena sljedeća informacija:
„Stokholm. Tokom Olimpijskih igara ovdje je održan mali međunarodni turnir, koji je završen pobjedom A. A. Aljehina. Iako je značaj tog uspjeha relativan (jedini ozbiljan protivnik Aljehina – Špilman – igrao je neuspješno), ipak, taj rezultat treba srdačno pozdraviti kao prvi međunarodni trijumf mladog majstora.“
Nakon prilično lake pobjede u Skandinaviji i simultanke u Londonu protiv najjačih engleskih amatera – gdje je, uz 4 remija, ostvario 10 pobjeda – Aljehin je, možda, i pretpostavljao da neće imati posebnih problema na ruskim takmičenjima. Međutim, na Sveruskom turniru majstora, održanom u Vilni od 19. avgusta do 12. septembra 1912. godine, naišao je na ozbiljne poteškoće.
Sva jedanaestorica učesnika bila su međunarodni majstori s bogatim takmičarskim iskustvom. Aljehina je tada zadesio neuspjeh – uspio je da osvoji samo 8½ poena od mogućih 18 (turnir se igrao dvokružno) i podijelio je VI–VII nagradu s G. Levenfišom. Imao je negativan skor: 7 pobjeda i 8 poraza.
Za svoje najbolje partije s tog turnira smatrao je dvije pobjede protiv drugoplasiranog O. Bernštajna, kao i po jednu pobjedu nad A. Nimcovičem i G. Levenfišom. Turnirsku tabelu tada su predvodili:
A. Rubinštajn – 12 poena,
O. Bernštajn – 11½ poena,
S. Levicki – 11 poena.
Iz Vilne je Aleksandar otputovao u Moskvu da obiđe rodbinu i porazgovara sa starijim bratom Aleksejem o perspektivama izdavanja mjesečnog šahovskog časopisa. Ta ideja je već dugo bila u opticaju, jer nakon što je u maju 1910. godine prestalo izdavanje časopisa „Šahovski pregled“, u Rusiji više nije bilo nijednog periodičnog šahovskog izdanja.
A potreba za tim bila je velika — trebalo je nastaviti popularizaciju šaha, pomagati amaterima u savladavanju igre, a vodećim šahistima u usavršavanju svog umijeća, kao i ujedinjavanju šahovskih klubova.
Dvadesetčetvorogodišnji Aleksej Aleksandrovič se toliko oduševio tom idejom da je praktično sve već pripremio za početak izdavačke djelatnosti: odabrao je prostorije za redakciju u kući broj 19 u Sadovo-Spaskoj ulici, dogovorio se sa štamparijom, sastavio maketu časopisa i čak okvirno odredio sadržaj prvog broja. Planiran je tiraž nezapamćen za to vrijeme — hiljadu primjeraka!
Naziv časopisa odlučili su da bude isti kao što je nosio Čigorinov časopis iz 1885–1887. godine — „Šahovski vjesnik“. Time se, na neki način, naglašavala kontinuitet i tradicija domaće šahovske škole.
Iskreno odobravajući bratovljev plan, Aleksandar je obećao da će mu na svaki način pomagati u izdavanju časopisa i da će slati svoje materijale. Prvi broj časopisa „Šahovski vjesnik“ odmah se svrstao među najbolja šahovska izdanja na svijetu. Sadržao je obilje informacija, šahovski život je bio brzo i temeljno pokrivan, a partije su komentarisane na visokom nivou. Časopis je preduzimao korake ka stvaranju Sveruskog šahovskog saveza. Posebno aktivno je u radu redakcije učestvovao K. I. Isakov. On je organizovao, prikupljao i uređivao materijale, vodio pregovore s autorima i štamparijom. Izlaženje časopisa mogao je da prekine tek Prvi svjetski rat 1916. godine, i to na broju 19–20.
Boraveći u Moskvi, Aleksandar Aljehin je, naravno, posjetio šahovski krug koji se preselio u sopstveni prostor (Sivcev Vražek 11), gdje je dao dvije simultanke, kao i nekoliko lakših partija.
Jedan od šahovskih entuzijasta, a kasnije profesor, Harlampije Karlovič Baranov, koji ga je tada prvi put vidio, ovako je prenio svoje utiske: „Upadala je u oči njegova nevjerovatna pokretljivost, koja se nekako nije uklapala s visokom, stasitom figurom. Već tih godina u svim njegovim pokretima osjećali su se nervoza, nemir. Zapanjujućom brzinom pokazivao je brojne varijante, analizirajući poziciju koja se nalazila na tabli…“
Dolaskom u Sankt Peterburg, na Vasiljevsko ostrvo, gdje je živio u Trećoj liniji, kuća broj 26, stan 24, Aleksandar Aljehin se ponovo našao u prijatnom porodičnom okruženju. Stan je pripadao njegovom rođaku — Vladimiru Aleksandroviču Beklemiševu, poznatom vajaru, profesoru i rektoru Sankt Peterburške akademije umjetnosti, koji je prema mladiću gajio veliku srdačnost. On je svom sestriću ustupio jednu od najboljih soba tokom čitavog perioda studija i obasipao ga pažnjom i brigom.
Glava porodice — Vladimir Aleksandrovič — nedugo prije Sašinog dolaska izgubio je suprugu — Jekaterinu Ivanovnu (rođenu Prohorovu, sestru majke Aleksandra Aljehina), takođe istaknutu vajarku. Supružnici Beklemišev su stvorili mnogo prelijepih djela u bronzi i mermeru, a dio tih radova se već tada izlagao po muzejima. Među njima su i djela V. A. Beklemiševa — „Kako su bile lijepe, kako su bile svježe ruže“, izrađeno u bronzi 1892. godine, i portret ruskog slikara pejzažiste A. I. Kuindžija, isklesan u mermeru 1909. godine, koji neprekidno privlače pažnju posjetilaca Ruskog muzeja u Sankt Peterburgu.
Vladimir Aleksandrovič je s oduševljenjem pričao Saši o svojim novim zamislima i upoznavao ga s nacrtima. Mnogo zanimljivog Aleksandar je naučio učestvujući u razgovorima s umjetnicima, piscima, glumcima koji su dolazili u posjetu Beklemiševima.
Obnovivši studije na Pravnom fakultetu, Aljehin je uveče često svraćao u Sankt Peterburško Šahovsko društvo, što mu je sada bilo sasvim blizu, na Litejnom prospektu broj 10. Jedne jeseni on i Jevgenij A. Znasko-Borovski održali su zajednički seans na 38 tabli. Seansaši su pobijedili u 23, a izgubili 10 partija.
„Šahovski klub je radio četiri puta nedjeljno, od šest sati uveče do ponoći — prisjećao se 1961. godine velemajstor Grigorij Jakovljevič Levenfiš, koji je zvanje majstora stekao 1912. godine. — Sve do 1914. bio sam stalni partner Aljehinu. Odigrali smo mnogo desetina slobodnih partija. Takvog zanimljivog partnera kao što je bio Aljehin nisam sreo u cijelom životu. Igrao je s velikim nervnim naporom, neprekidno je pušio, stalno je čupkao pramen kose, vrpoljio se na stolici. Ali to naprezanje je na čudesan način stimulisalo rad mozga. Bogatstvo ideja u Aljehinovom stvaralaštvu je opštepoznato. Čini mi se da se ono još jasnije ispoljavalo u lakšim, neobaveznim partijama. Izuzetnu domišljatost Aljehin je pokazivao u vođenju napada… Po mom mišljenju, Aljehin je fenomen, jedinstven u istoriji šaha.
Prednost u našim susretima bila je na Aljehinovoj strani. Najmanje opuštanje s moje strane izazivalo je taktičku dosjetljivost mog partnera, i ishod partije više nije dolazio u pitanje. Aljehin je posjedovao fenomenalnu šahovsku memoriju. Mogao je u potpunosti rekonstruisati partiju odigranu prije mnogo godina. Ali ništa manje nije iznenađivala njegova rasijanost. Više puta je u klubu ostavljao skupocjenu kutiju za cigarete sa kopčom od krupnog smaragda. Poslije dva dana dolazili bismo u klub, sjedali za tablu. Pojavio bi se konobar i kao da se ništa nije desilo, predavao Aljehinu kutiju za cigarete. Aljehin bi se ljubazno zahvalio.”
Aljehin (24.nastavak)
Autor: Jurij Šaburov
Već tada je Aleksandar Aljehin imao brojne navijače koji su se divili njegovom talentu. Među njima se posebno isticao Nikolaj Meškov, sin uspješnog trgovca iz Starog Oskola. Neizmjerno zavoljevši šah, Nikolaj je jako poštovao Aljehina. Upoznali su se još 1904. godine na imanju Aleksandra Ivanoviča Aljehina „Krasnaja dolina“, koje se nalazilo u Zemljanskom okrugu Voronješke gubernije, a danas u Kastornenskom rejonu Kurske oblasti. Tamo je porodica Aljehin ljetovala gotovo svake godine.
Te godine je vlasniku imanja stigao trgovac Sergej Meškov, koji je iznajmio zemljište od Aljehina za sadnju šećerne repe. Sa njim je bio i njegov sin – Nikolaj. On je bio vršnjak Alekseja Aljehina. Ubrzo se ispostavilo da i jedan i drugi, kao i mlađi brat Alekseja – Aleksandar, imaju zajedničku strast – šah.
U početku je Nikolaj više vremena provodio s Aleksejem, i to ne samo za šahovskom tablom, gdje je stalno gubio, već i u nestašnim mladalačkim zabavama: jurili su ulicama Starog Oskola u trojci vranca, svraćali u Kastornoje, posjećivali okružne balove.
A kada su Nikolaj Meškov i Aleksej Aljehin upisali Varšavski univerzitet, gdje je Aleksej vodio šahovski krug i organizovao turnire, Nikolaj ga je počeo nagovarati da mu drži privatne časove uz solidnu novčanu naknadu.
— Ja to neću preuzeti — kategorički je odgovorio Aleksej Aljehin. — Idite u Peterburg, tamo moj mlađi brat Aleksandar studira na Pravničkoj školi. On je pravi genije u šahu. Daću vam, gospodine Meškov, preporuku.
Ubrzo nakon tog razgovora, Nikolaj Meškov je prenio svoj upis sa Varšavskog na Peterburški univerzitet i, po dolasku u prestonicu, odmah se susreo s Aleksandrom Aljehinom. Redovne časove šaha mu nije obećao, ali je izrazio zadovoljstvo tolikom željom za usavršavanjem znanja šahovske igre.
Između njih su se razvili prijateljski odnosi koji su, izgleda, postali još čvršći nakon što je Aleksandar Aljehin uspio da obori odluku Suda u Starom Oskolu, koji je izrekao veliku novčanu kaznu Nikolajevom ocu – trgovcu Sergeju Meškovu, zbog kršenja i nepoznavanja zakona u vezi sa trgovačkim poslovima s bankama. Aleksandar je zatražio kopiju sudskog predmeta, temeljno ga proučio i pobio zaključke presude. Tako je, još kao student, Aleksandar Aljehin pokazao dubinu svog znanja iz oblasti prava.
O tome je Nikolaj Sergejevič Meškov, koji se s fronta Velikog otadžbinskog rata vratio u činu kapetana i bio postavljen za direktora Starooksotskog zavičajnog muzeja, ispričao istoričaru Nikolaju Nikiforoviču Belihu, autoru devetotomnog romana „Raskršće puteva“, a ovaj, odgovarajući na upit, i autoru ove knjige.
Početkom novembra 1912. godine u usamljenom studentskom životu Aleksandra dogodile su se prijatne promjene. Njegov otac, Aleksandar Ivanovič Aljehin, predvodnik plemstva Voronješke gubernije od 1904. godine, izabran je zajedno s još jedanaest predstavnika ove gubernije za poslanika 4. Državne dume i doputovao je u prestonicu na prvo zasjedanje. Po svojim političkim uvjerenjima bio je umjeren i pripadao centrističkoj, najbrojnijoj grupi članova Dume – frakciji Saveza 17. oktobra. U sastavu 4. Državne dume ostao je gotovo do njenog posljednjeg dana, do maja 1917. godine. Izbor za člana Državne dume bio je, naravno, velika čast, ali je u život 56-godišnjeg Aleksandra Ivanoviča Aljehina, uglednog, mudrog i veoma zauzetog čovjeka, unio mnogo novih briga. Sada je, iako je i ranije rijetko bio sa porodicom, često morao putovati ne samo u Voronjež, već i u Sankt Peterburg. Nije ostavljao ni drugo zanimanje – ono za dušu. Jer, kao što je već rečeno, u mladosti je završio istorijsko-filološki fakultet Moskovskog univerziteta. U njemu je živio duboko izražen istraživački interes za istoriju.
Prilikom susreta sa sinom, Aleksandar Ivanovič je pričao o putovanju voronješke delegacije, u kojoj je i sam učestvovao, 1912. godine na proslavu Borodinske bitke, kao i tri godine ranije na obilježavanje 200-godišnjice Poltavske bitke, o izdanju zbornika „Voronješko plemstvo u Otadžbinskom ratu“ u Moskvi, koje je finansirao sopstvenim sredstvima. Aleksandar Ivanovič Aljehin je u Francuskoj kupio mnoštvo autentičnih dokumenata koji se odnose na rat 1813–1814. godine i predao ih u vlasništvo Voronješke arhivske komisije. Može se pretpostaviti da je očevu priču Aleksandar dočekao s velikim interesovanjem. Oduvijek ga je privlačila istorija i književnost.
Od tada su se počeli češće viđati, obično u Tavričeskom dvorcu, gdje je boravio Aleksandar Ivanovič. Zajedno su posjećivali rodbinu koja je živjela u Sankt Peterburgu. Dešavale su se i posjete pozorištu. Aleksandar je bio veliki ljubitelj kako dramskih, tako i muzičkih predstava.
Otprilike u to vrijeme, Aljehin je, posjećujući Sankt Peterburško šahovsko društvo, upoznao kompozitora Sergeja Prokofjeva, pjesnika iz časopisa „Satirikon“ Petra Potjomkina i budućeg pozorišnog reditelja Konstantina Rauša. Prisjećajući se prošlosti 1969. godine, 84-godišnji Konstantin Mihajlovič pričao je: „Često su Aljehin i Prokofjev dolazili kod mene u stan. Organizovali smo turnire četvorice. U žaru borbe moji talentovani drugovi u potpunosti su pokazivali svoj temperament. A poslije šahovskih bitaka, Prokofjev bi sjeo za klavir, svirao Lista, Šopena — njih je naročito volio.“
Tokom božićnih praznika Aleksandar Aljehin je krenuo na turneju — najpre u Kazanj, gdje je u lokalnom šahovskom klubu od 21. do 23. decembra 1912. godine dao dvije simultanke — na 20 i 30 tabli, pobijedivši u 35 partija uz 5 poraza, a pored toga i simultanku od 4 konsultacione partije, koje su se završile njegovom pobjedom. Iz Kazanja Aleksandar je stigao u Moskvu, gdje je 17. i 19. januara 1913. godine zajedno sa B. Blumenfeldom pobijedio u konsultacionoj partiji protiv O. Bernštajna i A. Seleznjeva.
U sportskoj, stvaralačkoj biografiji Aljehina 1913. godina zauzima posebno mjesto. Upravo tada se u njegovoj igri pojavila stabilnost visokih rezultata.
Zanimljiv meč započeo je Aleksandar Aljehin 15. februara 1913. godine u Sankt Peterburgu. U meču do sedam dobijenih partija suprotstavio mu se talentovani, originalni majstor Stepan Levitski, koga je zbog originalne, stvaralački izražajne igre Čigorin nazvao „šahovskom nadom Rusije“. Povod za meč vjerovatno je bila treća nagrada Levitskog na Sveruskom turniru majstora u Vilni, gdje su Aljehin i Levenfiš podijelili tek 6–7. mjesto. Pri tom je Aljehin obje partije izgubio od Levitskog.
Uslovi meča bili su neobični. Mecena N. S. Tereščenko, potpredsjednik Sankt Peterburškog Šahovskog Društva, donirao je za održavanje meča značajnu sumu — hiljadu rubalja, i izrazio želju da se sve partije igraju otvorenim otvaranjima, izuzev španske partije i otvaranja četiri konja.
Borba u meču bila je oštra, beskompromisna, bez remija. Aljehin je uspio da na početku veže tri pobjede zaredom, ali je Levitski odmah smanjio razliku na samo poen. Zanimljiva situacija... Ipak, na kraju Aljehin ponovo pobjeđuje u tri partije zaredom i dobija ovaj neobični meč rezultatom 7:3.
Mjesec dana nakon meča Aljehina sa Levitskim, u Sankt Peterburg je ponovo stigao čehoslovački maestro O. Duras, koji je bio na turneji po Rusiji. Sa njegovim učešćem od 4. do 9. aprila 1913. godine održan je mali turnir. Prvu nagradu podijelili su A. Aljehin i G. Levenfiš, osvojivši po 2 poena iz 3 partije, dok su gost i Je. Znocko-Borovski, sa po 1 poenom, podijelili 3–4. mjesto.
Aljehinova porodica u Moskvi se privremeno razdvojila: Aleksandar Ivanovič i Aleksandar su živjeli u Sankt Peterburgu, Anisija Ivanovna se liječila u banji u inostranstvu, Aleksej je bio potpuno posvećen izdavanju časopisa „Šahovski vjesnik“ i, kako se kaže, spavao i provodio dane u redakciji, dok je Varvara bila potpuno zaokupljena snimanjima u filmskom studiju. Veliki stan u kući Kuznjecove u Nikolskom prolazu često je bio prazan, pa je 1913. godine odlučeno da se od njega odustane. Porodica je počela postepeno da se seli u novi stan. A u stan broj 2, u kome su dotad živjeli Aljehini, uselili su se Morozovi. Pregledajući sobe, kako se kasnije prisjećala Marija Nikolajevna Morozova, u zadnjoj sobi na mezaninu pronašla je na krevetu pravnički mundir. To je Aleksandar Aljehin, po svemu sudeći, zaboravio da odmah ponese sa sobom — žurio je, kao i uvijek, u Moskovski šahovski krug. Tokom kratke posjete Moskvi, 24. aprila, organizovao je konsultacionu partiju i crnim figurama pobijedio Vygodčikova i Ostrogskog.
A ubrzo je uslijedilo novo Aljehinovo putovanje u inostranstvo. Od 28. jula do 7. avgusta 1913. godine u holandskom gradu Ševeningenu igrao je na manjem međunarodnom turniru. Čitav turnir je prošao sigurno i, osvojivši 11½ poena iz 13 partija, osvojio prvu nagradu. U njegovoj koloni u tabeli niz jedinica — 11 pobjeda i samo 1 remi i 1 poraz — u posljednjem kolu od D. Janovskog, koji je zauzeo drugo mjesto sa 11 poena.
Međutim, pobjeda Aljehina na tom turniru dočekana je suzdržano. Tako je, na primjer, Je. A. Znosko-Borovski, koji je tada vodio šahovsku rubriku u dodatku časopisa „Niva“, pisao u oktobarskom broju:
„Ševeningen... Možemo se obradovati zbog A. A. Aljehina, koji tako sigurno ide od uspjeha ka uspjehu, i poželjeti mu da što prije zamijeni nešto jeftine lovorike, stečene u mješovitim turnirima, za teže dostižne, ali mnogo časnije — u ozbiljnim takmičenjima...“
U međuvremenu, Aleksandar je krenuo na turneju po Evropi. U Berlinu je u poznatom šahovskom kafeu „Kerkau“ dobio demonstracionu partiju protiv pobjednika karlsbadskog turnira 1911. godine R. Tejhmana. U Parizu je u kafeu „Režans“ održao simultanku na 16 tabli, pobijedivši u 15 partija uz jedan poraz. Nakon toga je započeo meč od tri demonstracione partije sa šampionom Berlina iz 1909. godine Eduardom Laskerom, koji je upravo u Ševeningenu stekao titulu majstora. Prva partija odigrana je u kafeu „Režans“, druga u kafeu „Kontinental“, a treća preko Lamanša — u londonskom šahovskom klubu „Siti čes klabs“. Snage su bile očigledno nejednake — ruski majstor je pobijedio s maksimalnim rezultatom 3:0.
Krajem 1913. godine u Sankt Peterburg je stigao kao diplomatski službenik kubanske ambasade Hose Raul Kapablanka-i-Graupera. Tada je imao svega 25 godina i svojom šarmantnom spoljašnošću i manirima ostavljao je neodoljiv utisak, posebno, naravno, na pripadnice ljepšeg pola. Već u to vrijeme šahovski uspjesi Kapablanke bili su značajni i u njemu su mnogi vidjeli očiglednog pretendenta na titulu svjetskog prvaka.
Boraveći u Rusiji, Kubanac je nastupao sa simultankama u Moskvi, Kijevu, Rigi, Libavi i drugim gradovima. Imao je susrete sa nekim istaknutim ruskim šahistima. Igrao je po dvije partije: protiv F. Duz-Hotimirskog i Alekseja Aljehina je obje dobio, dok je sa E. Znosko-Borovskim imao neriješen rezultat 1:1.
Prvi put Kapablanka i Aleksandar Aljehin sreli su se za šahovskom tablom u Peterburgu, u novembru 1913. godine. Tada su odigrali dvije trening partije koje su završene pobjedom Kubanca. To nimalo nije zasmetalo uspostavljanju prijateljskih odnosa između mladića. Često su zajedno išli u posjete, muzeje, pozorišta i igrali brzopotezne partije.
Prisjećajući se svojih utisaka o upoznavanju sa Aleksandrom Aljehinom, Hose Raul Kapablanka je 1927. godine u članku „Razvoj šahovskog dara Aljehina“ pisao: „Prvi put sam se susreo sa Aljehinom 1913. godine u Peterburgu. Tada je Aljehin imao svega 21 godinu. Ali već tada je pokazivao izvanredno poznavanje otvaranja. Danas sumnjam da postoji još neko ko je takav poznavalac u toj oblasti. Godine 1914. u Peterburg je stigao Aljehinov brat. Nas trojica smo postali dobri prijatelji.
Čini mi se da je druženje sa mnom u određenoj mjeri doprinijelo razvoju i formiranju Aljehinove igre. Tada je bio veoma slab u završnici. Danas je u toj fazi igre veoma jak. Tada je bio pomalo slab u pozicionoj procjeni u središnjici. Sada je po tom pitanju jedan od najjačih. Uopšte, u to vrijeme je bio samo talentovani „zeleni mladić“ u šahu. A sada, vjerovatno, nijedan od majstora nema toliku zaokruženost u svim fazama igre kao Aljehin. Od tada je toliko napredovao da se danas s pravom može smatrati dostojnim pretendentom na svjetsku titulu.“
Međutim, malo smo požurili unaprijed. Vratimo se velikim šahovskim događajima iz 1913. i 1914. godine.
U znak obilježavanja desetogodišnjice postojanja, Sankt Peterburško šahovsko društvo odlučilo je da organizuje čitav niz takmičenja: Svesavezni turnir amatera i paralelno s njim turnir viših škola, čijim pobjednicima se dodjeljivalo zvanje majstora i pravo učešća u narednoj fazi — Svesavezni turnir majstora, nakon čega je slijedio međunarodni turnir. Na čast organizatorima, ovaj opsežan praznični, a istovremeno sportsko-kreativni program, u potpunosti je realizovan.
Naravno, najveće interesovanje izazvali su posljednja dva segmenta jubilejnih svečanosti.
Svesavezni turnir majstora održavao se u sali Sankt Peterburškog šahovskog društva u Litenom prospektu br. 10, u periodu od 22. decembra 1913. do 17. januara 1914. godine, uz učešće osamnaest igrača.
Put ka prvom mjestu, koje je davalo pravo učešća na međunarodnom turniru, zahtijevao je od Aleksandra Aljehina, pored drugih kvaliteta, i ispoljavanje velike snage volje. Već na samom početku turnira doživio je neuspjeh. Iako je stekao prednost u partiji protiv M. Lovckog, u 42. potezu je, po sopstvenom samokritičnom priznanju, napravio „zapanjujuće loš potez, koji je odmah lišio bijelog bilo kakvih nada na pobjedu“. Uz to, nakon toga Aljehin u cajtnotu igra čitav niz slabih poteza, što ga ubrzo vodi do poraza.
Kako je mladi majstor doživio takav obeshrabrujući početak svog nastupa na turniru? Šta je uslijedilo posle toga? Kakve su ga misli i zaključci obuzeli u tim gorkim trenucima?
Aljehin pažljivo analizira partiju koju je izgubio — kako se kasnije ispostavilo, od četvrtoplasiranog na turniru — i dolazi do zaključka: „Isključujući veoma lošu završnicu, prilično interesantna partija“. Zatim šalje njen zapis svom bratu Alekseju u Moskvu, radi objavljivanja u časopisu „Šahovski vjesnik“. Dana 15. januara 1914. godine partija se pojavljuje, uz komentare Aleksandra Aljehina, u drugom broju časopisa. Upravo od te neuspjele, a ne od dobijene partije, Aljehin započinje javni izvještaj o svom nastupu na Svesaveznom turniru majstora. Značajan detalj!
O visokoj psihološkoj stabilnosti Aljehina već u to vrijeme i o ispravnosti zaključaka koje je tada donio uvjerljivo svjedoče njegovi dalji rezultati na turniru. Pobjeđuje u sedam partija zaredom, uključujući i protiv A. Flamberga, koji je na kraju zauzeo treće mjesto, kao i protiv G. Levenfiša, dobitnika pete nagrade. Zatim slijedi remi s A. Smorodskim (6–7. mjesto), i opet dvije pobjede, među kojima i protiv glavnog rivala — A. Nimcoviča. Ukupno 9½ poena iz 10 partija!
Takav izuzetan tempo teško je, naravno, održati tokom čitavog turnira. Umor se polako gomila, percepcija pozicije slabi. I evo — ko bi to mogao i da pretpostavi — Aljehin u 12. kolu gubi partiju od B. Gregorija, koji je na kraju zauzeo posljednje mjesto u tabeli.
Lideru se približavaju Fljamberg – 9 i Nimcovič – 8 poena. A do kraja je ostalo još pet dugih i teških kola… „Treba naći snagu za novi prodor naprijed, maksimalno se skoncentrisati, odvojiti se od svega što nema veze sa šahom“, sugeriše sebi Aljehin.
Ponovo je krajnje usredsređen i pažljivo traži skrivene resurse napada u svakoj poziciji. Slijedi niz od tri pobjede. Ali pratioci ne zaostaju, idu mu za petama.
I tu se dešava nešto nepredviđeno. U pretposljednjem kolu, iako je imao figuru više, potpuno neočekivano gubi od Efima Bogoljubova, nad kojim će u budućim takmičenjima gotovo redovno odnijeti pobjedu.
Situacija u borbi za prvo mjesto postaje krajnje napeta. U vođstvo izlazi Fljamberg sa 13 poena. Aljehin i Nimcovič, koji ga je sustigao, zaostaju pola poena. Sve treba da odluči posljednje kolo.
17.januara 1914. godine sala je bila prepuna. Svi su s velikim interesovanjem pratili partije trojice vodećih na turniru, očekujući rasplet. Ulog je bio veliki: pobjednik je dobijao pravo učešća na međunarodnom turniru koji će početi u Sankt Peterburgu za dva i po mjeseca. A tamo — čitava plejada imena na čelu sa svjetskim prvakom Em. Laskerom, H. R. Kapablankom. Kandidati za učešće na tako reprezentativnom takmičenju nisu mogli da ne osjećaju ogromnu napetost u časovima posljednjeg kola.
Iskušenje su izdržala dvojica: Aljehin je crnim figurama pobijedio S. Alapina, a Nimcovič bijelim Levenfiša. Fljamberg je izgubio.
Sveruski turnir majstora imao je dva pobjednika — Aleksandra Aljehina i Arona Nimcoviča.
A po uslovima je mjesto na međunarodnom turniru bilo predviđeno samo za jedinog pobjednika. Da bi se on odredio, bilo je potrebno organizovati dodatno takmičenje — meč od četiri partije. Nimcovič je oduvijek bio poznat po izrazitoj nervozi, ali ovoga puta strasti su se uzburkale preko svake mjere. Naravno, igra u takvoj atmosferi nije pogodovala stvaralaštvu. Iako je Aljehin, pobijedivši u prvoj partiji, uvrstio tu partiju u zbirku svojih najboljih partija, u njoj se ipak osjeća odjek pretjerane napetosti meča.
U drugoj partiji Nimcovič je uzvratio i odmah predložio da se meč proglasi neriješenim. Organizatori turnira odlučili su da ne izazivaju sudbinu i dozvolili su obojici pobjednika Sveruskog turnira majstora da učestvuju na međunarodnom turniru.
Do početka glavnog događaja jubilarnih svečanosti Šahovskog društva Sankt Peterburga — međunarodnog turnira — ostalo je oko tri mjeseca. Neki od gostujućih velemajstora iz inostranstva već su gostovali po gradovima Rusije, a Aleksandar Aljehin je bio razapet na sve strane. Trebalo je pohađati nastavu u Pravničkoj školi, spremati se za završne ispite, a u isto vrijeme ubrzano se pripremati za susrete sa proslavljenim majstorima.
Upoređujući partnere, moglo se reći — led i plamen. Stariji Lasker, s vječnom cigarom, hladnokrvan i pribran, bio je potpuna suprotnost svom mladom protivniku, koji je neprestano vrtio pramen kose i često ustajao nakon što bi povukao potez. Nije nam bio potreban komentator: na njegovom izražajnom licu odražavale su se sve unutrašnje emocije. Bio je dobro raspoložen, a gledaoci su bili uvjereni da mu je pozicija dobra. Nakon završetka partije, iznad table su brzo promicale tanke ruke Aljehina, koji je pokazivao bezbrojne varijante.
Treba napomenuti da je nekoliko godina kasnije Aljehin razvio drugačiji, smiren način ponašanja tokom partije. Njegova popularnost je vrtoglavo rasla…
U februaru 1914. godine Aleksandru Aljehinu je na kućnu adresu dostavljen koverat sa inostranim poštanskim markama. U njemu se nalazilo pozivno pismo da dođe na šahovsku turneju u Buenos Ajres. To je, naravno, bilo vrlo primamljivo, ali tada Aljehin nije mogao da prihvati tako laskavu ponudu i odgovorio je učtivim odbijanjem.
Želio je da ubrza svoje upoznavanje sa slavnim šahistima, da s njima uspostavi korisne kontakte, i odlučio je da makar na nekoliko dana ode u rodnu Moskvu, prateći strane majstore.
Već 15. marta 1914. godine Aljehin je igrao egzibicionu partiju sa Laskerom u Moskovskom lovačkom klubu u ulici Vozdviženka broj 8.
„Oko onih koji su igrali nije bilo nikakvih ograda,“ prisjećao se H. K. Baranov, „ali publika nije prilazila blizu stolu i držala se disciplinovano. Demonstracionih tabli tada takođe nije bilo, i mnogi su u rukama držali džepne šahove. Potezi su se u publici prenosili šapatom, od usta do usta. Ali kada je Aljehin žrtvovao lovca, sala je uzrujano zabrujala i utihnula tek pod njegovim pogledom.“
Ovim interesantnim sjećanjima savremenika Aljehina dodaćemo samo to da je ta egzibiciona partija s Laskerom završena neriješeno.
Ubrzo, 18. marta 1914. godine, u Moskvi je održana alternativna simultanka Laskera, Aljehina i Bernštajna na 21 tabli. Seanseri su pobijedili 14 i izgubili 2 partije, dok su na preostalim tablama zabilježeni remiji. Simultanci je prisustvovao veliki broj gledalaca, i o njoj se naširoko pisalo u novinama.
Sutradan je Aljehin održao simultanku naslijepo na 7 tabli. Na iznenađenje publike, prilično brzo je pobijedio u 5 partija, dok je jedna završena neriješeno.
Dana 21. marta 1914. godine, Lasker i Aljehin, ispunjavajući obećanje dato ljubiteljima šaha iz Serpuhova nakon završetka egzibicione partije, stigli su u ovaj grad u blizini Moskve. Svjetski prvak je održao simultanku na 38 tabli, a Aljehin je, nakon završetka te simultanke, igrao istovremeno sedam partija naslijepo.
U Serpuhovu se i danas prepričava anegdota o dami koja je, čuvši za upravo održanu simultanku koju je Aljehin igrao ne gledajući tablu, ogorčeno uzviknula: "Kako vas nije sramota da kažete da je Aljehin slijep! Prije sat vremena me pogledao svojim blistavim očima i čak mi se nasmiješio!"
Vrativši se u Sankt Peterburg svojim brojnim obavezama, Aljehin je sa interesovanjem pratio pripreme za sastanak ruskih šahista povodom stvaranja dugo očekivanog Svesvesruskog Šahovskog Saveza. Ideju o njegovom osnivanju još 1885. godine iznio je Mihail Ivanovič Čigorin, koji je u časopisu "Šahovski vjesnik" pisao da bi takav savez mogao redovno organizovati godišnje kongrese i turnire u raznim gradovima, čime bi se ujedinjavali šahisti.
I tako je 10. aprila 1914. godine, na inicijativu Sankt Peterburškog društva ljubitelja šahovske igre, napokon osnovana takva organizacija. U početku je u Svesvesruskom Šahovskom Savezu bilo 85 pojedinačnih i 738 kolektivnih (grupnih) članova, koji su formirali 27 lokalnih odjeljenja. Za predsjednika saveza izabran je P. P. Saburov. Bila je predviđena opširna programska aktivnost Saveza, ali je Prvi svjetski rat koji je ubrzo uslijedio, poremetio sve planove...
Međunarodni turnir u Sankt Peterburgu, organizovan zahvaljujući donacijama mecena i sredstvima prikupljenim putem pretplatnih listova i prodaje ulaznica, što je ukupno donijelo oko 20 hiljada rubalja, obećavao je da bude važan i veliki događaj. Njegov pobjednik (ukoliko to ne bi bio Emanuel Lasker) dobijao je povlašćeno pravo na meč sa svjetskim šampionom.
Kako bi se u izboru izazivača maksimalno smanjio element slučajnosti, odlučeno je da se takmičenje održi u dvije faze — najprije turnir po jednokružnom sistemu sa učešćem 11 velemajstora i majstora, a zatim dvokružni turnir među petoricom najboljih iz prve faze. Konačan rezultat te petorke određivao se zbirom poena osvojenih u oba turnira.
Eto takav složen, a po zamisli organizatora optimalno objektivan sistem za određivanje najboljih igrača očekivao je učesnike međunarodnog turnira.
Mnoge je zaintrigiralo predstojeće rivalstvo Laskera i Kapablanke — jer se do tada nikada nisu sastali. Turnir je izazvao šahovski entuzijazam kakav Rusija još nije vidjela. Među gledaocima su se mogli sresti čak i šahovski entuzijasti sa Dalekog istoka, koji su do Sankt Peterburga prešli put duži nego mnogi učesnici iz inostranstva.
I njihova očekivanja su se ispunila — turnir se pretvorio u izuzetno borbeno i napeto takmičenje.
Kvalifikaciona faza turnira održana je od 8. do 23. aprila 1914. godine i, donekle, donijela je senzaciju. Prvo mjesto, s prednošću od poen i po, zauzeo je genijalni Kubanac Hose Raul Kapablanka — 8 poena.
Na drugom i trećem mjestu našli su se predstavnici Njemačke — svjetski šampion Emanuel Lasker i Zigbert Tarraš. Četvrto i peto mjesto, sa po 6 poena iz 10 partija, podijelili su Aleksandar Aljehin i Frenk Maršal (SAD).
Njih petorica su prošli u finalni turnir.
Nisu se kvalifikovali O. Bernštajn, A. Rubinštajn, A. Nimcovič (svi Rusija), B. Blekbern (Engleska), D. Janovski (Francuska) i I. Gunsberg (Engleska).
Od 27. aprila do 9. maja 1914. godine za šahovskim stolovima, uz ogromno prisustvo publike, sastajali su se pobjednici kvalifikacione faze. Igralo se, naravno, ne sve u jedan dan — neko, ko bi se našao peti, odmarao je.
U finalu se naglo pojačao napadački polet kod Laskera. Nastojeći da nadoknadi propušteno, igrao je svaku partiju s velikim naporom. Ali ni Kapablanka nije zaostajao... Sve je odlučila treća partija između njih — nakon dva prethodna remija s Kubancem, Laskeru je uspjelo da je dobije. Na kraju, finalni turnir donio je Laskeru 7 poena, što je sa 6½ iz kvalifikacija donijelo prvu nagradu. Njegov glavni protivnik Kapablanka osvojio je u finalu 5 poena i, dodavši im 8 iz kvalifikacija, dobio drugu nagradu. Samo za pola poena njegov rezultat bio je slabiji od onog svjetskog prvaka.
A glavni junak turnira, možda, ipak je postao student Aleksandar Aljehin. Osvojivši u finalu 4 poena, koji su dodati na 6 poena iz kvalifikacija, on je sa 10 poena osvojio treću nagradu i zvanje velemajstora. Uspio je da nadmaši čitavu grupu poznatih šahista i ostavio je u sjenci A. Rubinštajna, u kome su mnogi vidjeli pretendenta za svjetskog šampiona.
U listu „Večernje vrijeme“ 14. maja, nakon završetka turnira, pisalo se:
„Dakle, na šahovskom nebu zasjale su novim sjajem dvije zvijezde prve veličine — (mislilo se, naravno, na Laskera i Kapablanku. — Ju. Š.) — i u tome je istorijski značaj turnira. A druga njegova zasluga je u tome što je pored te dvojice načinio još jednog igrača, kojem se najviše raduje Rusija. Riječ je, naravno, o Aljehinu. Eto ko može reći da je sam izborio svoje visoko mjesto. U turnir je primljen tek nakon pobjede na sveruskom prvenstvu; nisu očekivali da će ući u grupu pobjednika; upozoravali su njegove pristalice da u njoj može igrati neuspješno — i evo, u pobijanju svega toga, Aljehin uzima III nagradu! U njegovoj ličnosti Rusija dobija vrlo opasnu snagu, koju se bez straha može blagosloviti za dalje, sve teže, sve opasnije borbe…“
S oduševljenjem se o Aleksandru Aljehinu pisalo i u stranoj štampi. Rudolf Špilman ga je u „Posljednjim vijestima Minhena“ nazvao mladom nadom Rusije: „On posjeduje ogroman fond ideja i od njega se može očekivati mnogo sjajnog.“
„Dojčes Vohenšah“ je tvrdio: „Velika nadarenost Aljehina već odavno nije u pitanju, ali to što je odmah zauzeo mjesto među pobjednicima — o tome niko nije mogao ni sanjati i to je zaslužena čast mladog majstora.“
A Georg Marko je rekao da je Aljehin bio „treći u savezu najsnažnijih“, da je njegov stil igre opravdao sebe i da se, pokazujući „lavlje kandže“, borio s nesavladivom hrabrošću.
Nakon što je Aleksandar Aljehin u maju 1914. godine blistavo položio istovremeno dva izuzetno teška ispita — na Učilištu pravosuđa i na međunarodnom turniru — činilo se da mu je potreban dug odmor. Ipak, poziv Njemačkog šahovskog saveza vodio je ka narednom, 19. kongresu, koji se održavao u Manhajmu. Tamo je već otputovala velika grupa ruskih šahovskih majstora i amatera. Aljehin nije žurio i na turnir je stigao 7. jula, po novom kalendaru 20. jula 1914. godine, doslovno dva sata prije početka takmičenja.
Odgovarajući na pitanje Petra Romanovskog zašto je tako dugo držao turnirski komitet u neizvjesnosti, Aljehin je rekao da mu je bilo neophodno da sazna da li će Kapablanka učestvovati na turniru. „Stvar je u tome“, prilično neposredno je objasnio svoju misao, „što sam bio spreman da igram samo u slučaju nepojavljivanja Kapablanke. Za nekoliko godina namjeravam da igram s njim meč za titulu svjetskog prvaka i zato je veoma važno stvoriti oko tog pitanja određeno javno mnjenje. Danas igram slabije od Kapablanke, i da je on učestvovao, uzeo bi prvu nagradu, a da zauzmem niže mjesto od Kapablanke sada — to apsolutno nije u mom interesu.“
„Ali svjetski šampion je ipak Lasker, a ne Kapablanka“, primijeti Romanovski.
„Ali uskoro će to biti Kapablanka“, odgovori Aljehin.
Ova dalekovidna prognoza svjedočila je o dubokoj strategiji Aleksandra Aljehina u borbi za svjetsku titulu, o njegovoj sposobnosti da predvidi razvoj događaja.
Programom Kongresa u Manhajmu bilo je predviđeno održavanje nekoliko takmičenja, od kojih je glavno bio međunarodni turnir, koji je okupio 18 vodećih majstora iz raznih zemalja.
Ponesen nedavnim pobjedama u Sankt Peterburgu, Aleksandar Aljehin je igrao sigurno i stalno se nalazio u vodećoj grupi, iako je dva puta posrnuo – remi u drugom kolu s Klugerom i poraz crnima u šestom kolu od Janovskog. Ali već u devetom kolu izbio je na prvo mjesto. Poslije jedanaestog kola imao je 9½ poena od 11 mogućih, dok su ga pratili Vidmar sa 8½ i Špilman sa 8 poena.
Na četvrtom do šestog mjesta bili su Brejer, Maršal i Reti, na sedmom Janovski, a na osmom i devetom Bogoljubov i Tarraš. Ove pozicije ostale su nepromijenjene u tabeli, iako je do kraja turnira ostalo još šest kola.
19.jula, a po novom kalendaru 1. avgusta 1914. godine, Njemačka je objavila rat Rusiji. Sva takmičenja u Manhajmu bila su prekinuta, a nagrade su dodijeljene onima koji su do tada imali najbolje rezultate. Dodjela prve nagrade na međunarodnom turniru majstoru Aleksandru Aljehinu, u iznosu od 1100 njemačkih maraka, bila je od strane svih učesnika prihvaćena kao potpuno zaslužena nagrada.
Zbog izbijanja rata, svi ruski učesnici Kongresa Njemačkog šahovskog saveza bili su internirani. Prvo su odvedeni u policijsku stanicu u Manhajmu, zatim prebačeni u vojni zatvor u Ludvigshafenu, a potom, 4. avgusta, u civilni zatvor u Raštatu.
U Raštatu je Aleksandar Aljehin boravio u istoj ćeliji s Jefimom Bogoljubovim, Abramom Rabinovičem i Samsonom Vajnštajnom. Kasnije se prisjećao dana provedenih u zarobljeništvu i pričao: „Život u zatvoru bio je prilično jednoličan, nije bilo ni knjiga, ni novina, ni, naravno, šahovske table. S Bogoljubovim sam satima igrao šah naslijepo. Naše bitke su bile prekinute kad su me na četiri dana smjestili u samicu zbog toga što sam se tokom zajedničke šetnje (u obaveznom stroju kao guske) jednom usudio da se nasmiješim…“ Očigledno je čuvar to protumačio kao grubo kršenje zatvorskog režima.
Govoreći o nedostatku šaha u ćeliji, Aljehin nije pomenuo da je u Manhajm stigao sa sobom noseći male putne šahove s tamnocrvenim i bijelim figurama, izrezbarenim od slonovače. Međutim, Nijemci su mu ih oduzeli pri hapšenju. Tek prilikom puštanja iz zatvora šah mu je vraćen, a Aljehin ga je poklonio Aleksandru Seleznjevu, budućem šahovskom majstoru i poznatom problemistu, koji je tada i dalje bio u zatvoru. Tek 1924. godine Seleznjev se uspio vratiti u domovinu.
Tri godine je živio u Moskvi, a zatim se preselio u Donbas. Tamo je na jednom od turnira sreo Alekseja Aljehina, sekretara Ukrajinske šahovsko-damske sekcije. Ispričao mu je sudbinu putnih šahova njegovog mlađeg brata i pitao za savjet šta da učini s njima. Dogovorili su se da napišu pismo Aleksandru Aljehinu u Pariz. Odgovor je ubrzo stigao. Svjetski šampion je poželio da se šah pokloni najboljem šahisti iz redova radnika.
Godine 1929. njihov vlasnik postao je dvadesetogodišnji Grigorij Šer iz kotlarsko-mostovske radionice Donjeckog metalurškog kombinata, koji je osvojio prvo mjesto na turniru radnika Donbasa. Dalja sudbina putnih šahova Aleksandra Aljehina ostaje nepoznata.
Međutim, vratimo se sada u 1914. godinu, ruskim šahistima — nesrećnim zatočenicima zatvora u Raštatu.
U drugoj polovini avgusta svi ruski šahisti prebačeni su iz zatvora u hotel u Badenu-Badenu. Tu su im se putevi razišli — neki, koji su bili oslobođeni vojne službe zbog zdravstvenog stanja, uspjeli su zaobilaznim putem da se vrate u Rusiju, dok su drugi ostali u Njemačkoj u statusu interniranih i do godinu i po dana.
Aleksandar Aljehin je od strane njemačke ljekarske komisije proglašen nesposobnim za služenje u ruskoj vojsci i 14. septembra je dobio dozvolu da napusti Njemačku. Tri dana nakon njegovog oslobađanja pušteni su i F. Bogatirčuk i P. Saburov.
U potrazi za načinom da se vrati u Rusiju, Aljehin je otputovao u švajcarski grad Bazel. Da li je tada znao da su se nedaleko od Manhajma, u Visbadenu, takođe u statusu interniranih, nalazili i njegovi roditelji — Aleksandar Ivanovič i Anisija Ivanovna Aljehin? Oni su ljeta 1914. stigli tamo na odmor i da bi majka Saše započela propisani medicinski tretman. Rat koji je izbio poremetio je sve planove i Aljehinovima je zabranjeno kretanje po Njemačkoj. Njemačke vlasti su se prema Aleksandru Ivanoviču, kao članu Državne dume Rusije, odnosile s posebnim neprijateljstvom. Tek nakon dužeg vremena uspjeli su da pređu u Bazel. Tamo je 28. decembra 1915. godine, od teške ženske bolesti, preminula 46-godišnja Anisija Ivanovna.
U međuvremenu, Aleksandar Aljehin se iz Bazela uputio u Đenovu, gdje se nalazilo sabirno mjesto za ruske državljane koji su se, odvojeni od domovine, zatekli u Evropi. Postojala je nada da će odatle brodom stići do Odese. U iščekivanju parabroda, Aljehin je u Đenovi igrao šah s Italijanima i sunarodnicima.
Jedan od njegovih partnera bio je Kijevljanin Fjodor Bogatirčuk, koji je u Manhajmu na turniru amatera grupe „A“ zauzeo šesto mjesto. Tada su odigrali veliki broj partija. Prisjećajući se tog perioda, međunarodni majstor i doktor medicinskih nauka Fjodor Parfenjevič Bogatirčuk kasnije je pisao u knjizi objavljenoj u San Francisku 1978. godine:
„Samo onaj ko je igrao protiv tog genijalnog šahiste zna kakav je on bio čarobnjak i mag na 64 polja šahovske table. Figure u njegovim rukama pretvarale su se u živa bića koja su protivnicima priređivala potpuno neočekivana iznenađenja. Ta iznenađenja su padala na glave njegovih protivnika kao grom iz vedra neba – u bilo kojoj fazi partije, čak i kada bi na tabli ostalo tek nekoliko figura. Boravak u Đenovi nesumnjivo mi je dao više za šahovski razvoj nego naredne godine igranja protiv prosječnih protivnika.
U međuvremenu, parabroda i dalje nije bilo, pa su oni koji su imali dovoljno sredstava odlazili skupljim, sjevernim putem. Tako su otputovali Saburov i Aljehin.“
Njihov put ka Petrogradu vodio je preko Londona i Stokholma. U glavnom gradu Švedske, Aljehin je 20. oktobra održao simultanku na 24 table: pobijedio je u 18 partija, a dvije je izgubio.
Krajem oktobra Aljehin i Saburov vratili su se u Petrograd. Ubrzo potom, Aleksandar je već bio u Moskvi.
I tako se 5. novembra 1914. godine pojavio pred publikom. Do tada je Moskovski šahovski klub napustio prostorije Lovnog kluba, koje su bile preuređene u bolnicu, i preselio se u malu salu Komercijalne škole Plesterer, koja se nalazila na Arbat trgu, nasuprot hrama Borisa i Gleba.
Tog dana u maloj sali kluba bilo je bučno, a za šahovskim tablama već je sjedilo 33 srećnika koji su uspjeli na vrijeme da se upišu na listu učesnika simultanke sa maestrom. Evo nekoliko isječaka iz zanimljivih sjećanja Vladimira Iljiča Nejštadta, koji je kasnije postao pisac i prevodilac, a tada je bio šesnaestogodišnji gimnazijalac i učesnik te simultanke.
„Buka razgovora se pojačavala, igrali su blic, glasno udarajući figurama, — i odjednom nastade tišina. Ušao je Aljehin. I odmah ta tišina prerasla je u eksploziju aplauza. Aljehin je tada već bio miljenik Moskve, iako se 1910. preselio u Petrograd (kako bi nastavio školovanje), Moskovljani su ga smatrali svojim zemljakom.“
Aljehin se pomalo stidljivo poklonio i rekao lagano promuklim glasom:
— Izgleda da nisam zakasnio? Izvinite, malo sam bolestan, zato i glas zvuči promuklo, a glava me boli, ali naravno, igraću. Hajde da počnemo.
Nakon minute-dvije, krenuo je munjevitom brzinom da pomjera figure po tablama. Tačnije, nije ih samo pomjerao, nego ih je nekako bacao, ali su one iznenađujuće precizno stajale na pravom polju. Odmah sam primijetio kako njegova ruka sa poluoslabljenim prstima lovački cilja figuru. U njegovom držanju bilo je nešto ptičje grabljivo, poput jastreba. Ponekad, zastavši na nekoliko sekundi u razmišljanju, držao je ruku u zraku, a figure je pomjerao i skidao i desnom i lijevom rukom, posebno kad bi išla serija poteza.
Vidjelo se da nije zdrav i da samo velikom snagom volje pobjeđuje svoju bolest. Povremeno bi se namrštio, stavio ruku na sljepoočnicu i trljao čelo…
Dok je davao simultanku, Aljehin nije pritiskao ni žurio igrače, davao im je mogućnost da isprave odigrani potez, a po završetku simultanke rado je analizirao najzanimljivije pozicije.
Rezultati te simultanke bili su prilično skromni za Aljehina, da ne kažemo i više od toga.
Ali on je očigledno bio bolestan, i osim toga, kako se prisjećao V. I. Nejštadt, „među njegovim protivnicima bila je gotovo cijela prva kategorija Moskve“. Novac dobijen za simultanku Aljehin je dao u korist ranjenih vojnika. Rukovodioci šahovskog kluba izrazili su mu zahvalnost za to. Aljehin je odmahnuo rukom na tu zahvalnost…
A zatim se dogodila prilično rijetka pojava — četiri dana, od 7. do 10. novembra, u Moskovskom šahovskom klubu trajala je konsultaciona partija A. Aljehina i V. Nenarokova protiv O. Bernštajna i B. Blumenfelda. Takvu upornost od njih niko nije očekivao. Ipak su pobijelili igrači koji su vodili bijele figure, koje su vodili Aljehin i Nenarokov.
Zatim je 15. novembra Aljehin posjetio Serpuhov, gdje je u simultanci na 38 tabli pobijedio u 32 partije, a 4 izgubio.
Boraveći u Moskvi, Aleksandar je, naravno, više puta posjećivao redakciju časopisa „Šahovski vjesnik“, koji se u oktobru 1913. preselio sa Sadovo-Spaske ulice br. 19 u Granatni prolaz br. 2. Razgovarao je s bratom Aleksejem o tome kako da prevaziđu nastale teškoće u izdavanju časopisa, šta bi trebalo objavljivati potpunije.
Aljehin je posjetio i druge rođake i poznanike.
Po dolasku u Petrograd, Aleksandar se javio ministarstvu kojem je bio pridružen, ali nije dobio nikakve konkretne zadatke. Nastavio je da radi na analizi šahovskih partija sa nedavno održanih takmičenja. Dana 7. decembra održao je simultanku u Petrogradskom Šahovskom Društvu, koje se i dalje nalazilo u Litejnom prospektu br. 10. Rezultat je bio sjajan — pobijedio je u dvadeset partija, a izgubio samo jednu. Novac prikupljen od simultanke, na Aljehinovu molbu, upućen je u korist ruskih šahista koji su se tada nalazili u njemačkom zarobljeništvu.
Sutradan je ponovo nastupio sa simultankom na 30 tabli u šahovskom klubu Politehničkog instituta. Studenti su pružili veći otpor i, izgubivši 22 partije, uspjeli su u 6 da ga prisile na predaju. Prihod od simultanke, po Aljehinovoj inicijativi, predat je u korist njihovog kolege — P. Romanovskog, koji se takođe tada nalazio u zarobljeništvu.
U januaru 1915. godine u Petrogradu je odigrana konsultaciona partija. Bijelim figurama igrali su E. Znocko-Borovski i B. Kojalovič, dok su crnim nastupili A. Aljehin i N. Tereščenko. Meč je završen pobjedom crnih i objavljen je sa komentarima Aleksandra u drugom broju časopisa „Šahovski vjesnik“. Komentarišući partije, Aljehin je neprestano isticao potrebu za konkretnom procjenom pozicija. O tome je velemajstor govorio i 22. februara učesnicima meča između studenata Instituta građevinskih inženjera i Politehničkog instituta prilikom odlučivanja o dvjema nezavršenim partijama tog susreta.
Ubrzo nakon toga, Aleksandar Aljehin se preselio u Moskvu i nastanio zajedno sa ocem i bratom Aleksejem u stanu koji su iznajmili u Gusatnjikovom prolazu, u kući broj 11. Taj stan bio je mnogo luksuzniji od onog na Arbat-u, u Nikoljskom prolazu. Tu je, prema sjećanjima N. P. Cjelikova, šahiste prve kategorije, često igrao konsultacione partije protiv Aleksandra Aljehina. Bitke za šahovskom tablom odvijale su se u velikom salonu i trajale od 9–10 sati uveče pa sve do 4 sata ujutru. Lakej u bijelim rukavicama donosio je čaj s kolačima i poštu na srebrnom poslužavniku.
Nastavljajući se rat podsticao je Aljehina da traži načine ličnog učešća u tim strašnim događajima. Već znamo da je bio oslobođen vojne službe zbog zdravstvenog stanja. Morao je, dakle, da pronađe druge oblike svoje povezanosti sa frontom.
U Moskvi je Aleksandar posjetio Presnju, u Velikom Trehgornom prolazu, gdje se jedan od dva dvorca porodice Prohorov — onaj prostraniji, dvospratni — tada koristio kao bolnica za ranjene vojnike. Prohorovi su pomagali bolnici obezbjeđujući neophodnu opremu, posteljinu, lijekove, prehrambene proizvode, i lično su davali doprinos organizaciji liječenja. Sve to ostavilo je snažan utisak na Aleksandra. Moguće je da je tada i saznao da su u jesen 1914. godine njegov vremešni djed — Ivan Jefimovič Aljehin, i snaha njegovog mlađeg brata Konstantina — Ana Konstantinovna Aljehina, koji su živjeli u Voronješkoj guberniji, odlikovani značkama Crvenog krsta. To je bilo priznanje za njihovu pomoć aktivnoj vojsci.
Aleksandar donosi odluku i postaje saradnik Komiteta za pružanje pomoći odjećom i svim neophodnim stvarima bolesnim i ranjenim vojnicima koji se otpuštaju kući. Takvi komiteti djelovali su širom zemlje u okviru Sveopšteg ruskog saveza gradova — Zemgora.
Ova opšteruska vojno-društvena organizacija pomagala je u mobilizaciji zanatske industrije za snabdijevanje vojske oružjem i opremom. Bavila se i opremanjem bolnica, sanitetskih vozova, punktova za ishranu, nabavkom lijekova, posteljine i obukom medicinskog osoblja, kao i pružanjem pomoći izbjeglicama.
Zemgor je pomagao državi da podnese teškoće rata, i njegova djelatnost je, bez sumnje, imala ogroman patriotski značaj.
Aleksandar Aljehin, može se pretpostaviti, radio je u Zemgoru savjesno, i njegov prvi period rada tamo (o drugom periodu biće riječi kasnije) naišao je na odobravanje. Autor knjige se upoznao s velikim brojem dokumenata o djelatnosti Sveruskog saveza gradova. U „Vladinom glasniku” br. 128 od 15 (28) juna 1916. godine, na drugoj strani, objavljen je „Spisak lica nagrađenih Najvišim ukazom od 24. juna 1899. godine Znamenjem Crvenog krsta do 10. aprila 1916. godine”. Među ostalim imenima stoji:
„Saradnik Komiteta za pružanje pomoći odjećom i svim neophodnim bolesnim i ranjenim vojnicima, otpuštenim kući, titularni savjetnik Aleksandar Aljehin…”
U slobodno vrijeme, van prisutnih sati u Komitetu, Aleksandar je, naravno, nastojao da makar povremeno ode u Moskovski šahovski kružok. Tamo je stariji brat Aleksej osvojio još jednu prvu nagradu u hendikep-turniru, ali je bio treći na turniru prvokategornika. Izabran je u novi komitet kružoka, koji je predvodio knez F. M. Urusov, rođak poznatih ruskih šahista s kraja prošlog vijeka — braće Dmitrija i Sergeja Semjonoviča Urusova. Tokom ljeta Moskovski šahovski kružok napustio je prostorije Komercijalne škole Plesterera i preselio se na Arbat 25, u prostorije Lige za ravnopravnost žena.
Ovdje je 5. avgusta 1915. godine Aleksandar Aljehin održao simultanku s vremenskom kontrolom protiv četvorice prvokategornika. Protiv V. Strita i N. Celikova je pobijedio, dok su partije s E. Levašovim i V. Rozanovim završene remijem.
Zatim je Aljehin odvojio vrijeme da 2. oktobra u kružoku odigra simultanku na 32 table. Od toga je pobijedio u 23 partije, a izgubio 5. Tri nedjelje kasnije, 24. oktobra, održao je simultanku u Serpuhovu na 18 tabli, gdje je ostvario 16 pobjeda, dok su dvije partije završene remijem.
U simultankama Aljehin nije vidio samo sredstvo popularizacije šaha i oblik druženja s amaterima, već i određenu vrstu treninga za samog seansjera:
„Simultanke za šahovskog majstora predstavljaju sasvim određenu vrijednost,” pisao je velemajstor. „U pogledu otvaranja i tehnike, one su korisna priprema za ozbiljna pojedinačna takmičenja.
Čak i među slabim šahistima ima onih koji u pravom trenutku pronađu ispravan plan, lukavu odbranu, neobičan manevar, čime podstaknu majstora na nove ideje… Svojim greškama pružaju mu priliku da vježba u oštrom iskorišćavanju protivničkih propusta…”
Zanimljivo je istaći karakteristike koje su kao seansjera krasile Aleksandra Aljehina. On se izdvajao ljubaznim odnosom prema amaterima koji su učestvovali na takvim događajima; nije ograničavao broj tabli kao neki drugi („30! — i ni jedna više, inače seansa neće biti održana”), bio je spreman da igra ne samo bijelim, već i crnim figurama.
Značajan događaj bio je turnir koji je započet 9. oktobra u Moskovskom šahovskom krugu, uz učešće Aleksandra Aljehina. U njemu su učestvovali, praktično, gotovo svi najjači šahisti Belokamenne, kako su tada često zvali Moskvu. Aljehin je bio bez konkurencije — u 11 partija ostvario je 10 pobjeda, a samo jednu partiju remizirao. Osvojio je 10½ poena od mogućih 11! Iza njega je bio V. Nenarokov, koji je zaostao dva poena, zatim P. Iordanski sa 8 poena, N. Zubarev i G. Rabinovič po 7 poena, dok je tek šesti bio N. Grigorjev sa 5½ poena.
Velemajstor je dobio poseban nagradu za efektnu pobjedu u partiji protiv N. Zubareva, čiji je završetak prikazan u završnom dijelu knjige.
Turnir je unio veliko osvježenje u već utišanu šahovsku scenu Moskve i privukao je značajan broj gledalaca. Rezultati svakog kola brzo su se objavljivali u moskovskom listu „Jutro Rusije”.
Za porodice Aljehin i Prohorov, 1915. godina se, međutim, završila teškim gubitkom. Dana 19. novembra, u 56. godini života, preminuo je Nikolaj Ivanovič Prohorov, ujak Aleksandra Aljehina, koji je mnogo doprinio razvoju i uspjehu „Prohorovskog društva Trehgorske manufakture“. Zbog velikih zasluga u razvoju tekstilne industrije u Rusiji, Nikolaj Ivanovič je zajedno s porodicom dobio plemićki status po ukazu cara u septembru 1912. godine. Takva čast je rijetko kome bila ukazana među trgovcima i industrijalcima. Te iste 1912. godine, francuski premijer Raymond Poincaré, tokom posjete Rusiji, obišao je fabriku Prohorovih i uručio Nikolaju Ivanoviču najviše francusko priznanje – Orden Legije časti.
Autor: Jurij Šaburov
A kada je izbio svjetski rat, Nikolaj Ivanovič Prohorov, ne razmišljajući ni trenutka, ustupio je svoju vilu na Presnji za opremanje bolnice.
Zahvaljujući Nikolaju Ivanoviču i njegovoj supruzi Tatjani Grigorjevni, podmoskovska dača u Pokrovskom-Glebovu uvijek je bila gostoljubiva, uključujući i djecu iz fabričkog sirotišta, koja su ovu daču zvala „Tatjano-Nikolino“, po imenima bračnog para. Sahranjen je nedaleko od fabrike kojoj je posvetio cijeli život — na Vaganjkovskom groblju.
Veliku tugu porodicama Aljehin i Prohorov donijela je i smrt Anisije Ivanovne Aljehin, koja je preminula 28. decembra 1915. godine u 46. godini, nakon duge i teške bolesti. Bila je majka troje, tada već odrasle djece, uključujući budućeg svjetskog šampiona u šahu, Aleksandra. Umrla je u švajcarskom gradu Bazelu, gdje je bila na liječenju. Božanska liturgija, a potom i opijelo, služeni su 31. decembra 1915. godine u crkvi pri Domu plemstva Voronješke gubernije.
Ovi tužni događaji, naravno, promijenili su planove i izazvali prekid u aktivnostima. Tek nakon susreta s ocem, koji se vratio iz Njemačke gdje je više od godinu dana bio u zarobljeništvu, Aleksandar Aljehin prihvatio je poziv Odeskog šahovskog društva i na proljeće 1916. godine krenuo na turneju — prvo u Odesu, a zatim u Kijev. Dana 8. aprila, odeski ljubitelji šaha dočekali su velemajstora. Njegov prvi nastup bila je simultanka 12. aprila u Književno-umjetničkom klubu u ulici Grčka 48. Aljehin je odigrao 20 partija, pobijedio u 17, a izgubio samo jednu. Prihod od simultanke uobičajeno je usmjerio za pomoć šahistima koji su se nalazili u njemačkom zarobljeništvu.
Dva dana kasnije, u istom klubu, prikazao je svoju igru naslijepo na osam tabli. Iako su protivnici pružili žestok otpor, Aljehin je pobijedio u 7 partija, a izgubio jednu. Dana 19. aprila, crnim figurama je pobijedio udružene snage N. Lorana i V. Vladimirova, a 22. aprila zajedno s P. Listom održao je alternativnu simultanku — od 15 partija, pobijedili su u 11, a izgubili jednu.
Bogat program turneje zaključen je 25. aprila partijom protiv B. Berlinskog, kojem je Aljehin, igrajući crnim, dao prednost u potezu i pješaku na f7. Velikodušan hendikep nije pomogao Berlinskome — morao je kapitulirati. Završno veče proteklo je u izuzetno srdačnoj i svečanoj atmosferi. Građani Odese, veliki ljubitelji šaha, organizovali su toplu oproštajnu svečanost za Aljehina.
Sledećeg dana velemajstor je napustio Odesu i otputovao u Kijev. „Njegov dolazak,“ — prisjećao se F. Bogatirčuk, „uvijek je bio događaj za kijevske šahiste, i svi smo uranjali do glave u snove čarobnog šahovskog svijeta.“
Nastupi su započeli simultankom u Kijevskom šahovskom društvu u ulici Velika Vasiljevska 25. Borba se vodila na 20 tabli. Aljehin je pobijedio u 17 partija, a izgubio 3. Zatim su odigrane tri egzibicione partije s kijevskim majstorom A. Evensonom. U dvije partije pobijedio je Aljehin, a u jednoj Kijevljanin.
Pravim iznenađenjem završila se simultanka Aleksandra Aljehina naslijepo, održan 4. maja u Književno-umjetničkom klubu, gdje je pobijedio svih osam protivnika. Kijevska turneja završena je 10. maja simultankom na 20 tabli.
Sutradan je voz odveo Aljehina nazad u rodnu Moskvu. Tamo se vratio izvršavanju svojih obaveza kao saradnik Komiteta Zemgora i, naravno, kad god bi mu se ukazala prilika, posjećivao je Moskovski šahovski kružok.
U junu 1916. godine odigrao je istovremeno dvije partije bijelim figurama protiv najjačih šahista kružoka. U jednoj partiji su mu se suprotstavili K. Isakov i N. Celikov, koji su uspjeli da steknu bolju poziciju. Bijeli kralj, bez mogućnosti rokade i zaglavljen u centru table, bio je izložen napadima, i protivnici su već naslućivali brzu pobjedu. Međutim, ispostavilo se da je Aljehin sve predvidio i, uz pomoć unaprijed pripremljene kombinacije sa žrtvom topa, forsirao je vječni šah.
U drugoj partiji Aljehinovi protivnici bili su V. Rozanov i S. Simeon. Tu je bijeli već u 17. potezu žrtvovao lovca na h7 sa šahom, a zatim u 19. potezu i konja na f6, opet sa šahom, i crni nisu imali izbora nego da u 22. potezu priznaju poraz.
Ubrzo nakon toga, Aleksandar Aljehin je izrazio želju u Komitetu Zemgora da dobrovoljno ode na Galicijski front kao opunomoćenik (načelnik) pokretnog odreda Crvenog krsta. Tamo je nesebično pružao pomoć ranjenima, često pod neprijateljskom artiljerijskom i mitraljeskom vatrom.
Njegova hrabrost je nagrađena sa dvije Georgijevske medalje. A kada je sa bojišta iznio ranjenog oficira, uručen mu je i Orden Svetog Stanislava. Deviza tog odlikovanja glasila je: „Nagrađujući, podstičem” — ono je donosilo određene privilegije.
Tokom spasavanja ranjenih vojnika, Aljehin je, bez sumnje, izlagao opasnosti i sopstveni život. Dva puta je bio ranjen od eksplozija granata koje su mu eksplodirale u blizini, a nakon druge, teže povrede u leđa, smješten je u bolnicu u gradu Tarnopolu. Kako mu se postepeno stanje poboljšavao, Aljehin je sve češće molio upravu bolnice da pozove lokalne šahiste u njegovu sobu i igrao je s njima naslijepo.
Jednog septembarskog dana 1916. godine, igrao je istovremeno s petoricom protivnika bez gledanja u tablu – i pobijedio sve. Među tim pobjedama bila je i efektna, slavna partija protiv „Feldta“ (L. Štolnenbergera), koja je obišla čitav svijet. Aljehinova kombinacija u toj partiji ostavlja snažan utisak. Zadivljujuće su mogućnosti ljudskog uma... Završnica partije nalazi se u završnom dijelu knjige.
Kada je osjetio da se nalazi na putu oporavka, Aleksandar Aljehin napustio je bolnicu i vratio se u Moskvu. Bilo je, naravno, mnogo dirljivih susreta. Vodili su se i razgovori za šahovskom tablom, iako je, razumljivo, rat značajno umanjio intenzitet šahovnog života.
Ipak, 13. septembra 1916. godine, maestro Aleksandar Aljehin bio je pozvan u Moskovski šahovski kružok da održi simultanku. Zanimljivo je da se kružok upravo preselio u novi prostor – veliku salu muške gimnazije P. N. Strahova u ulici Sadovo-Spasskaja broj 6 – baš one gimnazije u kojoj je 1910. godine osnovan prvi šahovski kružok koji je nosio ime A. A. Aljehina.
Simultanka je bila organizovana povodom otvaranja šahovske sezone i privukla je veliku publiku. Igralo se na 37 tabli, a Aljehin je pobijedio u 28 partija, uz 3 poraza.
Početkom oktobra Aleksandra Aljehina su očekivali u Odesi. Prije polaska tamo, između braće se odigrao težak, mučan razgovor o časopisu „Šahmatni vjesnik“, projektu Alekseja Aljehina, u kojem je Aleksandar rado sarađivao. Problem je bio u tome što se materijalna situacija časopisa s početkom rata naglo pogoršala. Nakon gorkih razmišljanja donesena je teška, ali neizbježna odluka – da se izdavanje časopisa obustavi izlaskom posljednjeg dvobroja 19–20 za 1916. godinu. Tako je Rusija ostala bez posljednjeg šahovskog časopisa koji je izlazio u predrevolucionarnom periodu.
U Odesi je Aljehin 4. oktobra 1916. godine održao simultanku u sali gradske skupštine, simultanku naslijepo na 9 tabli. Rezultat je bio isti na svakoj — seansijer je pobijedio sve protivnike. Prihod od ovog događaja uplaćen je u fond „Odesa – Srbiji“. Osim toga, Aljehin je odigrao i niz lakših partija s B. Berlinskim.
Posle ove kratke turneje, Aljehin se vratio u Moskvu. Tamo je, u Moskovskom šahovskom kružoku, 25. novembra i 2. decembra 1916. godine odigrana partija između Aljehina i A. Rabinoviča, koja se završila remijem u 46. potezu. Već 4. decembra, u Petrogradu, odigrao je partiju naslijepo protiv A. Velihova, u kojoj je maestro zabilježio pobjedu.
Ubrzo se Aljehin ponovo našao u Moskvi, gdje je 8. februara 1917. godine vrlo vješto pobijedio A. Rabinoviča u 28 poteza. Ta partija, s komentarima pobjednika, objavljena je 18. marta 1917. godine u dodatku uz novine Novo vreme. To je, vjerovatno, bila posljednja partija koju je Aleksandar Aljehin odigrao u tom burnom vremenu, koje se osjećalo u cijeloj Rusiji.
Gotovo svuda pogoršavala se ekonomska situacija, raslo je štrajkačko raspoloženje, zaoštravala se politička kriza, a funkcije vlasti su slabile… U februaru 1917. godine u Rusiji je izbila revolucija. Car Nikolaj II abdicirao je s prijestola. Dana 2. (18.) marta formirana je Privremena vlada, na čijem čelu se našao knez G. E. Lvov.
Takav preokret političkih događaja u Rusiji je doživljavan različito — neki su tugovali zbog kraja monarhije, dok su drugi očekivali društvene promjene, veću slobodu i nezavisnost.
U listu Voroženski telegraf, br. 58 od 14. marta 1917. godine, na trećoj stranici objavljen je izvještaj sa posljednje sjednice redovne sesije Voroženskog gubernijskog sabora, na kojoj je pročitana telegrama kneza G. E. Lvova o državnom prevratu koji se dogodio, kao i tekst odgovorene telegrame u kojoj se priznaje vlast Privremenog komiteta Državne dume i izražava nada da će biti preduzete mjere potrebne za dobrobit, mir i napredak naše otadžbine — Rusije.
Ispod toga je data kratka, ali srčana besjeda predsjednika sabora, gubernijskog plemićkog vođe Aleksandra Ivanoviča Aljehina:
„Gospodo odbornici, prije nego što završimo naš rad, dozvolite mi da vam iskažem ono što mi je na duši i što, nadam se, neće ostati bez odjeka u duši svakoga od vas. Dogodila se velika stvar — stara vlast je pala, i na njenom mjestu privremeno se pojavila nova, koja će, u dogledno vrijeme, morati ustupiti mjesto stalnoj vlasti, već organizovanoj u skladu sa slobodno izraženom voljom samog naroda. Otvoreno je novo poglavlje u istoriji slobodne Rusije.
U svijesti o ovom velikom državnom trenutku, u svijesti o onoj teškoj odgovornosti koja od sada pada na svakog ruskog građanina za sudbinu naše otadžbine, usmjerimo sve snage svog uma i volje, svu svoju duševnu energiju ka neprestanoj djelatnosti, toliko potrebnoj za mirno preporođenje slobodne Rusije. Neka od sada naša zvijezda vodilja bude veličina i dobrobit domovine koja nam je svima draga.
Neka živi jedinstvena, slobodna Rusija! Ura velikom ruskom narodu!..“
Dirljive, od srca izgovorene patriotske riječi Aleksandra Ivanoviča Aljehina duboko se doživljavaju i kao da se na neki način povezuju sa današnjim vremenom.
Što se tiče njegovog sina, Aleksandra Aljehina, tadašnja neizvjesnost i nestabilnost u društvu izazivale su u njegovoj duši snažno unutrašnje previranje, o čemu, možda, svjedoči i jedan zanimljiv slučaj. Dana 28. aprila, u Petrogradu, susreo se sa svojim vršnjakom i već tada poznatim kompozitorom Sergejem Prokofjevim. Prokofjeva je krasila jedna neobična osobina: često je molio prijatelje i poznanike da u posebnu svesku koju je vodio napišu svoje mišljenje o… Suncu. U tom albumu nalazi se i razuđena beleška Aleksandra Aljehina:
„U sive, oblačne dane čeznem, sanjam o Njemu, kad Ga vidim, tražim mrlje. S mučnim uživanjem proživljavao sam dane pomračenja i opet Ga čekao — samo da o Njemu ne mislim“…
Novo teško iskušenje za Aljehina bila je smrt njegovog oca. Dana 30. i zatim 31. maja 1917. godine, u brojevima 112 i 113, list Voroženski telegraf objavio je vijest u crnoj posmrtnoj rubrici:
„Član Državne Dume, Voroženski Gubjerni Predvodnik Plemićstva Aleksandar Ivanovič Aljehin nakon duge i teške bolesti tiho je preminuo 28. maja. Parastos je u 12 sati prijepodne i u 8 sati naveče u stanu pokojnika. Sahrana će biti u srijedu u crkvi pri Domu Plemstva.“
A 2. juna 1917. godine u broju 115 novina „Voronežski telegraf“ objavljen je veliki nekrolog koji priča o životu i neumornom djelu Aleksandra Ivanoviča Aljehina, koji je preminuo u 61. godini.
Sahrana Aleksandra Ivanoviča Aljehina održana je 3. juna 1917. godine u Moskvi, na Novodevičkom groblju. Do tada je ovde završena izgradnja porodične grobnice Prohorovih — kapele, koja je građena od 1911. do 1916. godine nedaleko od ulaza u sabor ikone Smolenske Bogorodice. Ovdje su premješteni posmrtni ostaci Ivana Jakovljeviča i Anne Aleksandrovne, njihove starije kćerke Ljubovi Ivanovne i nekih drugih srodnika. Tu je sahranjena i mala Asa Aljehina, koja je preminula 4. avgusta 1900. godine, a kojoj se posle 17 godina pridružio njen otac — Aleksandar Ivanovič. Lijepa, svijetla kapela Prohorovih sa pozlaćenom kupolom sačuvana je do danas, i ovdje dolazi mnogo ljudi da se poklone Prohorovima i Aljehinima.
Gubitak oca su, bez sumnje, teško podnijela sva njegova djeca. I zato je sasvim prirodno što je najmlađi od njih, 24-godišnji Aleksandar, tada postao još nemirniji i na neko vrijeme čak se udaljio od svog omiljenog zanimanja — šahovske igre.
U određenoj mjeri njegovo raspoloženje vjerovatno je dodatno pogoršano i otkazom iz pravnog odjela Ministarstva inostranih poslova, gdje je radio do Februarske revolucije.
Iz ovoga slijedi da se biografija i kreativna, sportska djelatnost genijalnog šahiste ne mogu posmatrati odvojeno od porodice i okoline u kojoj je živio, od tužnih događaja koji su potresali njihove temelje. To je, čini se, svima jasno, ali koliko često zaboravljamo na usku povezanost događaja koji su se dešavali...
Usponi i padovi sudbine
Kada je 25. oktobra, odnosno 7. novembra po novom kalendaru 1917. godine, u Petrogradu izbila Oktobarska revolucija, malo ko je mogao da nasluti njene posljedice po Rusiju. U narodu nije bilo jedinstva. Govornici na mitinzima držali su vatrene govore u kojima su tvrdili da je socijalistička revolucija veliko dobro. Po njihovim riječima, od sada prestaje eksploatacija siromašnih masa, ukida se privatna svojina, a zemlja i fabrike se predaju radnicima. Završava se i iscrpljujući rat s Njemačkom. Takve ružičaste perspektive, naravno, ulivale su nadu.
Ali postojala su i druga mišljenja, u kojima se osjećala zabrinutost. Izražavani su strahovi da bi Rusija, izgubivši političku i ekonomsku stabilnost, mogla izgubiti nekadašnju moć, kao i svoje nacionalne temelje.
U prvim danima državnog prevrata, dok je revolucionarni talas zahvatao sve više i više oblasti zemlje, bilo je teško zamisliti u kakvu će se tragediju to pretvoriti. Da će uskoro, vrlo uskoro, u Rusiji početi bratoubilački građanski rat koji će odnijeti milione života, da će nevine žrtve „crvenog“ i „bijelog“ terora, uvedenih radi zastrašivanja protivničke strane, postajati ljudi samo zbog pripadnosti ovom ili onom staležu.
U te kasne jesenje dane 1917. godine Aleksandar Aljehin se nalazio u Moskvi i živio je sa bratom Aleksejem u Gusjatnikovoj ulici broj 11, gdje su Aljehini iznajmljivali stan od 1913. godine.
U to vrijeme u Moskvi je bilo nemirno – hladnoća, glad i uznemirujuće glasine nisu bili naklonjeni druženju za šahovskom tablom. Ipak, pojedini entuzijasti su ipak svraćali jedni kod drugih na po sat vremena.
A u maju i junu 1918. godine čak je održan i meč-turnir. U njemu su učestvovala trojica vodećih moskovskih šahista: Aleksandar Aljehin, Vladimir Nenarokov i Abram Rabinovič. Takmičenje se igralo u tri kruga, što znači da je svaki učesnik odigrao po tri partije sa dvojicom preostalih protivnika. Kao što se i moglo očekivati, turnir je završen sigurnom pobjedom Aljehina. On je osvojio 4½ poena iz 6 partija bez ijednog poraza. U njegovom učinku bile su 2 pobjede i 1 remi s Nenarokovim i 1 pobjeda i 2 remija s Rabinovičem.
Drugo mjesto na turniru zauzeo je Nenarokov, koji je pobijedio Rabinoviča u sve 3 partije i ukupno osvojio 3½ poena.
Na začelju tabele bio je Rabinovič, osvojivši svega 1 poen iz 6 partija.
Zapanjujuće je što je Aljehin u to uznemirujuće vrijeme bez straha sprovodio daleka putovanja. Krajem maja 1918. godine, kako je javljala novina „Sjeverni put“, stigao je u Arhangelsk, gdje je u šahovskom klubu 20. maja održao seansu istovremene igre na 17 tabli, zatim održao predavanje u prostorijama gradske dume, nakon čega je priredio još jednu simaltanku na 31 tabli.
A na jesen Aleksandar Aljehin se upustio u opasno putovanje, po tadašnjim uslovima, u Kijev i Odesu. Tada je skoro cijela Ukrajina bila zahvaćena ratnim dejstvima, a situacija se tamo vrlo često mijenjala. Vlast u gradovima i selima stalno je prelazila iz ruku u ruke, što je često za sobom povlačilo represije.
U Kijevu je Aljehin odigrao trening-partiju sa lokalnim majstorom Aleksandrom Evensonom, pravnikom po obrazovanju, koji je radio kao istražitelj revolucionarnog tribunala. Partija je bila veoma kratka – žrtvom dame u 14. potezu Aljehin je natjerao Kijevljanina na predaju.
Odigrano je i nekoliko lakših partija s moskovskim majstorom Osipom Bernštajnom, advokatom koji se privremeno sa porodicom zadržao u Kijevu. Neredi i pogromi primoravali su ga da traži spas na jugu. Zbog toga nije isključeno da je porodica Bernštajn zajedno s Aljehinom nastavila put ka Odesi, koja je do novembra 1918. godine bila pod okupacijom austro-njemačkih trupa.
Svoj dolazak u Odesu Alehin je povezivao sa planiranim turnirom koji je trebalo da se održi tamo, a u kojem je, osim njega, trebalo da učestvuje još 5–6 najboljih lokalnih šahista: B. Berlinski, J. Vilner, P. List, N. Loran i jedan ili dvojica predstavnika studentskog šahovskog kluba. Inače, na osnivačkom sastanku tog kluba na univerzitetu, Aljehin je prisustvovao kao gost i jednoglasno je izabran za počasnog člana kluba.
Međutim, početak turnira se dugo odlagao, a Aljehin je, imajući vrlo ograničena sredstva za život, bio prinuđen da založi neke svoje stvari i igra partije za novac, dajući svima prednost konja, u kafeu Robina, gdje je ponovo otvorena šahovska soba. Zapisnici svih tih partija nisu sačuvani, ali je dio pronađen u jednoj svesci koja se nalazila u Aljehinovom pariskom arhivu. U njoj je zapisano 14 partija i završnica još jedne, a gotovo sve se odnose na period Aljehinovog boravka u Odesi.
Njegov najčešći protivnik bio je budući lokalni majstor Boris Berlinski. Njihovi susreti privlačili su pažnju svih redovnih posjetilaca šahovske sobe kafea Robina. Poznato je da su mečevi ovog dvojca odigrani 22, 23. i 26. oktobra, kao i 3, 4. i 23. novembra 1918. godine. Aljehin ih je igrao u svom prepoznatljivom napadačkom, kombinacionom stilu i od 8 partija pobijedio je u njih 7. Posebno oštro i domišljato igrao je 23. novembra, nakon upravo izgubljene partije. Revanš je bio neodoljiv — u 24. potezu Berlinski je predao.
A 3. decembra 1918. godine Aleksandar Aljehin je održao simultanku u prostorijama restorana hotela „Centralna“. Njegovi protivnici bili su 31 šahista, među kojima je bilo dosta veoma jakih lokalnih amatera. Rezultat simultanke nije objavljen, ali nema sumnje da je Aljehin, kao i obično, bio uspješan.
Od decembra 1918. do marta 1919. godine Aljehin je u Odesi odigrao još dosta lakših i simultanih partija, uključujući i pobjedu nad lokalnim amaterom N. Kaufmanom. Planirani turnir očigledno je propadao, a Aljehinu je bilo potrebno da zarađuje za život i povratak u Moskvu.
Međutim, stabilnosti u gradu nije bilo. Krajem 1918. godine austro-njemačke trupe napustile su Odesu, u koju su odmah ušli Englezi i Francuzi.
A 6. aprila 1919. godine u Odesu su ušle jedinice Crvene armije.
O užasavajućoj situaciji koja je zavladala u gradu piše jedan od najpoznatijih istoričara ruske emigracije S. P. Melgunov u svojoj knjizi „Crveni teror u Rusiji“. Odmah su započela masovna strijeljanja. U lokalnim novinama „Odeske vijesti“ gotovo svake sedmice objavljivani su spiskovi 20–30 strijeljanih (a stvarni broj je često dostizao i do 70 ljudi), pri čemu se često nije ni navodila krivica. Za samo četiri mjeseca strijeljano je ukupno 1300 ljudi.
U talasu hapšenja u aprilu 1919. godine sasvim neočekivano se našao i Aleksandar Aljehin, koji nije imao nikakve veze s politikom. To se, prema svjedočenju šahiste Nikolaja Sorokina, koji je igrao za susjednim stolom u prostorijama bivšeg oficirskog kluba, dogodilo u trenutku kada je Aljehin bio zauzet partijom šaha. Ušao je čovjek u kožnoj jakni i zatražio da Aljehin pođe s njim. Aljehin je zamolio da mu dozvoli da završi partiju, na šta je ovaj pristao. Nakon završetka partije Aljehin je izašao zajedno s čekistom. Službenici Odeske GubČK (Odeske gubernijske vanredne komisije) odveli su Aljehina u trospratnu zgradu na Jekaterininskom trgu broj 6, gdje je bio podvrgnut ispitivanju i zatvoren u ćeliju. To je, vjerovatno, bio najdramatičniji događaj u burnom životu Aleksandra Aljehina.
Radeći na knjizi, autor je nastojao posebno pažljivo da se razjasni ova priča, jer se o njoj i danas iznose različite verzije, često vrlo udaljene od istine. Bilo je potrebno sve uporediti, analizirati, pronaći dokumentarne potvrde i povezati to s kasnijim Aljehinovim životom u periodu 1919–1921. godine, o kojem su postojali samo fragmentarni podaci. To je važno, po mišljenju autora knjige, i zato što u određenoj mjeri daje ključ za razumijevanje Aljehinove odluke o kasnijem odlasku u inostranstvo. Usput rečeno, autor napominje da u godinama revolucije i građanskog rata gotovo niko od Aljehinovih i Prohorovih nije napustio Rusiju. Svi su ostali vjerni Otadžbini, ovdje su radili, a neki Prohorovi su i nezasluženo bili izloženi represijama. Ovo je rečeno, naravno, nikako ne kao prigovor dostojnim ljudima, uključujući i dvojicu mladih oficira Prohorovih koji su tada, sa suzama u očima i bolom u srcu, bili prinuđeni da napuste domovinu. Mnogi od njih su se, uostalom, nadali da odlaze samo na kratko, da će se uskoro vratiti kući. Svako je sam birao svoj put i ne bi trebalo biti mjesta za osudu.
Ali vratimo se hapšenju Aleksandra Aljehina od strane službenika Odeske GubČK u aprilu 1919. godine. Čime je ono konkretno moglo biti izazvano, šta se šahisti stavljalo na teret?
Autor knjige ne raspolaže dokumentima o tome: u arhivima Komiteta državne bezbjednosti SSSR-a i njegovog Odjeljenja za Odesku oblast Ukrajine oni se nisu sačuvali. Ipak, postoje drugi materijali koji pomažu da se pronađe odgovor na ovo i druga pitanja.
Analiza dokumenata iz Centralnog arhiva KGB-a SSSR-a koji se odnose na Aljehina dovodi do zaključka da je njegovo hapšenje, po svemu sudeći, bilo izazvano anonimnim klevetničkim pismom. U njemu se navodio neki izmišljen slučaj antisovjetske djelatnosti Aljehina, potkrijepljen kompromitujućim podacima iz njegove biografije, koji su u to vrijeme bili vrlo nepovoljni: nasledni plemić, titularni savjetnik, sin člana Državne dume, spahije i industrijalca... To je moglo biti dovoljno za preduzimanje oštrih mjera.
A u ulozi anonimnog doušnika, po svemu sudeći, bio je neko od žestokih zavidnika talenta Aleksandra Aljehina, koji nisu prezali ni od monstruozne laži kako bi mu se osvetili za poraze na šahovskoj tabli.
Postoji i drugo objašnjenje motiva hapšenja Aljehina. Njega navodi Brajan Rejli u svojoj knjizi. Prije nego što se Aljehin uselio u hotelsku sobu, pretpostavlja autor, tu je boravio engleski obavještajac-špijun, koji je u sobi napravio skrovište za čuvanje bilješki i raznih predmeta. To skrovište su otkrili čekisti u trenutku kada je Aljehin već bio smješten u toj sobi, pa su mu iznijeli optužbu za špijunažu. Kasnije su u Čeki razjasnili stvar i oslobodili Aljehina iz zatvora.
Ali, kako god bilo, strašni dani koje je Aljehin proveo u ćeliji odeske tamnice u aprilu 1919. godine, kada je mogao čuti krike za pomoć, pucnjeve, jecaje, predstavljali su, naravno, izuzetno teško iskušenje. Jer, u njegovu nevinost možda i nisu morali povjerovati!
Šta je, dakle, spasilo Aljehina? Prije nego što odgovorimo na to pitanje, razmotrimo dvije verzije koje se odnose na okolnosti njegovog oslobađanja iz zatvora.
Prva verzija pojavila se najprije 1937. godine u decembarskom broju engleskog časopisa „Chess“, a potom i u knjizi Pabla Morana „Agonija genija“, objavljenoj 1972. godine u Madridu. U toj verziji se navodi kako je Aljehina, osuđenog na smrt, u zatvoru posjetio predsjednik Revolucionarnog vojnog savjeta Republike L. D. Trocki, koji je s njim igrao šah i, uprkos teškom porazu, doprinio ukidanju smrtne presude.
Osvrćući se na ovu verziju, Hans Miler i A. Pavelčak u knjizi „Genije šaha Aljehin“, objavljenoj u Berlinu 1953. godine, izrazili su sumnju da je Trocki mogao pronaći vremena za susret s Aljehinom u odeskom zatvoru, pa čak i da je uopšte bio obaviješten o njegovom hapšenju.
A kako je, zapravo, bilo u stvarnosti?
Autor knjige je sproveo sopstveno detaljno istraživanje ove verzije i uvjerio se da ona nema nikakvo uporište. Potpuna izmišljotina! Naime, L. D. Trocki uopšte nije boravio u Odesi 1919. godine, pa samim tim nije mogao posjetiti Aljehina u zatvoru niti doprinijeti njegovom oslobađanju. To potvrđuju fondovi Arhiva Sovjetske armije, pismo Odeskog istorijsko-zavičajnog muzeja, kao i saopštenje doktora istorijskih i filozofskih nauka D. A. Volkogonova, koji je proučavao život i djelatnost L. D. Trockog i napisao knjigu o njemu.
Druga verzija navedena je u već pomenutoj knjizi H. Milera i A. Pavelčaka. Njena suština je u tome da se među petoricom sudija koji su morali potpisati smrtnu presudu Aljehinu našao jedan koji je, iz poštovanja prema slavnom šahisti, odbio da stavi svoj potpis, što je i dovelo do Aljehinovog oslobađanja iz zatvora. Da li je to zaista bilo moguće?
Govoreći o Aljehinovom preseljenju iz Kijeva u Odesu u oktobru 1919. godine, autor knjige iznosi pretpostavku da je to putovanje obavljeno zajedno s porodicom majstora Osipa Beršntejna. O tome šta se dogodilo s glavom te porodice u Odesi pisao je američki međunarodni majstor Edvard Lasker u članku „Posljednji iz te plejade“, objavljenom 1963. godine, a potom i ponovo štampanom u broju 8 časopisa „Šah u SSSR-u“ iz 1988. godine. Evo jednog kraćeg odlomka iz te publikacije:
„…U Odesi je Bernštajn bio uhapšen od strane Čeke, što je tih dana praktično značilo smrtnu presudu; to se desilo tokom 'crvenog terora', kada je sama pripadnost 'buržoaziji' već činila čovjeka zločincem (krivica Bernštajna bila je u tome što je vodio poslove bankara i industrijalaca). Naravno, suđenja kao takvog nije bilo. Svime je upravljao jedan od onih egzekutora koje revolucije izbacuju na površinu.
Već su osuđeni stajali uz zid, ali se tada, na sreću, pojavio jedan nadređeni oficir. Ugledavši ime Osipa Bernštajna na spisku, upitao je: ‘Niste li vi poznati šahista?’ I, ne povjerovavši mu na riječ, naredio da donesu šah. Kada je Beršnštejn brzo pobijedio, ovaj ga je zajedno s ostalima vratio u zatvor i kasnije oslobodio. Pravo čudo što je tada ostao živ!”
Kako se vidi, okolnosti oslobađanja Bernštajna iz zatvora začuđujuće podsjećaju na prvu i drugu verziju koje se tiču Aljehina. Ta sličnost navodi na pomisao da je moguće došlo do prenošenja događaja iz života jednog šahovskog majstora – Bernštajna – u biografiju drugog – Aljehina. Takva zabuna je sasvim mogla da se dogodi usljed višestrukog prepričavanja onoga što se desilo. Uostalom, obojica su se u isto vrijeme nalazili u zatvoru u Odesi.
Međutim, u oslobađanju Aljehina nije bilo slučajnosti. Pored njegove očigledne nevinosti, na to upućuje i činjenica da je u Odesu stigao uz znanje D. Z. Manuilskog, istaknutog sovjetskog državnog i partijskog funkcionera. U to vrijeme Manuilski je bio član Sveukrajinskog revolucionarnog komiteta i narodni komesar za poljoprivredu Ukrajinske SSR. Odeski čekeisti su imali mogućnost da provjere izjave uhapšenog i uvjere se da mu je ugled van svake sumnje. Vjerovatno zato je odmah nakon puštanja iz zatvora, u aprilu 1919. godine, Aljehin primljen na posao u inostrano odjeljenje Odeskog gubernijskog izvršnog komiteta.
Postoji još jedna verzija – o umiješanosti odeskog šahiste Yakov Vilnera u oslobađanje Aljehina iz zatvora. On je, navodno, poslao telegram tadašnjem predsjedniku Ukrajinskog Sovnarkoma Rakowskom sa molbom da spasi Aljehina. Rakowsky je bio čuo za šahovskog genija i odmah se direktnom linijom povezao s Odeskom ČK. Aljehin je te iste noći bio oslobođen i, kako se priča, upućen u nadležnost Rakowskog.
U principu, nije toliko važno ko je tačno pomogao u oslobađanju Aljehina iz pritvora. Najbitnije je to što su se našli uticajni ljudi koji su uspjeli da zaustave samovolju.
Pretrpljeni potresi i obaveze na poslu ograničili su susrete Aljehina sa lokalnim šahistima. Ipak, i tada je igrao lake partije i, konkretno, 26. juna je pobijedio u samo 8 poteza N. Kaufmana, strogo ga kaznivši za greške u otvaranju!
Krajem jula 1919. godine Aleksandar Aljehin je napustio Odesu i uputio se za Moskvu. Vojne trupe Denikina su se približavale gradu. Dana 24. avgusta 1919. ušle su u Odesu, a sovjetska vlast tamo, naravno, više nije postojala.
Sredinom avgusta 1919. godine Aljehin je stigao u Moskvu. Smjestio se u stanu svoje sestre Varvare u Leontjevskom prolazu, kuća broj 22. Njena strastvena zainteresovanost za pozorišnu umjetnost sve je više poprimała profesionalni karakter — Varvara je igrala u dramskim predstavama i prisustvovala probnim filmskim snimanjima. U razgovorima sa Sašom, sestra je isticala njegove glumačke sposobnosti i savjetovala mu da ih odmah provjeri u praksi.
A to se moglo učiniti sasvim blizu — u uglovnoj zgradi u Tverskoj ulici, nasuprot Moskovskog savjeta. Tamo se upravo otvarala 1. Državna škola kinematografije. Zainteresovanih da se upišu bilo je napretek — u julu se u studio prijavilo 500 djevojaka i mladića, a u avgustu čak dvostruko više. Rukovodilac škole bio je režiser Vladimir Rostislavovich Gardin, koji je još prije revolucije stekao široku slavu kao talentovan glumac i režiser–scenarista filmova nastalih po djelima ruske klasične književnosti. On je tada ujedno obavljao i funkciju predsjednika prijemne komisije filmske škole.
Jednog dana pred njega je stupio mladi plavokosi muškarac, predstavivši se kao Aleksandar Aleksandrovič Aljehin. Prisjećajući se tog susreta, V. R. Gardin u svojoj knjizi Život i rad jednog umjetnika, objavljenoj u Moskvi 1960. godine, piše:
„…Čitavog života sam volio šah i, naravno, već odavno sam se divio geniju Aljehina. Ali nije samo zbog toga bio primljen u školu. Talentovan čovjek u svakom poslu unosi svoju individualnost. To se moglo vidjeti i u glumačkim pokušajima ovog izvanrednog šahiste…”
U filmskoj školi s Aljehinom se prilično zbližio Sergey Fyodorovich Šiško, koji je takođe briljantno položio prijemni ispit i bio primljen u studio. Nastava je tamo počela 1. septembra 1919. godine. Kasnije je S. Šiško, koji je postao glumac, objavio u broju 6 časopisa Šah u SSSR-u iz 1955. godine zanimljiva i prilično detaljna Sjećanja na Aljehina. Evo nekoliko odlomaka iz tog članka, koji omogućavaju da se stekne slika o Aleksandaru Aljehinu iz tog vremena:
„…Aljehin je dolazio u studio tačno na zakazano vrijeme i pažljivo je slušao sva predavanja.
Sjedili smo zajedno, obično u drugom redu. Ponekad bih ga krišom pogledao.
Imao je naviku da mršti obrve, skrivajući ispod njih svoj pogled – prodoran, samouvjeren. Njegove male svijetloplave oči gledale su govornika radoznalo i pronicljivo…
Aljehin je bio škrt na riječima, zatvoren i povučen. Držao se jednostavno i dostojanstveno…”
Na pozadini živopisnog i užurbanog studentskog života, tihog, ćutljivog Aljehina niko nije primjećivao. Mene, — nastavio je Šiško, — pogađala ta anonimnost Aljehina u kolektivu. I eto, jednog dana na predavanju, kada se govorilo o potrebi da svaki glumac razvija opažanje, pažnju i pamćenje, iznenada nisam izdržao, zatražio sam riječ i naglas izgovorio: „Među nama se nalazi čovjek koji posjeduje izuzetno pamćenje.”
Nastala je tišina, i lica prisutnih okrenula su se prema meni. Izražavala su zaprepašćenje i radoznalost.
Krajičkom oka pogledao sam Aljehina (sjedeo je lijevo od mene). Naši pogledi su se sreli. U pogledu Aljehina pročitao sam blag prijekor i stid. Zbunjeno se meškoljio na stolici, uvukao glavu među ramena i trljao zapešća ispruženih ruku.
— Ko je to? — tiho je upitao predavač.
— To je moj susjed! Izvanredni, istaknuti šahista Aljehin, — prijavio sam.
Efekat mog istupa ipak nije dugo trajao. Ubrzo su svi opet zaboravili na Aljehina…
— Moje pamćenje nije dostojno vaše reklame, — rekao mi je Aljehin tokom pauze između predavanja. — Samo je ono pamćenje dobro koje zna da zaboravlja, to jest da se oslobađa nepotrebnog otpada…
I ispričao je Šišku koliko mu truda treba da se oslobodi nevoljnog pamćenja lica prolaznika, natpisa, i slično.
A već sljedećeg dana, tokom jednoličnog predavanja, Aljehin je iznenada predložio svom susjedu da odigraju partiju šaha naslijepo. Ovaj je pristao i bio veoma efektno, uz žrtvu dame, poražen.
Kad su studenti izašli na ulicu, Aljehin je iznio nekoliko varijanti igre iz partije i, odgovarajući na Šiškovo pitanje o putevima usavršavanja u šahu, rekao:
„…Lično dugujem mnogo, veoma mnogo igri dopsinog šaha. Još u ranoj mladosti ona je u meni razvila promišljen i pažljiv odnos prema svakom potezu, naučila me da cijenim potez… Presudan značaj pridajem kritičkom usvajanju klasičnog nasljeđa, a prije svega stvaralaštvu Čigorina, kojeg smatram izuzetno zanimljivim i dubokim šahistom; njegove misli su uvijek svježe, originalne i vrijedne pažljivog proučavanja…”
Drugih pouzdanih puteva za usavršavanje, rekao bih, i ne znam.
Na pitanje o značaju šahovske teorije, Aljehin se izrazio ovako:
„Nema sumnje, teorija značajno proširuje iskustvo u uslovima samostalnog rada. Ipak, ne preporučujem da joj se slijepo vjeruje niti da se isključivo na nju oslanja: teorija nije bezgrešna i nije sveobuhvatna. Treba nastojati da teorija šaha ne ometa samostalno razmišljanje…”
I, prijateljski se opraštajući, usput je savjetovao:
„…Uvijek se trudite da birate za sebe jače protivnike — to će vas mnogočemu naučiti…”
S. Šiško se prisjeća svoje prve posjete Aljehinu:
„…Tada je živio dva koraka od studija, u jednoj od uličica koje izlaze na Tversku ulicu (Leontijevski prolaz, broj 22. — J.Š.). Na moje kucanje vrata je otvorio sam Aljehin. Dočekao me vrlo srdačno, uveo u svoju sobu i predstavio svojoj ženi…”
Ovdje autor knjige mora da prekine sjećanja S. Šiška i da da jedno pojašnjenje. Naime, prva supruga Aleksandra Aljehina pominje se samo u ovom prenesenom članku. Nije bilo potvrda o tome, i niko nije mogao reći ništa određeno.
Prikupljajući građu za rukopis, autor knjige istražio je i to pitanje. Arhivski dokumenti svjedoče da je prva supruga Aleksandra Aljehina bila Aleksandra Lazarevna Batajeva, udovica, koja je radila kao daktilografkinja, a brak između njih registrovan je u Moskvi 5. marta 1920. godine. Izgleda da je njihov zajednički život u stanu broj 3 kuće broj 22 u Leontijevskom prolazu počeo nešto ranije. Međutim, taj brak je bio prilično kratak i otprilike godinu dana kasnije — razveden.
Sada se vraćamo uspomenama S. Šiška i upoznajemo se s njegovim utiscima o posjeti Aljehinu krajem 1919. godine.
„…Na Aljehinov poziv odmah smo sjeli za šah.
Aljehin je sa ženom boravio u sobi od oko 18–20 kvadrata. Namještaj i uređenje sobe bili su veoma jednostavni. U sredini sobe, ispod viseće lampe, stajao je mali kvadratni sto. Lijevo, uz zid, bio je čist, uredan krevet, nasuprot njemu – tapacirana ležaljka. Osim toga, u sobi je bila polica s knjigama, mala komoda sa ogledalom – to je bio sav namještaj. U sobi je bilo čisto i prijatno.“
Veliko zadovoljstvo mi je predstavljala igra s Aljehinom. On nije pokazivao samo majstorstvo u igri, već i uzorno sportsko ponašanje za šahovskom tablom. Igrajući šah, Aljehin se ponašao opušteno, nije sebi dozvoljavao nikakve uzvike, nije se pravdao u slučaju neuspjeha i, činilo se, spolja uopšte nije reagovao na rezultat. Tog dana smo Aljehin i ja odigrali, vjerovatno, ne manje od 30 partija. Sjećam se da sam 4–5 partija dobio (očigledno u onim slučajevima kada je moj strašni protivnik pribjegavao previše rizičnim eksperimentima), otprilike isto toliko partija završeno je remijem, a ostale je dobio Aljehin, u ogromnoj većini — u završnici...“
S. Šiško se prisjećao da je ranije, u studentskim danima, često igrao s najjačim šahistima Harkova: Rozanovim, Rudnjevim, Fokinom, Izbinskim, Lizeljem, Balloditom, Popovim, koji su odlično poznavali teoriju i imali turnirsko iskustvo, uključujući i partije s Čigorinom i Šifersem, ali „umijeće Harkovljana je očigledno i u mnogo čemu zaostajalo za Aljehinovim. U njegovoj igri... zadivljavala je neiscrpna maštovitost! To se posebno osjećalo u završnicama partija.“
Sredinom septembra Gardin je predložio Šišku i Aljehinu da zauzmu upražnjena mjesta u studiju i da dovedu u red zapušteno administrativno poslovanje filmske škole. Tim poslom su se bavili čitave dane, sve do početka večernje nastave u studiju. A kada su kancelarijski poslovi bili sređeni, započinjali su razgovore na druge teme. „...Uvjeren sam bio,“ – pisao je S. Šiško – „da je Aljehin čovjek velikog obrazovanja, načitanosti i znanja, posebno u oblasti humanističkih nauka. Jednom prilikom, prebirući studentsku dokumentaciju, naišao sam na Aljehinovu anketu. Navodim pitanja i odgovore koje sam zapamtio:
Pitanje: Imenujte tri ruska slikara (bez obzira na žanr) koji su vam najbliži.
Odgovor: Surikov, Levitan, Vrubelj.
Pitanje: Imenujte tri vaše omiljene opere.
Odgovor: „Karmen“, „Tristan“, „Pikova dama“.“
Završavajući svoja sjećanja, Šiško ih je ovako sažeo:
„...Treba istaći da se Aljehin, šta god da je radio, tome poslu posvećivao s krajnjom ozbiljnošću i savesnošću. Nije znao da radi napola, ravnodušno. Vjerovao je u uspješan ishod svojih napora i težio mu, ne štedeći sebe.“
O izuzetnoj memoriji koju je Aljehin posjedovao svjedoči i događaj koji se zbio tokom njegovog rada u filmskom studiju. Jednom prilikom, u decembru 1919. godine, u studio je ušao stariji čovjek i upitao da li može da razgovara s nekim iz nastavne službe.
— Da, građanine Poluektov, slušam vas — odgovorio je Aljehin.
— Mi se… poznajemo? — zbunio se posjetilac.
— Prije četiri mjeseca, 17. avgusta — reče Aljehin s osmijehom — naručili ste u Ferreynovoj apoteci lijek po receptu doktora Zasedateleva za vašu kćerku Anu, staru šest godina, koja je imala problem s grlom. Stajao sam u redu iza vas i čuo vaš razgovor s farmaceutom.
Posjetilac je iznenađeno podigao pogled ka svom sagovorniku.
— Tada ste nosili naočare sa rožnim okvirom — nastavi Aljehin. — Izvadili ste iz lijevog bočnog džepa sivi novčanik od krokodilske kože…
— Da-da, naravno — promrmljao je građanin Poluektov, uplašeno gledajući mladog čovjeka.
Takvi nevjerovatni slučajevi kasnije su se više puta ponavljali.
Ipak, Aleksandru Aljehinu nije bilo suđeno da završi školu kinematografije.
U početnoj fazi njenog rada javljale su se brojne organizacione poteškoće, časovi su se premještali u druge zgrade i uopšte su se često prekidali na duže vrijeme.
Pojavilo se slobodno vrijeme, a Aljehin ga je, naravno, iskoristio za svoju omiljenu aktivnost — šah.
U jesen 1919. godine moskovski šahisti, nemajući svoj klub, sastajali su se po privatnim stanovima. Posebno srdačno ih je primao kod sebe u Velikom Afanasijevskom sokačetu Boris Vasiljevič Ljubimov, koji je aktivno učestvovao u raznim takmičenjima prije revolucije. Tu je, zajedno s ostalim vodećim šahistima prestonice, često dolazio i Aleksandar Aljehin. Ipak, česta službena putovanja gostoljubivog domaćina, inženjera za željeznički saobraćaj, primorala su ih da potraže drugo mjesto za šahovske susrete.
Ubrzo je glavna baza nekadašnjeg šahovskog kružoka postao stan G. D. Bermana u kući broj 23 na Prečistenskom (Gogoljevskom) bulevaru. Stan je bio prilično prostran, pa su se tu održavali mečevi i turniri. Pored N. D. Grigorjeva, N. I. Grekova, N. M. Zubareva, N. M. Pavlova-Pjanova i H. K. Baranova, ovdje su dolazili i manje poznati moskovski šahisti.
Prisjećajući se svojih dolazaka u ovaj stan, Vladimir Konstantinovič Lezerson, koji je do 1972. godine postao kandidat tehničkih nauka, zapisao je:
„...A. A. Aljehin se odmah veoma aktivno uključio u šahovski život. Skoro svakodnevno je posjećivao šahovski kružok i učestvovao u lakšim turnirima, u kojima je gotovo uvijek osvajao prva mjesta...“
„Aljehin je bio veoma prijatan čovjek, bez trunke velemajstorske uzvišenosti ili umišljenosti. Rado je igrao slobodne partije s šahistima koji su mu, po snazi igre, očigledno bili inferiorni, pregledao i analizirao partije i pojedine pozicije, pokazivao svoje. Jednom nam je pokazivao svoju partiju protiv Durasа s turnira u Manhajmu (1914. godine). Neko ga je upitao kako ocjenjuje snagu Durasa. 'Pa, šta da kažem,' odgovorio je Aljehin. 'Duras je, naravno, vrlo jak šahista, ali kada igra protiv mene, ja uvijek znam o čemu razmišlja.'“
Na pitanje da li zaista ima majstora protiv kojih ne zna o čemu razmišljaju, Aljehin je odgovorio:
„Naravno. Kada igram protiv Laskera ili Kapablanke, nemam potpuno predstavu o čemu razmišljaju. Mnogi njihovi potezi za mene su pravo otkrovenje...“
U prethodnom poglavlju knjige dat je odlomak iz veoma zanimljivih sjećanja H. K. Baranova, s kojim je autor imao priliku da razgovara u njegovom stanu u proljeće 1979. godine. Profesor-orijentalista tada je bio u poodmaklim godinama, ali je uprkos tome razgovor s tim duboko obrazovanim čovjekom, velikim entuzijastom šaha, bio veoma prijatan i koristan.
Zanimljivo je vratiti se sjećanjima H. K. Baranova, napisanim 1956. godine, i donijeti još jedan njihov dio koji se odnosi na period 1918–1920. godine.
„Aljehin je nekako olako primao svoje prve nagrade. Nije ga tada zanimala sportska pobjeda – osjećalo se da su mu interesi viši, a vidici širi.
Izdvojiću dvije osobine Aljehinovog karaktera… Prvo, s jednakom pažnjom i korektnošću odnosio se prema svakom protivniku i uvijek je bio spreman strpljivo da objašnjava greške i pokazuje duboke varijante šahistima bilo koje snage. Nismo kod njega osjećali ni nadmenost, ni ravnodušnost, i uvijek smo dobijali iscrpne odgovore na sva pitanja.
Drugo, Aljehin je pokušavao da izvuče korist iz svake partije, čak i iz blic partije. Davao nam je nekoliko poena prednosti, što smo zvali 'duhovna fora', ali je izbjegavao da daje prednost piona ili figure. Igrali smo bez satova, ne žureći. I u slobodnim partijama s prvokategornicima, Aljehin je, očigledno, provjeravao varijante koje su ga zanimale.“
Nevjerovatan utisak ostavljao je Aljehinov prikaz ove ili one kombinacije iz partija blic-turnira. On je odmah pamtio sve što je bilo vrijedno pažnje.
U jednoj maloj simultanci „naslijepo“ Aljehin je bio primoran da izgubi figuru, nakon čega sam smatrao da je pobjeda osigurana, ali, nažalost, Aljehin je lijepom kombinacijom forsirao remi. Mnogo mjeseci kasnije, Aljehin je u klubu pokazao tu – ni od koga zapisanu – kombinaciju…
Ovaj primjer, koji karakteriše Aljehinovo fenomenalno šahovsko pamćenje, dopunjava i N. P. Celikov, prisjetivši se jednog zanimljivog slučaja na istu temu:
„…Jednom, 1915. godine, K. Isaev i ja, — piše Celikov — pokazali smo našu partiju Aljehinu, koji se za nju zainteresovao, ali je nije zapisao. Četiri godine kasnije, Aljehin je iz pamćenja obnovio tu partiju, i uz njegove komentare ona je objavljena u prvom broju ‘Listka Petrogubkomune’. Mi smo do tada sasvim zaboravili kako je partija tekla…“
Završavajući svoja sjećanja o velikom savremeniku, Cjelikov je pisao:
„…Aljehina je krasila snažna volja i nije propuštao priliku da je testira.
Još u gimnazijskim godinama morao je da se podvrgne operaciji slijepog crijeva, koja se u to vrijeme smatrala veoma teškom. Aljehin je bio uznemiren, ali je snagom volje uspio da prikrije svoje uzbuđenje. Kada sam ga posjetio u bolnici, već je bio okružen šahovskim knjigama.
Godine 1919, na jednom turniru koji se održavao u privatnom stanu, igrao je sa mnom uprkos jakom bolu u zubu. ‘Samo ja mogu igrati partiju sa tako strašnim bolom’, rekao je Aljehin. Imao je dovoljno prisebnosti da, kada su isključili struju, završi partiju na stepeništu, uz slabu svjetlost spoljne lampe.
Pratio je književne novitete, govorio strane jezike, poznavao ruske i zapadne klasike, volio pozorište i film. Aljehinovo interesovanje za pozorišne predstave bilo je dijelom izazvano prijateljstvom njegove sestre Varvare sa Alisom Koonen. Otuda i poseban interes za Kamerni teatar.“
Ali i film je zauzimao značajno mjesto u slobodnom vremenu Aljehina i izazvao njegove poznate pokušaje da okuša svoje sposobnosti u toj tada novoj umjetnosti.
Šah je mnogo dao Aleksandru Aljehinu u najširem smislu života.
„Posredstvom šaha izgradio sam svoj karakter“, pisao je Aljehin. „Šah prije svega uči da budeš objektivan. U šahu se može postati veliki majstor samo ako se prepoznaju sopstvene greške i nedostaci. Potpuno isto kao i u životu.“
Izuzetno razvijen osjećaj za objektivnost, bez pretjerivanja se može reći, uvijek je bio osobina genijalnog ruskog šahiste. Primjera i dokaza za to ima napretek.
Posebno mjesto u razvoju šahovskog života u godinama nakon revolucije zauzelo je prvo sovjetsko prvenstvo Moskve 1919–1920. godine. U njemu je učestvovalo 12 najjačih šahista grada, a turnir je održan u istoj onoj stanu G. D. Bermana na Prečistenskom (danas Gogoljevskom) bulevaru broj 23.
Uslovi za igru bili su izuzetno teški: često je nestajalo struje, stan se nije grijao zbog nedostatka drva. Igralo se u kaputima i valjenkama, ali ni to nije pomagalo protiv hladnoće. „...Mrzli su nosovi, ruke, a posebno noge“, prisjećao se A. F. Iljin-Ženevski, jedan od organizatora sovjetskog šahovskog pokreta, diplomata i partijski radnik, koji je poznavao tu atmosferu iz drugih takmičenja koja su se tamo održavala.
„Razmišljajući o potezu, istovremeno smo morali nogama ispod stola da izvodimo polku-mazurku, da se ne bismo sasvim ukočili. Ali ljubav prema šahu bila je toliko jaka da se niko nije žalio, i svi su mirno i s velikim zadovoljstvom provodili čitave večeri nad turnirskim partijama...“
Aleksandar Aljehin, kao jedini velemajstor među učesnicima, igrao je na turniru van konkurencije. On je, naravno, očigledno nadmašivao ostale i pobijedio u svih 11 partija. „Pri tome, međutim, nije pokazivao nikakvo omalovažavanje prema protivnicima, čak ni prema najslabijima“, prisjećao se učesnik prvenstva V. Lezerson. „Gotovo u potpunosti je koristio dozvoljeno vrijeme, pažljivo zapisivao poteze. Nakon što bi povukao potez, Aljehin bi ustajao, šetao po sobi i posmatrao pozicije na tablama drugih učesnika. U to vrijeme kod Aljehina uopšte nije bila primjetna navika da 'kruži oko protivnika kao lešinar'. Ili je ta navika kod njega nastala kasnije, ili protivnici jednostavno nisu bili 'ti'...“
Pošto je Aljehin igrao van konkurencije, titula prvaka Moskve dodijeljena je N. I. Grekovu, koji je zaostao za velemajstorom solidna tri poena i osvojio 8 poena. Treće mjesto zauzeo je N. P. Pavlov-Pjanov sa 7½ poena, zatim su slijedili N. D. Grigorjev — 7 i N. M. Zubarev — 6½ poena. Uvjerljiva pobjeda Aleksandra Aljehina na ovom turniru doživljena je kao nešto samo po sebi razumljivo, prirodan ishod.
Značajno je i to da su u teškim, poratnim godinama, kada su glad, hladnoća i druge nedaće, reklo bi se, trebale sputati inicijativu stvaralačke inteligencije, pa i šahista, oni ipak nastavili da traže nove, nevjerovatne ideje. Tako je 1919. godine grupa moskovskih aktivista, uz žarko učešće Aljehina, radila na planu osnivanja „Šahovske studije“. Planiralo se masovno podučavanje šahovskoj igri, s ciljem značajnog podizanja nivoa kvalifikacije vodećih šahista. Međutim, tu ideju nije bilo moguće ostvariti zbog izuzetno teških materijalnih uslova. Možda su tome doprinijele i promjene u Aljehinovom profesionalnom angažmanu, kao i njegova iznenadna teška bolest.
Tokom istraživačkog rada na prikupljanju materijala za rukopis, autor knjige je proučavao fondove čitavog niza arhiva. Dokumenta pronađena tamo omogućavaju potpunije sagledavanje života i službene djelatnosti Aleksandra Aljehina u periodu od 1919. do 1921. godine i uklanjaju gotovo sve takozvane „bijele mrlje“ u njegovoj biografiji.
Iz arhivskih dokumenata jasno proizlazi da se u decembru 1919. godine Aljehin razdužio iz Prve državne škole kinematografije i zajedno sa Daniševskim (najvjerovatnije rukovodiocem neke službe) otputovao u Harkov na rad u Vojno-sanitarnoj upravi Harkovskog okruga. Tamo je obolio od pjegavog tifusa, što u to vrijeme nije bilo rijetkost.
Nakon što je ozdravio, Aljehin je od februara 1920. godine više puta upućivan od strane Daniševskog u službene misije iz Harkova za Moskvu s izvještajima, a 9. maja 1920. prekomandovan je u svoj rodni grad na posao u struci.
Tačno devet mjeseci — od 13. maja 1920. do 13. februara 1921. godine — Aleksandar Aleksandrovič Aljehin radio je u Moskvi, na položaju istražitelja Centralne istražno-potražne uprave Glavne uprave milicije, ili skraćeno, Centroroziska. Podsjetimo, Aljehin je po obrazovanju bio pravnik.
Njegova molba za prijem na posao napisana je na listu školske sveske krupnim, neravnim rukopisom, uz poštovanje stare pravopisne norme:
Načelniku Centralne Istražno-Potražne Uprave
Aleksandar Aleksandrovič Aljehin
Z A H T J E V
Molim da budem primljen na trenutno upražnjeno radno mjesto u Upravi koja Vam je povjerena.
Moskva, 13. 4. 1919.
Aleksandar Aljehin
Centrorozisk se bavio otkrivanjem najtežih krivičnih djela koja su se u to vrijeme činila u Rusiji. Specijalna brigada pod nazivom „Mobil”, formirana u okviru te ustanove, uspješno je izvela operaciju povratka ukradenog „Dijamantskog fonda” iz Moskovskog Kremlja, koji je obuhvatao neprocjenjivo istorijsko blago i remek-djela zlatarske umjetnosti.
Međutim, kako pokazuje proučavanje dokumenata Državnog arhiva Rusije, sam Aleksandar Aljehin nije učestvovao u tim ili drugim operativnim akcijama Centroroziska, već je obavljao dužnost istražitelja dežurne službe, koja se nalazila u Gnezdnjikovskom pereulku.
Rukovodilac Centralnog registraciono-daktiloskopskog biroa te ustanove, ljekar Petar Sergejevič Semjonovski (usput, sin pravoslavnog sveštenika, koji je završio Moskovsku duhovnu seminariju i medicinski fakultet Jurjevskog univerziteta, čovjek izuzetno širokog obrazovanja, koji pri tome nije pripadao nijednoj političkoj partiji), govorio je o zajedničkom radu sa Aljehinom. U mladom istražitelju prepoznavao je široko obrazovanog sagovornika. Aljehin je dobro poznavao pravo, istoriju, književnost, govorio je slobodno i zanimljivo na te i druge teme, ali se posebno preobražavao kad bi se povela riječ o šahu. O šahu je govorio s nadahnućem i mogao da priča satima s velikim žarom.
Nerijetko je Semenovski igrao sa Aljehinom šah, — „ako se to može nazvati borbom lava s mravom“, — smijao se on, sjećajući se toga. Oko igrača su se često okupljali navijači među zaposlenima u kriminalističkoj policiji. Zadivljivala ih je sposobnost Aljehina da igra bez gledanja, naslijepo, bez pogleda na šahovsku tablu.
Aljehin je vrlo odgovorno pristupao obavljanju službenih dužnosti, bio je skroman, taktičan i ljubazan. Njegovo izuzetno pamćenje ponekad je pomagalo njegovim kolegama da razrješe razna kriminalna slučajeva. Tako, na primjer, u naučnoj radnji I. Krylova i A. Bastrikina "Istraga, pretraga, ispitivanje", objavljenoj 1984. godine, navodi se sljedeći slučaj:
…Jednom prilikom, kad je svratio u dežurnu sobu, Aljehin je čuo razgovor dežurnog sa privedenim koji se predstavio kao Bodrov Ivan Tikhonovič.
— Kako ste rekli, vaše prezime? — upitao je Aljehin.
— Bodrov, — ponovio je on. — A šta?
— Vi niste Bodrov, nego Orlov! — usprotivio se Aljehin. — I ne zovete se Ivan Tikhonovič, nego Ivan Timofejevič!
Privedeni je iznenađeno pogledao Aljehina:
— Na pušku idete! Niste na tog naletjeli!
— Prije dvije godine u vojnojkomadi, gdje sam vas sreo, predstavili ste se kao Ivan Timofejevič Orlov, — rekao je Aljehin. — Pripremali ste se za medicinski pregled, na vašem prsima je bio pozlaćeni krstić na tankoj lančiću od bijelog metala, ispod njega je bio mali madež.
Privedeni je stajao. Kada je dežurni otkopčao njegov ovratnik, svi koji su se nalazili u sobi vidjeli su na prsima pozlaćeni krstić na lančiću i mali madež.
Istraga je utvrdila da je ovaj čovjek zaista bio Orlov, recidivista koji je pobjegao iz zatvora.
Aljehin je pamtio iz evidencijskih albuma, koji su potekli iz carske kriminalističke policije, informacije o mnogim kriminalcima, iako ih sam nikada nije lično vidio.
Neprocjenjiv je bio i dar Aljehina-polioglota, koji je govorio tri evropska jezika. Upravo njemu je bila povjerena korespondencija koju je milicija vodila kroz Narodnu komisiju za inostrane poslove s strancima koji su u Rusiji tražili tragove svojih rođaka i bližnjih.
Dobar jezički trening i izvanredna radna sposobnost omogućili su Aleksandru Aleksandroviču da kombinuje posao u Centrorozisku s obavljanjem dužnosti prevodioca Kominterna. Bio je upisan od 15. marta 1920. godine do 2. aprila 1921. godine u organizaciono-informativni odjel ove institucije. Svoje znanje stranih jezika morao je koristiti prilikom rada s dokumentima i literaturom, kao i na sastancima i mitinzima.
Popunjavajući upitnik u Kominternu, Aljehin je naveo da je prevodilac: govori, čita i piše na francuskom, nemačkom i engleskom jeziku, oženjen je, a od vojne službe je oslobođen zbog bolesti srca. U Komintern je stupio u junu 1920. godine na preporuku V. N. Rusa — načelnika Uprave Vsevobuča Moskovskog vojnog okruga, kandidat RKP od avgusta 1920. godine. Datum popunjavanja upitnika od strane Aljehina je 14. mart 1921. godine.
Iz službene korespondencije koja je sačuvana u arhivskoj dokumentaciji A. A. Aljehina vidi se da je u decembru 1920. godine pratio grupu stranih delegata kao prevodilac, a nakon povratka sa putovanja, nastanio se u studentskom domu Kominterna "Luks" (danas hotel "Centralna" na Tverskoj ulici), u sobi broj 152.
Proljeća 1920. godine, zahvaljujući naporima Centralne uprave Vsevobuča, organizovan je prvi posleratni šahovski klub u Moskvi. Klub je bio smješten na drugom spratu ugla zgrade u Kamergerskom prolazu i Velikoj Dmitrovki, koja je danas široko poznata po prodavnici „Pedagoška knjiga“, i zauzimao je prostran stan sa šest velikih svijetlih soba, koje su bile dobro ugrijane tokom zime, sa dva balkona. Otvaranje kluba 23. maja obilježeno je simultankom koju je odigrao Aleksandar Aljehin. Protiv njega se našao jak sastav, uglavnom šahisti prve kategorije. Ipak, od 38 partija, Aljehin je pobedio u 33, remizirao 5, a nije pretrpio nijedan poraz.
Kasnije je Aljehin često posjećivao novi šahovski klub i, između ostalog, u avgustu 1920. godine sa interesovanjem posmatrao igru učesnika turnira druge kategorije.
Otprilike u to vrijeme, u časopisu Centralne uprave Vsevobuča „Ka novoj armiji” pojavio se šahovski odjel pod uredništvom A. Ijlina (Ženevskog). U jednom od brojeva objavljena je šahovska zagonetka Aleksandra Aljehina, koju je on sklopio naslijepo još 1914. godine. Bio je svjestan da zagonetka nije bila savršena, ali mu je sama ideja kompozicije bila duboko simpatična.
Težnja za dubokim razumijevanjem svake konkretne pozicije i traženje novih puteva uvijek je bilo karakteristično za Aljehina. To potvrđuje, između ostalog, zanimljiv slučaj iz njegove šahovske prakse, koji je ispričan u jednom od članaka poznatog istoričara šaha Nikole Ivanoviča Grekova.
„…1920. ili 1921. godine, tačno se ne sjećam, Aljehin je igrao ozbiljnu partiju u Moskvi protiv jakog protivnika. U jednom trenutku partije, dok je njegov protivnik razmišljao o potezu, Aljehin mi je rekao (bio sam među posmatračima): ‘Ovako mogu da dobijem prednost, ali želim da vježbam u završnici sa figurama, pa ću preći u završnicu.’ I tako je, zbog treninga, svjesno odustao od nastavka koji je obećavao pobjedu i otišao na složenu i neizvjesnu završnicu.“
Od 4. do 24. oktobra 1920. godine, šahovski klub je postao arena za takmičenja Prve Sveruske šahovske Olimpijade, koju je organizovalo Centralno upravljanje Vsevobuča. Ova Olimpijada je postavila temelj za računanje današnjih šampionata Sovjetskog Saveza, a potom i Rusije u šahu.
Priprema i organizacija Olimpijade zahtijevali su veliki trud od organizacionog komiteta, u čiji su sastav, pored Aleksandra Iljina-Ženevskog, Nikolaja Grekova i Nikolaja Grigorjeva, ulazili i Aleksandar Aljehin. Posebno su se teško rešavali problemi sa obezbjeđivanjem hrane za učesnike takmičenja.
U programu prve Olimpijade bila su četiri turnira. Šampionat zemlje, u kojem je učestvovalo 16 najjačih šahista Rusije, održavao se tokom dana, dok su tri sporedna turnira, na kojima je učestvovalo 27 amatera, igrana uveče. I dok prostorije za igru nisu izazivale nikakve primjedbe, ishrana učesnika bila je veoma oskudna. „Ali, uprkos tim neprilikama, šahisti nisu očajavali, borba je bila žestoka, a partije na turniru interesantne“, sjećao se 30 godina kasnije Levfenfiš.
Najveću pažnju privukao je turnir sa učešćem pet majstora — A. Aljehina, B. Blumenfelda, G. Levfenfiša, A. Rabinoviča, I. Rabinoviča. Uz njih takmičilo još 11 najjačih šahista prve kategorije, a svi su oni predstavljali osam gradova.
Prvi sovjetski šampionat zemlje protekao je pod znakom superiornosti Aleksandra Aljehina, koji je tokom čitavog turnira bio lider. Od 15 partija, Aljehin je pobijedio 9, a 6 je odigrao nerješeno. Mnogi učesnici su, naravno, željeli drugačiji rezultat u susretima sa Aljehinom, ali on je uvijek, ponekad prilično virtuozno, nalazio načine da odbije inicijativu svojih protivnika.
Superiornost njegovih analitičkih sposobnosti očitovala se i u proučavanju pozicija odloženih partija u kućnim uslovima. Na primjer, partija Aljehina protiv Iljina-Ženevskog bila je prekinuta u pješačkoj završnici, koju su svi učesnici turnira smatrali beznadnom za Aljehina. Na opšte iznenađenje, Aljehin je došao na dogovoreno doigravanje u veselom raspoloženju. Ispostavilo se da je, tokom kućne analize, pronašao skriveni put do spasa i izjednačio, čime je prilično rastužio svoje konkurente.
„Aljehin je tada već bio prvoklasni šahovski velemajstor. Njegova pobjeda na Olimpijadi bila je potpuno uvjerljiva“, pisao je G. J. Levfenfiš, koji je osvojio treće mjesto sa 10 poena. Drugi je bio P. A. Romanovski, partner Aljehina sa Sveruskog turnira amatera iz 1909. godine. Ovaj put je sakupio 11 poena, jedan manje od Aljehina, ali je ispunio normu za majstora.
Procedura nagrađivanja pobjednika Olimpijade bila je kao da se sastojala iz dva dijela. Na početku, u prisustvu svih učesnika takmičenja, Aleksandru Aljehinu je uručen od organizatora Olimpijade počasna nagrada — kineski šah od slonovače na kuglama. Nakon toga, svi dobitnici nagrada, u redoslijedu prema zauzetim mestima, pozivani su u posebnu sobu, gdje su se nalazili umjetnički srebrni predmeti. Ti predmeti su bili nabavljeni od organizatora turnira u komisionu od konfiskovanih vrednosti koje su pripadale emigrantima koji su otišli u inostranstvo. Svaki dobitnik je sam birao predmet koji mu se najviše dopao.
Prvi je tamo ušao Aljehin, koji se ubrzo vratio s nekom glomaznom vazom u rukama.
"Čini se da se nisam prevario u težini", našalio se on, smeškajući se. Za njim je ušao Petar Romanovski, zatim — Levenfiš...
Prvoplasiranima su takođe uručeni i atestati (diplome), nacrtani na lošem papiru. Tada nije bilo moguće odštampati ih u štampariji.
Stariji brat Aleksandra, Aleksej Aljehin, takođe je učestvovao na Sve(ruskoj) olimpijadi 1920. godine, ali na sporednom turniru.
Uspio je, iza K. Vygodčikova i M. Kljackina, koji su podijelili prva dva mjesta sa po 6 poena iz 8 partija, da osvoji treće mjesto sa 5½ poena i da prestigne nekoliko jakih igrača prve kategorije.
„Svečana dodjela nagrada održana je u koncertnoj sali u kojoj su nekada blistali istaknuti moskovski umjetnici“, prisjećao se Aljehin. „…A potom su se pred našim očima iznenada pojavili — o čudo! — čaj i kolači s jabukama od prave krupice, što je na sve nas djelovalo kao nadahnjujući završni akord šahovske olimpijade.“
Od pobjeda prvog šampiona Sovjetske Rusije u šahu, Aleksandra Aljehina, u završnom dijelu knjige navodimo jednu partiju koju je on uvrstio u zbirku svojih najboljih partija.
Moguće je da je Aleksandar Aljehin ubrzo nakon pobjedonosnog završetka Sveruske olimpijade 1920. godine posjetio mjesta koja su mu ostala u sjećanju iz djetinjstva. Pregledavajući knjigu G. Millera i A. Pavelčaka „Genije šaha Aljehin“, objavljenu na njemačkom jeziku 1953. godine u Zapadnom Berlinu (ovu knjigu mi je poklonio velemajstor Salomon Mihajlovič Flor 1981. godine), autor je naišao, možda, na jednu od posljednjih Aljehinovih fotografija snimljenih u Rusiji.
Potpis ispod fotografije je glasio da je ona nastala 1920. godine. Ali kod koje tačno kuće, gdje se nalazi ta zgrada i kome je tačno pripadala, da li je sačuvana i koliko je često tamo boravio, a možda i živio Aljehin?
Potraga za odgovorima na ta pitanja zahtijevala je vrijeme i trud. Na kraju je, zahvaljujući proučavanju literature i ličnom obilasku mjesta, uspjelo da se utvrdi da je Aljehin fotografisan ispred fasade vile koja je do Oktobarske revolucije 1917. godine pripadala Prohorovima. Ona se nalazi u Moskvi, na Presnji, u Velikom Trehgornom pereulku. Tu je porodica Aljehinu često dolazila još od kraja XIX vijeka, posjećujući Anu Aleksandrovnu Prohorovu — baku Aleksandra Aljehina, koja je tu neko vrijeme živjela. A stalno je tu boravila porodica Sergeja Ivanoviča Prohorova, koji je bio brat Anisiji Ivanovnoj, majci Aleksandra Aljehina. Supruga Sergeja Ivanoviča — Ana Sergejevna — bila je, podsjećam, krsna kuma Aleksandra Aljehina.
Aljehinovog oca u tu vilu nisu dovodile samo porodične, već i poslovne obaveze. Naime, on je u periodu od 1888. do 1892. godine, a zatim od 1899. godine, nakon smrti Sergeja Ivanoviča Prohorova, bio član uprave „Drugarstva Prohorovske Trehgorske manufakture“, jedan od njenih direktora, kao i staratelj početne fabričke škole.
Razumljivo je da je Aleksandar Aljehin tokom 29 godina života u Rusiji veoma često dolazio u ovu vilu. Nije isključeno da su upravo ovdje, na porodičnom savjetovanju, određivane važne prekretnice njegove biografije — upis 1902. godine u mušku klasičnu gimnaziju L. I. Polivanova, a 1911. u Carsku Sanktpeterburšku školu pravosuđa. Možda je baš ovdje podsticana ili povremeno obuzdavana strasna zaljubljenost mladog Saše Aljehina u šahovsku igru...
U svakom slučaju, s vilom Prohorovih u Velikom Trehgornom pereulku bilo je povezano mnogo toga u Aljehinovom životu. I zato, naravno, nije slučajno što je baš pored te moskovske zgrade 1920. godine poželio da napravi uspomenu na fotografiji.
Zanimljivo je zapitati se — ko je u tom trenutku držao fotoaparat u rukama? Možda švajcarska novinarka Ana-Liza Rüegg, koja je u Moskvu došla službeno u oktobru 1920. godine. Sa njom je Aleksandar Aljehin komunicirao kao prevodilac Kominterne. Naime, Rüegg je govorila iste jezike kao i Aljehin: njemački, francuski i engleski. Bila je društvena aktivistkinja i članica socijaldemokratske partije. Dana 16. novembra 1920. godine primio ju je V. I. Lenjin.
Tokom zime 1920/21. godine Aljehin i Rüegg zajedno su učestvovali u kolektivnom putovanju vozom, zajedno sa delegatima i gostima Kominterne, kroz gradove Sibira, Urala i centralne Rusije. Program putovanja bio je veoma bogat: posjete fabrikama i postrojenjima, susreti sa radnicima, učešće na mitinzima… Vjerovatno je taj period zbližio Aleksandra Aljehina sa energičnom, prijatnog izgleda i niskog rasta Anom-Lizom Rüegg, te su odlučili da povežu svoje sudbine.
Sudeći po odgovorima koje je Rüegg dala u anketi Kominterne od 15. novembra 1920. godine, u sovjetskom životu je najviše zanimali pitanja materinstva i njege dojenčadi. Vjerovatno to svjedoči o snažnoj želji 42-godišnje Anne-Lise da uredi svoj lični život: da se uda i dobije dijete. I, vjerovatno, kako bi ostvarila tu želju, učinila je sve da privuče pažnju Aleksandra.
Dana 15. marta 1921. godine brak Aljehina i Rüegg je registrovan u Moskvi. Prilikom popunjavanja formulara, odgovarajući na postavljena pitanja, Aleksandar Aljehin je napisao: razveden iz prvog braka, ovo mu je drugi brak. Anna-Lise Rüegg je odgovorila: djevojka, prvi brak, uzima prezime svoga muža — Aljehina. Dokument koji potvrđuje ovaj događaj autor knjige je pronašao u arhivi matične službe, a anketu Anne-Lise Rüegg — u Centralnom partijskom arhivu.
Mladenci su se smjestili u hotel „Luks“ u Tverskoj ulici. Pet nedjelja kasnije, Aljehin je iz Narodnog komesarijata za spoljne poslove dobio obavještenje sljedeće sadržine:
„Narodni komesarijat za spoljne poslove ne nalazi prepreke za putovanje u Letoniju preko Sebeža građaninu Aljehinu Aleksandru Aleksandroviču, što se potvrđuje potpisom i ličnim pečatom.
Zamjenik narodnog komesara Karahan
Br. 01139 — 29. IV 1921. godine“.
Dobijanje tog dokumenta dalo je Aljehinovom životu novi podsticaj. Bilo je neophodno hitno završiti neke poslove, vidjeti se s rodbinom i prijateljima — šahovskim partnerima, oprostiti se. Jer nije se znalo kada će se opet imati prilika za susret…
Pripreme za daleki put nisu oduzele mnogo vremena. Čitava imovina stala je u nekoliko kofera. Posebno pažljivo Aleksandar je spakovao vazu koju mu je, kao pobjedniku Svesvesruskog turnira amatera 1909. godine, poklonio car Nikola II.
Na Vindavsku (od 1946. godine — Rižsku) stanicu mladence su ispratili Aleksej i Varvara Aljehin. Govorili su nepovezano, uzbuđeno. A kada je voz krenuo, iz očiju sestre potekoše suze.
Sjedeći sa suprugom u kupeu, Aleksandar je posmatrao podmoskovske livade i šumarke prekrivene svježom zelenilom, prisjećajući se nekadašnjih putovanja u Pokrovsko-Glebovo i na porodično imanje u Voronjež, „Krasnaja dolina“, lica rođaka i prijatelja, raznih epizoda… Sve to sada je ostajalo u prošlosti. Ispred njega je bio neizvjestan, ali primamljiv život ispunjen susretima sa vrhunskim šahovskim majstorima.
Ubrzo, 11. maja 1921. godine, Aleksandar Aljehin se zajedno sa suprugom, švajcarskom državljankom, našao u Rigi. Tamo je 13. i 20. maja, u Drugom šahovskom društvu u Bliskoj Nevskoj ulici broj 28, stan 3, održao simultanke, kao i obično, sa izvanrednim uspjehom: od 54 partije izgubio je samo dvije.
Iz Rige su se Aljehin i supruga uputili u Berlin, odakle je Ana-Liza otputovala kući u Vintertur, a Aleksandar u Pariz. U Rusiju se više nikada nije vratio, iako se uvijek interesovao za njen život i smatrao se ruskim velemajstorom.
Možda će se kod čitalaca pojaviti pitanja, izazvana izuzetno teškom odlukom Aleksandra Aljehina. Napustiti otadžbinu — na takav duševni prelom nije spreman svaki čovjek, i može se pretpostaviti da je Aljehin bolno proživio rastanak s Rusijom.
Kako objasniti i razumjeti njegovu odluku?
Bez sumnje, pod sovjetskom vlašću Aljehin se osjećao, blago rečeno, ponekad neprijatno. Iako se nikada nije razmetao svojim plemićkim porijeklom i održavao je korektne odnose s ljudima oko sebe, gubitak dotadašnjeg društvenog položaja svakako ga je tištio. To što je bio sin uglednih roditelja: oca — poslanika Državne dume, vođe plemstva Voronješke gubernije, posvećenog zemljoposjednika i jednog od direktora najvećeg tekstilnog preduzeća u Rusiji, i majke — suvlasnice tog preduzeća, nakon Oktobarske revolucije 1917. godine postalo je svojevrsna prijetnja i teret za njega. Odlično obrazovanje stečeno u Moskovskoj gimnaziji L. I. Polivanova i na Carskom Sankt-peterburškom učilištu pravosuđa, u očima nekih je dodatno isticalo njegovu pripadnost aristokratiji i, zajedno s drugim predstavnicima stvaralačke inteligencije, guralo ga na marginu novog društvenog poretka. Revolucija je Aleksandra Aljehina, njegovu porodicu, kao i mnoge druge naše sunarodnike, gotovo potpuno lišila sredstava za život.
Iskapivši tu gorku čašu, mnogi divni ljudi bili su prinuđeni da u godinama revolucije emigriraju iz Rusije u tuđinu ili da stupe u ogorčenu borbu s novom, nepoznatom i neprijateljskom vlašću u građanskom ratu.
Bili su i oni koji su ostali u Rusiji i pokušali da pronađu svoje mjesto u novoj državi. Među njih je, nesumnjivo, spadao i Aleksandar Aleksandrovič Aljehin. On je stavljao svoje profesionalno znanje u službu Sovjetske Rusije — radio je kao pravnik, prevodilac, pa čak je i stupio kao kandidat za člana Ruske komunističke partije (RKP). Ali nad njim, duboko čestitim čovjekom, dalekim od politike, stalno je visila strašna prijetnja odmazde za zločine koje nije počinio. Dva puta se našao u ozbiljnoj opasnosti od strane Čeke. U aprilu 1919. godine Aljehin je nekoliko dana proveo u podrumima odeskog zatvora, na osnovu anonimne prijave, s potpuno nepredvidivim ishodom istrage. Nevinost Aljehina bila je očigledna, i on je oslobođen iz pritvora, čak mu je ponuđen posao u Gubispolkomu.
Prolazi godinu i po dana i ponovo, sada već najviša organizacija tog sistema — Sveosavezna vanredna komisija za borbu protiv kontrarevolucije, sabotaže i špekulacije, 16. novembra 1920. godine pokreće protiv Aljehina predmet broj 228. Početak mu je telegram iz Odese:
„Kod druga Latsisa od druga Tarasova je primljena bila originalna priznanica šahiste Aljehina iz Denikinove kontraobavještajne službe, za vrijeme njegovog boravka u Odesi, na iznos od oko 100.000 rubalja. Adresa Aljehina prije mjesec i po: Tverska ulica, hotel ‘Luks’, Moskva. Prošle godine je iz Odese došao ovamo. Trenutno je u Moskvi, istražitelj Krivično-istražne komisije. Živi na 5–6. spratu. Opis: viši od prosjeka, mršav, vrlo nervozan, hod mu je napet, oko 30–34 godine, može se pronaći preko šahovskog kluba. Informaciju je dao bivši predsjednik GČK Odese.”
Otpočela je intenzivna službena prepiska unutar zidova VČK i razmjena depeša s Odeskom GubČK. Istraga se odvijala po scenariju političkog progona, uz uključivanje tajnih agenata. U izvještajima sa oznakom „Strogo povjerljivo“, izviđač broj 7, koji je pratio Aljehina, potvrdio je njegovo mjesto stanovanja (samo precizirajući da boravi u sobi broj 164) i lični opis, navodeći uz to da ima 27 godina.
Međutim, predsjednik i sekretar Odeske GubČK su na upite VČK u vezi sa sadržajem pristigle prijave odgovarali: „Vaša telegrama nam nije jasna. Molimo za pojašnjenje.“ No, službenici VČK nisu imali šta da dodaju upitima. Očekivali su potvrde upravo iz Odese, odakle je i stigao taj nepoznati, provokativni telegram.
Detaljna provjera završena je 21. februara 1921. godine ispitivanjem Aleksandra Aleksandroviča Aljehina, tokom kojeg je on lično, vlastoručno, detaljno odgovorio na sva pitanja istražitelja. Nabrojao je sve čime se bavio od oktobra 1918. godine, što je već poznato čitaocima ove knjige.
Po pitanju optužbi napisao je:
„II. Na pitanje da li sam tokom 1919. godine primao bilo kakve sume novca od bilo koga, a posebno od nekog Tarasova, izjavljujem da nikakve sume od bilo koga u to vrijeme nisam primao.
III. Na pitanje da li poznajem Latsisa ili Tarasova, izjavljujem da ni jednog ni drugog ne poznajem.
Aleksandar Aleksandrovič Aljehin, 21/II – 1921. g.
Zapisnik vodio (potpis nečitak).“
Apsurdnost optužbi protiv Aljehina za antisovjetsku djelatnost nije izazivala sumnju, i predmet je bio zatvoren. Čekisti su i ovoga puta uspjeli da se snađu u spletkama Aljehinovih zlonamjernika.
Izgledalo je da je tim incident bio iscrpljen, a kleveta odbačena. Ali, koliko god to bilo čudno, dosije tog slučaja ponovo je isplivao na površinu krajem septembra 1938. godine. Vjerovatno je to bilo izazvano činjenicom da se upravo te godine vođa sovjetskih šahista Mihail Botvinik obratio rukovodstvu SSSR-a sa zahtjevom da se tokom turnira u Holandiji sretne s Aljehinom i ispita teren u vezi s mogućim mečom za titulu svjetskog prvaka. Taj pristanak, kako ćemo kasnije vidjeti, Botvinik je uspio da dobije, usprkos protivljenju nekih uticajnih ličnosti.
Službenici dva odjeljenja Prve uprave NKVD-a SSSR još jednom su pažljivo pregledali predmet iz 1921. godine i, ne našavši u njemu ništa što bi kompromitovalo Aljehina, poslali su dosije u dubine Centralnog arhiva.
I sada, kada znamo da je Aljehin dvaput bio izložen veoma opasnim susretima s organima ČK na osnovu klevetničkih prijava, sasvim prirodno se nameće pitanje: da li je on uopšte mogao da živi i radi mirno, a da iz prikrajka ne očekuje novu prijetnju? Jer neko je očigledno žudio za krvavom odmazdom.
I posljednji argument koji objašnjava motive Aljehinovog odlaska u inostranstvo, iako bi taj razlog, po svom značaju, vjerovatno trebalo da bude naveden kao prvi i najvažniji.
Aleksandar Aleksandrovič Aljehin je neizmjerno volio šah i nije mogao da zamisli život bez njega. U Rusiji je odrastao i izgradio se kao izuzetan velemajstor, jedan od očiglednih pretendenata na svjetsku titulu. Za dalji napredak bila mu je potrebna sistematska praksa: partije s jakim protivnicima, učešće na turnirima sa vrhunskim sastavom učesnika. Ali svega toga u Sovjetskoj Rusiji od 1917. do 1921. godine nije bilo — zemljom su i dalje drmali socijalni prevrati, glad i bijeda su potpuno isključivali nadu da će se stvoriti uslovi za odlazak na međunarodne turnire ili organizaciju takmičenja u Rusiji sa pozivima najboljim šahistima iz inostranstva.
Preostao je samo jedan put za šahovsko usavršavanje, između ostalog — i na slavu Rusije — i Aleksandar Aljehin je krenuo tim putem.
Uspon na Olimp
Mnogo, veoma mnogo vremena, voljom sudbine, Aleksandar Aljehin bio je otrgnut od međunarodnog šahovskog života. Skoro sedam godina, od septembra 1914. do juna 1921, nije imao priliku da se nadmeće sa inostranim velemajstorima. Takva duga pauza nosi ozbiljne posljedice...
A u šahovskom svijetu dogodile su se velike promjene. U aprilu 1921. u Havani je završen dugo očekivani meč između svjetskog šampiona Emanuel Laskera i Hosea Raula Kapablanke. Rezultat je bio potpuno neočekivan — Lasker nije uspio da pobijedi nijednu partiju. Pretendent na počasnu titulu ubjedljivo je dokazao svoju nadmoć, ostvarivši četiri pobjede uz deset remija. Ovu smjenu svjetskog prvaka Aljehin je predvidio još 1914. godine, ali ne sa takvim rezultatom!
Na zapadnoevropskim takmičenjima za to vrijeme posebno su se istakli Efim Bogoljubov, koji je od 1914. živio u Njemačkoj gdje je imao porodicu, i Rihard Reti. Sada je Aljehinu preostalo da nadoknadi propušteno i provjeri svoje snage u duelima sa najjačima na svjetskoj šahovskoj sceni.
I Aljehin se odmah po dolasku u Berlin u junu 1921. godine, ne gubeći vrijeme, bacio u vrtlog borbi. Prvobitno je uslijedilo zagrijavanje u samom Berlinu: njegovi partneri tamo bili su njemački majstori sa jasno izraženim stilovima igre.
Najprije se sastao u meču od šest partija sa 53-godišnjim Rihardom Tajhmanom, šahovskim kompozitorom i novinarom, za koga je bio karakterističan solidan pozicioni stil i suptilno razumijevanje igre. Meč je protekao u napetoj borbi i završio se neriješeno — svaki od protivnika je pobijedio po dvije partije, uz dvije remi partije. Takav ishod meča, može se pretpostaviti, nije razočarao Aljehina, jer je Tajhman bio izuzetno nezgodan partner za njega. Igra sa njim zahtijevala je od Aljehina veliku koncentraciju i trud. Očevidci su pričali: kada se u jednoj partiji meča pozicija zakomplikovala, Aljehin se bukvalno "zalijepio" za tablu, zurio je u nju napeto i dugo, a zatim, ispustivši zvuk sličan jecaju, zavalio se u stolicu i, po svemu sudeći, još jednom provjerivši računicu, odigrao potez. Igra protiv nezgodnog partnera predstavlja teško iskušenje. Slični slučajevi poznati su šahovskoj istoriji — i najjači igrači znali su imati teško probojne, nekako neuobičajene protivnike. Za Aljehina ovo nije bilo samo dobro zagrijavanje, borbena proba, već i upozorenje za budućnost: ne osvajaju se sve tvrđave iz prvog juriša, ponekad je potrebna strpljiva i uporna opsada.
Nakon završetka meča sa Tajhmanom, Aleksandar je odigrao dvije egzibicione partije sa svojim vršnjakom — Fridrihom Semišem, priznatim majstorom kombinacione igre. Aljehin je igrao energično i dobio obje partije.
U junu 1921. godine dogodio se debi Aleksandra Aljehina u ulozi književnika. Prihvatio je ponudu poznatog berlinskog izdavača B. Kagana i napisao na njemačkom jeziku malu knjigu „Šahovski život u Sovjetskoj Rusiji“. U njoj se prilično objektivno govorilo o nevoljama nakon revolucije i pokušajima pojedinih entuzijasta da stvore uslove za organizaciju šahovskih takmičenja u Rusiji. Knjiga je završavala sa 12 Aljehinovih partija odigranih u periodu 1918–1920.
Ali rad na ovoj knjizi samo je nakratko odvratio Aljehina od susreta za šahovskom tablom. Kao putnik koji je prešao dug put i ne može da utoli žeđ, neprestano je ulazio u nova i nova takmičenja.
U julu je Aljehin ubjedljivo pobijedio na malom turniru majstora, sa 5 učesnika, igranom po dvokružnom sistemu, u Tribergu. Od 8 partija, pobijedio je u 6 i nije pretrpio nijedan poraz. Glavni konkurent, Bogoljubov, zaostao je za dva poena.
U septembru je Aljehin ponovo osvojio prvu nagradu — ovoga puta na međunarodnom turniru u Budimpešti. Sakupio je 8½ poena iz 14 partija, a bilans mu je ponovo bio 6 pobjeda i nijedan poraz. Sa pola poena manje završio je E. Grünfeld, dok su B. Kostić i S. Tartakover imali po poen manje.
U oktobru je uslijedio novi trijumf Aleksandra Aljehina — prva nagrada na međunarodnom turniru u Hagu, sa 10 učesnika. Tu je uspio još više da podigne efikasnost svoje igre: 7 pobjeda, 2 remija i ponovo nijedan poraz. Drugu nagradu osvojio je Tartakover, sa zaostatkom od jednog poena, a treću — Rubinstein, sa zaostatkom od poen i po. Partija sa Rubinsteinom ušla je u red najpoznatijih Aljehinovih partija.
Nakon pobjede na turniru u Hagu, Aleksandar Aljehin je odlučio da ostvari davno zamišljen potez i izazvao Kapablanku na meč za svjetsko prvenstvo. Međutim, izazov je odbijen. Kapablanka je tokom deset godina, od 1911. godine, čekao da ga Lasker izazove. A sada, kad je dobio željeni naslov, nije žurio da se izlaže riziku. Osim toga, pored Aljehina mogli su postojati i drugi kandidati...
U to vrijeme dogodile su se velike promjene u ličnom životu Aljehina. 2. novembra 1921. godine u gradu Winterturu Ana-Liza Rjueg je rodila sina, kojem su dali ime Aleksandar. Ipak, ova radosna vijest bila je pomračena činjenicom da švajcarske vlasti nisu priznale brak sklopljen u Moskvi, pa je dijete formalno bilo kao nezakonito rođeno. Tek 1928. godine, nakon što je Aljehin dobio francusko državljanstvo i postao svjetski prvak, uspio je da postigne priznanje djeteta kao svog sina. Kao potvrdu tog čina, lično je zapisao bilješku na poleđini moskovskog svjedočanstva o registraciji braka sa Anom-Lizom.
Ipak, do tada su već bili razvedeni. Brak je okončan 1926. godine. Porodični život nije funkcionisao — svaki od supružnika imao je svoje brige, živio je drugačijim interesima, često je bio na putu. Ana-Liza je imala tešku mladost, punu nevolja i sukoba sa poslodavcima, kao i učešće u revolucionarnim krugovima. Nježno i duboko je voljela sina, ali se nije odrekla svoje socijaldemokratske aktivnosti.
Kad je Ana-Liza, po savjetu muža, došla u Njujork sa sinom da mu obezbijedi obrazovanje, uhapšena je zbog pacifističke agitacije i poslije nedjelju dana protjerana iz SAD-a. O tome je autoru knjige ispričao sin svjetskog prvaka Aleksandar Aleksandrovič Aljehin mlađi, jeseni 1992. godine u Moskvi. Ana-Liza Rjueg je preminula 2. maja 1934. godine u Lozani.
Daljim vaspitanjem njihovog 13-godišnjeg sina bavili su se staratelji koji su dobijali novčane doznake od Aljehina. Aljehin je viđao sina kada je bio u Švajcarskoj, a samo jednom je sin boravio dvije sedmice kod oca u Parizu, na ulici Krua Niber u 14. arondismanu.
Nakon završetka realne škole, stekavši neophodno iskustvo, radio je kao inženjer-konstruktor za drumsku mehanizaciju, a 1986. godine otišao je u penziju. U mladosti je bio zaljubljenik u rukomet i učestvovao je u regatama jedriličarskih jahti.
Razgovarajući sa autorom knjige 1992. godine u Moskvi, tokom proslave stogodišnjice rođenja Aleksandra Aljehina, sin svjetskog prvaka je između ostalog rekao: „Mnogi me pitaju da li igram šah? Da, naravno, ali samo na kućnom nivou. Moj otac je bez sumnje veliki čovjek, ali djeca istaknutih ljudi nikada ne dostignu iste visine. Šah mi je uzeo oca, ali ponosan sam što je moj otac genije.“ Nažalost, sin svjetskog prvaka nema svoju djecu, i na taj način je rod Aleksandra Aljehina po muškoj liniji prestao.
U aprilu 1922. godine Aleksandar Aljehin igrao je na međunarodnom turniru sa 19 učesnika u češkoslovačkom gradu Pieštani. Tamo je prepustio prvo mjesto za pola poena sunarodniku Jefimu Bogoljubovu i podijelio drugo i treće mjesto sa Rudolfom Špilmanom, sa 14,5 poena od 18 (12 pobjeda, 5 remija i jedan poraz — od Savijeli Tartakovera, od kojeg je izgubio i prvi nagrađeni). Ali kvalitet partija koje je odigrao u Pieštanima pokazivao je da je nastavio da napreduje.
Aljehinu je pripala nagrada za najljepšu partiju turnira — protiv G. Volfa, a takođe i specijalna nagrada za najbolju partiju koju je odigrao slovenski majstor — protiv Z. Taraša.
U slobodno vrijeme, kada nije učestvovao na turnirima, Aljehin je imao sjajne turneje po Njemačkoj, Holandiji, Francuskoj, Španiji i Češkoj. U Pragu je u maju 1922. godine otvoren šahovski klub pod imenom „Aljehin“. Prisustvujući otvaranju, Aleksandar Aljehin je odigrao simultanku na 12 tabli naslijepo, postigavši 10 pobjeda i 2 remija.
Pored toga, napisao je niz članaka o šahu i komentare za mnoge partije u raznim časopisima i novinama. I sve to za samo jednu godinu!
Veliki događaj za šahovski svijet bio je 17. Kongres Britanske šahovske unije. Održan je od 11. jula do 19. avgusta 1922. godine u Londonu. U njegovom programu bila su tri turnira: glavni, s učešćem vodećih majstora, i dva sporedna. Posebno interesovanje izazvalo je učešće Hozea Raula Kapablanke, koji je prvi put nastupao u svojstvu svjetskog šampiona.
Neposredno prije početka ovog takmičenja, u bečkom listu pojavila se prilično zanimljiva kolumna S. Tartakovera pod naslovom „Portreti maestra“, u kojoj je dao karakteristike Kapablanke, Aljehina, Rubinštajna i Retija. Evo šta je, između ostalog, u njoj pisalo o Aljehinu:
„Tokom protekle godine izuzetno opasan protivnik Kapablanki pojavio se u liku Moskovljanina Aleksandra Aleksandroviča Aljehina, čija oštra, originalna igra stiče sve više pristalica i poklonika. Kakva igra, takav čovjek – plavokos, visok, širokih ramena, ozbiljan. Zanimljiva je paralela između njega i njegovog duhovno srodnog zemljaka Bogoljubova, koji je na posljednjem velikom šahovskom turniru u Pještjanima bio prvi. Dok spokojna mirnoća šahovskog epikurejca Bogoljubova kao da govori: kako je lijepo igrati šah, odmah upada u oči aristokratska nervoza Aljehina, čije oštre, vječito nezadovoljne crte lica uvijek odražavaju nezadovoljstvo: jer se može igrati još bolje! ‘Pobjeđujem, dakle postojim’ – to je najuspjeliji izraz šahovske filozofije Aljehina. Zato nije ništa čudno što meč Aljehina s Kapablankom za titulu svjetskog prvaka obećava da bude zaista izuzetni šahovski događaj, gdje će, između ostalog, biti suprotstavljene velike kulture: ponosna zapadna i brzo rastuća istočna. Tokom londonskog takmičenja, po mom mišljenju, najbolje šanse biće na strani smjelog Moskovljanina...“
Kako su pokazali rezultati londonskog turnira, duhoviti maestro i književnik gotovo da nije pogriješio u svojoj prognozi. Aljehin je igrao sjajno, ali Kapablanka još bolje. To je bilo razdoblje procvata šahovskog stvaralaštva Kubanca. Ono što je Aljehin rekao godinu dana ranije: „Šahovska snaga Kapablanke dostigla je vrhunac; kristalno jasno vođenje otvaranja i središnjice partije spojeno je s nenadmašnom tehnikom završnice…“ – nije izgubilo svoju snagu.
Kapablanka je ubjedljivo dokazao svoju nadmoć, osvojivši prvu nagradu sa 13 poena iz 15 partija. Aljehin je zaostao za njim poen i po, ali takođe nije pretrpio nijedan poraz. Imao je 8 pobjeda i 7 remija, uključujući i remi sa svjetskim šampionom.
Iza Aljehina nagradna mjesta zauzela je čitava plejada najjačih šahista: 3. mjesto — Milan Vidmar, 4. — Akiba Rubinštajn, 5. — Efim Bogoljubov, 6. i 7. — Richard Reti i Savijeli Tartakover, 8. i 9. — Gesa Maroci i Frederik Jejts.
Londonski turnir iz 1922. godine ušao je u istoriju šaha i zbog toga što su na njemu vođeni pregovori o regulisanju uslova za održavanje mečeva za titulu svjetskog prvaka. Pripremljen je i potpisan dokument od 22 člana, koji je dobio naziv Londonski sporazum. Na njemu su svoje potpise stavili H. R. Kapablanka, A. Aljehin, E. Bogoljubov, M. Vidmar i A. Rubinštajn.
Iz sadržaja osnovnih tačaka ovog dokumenta navešćemo samo nekoliko:
1. meč se igra do 6 dobijenih partija (remiji se ne računaju);
2. svjetski šampion je dužan da brani svoju titulu u roku od godinu dana od trenutka kada dobije izazov od priznatog majstora;
3. svjetski šampion nije obavezan da brani titulu ukoliko nagradni fond iznosi manje od 10.000 američkih dolara i ako unaprijed nije uplaćen depozit od 500 dolara blagajniku;
4. od ukupne sume nagradnog fonda šampion dobija 20% kao honorar za učešće u meču, a od preostalog iznosa pobjednik dobija 60%, poraženi 40%;
5. šampion ima pravo da odredi datum početka meča i mora započeti igru bez obzira na bilo kakve razloge, najkasnije u roku od 40 dana — u suprotnom gubi titulu;
6. onaj ko osvoji titulu svjetskog šampiona dužan je da je brani pod istim uslovima.
Potpisivanje Londonskog sporazuma imalo je za cilj da se uredi čitav sistem takmičenja za svjetskog šahovskog šampiona, i mnoge njegove odredbe važe i danas.
Londonski sporazum uzet je kao osnova za pravila meča između Kapablanke i Aljehina 1927. godine. Ali do tog meča Aleksandra Aljehina je čekao još težak put sportske konkurencije sa brojnim protivnicima. Taj put je prelazio bez odugovlačenja.
Već tri nedjelje nakon završetka Londonskog turnira njegovo ime se pojavljuje u tabeli jednog manjeg takmičenja u Hastingsu — 6 učesnika, dvokružni sistem (od 9. do 21. septembra 1922. godine). Aljehin osvaja prvu nagradu sa 7½ poena iz 10 partija. Pobijedio je u 6 partija, ostvario 3 remija i samo jednu izgubio, i to iz jasno bolje pozicije, upravo od onog istog Jejtsa koga je u Londonu briljantno savladao. Drugu nagradu osvojio je A. Rubinštajn, a treće–četvrto mjesto podijelili su E. Bogoljubov i A. Tomas.
Trinaesti svjetski šampion u istoriji šaha, Garri Kasparov, nazvao je partiju Aljehina protiv Bogoljubova sa tog turnira remek-djelom koje može biti svrstano među najsjajnije u šahovskoj istoriji.
Svoje komentare na ovu partiju u to vrijeme Zigbert Tarraš je završio sljedećim riječima:
„Veoma interesantna partija, i sa strateške i sa taktičke strane, koju je Aljehin izveo s besprijekornim majstorstvom!“
S njim se oduševljeno složio i Savijeli Tartakover:
„Najljepša partija novijeg doba, pri čemu se ljepota veličanstvenih žrtvi dopunjuje dubokom strategijom, koja se očituje širom cijele table.“
Još tri nedjelje su prošle, i od 12. do 30. novembra 1922. godine Aljehin je igrao već na drugom međunarodnom turniru — u Beču. Ali tu ga je zadesio neuspjeh. Ako je do tada, učestvujući na šest turnira, od 71 partije izgubio samo 2, u Beču je u tri od 14 partija morao da položi oružje. To je bilo veliko iznenađenje za sve.
Evo šta je pisano u rubrici „Trenutni snimci“ u jednim bečkim novinama iz tog vremena:
„Aljehin — oličenje čiste nervoze. Izraz lica tog visokog, vitkog, mladog čovjeka neprestano se mijenja; impulsivni pokreti ruku, kojima čas naglo prelazi preko svojih svijetlih pramenova, čas brzo zgrabi figure koje su ispale iz igre — sve to odražava napet, strastven misaoni rad ovog tipičnog predstavnika modernizma u šahu, koji neumorno krči svoje sopstvene puteve.
Poslije svakog svog poteza naglo ustaje, njegova elegantna figura brzim, isprekidanim koracima kreće se od stola do stola, a on istraživačkim pogledom obuhvata situaciju u partijama. Ako mu protivnik iznenadnim manevrom postavi problem, postaje razdražljiv, nestrpljiv; nervira ga i najmanji šum; njegove svijetle oči se ispitivački usijecaju u protivnika, kao da žele da proniknu u njegove zamisli — i osmijeh trijumfa blista na njegovom licu onog trenutka kad pronađe dobar odgovor.
Sto za kojim igra Aljehin uvijek je bio okružen gustom masom gledalaca…“
Treba odati priznanje bečkom novinaru: uspio je da nam prenese prilično upečatljiv lik Aleksandra Aljehina iz tih godina.
A međunarodni turnir u Beču, te 1922. godine, osvojio je Akiba Rubinštajn — 11½ poena iz 14 partija, drugi je bio Tartakover sa 10 poena, treći Volf sa 9½, dok je četvrto–šesto mjesto Aljehin podijelio sa Marocijem i Tarrašem, svi sa po 9 poena. Iza njih su ostali Grinfeld, Bogoljubov, Špilman…
Tokom boravka u Beču, Aljehin je pozvan da održi simultanku za posjetioce Šahovskog kongresa. Takve pozive nikada nije odbijao, a na rezultat tog nastupa učesnici se vjerovatno nisu naljutili: Aljehin je pobijedio u svih 26 partija.
U decembru 1922. Aljehin je krenuo na turneju po Španiji — nastupao je na simultankama u Madridu, Barseloni i Saragosi, tokom kojih je od 94 partije pobijedio u 78, izgubio 6, a remizirao 10.
Početkom 1923. godine Aleksandar Aljehin se uputio u Pariz, gdje je odlučio da se trajno nastani. U to vrijeme Pariz je postao jedan od glavnih centara ruske emigracije — u Francuskoj je bilo registrovano 67 hiljada emigranata iz Rusije. Susreti sa sunarodnicima u tuđini mnogima su grijali dušu, podsjećali na domovinu…
Pošto je riješio svoja životna pitanja u Parizu, Aljehin je započeo uspješnu turneju po Belgiji i Francuskoj u februaru i martu. Prvi ozbiljan nastup bio je mali turnir u Margateu, koji se igrao sa osam učesnika od 31. marta do 7. aprila. Ovo takmičenje donijelo je veliko iznenađenje. Prvu nagradu je osvojio Ernst Grinfeld sa 5½ poena iz 7 partija, dok su glavni favoriti — Aljehin i Bogoljubov — podijelili drugo–četvrto mjesto sa Mišelom i Mifanom, zaostavši za pobjednikom pola poena. Još jedan favorit, Reti, ostao je bez plasmana među nagrađenima.
Kao i u drugim sportovima, tako i u šahu mnogo znače te male razlike — sekunde, minute, remiji u pojedinim partijama.
Tačno u 19:00, sa pola sata zakašnjenja, Fišer je zauzeo svoje mjesto, dozvoljavajući fotografima i ljubiteljima da snime njegovo blijedo lice, kojem je očigledno nedostajalo sunca. Nekoliko minuta kasnije, kao da je to postajalo njegova nova manija, kada je mikrofon bio postavljen ispred njegovih usana, Fišer je izgovorio seriju uvredljivih izjava, prisjećajući se starih nepravdi.
Iako je dobro govorio španski, Fišer je govorio na engleskom, a prevodila ga je njegova pratilja, kojoj nikada neće zaboraviti napetost koju je tog večera iskusila pred pažljivom publikom.
Bobi je počeo da govori agresivno, sa nagovještajem paranoje. Svi su čekali komentare u vezi sa Fišer-random, ali bivši svjetski šampion otvorio je svoju torbu, izvadio knjigu i počeo sa žalbama, pričajući o svom klasičnom djelu 60 nezaboravnih partija, koje je objavljeno 1969. godine, tvrdeći da je ponovo uređeno bez njegovog pristanka sa namjerom da ga učine predmetom podsmjeha.
— Promijenili su riječ replegame (povlačiti se) u defenderse (braniti se). Ako sam jednom upotrijebio riječ defenderse, neću je ponovo koristiti na istoj stranici, jer je to loš ukus.
Fišeru nije odgovaralo ni englesko izdanje, jer su Englezi promijenili boju korica jedne njegove knjige.
— Vidite, promijenili su bijelu boju u crnu, njihova ideja je da me pokažu kao mračnu i zlu ličnost.
Polako, osmijeh je počeo da nestaje, a desetine ljudi, za koje je ovaj čovjek bio sportski idol, počele su da se međusobno zbunjeno gledaju. Histeričan i neuračunljiv Fišer postajao je junak komedije. Nastavio je da se žali što nije zaradio nijedan dinar ni za englesko izdanje knjige, ni za CD sa njegovim partijama, ni za film En busca de Bobby Fischer ("U potrazi za Bobijem Fišerom").
— Vlada Sjedinjenih Američkih Država nije učinila ništa da zaštiti moja intelektualna prava, a licemjerno kritikuje kineske komuniste zbog istih grehova. Predsjednik Trgovinske komore SAD Mikki Kantor nije pomjerio prst, a svi mi znamo ko je on, neka ide da igra u svoju sinagogu.
U tom trenutku prevodilac je, čini se, prestao da vjeruje svojim ušima i u potpunom očaju pokušavala da ublaži Fišerovu uvredu, ali Bobi, koji je dobro govorio španski, učinio je performans još napetijim, neprestano ispravljajući netačnosti da bi njegove riječi bile tačno prenesene publici, uključujući svu psovku i uvrede.
Konferencija za novinare završila se nekako iznenada, ali prije nego što je završila, bilo je saopšteno da će 12. jula u kući Darda Roče u gradu La Plata biti zvanično predstavljanje Fišer-random uz diskusiju o partijama meča između Eugenija Torrea (Filipini) i Pabla Rikardija (Argentina) — dvojice šahista izabranih za demonstraciju.
Po završetku ceremonije, Fišer je žurno ustao i pripremio se da napusti salu, možda još uvijek progonjen duhovima svojih mladalačkih dana, sjećanjima na vrijeme kada je izazvao moćne Sovjete. Ali ubrzo je shvatio da više nije bilo potrebe za žurbom. Pokušao sam da ga zadržim, nadajući se da ću saznati neke zanimljive činjenice za svoju hroniku, ali nisam uspio da iz njega izvučem ništa. Bobi je tog kasnog časa bio previše iscrpljen.
— Migel!.. Kinteros!.. — Bobi je povicima skrenuo pažnju na svog argentinskog kolegu. Trebalo mu je vozilo da napusti salu. Želeći da ga smirim, pogledao sam ga u oči i rekao:
— Bobi, imam auto sa šoferom. — Mislim da me nije čuo. Nema fotografija, nema autograma. Ali nisu ga mnogo ni tražili. Nešto se pokvarilo u njegovom odnosu sa publikom, u priči o ljubavi i mržnji koja je trajala više od 35 godina na temeljima beskrajnog strpljenja.
Fišer je započeo novu partiju, tihu i tužnu, igru koja je nastala prirodno i spontano. Ovoga puta, publika koja mu je često davala ovacije i vikala bravo, tiho se povukla. Osjećao se pritisak i opšte nelagodnost. Fišer je prešao salu bez aplauza. Publika je bila umorna od njegovih „potraga“…
Sredinom aprila Aljehin je krenuo na turneju po Italiji. Igrao je istovremeno nekoliko konsultantskih partija protiv najjačih šahista Napulja, održao i simultanku naslijepo…
Zanimljiv i prilično jak sastav učesnika okupio je međunarodni turnir u Karlovim Varima, koji je trajao od 28. aprila do 20. maja 1923. godine. Među njima su, u suštini, nedostajali samo svjetski i bivši svjetski šampion — Kapablanka i Lasker. Svi očigledni pretendenti na vrh bili su prisutni, što je uslovilo izuzetno jaku sportsku konkurenciju. Na kraju takmičenja prva trojica stigla su gotovo izjednačena na cilj i podijelila glavne nagrade.
Među pobjednicima turnira bili su Aljehin (9 pobjeda, 5 remija i 3 poraza — od Treibala, Jejtsa, koji su zauzeli 7. i 8. mjesto, i od Špilmana, koji je bio posljednji u tabeli), Bogoljubov i Maroci — svi sa po 11½ poena iz 17 partija. Četvrto i peto mjesto podijelili su Grinfeld i Reti — po 10½ poena, šesto–sedmo Nimcović i Treibal — po 10 poena… Van nagradnih mjesta ostali su Tartakover, Taraš, Rubinštajn, Semiš…
Aljehin i Bogoljubov dobili su prvu i drugu nagradu zbog najviše ostvarenih pobjeda, a Aljehin je dobio još dvije nagrade za najljepše partije turnira — protiv Grinfelda i Rubinštajna.
Tokom turnira u Karlovim Varima, novinar bečkih „Vijesti“ obratio se grupi učesnika s molbom da iznesu mišljenje o aktuelnom pitanju — o staroj i novoj školi u šahovskoj umjetnosti.
Aljehin je ovako izložio svoje životno šahovsko načelo: „Ja ne igram šah — u šahu se borim. Zbog toga rado spajam taktičko sa strateškim, fantastično sa naučnim, kombinaciono sa pozicionim, pri čemu težim da udovoljim zahtjevima svake konkretne pozicije...“
Ovaj odgovor u velikoj mjeri odražava poglede Mihaila Čigorina, kojeg je Aljehin uvijek smatrao svojim učiteljem.
Jednu originalnu misao izrekao je Bogoljubov:
„Kad u šahu ne bi bilo tajne, trebalo bi je izmisliti…“
Nakon završetka turnira u Karlovim Varima, Aljehin je krenuo na turneju — nastupao je u Pragu, u nizu gradova Engleske i Škotske, a u Portsmutu je u avgustu pobijedio na takmičenju britanskih majstora, osvojivši 10½ poena iz 11 partija. Zatim je, 5. novembra 1923. godine, održao simultanku na 54 table, od kojih je dobio 44 partije, a izgubio samo 3.
To oproštajno predstavljanje Aljehina okupilo je oko 400 gledalaca. Dva dana kasnije, Aleksandar Aljehin je otplovio brodom za Sjevernu Ameriku, gdje su ga čekale duge turneje, a najvažnije — nada da učvrsti svoj položaj među kandidatima za meč sa Kapablankom. Za sada su ispred njega bili Lasker, koji je imao pravo na revanš, i Rubinštajn, koji je uputio izazov Kapablanki još u maju 1921. godine.
Gostovanja Aljehina u Sjevernoj Americi protekla su s briljantnim uspjehom — od ukupno 396 partija igranih na simultankama, pobijedio je u 347, a izgubio samo 12. Osim toga, održao je pet simultanki naslijepo. Ukupno je odigrao 63 partije, od kojih je 29 dobio, a samo u 6 morao da prizna poraz.
Zanimljivo je da je Aljehin svojim protivnicima davao pravo da odaberu otvaranja koja će on biti obavezan da igra. U Njujorku je postavio rekord, odigravši seansu simultanke naslijepo na 26 tabli. Suprotstavio mu se prilično jak sastav — na mnogim tablama su igrali šahisti prve kategorije, članovi Manhattan kluba i Maršalovog kluba, koji su ubrzo postali šahovski majstori. Ipak, Aljehin je nadmašio dostignuće Brejera, i po rezultatu: +16, –5, =5.
Novine su objavljivale senzacionalne izvještaje o nastupima „evropskog šampiona“. U nekima od njih, Aljehin je već nazivan prvim pretendentom na svjetsku šahovsku krunu.
Pet mjeseci trajalo je to uzbudljivo, ali i iscrpljujuće putovanje Aleksandra Aljehina po Sjevernoj Americi. Posljedice preumora pokazale su se na međunarodnom turniru u Njujorku, koji se održavao od 16. marta do 17. aprila 1924. godine i privukao veliku pažnju jer su na njemu nastupali Kapablanka, Lasker i Aljehin…
Ispred njih je stajala velika distanca — 11 učesnika igralo je dvokružno, što znači da je svako morao da odigra 20 partija.
Kako bi se umanjio efekat „domaće pripreme“, organizatori turnira odlučili su da se raspored svakog kola određuje žrijebom neposredno pred početak igre.
Aljehin je startovao slabo, a na samom početku turnira, zbog iscrpljenosti, odigrao je lošu partiju protiv Laskera. Ipak, uspio je da se sabere i nakon prve polovine takmičenja izašao je na drugo mjesto: vodio je Lasker sa 7½ poena, za njim Aljehin sa 6½, a zatim Kapablanka i Reti sa po 6 poena.
U drugoj polovini turnira Lasker i Kapablanka su igrali uz maksimalno zalaganje i obojica su postigli uspjeh. Iako je Kapablanka dobio principijelnu partiju protiv Laskera, u cjelini su u drugom krugu osvojili po 8½ poena od mogućih 10, tako da se razlika od poen i po između njih zadržala.
Konačni rezultat turnira iznenađujuće precizno je ponovio ishod Sankt Peterburškog turnira iz 1914. godine:
1. Lasker,
2. Kapablanka,
3. Aljehin,
4. Maršal.
Ocjenjujući svoje učešće, Aljehin je pisao:
„U sportskom pogledu postigao sam sasvim dobar rezultat, zauzevši mjesto odmah iza obojice svjetskih šampiona, što je dodatno učvrstilo moje ambicije, ali u pogledu svog majstorstva ostao sam potpuno nezadovoljan…“
„Ipak, na ovom turniru sam napravio jedno veoma ohrabrujuće zapažanje, koje je za mene bilo pravo otkrovenje…“ Zatim Aljehin opisuje kako je Kapablanka, stekavši prednost u partiji protiv njega i sa zadatkom da sustigne vodećeg Laskera, „izgubio pobjedu i morao se zadovoljiti remijem. To je navodilo na razmišljanja…“
„Bio sam uvjeren da, da sam ja bio na mjestu Kapablanke, sigurno bih doveo partiju do pobjede. Ukratko, primijetio sam kod mog protivnika malu slabost: rastuću nesigurnost u slučajevima upornog otpora! Već sam ranije uočio da Kapablanka povremeno pravi male greške, ali nisam slutio da od tog nedostatka ne može da se oslobodi čak ni pod punim naporom. Ovo je bilo izuzetno važno otkriće za budućnost!“
Prije odlaska iz SAD, Aljehin je 28. aprila 1924. godine održao simultanku na 26 tabli igrajući naslijepo protiv najjačih šahista Njujorka. Nakon dvanaestosatne igre, pobijedio je u 16 partija, odigrao 5 remija i izgubio 5. Ovim je postavio novi svjetski rekord u igri na slijepo za to vrijeme.
Četiri partije ove simultanke kasnije su bile uključene u Aljehinovu knjigu „Na putu ka višim šahovskim dostignućima“. Sve one su izazvale veliko interesovanje.
Ubrzo, 30. aprila, Aljehin je otplovio iz Montreala i 3. maja 1924. godine stigao u Pariz, u svoj stan u ulici Krua-Niber, broj 211, gdje je započeo intenzivan rad na pripremi za štampu dvije knjige: zbirke partija njujorškog turnira i zbirke svojih stotinu najboljih partija. Taj književno-analitički rad mnogo mu je značio. „S posebnim interesovanjem udubio sam se u proučavanje stila Laskera i Kapablanke,“ pisao je kasnije Aljehin, „što je uveliko proširilo moje iskustvo i omogućilo mi da dođem do važnih zapažanja…“
Međutim, povlačenje iz javnog života, odustajanje od javnih nastupa sa simultankama i učešća na turnirima izazvali su finansijske poteškoće. I tu je veoma dobrodošlo stigao poziv da posjeti parišku kancelariju Belgijske finansijske grupe. O ishodu Aljehinove posjete tamo svjedoči dokument koji je lično napisao:
PRIZNANICA
Ovim potvrđujem prijem od Uprave Prohorovske Trehgorske Manufakture — 1080 (hiljadu i osamdeset) belgijskih franaka, koji mi pripadaju iz iznosa koji je Uprava Društva primila u januaru 1924. godine od Belgijske finansijske grupe, po obračunu — 40 belgijskih franaka za svaki udio Društva koji mi pripada, — i to: 9 udjela naslijeđenih od A. I. Aljehina i 18 udjela koji su mi ranije pripadali.
A. Aljehin
Pariz, 18. XI 1924.
Tako je, izdaleka i vremenski i prostorno, Rusija podržala svog sina u teškom času. Prijenos novca iz Moskve u Belgiju izvršili su predostrožni Prohorovi, naravno, još prije uspostavljanja sovjetske vlasti.
Godina 1925. unijela je nove zanimljive i veoma značajne stranice u biografiju Aleksandra Aljehina. Sve je počelo 1. februara u Parizu, kada je postavio novi svjetski rekord u igri naslijepo — istovremeno protiv 27 protivnika. Među protivnicima Aljehina bilo je i šahista prve kategorije. Tim prije, rezultat je bio zapanjujući — Aljehin je pobijedio u 22 partije, 3 izgubio, a 2 su završene remijem. Simultanka je trajala bez prekida 13 sati, tokom kojih Aljehin nije ništa jeo — samo je pio crnu kafu i popušio 29 cigareta.
Kako je pisala francuska štampa, Aljehin je bio u sjajnoj formi, igrao je lako i brzo. Simultanku je pratila brojna publika, koja je „s poštovanjem poštovala propisanu tišinu“ u sali „Petit Parisien“. Aljehin je sjedio u fotelji naspram prozora koji je gledao na ulicu. Dvadeset sedam tabli bilo je postavljeno iza njegovih leđa u obliku potkovice. „Govornik“ koji je išao od table do table objavljivao je poteze koje su igrali učesnici simultanke. Aljehin je odgovarao gotovo momentalno. Ponekad, ako bi odmah davao odgovor, odigralo bi se uzastopno 2–3 poteza. Aljehin je igrao poziciono, ali veoma jako, i partije je gotovo uvijek razvijao na najbolji mogući način.
Kada je u 11 sati uveče simultanka završena, Aljehin je, kako se izrazio jedan od prisutnih, bio „svjež kao ruža“. Priređena mu je burna ovacija, ali je brzo napustio salu.
Zvuči nevjerovatno, ali već sledećeg dana Aljehin je u razgovoru sa čehoslovačkim majstorom i novinarom Karelom Opočenskim ponovio iz pamćenja sve partije odigrane prethodnog dana tokom simultanke! To je ostavilo ogroman utisak na njegovog sagovornika: „Nikada nisam čuo za nešto slično! Nije bilo iznenađujuće samo to što je Aleksandar Aljehin zapamtio toliki broj partija, već i način na koji ih je dobijao — s kolikom je maštom, ljepotom savladavao protivnike koje nije ni vidio tokom simultanke.“
Aljehina su često pitali kako uspijeva da zapamti toliko pozicija istovremeno. „Vrlo jednostavno“, jednom je objasnio majstor. „Najprije podijelim table po otvaranjima. Na primjer, na prvih šest počinjem igru daminom pješakom, na sljedećih šest kraljevim, zatim opet daminim. Kada se izgovore brojevi tabli, tokom igre se samo treba prisjetiti odgovarajućeg otvaranja, pa se tako prisjete i planovi, prijetnje i odbrane, pozicija, posljednji potez — i može se nastaviti kombinovanje.“
U februaru iste godine u Parizu je održan i mali turnir majstora sa pet učesnika, igran dvokružno. Aljehin je bio bez konkurencije i, osvojivši 6½ poena od mogućih 8, uzeo je prvu nagradu. Njegov rezultat: 5 pobjeda i 3 remija. Drugu nagradu osvojio je Tartakover — 4½ poena, dok su treće i četvrto mjesto podijelili E. Znosko-Borovski i K. Opočenski — po 4 poena.
Nakon toga je u martu uslijedio mali turnir u Bernu sa samo četiri učesnika, igran dvokružno. I tu je, uprkos porazu u jednoj partiji od Michela, Aljehin bio prvi sa 4 poena iz 6 partija.
Učešće na ovim manjim takmičenjima vjerovatno je imalo jedan cilj — provjeru forme i postepeno uvođenje u strogi turnirski ritam. Naime, pred njim je bilo učešće na velikom turniru sa jakom konkurencijom.
I evo nas u Baden-Badenu, čuvenom svjetskom lječilišnom gradu. Tu je od 16. aprila do 13. maja održan međunarodni turnir sa učešćem 21 velemajstora i majstora. Turnir je završen trijumfom Aleksandra Aljehina, koji je ostvario 12 pobjeda i nije izgubio nijednu partiju. U njegovoj koloni stajalo je 16 poena — poen i po više od Rubinštajna, iza kojeg su slijedili Semiš, Bogoljubov, Maršal i Tartakover, I. Rabinovič, Grünfeld, Nimcovič, Torre, Reti…
Šta je pomagalo Aljehinu da savlada svoje protivnike? Kao da odgovara na to pitanje, on je pisao:
„Na turniru mi je prednost nad protivnicima donijelo, prije svega, potpuno iskorišćavanje njihovih grešaka u otvaranju, kao i precizna igra u završnici.
Borba na turniru i njeni rezultati pokazali su mi da sam bio jači od svih ostalih majstora koji su u njemu učestvovali. Tada se preda mnom postavilo pitanje: u čemu još uvijek zaostajem za Kapablankom? Pažljivo razmislivši, morao sam sebi nepristrasno odgovoriti ovako: još se nisam oslobodio dva sljedeća nedostatka. Prvi se sastojao u pretjeranom dogmatizmu moje igre, tačnije — u težnji da po svaku cijenu i potpuno iskoristim i najmanju stečenu prednost, što je mojoj igri oduzimalo potrebnu elastičnost. Drugi nedostatak se sastojao u još uvijek nesavršenoj tehnici pri prelasku iz središnjice u najpovoljniju završnicu…”
Kao što vidimo, Aleksandar Aljehin i prilikom analize svoje igre opet je upoređuje s nivoom i osobinama Kapablankine igre. Takav usmjeren i sistematski rad on će i dalje neprestano sprovoditi u tom periodu.
Za najblistavije pobjede u svojoj šahovskoj karijeri Aljehin je smatrao trijumfe nad Bogoljubovim u Hastingsu 1922. godine i nad Retijem u Baden-Badenu. Obe te partije bio je prinuđen da igra crnim figurama na pobjedu, i u njima je pokazao najbolje osobine svog talenta. A po čudnoj ironiji sudbine, nijedna od tih Aljehinskih pobjeda nije dobila „nagradu za ljepotu“, jer ni u Hastingsu, ni u Baden-Badenu takve nagrade nijesu bile ustanovljene.
Trijumf Aleksandra Aljehina na turniru u Baden-Badenu ostavio je ogroman utisak na šahovski svijet i potvrdio opravdanost njegovih težnji da se upusti u borbu za titulu svjetskog prvaka. Do takvog zaključka tada su došli brojni autoriteti. Tako je, na primjer, šampion Njemačke Zigbert Tarraš pisao:
„Od dvadeset partija na badenbadenskom turniru Aljehin nije izgubio nijednu, a ostvario je dvanaest pobjeda. Time je pokazao izvanrednu postojanost, koja zaslužuje tim veće priznanje što nijednom nije bio ni u nepovoljnom položaju. Njegova pobjeda na ovom velikom i izuzetno jakom turniru mora se ubrojiti među najblistavije koje su ikada izvojevane, i ona dokazuje da Aljehin ima sve osnove da se bori za svjetsko prvenstvo…“
Nastavljajući svoj članak, Zigbert Tarraš je tvrdio:
„Upoređivanje partija svjetskog šampiona Kapablanke, igranih u Njujorku, sa badenbadenskim partijama Aljehina, s gledišta strateške preciznosti, besprijekornosti igre i temeljitog vođenja napada, nesumnjivo ide u korist Aljehina. U svakom slučaju, pred svjetskim šampionom Kapablankom izrastao je strašan protivnik, koji iz godine u godinu postaje sve jači, i teško da će Kapablanka još dugo uspjeti da se brani od meča s Aljehinom zlatnim bedemom od 10.000 dolara...“
Kao i uvijek, emotivno i duhovito sumirao je tada rezultate badenbadenskog turnira Savielly Tartakower:
„Prisustvovali smo čudesnoj misteriji: zavjeti i nade velikog Čigorina napokon počinju da se ostvaruju. I ako je Morphy bio pjesnik šaha, Steinitz — borac, Lasker — filozof, Kapablanka — čudo-automat, onda je Aljehin, u skladu s ruskim, vječito buntovnim i samokritičnim duhom, sve više tražilac šahovske istine... Šahovskom svijetu (a i čitavom kulturno-sportskom) koji je s napetošću pratio ovaj čudesni let ka vrhu šahovske slave, mi mislimo da sljedećom formulacijom olakšamo neizbježno poređenje Aljehinovih uspjeha s obojicom svjetskih šampiona: Kapablanka ima titulu, Lasker rezultate — ali Aljehin jedini ima stil pravog svjetskog šampiona...“
Odajući priznanje peru vatrenog austrijskog novinara, podsjetimo da je Emanuel Lasker tada smatrao potrebnim da o Aljehinu piše u upozoravajućem tonu:
„Uprkos svojoj mladosti, čvrstom tjelesnom sklopu, bogatstvu mašte, marljivosti i privrženosti šahu, on ipak ne odgovara neslućenim zahtjevima vlastitog stila, jer su za to potrebne nadljudske snage.“
Aljehin, osjećajući radost pobjede, bio je daleko od euforije i, kao što već znamo iz njegovih sopstvenih riječi, mnogo je suzdržanije i samokritičnije ocjenjivao kvalitet svoje igre. Shvatao je da ga još čeka mnogo rada na usavršavanju. Pored toga, nije postojala jasnost u vezi finansijskog obezbjeđenja budućeg meča s Kapablankom.
Nakon badenbadenskog turnira uslijedila je polugodišnja pauza u Aljehinovim nastupima na šahovskim takmičenjima. Na pitanje zbog čega, odgovor nalazimo u pismu Aljehina od avgusta 1925. godine, upućenom iz Lenjingrada Grigoriju Jakovljeviču Levenfišu: „…U ovom periodu (do kraja godine) sam bukvalno preopterećen raznim poslovima i obavezama — pripremam se za doktorske ispite u decembru, a osim toga, intenzivno moram pisati o šahovskim pitanjima kako bih održao mjesečni budžet u ravnoteži. Materijalno, život mi je solidno uređen, ali još ne onako dobro kako bih želio, jer je teško sakupiti značajan kapital samo od šaha, čak i uz uspjeh. Moram se naoružati strpljenjem i polako širiti područje djelovanja.
Naravno, najveća pomoć za mene je činjenica da je moj život smješten u čvrste okvire, jer samo uz određeni minimum mira i unutrašnje ravnoteže mogu biti produktivan…“
Govoreći o tome da mu se, u suštini, usamljeni život u Parizu smjestio u čvrste okvire, Aljehin je mislio na to da je stekao novog pouzdanog prijatelja.
Nova saputnica velemajstora postala je Nadežda Semjonovna Vasiljeva (rođena Fabritska), udovica generala, koja je iz prvog braka imala kćerku. Njihov susret desio se u Parizu, na balu. Prema riječima ljudi koji su poznavali lični život Aljehina, Nadežda Semjonovna je uspjela da mu stvori uslove potrebne za miran život i rad. Živjeli su u udobnom i prostranom stanu u ulici Krua-Niber. Nadin, kako su je zvali bliski ljudi, često je pratila muža na putovanjima na šahovska takmičenja, trudila se da mu pruži moralnu podršku i pokazivala brigu.
Međutim, de jure Aljehin je i dalje bio u braku sa Anom-Lizom, koji je zvanično prekinut tek naredne, 1926. godine. Sa Nadeždom Semjonovnom živio je u vanbračnoj zajednici, bez službene registracije.
U reportaži sa baden-badenskog turnira S. Tartakover, govoreći o Aljehinu, između ostalog, pomenuo je razgovor s Nadeždom Semjonovnom. „Kad biste samo znali — govori mi njegova draga supruga Nadežda Semjonovna — koliko on ozbiljno pristupa unutrašnjem životu Šaha, poštujući zakone koje su mu naložile mudre šahovske figure Života!..“
A kraj 1925. godine Aleksandar Aljehin je obilježio uspješnom odbranom disertacije za zvanje doktora pravnih nauka. Tema disertacije bila je prilično neočekivana — „Sistem zatvorskog kažnjavanja u Kini“. Naravno, njegovo znanje zasnivalo se na temeljnom proučavanju pravnih sistema različitih zemalja tokom studija na Carskoj pravnoj školi u Sankt Peterburgu. Ipak, tema koju je izabrao za disertaciju bila je veoma specifična. Aljehin je morao mnogo da se potrudi kako bi proširio svoja znanja o kineskom zakonodavstvu i njegovoj praktičnoj primjeni, te da formuliše sopstvena gledišta.
Novu godinu Aleksandar Aljehin je dočekao van kuće – u Engleskoj, na tradicionalnom turniru u Hastingsu, koji je počeo 27. decembra. Tamo je podijelio prvo-drugo mjesto sa Milanom Vidmarom. Obojica su osvojili po 8½ poena iz 9 partija.
Zatim je Aljehin zauzeo prva mjesta na još dva manja turnira: u Skarborou – 7½ iz 8 i u Birmingemu – 5 iz 5 poena. Sva ta takmičenja nisu imala veliki sportski značaj, ali su Aljehinu pružila mogućnost za dalje usavršavanje svog stila. Težio je da otkrije i otkloni nedostatke koji su bili svojstveni njegovoj igri u poređenju s igrom Kapablanke.
Već tada su svi priznavali Aljehina kao dubokog analitičara, sposobnog da pronađe najbolje nastavke u svakoj poziciji. Jednom prilikom, kada je odložio partiju u za sebe teškoj poziciji, njegov protivnik – majstor – požurio je kod Tartakovera. Pokazavši mu odloženu poziciju i demonstriravši „odlučujuće“ varijante, upitao je velemajstora:
— Kako vam izgleda pozicija, po vašem mišljenju, ko će dobiti ovu partiju?
— Aljehin — odgovorio je bez razmišljanja Tartakover.
— Ali zašto? — začudio se majstor. — Pa moja pozicija je znatno bolja.
— Ali vi niste pitali čija je pozicija bolja — rekao je velemajstor — nego ste htjeli da znate ko će pobijediti?
Tartakover nije pogriješio — pri doigravanju pobjedu je odnio Aljehin.
Od 8. do 30. marta Aljehin je učestvovao na najvećem takmičenju 1926. godine — međunarodnom turniru u Zemeringu. Na iznenađenje svih, turnir je započeo sa dva poraza, ali je zatim osvojio 12½ poena iz 15 partija. Ipak, propušteno nije uspio da nadoknadi — prvu nagradu osvojio je Rudolf Špilman, koji ga je nadmašio za pola poena. Treće mjesto pripalo je M. Vidmaru sa 12 poena, dok su 4–5. mjesto podijelili sa po 11½ poena A. Nimcovič i S. Tartakover.
Pored druge nagrade na turniru, Aljehin je dobio još tri specijalne nagrade: za najveći broj pobjeda, za najduži niz pobjeda — pet uzastopnih — i za najljepšu partiju.
Svoj neuspješan start Aljehin je kasnije objasnio time da nakon baden-badenskog uspjeha nije mogao da postigne neophodan psihološki uspon, osjećao je razočaranje zbog neizvjesnosti oko meča s Kapablankom i ljutnju zbog odbijanja Bogoljubova da učestvuje na turniru. Zato je i počeo da igra bez potrebne inspiracije.
Tokom Zemerinškog turnira, dopisnik popularnog austrijskog šahovskog časopisa Viner šahcajtung zamolio je neke od stalnih učesnika takmičenja da se izjasne o tome šta ih je privuklo i vezalo za šah. Zanimljive i često psihološki vrijedne odgovore na anketu „Kako sam postao majstor“ dali su dr A. A. Aljehin, A. I. Nimcovič, Rihard Reti, Akiba Rubinštajn, Rudolf Špilman i profesor Milan Vidmar.
Nas, naravno, najviše zanimaju odgovori Aljehina:
„Da postanem šahovski majstor navelo me je, prije svega, traganje za istinom, a zatim i težnja ka borbi. Još kao mali dječak osjetio sam u sebi šahovski dar, a sa 16 godina — kao gimnazijalac (1909. godine) — postao sam majstor. Igram šah od sedme godine, ali ozbiljno sam počeo da igram sa dvanaest. I već tada sam osjetio unutrašnju težnju, neodoljivu privlačnost ka šahu…“
Cilj ljudskog života i smisao sreće sastoje se u tome da čovjek pruži maksimum onoga što može da da. I kako sam ja, da tako kažem, podsvjesno osjetio da najveća dostignuća mogu da postignem u šahu — postao sam šahovski majstor. Ipak, moram da istaknem i naglasim da sam profesionalac postao tek nakon odlaska iz Rusije i da imam namjeru da nastavim rad na pravnom polju.“
Čitajući ove redove Aljehina, iznova se misleno vraćaš tom čudesnom ispoljavanju dara koji je od početka usađen u čovjeka, pratiš put njegovog razvoja. U Aljehinovim odgovorima ističe se međusobni uticaj čovjeka i šaha na oblikovanje karaktera i stila igre.
Što se tiče završne Aljehinove rečenice, ona je sasvim razumljiva — šahisti koji su postali profesionalci bili su slabo materijalno obezbijeđeni, zavisili su od organizatora turnira i mecena, ako bi se takvi uopšte našli. Planirani meč s Kapablankom tada još nije imao ohrabrujuću izvjesnost, i Aljehin je, naravno, morao razmišljati kako da svoju neugasivu ljubav prema šahu potkrijepi materijalnom osnovom, koristeći svoje pravno obrazovanje.
Samo četiri dana nakon završetka turnira u Zemeringu, zatičemo Aljehina među učesnicima drugog takmičenja — u Drezdenu. Tu je igrao sabrano od samog početka i bio je zadovoljan svojim stvaralačkim postignućima. Ali ga je u sportskom pogledu nadmašio Aron Nimcovič, koji je osvojio prvu nagradu sa sjajnim rezultatom od 8½ poena iz 9 partija. Aljehin, koji takođe nije izgubio nijednu partiju, zaostao je za njim za poen i po. Iza njih su bili Rubinštajn, Tartakover…
Pored nagrade za drugo mjesto na turniru, Aljehin je zajedno sa Nimcovičem dobio i drugu nagradu za najljepšu partiju, koje su obojica osvojili protiv istog protivnika — Rubinštajna.
Ovdje je pogodno napraviti kratku digresiju, posebno u vezi sa odnosom Aljehina i Nimcoviča. Dobro je poznato da je Aljehin nestrpljivo reagovao na iskrivljavanje njegovog prezimena kada se izgovaralo sa „jo“ (ё), do te mjere da ponekad nije pružao ruku. Neki šahisti su to smatrali čudnim, dok je Nimcovič namjerno često izgovarao prezime Aljehina pogrešno, da bi ga izveo iz ravnoteže. Međutim, Aljehinovi zahtjevi nisu bili čudni. Potomci porodice Prohorov, sa kojima se autor knjige susreo, branili su ovo pravilo držeći lingvističke rječnike u rukama.
To su potvrdile i informacije koje su nedavno stigle iz oblasti Kastornog u Kurskoj oblasti. Ispostavilo se da stanovnici sela koja gravitiraju prema nekadašnjem imanju Aljehina „Crvena dolina“ i danas izgovaraju prezime Aljehin samo sa „e“, bez tačkica iznad tog slova. „Mi smo Aljehinski“, i dalje govore starosjedioci, a u njihovim riječima može se osjetiti poštovanje seljaka prema zemljoposedniku.
U avgustu 1926. godine Aleksandar Aljehin je, po pozivu Argentinskog šahovskog saveza, otputovao u Buenos Aires. Ovo putovanje je započeo u nadi da će dobiti finansijsku podršku za organizaciju meča sa Kapablankom. I nije se razočarao. Već nedelju dana nakon njegovog dolaska u Buenos Aires, postavljeno je pitanje o meču za svetsko prvenstvo. Uticajni lokalni krugovi su pokazali veliko interesovanje za to; ideju je, između ostalih, podržao i predsednik Argentine Alvear. „Pregovori su išli uspješno,“ pisao je kasnije Aljehin, „i ubrzo su mi javili da je finansijska baza, koju su tražili londonski uslovi, potpuno obezbjeđena. Tada sam poslao Kapablanki svoj izazov, ali nisam odmah dobio jasan odgovor, pa je pitanje i početkom 1927. godine ostalo otvoreno...“
Objašnjavalo se to time što je Nimcovič, koji je takođe izazvao Kapablanku, odustao od svojih zahtjeva za meč tek krajem 1926. godine.
Aljehin, izražavajući zahvalnost vladi i Šahovskom savezu Argentine, trudio se da pokaže svoje umeće u najboljem svetlu. Pobjeđivao je u svim organizovanim turnirskim i konsultacionim partijama, što nisu uspeli ni Lasker ni Kapablanka, koji su ranije boravili u Buenos Airesu. Iz Argentine je Aljehin putovao u Urugvaj i Brazil, gde je održao 20 simultanki, davao predavanja, prije svega o evoluciji šahovske igre. Svuda je bio dobro prihvaćen i pokazivao se veliki interes za predstojeći meč.
„Rezultati mog putovanja u Južnu Ameriku su me duboko zadovoljili,“ pisao je Aljehin u knjizi „Na putu ka višim šahovskim dostignućima“. „Što se tiče umijeća, osjećao sam se sasvim sazrelo, a u sportskom pogledu ogroman uspjeh bilo je to što je finansijska strana meča sa Kapablankom konačno obezbjeđena…“
U decembru 1926. godine Aljehin se vratio u Evropu i već jnedelju dana kasnije, u različitim gradovima Holandije, započeo meč od deset partija sa Maksom Eveom. Meč je završen rezultatom 5½ : 4½ u korist Aljehina. Normalni tok tog takmičenja bio je prekidan iznenadnim vijestima koje su Aljehina izbacivale iz takta. Dobio je telegram čiji sadržaj je ponovo dovodio u pitanje njegov meč sa Kapablankom, usprkos tome što je ispunio sve uslove Londonskog sporazuma. Organizacioni odbor Njujorškog turnira, planiranog za februar-mart, odlučio je da prvi kandidat za svjetsko prvenstvo mora biti onaj koji zauzme najmanje drugo mjesto na tom takmičenju. Aljehinu je bilo neophodno da prekine meč sa Eveom i hitno otputuje u Pariz kako bi riješio ovo pitanje. Uslijedila je razmjena dugog niza kablograma između Aljehina, Organizacionog odbora i Kapablanke, koji su, nakon raznih odlaganja, morali ukloniti odredbu koja je umanjivala Aljehinova prava.
„Ovo je velika pobjeda A. A. Aljehina,“ isticalo se u štampi, „i u određenom smislu ona je zahtjevala ne manje energije nego što će zahtjevati pobjeda nad samim Kapablankom u meču...“
Meč-turnir u Njujorku održavao se od 19. februara do 25. marta u četiri kruga, uz učešće Kapablanke, Aljehina, Vidmara, Maršala, Nimcoviča i Špilmana. Pretpostavljalo se i učešće Laskera i Bogoljubova, ali oni nisu došli na takmičenje. Turnir je protekao u napetoj borbi, ali već od trećeg kola svjetski prvak je preuzeo vođstvo i zadržao ga do kraja. Ostvarivši 8 pobeda i ne doživjevši nijedan poraz, on je pobijedio u mikro-mečevima protiv svih protivnika i sakupio 14 poena od 20. Aljehin je osvojio drugo mjesto sa 11½ poena, treći je bio Nimcovič sa 10½ poena. Iza njih su bili Vidmar, Špilman i Maršal.
Suma sumarum turnira u članku njujorškog lista od 27. marta 1927. godine, Hose Raul Kapablanka analizirao je igru svih učesnika takmičenja. Evo šta je tada svjetski prvak napisao o Aljehinu:
„Aljehin je na početku turnira bio donekle demoralisan porazom u partiji protiv mene, a već sljedećeg dana doživio je drugi poraz od Nimcoviča. To je bio veoma ozbiljan udarac, koji je ugrozio njegove šanse za drugo mjesto. Međutim, postepeno, kako se turnir razvijao, on je povratio ravnotežu i polako sustizao Nimcoviča, da bi ga na kraju i prestigao, završivši turnir kao drugi, poen ispred trećeplasiranog.
Pokazao je u svojoj igri neke sitne slabosti, ali u cjelini njegova igra odlikuje se izuzetnom cjelovitošću. Njegova partija sa Maršalom iz 18. kola jedna je od najboljih na turniru.
On je, bez sumnje, dokazao da je najjači od svih mojih protivnika.“
Po završetku međunarodnog turnira u Njujorku, Aleksandar Aljehin je temeljito analizirao sve partije takmičenja, posvetivši posebno pažnju igri Kapablanke. Već tada je započeo pripremu zbirke partija s tog turnira. Knjiga će biti objavljena nakon meča s Kapablankom — u njoj će se Aljehin predstaviti čitaocima kao vrhunski šahista, obdaren darom dubokog komentatora i talentovanog pisca.
Sam Aljehin nije bio zadovoljan svojim nastupom na njujorškom turniru 1927. godine. Bio je u lošoj formi, a neobičan mu je bio tada novi vremenski kontrolni sistem za razmišljanje — 2 sata i 30 minuta za 40 poteza. To ga je navelo da se više oslanja na svoju tehniku igre i tek se pred kraj turnira vratio svom kombinacionom stilu.
A nakon turnira, kada su sve prepreke nestale i pitanje meča sa Kapablankom bilo konačno riješeno, Aljehina su obuzeli sumnje. „Da li je plodonosan bio moj višegodišnji rad na usavršavanju svog stila? — pitao sam sebe. — Da li je on dobio konačnu formu, jesam li dobro usvojio sve što sam izvukao iz iskustva, jesu li moji zaključci bili ispravni? Bilo mi je neophodno da provjerim da li sam čvrsto učvrstio sve ono što sam ranije usvojio, korak po korak, i zato sam — nastavio je Aljehin — rado prihvatio poziv na turnir u Kečkemetu, iako je do mog polaska za Buenos Aires ostalo svega šest nedjelja. I ubrzo sam se uvjerio da igram sasvim sigurno i sa istom jasnoćom i lakoćom kao što je to bilo u Badenu-Badenu. Pri tome je od druge polovine turnira umjetnički interes za mene pao u drugi plan, i jedini, čisto sportski zadatak bio je — zadržati stečenu prednost do kraja.“
Turnir u Kečkemetu održan je u dvije etape: najprije se igralo u dvije preliminarne grupe sa po 10 učesnika, a zatim su po 4 najbolja iz svake grupe formirali finalnu grupu. Aljehin je osvojio prvu nagradu, sakupivši 12 poena iz 16 partija bez ijednog poraza. Drugu i treću nagradu sa po 11½ poena podijelili su A. Nimcovič i L. Štajner.
Kada se turnir u Kečkemetu završio 14. jula 1927. godine, do početka dugo očekivanog meča za titulu svjetskog šampiona između Hosea Raula Kapablanke i Aleksandra Aljehina u Buenos Ajresu ostao je svega mjesec dana.
Prognoza nije nedostajalo. Po prvi put za ono vrijeme u borbu za časnu titulu ušli su rivali u punom zamahu svog životnog i šahovskog puta. Kapablanka je tada imao 38, a Aljehin 34 godine. Svaki od ovih istaknutih velemajstora imao je iza sebe niz sjajnih pobjeda na međunarodnim turnirima i nagrade za najljepše partije. I jedan i drugi posjedovali su profinjeno poziciono razumijevanje i zapanjujuću brzinu šahovnog mišljenja.
Ali predstojećem meču Kapablanka i Aljehin su pristupili sa fundamentalno različitih stvaralačkih platformi, što je njihovom susretu davalo poseban značaj.
Kapablanka je u svom šahovskom stvaralaštvu težio naizgled jednostavnim pozicijama koje zahtijevaju duboku intuiciju i virtuoznu tehniku. Godine 1921, kada je uvjerljivo pobijedio u meču za svjetsku titulu Emanuela Laskera, njegova šahovska snaga je, kako je zabilježio Aljehin, „dostigla vrhunac: kristalno čisto vođenje otvaranja i središnjice bilo je sjedinjeno sa neprevaziđenom tehnikom završnice.” Ali iz toga, naravno, nije slijedilo da je dalji napredak u šahovskoj umjetnosti nemoguć.
Kapablanka je stekao reputaciju „šahovske mašine u ljudskom obliku“, virtuoza šahovske tehnike koji bez greške koristi i najmanju pozicionu prednost. Bio je ubijeđen da je otkrio šah do kraja i da zna tajnu pobjede. Po njegovom mišljenju, susreti ravnopravnih šahovskih velikana u budućnosti će neizbježno završavati remijima. Razvoj šaha će tada ući u ćorsokak. Blisku „remijsku smrt“ šahu predviđao je i Lasker.
Ali Aljehin je bio ubijeđen u suprotno – vjerovao je u neograničene stvaralačke mogućnosti šaha. Posjedujući izraženu kombinacionu intuiciju, Aljehin je duboko razumijevao dinamiku pozicije i uvijek je težio punokrvnoj, borbenoj igri. Njegove neočekivane i sadržajem originalne kombinacije pojavljivale su se čak i u najjednostavnijim pozicijama. Aljehinove kombinacije su otvarale neistražene dubine šaha i uvjeravale u njegovu neiscrpnost.
Prije meča u Buenos Ajresu, samo su Lasker i Kapablanka uspijevali da odole Aljehinovom napadu, suprotstavljajući njegovoj burnoj mašti čvrstu pozicionu učenost, i odnose pobjede. U dotadašnjim susretima Aljehin je izgubio od Kapablanke 5 partija, uz 7 remija, i ni u jednoj nije uspio da pobijedi. Zbog toga su neki šahovski autoriteti, poput G. Maroczyja, R. Špilmana, E. Grünfelda i drugih, tvrdili da Kapablanka u meču neće izgubiti nijednu partiju. Drugi su bili oprezniji, ali ni oni nisu vjerovali da je poraz šampiona moguć. Stil igre Aljehina, naravno, ostavljao je snažan utisak, ali se činilo da je rezervna snaga Kapablanke daleko veća.
U uspjeh pretendenta vjerovalo je malo ko. Richard Réti je nazvao Aljehinov stil stilom budućnosti, „koji mora pobijediti stil Kapablanke isto kao što će avion, jureći kroz vazduh, na kraju prestići voz koji puzi po zemlji... Budućnost pripada Aljehinovom stvaralaštvu.“
Izuzetnu pronicljivost pokazao je i izdavač moskovskog časopisa Šahmaty N. I. Grekov, poznati istoričar i književnik. „Protivnici su ravnopravni,“ pisao je on. „Ali ako hirovita Fortuna u predstojećoj borbi podari pobjedu jačem, onda od trenutka završetka meča svjetski šampion treba da postane Aljehin.“
Sami učesnici meča različito su procjenjivali svoje šanse. Kapablanka, po dolasku u Buenos Ajres, savjetovao je svojim navijačima koji su na njega ulagali u opkladama: „Ne dajte preveliku prednost. Sto prema jedan je previše, ali pet prema jedan — to je dovoljno.“ On nije imao nikakve sumnje u svoju pobjedu…
A evo šta je rekao Aleksandar Aljehin, kada je u pariskoj kafani „Régence“ sreo profesora A. A. Smirnova, poznanika iz Sankt Peterburga — govorio je o tome bez samozavaravanja:
„Za mene nema nejasnoća u igri Kapablanke i s te strane sam savršeno pripremljen za borbu. Ipak, još uvijek ne mogu da zamislim kako ću uspjeti da pobijedim šest partija. Istina, još manje mogu da zamislim kako će on pobijediti mene šest puta...“
Aleksandar Aljehin približavao se ostvarenju svog životnog sna. Cio svoj svjesni život bio je usmjeren ka jurišu na šahovski Olimp. A sada, voljom sudbine, od njega je zavisila i buduća sudbina šahovske umjetnosti. Ćorsokak, „smrt od remija“ – ili neograničena kreativnost?..
Šahovski svijet bio je u iščekivanju događaja koji je trebalo da da odgovor na to pitanje.
MEČ U IME BUDUĆNOSTI ŠAHA
Dugom iščekivanju željenog meča s Kapablankom približavao se kraj. Uoči tog istorijskog susreta, Aleksandar Aljehin smatrao je neophodnim da uredi svoj pravni status – i prihvatio je francusko državljanstvo.
Dana 22. avgusta 1927. godine krenuo je zajedno sa suprugom na dalek put, u Argentinu. Prelazeći Atlantski okean na francuskom brodu „Massilia“, Aljehin se ponovo i ponovo u mislima vraćao zaključcima koje je donio nakon višegodišnjeg proučavanja Kapablankinog stila. On nije bio besprijekoran niti bezgrešan. Legenda o „nadigraču“ bila je pretjerana. Kapablanka je, nesumnjivo, „prvoklasni majstor, čija se snaga više temelji na intuiciji nego na kritičkom razmišljanju“.
Svoje opšte viđenje igre svjetskog šampiona Aljehin je ovako formulisao:
„U otvaranju ima veliku snaga samo kao defanzivac; središnjica je njegova najjača strana – tu, kad se ukaže prilika, zna da bude aktivan; u završnici, za prvoklasnog majstora nije opasan – jer se samo u izuzetnim slučajevima uspije uzdići iznad prosječnosti…“
S tim zaključcima stigao je Alekandar Aljehin 7. septembra 1927. godine u Buenos Ajres. Dočekan je srdačno, ali se uzdržao od bilo kakvih komentara povodom predstojećeg meča.
Dana 15. septembra 1927. održana je svečana ceremonija otvaranja meča. Sala pozorišta u Buenos Ajresu bila je prepuna. Reporteri su nastojali da zabilježe istorijski trenutak i prenesu i najmanje detalje. Prema njihovim opisima, Aljehin i Kapablanka činili su slikovit kontrast: plavokosi, nježnih crta i plavih očiju — tipičan Slaven — naspram tamnoputog Kubanca sa sivo-zelenim očima; obojica vitki, viši od prosjeka, obučeni u crna, stroga odijela.
Meč je otvorio predsjednik Argentine Marcelo T. de Alvear. Tog dana izrečeno je mnogo oduševljenih govora na račun dvojice budućih rivala. Ali vrhunac ceremonije svakako je bilo žrijebanje boja figura. Ono je imalo ne samo sportski, već i psihološki značaj za sam početak meča.
Kapablanka je imao sreće — pripale su mu bijele figure. Dobivši pravo da započne meč, svakako je namjeravao da to odmah iskoristi. Njegova neposrednost u igri bijelim figurama na pobjedu, a crnim na remi, ranije je izazivala divljenje i kod samog Laskera.
Već sljedećeg dana masa navijača opsjedala je kuću broj 443 u ulici Carlos Pellegrini, gdje se nalazio Argentinski šahovski klub. Učesnicima meča pripao je drugi sprat, dok je prizemlje bilo otvoreno za javnost. Tamo su odigrane gotovo sve partije meča, osim dvije koje su se igrale u Jockey Clubu. Međutim, zbog bučne atmosfere u tom klubu, na Aljehinov zahtjev, meč je vraćen u šahovski klub.
Sudija je pustio satove, i Kapablanka je povukao pješaka sa e2 za dva polja. Aljehin je odgovorio potezom e6. Francuska partija. Upravo tako je 1914. godine u Sankt Peterburgu započeo njihov prvi susret na međunarodnom turniru. Siguran u svoju nadmoć, svjetski prvak sada je pomalo površno odigrao otvaranje. To je omogućilo Aljehinu da elegantnim manevrom osvoji pješaka. Kapablanka se, suočen s lošijom pozicijom, branio očajnički, ali bez uspjeha. Aljehin je sjajno odigrao završnicu partije, i nakon 43. poteza crnog — Kapablanka je predao.
Poraz svjetskog prvaka u prvoj partiji meča odjeknuo je kao grom iz vedra neba. Donekle je uzdrmao samopouzdanje poklonika Kapablankinog talenta, ali Kubanac je, čini se, poraz smatrao slučajnim. Ipak, Kapablanka više nijednu partiju u tom meču nije otvorio potezom kraljevog pješaka. Vratio se svojim omiljenim sistemima, koji su proisticali iz daminog gambita, indijske odbrane, i prešao u snažan napad.
Kapablanka je energično i sistematski nadigrao protivnika u 3. partiji, imao veliku prednost u 5., a uvjerljivo pobijedio u 7., gdje je njegova ofanziva predstavljala jedno od najuspješnijih taktičkih ostvarenja šampiona. Igrajući crnim figurama, lako je neutralisao sve pokušaje Aljehina da zaigra na pobjedu u 2., 4., 6. i 8. partiji.
Povoljan razvoj događaja nastavio se za Kapablanku i u 9. partiji. Uspješna teoretska novost u otvaranju donijela mu je očiglednu pozicionu prednost. Izgledalo je da je nova pobjeda na dohvat ruke. Međutim, naišao je na odlučan otpor. Aljehin se branio virtuozno, nalazio jedine poteze kojima je mogao odbiti prijetnje bijelog. Njegovi sjajni taktički manevri potpuno su neutralisali Kapablankin pritisak i partija je završena remijem.
Ruski velemajstor ponovo je dolazio sebi. Iza njega su bile neugodne posjete ljekaru koji mu je, zbog upale pokosnice, morao izvaditi šest zuba. Za javnost to, naravno, ostalo je u pozadini, ali Aljehin je danima trpio jake bolove i visoku temperaturu. U takvim uslovima bilo je teško skoncentrisati se na važne partije. Sada se, međutim, osjećao znatno bolje i bio je pribran.
U 10. partiji Kapablanka, igrajući crnim figurama i držeći se svojih principa, težio je izjednačenju, što je dovelo do remija. Napad je planirao da nastavi u narednoj partiji. Međutim, 8. oktobra 1927. godine, u 11. partiji, igra je poprimila za Kapablanku neočekivan tok. Aljehin je samouvjereno odgovarao na njegov pritisak snažnim kontraudarima.
„To je bila izuzetno teška i sadržajna partija“ — zapisao je kasnije Aleksandar Aljehin, koji je u njoj odnio pobjedu. „Ako su u njenom drugom dijelu i s jedne i s druge strane pravljene greške, treba imati u vidu da je, uprkos prividnoj jednostavnosti, pozicija neprestano nudila osnovu za brojne zamršene kombinacije, za čiji je proračun svaki od protivnika morao da uloži sve svoje snage. Pri tome su obojica bili u cajtnotu, zbog čega su više puta pravili previde.“
Borba u 11. partiji bila je završena, nakon odlaganja, 9. oktobra.
— „Ja tako ne umijem da pobjeđujem!“ — izustio je tada potreseni Kapablanka u razgovoru s jednim reporterom. Njegovo uzbuđenje ostavilo je traga, pa je u narednoj, 12. partiji, svjetski šampion napravio nekoliko netačnih poteza. Pogrešna kombinacija dovela ga je ne samo do gubitka figure, već i do novog poraza.
Rezultat meča sada je bio u Aljehinovu korist — tri pobjede prema dvije Kapablankine.
To je primoralo Kapablanku da pređe na oprezniju igru. Igrajući bijelim figurama, nastavio je da vrši pozicioni pritisak u 13., 15., 17., 19., pa čak i — suprotno vlastitim principima — u 20. partiji. Ipak, ishod je u svima bio isti — remi. I sve parne partije, u kojima je Kapablanka bio crni, takođe su završene bez pobjednika.
Dana 26. oktobra igrana je 21. partija. Ne postigavši ni najmanju pozicionu prednost iz otvaranja, Kapablanka je odlučio da zakomplikuje igru. Ali, kao i u 11. partiji, Aljehin je ponovo pokazao zapanjujući kombinacioni talenat, iznalazeći neprestano najjače poteze. Kapablanki su nestale sve mogućnosti za protivigru i u 32. potezu bio je primoran da prizna četvrti poraz.
Tu partiju Aleksandar Aljehin je smatrao najboljom u čitavom meču.
Ohrabren pobjedom u 21. partiji, Aleksandar Aljehin preduzeo je energičan pokušaj da učvrsti svoj uspjeh u narednoj, 22. partiji. Snažan juriš na poziciju crnog, uz genijalnu žrtvu figure, srušio je Kapablankine bastione. Izgledalo je da je njegova kapitulacija vrlo blizu. Međutim, prilikom doigravanja, Aljehin iz nekog razloga odustaje od planiranog nastavka, pravi nekoliko netačnih poteza, što Kapablanka vještim manevrima koristi da tešku završnicu svede na remi.
Nakon toga svjetski prvak odbio je Aljehinove napade u 23. i 24. partiji. Pored toga, u 25. partiji ponovo je preuzeo inicijativu, u 26. bez mnogo truda izborio remi, a u 27. prešao u odlučan napad. Njegov pritisak na Aljehinovu poziciju stalno je rastao, ali u toku napada propustio je taktički udar na 36. potezu, a već u narednom učinio i ključnu grešku, koja je partiju dovela do remija. Aljehin je kasnije priznao da je Kapablanka morao da dobije tu partiju, ali mu je pobjeda izmakla na isti način kao što se to dogodilo Aljehinu u nesretnoj 22. partiji.
Ipak, nastavljajući napad, Kapablanka je u 29. partiji uspio da nanese poraz izazivaču. To je bila njegova treća — i posljednja — pobjeda u meču. Izgledalo je da je blizu uspjeha i u 31. partiji, ali je Aljehin, koristeći sitne pozicione slabosti protivnika, uspio da izjednači tešku završnicu.
Ishod meča odlučila je 32. partija, igrana dva dana — 22. i 23. novembra. Aljehin je originalno i oštro otvorio partiju, usmjerivši je ka komplikacijama punim kombinacija. Kapablankini pokušaji da pojednostavi igru i smanji napetost bili su osujećeni. Aljehin je došao do pete pobjede.
Nakon toga, u igri Kapablanke osjetio se pad — djelovao je utučen, izgubio je nadu. U 33. partiji remi je zabilježen već u 18. potezu, dok je u 34., koja je postala posljednja u meču, njegovo uporno dvodnevno pružanje otpora — 27. i 28. novembra — već nije moglo ništa da promijeni. Aljehin je odlučujuću partiju odigrao sjajno, u napadačkom stilu, i ostvario dobijenu poziciju.
Međutim, Kapablanka nije priznao poraz i izrazio je želju da partiju odloži radi naknadnog doigravanja. Očigledno je htio da odgodi neizbježan kraj, da izbjegne aplauze upućene srećnijem protivniku.
A pozicija u odloženoj partiji bila je toliko jasna, da bi i slabije upućen ljubitelj šaha pri pogledu na tablu mogao reći da je crni izgubljen. Aljehin je imao ogromnu prednost — dva vezana proširene pješaka, dok je njegova top potpuno odsjekao crnog kralja od mjesta odlučujućih dešavanja. Jedan Kapablankin top, naravno, nije bio u stanju da zaustavi bijele pješake na njihovom putu ka osmom redu.
Dana 29. novembra 1927. godine, publika koja je ispunila salu do posljednjeg mjesta s nestrpljenjem je iščekivala pojavu rivala na sceni. Novine su još ujutru donijele senzacionalnu vijest da je „Aljehin nadomak titule svjetskog šampiona“. Ali, da li je to zaista bilo tako? Svi su željeli da budu svjedoci istorijskog događaja — završetka meča.
Aljehin je, zajedno sa suprugom, došao u salu u tačno zakazano vrijeme na nastavak odložene partije.
Sudije su pokrenule šahovski sat, i kazaljke na brojčaniku koji je pokazivao vrijeme koje je svjetski šampion potrošio na razmišljanje ponovo su počele da se pomjeraju. Ali Kapablanka se toga dana nije pojavio u sali. Nedoumicu koja je obuzela sve prisutne razriješio je zamjenik glavnog sudije, Carlos Augusto Querencio, kada je ušao u salu. On je saopštio da Kapablanka neće doći, a zatim je, ušavši u prostoriju sekretarijata, predao Aljehinu pismo, u kojem je stajalo:
„29. novembar 1927. Dr A. Aljehinu. Poštovani gospodine Aljehin, predajem partiju. Dakle, Vi ste svjetski šampion, i čestitam Vam na Vašem uspjehu. Molim Vas da prenesete moj pozdrav gospođi Aljehin. Iskreno Vaš, J. R. Kapablanka.“
Naravno, žalostan je bio način na koji Kapablanka nije pronašao u sebi moralnu snagu da dođe u salu, lično preda meč i čestita pobjedniku, da ga proglasi novim svjetskim prvakom. Vjerovatno je upravo to i označilo početak njihovog kasnijeg neprijateljskog odnosa, koji je trajao godinama.
Ali najvažnije je bilo to što je Aleksandar Aljehin ostvario svoj san i postao prvi ruski svjetski šampion u šahu, što su trijumfovale stvaralačke ideje ruske šahovske škole, koja je odbacila sablast šahovske smrti od remija“. Tog istorijskog dana, 29. novembra 1927. godine, oduševljenje nije obuzelo samo Aljehina, već i čitavu salu. Gledaoci su gromoglasno aplaudirali novom svjetskom šampionu, a zatim ga uz ushićene povike podigli na ramena i proslavljajući nosili ulicama Buenos Airesa sve do hotela.
Na ishod meča reagovala je štampa iz čitavog svijeta. Stil u kojem je Aljehin odnio pobjedu izazvao je zaprepašćenje. Bio je kao da je isti kao ranije, a ipak nov, poznat i nepoznat u isto vrijeme. Neki poznavaoci su u njemu čak prepoznavali osobine stilа Kapablanke. U stvarnosti, Aljehin se nije ni u čemu odrekao svojih šahovskih principa, svog kombinacionog stila, u kojem su bile vidljive napredne ideje ruske, čigorinske škole. On ih je samo prilagodio najtežim zadacima koje je preuzeo na sebe u istorijskom meču.
U meču su se sudarile dvije različite psihološke ličnosti. Ako su na Kapablanku neuspjesi u meču djelovali depresivno, Aljehin je, naprotiv, poslije poraza uvijek počinjao da igra jače, inicijativnije. Ta izuzetno rijetka psihološka osobina bila je prisutna kod njega još od mladosti. Njegova igra je posebno dobijala na snazi prema kraju svakog takmičenja. Aljehin je čitavom svojom psihologijom predstavljao idealni tip šahovskog borca.
Novine su isticale izuzetno napet karakter borbe, očiglednu nadmoć Aljehina, koji je uspio da savlada protivnika s prednošću od tri poena. Pri tome nije prošla nezapaženo ni sljedeća, nimalo nevažna činjenica: Kapablanka je uspjeh ostvarivao samo u partijama u kojima je igrao bijelim figurama, dok su Aljehinove pobjede bile ravnomjerno raspoređene — u tri partije bijelim, a u tri crnim figurama. Posebno je naglašen visok stvaralački nivo meča, iako su se u pojedinim partijama mogle naći i greške. Ali svi su razumjeli da su one neizbježne u tako odgovornim nadmetanjima.
Sve je interesovalo mišljenje samih učesnika meča.
U članku „Moj poraz“, objavljenom u listu „Njujork tajms“, Hose Raul Kapablanka je pisao: „To je bila žestoka borba i Aljehin je izašao iz nje kao pobjednik prvenstveno zato što je znao da iskoristi sve prednosti koje su bile na njegovoj strani... Moram da odam priznanje svom protivniku. Ni najmanje ne želim da umanjim njegovo dostignuće. U svakoj partiji pokazivao je ogromnu snagu volje; uporno je težio pobjedi i čvrsto se branio. Bez sumnje, u ovom meču je igrao bolje od mene, i ono što je pokazao zaslužuje potpuno divljenje.“
Aleksandar Aljehin je takođe dao visoku ocjenu igri svog protivnika i, završavajući svoj članak, pisao: „Napokon se ostvario san mog života i uspio sam da uberem plodove svojih dugih napora i truda.“
Sa velikom pažnjom čitane su ocjene autoriteta.
Bivši svjetski šampion Emanuel Lasker je tih dana pisao:
„Pozdravljam brilijantnu pobjedu Aljehina, koji je ostvario goruću Čigorinovu želju, čiji je on neposredni nasljednik — i po svojoj vatrenoj genijalnosti, i po temperamentu svoje igre... Aljehinova pobjeda je pobjeda nepokolebljivog borca nad razumom koji izbjegava sve nejasno. Kapablanka je težio tačnosti naučnim metodama; Aljehin je u većoj mjeri umjetnik, u njemu ima više traganja, a u suštini je takvo stvaralaštvo uzvišenije — naročito kad se ispoljava u borbi...“
Ove osobine Aljehinovog stila isticao je i Rihard Reti: „...Aljehin je nadahnuti umjetnik... iako je više puta stvarao savršena umjetnička djela, sebe nikada nije smatrao savršenim; vječno traga, stalno napreduje; suptilno zahtjevan prema sebi, i sada vidi pred sobom mnogo nejasnog i neriješenog... Aljehin je porazio Kapablanku ne putem silovitih napada, već strasnom potragom za novim putevima...“
Aljehinova pobjeda naišla je na širok odjek u Sovjetskom Savezu. U redakcije časopisa i novina stigla je lavina pisama u kojima se pozdravljao uspon predstavnika domaće škole na šahovski tron. Svoje mišljenje u štampi su iznijeli i iskusni šahovski majstori naše zemlje.
„...Aleksandar Aleksandrovič Aljehin je osvojio meč i titulu prvog šahiste svijeta u takvom stilu i u takvim okolnostima, koji isključuju svaku sumnju da je pobjeda pripala najboljem...“ — pisao je Grigorij Levenfiš u časopisu „Šah“. Svoju analizu borbe za svjetsko prvenstvo završio je odlučno: „Značaj Aljehinove pobjede prije svega je u tome što šahovskom umijeću vraća njegovu visoku ulogu... Novi svjetski šampion je pokazao dubinu stvaralačke mašte... Aljehinove partije, po bogatstvu ideja koje ih prožimaju i po savršenstvu forme — prave su dragocjenosti šahovske umjetnosti. Aljehin je istinski najveći šahovski umjetnik savremenog doba.“
Ogromno interesovanje koje je svuda izazvao rezultat meča potaklo je Aljehina da početkom 1928. godine da novinarima opširniji intervju. On je bio objavljen u inostranoj štaampi, kao i u petom broju moskovskog časopisa „Šah“ iste godine. Upoznati se s tim intervjuom nije beskorisno ni za današnje čitaoce.
„Tako je malo vremena prošlo od završetka meča za svjetsko prvenstvo — a već sam mnogo puta morao da odgovorim na pitanje koje, kao u žiži, odražava stav ogromne većine kako ljubitelja šaha, tako i ljudi potpuno ravnodušnih prema našoj umjetnosti i sportskoj strani meča:
— Kako (to jest, zapravo, zašto) ste uspjeli da pobijedite Kapablanku?
— Mislim da mojoj pobjedi može postojati samo jedno objašnjenje, koje je po svojoj jednostavnosti nalik na jednu od „istina“ gđe de la Palis, a to je da sam u Buenos Ajresu krajem 1927. godine jednostavno igrao bolje od Kapablanke...“
Može se, naravno, razmatrati da li je moj protivnik bio u svojoj najboljoj formi (iako je on sam prije početka meča izjavio urbi et orbi da se osjeća odlično i da je potpuno spreman za borbu), i hoće li u sebi pronaći nove snage za revanš-meč koji sanja da organizuje 1929. godine. Uprkos vrlo visokom mišljenju o klasi mog protivnika, kao i jednako visokoj ocjeni njegovog intuitivnog dara i klasičnog stila njegovog stvaralaštva, smatram da će Kapablanka 1929. godine biti vrlo malo različit od Kapablanke iz 1927. godine — isto onoliko koliko se i ovaj potonji razlikovao od onog koji je pobijedio Laskera u Havani 1921. godine.
Tako mislim zato što dva i po mjeseca kontakta s kubanskim genio latino mogu samo da učvrste moje mišljenje o njemu, koje je počelo da se formira još u znamenitim danima peterburškog turnira 1914. godine: šahovski nedostaci Kapablanke, istina, nisu veliki i ja ih teško mogu iskoristiti, ali su zato neiskorjenjivi, jer su suviše čvrsto povezani s njegovim ljudskim, suviše ljudskim manama.
Ali ako Kapablanka nije igrao lošije nego ranije, zašto su naši raniji rezultati bili tako malo slični onome što se dogodilo u meču?
Da, vjerovatno prije svega zato što sam se ja po prvi put u čitavoj svojoj šahovskoj karijeri u Buenos Ajresu našao pred neponovljivom prilikom za vrhunsko sportsko dostignuće i... igrao sam onako kako nikada u životu nisam.
Rezultati meča, osim ličnog zadovoljstva, donijeli su mi još dvostruku radost: prvo, zbog spoznaje da sam uspio da oslobodim šahovski svijet od štetnog očaranja, od masovne hipnoze u kojoj ga je držao čovjek koji je u posljednje vrijeme postao propovjednik ništavila šahovske umjetnosti i njenog skorog nestanka; zatim, zbog vjere da će činjenica moje pobjede, koja se činila tako nevjerovatnom, moći mnogima da posluži kao podsjetnik da se i u drugim oblastima života prije ili kasnije može dogoditi ono nepredviđeno i, naizgled, nemoguće, što iznova i iznova pretvara i najsmjelije snove u stvarnost...“
Pobjeda Aleksandra Aljehina u meču sa Kapablankom otvorila je novo, sjajno poglavlje u hronici borbe za svjetsko prvenstvo i postala važna prekretnica u neiscrpnom razvoju šahovske umjetnosti. Privukla je opštu pažnju i postala prava senzacija. Šahovski svijet je aplaudirao ruskom velemajstoru, koji je toliko ubjedljivo i efektno dokazao svoju nadmoć nad, do tada, nepogrešivom „šahovskom mašinom u ljudskom obliku“. Reporteri su opsjedali novog svjetskog šampiona sa molbama za intervju. Glavna tema razgovora sa novinarima bila je, naravno, analiza duela dvojice velikih šahista. Ipak, razgovori su ponekad poprimali i nešto drugačiji ton.
Tako je u intervjuu objavljenom 11. decembra 1927. godine u listu „New York Times“, novinara zanimalo: „Imaju li matematičke sposobnosti, mašta, pamćenje i proračunatost ulogu u stvaranju šahovskog genija?“
Odgovarajući, Aljehin je rekao da matematičke sposobnosti nemaju značaja u šahu: „Šta ima značaj? Mašta prije svega. I još dar za apstraktno mišljenje...“ Nastavio je objašnjavajući da se ne treba pridavati preveliki značaj nasljeđu: „Možete biti briljantan šahista čak i ako niko od vaših predaka nikada nije ni vidio šahovsku tablu...“
A onda je Aljehin iznio misli koje su ga obuzimale:
„Čudna borba odvija se u meni kad igram šah. Borba između mašte, s jedne strane, i trezvene proračunatosti — s druge. Shvatate, višak mašte i višak proračunatosti jednako su štetni. I jedno i drugo vas mogu potpuno obuzeti, ali vas vuku u suprotnim pravcima. Ta dva principa moraju se dovesti u ravnotežu razumnim zdravim razumom. To i pokušavam stalno da postignem, dajući čas prednost jednom, čas drugom. Ipak, u mom slučaju, mašta dominira. U meni ona djeluje intenzivnije nego proračunatost, snažnije...“
Nakon završetka meča sa Kapablankom, svjetski prvak je krenuo na turneju po gradovima Argentine i Čilea, gdje je nastupao u partijama simultanke. Na jednoj od tih partija, u Argentini, dogodio se duhovit slučaj. Kada je Aljehin prišao tabli narednog protivnika, ovaj je skočio sa stolice i ushićeno uzviknuo: „Maestro, neizbježan vam je mat u tri poteza!“ — „Ne brinite se, señor,“ nasmijao se svjetski prvak, „za sada vam objavljujem mat u dva!“
Dana 18. januara 1928. Aljehin se zajedno sa suprugom vratio brodom u Evropu. U luci Barselone dočekale su ih desetine oduševljenih šahovskih zaljubljenika.
Šampion je svečano dočekan na veličanstvenom banketu kome je prisustvovalo preko hiljadu ljudi. Njemu u čast organizovana je šahovska svečanost u jednoj od velikih dvorana, gdje su se simultanke igrale na 250 tabli. Pojava pobjednika Kapablanke dočekana je burnim ovacijama. Djelovalo je kao da slavlju nema kraja: ushićeni govori i zdravice uz šampanjac, bljeskovi magnezijuma fotografa i bezbrojni intervjui trajali su do iza ponoći. Počasti koje su zapale u dio trijumfatoru zahtijevale su od njega nemalu izdržljivost.
Dana 27. januara supružnici su vozom stigli u Pariz. Tamo ih je, kako su i željeli, na stanici dočekala samo mala grupa bliskih prijatelja i novinari.
„Istina,“ izvijestila je narednog dana novina „Vozroždenije“, „jedna iznenadna manifestacija ipak je obilježila dolazak Aljehina: šahovski kralj je izgubio prtljažni listić, ali čim je uprava stanice saznala ime putnika, prtljag mu je odmah izručen, a masa nosača i željezničkih radnika utrkivala se da pomogne A. A. Aljehinu.“
On je upravo pobijedio Kapablanku u Buenos Ajresu. Iznio je na svojim plećima napetost borbe duže od dva mjeseca. Sada je svjetski šampion u šahu — Rus... Ono što Švedska akademija uporno uskraćuje Rusima (Nobelovu nagradu, svojevrsno svjetsko prvenstvo u književnosti), Aljehin je u svojoj oblasti osvojio u borbi. Evo mog pisma njemu, u kojem izražavam glas bezbrojnih netalentovanih ruskih šahista:
„A. A., već toliko vremena, kad otvorimo novine, najprije tražimo podnaslov: 'Kapablanka — Aljehin '. Današnje tmurno jutro obasjalo je Vaša pobjeda. Ura! Vi sada niste više ruski Lovac, već ruski Kralj. Možete da se krećete samo jedno polje, ali od sada je Vaš korak — kraljevski. U Vašoj ličnosti pobijedila je Rusija. Vaš primjer treba da bude osvježenje i ohrabrenje svakom Rusu, u kojoj god oblasti da radi: htjeti i znati — nije sve, ali je mnogo. Daj Bože da imate snage i zdravlja. Vašoj umjetnosti — procvat.“
A dva dana kasnije, u istim pariškim novinama „Vozroždenije“, objavljen je još jedan izvrstan esej, inspirisan istim događajem — Aljehin ovom pobjedom nad Kapablankom. Esej se zvao „Šahisti“ i bio je posvećen ruskom velemajstoru. Autor eseja bio je veliki ruski pisac Aleksandar Ivanovič Kuprin. Emigrirao je iz Rusije 1919. godine, kao i mnogi drugi, i nastanio se u Parizu, ali se 1957. godine, progonjen nostalgijom i teško bolestan, vratio u domovinu.
Nije isključeno da je sve te, kao i mnoge druge članke objavljene u pariškim novinama povodom njegove pobjede u meču protiv Kapablanke, sam Aleksandar Aljehin uspio da pročita tek po dolasku u Francusku. Novinari su zabilježili da je „on, kao stari Parižanin, stigavši kući poslije dugog, šestomjesečnog odsustva, prvo otišao da udahne vazduh bulevara“. Aljehin čak nije svraćao ni u svoj stan, već se smjestio u jednom od hotela na bulevaru Kapucin. Od jutra do večeri lutao je Parizom. Ali i tu su ga sustizali svuda prisutni novinari.
— Volite li Pariz? — upitao je Aljehina jedan od njih.
— Da, naravno. Toliko je lijep da ovdje čak rijetko igram šah.
Odgovarajući na bezbrojna pitanja novinara o meču s Kapablankom, Aljehin je rekao:
„Francusku volim zbog gostoprimstva koje je ukazala Rusima i zbog toga što mi je pružila priliku da se oporavim nakon teških godina koje sam preživio u Rusiji. Svoje šahovsko obrazovanje stekao sam u Rusiji, ali mi je boravak u Francuskoj omogućio da steknem titulu svjetskog šampiona, na šta sam, prije svega, ponosan — kao Rus.“
Prvi dani boravka Aljehin a u Parizu protekli su u upoznavanju s obilnom poštom koja je stigla na njegovu adresu, u posjetama poznanicima i razgovorima s novinarima. Aljehin je nastupio u kafeu „Režans“, gdje je nekada igrao šah prvi konzul, zatim u „Rotondi“ i „Pale-Roajalu“, dakle na svim najšahovskijim mjestima francuske prijestonice, i svuda je bio vrlo srdačno dočekan.
A onda su počeli zvanični prijemi u čast svjetskog šampiona. Uvod u njih bila je svečanost 4. februara 1928. godine u redakciji časopisa „Ilustrovana Rusija“, gdje su Aljehina sa suprugom čekali saradnici ovog izdanja, pisci A. I. Kuprin, M. A. Adanov, N. A. Tefi, šahovski majstori O. S. Bernštajn, E. A. Znosko-Borovski i drugi poštovaoci njegovog talenta. Neformalni razgovor potrajao je tada duboko u noć.
Veliku pažnju javnosti privukao je banket u čast Aljehina, priređen 12. februara u hotelu „Lutesija“, koji je organizovala Francuska šahovska federacija. Među stotinu prisutnih bili su predstavnici svih šahovskih klubova iz Pariza i provincije, kao i predstavnici francuskih političkih krugova. Šahovskog kralja toplo je pozdravio predsjednik nacionalne šahovske federacije, bivši ambasador F. Gavarri, rekavši da „Francuska osjeća ponos što je novi svjetski šampion Francuz, iako se sjeća da je on po nacionalnosti Rus“.
Drugi govornici isticali su da je Aljehin oživio umijeće Morfija, da su šah u viteško doba smatrali neizostavnim dijelom vaspitanja...
U svom odgovoru Aljehin je zahvalio Francuskoj na mirnom ambijentu i uslovima koji su mu omogućili da razvije svoj dar. Na kraju prijema podijelio je mnogo autograma na jelovniku banketa i na novoj knjizi svojih izabranih partija.
Dva dana kasnije, 15. februara 1928. godine, Aleksandru Aljehinu je priređen banket u Ruskom klubu, koji se nalazio na adresi 70, rju de L’Asompsion, blizu stanice metroa „Renelag“. Tu su se u visokoj sali oko dugih stolova u miru okupili predstavnici ruske štampe u Parizu, književnog i umjetničkog svijeta. Pristigle supružnike Aljehin dočekala je burna ovacija, koja se tokom večeri više puta ponavljala. Govorilo je petnaest govornika u ime različitih izdanja, udruženja i organizacija.
Na banketu je pročitano pozdravno pismo iz lista „Rusija“, koje je potpisao glavni urednik tog izdanja, istaknuti politički aktivista, ekonomista i filozof Petar Bernhardovič Struve:
„Dubokopoštovani Aleksandre Aleksandroviču!
Oduzet mi je pristup da danas lično prisustvujem Vašem slavlju, te mi dozvolite da — u ime lista ‘Rusija’ i u svoje lično ime — uputim Vam svoje pozdrave u pisanom obliku.
U Pragu, u onom dijelu grada gdje sam živio posljednjih godina, često sam prolazio pored skromne, ali otmjene table na češkom jeziku: ‘Šahovski klub Aljehin ’.
Mogu da zamislim kako se u tom slavenskom klubu, koji je sebi kao ukras uzeo Vaše ime, oglasila vijest o Vašoj blistavoj svjetskoj pobjedi. Ona je tamo doživljena kao slavenska i ruska pobjeda.
U današnjem duševnom stanju Rusa, kako u Unutrašnjoj Rusiji, tako i u inostranstvu, najneospornije, najistinitije i najjače jeste — uzlet i izoštravanje nacionalnog osjećaja, osjećaja naše ruske pripadnosti, brige za otadžbinu, ponosa njenim uspjesima i pobjedama.
Zato je i Vaša pobjeda tako snažno odjeknula u našim srcima, i kod ljudi koji su privrženi Vašoj plemenitoj igri, i kod onih kojima ona nije pristupačna.
To je ono što sam Vam želio lično reći i što sada prenosim na papir, kako bi ove riječi ipak stigle do Vas u časovima nadahnutog okupljanja ruskih ljudi koji su se danas sabrali da Vam odaju počast.
Iskreno Vaš odani Petar Struve.“
Odgovarajući osjećajno na upućene mu pozdrave, Aljehin je rekao da je dobio mnogo pisama iz Rusije sa izrazima radosti povodom njegove pobjede. Izrazio je uvjerenje da će se, nakon poraza Kapablanke, šahovsko umijeće intenzivnije razvijati.
Aljehin je istakao značaj zakona borbe, koji se svode na tri tačke:
„...prvo, treba poznavati jake i slabe strane protivnika; drugo, objektivno procjenjivati svoje sposobnosti i nedostatke; i treće, naučiti da se lično i sporedno potčini glavnom cilju — postizanju pobjede. Pri tome je važno težiti ne ličnim ciljevima, već nečemu višem. U mojoj borbi to je značilo boriti se za uspjeh šaha protiv njegovog negiranja od strane Kapablanke. To je značilo — razbiti legendu o ‘čovjeku -mašini’, koju je Kapablanka stvorio svojim pristupom šahu koji ne priznaje šah kao umjetnost. Uspio sam da razbijem mit o Kapablankinoj nepobjedivosti.“
Aljehinov govor izazvao je dugotrajan aplauz.
Serija prijema završena je svečanošću u čast Aljehina, koju je 23. februara priredio šahovski krug imena Evgenija A. Znocko-Borovskog. Ta je svečanost imala intimniji, srdačniji karakter i trajala je do tri sata ujutro. Zdravice su se smjenjivale s muzikom, izlaganjem o Aljehin ovom stvaralaštvu, a potom, kada su u salu donijeli šah, gotovo svi prisutni su se potpuno prepustili borbama za tablom. Nije odolio ni sam šampion, koji je usputno pokazao nekoliko kombinacija.
Pariz nije štedeo tople riječi u čast povratnika s pobjedom — Aleksandra Aljehina. A 14. aprila 1928. godine na naslovnoj strani „Ilustrovane Rusije“, pod naslovom „Senzacionalna partija“, objavljena je fotografija na kojoj dva politička aktivista, P. N. Miljukov i P. B. Struve, igraju šah, dok pored njih, u ulozi „sudije“, stoji šahovski kralj A. A. Aljehin. Fotografija je snimljena tokom zajedničkog skupa pisaca i novinara u Parizu, u jednom filmskom ateljeu.
Ali, svečane proslave su prošle, pažnja javnosti prešla je na druge događaje. Došlo je vrijeme za odmor od uzbuđenja i povratak radu za pisaćim stolom. Aljehin je ponovo počeo da analizira partije sa Njujorškog turnira 1927. godine i započeo pripreme za knjigu o tom takmičenju.
Ubrzo nakon povratka u Pariz, Aljehin je od Kapablanke dobio kopiju pisma od 10. februara 1928. godine, koje je ovaj uputio osnivaču i prvom predsjedniku Međunarodne šahovske federacije (FIDE), Aleksandru Riebu. U pismu bivši šampion predlaže izmjene uslova za održavanje meča za titulu svjetskog prvaka, koje su suštinski išle u korist izazivača. Aljehin je ta nova pravila odbacio i u odgovoru od 29. februara s pravom primijetio da je nedavno završeni meč igran na osnovu Londonskih sporazuma iz 1922. godine, koje je sam Kapablanka osmislio. O tome su razgovarali 12. decembra 1927. godine, odmah po završetku meča, i tada je Kapablanka izjavio da se slaže s Aljehin ovim stavovima — a sada, odjednom, predlaže promjene... Aljehin je poručio da će igrati revanš-meč samo pod istim uslovima — do šest pobjeda.
Život je tada ušao u mirniji ritam, pogodan za polagan i posvećen stvaralački i istraživački rad.
Pod pritiskom usamljenosti
Međutim, duševni mir Aleksandra Aljehina nije dugo potrajao. Na njega je s osudom nasrnuo moskovski časopis „Šahovski list“, a zatim su njegovu oštru kritiku prenijela i druga sovjetska šahovska izdanja. U tim tekstovima Aljehin je optužen za neprijateljski stav prema sovjetskom uređenju, što se navodno ogledalo u njegovoj izjavi s nadom da će se „mit o nepobjedivosti boljševika raspršiti, kao što se raspršio mit o nepobjedivosti Kapablanke“.
Da li je Aljehin izgovorio te riječi? Prema tvrdnji A. A. Kotova, autora romana „Bijeli i crni“, on je pročitao sve emigrantske novine iz tog vremena. Gotovo u svakoj od njih Aljehinov govor bio je prenesen na drugačiji način, a o „mitu“ se pominjalo samo u nekoliko. Do istog zaključka došao je i autor ove knjige, nakon upoznavanja s istim izvorima.
Međutim, tada je, bez ikakve provjere i bez razgovora s Aljehinom o toj rečenici, odmah poslata vijest u Moskvu. Reakcija je bila trenutna: „Poslije govora u Ruskom klubu s građaninom Aljehinom je za nas sve završeno — on je naš neprijatelj i samo kao neprijatelja ga odsad treba posmatrati…“ Tako je bez milosti i oštro reagovalo Izvršno biro Svezavezne šahovske sekcije ustima svog predsjednika N. V. Kriljenka.
On nije birao riječi u svom članku „O novom bjelogardijskom istupu Aljehina“, objavljenom 25. marta 1928. godine u šestom broju časopisa „Šahovski list“. A 25. maja u istom časopisu pojavilo se „Pismo redakciji“ starijeg brata Aleksandra Aljehina — Alekseja iz Harkova. Pismo je očigledno bilo napisano pod pritiskom vlasti, koje su željele da nanesu šampionu što više bola. „Ja osuđujem svaki antisovjetski istup, od koga god da dolazi, bilo da je to, kao u ovom slučaju, moj brat ili neko drugi. S Aleksandrom Aljehinom sam završio zauvijek!“
Za Aljehina, koji se još uvijek nadao povratku u domovinu, to je bio okrutan udarac. Prekinute su sve veze koje su ga povezivale s Rusijom: s rodbinom i bliskim ljudima, s kolegama i čak s moskovskim časopisom „Šahmaty“, u kojem je sarađivao.
Ali ova drama imala je svoj uvod, o kojem, iz nekog razloga, ni jedan istoričar šaha ni novinar ne govori. Naime, nešto slično na račun Aljehina bilo je izrečeno od strane Izvršnog biroa Svezavezne šahovske sekcije još 14. decembra 1926. godine.
Tog dana, Biro je na vanrednom zasjedanju razmatrao pismo J. D. Bogoljubova o njegovom istupanju iz sovjetskog državljanstva, podneseno 12. decembra predstavništvu SSSR-a u Berlinu. Podsjećam da je još 1914. godine bio interniran u gradu Triberg-im-Švarcvald, gdje se oženio ćerkom lokalnog učitelja i ostao da živi u Njemačkoj. Bogoljubov je nastupao na međunarodnim turnirima kao predstavnik te zemlje. Godine 1924. došao je u SSSR, učestvovao na nizu takmičenja, postao 1924. i 1925. godine prvak Sovjetskog Saveza, a osvojio je i prvu nagradu na Moskovskom međunarodnom turniru 1925. godine.
Krajem 1925. godine Bogoljubov se, zbog porodičnih i materijalnih razloga, vratio u Triberg-im-Švarcvald, gdje je i živio sve do smrti (18. juna 1952. godine). Naizgled, jedna sasvim razumljiva, svakodnevna životna situacija.
Šta je, dakle, odlučilo Izvršno biro 14. decembra 1926. godine povodom izjave J. D. Bogoljubova?
Evo nekoliko odlomaka iz tada donesenog rješenja, koje se, između ostalog, ticalo i A. A. Aljehina:
Rješenje
Izvršnog biroa
Svesavezne šahovske sekcije
O J. D. Bogoljubovu...
...Izvršni biro donosi rješenje:
Šahovska sekcija je gledala i gleda na šah kao na sredstvo kulturnog uzdizanja masa i principijelno je težila da preuzme i iskoristi sva profesionalna dostignuća buržoaske kulture, uključujući i u oblasti šahovske umjetnosti.
Međutim, Šahovska sekcija nikada nije posmatrala šah samo kao čistu umjetnost — a još manje samo kao sport — i istu takvu strogu principijelnost zahtijevala je od svih svojih članova i organizacija.
Zato nije smatrala mogućim da ulazi u bilo kakve pregovore s Aljehinom o njegovom učešću na međunarodnom turniru u Moskvi, smatrajući tog majstora tuđim i neprijateljskim elementom prema sovjetskoj vlasti...
Dakle, još tada, 1925. godine, prilikom sastavljanja spiska učesnika Moskovskog međunarodnog turnira, Aleksandar Aljehin bio je već svrstavan među neprijatelje sovjetske vlasti!
U završnom dijelu dokumenta navodi se:
Polazeći od svega izloženog i smatrajući da je građanin Bogoljubov, krenuvši stopama Aljehin a i postavši ne prvi, a možda ni posljednji renegat u ovoj oblasti, sam sebe stavio izvan redova šahovske organizacije SSSR —
Šahovska sekcija donosi odluku:
- Oduzeti građaninu J. D. Bogoljubovu titulu šahovskog šampiona SSSR-a;
- Isključiti građanina J. D. Bogoljubova iz članstva organizacije SSSR-a.
Sumirajući upoznavanje s ovim dokumentom, mora se priznati da Aleksandar Aleksandrovič Aljehin nije u januaru 1928. godine, nakon neke rečenice izgovorene na banketu, već mnogo ranije — još ljeta 1925. godine — od strane rukovodilaca Svesavezne šahovske sekcije bio proglašen neprijateljem. Oni su još tada odbacili genijalnog ruskog velemajstora, umjesto da pokušaju da uspostave kontakt s njim i pronađu načine za saradnju i povratak u otadžbinu. Aljehin je, bez sumnje, znao za to rješenje Izvršnog biroa još početkom 1927. godine, iz sovjetskih šahovskih časopisa u kojima je ono bilo objavljeno.
Ipak, zlonamjeran članak Kriljenka i gorko, nadasve neočekivano pismo brata bacili su Aleksandra Aljehina u očaj. Činilo se da sada definitivno gubi nadu da će se ikada vratiti u otadžbinu. Nešto se u njemu slomilo, povukao se u sebe, i slava svjetskog šampiona, koja ga je još juče obasjavala, sada je izblijedjela.
Pomiriti se s gubitkom svih veza s Rusijom bilo je bolno. Da bi izdržao, Aljehinu je bila potrebna neka duhovna oslonac. I ona se, možda prividna, pojavila — ne bez pomoći Osipa Bernštajna. Emigriravši iz Rusije početkom 1920. godine, on je već pet godina živio u Parizu i, radeći kao pravni savjetnik u ogranku jedne njemačke firme, stekao ugled među advokatima.
Aljehina i Bernštajna povezivalo je mnogo toga, a prije svega — izražen stvaralački odnos prema šahu. Proveli su mnoge sate za šahovskom tablom, i u Moskvi, i u Parizu. Osim šaha, vezivali su ih i zajednički profesionalni interesi: obojica su imali naučni stepen doktora prava. Međutim, dok je za Bernštajna advokatska praksa bila osnovni izvor prihoda, Aljehin se potpuno posvetio šahu.
Vjerovatno je početkom maja 1928. godine, po inicijativi Bernštajna, između njih došlo do povjerljivog razgovora. Osip Samojlovič je rekao da je, tragajući za „druženjem s kulturnim, obrazovanim Rusima koji stoje iznad svih partijskih razlika“, odlučio da pristupi masonskoj loži „Astreja“, nazvanoj po starogrčkoj boginji pravde.
Iako rastrzan sumnjama, Aljehin je ipak odlučio da slijedi Bernštajnov primjer. On je popunio prijavni formular za prijem u ložu 14. maja, a Aljehin — tek uoči samog obreda primanja među masone, 21. maja.
O ovome je autor knjige saznao istražujući fondove Centra za čuvanje istorijsko-dokumentacionih zbirki (bivšeg Posebnog arhiva SSSR-a). On je osnovan u Moskvi na osnovu ruskih dokumenata koje su Njemci zaplenili na teritorijama koje su okupirali, uključujući Pariz, a zatim ih izvezli u Njemačku. Kada je sovjetska vojska ušla, ovi arhivi su, zajedno sa drugim trofejima, prešli u SSSR.
Obredu inicijacije u masone prethodili su 20. maja 1928. godine razgovori sa kandidatima u zgradi Velike lože Francuske na Rue Putequz, 8, gde se nalazila loža "Astrea". Nakon što su izložili svoju biografiju, profani (tako su se zvali oni koji nisu bili inicirani u masonstvo) odgovarali su na pitanja.
O političkim stavovima Aleksandra Aljehina u izveštaju jednog od rukovodilaca lože, Nikolaja Teslenka, piše kratko, ali sasvim jasno:
„...Do vremena revolucije politička uverenja su mu bila nejasna, a nisu bila ni oblikovana. Kada su boljševici preuzeli vlast, mislio je da će početi nešto novo, iako nije imao jasno predstavu o tome. Do 1921. godine služio je kod boljševika kao prevodilac. Uverio se u duboku razliku između komunističkih teorija i njihove primene u životu. Odluku je donio da napusti Rusiju.
Što se tiče njegovih stavova u ovom trenutku, on ne veruje u mogućnost monarhije, on je pristalica demokratskog sistema, ali je spreman da se pomiri sa ustavnom monarhijom koja će sprovesti demokratske principe. Ne pripada nijednoj stranci...”
Odgovarajući na pitanje Teslenka o motivima koji su ga podstakli da zatraži prijem u masonsku ložu, Aljehin je rekao da teži tome, „opterećen duhovnim usamljeništvom“.
Ovo izuzetno priznanje 35-godišnjeg Aleksandra Aljehina, koji je samo šest meseci ranije postao svetski šampion u šahu, koji je bio smisao njegovog života, otkriva duboku duševnu dramu. O porijeklu ove duhovne nesreće genija, već smo saznali.
Komplikovani i tajanstveni ritual inicijacije Osipa Bernštajna, a potom i Aleksandra Aljehin a u masona, održan je 22. maja 1928. godine.
Ovaj događaj je zabilježen u svesci velikog formata pod nazivom „Protokoli masonske lože 'Astrea', Pariz, za 1927–1928. godinu“. Prije nego što predstavim doslovni tekst dokumenta, uz kratak sažetak koji se ne odnosi na temu knjige, objasniću da tačke koje se stavljaju u masonskim dokumentima i pismima u obliku trougla znače skraćenicu. Na primer: Dost. Mast.'.br.'. treba čitati kao „Dostojanstveni majstor brat“, br.'.br.'. — „braća“, a pr.:. — „profan“, odnosno neinicirani u masone, kandidat.
A sada ćemo se upoznati sa ovim interesantnim dokumentom.
„Protokol Porodične Skupštine 22. maja 1928. godine.
Skupština se otvara u 16 časova 30 minuta Dost.'. Mast.'.br.'. Vjazemskim. Mesta
oficira zauzimaju: br.'.br.'. Orator br. Teslenko, sekretar br. Levinson, I stariji br. Grinvald, 2 stariji br. Mešerski, blagajnik br. Ermans Darod .'.br. Avdiev, obrednik br. Krivošeij, ekspert br. de Vitt, privrženik br. Vladimirov.
Prisutni su bili: br.'.br.'. A. Mamontov, Aškinazi, Kandaurev, Rejtinger, Zaharov, Rabinovič, A. Fidler, A. Bobrinski, Smirnov, Petrova, De lya Ljubi, Savitski, Veljaminov-Zernov, Jakovljev.
Izvinjenje su poslali: br.'.br.'. Mirkovič, Nečajev, Svobodin, Nekljudov, Aitov, Bodisko i Svešnikov.
Na početku sastanka čitaju i potvrđuju Protokole Svečane Skupštine od 7. i 12. maja — jednoglasno, zatim se oglašava tekuća korespondencija, nakon čega se razmatraju prijave o želji da postanu članovi lože „Vol.'.Kamen“.
Prvo se razmatra prijava Bernštajna — pristigla su 2 izveštaja koji su pročitani. Zbog odličnih preporuka br.'.br.'., dozvoljeno je prof.'. da odgovori na pitanja. Nakon ispitivanja, otvorenim glasanjem odlučeno je da se rezultat smatra povoljnim.
Zatim je razmatrana prijava Aljehina — takođe su predstavljena 2 izveštaja, kao i u prethodnom slučaju. Zbog odličnih preporuka o prof.', odlučeno je da se pristupi ispitivanju. Nakon obavljenog ispitivanja, otvoreno glasanje je dalo Aljehinu povoljan rezultat.
Sastanak se zatvara u 21 čas i 05 minuta.
Dost.'.Mast.'. /potpis/
Sekr.'. /potpis/
Orat.'. /potpis/“
Ali zašto su dva ruska šahista tražila duhovno zajedništvo upravo u masonskoj loži „Astrea“? Po čemu se ona razlikovala od desetina drugih emigrantskih loža u Parizu?
Istraživanje arhivskih dokumenata pokazalo je da je „Astrea“ bila prva od ruskih emigrantskih loža osnovanih u Parizu (osnovana 1. januara 1922. godine). Njen statut, rituali i simbolika temeljili su se na tradicijama masonstva — religijsko-etičkog pokreta koji je nastao u XVIII veku u Engleskoj i proklamovao „udruživanje ljudi na osnovama bratstva, ljubavi, jednakosti i uzajamne pomoći za duhovno i moralno usavršavanje čovečanstva“. Međutim, masonstvo je često spajalo ove ciljeve sa određenim političkim stavovima. Tako je bilo i u „Astrei“, koja je do 1933. godine održavala antikomunistički stav, da bi kasnije postala lojalna Sovjetskom Savezu (vjerovatno zbog dolaska Hitlera na vlast u Nemačkoj).
Sastav lože nije prelazio 60 članova. Svi su bili ruski emigranti i uglavnom su predstavljali rusku inteligenciju. Među njima je bilo i mnogo titulisanih osoba: osam prinčeva, šest grofova, dva barona. Aktivnosti lože „Astrea“ bile su prilično otvorene. Njena adresa nije bila skrivana, imala je direktne telefonske linije, uključujući i sa predsednikom Francuske. Međutim, naravno, nepozvani gosti nisu bili dozvoljeni na njena okupljanja.
Svake godine održavano je 24 sastanka, od kojih je otprilike 6 bilo sa inicijacijom kandidata u masone, 6 porodičnih sastanaka i 12 sa izlaganjima različitih predavača na masonske teme. Prilično često sa njima je nastupao poznavalac istorije masonstva Pavle Afanasjevič Buriškin, koji je, pored radova na ovu temu, napisao i izuzetno zanimljivu knjigu „Moskva kupčeška“.
Na dnevnom redu sastanaka lože „Astrea“ nalazila su se i čitanja masonskih utisaka od strane braće. Takvo je izlaganje 9. marta 1935. godine održao i Aleksandar Aljehin , inače veoma rijetko prisutan u loži. Prema „Dnevniku registracije prisustva na sastancima lože“ za četiri godine (od 1928. do 1931. godine), on je prisustvovao samo na deset sastanaka.
Aljehin nije pripadao aktivnim masonima. Dok su drugi diskutovali o uzvišenim temama, Aljehin i Bernštajn često su... igrali šah, pretvarajući masonsku ložu u nešto nalik šahovskom klubu. Zanimljiva u ovom kontekstu je priča o njegovom putovanju oko svijeta. U januaru 1932. godine izrazio je želju da tokom putovanja objavi neka zadatke, ali... vratio se toj namjeri tek u septembru, dok je bio u Njujorku. Aljehin je zamolio svoju ženu, Nadeždu Semjonovnu, koja je ostala u Parizu, da se poveže sa rukovodstvom lože. U arhivu su sačuvana dva njena pisma.
Prvo, od 19. septembra, upućeno Kandaurovu, osnivaču lože „Astrea“:
„Mnogo uvaženi Leonatije Dmitrijeviču, Al. Al. — on sada u Americi — moli me da Vas podsjetim na razgovore koje ste imali na temu o 'kružnom-putovanju'. Al. Al. započeće ga krajem novembra (iz San Franciska). On bi Vam bio od srca zahvalan za sve korisne smjernice kojima biste mogli da me snabdjeti lično, — stvar je u tome što tačan plan putovanja se razvija u Parizu, pa je potrebno imati imena i adrese ovdje, da ih kasnije proslijedim Al. Al.
Naš telefon Vang. 48–32. Obično sam kod kuće do 4 časa, — ne biste li mi učinili ljubaznost da pozovete?
Unapred vam mnogo zahvaljujem i molim vas da verujete u moje iskreno poštovanje,
Nad. Sem. Aljehina.“
Drugo pismo, od 24. oktobra, uz koje je bio priložen „Plan-maršrut putovanja Aljehina oko svijeta“, upućeno Smirnovu — „Dostojanstvenom Majstoru lože“:
„Mnogo uvaženi Georgije Jakovljeviču, još jednom skrećem Vašu pažnju na to da ova 'maršruta' nikako nije konačna i precizna, — nadam se da iz nje ništa neće biti oduzeto, a mnogo toga će se postepeno dodati, — čak i na putu — kao što je već pokazala praksa — Al. Al. prima veliki broj nepredviđenih poziva.
Zbog toga vas tako uporno molim da ne šaljete na mjesta (uvijek je moguć nesporazum, uvijek postoji rizik da se sa vašim poslanstvom ne preklopi) Vaša pisma o Al. Al., a snabdjeti ga njima prije nego što on krene iz San Franciska, tj. u drugoj polovini novembra. Naravno, uvijek sam na raspolaganju za dostavu Vaših pisama.
Primite pozdrav od iskreno Vas poštujuće
N. Aljehin.“
U naknadnoj prepisci Kandaurova sa Smirnovom (četiri pisma), istaknuto je da „Aljehin, bez sumnje, zbog nedostatka vremena, nije mogao da ispuni predloge o preliminarnoj pripremi za susret sa stranim masonima. Zbog toga, davanje bilo kakvih zadataka od strane ruskog franmasonstva, uopšte mi je teško“. „Po mom mišljenju, brat nije dovoljno upućen u opšta franmasonska pitanja, što u kombinaciji sa činjenicom da on planira da posjeti zemlje u kojima se bratstvo ne okuplja u istim uslovima kao ovdje (SAD i francuske kolonije), lišilo me je mogućnosti da se u ovom slučaju obratim njegovim uslugama…“
Dakle, Aleksandar Aljehin krećući 10. decembra 1932. godine na put oko svijeta, nije bio uključen nu u kakve masonske aktivnosti, i ništa ga nije ometalo u njegovim šahovskim obavezama.
Po povratku u Pariz, Aljehin je izuzetno rijetko dolazio u prostorije lože „Astreja“, o čemu svjedoči i pismo Kandaurova Vjazemskom (od 2. novembra 1934. godine):
Dragi kneže Vladimire Vladimiroviču, vidio sam brata Aljehina, koji bi želio redovno prisustvovati našim sastancima kada je u Parizu — ali ne dobija pozive, po sopstvenoj krivici, kako sam kaže, jer nije obavještavao braću Sekretare o promjeni svojih adresa.
On moli da mu se pozivi šalju na njegovu stalnu adresu:
Aleksandar Aljehin, Le Château, St. Aubin — le — Cauf, Seine Inférieure.
A 12. juna 1937. godine, na sastanku lože, razmatrano je pitanje isključenja dvojice masona, među kojima je bio i Aljehin. To se dogodilo četiri mjeseca prije njegovog revanš meča s Maksom Eveom…
Šta je Aljehinu donijelo druženje u loži „Astreja“, šta je tamo pronašao, a u čemu se razočarao? Na ta pitanja mogao bi odgovor dati sam Aljehin , i to ne toliko riječima, koliko svojim djelima: knjigama „Moje najbolje partije“ (1908–1923) i „Međunarodni šahovski turnir u Njujorku 1924“, koje su postale značajni događaji u šahovskoj literaturi.
U knjizi „Na putu ka višim šahovskim dostignućima“ poseban interes izaziva drugo poglavlje — „Partije naslijepo“. U njemu je Aljehin opisao kako je savladavao taj način igre, pri kojem šahista najavljuje svoje poteze ne gledajući u tablu, već po sjećanju. Prilično detaljno objašnjava proces pripreme i tok same igre:
„Igrač koji igra naslijepo ne pokušava da pred očima rekonstruiše čitavu tablu… on se prisjeća samo nekog karakterističnog poteza, konfiguracije dijela table… vizuelna memorija se koristi samo onda kada u posebno kritičnom trenutku treba provjeriti položaj, razjasniti moguću zabludu i slično…“
Nivo igre naslijepo zavisi ne samo od broja protivnika, već i od šahovske kvalifikacije. Uz poštovanje tih uslova, „…mjerilo vrijednosti pri jednakom ili većem broju partija treba da bude samo procentualni odnos osvojenih poena. Što se tiče umjetničke vrijednosti igre naslijepo, ona je nevelika… Došao sam do uvjerenja da igra naslijepo ne samo da utiče na snagu igrača, već u značajnoj mjeri iskrivljuje način razmišljanja i stil igre.“
„O vrijednosti igre naslijepo uopšte postoje različita mišljenja. U Americi, na primjer, ona se veoma cijeni, dok se u Sovjetskoj Rusiji smatra beskorisnom sa umjetničkog stanovišta i ujedno štetnom po zdravlje.
Ja sam… cijenim igru naslijepo samo kao sredstvo propagande…“
S argumentima Aleksandra Aleksandroviča teško je raspravljati, iako su njegove kombinacije i tu ostavljale snažan utisak.
Rad na knjigama Aljehin je smjenjivao s nastupima koji su imali za cilj dalju popularizaciju šaha. Tokom ljeta 1928. godine, u Parizu je održao simultanku naslijepo osam partija — i sve je pobijedio. U jednoj od njih sproveo je višepoteznu kombinaciju.
Zatim je Aljehin krenuo na kratko putovanje u Englesku. Dana 8. jula, u kafeu „Gambit“, održao je simultanku protiv majstora i prvoklasnih igrača. Svjetski šampion je tri partije dobio, a jednu izgubio. Paralelno s tom simultankom, igrao je i dvije partije naslijepo — jednu je dobio, a druga je završena remijem.
Na ta pitanja mogao je odgovoriti samo on lično. Međutim, Aljehin nikada nije prekršio zakletvu koju je dao pri ulasku u ložu i nikome nikada nije rekao da je bio mason. Kasnije su se pojavljivale tek poneke glasine. Tek je autor ove knjige 1994. godine uspio da pronađe dokumentovani dokaz tog činjenice.
No vratimo se u 1928. godinu, kada je Aljehin ov trijumf bio zasjenjen zlobnim člankom Kriljenka i kasnijim neprijateljskim potezima rukovodilaca Svesavezne šahovske sekcije — Samuila Vajnštajna i njegovog prezimenjaka Borisa Vajnštajna.
U to vrijeme, Aljehin je bio pod određenim uticajem Osipa Bernštajna. On je često dolazio u Aljehinov stan, gdje su dvojica velemajstora s uživanjem satima sjedili nad šahovskom tablom.
Kasnije se tih susreta prisjećao poznati pozorišni reditelj Mihail Čehov u svojoj knjizi „Put glumca“. U to vrijeme bio je u fazi razmišljanja zbog neizvjesnosti svojih budućih umjetničkih planova. Dakle, riječ ima nećak Antona Pavloviča Čehova:
„Šah je bilo jedino što me tada zaokupljalo. Posjećivao sam turnire u Parizu, učestvovao na simultankama Aljehina i Bernštajna, dolazio kod Aljehina u goste i s oduševljenjem pratio njegovu igru s Bernštajnom u prijatnoj porodičnoj atmosferi.
Ličnost Aljehina me je već odavno interesovala. Njegova nervoza me zapanjivala. Njegovi prsti, na primjer, uvijek su lako uzimali figuru sa table, ali je nisu uvijek mogli lako pustiti: figura bi poskakivala u njegovoj ruci i nije htjela da se od nje odvoji. Gotovo kao da ju je stresao s prstiju.
Kada bi on i Bernštajn diskutovali o nekoj šahovskoj kombinaciji ili analizirali položaj, bukvalno sam se smijao gledajući kako figure lete po tabli dok se ne zaustave (ličilo je na mali ping-pong), i kako su obojica maestara istovremeno govorila i istovremeno zaćutala kad bi problem bio riješen.“
Bježeći od teških misli izazvanih prekidom kontakata s Otadžbinom, Aljehin je gotovo čitavu 1928. godinu posvetio radu na dvije knjige: „Na putu ka višim šahovskim dostignućima“ (1924–1927), u koju su ušle i sve partije meča s Kapablankom, i „Međunarodni šahovski turnir u Njujorku 1927“, koji je autor smatrao prologom borbe za svjetsku titulu. U tim djelima Aleksandar Aljehin se pokazuje kao jedan od najboljih komentatora i vrhunski šahovski pisac. Njegove nove knjige bile su svojevrsni nastavak prethodne dvije.
U septembru je nastupio u Bernu. Simultanka protiv 30 najjačih lokalnih šahista donijela mu je 25 pobjeda, 2 poraza i 3 remija. Sljedećeg dana Aljehin je igrao istovremeno tri partije s majstorima — dvije je dobio, a jednu izgubio.
U to vrijeme u knjižarama Pariza i drugih gradova pojavila se novina koja je izazvala veliko interesovanje kod šahovskih entuzijasta. Bila je to zbirka problema i studija F. Lazara s predgovorom A. A. Aljehina. Osim laskave ocjene knjige, koju je francuski kompozitor zaslužio, u članku je izneseno — i to je najzanimljivije — Aljehinovo opšte mišljenje o šahovskoj kompoziciji. Toliko je zanimljivo da se vrijedi upoznati bar s njenim fragmentima:
„…Većina šahovskih praktičara razumije čar kompozicije, koju nazivaju ‘poezijom šaha’; mnogi od nas pokušali su da se oprobaju u toj oblasti, ali rijetki su postigli uspjeh: Reti, Pšepjurka, Tajhman, Šlehter…“
„…Uprkos privlačnosti ideje stvaranja u oblasti kompozicije, sam nisam stvorio ništa što bi bilo vrijedno pažnje…“
„…I ipak — ponavljam to — volim samu ideju kompozicije, sviđa mi se mogućnost da stvaram sam, ne bivajući obavezan, kao u partiji, da svoje planove podređujem planovima drugog lica, mog protivnika, kako bih stvorio nešto vrijedno.
Oh, taj protivnik, taj nesretni pomagač, čije se shvatanje ljepote gotovo uvijek razlikuje od vašeg, i čija su sredstva (snaga, mašta, tehnika) često suviše nedovoljna da bi vam zaista pomogao! Koliko prepreka on postavlja stvaralačkom majstoru-umjetniku — ne samo na putu ka pobjedi, već i — i to je najvažnije — na putu ka stvaranju nečeg vrijednog.
Kako je bolno osjećati — osjećanje potpuno strano svakom umjetničkom ili naučnom radu — da su vaša misao i vaša mašta okovane — po samom poretku stvari — mišlju i maštom drugog čovjeka, vrlo često osrednjeg, i uvijek drugačijeg od vas.
I kako slabo zvuči prigovor koji nam često upućuju kad se žalimo: da mi navodno doživljavamo sportsko zadovoljstvo, koje kompozitori ne poznaju. Ali to zadovoljstvo u stvarnosti je samo otkup za pretjerane, nesrazmjerne uloženom trudu napore našeg nervnog sistema i uma, izazvane samom situacijom (mečevi, turniri) — što kompozitorima nije poznato.
Zatim, prisjetimo se i ne krijmo od laika tužnu istinu o tome koliko je velikih umjetnika šahovske igre (na primjer, Morfi, Štajnic, Pilsberi, Minkvic i drugi) bilo pogođeno duševnim oboljenjima, dok u analima šahovskih kompozitora takvi slučajevi nisu zabilježeni…“
„…U svijesti svakog majstora odvija se tiha drama u procesu šahovske borbe, kojoj nema primjera ni u jednom drugom umjetničkom izrazu, drama koju obilježava stalni sukob između stvaralačke ideje, koja teži beskonačnom, i težnje protivnika da je opovrgne…“
Pročitavši ove iskrene, duboko proživljene i istinski izmučene Aljehinove riječi, vjerovatno će mnogi čitaoci knjige s još većim razumijevanjem i poštovanjem gledati na veličanstvena dostignuća genijalnog ruskog šahiste, kao i na stvaralaštvo svih onih koji su svoj život posvetili šahovskoj umjetnosti.
U jesen su obnovljeni pregovori o meču za svjetsku titulu. Dana 8. oktobra, Kapablanka je poslao Aljehinu zvaničan izazov, ali je već 12. oktobra dobio odgovor da ga je pretekao Bogoljubov, čiji je izazov prihvaćen 28. avgusta i da će se meč s njim održati naredne godine.
U tom periodu Bogoljubov je već imao značajne uspjehe — prve nagrade na međunarodnim turnirima u Moskvi 1925. godine, u Berlinu 1926, u Hamburgu 1927, zatim u Kisindženu i Berlinu 1928. godine, kao i niz nagrađenih plasmana na drugim takmičenjima. Te 1928. godine pobijedio je i u prvom i u drugom meču protiv Evea, iako tijesno — s razlikom od jednog poena.
Pripremajući se da brani svoju titulu u meču s bilo kojim potencijalnim izazivačem, Aljehin je pažljivo pratio nastupe Bogoljubova i Kapablanke, analizirao njihove partije i, na zahtjev novinara, iznosio svoje mišljenje. U njegovim odgovorima nalazilo se mnogo zanimljivih i poučnih zapažanja.
Tako je u intervjuu za jedan francuski list, koji je odmah potom prenio i engleski časopis British Chess Magazine, Aljehin, između ostalog, govorio o značaju psihologije u šahu:
„U šahu je psihologija faktor od izuzetne važnosti. Svoj uspjeh u meču s Kapablankom dugujem, prije svega, svom psihološkoj nadmoći. Kapablanka je, s druge strane, igrao oslanjajući se gotovo isključivo na svoje bogato intuitivno nadahnuće.
Uopšte, prije početka partije treba veoma dobro poznavati svog protivnika: tada partija postaje pitanje živaca, individualnosti i sujete — a upravo sujeti u borbi pripada izuzetno značajna uloga…“
NEMA RAVNIH
Šahovski svijet s nestrpljenjem je očekivao nastupe novog svjetskog prvaka na turnirima. I oni su ubrzo uslijedili — jedan za drugim. Bio je to niz briljantnih pobjeda, uz nadahnutu igru koja nije imala ravnu među partijama bilo kog drugog šahiste. U periodu od 1929. do 1934. godine Aleksandar Aljehin dostigao je istinski vrhunski nivo — kako po sadržaju svojih partija, tako i po sportskim uspjesima.
Početak duge serije nastupa šampiona zabilježen je tokom ljeta 1929. godine, na malom turniru u američkom gradiću Bredli-Biču. Tamo je Aljehin odigrao 9 partija, od kojih je 8 pobijedio, a jednu remizirao. Drugo mjesto osvojio je L. Štajner, sa zaostatkom od jednog i po poena, a iza njega su se plasirali američki majstori.
Nakon turnira, Aljehin je održao niz simultanki u Njujorku, Čikagu, Sinsinatiju i Milvokiju, a zatim posjetio filmski studio u Holivudu. Tamo su zapazili glumačke sposobnosti svjetskog prvaka i ponudili mu da se pojavi u filmu Zločin crnog oficira, po istoimenom romanu tada popularnog američkog pisca Van Dajna. Aljehin je trebalo da igra ulogu šahovskog majstora s naglašenim akcentom. Pristao je, ali iz nekog razloga do realizacije tog dogovora nije došlo.
Boravak Aljehina u Holivudu zabilježen je na fotografiji na kojoj je prikazan zajedno s glumicom Rene Aderé i režiserom Fredom Niblsom. Fotografija je objavljena u listu Ilustrovana Rusija 10. avgusta 1929. godine.
Uoči leta iz Los Anđelesa za San Francisko — koji je u to vrijeme trajao tri i po sata — neko je predložio Aljehinu da održi simultanku iz aviona. Šampion je pristao. Nalazeći se u vazduhu, igrao je putem radija protiv sedam protivnika — neki su bili u Los Anđelesu, a neki u San Francisku.
Iz Sjedinjenih Američkih Država, Aljehin je krenuo na turneju po gradovima Meksika, nakon čega se vratio u Evropu.
A na jesen, u raznim gradovima Holandije i Njemačke, Aleksandar Aljehin branio je svoju titulu u meču s Jefimom Bogoljubovim. Pobjednik je postajao onaj ko bi osvojio 15½ poena iz 30 partija, uz uslov da ima najmanje šest pobjeda.
Uoči meča u štampi se iznosilo mišljenje da, za razliku od bitke između Aljehina i Kapablanke, gdje su se sukobili stvaralački antipodi, ovaj put slijedi dvoboj šahista koji su izašli iz iste škole.
U nečemu je taj pogled bio tačan. Ipak, između Aljehina i Bogoljubova postojale su i značajne razlike koje se ne isključuju čak ni pripadnošću istom pravcu u šahovskoj umjetnosti. Njihovu karakteristiku dao je sam Aljehin. To je jedno od njegovih najvažnijih izlaganja svog šahovskog uvjerenja.
"Ja se slažem," govorio je Aljehin, "da u razumijevanju suštine šahovske igre među nama postoji određena sličnost, ali mi potpuno različito gledamo i na život, i na principe borbe. Koliko sam mogao primijetiti, Bogoljubov u svom beskrajnom optimizmu uvijek se nada da će crpiti nove snage za svoje stvaralačke zamisli iz bogatih podataka svog prirodnog talenta. On protivnika posmatra kao izvanredno eksperimentalno polje za primjenu svoje umjetnosti i nikad ne pokušava da prouči protivnika. Često se nada čudu tamo gdje je potrebno tačno znanje. A to može dovesti do iznenadnih neuspjeha, koji mogu poljuljati samopouzdanje. Za Bogoljubova je, pak, to samopouzdanje iznad svega potrebno. Osnovnim ciljem borbe on smatra lično zadovoljstvo. Moje shvatanje borbe je potpuno suprotno. Smatram da su za uspjeh potrebna tri faktora: prvo, razumijevanje vlastite snage i slabosti; drugo, tačno shvatanje snage i slabosti protivnika; treće, viši cilj od trenutnog zadovoljstva. Taj cilj ja vidim u naučnim i umjetničkim dostignućima koja šahovsku igru stavljaju u red ostalih umjetnosti."
Tok meča je pokazao potpuno Aljehinovu nadmoć u sva tri elementa.
Meč je počeo 6. septembra u Visbadenu, a završen je 12. novembra na istom mjestu, prevremenom pobjedom svjetskog šampiona u 25. partiji. Aljehin je pobijedio u 11 partija, Bogoljubov u 5, a 9 je završeno remijem. Uprkos značajnoj konačnoj prednosti svjetskog šampiona, meč je bio izuzetno oštar i imao je sasvim drugačiji karakter u poređenju s mečom protiv Kapablanke. Partije protiv Bogoljubova uglavnom su bile burne kombinacione borbe visokog sportskog intenziteta, gdje je Aljehin u oblasti taktičko-kombinacione igre pokazao isto onakvo majstorstvo kakvo je u meču s Kapablankom pokazao u pozicionom manevrisanju.
U uvodnoj partiji takmičenja Aljehin je ponovo odnio pobjedu, ali je nakon šeste partije Bogoljubov uspio da izjednači rezultat — obojica su imali po dvije pobjede i dva poraza. To je natjeralo Aljehina da pojača pritisak na upornog protivnika. Od narednih šest partija, u četiri je odnio pobjedu, i 12. oktobra u Berlinu, nakon odigravanja 12. partije, postigao je ne samo prednost od četiri poena, nego je, što je još važnije, već ispunio jedan od osnovnih uslova za proglašenje pobjednika meča — ostvario je šest pobjeda.
Možda se nakon toga Aljehin na neki način opustio, smatrajući da je njegov zadatak riješen, vjerujući da borba za većinu poena u meču neće zahtijevati od njega značajniji trud. Bilo kako bilo, tasovi vage su se ponovo pomjerili — Bogoljubov je pobijedio u dvije uzastopne partije — 13. i 14. — i ponovo smanjio razliku.
I opet je Aljehin morao u manevarskoj igri tražiti prednost nad protivnikom, koji je, po mišljenju Retija, posjedovao, kao i svjetski šampion, "sposobnost izgradnje praktične partije". Nije isključeno da se u tom trenutku prisjećao i izuzetno zanimljivog Bogoljubovljevog komentara o vlastitoj igri:
"Težim produbljivanju, usavršavanju igre u njenoj cjelini. Tokom čitave partije trudim se da u svaki potez unesem što je moguće više sadržaja, da ga povežem sa što većim brojem ciljeva koji logično proizlaze iz date pozicije i, pošto se svakim potezom uzimaju u obzir, koliko je moguće, sve najskrivenije osobine svake pozicije, čitava igra postaje intenzivnija."
Aljehinovi napori su dali plodove — takođe je pobijedio u dvije uzastopne partije — 16. i 17., ali i tada je Bogoljubov pokušavao da promijeni tok takmičenja. Uspio je da zaustavi oštre komplikacije koje je Aljehin ponudio u 18. partiji i da je prevede u mirnije, poziciono nadigravanje. Potom je energičnim pješačkim naletom razorio poziciju crnog, i Aljehin je bio prinuđen da preda partiju.
Ali taj poraz je samo dodatno podstakao Aljehina, i on je pobijedio u još tri partije: 19., 21. i 22. Nakon 25 partija, meč je bio završen, jer je svjetski šampion odbranio svoju titulu, ispunivši sve uslove: osvojio je 15½ poena i pobijedio u 11 (!) umjesto potrebnih šest partija.
Po završetku meča, dopisnik düsseldorfskih novina upitao je Bogoljubova:
— Ima li Aljehin opasne protivnike?
— Ne! — odgovorio je. — Trenutno niko nema šansu da pobijedi Aljehina u meču.
— A Nimcovič, Kapablanka?
— Nimcovič nema nikakvih šansi. Što se tiče Kapablanke, ne bih mu savjetovao da igra revanš-meč, jer bi, poslije ovog novog okršaja, njegov oreol potpuno izblijedio...
— Po vašem mišljenju, može li Aljehin spokojno počivati na lovorikama?
— Počivati na lovorikama pokušao je Kapablanka. Aljehin će pobjeđivati sve s kojima se bude suočavao. I ja ću sledećih četiri-pet godina s zadovoljstvom posmatrati njegove pobjede. Ali tada ćemo se opet sresti. Ne pristajem da priznam sebe konačno poraženim poslije prvog poraza.
Pobjeda Aljehina u meču s Bogoljubovim učvrstila je njegov položaj u očima svjetske javnosti. Šampion je uvjerljivo dokazao da mu nema ravnog ni po talentu, ni po snazi igre.
Diskutujući o ishodu meča, u štampi je isticano da su se za titulu svjetskog prvaka borili ruski šahisti, sunarodnici, predstavnici iste škole, koji su, međutim, po ironiji sudbine, nastupali za različite zemlje. Aljehin je predstavljao Francusku, a Bogoljubov — Njemačku. U te ih je zemlje dovela različita životna sudbina, ali su ovi veliki šahisti bili daleko od politike i nisu željeli zlo svojoj domovini. Ipak, kao što znamo, i Aljehin i Bogoljubov bili su proglašeni od strane rukovodstva Svesavezne šahovske sekcije „antisocijalnim“, „politički stranim i neprijateljskim elementima“, neprijateljima SSSR-a. Nakon završetka meča, sovjetska šahovska štampa ih je ponovo izložila žestokoj, nemilosrdnoj hajci, a čak je i moskovski časopis „Šah“ koji je izdavao N. I. Grekov od 1922. godine — bio zatvoren. Krivica časopisa bila je velika: u njemu je sarađivao Aljehin, objavljivale su se objektivne informacije o međunarodnom šahovskom životu, a vrlo malo ideoloških članaka.
Svoj odmor od beskrajnih teških takmičenja Aljehin je često spajao s prisustvom na turnirima kao novinar. O jednom takvom događaju govorio je Salo Flor:
„Godine 1929. na velikom turniru u Karlovim Varima velemajstor Nimcovič me upoznao s Aljehinom — tada već svjetskim prvakom. Bio je u punoj snazi, oči su mu sijale od sreće i radosti. Aljehin je došao u Karlove Vare kao dopisnik. Šampion je bio u centru pažnje.
Uveče su se učesnici obično okupljali u kafani i pokazivali partije. Na mene je tada ostavio snažan utisak strast s kojom je Aljehin proučavao svaku partiju (čak i tuđu), i njegova radost kad bi čak i u analizi uspio da pronađe lijep potez, kombinaciju. Bio sam zapanjen i time što je on, prvi šahista svijeta, uvažavao mišljenje običnih smrtnika okupljenih oko njega. Gotovo sam pao u nesvijest kad me iznenada upitao, mene, početnika:
— Slažete li se s mojim mišljenjem?
U turnirskoj sali, na ulicama, banjski gosti iz cijelog svijeta jurili su za autogramom svjetskog šampiona. Mnogi su od Aljehina tražili ne jedan potpis, već po 30–40 potpisa na razglednicama s motivima Karlovih Vari za svoje poznanike.
Aljehin je to trpio nekoliko dana, a zatim je objavio: „Nema više autograma!“
Pojavio se jedan vrlo uporan Amerikanac. Aljehin mu je odbio dati potpis. Tada se Amerikanac obratio sudijskoj komisiji s izjavom da je spreman platiti 1000 kruna za jedan Aljehinov autogram. Ovu izjavu su prenijeli svjetskom šampionu.
— U redu, potpisaću — rekao je Aljehin.
Novac je Aljehin predao turnirskom komitetu s predlogom da se tim novcem nagradi onaj učesnik koji sljedećeg dana prvi pobijedi u partiji. Ova odluka je učesnicima bila nepoznata. Sledećeg dana Tartakover je brzo savladao Bogoljubova. Veliko je bilo Tartakoverovo iznenađenje kada mu je odmah, bez odlaganja, glavni sudija turnira uručio kovertu sa 1000 kruna! „To je Aljehinova nagrada.“ Zanimljivo je da je ta Tartakoverova pobjeda zapravo bila njegova prva pobjeda na turniru!
Početkom 1930. godine, od 16. januara do 5. februara, na italijanskom ljetovalištu San Remo održan je veoma zanimljiv i po sastavu jak turnir. Nastupajući na njemu, Aljehin je odigrao samo dvije remi partije od ukupno 15, dok je sve ostale pobijedio. Njegov rezultat je, u procentima, nadmašio rekorde Emanuela Laskera koje je ovaj postavio na prelazu iz XIX u XX vijek u Londonu i Parizu. Drugu nagradu u San Remu osvojio je Nimcovič, koji je zaostajao za Aljehinom 3½ poena! Treći je bio Rubinštajn sa 10 poena, četvrti — Bogoljubov sa 9½ itd.
Rekordno je bilo i Aljehinovo učešće na Trećoj Svjetskoj šahovskoj olimpijadi, održanoj od 13. do 27. jula 1930. godine u Hamburgu. On je predvodio ekipu Francuske, a svaka njegova partija bila je pravi događaj, privlačila je pažnju i učesnika i publike. Šampion svijeta je odigrao devet partija protiv različitih protivnika — i svih devet je završio pobjedom.
U aprilu 1931. godine u ruskim novinama „Posljednje vijesti“, koje su izlazile u Parizu, pojavio se kao najava tekst majstora Jevgenija Znjosko-Borovskog, koji je tamo vodio šahovsku rubriku:
„Srećan sam što mogu obavijestiti čitaoce naših novina da će od sutra svjetski šampion A. A. Aljehin započeti redovnu saradnju s 'Posljednjim vijestima'. I ponosan sam onom ponosom koji je, vjerovatno, osjećala i uprava Ruske opere kada je uspjela da angažuje F. I. Šaljapina za svoje predstave.“
Od tog trenutka, Aljehin je prilično često nastupao u tim novinama s člancima i komentarima najzanimljivijih partija.
Nevjerovatan rekord Aljehin je postigao na dvokružnom turniru u jugoslovenskom ljetovalištu Bledu, koji se održavao od 23. avgusta do 28. septembra 1931. godine. Osvojio je prvo mjesto sa 20½ poena iz 26 partija, s prednošću od čak 5½ poena ispred drugoplasiranog Bogoljubova! Nešto takvo nikada ranije nije viđeno na međunarodnim takmičenjima. Svjetski šampion ni ovaj put nije pretrpio poraz, iako je često igrao u oštrom, gambitnom stilu. Treće mjesto zauzeo je Nimcovič sa 14 poena, dok su četvrto do sedmo mjesto podijelili Vidmar, Každan, Flor i Štolc — svi sa po 13½ poena.
Senzaciju turnira izazvala je Aljehinova munjevita pobjeda nad Nimcovičem, u kojoj je efektno žrtvovao dva pješaka u otvaranju. Nimcovič je bio zapanjen; prihvatio je žrtvu, a potom, udaljivši se od table i njišući glavom, nekoliko puta je ponovio:
„Postupa s nama kao s goluždravim ptićima.“
Kasnija analiza je, međutim, pokazala da je Aljehinova žrtva bila u potpunosti opravdana.
Autor: Jurij Šaburov
Po svedočenjima savremenika, Aleksandar Aljehin je uvijek ljubazno odnosio se prema kolegama, nije im uskraćivao savjet ni materijalnu pomoć.
Tako je, na primjer, velemajstor André Lilienthal u knjizi „Život šahu“ pisao: „O Aljehinu imam najbolji mogući utisak. Često sam ga posjećivao kod kuće. On je priređivao svojevrsne šahovske prijeme. Bez obzira na to koji je šahovski rang imao njegov gost, rado je s njim dijelio analize otvaranja, proučavao razne pozicije. Jednom je u ‘Pale-Royalu’ trebao da se održi zanimljiv blitz-turnir. Veoma sam želio da igram, ali su mi i dalje smetale hronične finansijske poteškoće. Saznavši za to, Aljehin je umjesto mene uplatio kotizaciju. Naravno, za novac svjetskog šampiona osjećao sam se obaveznim da igram dobro. Uspio sam i osvojio prvo mjesto. Kada sam, primivši nagradu, htio da vratim Aljehinu dug, on je odgovorio: ‘Ima vremena. Vratićeš kada postaneš majstor’.
Mnogo govori i izjava austrijskog velemajstora Ernsta Grünfelda: „Lično, Aljehin je bio veoma simpatičan čovjek, uživao je opštu naklonost, uvijek je bio spreman da da savjet svojim drugovima i nesebično je dijelio svoje znanje i iskustvo. Nisu o njemu uvijek pisali samo dobro, ali je činjenica da je Aljehin bio prijatna i osjećajna osoba“.
Ali pravih prijatelja Aljehin u emigraciji ipak nije imao. Možda zato što je imao prilično povučen karakter, a možda i zato što je bio neumoljiv za šahovskom tablom. Kada je igrao na turniru, prijateljski odnosi su padali u drugi plan i nisu ublažavali njegovu snažnu želju za pobjedom.
„Nepokolebljiva pažnja mora potpuno da izoluje igrača od spoljnjeg svijeta“, govorio je on o ponašanju šahiste tokom ozbiljne partije, i sam se pridržavao tog principa. Bez obzira na razliku u klasi, Aljehin sebi nije dozvoljavao ni trenutak opuštanja. Ta osobina ne samo neumornog borca, već u još većoj mjeri istinskog umjetnika, uvijek je bila prisutna u njegovim partijama.
„…Igra s Aljehinom zahtijevala je neprekidnu napetost“, pisao je G. Levenfiš. „Najmanje popuštanje pažnje — i Aljehin bi vas iznenadio novim taktičkim udarcem. Bogatstvo njegove fantazije bilo je zaista neiscrpno.“
Prisjetimo se krilatice Aljehina: „Kombinacija je duša šahovske partije.“ Strategija je za njega bila samo priprema za ostvarenje kombinacije. Ali s godinama je Aljehinov dar sazrio i izbalansirao se. U periodu San Rema (1930) i Bleda (1931) on je već bio potpun strateg, ali njegova fantazija je i dalje bila neiscrpna.
Aljehin je do savršenstva ovladao umijećem zbunjivanja protivnika. Na pitanje: „Kako vam uspijeva tako brzo da se obračunate sa svojim protivnicima?“ on je s punim pravom odgovarao: „Na svakom potezu ih primoravam da misle samostalno!“
Ali ovdje je važno naglasiti da Aljehin pri tome nije kršio zahtjeve pozicije, i u tome je bila njegova suštinska razlika u odnosu na Laskera.
Veličanstvene, rekordne pobjede Aleksandra Aljehina na turnirima u San Remu i Bledu, na Olimpijadi u Hamburgu, a da ne govorimo o njegovim prvim nagradama na manjim takmičenjima 1929–1931. godine, ostavile su ogroman utisak na javno mnjenje. Trijumfalni pohod prvog ruskog svjetskog šampiona, njegove blistave, efektne kombinacije koje su zapanjivale brzinom napada, kao i duboki, profinjeni manevri, koji su ponekad bili na granici sa studijama, izazivali su divljenje.
„…Igra Aljehina prožeta je suncem“, očarano je pisao S. Tartakover. „Kipteći energijom i nagao, on više nego ijedan drugi majstor oslikava raskošan procvat XX šahovskog vijeka, pri čemu je glavna karakteristika njegove igre neiscrpnost njegove šahovske fantazije, koja mu omogućava da vodi partije pod stalnim naponom od 1000 volti!!!
…Po svemu sudeći, tajna Aljehinove umjetnosti leži u nevjerovatnoj životnoj snazi koja ispunjava čitavo njegovo biće. Kakva mu je igra, takav je i on sam — plavokos i stasit, širokih ramena i ozbiljan. ‘Pobjeđujem, dakle postojim’ — tako bi se možda najbolje mogla okarakterisati šahovska filozofija Aljehina…“
Pod znakom nadmoćnosti Aleksandra Aljehina prošli su i turniri 1932. godine. U Londonu, od 1. do 15. februara, osvojio je prvu nagradu, sakupivši 9 poena iz 11 i ponovo ne pretrpjevši nijedan poraz. Drugu nagradu dobio je tada afirmisani Salo Flor — 8 poena, a treću–četvrtu nagradu sa po 7½ poena podijelili su drugi mladi majstori koji su obećavali — Isaak Každen i Malik Sultan-Khan.
U julu je Aljehin u Bernu ponovo postao pobjednik turnira, sa 12½ poena iz 15, izgubivši samo jednu partiju — od Bogoljubova. Drugu i treću nagradu sa po 11½ poena podijelili su Flor i Euwe.
Zanimljivo je da je, aktivno učestvujući na turnirima, Aljehin nalazio vrijeme i za masovne događaje usmjerene na popularizaciju šaha. Rado je nastupao na seansama simultanke, a igrao je čak i dopisno. Popularnost Aljehina bila je tolika da je 1931. godine, kada je nastupao na seansama simultanke u glavnom gradu Islanda Rejkjaviku, nacionalni parlament bio raspušten na odmor: poslanici su željeli da budu učesnici ili makar svjedoci nastupa svjetskog šampiona.
Vraćajući se s Islanda, svjetski šampion je preko radija, s broda, odigrao dvije partije sa šahovskim klubom iz Rejkjavika. Poslije dvanaest poteza, odigranih tokom plovidbe, partija je nastavljena dopisno. Bijelima je Aljehin remizirao, a crnima je pobijedio u 52. potezu, uz zanimljivu, daleko unaprijed proračunatu žrtvu figure.
On je smatrao da se „igra dopisno i za tablom međusobno dopunjuju“. Na Aljehinov predlog, 1936. godine Međunarodna federacija dopisnog šaha donijela je odluku o organizovanju prvog svjetskog prvenstva poštom. Ono je održano nakon Drugog svjetskog rata. Od tada se ta takmičenja redovno održavaju.
Impresivna serija pobjedničkih nastupa Aljehina na evropskim turnirima prekinuta je u jesen 1932. godine, kada je započeo ostvarivanje primamljive ideje o putovanju oko svijeta. Ruta je bila pomno isplanirana, a putovanje je trajalo šest mjeseci — od 10. decembra 1932. do 20. maja 1933. godine. Aljehin je ponovo prešao Atlantski okean i u San Francisku započeo turneju po Americi.
Zatim je uslijedila prava egzotika — posjetio je Honolulu (Havajska ostrva), Kobe (Japan), Hongkong, Manilu, Singapur, Sumatru, Javu, Novi Zeland, Cejlon, Aleksandriju, Jerusalim, Đenovu, odakle se napokon vratio u Pariz. Svjetski šampion je ostvario impresivnu turneju, iako nije uspio u potpunosti da ispuni planirani program. Aljehin nije podnio tropsku klimu Indonezije i bio je prinuđen da prekine put oko svijeta.
Aljehinovo putovanje bilo je veliki događaj i dalo je značajan doprinos popularizaciji šaha, posebno u udaljenim krajevima.
U SAD-u i Meksiku održao je 42 seanse simultanke na ukupno 1063 table. Dobio je 946 partija, 41 je izgubio, a 76 završio remijem. Među tim nastupima bio je i neobičan Aljehinova seansa u Njujorku na 50 tabli, za svakom od kojih su sjedila po četiri šahista koji su zajednički razmišljali o potezima. To je, bez sumnje, otežavalo zadatak simultanca, ali je Aljehin ipak pobijedio u 30 partija, a 14 završio remijem.
U Holandskoj Indiji održano je 13 simultanki na 416 tabli. Tamo je ostvario 384 pobjede, u 9 je priznao poraz, a 23 su završene neriješeno. Tokom samog putovanja oko svijeta, Aljehin je odigrao 1320 partija — među njima 139 konsultativnih — i postigao nevjerovatno visok procenat osvojenih poena: 91,52! Taj rezultat činilo je 1161 pobjeda, 65 poraza i 94 remija. Izgleda da je nivo igre tamošnjih šahovskih amatera ipak bio niži nego u Evropi i Americi.
Tokom putovanja oko svijeta, Aljehin je pokazivao veliki interes za razne znamenitosti, običaje, nacionalne igre zemalja i naroda. U Japanu se upoznao s japanskim šahom: „Počeo sam da ga proučavam i nastavio to tokom cijelog puta, pridruživši mu i kineski šah. Sa sobom sam ponio cijelu biblioteku posvećenu šahu.“
Završivši dugo i naporno putovanje, Aljehin se samo kratko zadržao u Parizu. Interesi francuskog tima pozvali su ga na put, preko Lamanša, u engleski primorski gradić Folkston. Tamo se od 12. do 23. juna 1933. godine održavala Peta svjetska šahovska olimpijada.
Očevici su govorili da se po izgledu Aljehina vidjelo da je šampion umoran. U drugom kolu pretrpio je poraz u partiji protiv Tartakovera. Preokret u Aljehinovoj igri nastupio je poslije susreta sa Sultan-Khanom u petom kolu. Taj duel trajao je ukupno oko 11 sati i završio se pobjedom šampiona u 108. potezu. Naredne partije Aljehin je igrao lako i sigurno.
A mjesec dana kasnije, šampion je već bio u Čikagu, na Svjetskoj izložbi „Vijek progresa“. Tamo je 25. jula 1933. godine Aljehin nastupio na grandioznoj seansi igre naslijepo na 32 table, čime je postavio novi svjetski rekord u ovom vidu šahovskog stvaralaštva, nadmašivši sopstveno dostignuće iz 1925. godine.
Od pobjeda koje je Aljehin ostvario 1934. godine, izdvajaju se dva najvažnija takmičenja.
Prvi je bio revanš meč za svjetsku titulu između Aljehina i Bogoljubova. Pretendent je ostao vjeran namjerama koje je izrazio pet godina ranije i ponovo je stupio u borbu za željenu titulu. Meč je održan u dvanaest gradova Njemačke od 1. aprila do 14. juna 1934. godine, pod istim uslovima kao i prethodni.
Ovoga puta, Aljehin je, pobjedivši u 2. partiji, sigurno povećavao svoju prednost i nije dozvolio protivniku da mu se približi po broju ostvarenih pobjeda. Samo su neočekivani propusti šampiona pri samom kraju meča malo odložili rasplet napetog dvoboja.
Aleksandar Aljehin je odbranio počasnu titulu svjetskog prvaka i dobio meč rezultatom 15½ : 10½, uz 8 pobjeda i 3 poraza.
Drugo značajno takmičenje iz 1934. godine u Aljehinovoj biografiji bio je veliki turnir u Cirihu, održan od 14. do 28. jula. U dobroj sportskoj formi, šampion je igrao, kao i uvijek, aktivno i maštovito. Lijepo je, žrtvom dame, završio napad u partiji protiv Emanuela Laskera, pobijedivši u 26. potezu.
Radeći 1985. godine na knjizi „50 minijatura svjetskih šampiona“, Anatolij Karpov došao je do zaključka „da među svjetskim šampionima upravo Aljehinu pripada rekord po broju efektnih minijatura. Pri tome, 30 poteza za njega je često bilo previše, on se uspješno uklapao i u 20“.
Od 15 partija odigranih u Cirihu, Aljehin je u 12 ostvario pobjedu, remizirao s Florom i Bogoljubovom, a samo jednu partiju izgubio od Euwea. Osvojena 13 poena donijela su mu prvo mjesto. Za poen su zaostali Flor i Euwe, koji su podijelili drugo i treće mjesto. Bogoljubov je sa 11½ poena zauzeo četvrto, Emanuel Lasker s 10 poena — peto mjesto. Sledeće nagrade pripale su Bernsteinu, Nimcoviču i Štalbergu.
Trijumf Aleksandra Aljehina na Ciriškom turniru svi su doživjeli kao prirodnu pojavu. Na pobjede svjetskog prvaka bili su naviknuti, a njegova nadmoć nad ostalim vodećim velemajstorima bila je višestruko dokazana. Izgledalo je da šahovskom prijestolu ništa ne prijeti.
Pad i novi uspon
Svjetska slava, opšte poštovanje i u isto vreme neprekidno rastuće nezadovoljstvo sopstvenim životom, depresija… Ova suprotstavljena osjećanja na čudan način su se spajala u jednom čovjeku — Aleksandru Aleksandroviču Aljehinu, tokom 1930-ih godina.
Ne, ljubav prema šahu mu, naravno, nije ugasla — on je i dalje bio smisao njegovog života, njemu je, u suštini, posvećivao sve svoje vreme. Mada, naravno, postojali su periodi prezasićenja, umora.
Neprekidno primajući informacije o širokom razvoju šaha u Sovjetskom Savezu, Aljehin je žalio što je lišen mogućnosti da živi i igra u Rusiji, u rodnoj Moskvi. Njegova raspoloženja dobro je prenio pisac Lev Ljubimov, koji je dobro poznavao svjetskog šampiona, u svojim sećanjima „U tuđini“:
„Aljehin je ostavljao utisak snažnog, čovjeka jake volje. Znao je da govori pametno, s težinom, ali se u njegovom govoru uvijek provlačilo nevoljno nerviranje. Da, nesumnjivo je da ga je nešto u njegovoj sudbini stalno iritiralo. Istinski bi se nadahnuo kada bi govorio o šahu, pri čemu bi, ako je sagovornik bio stranac, uvijek naglašavao da je najviša šahovska kultura u Sovjetskom Savezu…
Aljehin je, naravno, bio čovjek velikih strasti, ali tuđina, svijest da nije u svojoj zemlji, da bi ga samo u onom „rodnom domu“, za kojim je čeznuo Bunin, mogli istinski priznati, i u isto vrijeme izvjesna malodušnost, koja mu je smetala da odlučno prizna pogrešnost svog razdvajanja od otadžbine — sve je to slomilo njega, lišilo ga unutrašnjeg oslonca… Dosta često sam se sretao s Aljehinom, dolazio kod njega, igrao s njim i ponekad pobjeđivao… u bridžu. Značajno je to da je Aljehin želio (dodouše, uzalud) da i u bridžu dostigne najviši nivo.“
Ustvari je Aljehin vladao u Parizu jedino u bijelom, biljkama obraslom paviljonu, gdje se u vrtu „Palé-Royal“-a nalazio šahovski klub. To je bio glavni šahovski centar francuske prestonice, tamo se neprestano čuo ruski jezik, a ton su, pored Aljehina, davali i O. Bernštajn, S. Tartakover, E. Znosko-Borovski i još neki drugi emigranti.
Pri susretima sa velemajstorima Salom Florom i Andréom Lilienthalom, koji su bili u Sovjetskom Savezu, Aljehin ih je dugo ispitivao o svojoj rodnoj zemlji. „I čak sam ja — koji nisam psiholog — shvatio i pročitao u Aljehinovim očima da on veoma čezne za Moskvom“, pisao je Flor. Potvrdio je to i Lilienthal: „Jednom smo sjedili s Florom u kafeu, tamo je došao Aljehin. Razgovarajući s nama, rekao je da sanja o povratku u Otadžbinu. Više puta je započinjao tu temu, to je bila njegova najveća želja…“
Nostalgija je sve više obuzimala Aljehina. „…Godine 1933. prvi put sam vidio tugu u Aljehinovim očima — sjećao se Flor. — Na peronu praške železničke stanice ispraćao me je za Moskvu na meč s Botvinnikom. On sam je ostajao u Pragu, gdje je došao na turneju. Samo je moje životno neiskustvo i mladost bila razlog što nisam razumio koliko su za Aljehina ti oproštaji na praškom peronu bili tužni i tragični.“
Tada je Aljehin zamolio Flora da u Moskvi, kod rukovodilaca Svesavezne šahovske sekcije, razjasni pitanje o mogućnosti njegovog povratka u Otadžbinu. Odgovor nije uslijedio, već je bio odlagan za kasnije…
Moguće je da su određenu pometnju u Aljehinovo raspoloženje unijele i promjene u ličnom životu. Još u maju 1933. godine, odmah po povratku s putovanja oko svijeta, prekinuo je sve odnose s Nadeždom Semjonovnom Vasiljevom, s kojom je bio u građanskom braku. Njihova zajednica trajala je osam godina i, vjerovatno, nije bila toliko čvrsta kako se činilo okolini. Nije nam poznato u čemu se tačno ogledala krhkost tog porodičnog ognjišta. Kod Aljehina, koji je uvijek težio domaćoj udobnosti, tada su, izgleda, postojali razlozi za naglu promjenu načina života.
Ovdje je, možda, odgovarajuće navesti riječi supruge jednog uglednog šahovskog aktiviste SSSR-a, izgovorene u razgovoru s autorom knjige radi objašnjenja motiva razvoda jednog sada živućeg svjetskog šampiona:
„Nije svaka žena u stanju da bude supruga svjetskog šampiona u šahu, koji u potpunosti živi u drugom svijetu — i mislima i djelima, po posebnom rasporedu. A ona je obična žena koja želi da osjeti pažnju, da se druži s rodbinom i poznanicima, da ide u goste i prima goste, posjećuje pozorišta, izložbe… Muž je, međutim, stalno, ako ne za šahovskom tablom i knjigom, onda u mislima — analizira. Odvojen je od svega, naročito uoči, tokom i nakon takmičenja, a ona se nižu jedno za drugim. U putovanjima je neprekidno. Liježe u dva–tri sata noću i ustaje tek u podne.“
Provevši godinu dana bez supruge, Aljehin se oženio Grace Wishar, rođenom u Americi. U to vrijeme bila je udovica britanskog armijskog oficira, vlasnika plantaže čaja na Cejlonu, Archibalda Freemana. Vjenčanje svjetskog šampiona i Grace obavljeno je 26. marta 1934. godine u gradu Villafranca-sur-Mer, slikovito smještenom na Francuskoj rivijeri. Tome je prethodilo prilično dugo poznanstvo, jer su se prvi put sreli u septembru 1932. godine tokom turnira u Pasadeni, gdje je u lokalnom klubu Grace pokazala da je solidna šahistkinja. Imala je iskustva u dopisnim šahovskim takmičenjima, a kada je postala Aljehinova supruga, zajedno s njim učestvovala je u privatnim blitz-turnirima. Upravo je takav trenutak zabilježen na fotografiji snimljenoj u Pragu 1943. godine.
Grace je vodila muževu prepisku, davala savjete u svim poslovima i preuzela na sebe rješavanje svakodnevnih problema. Kada je Aljehin igrao na turnirima, supruga se uvijek nalazila pored njega. U njenom odsustvu obuzimali su ga razdražljivost i nestrpljenje.
Grace je duboko osjećala i dijelila interese muža; bilo joj je suđeno da postane posljednja saputnica života velemajstora. Po mišljenju istraživača Aljehinove biografije, on je u ženi tražio ne ideal ljepote, ne ljubavnicu, već majčinsku toplinu i brigu. Vjerovatno se time objašnjava što su sve Aljehinove saputnice bile starije od njega više od deset godina i, osim Anna-Lise Ruegg, bile udovice. U njihovom prisustvu osjećao se mirnije i sigurnije.
Krajem 1934. godine Aleksandar Aljehin je dobio novi izazov za meč za svjetsku titulu. Poslao ga je 35-godišnji holandski velemajstor Machgielis (Max) Euwe. Rezultati koje je pokazivao u prethodnim takmičenjima nisu ostavljali naročit utisak. U njegovom bilansu su bile pobjede na Hastingskim turnirima 1930–1931. i 1934–1935. (u oba slučaja ispred Capablance), podjela drugog–trećeg mjesta u Bernu i Zürichu, ali u poređenju s dostignućima drugih vodećih velemajstora djelovali su skromnije. Posebno blijedo izgledali su Euweovi rezultati u mečevima — od 9 dvoboja s najjačim protivnicima izgubio je četiri: od Aljehina 1926–1927, dva meča od Bogoljubova 1928. i 1928–1929, te od Capablance 1931. godine.
Na osnovu toga, svi šahovski autoriteti jednoglasno su davali neutješne prognoze za Euwea. Oni, kao i sam Aljehin, nisu uzeli u obzir mogućnost da holandski velemajstor, nazivan „genijem sistema“, napravi kvalitativni skok u svom stvaralaštvu. A Euwe tada, po marljivosti i umijeću da prikuplja iskustvo, teško da je imao sebi ravnog. Iskoristio je izvanredno potpunu kartoteku otvaranja uglednog šahovskog teoretičara, bečkog profesora Alberta Beckera, konsultovao se s majstorima i teoretičarima Ernstom Grünfeldom i Rudolfom Spielmannom, te angažovao kao trenere jednog od očiglednih pretendenta na svjetsku titulu Salo Flora i austrijskog majstora Hansa Kmocha. Kako se vidi iz navedenog, Max Euwe se temeljno pripremao za meč — svjetskom prvaku je bila suprotstavljena čitava grupa stručnjaka. Aljehin se, nasuprot tome, za meč zakazan za oktobar–decembar 1935. godine pripremao samostalno, bez ičije pomoći.
Aljehin je važnijim smatrao psihološki momenat, uzimajući u obzir dva faktora: „1) okruženje (reakcija masovne publike i takozvanih ‘poznavaoca’, odnos lokalne i međunarodne štampe i sl.) i 2) uticaj ličnosti protivnika.
U opštem psihološkom pitanju svi aduti su na strani Evea: meč se održava u njegovoj domovini, a ‘Eve je heroj male zemlje koja nikada nije imala (ako se ne varam) uopšte šampione, a kamoli svjetske’.
Ova dva preduslova sasvim su dovoljna da Eve, u očima štampe, bio — pobijedio ili izgubio — ‘heroj’ našeg meča.
Sada nekoliko riječi o drugom psihološkom faktoru — o uticaju ličnosti protivnika. Tu, mislim, imam određenu prednost. Ne vjerujem u Evea kao budućeg svjetskog šampiona. Ne mislim da bi čak i posle slučajne pobjede nada mnom on bio priznat, u suštini, kao najbolji igrač na svijetu.
Ako se naše nadmetanje završi njegovom pobjedom, to će samo dokazati da se u tom trenutku nisam nalazio na vrhuncu svog stvaralaštva. Tim gore po mene.
Evea, pak, ako postane formalni svjetski šampion, čeka veoma težak zadatak, sličan onome koji sam ja morao da riješim nakon što sam pobijedio Kapablanku: da dokaže da je u tom vremenskom razdoblju on, Eve, zaista najbolji.
Nipošto (i ne bez razloga) ne želeći mu da pobijedi meč, nadam se — ako mu to ipak pođe za rukom — da će se i suštinski pokazati kao pravi svjetski šampion“.
Čitajući ova priznanja Aleksandra Aljehina, neminovno se osjeti neka njegova nesigurnost u ishod predstojećeg meča. Igračku pripremu svjetski prvak obavio je na mješovitom turniru u švedskom gradu Örebro, gdje je osvojio prvo mjesto sa 8½ poena iz 9 partija, i u Varšavi, u drugoj polovini avgusta, na Šestoj olimpijadi. Igrajući tamo, uspio je da izbjegne poraze, ali je u nekim partijama dobijao sumnjive pozicije. To je bilo ozbiljno upozorenje uoči meča s Euweom.
O svom viđenju predstojećeg dvoboja Aleksandar Aljehin je govorio čitaocima pariskih „Posljednjih novosti“ u članku „Max Euwe“, objavljenom 2. i 11. avgusta 1935. godine. Prilično oštar i otvoren, ali ipak suzdržan i korektan prema protivniku, taj tekst govori o sportskom putu holandskog velemajstora i o evoluciji stila njegove igre, te ističe maksimalnu tehničku pripremljenost rivala u oblasti strategije otvaranja.
„Kakvi su izgledi za ishod našeg meča?.. Kategorički na to pitanje odgovoriti, naravno, ne mogu: inače ne bi imalo smisla ni održavanje samog meča. Ali neka predviđanja se ipak mogu napraviti.“ Aljehin je priznavao Euweovu prednost u poznavanju otvaranja, „ali odlučujućim faktorom u dugom i odgovornom nadmetanju, na osnovu iskustva, smatrati ih ne mogu. Zaista, u tri meča za svjetsku titulu, koja sam dosad igrao, protivnici (Capablanca i dvaput Bogoljubov) nadmašivali su me i u tačnom poznavanju izabranih otvaranja i u smislu unaprijed osmišljene strategije njihovog naizmjeničnog korišćenja. Rezultati ipak nisu bili u njihovu korist.“
Autor: Jurij Šaburov
Nastavljajući potragu za načinima da obnovi odnose sa Svesaveznom šahovskom sekcijom, Aljehin je 29. septembra 1935. godine iz Amsterdama, na memorandumu hotela „Carlton“, poslao pismo redakciji lista „64“:
„Ne samo kao dugogodišnji šahovski radnik, već i kao čovjek koji je shvatio ogromno značenje onoga što je postignuto u SSSR-u u svim oblastima kulturnog života, šaljem iskren pozdrav šahistima SSSR-a povodom 18. godišnjice Oktobarske revolucije.“
Ovo pismo Aljehin je napisao u trenutku kada je vodio u meču s Maxom Euweom. U Moskvi je ono dospjelo u ruke narodnog komesara pravde N. V. Kriljenka, koji je ujedno bio i predsjednik Svesavezne šahovske sekcije. Obavještavajući o tekstu telegrama sekretara CK VKP(b) I. V. Staljina i predsjednika Sovnarkoma V. M. Molotova, Kriljenko je predložio da se telegram objavi ne samo u listu „64“, već i u „Izvestijama“, uz zajedljive komentare. Rezolucija je bila kratka: „Predlažem da se telegram Aljehina objavi bez komentara. I. Staljin“. Ispod su se potpisala još osmorica članova Politbiroa.
Telegram Aljehina objavljen je u „Izvestijama“ 16. novembra 1935. godine. Kako se kasnije pokazalo, izazvao je različite reakcije. Ako je u domovini svjetskog prvaka telegram bio primljen blagonaklono, u krugovima emigranata izazvao je osudu.
Nije nevažno razjasniti i jedno tako osjetljivo pitanje kao što je upotreba alkoholnih pića od strane Aljehina tokom meča s Euweom 1935. godine, kao i u drugim periodima. U nekim se publikacijama, nažalost, po tom pitanju iznose očigledna preuveličavanja, da ne kažemo i više od toga.
Poslušajmo mišljenje velemajstora Maxa Euwea:
„…Želio bih da raspršim jednu zabludu. I tokom meča, i poslije njega, sve do današnjeg dana, široko se proširilo mišljenje da je Aljehinov poraz bio rezultat njegovog pretjeranog uživanja alkohola. Kako je stvar stajala u stvarnosti? U našem prvom meču Aljehin uopšte nije pio tokom prve polovine takmičenja i okrenuo se alkoholu tek kada je meč ušao u kritičnu fazu, po svoj prilici prije 18. i, sigurno, prije 21. i 30. partije. Možda je bilo još nekoliko slučajeva, ali ja ih nijesam primijetio.“
Takve su epizode došle i u vidno polje Salo Flora, koji je obavljao ulogu Euweovog trenera.
„Ali samo epizode, i to vrlo rijetke — govorio je autoru ove knjige Salomon Mihajlovič Flor tokom naših susreta u njegovom stanu. — Ne razumijem zašto je Aleksandar Aleksandrovič Kotov u svojim knjigama, a naročito u filmu ‘Bijeli snijeg Rusije’, prenaglasio do apsurda te beznačajne epizode. Da, Aljehin je, kao i mnogi drugi, ponekad sebi dopuštao čašicu, čašu, ali zašto to dizati do takvih razmjera?!“
Tu se Flor zaustavio i, prisjetivši se nečega, nastavio:
„Već sam pisao u svojim člancima da je Aljehinovo zdravlje tada postalo narušeno. Više puta su ga izdavali živci. Holandski ljekar, koji je pregledao Aljehina tokom meča, izjavio je: ‘Bojim se da Aljehin neće dugo živjeti — bolesno srce… živci!’“
Očevidac meča, Aleksandar Koblenz, koji je kasnije postao zaslužni trener SSSR-a u šahu, smatrao je Aljehinov poraz posljedicom apatije izazvane usamljenošću. U knjizi „Sjećanja šahiste“ pisao je:
„Mislim da se uzrok depresije krio ne samo u šahovskim neuspjesima svjetskog prvaka. Prije svega treba uzeti u obzir psihološku atmosferu mečeva na najvišem nivou. Dug, monoton tok jednog takvog, u pravom smislu maratonskog nadmetanja, pada na protivnike kao izuzetno težak psihološki teret… Svaki dan isti ritam života, isti vrlo jaki protivnik; svaki dan — dugotrajno boravljenje u stresnom stanju, a noću — česta iscrpljujuća bdijenja nad analizom nedovršenih partija. Određeni hendikep predstavlja i igranje u tuđoj zemlji ili gradu, kada se još više sužava krug komunikacije s ljudima. U takvim teškim periodima borbe izuzetno je važno prisustvo trenera — prijatelja…
Imati kvalifikovanog savjetnika, naći dostojnog partnera za analizu odloženih partija, dobijati moralnu podršku u slučaju neuspjeha… Trener-sekundant mora umjeti da stvori dobro raspoloženje kod svog štićenika čak i kada njemu samom ‘mačke grebu po duši’.“
Lična tragedija Aljehina sastojala se u tome što on tokom čitavog života nije imao pravog, odanog prijatelja.
Aljehin je, bez sumnje, bio čovjek dalek od sentimenata, pri čemu je često prikazivao sebe kao surovijeg čovjeka nego što je to zaista bio. Imao sam priliku nekoliko puta — u Kemeri i Parizu — da razgovaram s velemajstorom, ali ga nikada nisam vidio raspoloženog, istinski srećnog. Nije znao ni da se otvoreno i iskreno nasmije — ponekad bi se samo suvo, sardonijski podrugljivo nasmiješio… Činilo mi se da je čitavo Aljehinovo biće prožeto dubokom, beznadežnom tugom. I samo neugasiva ambicija i hrabrost održavale su njegovu neiscrpnu energiju.
Značajno je to što, iako je živio u Francuskoj, nije uspio da među šahistima pronađe nikoga ko bi mogao da mu bude blizu tokom meča s Eveom. Francuze nije zbunilo to što je Aljehin bio prinuđen da pristane na ponuđenu besplatnu pomoć majstora Salo Landaua — državljanina Holandije.
Da, Aljehinu je bilo teško (posebno poslije 21. partije, kada je naglo poraslo neprijateljstvo holandske javnosti prema ruskom šampionu) — svi su bili protiv njega: tištila ga je usamljenost.
Kako se prisjećao Flor, „taj šahovski gigant nerijetko je pridavao značaj svakakvim slučajnim stvarima. Imao je čak i svoj ‘talisman’ — sijamskog mačka Česa, s kojim je zabilježen na nekoliko fotografija. Tokom meča s Eveom ponekad bi silazio sa scene u gledalište do svoje supruge, da pomiluje voljenog mačka...
Ali zapravo smo svi mi, koji smo okruživali Aljehina, kao i on sam, naravno, vjerovali samo u jedan ‘talisman’: u njegovo rijetko šahovsko majstorstvo.”
Iznenadni gubitak titule svjetskog šampiona bio je težak udarac za Aljehina. Kako se samo grizao zbog očiglednih grešaka i previdâ u partijama meča... Ali, sem sebe, nije imao koga da okrivljuje. Jedina utjeha bila je to što će za dvije godine biti održan revanš-meč. Pravo na revanš bilo je dogovoreno kad je Aljehin prihvatio Eve-ov izazov.
U to da će uspjeti da vrati titulu, Aljehin nije sumnjao. „U Holandiji mi je rekao da sa putovanjem u Moskvu treba pričekati,” prisjećao se Flor. „U Moskvu je želio da ide samo kao svjetski prvak...”
Aleksandar Aljehin je uvijek bio čovjek od djela i nikad nije izgovarao riječi uzalud. U kritičnom trenutku ponovo je mobilisao svoju snažnu volju i počeo da radi na obnavljanju sportske forme. Prestao je da puši, izbacio je alkohol, prešao na racionalnu ishranu.
Gorčinu poraza i nedostatke u svojoj igri pokušavao je da ublaži učešćem na bezbrojnim takmičenjima. Tokom dvije godine učestvovao je na deset turnira! Po značaju i sastavu, ta takmičenja su se razlikovala, kao i njegovi rezultati na njima. Staru stabilnost nije uspijevao da povrati.
Borba na turniru imala je izuzetno oštar, napet karakter i izazvala je ogromno interesovanje. Nije bilo jasnog lidera, i tek je poslednje kolo sve stavilo na svoje mjesto.
Takmičenje je završeno sjajnom pobjedom 25-godišnjeg sovjetskog velemajstora Mihaila Botvinika i bivšeg svjetskog šampiona Hosea Raula Kapablanke. Prvu i drugu nagradu podijelili su sa po 10 poena iz 14 partija, pri čemu je Botvinik prošao čitav turnir bez poraza. Zaostajući za pobjednicima pola poena, treću do petu nagradu podijelili su američki velemajstori Semjuel Reševski, Roiben Fajn i svjetski šampion Maks Eve. Neposredno iza njih, takođe sa zaostatkom od samo pola poena, bio je Aleksandar Aljehin, koji je osvojio šestu nagradu. Zatim su slijedili Emanuel Lasker i Salo Flor, Milan Vidmar, Jefim Bogoljubov i Savijeli Tartakover, dok su na začelju tabele bili engleski majstori.
(Nastaviće se)
-Stavljen nastavak 85.
