Autor: Jurij Šaburov
PREDGOVOR
Prvi Rus na šahovskom tronu
Prihvativši ponudu izdavača da napišem predgovor za knjigu J. Šaburova „Aljehin“, prisjetio sam se da je već među prvim knjigama iz serije ŽZL, davne 1936. godine, objavljena knjiga „Štajnic. Lasker“ – o prvom i drugom svjetskom šahovskom prvaku. Zatim je 1973. godine u zborniku „Sportisti“ izašao esej velemajstora i pisca A. Kotova „Do posljednjeg daha“ (Aleksandar Aljehin). I evo, sada čitaoca očekuje susret sa iscrpnom knjigom o Aleksandru Aleksandroviču Aljehinu – prvom Rusu na svjetskom šahovskom tronu...
Autor knjige, slijedeći klasičnu tradiciju serije ŽZL, prati Aljehinov životni put od rođenja u Moskvi 31. oktobra (po novom kalendaru) 1892. godine do tajanstvene smrti u hotelu portugalskog gradića Eštoril 24. marta 1946. godine. Knjiga, namijenjena širokom krugu čitalaca, zasnovana je na dokumentarnoj građi. Autor je uspio da dođe do ranije nepoznatih arhivskih izvora, što mu je omogućilo da rasvijetli mnoga „bijela mjesta“ u biografiji velikog šahiste. Po prvi put detaljno se govori o Aljehinovom životu u Sovjetskoj Rusiji (od oktobra 1918. do maja 1921. godine), o periodu koji je ranije bio potpuno nepoznat. Autor je uspio da otkloni čitav niz neprijatnih grešaka i netačnosti koje se odnose na našeg sunarodnika i koje su kružile po stranicama raznih časopisa i knjiga. Čitalac će saznati zanimljive podatke o šampionovim roditeljima: ocu Aleksandru Ivanoviču Aljehinu – predvodniku plemstva Voronješke gubernije i članu IV Državne dume; majci Anisiji Ivanovnoj (rođenoj Prohorovoj), kćerki poznatog moskovskog industrijalca i dobrotvora, koja je i uvela šestogodišnjeg Aleksandra u pravila šahovske igre. U šahovskom svijetu poznat je bio i Aljehinov stariji brat Aleksej.
Aljehin je bio genijalan šahista i čovjek upečatljive i tragične sudbine. Veliki potresi XX vijeka ostavili su trag u čitavoj njegovoj biografiji.
Tokom građanskog rata uhapšen je od strane Čeke u Odesi po klevetničkoj prijavi i jedva izbjegao strijeljanje; radio je u Odeskom gubernijskom izvršnom komitetu, Vojno-sanitarnoj upravi Harkovskog okruga, Centralnoj istražno-istražnoj upravi u Moskvi, bio je primljen kao kandidat za člana RKP(b); radio je kao prevodilac u Kominterni; bio je zainteresovan za kinematografiju i zamalo postao profesionalni glumac. U maju 1921. godine — emigracija, a zatim 25 godina života u inostranstvu — godine borbe i priznanja, padova i uspona, slave i otuđenja, blagostanja i oskudice, i neizbrisiva čežnja za Otadžbinom.
Aljehin je učestvovao u dva svjetska rata. I oba puta kao dobrovoljac: 1916. godine u ruskoj vojsci, gdje je za iznošenje ranjenika sa bojišta odlikovan sa dvije Georgijevske medalje i Ordenom Svetog Stanislava; 1939. godine — u francuskoj vojsci. Tokom Drugog svjetskog rata u Francuskoj i drugim zemljama koje su okupirali Njemci, kao i u samoj Njemačkoj, nastavio je da učestvuje na šahovskim takmičenjima, obezbjeđujući time život sebi i svojoj ženi; kasnije su to Aljehinovi zlonamjernici koristili kako bi ga optužili za saradnju sa nacističkim režimom. Puni dramatike su i odlomci o težnji i pokušajima Aljehina, prije i poslije rata, da uspostavi kontakt sa Otadžbinom i o intrigama onih koji su, kako u SSSR-u, tako i u inostranstvu, to svim silama sprečavali, želeći da u to vrijeme, kada je mogućnost njegovog dolaska u Sovjetski Savez postala realna i vrlo bliska u vezi sa već dogovorenim mečom sa šampionom SSSR-a M. Botvinikom, udalje svjetskog šampiona od šaha. Autor se osvrće i na Aljehinu pripisivane antisemitske članke objavljene 1941. godine u listu „Parizer cajtung“ i dokazuje da su oni bili falsifikati.
O Aljehinovom šahovskom stvaralaštvu mnogo je napisano. Pošto se nalazim u strogim okvirima predgovora, navešću samo neke podatke koji daju predstavu o karakteru samog Aljehina i o njegovom šahovskom stilu. Statistika bilježi da je Aljehin na 63 turnira od ukupno 88 bio prvi (uključujući i 14 od 17 turnira koje je odigrao u posljednjim, najtežim godinama života). Od 24 meča, pobijedio je u 18, 4 je završio neriješeno i izgubio samo 2.
Godine 1913, u prvom susretu sa Kapablankom, Aljehin od njega gubi. Godine 1914. na prestižnom turniru osvaja 3. mjesto, iza Laskera, tadašnjeg svjetskog šampiona, i Kapablanke, predviđa da će Kapablanka biti sljedeći svjetski prvak i izjavljuje da namjerava da ga izazove na meč. Taj meč odigran je u Buenos Ajresu 1927. godine, i Aljehin, koji do tada nikada nije pobijedio Kapablanku, odnosi pobjedu, sa 6 pobjeda, 25 remija i 3 poraza — dakle s dvostrukom prednošću. Rezultat je bio zapanjujući! Naime, organizatori su obećavali kratak meč: „Dvije nedjelje će biti sasvim dovoljne da don Hose pobijedi u potrebnih šest partija. Njegova pobjeda biće dočekana ovacijama čitave zemlje. Poslije Aljehinovog poraza, teško da će iko više smjeti da izazove Kapablanku na meč…“ U čast domaćina mora se reći da su ovacije zaista uslijedile, i oduševljeni Argentinci su nosili pobjednika na rukama do hotela. Malo ko je znao da je, dok su se igralo prvih desetak partija, Aljehinu zbog jakog zapaljenja pokosnice izvađeno šest zuba. Ujutro — kod zubara, uveče — za šahovskom tablom. Upravo tih dana izgubio je od Kapablanke 3. i 7. partiju.
Godine 1935. Aljehin je prihvatio izazov Holanđanina Maksa Evea i prepustio mu titulu svjetskog šampiona (9 poraza, 8 pobjeda, 13 remija). Ali dvije godine kasnije, igrajući u istoj Holandiji, uvjerljivo je pobijedio u revanš-meču rezultatom 15,5:9,5 (+10, –4, =11). I to u atmosferi u kojoj su gotovo svi oko njega priželjkivali njegov poraz. Emanuel Lasker, jedan od rijetkih koji su tada podržavali Aljehina, oduševljeno i slikovito je ocijenio završnicu 22. partije, gdje je Aljehin briljantno upotrijebio konja: „konj sa snagom od hiljadu konjskih snaga“. Sam Eve je priznao: „Aljehin je povratio reputaciju najjačeg među živim šahistima i potvrdio vjeru u to da je on najveći šahista svih vremena.“ U štampi se takođe pojavila vijest da je po završetku meča holandsko antialkoholsko društvo poklonilo Aljehinu korpu s najboljim mliječnim proizvodima na svijetu. Kao nagradu za pobjedu nad samim sobom i kao podsjetnik na prethodni izgubljeni meč.
Pobjeda nad Eveom vratila je Aljehinu hirovitu ljubav miliona navijača. Postao je prvi svjetski šampion koji je uspio da povrati titulu nakon poraza. Usput, u literaturi se pominjalo da je gotovo sve nagrade za najljepše partije Aljehin dobijao u partijama koje je igrao dan nakon poraza.
Protivnici Aljehina nisu bili samo predstavnici šahovske elite. Odigrao je oko 28 hiljada partija u simultankama. Godine 1932. u Njujorku, za svaku od 50 tabli protiv njega je faktički igrala ekipa od po četiri čovjeka, i u tim uslovima pobijedio je u 30 partija, dok je 14 završio remijem. Legendarnom je postala simultanka Aljehina protiv njemačkih oficira, održana u trenutku kada je Njemačka čitavom svijetu prenosila vijesti o svojim pobjedama u Rusiji: od 75 oficira, samo su dvojica uspjela da izbore remi. Aljehin je bio nenadmašan i u partijama „naslijepo“. Kapablanka je govorio da u toj vrsti šaha „Aleksandar Aljehin nema ravnog među majstorima prošlog i sadašnjeg vijeka. Oponašati ga u toj oblasti je apsolutno nemoguće.“ Već sam ranije imao priliku da primijetim da Aljehin drži rekord među svjetskim šampionima po broju efektnih minijatura — često mu ni 30 poteza nije bilo potrebno za pobjedu, dvadeset je bilo sasvim dovoljno. Želio bih da prenesem riječi jednog šahovskog entuzijaste koji je rekao da bi, kad bi velemajstori imali grbove, na Aljehinovom mogao stajati moto: „Misao i volja, napad i pobjeda.“ I svoju posljednju partiju u životu, igrajući crnim figurama i nalazeći se, kako se činilo, u izgubljenoj poziciji, Aljehin je završio — pobjedom.
Vrijedno je pohvale što je u knjizi posvećena velika pažnja i posmrtnoj sudbini Aljehina, koja je, kao i kod svakog genija, duža od njegovog ovozemaljskog života.
Često se postavlja pitanje: šta je to šah — igra, sport, umjetnost, nauka? Život i stvaralaštvo Aljehina pomažu nam da bolje shvatimo da su šahovska borba istovremeno i igra, i sport, i umjetnost, i nauka. Kao i u igri i sportu, pokretačka i mobilizatorska snaga šaha jeste princip takmičenja, borba za prvenstvo. Kao i u umjetnosti, tu vlada nadahnuće, ili, riječima V. G. Bjelinskog, „iznenadno sagledavanje istine“. Najuspješnija šahovska rješenja, konačno, uvijek su plod sveobuhvatnog izučavanja pozicija na tabli i mogućih varijanti njihovog razvoja. Takva rješenja, naravno, predstavljaju klasičan primjer naučnog, dijalektičkog mišljenja. Usput, vrijedno je podsjetiti da je jedna od knjiga Emanuela Laskera objavljena sa predgovorom velikog naučnika Ajnštajna.
Istaknute osobine šaha, kao i njegova demokratičnost (u smislu dostupnosti ljudima različitog imovinskog stanja) i internacionalizam (šahovskom jeziku nijesu potrebni prevodioci) obezbijedile su šahu izuzetnu popularnost u svijetu. Čini mi se da će knjiga o Aljehinu — neporaženom svjetskom šampionu — koja izlazi u popularnoj seriji ŽZL, biti s interesovanjem dočekana i među profesionalcima i među ljubiteljima šaha.
...Već prve knjige ove serije, koju je na inicijativu A. M. Gorkog stvorena za široku čitalačku publiku, prije svega za mlade, imale su tiraž od 40 hiljada primjeraka, a kasnije i po 100, 150 hiljada i čak više. Uvijek su bile ne samo tražene, već i deficitarne. Danas, usljed okolnosti u kojima se našlo i izdavaštvo i široka čitalačka publika, tiraž od 5–10 hiljada primjeraka smatra se velikim. Sa žaljenjem konstatujući ovaj „napredak“, želim „Mladoj gardi“ da u budućnosti ponovo dostigne nekadašnje tiraže. Takav uspjeh s pravom će biti jedno od uvjerljivih svjedočanstava duhovnog i ekonomskog preporoda naše Rusije.
Anatolij Karpov, 12. svjetski šampion u šahu
Autor: Jurij Šaburov
GENIJE ŠAHA
U viševjekovnoj istoriji šaha bilo je mnogo izuzetnih majstora. Izdvojiti među njima najboljeg šahistu svih vremena i naroda nije jednostavno, jer se teorija i praksa šahovske igre neprestano usavršavaju. Ipak, takvi pokušaji su više puta pravljeni poređenjem sportskih dostignuća i kvaliteta igre, anketiranjem vodećih svjetskih velemajstora, istoričara, čitalaca specijalizovanih i masovnih periodičnih izdanja. I, po pravilu, za najvećeg šahistu svih vremena nazivaju i još uvijek priznaju ruskog velemajstora, neporaženog svjetskog šampiona Aleksandra Aleksandroviča Aljehina. Jer upravo je on 1927. godine pobio tvrdnju tadašnjeg svjetskog šampiona Hosea Raula Kapablanke i njegovog prethodnika Emanuela Laskera o neminovnoj „remi-smrti“ šaha.
Stvaralaštvo Aljehina ima trajni značaj za istoriju šaha, on je neposredni nasljednik i nastavljač djela Mihaila Ivanoviča Čigorina, utemeljivača ruske šahovske škole, ponosa Rusije.
S M. I. Čigorinom povezivala ga je predanost šahu, vjera u njegove neograničene stvaralačke mogućnosti. „Za mene šah nije igra, već umjetnost“, pisao je Aljehin. Cilj šaha vidio je „u naučnim i umjetničkim dostignućima, koja šahovsku igru stavljaju u red drugih umjetnosti“.
Aljehinu pripada posebna zasluga u stvaralačkom obogaćivanju šaha. „Kombinacija je duša šahovske partije“, govorio je on i blistavo dokazivao tu tvrdnju. Kombinacije Aljehina logično su proizilazile iz same strategije igre.
Aljehinove partije zadivljuju bogatstvom ideja, željom da se izbjegne blijeda, šablonska igra, neočekivanim originalnim kombinacijama i suptilnim manevrima, napadačkim, dinamičnim stilom. Neprestana stvaralačka traganja ovdje su sjedinjena sa žestokom sportskom i psihološkom borbom, s neumornim stremljenjem ka punokrvnoj igri, ka pobjedi. Takav pristup šahu donio je Aljehinu izvanredne sportske rezultate. Učestvujući na 88 turnira, na 63 je osvojio prvu nagradu, a od 24 meča pobijedio je u 18 i četiri remizirao. U svim tim takmičenjima odigrao je ukupno 1272 partije, od kojih je 741 završena njegovom pobjedom, a 127 remijem. Mnoge Aljehinove partije bile su nagrađene za ljepotu.
Poslije Emanuela Laskera, koji je pod raznim izgovorima izbjegavao mečeve s najopasnijim protivnicima, Aleksandar Aljehin najduže se zadržao na šahovskom prijestolu — 16 godina, 3 mjeseca i 25 dana bio je od svih priznat kao svjetski šampion. Ovo visoko sportsko zvanje Aljehin nikome nije prepustio i iz života je otišao 24. marta 1946. godine — neporažen.
U osnovi Aljehinovih dostignuća, pored ogromnog talenta i fenomenalnog šahovskog pamćenja, bile su velika i požrtvovana radna sposobnost, samokritičnost, sposobnost da objektivno ocijeni stvaralaštvo svojih protivnika, visoka psihološka stabilnost i stalna usmjerenost ka pobjedi. Skladna kombinacija tih osobina omogućavala mu je da otkriva nove slojeve u teoriji drevne igre i da nadvlada iskusne i priznate protivnike.
Iz plejade velikih šahista Aljehin je bio posljednji velemajstor koji je zastupao samostalni, stvaralački pristup šahu. Počev od Maksa Evea, koji je 1935. godine angažovao grupu majstora da mu pomognu, u šahu se pojavio institut trenerskog rada, koji isključuje samostalno stvaralaštvo svjetskih šampiona i kandidata za tu titulu. Pri takvoj kolektivnoj saradnji teško je utvrditi kome je konkretno pala na um određena ideja.
Značajan je doprinos koji je Aljehin dao popularizaciji šaha. Mnogo je nastupao u najrazličitijim zemljama s predavanjima i simultankama, u kojima je odigrao oko 28 hiljada partija. Impozantna cifra...
Aleksandar Aljehin i danas je jedan od najboljih šahovskih pisaca. Njegovom peru pripadaju knjige, brojne partijske analize i članci, na kojima uče sve nove i nove generacije ljubitelja šahovske igre.
Za većinu šahista Aleksandar Aljehin je davni idol. Oni s uživanjem proučavaju njegove partije, čudeći se njegovoj neiscrpnoj mašti i dubokom prodoru u tajne pozicija, proučavaju Aljehinove knjige i članke, težeći da usavrše sopstvenu igru. I nema, možda, za šahistu veće pohvale nego priznanje da je u nekoj partiji igrao "po-Aljehinski". To znači da je uspio da odigra tu partiju na visokom stvaralačkom nivou, u napadačkom stilu, da je u njoj bilo i finih pozicionih manevara i ne baš očiglednih zanimljivih kombinacija. Takve partije dugo ostaju u sjećanju ne samo samih protivnika, već i gledalaca, krase zbirke sa turnira i lične bilježnice — dnevnike.
Prema svjedočenju onih koji su s njim komunicirali, Aleksandar Aleksandrovič Aljehin nije bio samo genijalan šahista, već i svestrano razvijen čovjek, čovjek visoke kulture, ogromnog, sveobuhvatnog uma, dostojan predstavnik ruske inteligencije. Dovoljno je reći da je govorio šest jezika. Godine 1925. dodijeljena mu je akademska titula doktora prava.
Aleksandar Aljehin je beskrajno volio šah i, u suštini, čitav njegov život bio je njemu posvećen. Neprestano težeći ka dubljem razumijevanju šahovske igre i usavršavanju svog stila, uporno je tražio susrete sa jakim protivnicima, učestvovao na najvećim međunarodnim turnirima. U ime svoje vatrene ljubavi prema šahu, nerijetko je morao naglo mijenjati životni pravac, podnositi patnje. U njegovu sudbinu umiješala su se politička previranja, koja su ga 1921. godine natjerala da napusti domovinu, a tokom Drugog svjetskog rata da u tuđini prođe kroz mnoga odricanja. Dešavali su se i događaji puni tragike.
Radеći na knjizi, autor je istraživao fondove 14 državnih, partijskih i resornih arhiva, kao i brojnih biblioteka i muzeja u Moskvi, Sankt Peterburgu i Voronježu. Tokom višegodišnjih istraživanja pronađeni su ranije nepoznati arhivski dokumenti koji se odnose na život Aleksandra Aleksandroviča Alehina. Njihovo proučavanje pokazalo je da sadrže veoma zanimljive i vrijedne podatke koji omogućavaju razjašnjenje takozvanih bijelih mrlja u Alehinovoj biografiji i pružaju potpuniju sliku o njemu. Konkretno, autor je dobio priliku da na osnovu dokumenata detaljno ispriča o onom periodu Alehinovog života (od oktobra 1918. do maja 1921. godine) koji je do tada bio potpuno nepoznat.
Pored rada u arhivima, autor se upoznavao i sa domaćim i stranim književnim izvorima. Pritom je utvrđeno da su u nizu ranijih publikacija navođene izmišljotine i pogrešna tumačenja pojedinih epizoda iz Aljehinovog života, kao i iskrivljavanja i netačnosti u datumima, imenima… Autor je uklonio te neprijatne greške. Osnova knjige su dokumentima potvrđeni materijali. Smatrajući da se najpouzdaniji podaci o životu i stvaralaštvu Aleksandra Aleksandroviča Aljehina nalaze u sjećanjima njegovih savremenika, autor je smatrao svojom dužnošću da ih uključi u knjigu. Ta sjećanja ne samo da pomažu da se vjernije oživi lik Aljehina, već nam prenose i dah davno prošle epohe.
Autor izražava zahvalnost zaposlenima u arhivima, bibliotekama i muzejima, kao i šahovskim entuzijastima koji su mu pomogli u pripremi ove knjige, i nada se da će ona naići na srdačan prijem kod čitalaca.
Autor: Jurij Šaburov
UVOD U ŽIVOT
Čime je uslovljeno pojavljivanje genija među nama? Božijom voljom (kažu, zar ne, da je talenat — od Boga)? Čudesnim spletom prirodnih pojava i nepredvidivim ponašanjem gena roditelja i njihovih predaka?.. Tajna, zagonetka.
Može li se prepoznati, vidjeti znake visoko nadarenog čovjeka u ranoj fazi njegovog života? Na to pitanje, čini se, lakše je dati odgovor.
Kada se u Moskvi 19. oktobra, odnosno 31. oktobra po novom kalendaru 1892. godine, na dan rođenja svetog pravednog Jovana Kronštatskog, u porodici Aljehin rodilo još jedno dijete, ništa, naravno, nije nagovještavalo njegovu veliku šahovsku budućnost. Bio je to tih, miran dječak, od one djece koju najbliži često nazivaju zlatnom djecom. Nije čudno što se u porodičnom krugu gotovo odmah ustalilo nježno obraćanje novorođenčetu — Tišajši, a još češće — Tiša. Tako će ga i dalje, kroz sve dječje i đačke godine, najčešće zvati ukućani i drugovi iz gimnazije, tim prije što će on, fanatično zaneseno šahom, često sate provoditi nad figurama, u osami, daleko od svojih vršnjaka.
A ime Aleksandar dobio je 10, odnosno po novom stilu 22. novembra 1892. godine u moskovskoj crkvi Aleksandra Nevskog pri Aleksandrovskom prihvatilištu Komiteta „Hrišćanska pomoć“, koja se nalazila u Borisoglebskom sokaku. Na obredu krštenja kao kumovi prisustvovali su potomak plemića iz Voronježske gubernije, penzionisani štapski kapetan Ivan Jefimovič Aljehin, djed novorođenčeta, i supruga potomak počasnog građanina Moskve, Ana Sergejevna Prohorova, koja je bila tetka bebi i koja će mu kasnije pokloniti mnogo duševne topline. Tajnu krštenja izvršio je sveštenik Sergij Felicin zajedno s psalomščikom Ivanom Pomerancevim; zatim su ovaj događaj i datum rođenja, kako je i red, upisani u matičnu knjigu.
Izbor imena za novorođenče — Aleksandar — najvjerovatnije je bio određen imenom njegovog oca. Pored toga, upravo uoči toga dana — 9. novembra — proslavljala se uspomena na svetog mučenika Aleksandra Solunskog. Značajno je i to što se samo krštenje odvijalo u crkvi Svetog Aleksandra Nevskog; a ona se nalazila pri Aleksandrovskom prihvatilištu, sagrađenom u znak sjećanja na 25-godišnjicu vladavine cara Aleksandra Drugog, gdje je bila smještena i Aleksandrovska zajednica sestara milosrdnica Ruskog društva Crvenog krsta.
Trospratna zgrada Aleksandrovskog prihvatilišta, podignuta 1880. godine sredstvima Komiteta „Hrišćanska pomoć“, i prizemna dogradnja u kojoj se nalazila dvorska crkva Aleksandra Nevskog, osveštana 11. septembra 1882. godine, sačuvane su i danas. Poslije Oktobarske revolucije 1917. godine, prihvatilište je ukinuto, a u oslobođenoj zgradi su se smjenjivale razne ustanove, dok je prostorije crkve, zatvorene početkom 1920-ih, koristio arhiv kao skladište.
Naravno, tokom proteklih 70 godina obje zgrade su izgubile nekadašnji uređen izgled, naročito ona u kojoj se nalazila crkva. Ipak, Petar Palamarčuk, autor čuvenog četvorotomnog albuma-indeksa svih moskovskih crkava „Četrdeset četrdesetica“, ističe da je ta „građevina zanimljiva, neobičnog oblika...“. Za nas je, pak, značajna i zbog toga što je upravo u toj maloj moskovskoj crkvi kao da započelo odbrojavanje života čovjeka koji će postati poznat čitavom svijetu pod imenom Aleksandar Aljehin.
Njegovi roditelji, Aleksandar Ivanovič Aljehin i Anisija Ivanovna, rođena Prohorova, bili su pravoslavne vjere i u trenutku rođenja trećeg djeteta bili su u braku šest godina. Vjenčali su se 1. (13.) jula 1884. godine u Preobraženjskoj crkvi sela Spasko-Tuškina, koja se nalazila na Voskresenskom putu (danas Volokolamski šosej) blizu Moskve, a svadba je proslavljena u prostranoj kući trgovačko-industrijske porodice Prohorov, nedaleko od te lijepe crkve, u Pokrovskom-Glebovu.
Prema svjedočenju potomaka porodice Prohorov, koji danas žive u Moskvi i s kojima je autor razgovarao, vjenčanju je prethodio tada uobičajen postupak — prosidba nakon prethodnog prikupljanja informacija o mladoženji. Majka Anisije Ivanovne, Ana Aleksandrovna (rođena Aleksejeva), supruga osnivača „Prohorovskog trgovačkog društva Trehgorske manufakture“ Ivana Jakovljeviča Prohorova, koja je pripadala trgovačkom staležu, nastojala je da svoje troje djece uda i oženi isključivo za pripadnike plemstva. Aleksandar Ivanovič Aljehin je u potpunosti ispunjavao njene zahtjeve — bio je potomak plemića, diplomirao je na Istorijsko-filološkom fakultetu Moskovskog univerziteta i posjedovao je znatno imanje u Voronješkoj guberniji. Tada je imao 27 godina, a nevjesta, koja je dobila dobro kućno obrazovanje uz angažovanje privatnih učitelja, imala je 23 godine.
Nije nezanimljivo u vezi s tim primijetiti da su preci mladenaca u četvrtom-petom koljenu pripadali istom staležu — seljacima. Aljehini su sredinom XVIII vijeka živjeli i radili u Starooskolskom okrugu Kurske gubernije, dok je čukundjed Anisije Ivanovne — Ivan Prohorovič Prohorov — pripadao manastirskim seljacima Trojice-Sergijevske lavre, gdje je obavljao dužnost stalnog službenika. Može se pretpostaviti da su i Aljehini i Prohorovi bili obdareni velikom marljivošću i izuzetnim sposobnostima za preduzetništvo. Inače, naravno, Aljehini ne bi postali veliki zemljoposjednici, a Prohorovi — fabrikanati.
U vrijeme kada se u porodici Aljehin rodilo još jedno dijete, glava porodice, Aleksandar Ivanovič, koji je tada imao skroman čin koleškog asesora, već četvrtu godinu bio je jedan od direktora najvećeg moskovskog tekstilnog preduzeća — „Udruženja Prohorovske Trehgorne manufakture“, a uz to je obavljao i obiman posao u raznim ustanovama u Voronješkoj guberniji, gdje je posjedovao porodično imanje. Njegova supruga, Anisija Ivanovna, koja je imala udio u očevom poslu — u dobiti fabrike, postala je majka više djece i, naravno, potpuno se posvetila porodičnim obavezama. Jer njihov najstariji sin Aleksej tada je imao svega četiri godine, a ćerka Varvara još manje — tri godine. Ovoj djeci bilo je suđeno da odrastaju zajedno sa mlađim bratom Aleksandrom, da s njim dijele dječije radosti i zajedno ulaze u svijet saznanja.
Aljehini nikada nijesu imali sopstvenu kuću u Moskvi. Nakon što su napustili Prohorovski dvorac, morali su da iznajmljuju stanove kod različitih vlasnika. Godine 1892. Aljehini su živjeli u velikoj dvospratnoj kući, koja se nalazila u dubini dvorišta, iza prizemnog dvorca sa mezaninom, u vlasništvu udovice moskovskog trgovca Jevdokije Andrejevne Kuznjecove. U tzv. „dohodovnoj kući“ koja joj je pripadala nalazili su se udobni stanovi sa sobama na dva sprata.
Jedan od tih stanova, pod brojem 1, Jevdokija Andrejevna Kuznjecova je iznajmljivala Ani Aleksandrovni Prohorovoj, majci Anisije Ivanovne, a samim tim i baki novorođenčeta. Stan Aljehinovih imao je deset soba: sedam u prizemlju — među kojima su bili salon i dnevna soba spojeni lučnim prolazom, kabinet i tri sobe na spratu. Jedna od tih soba kasnije će postati soba Aleksandra Aljehina. Njegova starija sestra Varvara će se s vremenom odvojiti od porodice i preseliti u susjedni stan — broj 2. Tu će je posjećivati glumci, uključujući i poznatu glumicu Alisu Konen.
Na veliku žalost, kuća Jevdokije Andrejevne Kuznjecove nije se sačuvala do današnjih dana. O njenom spoljašnjem izgledu može se suditi na osnovu crteža koji je autor ove knjige načinio po nacrtu pronađenom u arhivi. Tokom 1959–1960. godine, na mjestu nekadašnjih kuća broj 12, 14 i 16 podignuta je masivna zgrada hotela savremene arhitekture, koja se danas zove „Arbat“.
Predstavu o nekadašnjem izgledu Nikoljske ulice danas je moguće steći jedino na osnovu drugih kuća koje su ovdje sačuvane, kao i po ostacima vrta pored današnjeg hotela, gdje stoji dvjestogodišnji hrast, koji ima svoje ime — „Filimon“. Eto, oni vjerovatno pamte mnogo toga.
Tu su trčala, igrala se i, kako to obično biva, nestašluka pravila djeca Aljehinovih, odatle su odlazila u gimnazije na nastavu. Njihovim vaspitanjem kod kuće bavile su se uglavnom Anisija Ivanovna i Ana Aleksandrovna, kao i stroga guvernanta, Njemica Marija Fjodorovna Kesler. I dok je majka, koja je imala prilično širok pogled na svijet, djeci prenosila humanistička znanja — podsticala ih na čitanje, upoznavanje istorije i prirodnih pojava, organizovala nastavu iz francuskog jezika i muzike uz pomoć privatnih učitelja — dotle je slabo obrazovana, ali vrlo energična i praktična baka davala životne savjete i brižno pazila na unuke. Ana Aleksandrovna je, najvjerovatnije, imala dosta slobodnog vremena. Njen muž, Ivan Jakovljevič Prohorov, preminuo je 23. oktobra 1881. godine u četrdeset petoj godini (sahranjen je u lijepoj kapeli na Novodevičjem groblju).
Rukovođenje Trehgornom manufakturom prešlo je na njihove sinove, Sergeja i Nikolaja Ivanoviča, kojima je Ana Aleksandrovna obezbijedila dobro tehničko i trgovačko obrazovanje na visokim školama u Rusiji i Baltiku. Njen autoritet bio je neprikosnoven za sve Prohorove i njihove rođake — s njom su se savjetovali o najvažnijim pitanjima. Ona je prva dolazila na aukcije i određivala nivo poslova.
Proizvodi „Udruženja Prohorovske Trehgorne manufakture“ bili su nadaleko poznati i redovno nagrađivani zlatnim i srebrnim medaljama na svjetskim industrijskim izložbama (1900. godine u Parizu – najviša nagrada, Gran pri) i na ruskim sajmovima. Uzorci tih tkanina, koji su sačuvani u muzeju Trehgornog pamučnog kombinata, oduševljavaju svojim zadivljujućim dezenima, živopisnim bojama i kvalitetom obrade. Nevjerovatno umijeće i istančan ukus krasili su tadašnje stručnjake i radnike Trehgorke.
Prohorovi su bili obrazovani i talentovani ljudi, ali su sve svoje vrijeme i pažnju, naročito muškarci, posvećivali fabrici. Zahvaljujući njihovim naporima, fabrika se stalno širila, tehnološki proces usavršavao, a osnovni kapital „Udruženja“ rastao. Za radnike preduzeća na Presnji izgrađeno je čitavo naselje — koje postoji i danas — sa stambenim zgradama, dječijim jaslicama, vrtićima i prihvatilištem, porodilištem, bolnicom i domom za stare, školom, tehničkim učilištem, bibliotekama i pozorištem. Radnici koji nisu željeli da žive u radničkim domovima dobijali su novac za iznajmljivanje stanova kod privatnih vlasnika. Životni standard radnika, prema dokumentima iz tog vremena i pričama današnjih penzionera koji su čitav radni vijek proveli u Trehgorki, bio je, u svakom slučaju, najmanje na nivou radnika drugih preduzeća.
Ali, vratimo se u tihu Nikoljsku ulicu, gdje su odrastala djeca Aljehinovih. Njihovo slobodno vrijeme bilo je ispunjeno brojnim zanimljivim aktivnostima, među kojima i igrom šaha.
Prve lekcije mu je davala majka, Anisija Ivanovna, koja se prilično dobro razumjela u osnove šahovske igre — uvijek je rado sjedala za šahovsku tablu. Među djecom su se rasplamsavale borbene partije, svako je želio da matira kralja protivnika. Posebno je u šahu uspijevao stariji sin Aljoša.
Ali uskoro mu se pojavio ozbiljan protivnik u liku mlađeg brata, koji je sa sedam godina počeo s velikim zanosom da igra. Saša je veoma brzo shvatao tajne šaha i bio spreman da satima s oduševljenjem igra. Vidjevši to, baka mu je poklonila novi komplet šaha, koji je prijatno mirisao na drvo i sjajni lak. Oduševljenju omiljenog unuka nije bilo kraja. Često je prekidao druge aktivnosti kako bi pogledao šahovsku tablu, držao u rukama figure otežane olovom. Kada su brat i sestra bili u gimnaziji, Saša je igrao sam sa sobom, pažljivo razmatrajući moguće poteze i bijelih i crnih. Njegovo zanimanje za šah neprestano je raslo i potiskivalo sve ostalo. Došlo je dotle da su mu roditelji oduzimali šahovsku tablu i sklanjali je negdje. Ali ako su danju uspijevali da razdvoje Sašu od šaha, noću prepreka nije bilo. Ustajao je iz kreveta, pronalazio šah i ponovo postavljao figure, analizirao partije odigrane prethodnog dana, tražio gdje je napravio pogrešne poteze, gdje je mogao da odigra bolje.
Ova rana opsjednutost, slabo kontrolisana od strane odraslih, nesumnjivo je dovela do prenaprezanja snaga dječijeg organizma. I, kako je kasnije govorila njegova sestra Varvara Aleksandrovna Aljehina, „moguće je da je upravo zbog toga Aljehin u djetinjstvu prebolio upalu mozga“.
Danas je teško reći šta je bio uzrok Sašine bolesti — meningitis može imati različite uzroke i djeca često obolijevaju od njega. Sašina bolest imala je težak tok, bio je udaljen od svih aktivnosti, uključujući i šahovsku igru…
Početkom avgusta 1900. godine porodicu Aljehin zadesila je nesreća — umrla je maloljetna kćerka Asja. To je dovelo do preseljenja porodice Aljehin u drugi stan. Godine 1901. preselili su se na dvije godine u kuću žene državnog savjetnika Jekaterine Ivanovne Stanicine u ulici Prečistenka (danas se u toj zgradi nalazi muzej L. N. Tolstoja). Nije uspjelo da se utvrdi koji dio kuće su tada Aljehini zauzimali. Ali, po svemu sudeći, devetogodišnji Saša Aljehin, oporavivši se od bolesti, upravo odatle je upisao privatnu mušku klasičnu gimnaziju L. I. Polivanova. Ona se nalazila veoma blizu, takođe u Prečistenki, u kući broj 32, gdje se danas nalazi muzička škola. Tako je u biografiji Aleksandra Aljehina počela važna životna etapa — ulazak u svijet znanja zajedno sa vršnjacima i, naravno, dugo očekivani početak prvih šahovskih turnira.
Stepenice uspjeha
Postoji mišljenje da je za postizanje vrhunskih sportskih rezultata u šahu neophodno imati matematičke sposobnosti. To je daleko od istine. U osnovi analitičkog mišljenja šahiste prije svega leži prostorna mašta. Zbog toga put ka šahovskom Olimpu nije otvoren samo onima koji naginju ka tehničkim naukama.
Jedan od najsjajnijih primjera je Aleksandar Aljehin, koji nije pokazivao interesovanje za matematiku, već je bio sklon izučavanju istorije, književnosti i stranih jezika.
Treba odati priznanje njegovim roditeljima — znajući sklonosti mlađeg sina, upisali su Sašu u gimnaziju sa jasno izraženim humanističkim usmjerenjem. Posebna pažnja posvećivala se izučavanju klasičnih književnih djela, ruskog, stranih i starih jezika, organizovano je vanškolsko čitanje i izvođene su učeničke pozorišne predstave. Iako je vlasnik i direktor gimnazije, utemeljene 1868. godine, istaknuti pedagog, književni istoričar i javni radnik Lav Ivanovič Polivanov, preminuo 1899. godine, njegovi progresivni metodi obrazovanja nastavili su se primjenjivati.
O tome je lijepo ispričano u memoarima „Na pragu dva vijeka“ pjesnika Andreja Belog, koji je završio ovu obrazovnu ustanovu: „Devedesetih godina bila je to najbolja moskovska gimnazija; u njoj se odbacivao ‘kazionizam’; sastav profesora bio je prilično kvalitetan; predavači su pripadali najboljem moskovskom kulturnom krugu… čovječnost, kultura isticali su se u čitavom stilu predavanja; naglašavala se i ličnost učenika…“
Ugled gimnazije bio je izvanredan. Među njenim đacima bilo je mnogo poznatih ličnosti domaće kulture: filozofi V. S. Solovjov i L. I. Lopatin, pjesnik V. Ja. Brjusov, glumac P. M. Sadovski. Ovdje su svoje sinove školovali i L. N. Tolstoj i A. N. Ostrovski. Među učenicima su se mogli vidjeti potomci plemića i trgovaca, ljekara i advokata, činovnika i nižih službenika. U gimnaziju su primana samo djeca hrišćanske vjeroispovijesti. Program je predviđao pripremni razred i osam razreda nastave, uz rastuću cijenu školovanja — u pripremnom razredu 180 rubalja, u 1–3. razredu 230 rubalja, a zatim po 250 rubalja godišnje. Za pitomce se dodatno plaćalo 500 rubalja. Gimnazijska uniforma bila je crne boje: bluza, pantalone, kožni kaiš.
Saša Aljehin je bio među najboljim đacima Polivanovske gimnazije. Stalno je dobijao odlične ocjene iz istorije, književnosti, francuskog jezika i drugih predmeta.
Pored toga, svi ti predmeti su mu išli bez vidljivog truda. Po sjećanju školskih drugova, on se, po pravilu, nije pripremao za časove, nikad nije nosio udžbenike sa sobom, osim za latinski jezik, nije slušao objašnjenja profesora, već je skoncentrisano analizirao šahovske pozicije. Propušteno bi nadoknadio veoma lako. Zahvaljujući izuzetnom pamćenju, Aljehinu je bilo dovoljno da na odmoru baci pogled na udžbenik, da nešto priupita druga, kako bi shvatio zadatak i tačno odgovorio na pitanja profesora.
Među njegovim drugovima tada su bili Vadim Šereševski, Lev Ostroumov, Lev Polivanov — sin direktora gimnazije, Pavel Popov, Nikolaj Stankevič.
Prisjećajući se zajedničkog školovanja s Aljehinom u 6–8. razredu, profesor MGU P. S. Popov je 1956. godine govorio:
„…Pisao je veoma dobre sastave. I danas se sjećam dva Aljehinova sastava na teme: ‘Uticaj prirode na čovjeka’ i ‘Dramaturgija Puškina i Šekspira prema ‘Borisu Godunovu’ i ‘Makbetu’. Tiša je dobro govorio francuski jezik, bez greške je pisao na francuskom; iz istorije mu je nastavnik J. Gotje (koji je kasnije postao akademik) uvijek davao petice.“
Saša Aljehin je bio izuzetno pismen, veoma mnogo je čitao. Roman L. Tolstoja „Vaskrsenje“ pročitao je sa deset godina. Posebno je volio djela A. Čehova, kojima su u to vrijeme bili oduševljeni mnogi. Sa Pavlom Popovim Saša je čak priređivao takmičenja – ko bolje poznaje Čehovljevo stvaralaštvo: jedan bi rekao naziv neke pripovijetke, a drugi je morao detaljno da izloži njen sadržaj. Ili obrnuto – jedan bi prepričavao sadržaj djela, a drugi bi trebalo da pogodi tačan naslov pripovijetke. U kući Aljehinovih djeca su postavljala predstave, uglavnom po tada veoma popularnim djelima Čehova. Inicijator takvih predstava bila je njegova sestra Varja, zaljubljenica u pozorište, a braća i njihovi drugari su joj rado pomagali – igrajući različite uloge.
Za Sašu Aljehina početak školovanja u gimnaziji poklopio se sa ukidanjem svojevrsnog karantina, tokom kojeg mu je zbog bolesti bilo zabranjeno da se bavi šahom. Ne gubeći ni minut, devetogodišnji dječak bacio se u žestoke borbe sa starijim bratom Aljošom, koji je u međuvremenu značajno napredovao u šahu. Nije propuštao priliku da odigra koju partiju sa drugovima koji su dolazili kod brata. Njegovi uspjesi su rasli, a partneri su sve češće uzmicali pred naletom figura strastvenog Tiše.
Ogroman utisak na Sašu ostavio je tada rekordna simultanka naslijepo Harija Nelsona Pilsberija. Održana je 1. decembra 1902. godine u Dvorskom zboru u Moskvi tokom gostovanja Amerikanca po Rusiji. Seanseru je nasuprot stajalo 22 šahista, a partije su trajale 10 sati. Rezultat je bio zadivljujući — Pilsberi je pobijedio u 17 partija, 4 remizirao i izgubio samo jednu. Vizionar je vješto bilježio u pamćenju čitav tok šahovske igre na sve 22 table, ne videći ispred sebe ni figure, ni protivnike. Zadivljujuća pojava.
Aleksandar Aljehin, koji je kasnije takođe postao veliki majstor igre naslijepo, prisjećao se:
„O igri bez gledanja u tablu prvi put sam čuo kao devetogodišnji dječak. U to vrijeme moj rodni grad — Moskvu — posjetio je Pilsberi, koji je ovdje dao simulnaku naslijepo na 22 table. Ja tada još nisam imao pristup šahovskom klubu, ali je moj stariji brat učestvovao u simultanci i remizirao s Pilsberijem. Pilsberijevo dostignuće djelovalo je na mene zadivljujuće. Uostalom, isti je utisak ostavilo na čitavu šahovsku Moskvu“…
Ovdje je autor knjige primoran da napomene kako je u mnogim ranijim publikacijama kružila tvrdnja da je Saša Aljehin bio svjedok tog fenomenalnog Pilsberijevog seansa — ispravljamo tu zabludu.
Krajem 1902. godine gost Moskve bio je Mihail Ivanovič Čigorin, koji je više puta dolazio iz Sankt Peterburga. On je bio duboko poštovan od strane svih ruskih šahista, i posmatrati njegovu igru predstavljalo je pravo zadovoljstvo.
Ali Saša Aljehin, zbog svojih malih godina, tada nije mogao biti svjedok Čigorinove igre, i tu takođe treba napraviti ispravku u ranijim publikacijama. Tinejdžeru je u to vrijeme preostajalo samo da sluša priče starijeg brata Aleše i njegovih drugova, da čita novine i iz njih izrezuje Čigorinove šahovske rubrike, koje su se objavljivale u listu „Novo vrijeme“ i u dodacima časopisa „Niva“.
Šahovska tema stalno je bila prisutna u životu porodice Aljehin, pa zato nije slučajno što su se 1903. godine na spisku donatora za organizaciju III Sveruskog turnira našla imena sve troje djece Aljehinovih: Alekseja, Varvare i Aleksandra. A taj novac je, treba vjerovati, dao Aleša.
U gimnazijskim godinama, prema svjedočenju školskih drugova, Saša Aljehin bio je nervozan, rasejan, raščupan adolescent s oštrim pokretima i lakim, neujednačenim hodom. Čitajući, zbog slabog vida se nisko naginjao nad knjigu. Bio je povučen, po svemu se osjećalo da ima neki svoj svijet, sopstvena interesovanja. Nerijetko je pravio nestašluke, bio je zadirkivač i tvrdoglavac, iako su ga u gimnaziji zvali Tiša.
Aljehin bi oživio na časovima samo kada bi se ukazala prilika da odigra partiju šaha s nekim od školskih drugova. Pavel Sergejevič Popov se prisjećao: „Njegovi stalni partneri bili su učenici Lev Polivanov, Lev Ostroumov, Vadim Šereševski. Svi su oni igrali, naravno, znatno slabije od Saše. Za igru je Ostroumov držao u svom stolu tablu od škriljca, na kojoj je bila nacrtana šahovska tabla, a figure su crtane kredom. Kako su se figure pomijerale, brisale su se i kredom nanosile na drugo polje. Aljehin je uvijek igrao naslijepo, ne videći poziciju pred sobom. Nerijetko bi se tokom časa iznenada čuo prilično glasan Tišin glas kako saopštava naredni potez svojim partnerima. Sto se nalazio blizu učitelja, ali su nastavnici relativno blago reagovali na te ‘šahovske nestašluke’.“
Aljehinov školski drug iz klupe, Popov, tada nije razumio svu dubinu Tišine opsesije šahom, jer sam nije igrao i nije znao suštinu igre. Pored toga, smatrao je šah običnom glupošću, što je i govorio Aljehinu. Ovaj bi se čudio, usplamtio i odgovarao da je šah veliko društveno pitanje, a ne igračka, da svaki obrazovan čovjek mora da zna ko je Čigorin.
Već od petog–šestog razreda Aljehin je sanjao o slavi. Dvoumio se samo kojim putem da krene — diplomatskim ili šahovskim. Popov mu je savjetovao da izabere put diplomate i da se upiše u Pravno učilište, pomažući mu pri tom oko matematike i fizike. Zajedno su se pripremali za ispite.
Popov je često dolazio kod Aljehinovih u Nikoljski prolaz. U Aleksandrovoj sobi, na spratu, na stolu su uvijek stajali šah i šahovski sat.
Domaćinstvom je upravljala Njemica-guvernantkinja, koju su djeca u međusobnom razgovoru zvala „Nizja“ — upravo tako je pedantna Njemica izgovarala riječ „ne može“, zahtijevajući od djece urednost i disciplinu. Tinejdžeri su gunđali, a Tiša je u znak protesta zbog takve sitničavosti čak dvaput odlazio od kuće. Prvi put je otišao kod rođaka s majčine strane u Povarenskoj ulici, a drugi put kod bake u Spiridonovskoj. Nakon nekoliko dana, Tiša se oba puta vraćao kući i trudio se da izbjegava susrete sa strogom Njemicom. Ponekad je stvari djece dovodila u red i sama glava porodice. Ali Aleksandar Ivanovič to je činio ćutke ili je blagim tonom prekorio one koji bi pogriješili.
Počevši od 1902. godine, Saša je s velikim žarom komentarisao i analizirao s bratom tok njegovih partija u dopisnoj igri. Aleksej je tada učestvovao u dopisnim turnirima koje je organizovao časopis „Šahovski pregled“. S njim je, u svojstvu mlađeg partnera, igrao i Saša.
Za zapisivanje i analizu šahovskih partija igranih u dopisnom šahu, desetogodišnji Saša Aljehin je 1902. godine nabavio posebnu svesku u čvrstom platnenom povezu. Na njoj je dijagonalno bilo utisnuto krupnim slovima „A. Aljehin“, a na poleđini je bio njegov vlastoručni potpis. Za razliku od školskih gimnazijskih svezaka, ova se ispunjavala urednim rukopisom, bez ijedne mrlje.
U šahovskoj svesci Saše zapisano je 68 susreta s dopisnim protivnicima — učesnicima VI, VII i IX turnira u dopisnoj igri, koje je organizovao časopis „Šahovski pregled“, kao i jednog sličnog takmičenja koje je pokrenuto na inicijativu kneza F. Šahovskog, te dva dopisna meča — s Vereščaginom i Gejš-Ollisevičem. Prvi potez u prvoj partiji igranoj zajedno s bratom protiv Aleksandrova, Saša je zapisao u svesku 20. novembra 1902. godine. Braća su igrala ofanzivno, izvodila zanimljive, ali ne uvijek dovoljno duboke kombinacije. Poštom su stizale vijesti o predaji nekih njihovih protivnika, ali su i gimnazijalci pretrpjeli nemalo poraza. Njihova igra je često još uvijek bila površna, naivna. Rezultati u otvaranju u dopisnim takmičenjima su razočaravali: na VI turniru časopisa „Šahovski pregled“ Saša je završio na šestom mjestu, a u VII — još gore, uspjeli su remizirati samo jednu partiju, dok su sve ostale izgubili.
Bilo je razloga za malodušnost, za to da se šah gurne negdje u stranu, daleko od očiju.
Međutim, Saša se pokazao kao istrajan, voljan tinejdžer — svako takmičenje dovodi do kraja, pažljivo ispisujući ispod kolone svojih poteza sudbonosnu riječ „predao se“. Njegovi napori bili su usmjereni ka tome da pronađe razloge svojih poraza, da izvuče pouke za budućnost. Pažljivoj, pedantnoj analizi bile su podvrgnute sve partije, bez obzira na njihov ishod. Čitajući njegove nemilosrdne komentare, jasno se vidi kako je sazrijevao, kako je jačao talenat mladog šahiste.
Ipak, obeshrabrujući rezultati turnira, po svemu sudeći, zahtijevali su od Saše da napravi pauzu, pa u njegovoj svesci nema zapisa koji se odnose na 1904. godinu. Ta godina bila je posvećena dubljem proučavanju teorije i treninzima sa jakim moskovskim šahistima koji su dolazili u kuću Aljehina. Upravo je na taj period, vjerovatno, mislio Aleksandar Aljehin kada je napisao: „Igram šah od sedme godine, ali ozbiljno sam počeo da igram od dvanaeste.“
A sada se malo odmaknimo od šaha i prisjetimo se da je 1904. godina porodici Aljehina donijela nekoliko važnih događaja.
Prvo od tih događaja bilo je upisivanje Aleksandra Aleksandroviča Aljehina u red naslednih plemića. Autentični dokument o ovom aktu sačuvan je u Državnom arhivu Voronješke oblasti, i on zavređuje da bude predstavljen u cjelini.
SVJEDOČANSTVO
Daje se ovo iz Voronješke plemićke deputatske skupštine, uz odgovarajući potpis i pečat, sinu koleškog savjetnika Aleksandra Ivanoviča Aljehina — Aleksandru, rođenom, kako potvrđuje Moskovska duhovna konzistorija metrikom od 4. novembra 1904. godine pod brojem 13945, od pomenutog oca i njegove zakonite supruge Anisije Ivanovne, devetnaestog oktobra hiljadu osamsto devedeset druge godine, o tome da je on, Aleksandar Aleksandrovič Aljehin, nasledni plemić, pridružen rodu gospode Aljehinskih, potvrđenom u pravima naslednog plemstva ukazom Vladajućeg Senata, preko Heraldijskog odjeljenja, koji je u ovu Skupštinu stigao 8. marta 1866. godine pod brojem 1284, i upisan u drugi dio rodoslovne Knjige plemstva Voronješke gubernije, po odluci ove Skupštine donesenoj 12. novembra 1904. godine, i da ova odluka, u skladu sa članom 359, knjiga IX Zakonodavnog zbora o staležima, izdanje iz 1899. godine, zbog prethodno navedenog ukaza, ne podliježe reviziji u Vladajućem Senatu.
Taksa na grb je plaćena.
Dana 26. novembra 1904. godine. Grad Voronjež.
Za Voronješkog gubernijskog predstavnika plemstva
Apisov
Sekretar plemstva, kancelarijski službenik
S. Stučkovski
Drugi važan događaj bilo je postavljanje Aleksandra Ivanoviča Aljehina od strane njegovih zemljaka na važne društvene funkcije. Ako je dotad, nakon što se povukao iz službe 19. oktobra 1895. godine, odmah bio izabran za člana Voronješke gubernijske uprave za zemaljska i gradska pitanja, sada je, 1904. godine, najprije izabran za Zemljanskog okružnog (prema mjestu imanja), a zatim i za Voronješkog gubernijskog predstavnika plemstva. To je bila veoma visoka i cijenjena funkcija, koja je Aljehina dovela u neposredan kontakt s guvernerom, najvišim zvaničnikom u guberniji. Naravno, obavljanje te funkcije zahtijevalo je od Aleksandra Ivanoviča češća putovanja u Voronjež, što je, posljedično, smanjilo vrijeme koje je mogao provoditi s porodicom.
Treći događaj bio je odlazak Ane Aleksandrovne Prohorove u Omsk kao predstavnice Društva Crvenog krsta. Povod tome bio je Rusko-japanski rat 1904–1905. godine. Sa Dalekog istoka počeo je pristizati talas ranjenih ruskih vojnika i mornara. Ana Aleksandrovna je u Omsku organizovala veliku bolnicu i punkt za ishranu, kojima je upravljala sve do završetka rata.
Godine 1905. Saša je donio odluku da ubuduće igra dopisni šah samostalno, bez učešća starijeg brata, i u svesci se pojavio njegov dječji lični inicijal „T“ — „Tišajšij“, „Tiša“, kako bi se izbjegla podudarnost početnog slova „A“ u imenima braće prilikom zapisivanja partija. Sada je, već imajući gorko iskustvo, nastupao znatno opreznije i trudio se da održava dinamičnu napetost igre tokom cijele partije. Njegovim ranijim protivnicima iz dopisnih takmičenja sada se suprotstavio sasvim drugačiji protivnik. Jedan za drugim poraze su priznavali Omeljanski, Maňko, Gize, Žukovski. Neki učesnici nisu znali da im je protivnik trinaestogodišnji gimnazijalac i obraćali su mu se u pismima, u kojima su slali naredne poteze, s poštovanjem. Tako je knez Šahovski pisao: „Milostivom Gospodinu gospodinu Aljehinu“.
Učestvujući na XVI (gambitnom) turniru u dopisnom šahu, koji je organizovao časopis „Šahovski pregled“ 1905–1906. godine, Saša Aljehin je osvojio prvu nagradu.
Nakon toga se prijavio za I turnir u dopisnom šahu, koji je organizovao F. Šahovski. Međutim, nije uspio da završi to takmičenje: Saša se povukao iz turnira, osvojivši 6½ poena iz 8 partija.
Igranje dopisnog šaha, koje je za Aljehina predstavljalo dobru školu i teorije i prakse, zahtijevalo je mnogo vremena. Bilo je potrebno razmišljati o potezima, određivati plan svojih akcija i pripremati odgovore na sva pisma istovremeno u više partija. Ne stižući sve to da uradi kod kuće, nastavljao je da analizira šahovske pozicije i tokom školskih časova. Vrijedno je radio. Crtao je dijagrame i pisao varijante na svemu što mu se našlo pri ruci: na listovima papira, u đačkim sveskama, knjigama, pa čak i onima koje su pripadale školskom drugu iz klupe...
Sav sav utonuo u svoje šahovske stvari, Aljehin se toliko isključivao iz okruženja da nije uvijek jasno shvatao gdje se nalazi i koji čas je u toku — prisjećao se Sašin cimer iz klupe G. Korsakov 1967. godine. — Dešavalo se da iznenada počne da ustaje iz klupe. Razred bi utihnuo i napeto čekao šta će dalje da se desi. Malo bi stajao sa zbunjenim izrazom i vrtio svoj riđi čuperak, pa bi Aljehin odjednom uskliknuo radosno: „Aha!“, brzo zgrabio olovku i zapisao smišljen potez. Ako bi mu nastavnik postavio pitanje, čim bi čuo svoje prezime, naglo bi skočio i neko vrijeme ćutke stajao, škiljeći oko sebe po razredu, kao da pokušava da shvati gdje se nalazi i šta se od njega traži. Sve to bi trajalo ne više od sekunde, nakon čega bi se Aleksandrovo lice razvedrilo i na ponovljeno pitanje nastavnika odgovarao bi brzo i bez greške.
Većina profesora gimnazije odnosila se prema Aljehinu blagonaklono, nisu mu smetali u bavljenju šahom, ali neki su sebi dozvoljavali ironične primjedbe.
„Sjećam se jednom kontrolnog zadatka iz algebre“, nastavljao je svoja sjećanja Korsakov.
„Sva omladina je utihnula. Jedni učenici, zajapureni, oznojeni, uzbuđeni, škripuckaju perima i žure da što prije predaju pismeni rad. Drugi — blijedi, zbunjeni, osvrću se na sve strane, cijelim svojim jadnim izgledom moleći za drugarsku pomoć.
Odjednom Aljehin naglo ustaje, s blistavim licem nijemo prelazi pogledom preko razreda i istovremeno, po staroj navici, lijevom rukom vrti pramen kose koji mu je pao na čelo.
— Pa šta je, Aljehine, riješili ste? — pita ga profesor Bačinski.
— Riješio sam... Žrtvujem konja... i bijeli pobjeđuje! — Razred se trese od smijeha... Smije se i inače uvijek uzdržani Bačinski, kome se dugi brkovi tresu od smijeha...“
A u stanu Aljehinovih u Nikoljskom sokaku, gdje su se vratili nakon kratkotrajnog boravka u kući Stanicine na Prečistenki i — 1905. godine — u zgradi Rjumjancevskog muzeja u Drugom Vaganjkovskom sokaku, sve češće su se pojavljivali šahovski partneri. Oni su dolazili starijem Sašinom bratu — Alekseju, s kojim su se sretali učestvujući na turnirima Moskovskog šahovskog kruga, i igrali su otprilike na istom nivou, u rangu prve–druge kategorije. U to vrijeme to je značilo prilično visok šahovski nivo. U partije koje su se vodile za šahovskom tablom, naravno, uključivao se i Saša Aljehin. U početku mu je bilo teško da se nosi s tako snažnim protivnicima, ali partije s njegovim učešćem često su izazivale interesovanje svojom svježinom i dinamikom. Bilo je očigledno da se mlađi Aljehin još nije potpuno formirao kao šahista, ali njegova budućnost izgledala je veoma obećavajuće.
Proces usavršavanja Sašine igre donekle je ubrzan zahvaljujući radu sa šahovskim majstorom Fjodorom Ivanovičem Duz-Hotimirskim. Sa njim se Aljehin upoznao 1906. godine u stanu šahiste prve kategorije Konstantina Ivanoviča Isakova. Pola vijeka kasnije, Duz-Hotimirski se ovako prisjećao svog prvog utiska sa susreta s mladim šahistom:
„Tiša“, kako su ga zvali u porodici Aljehinovih, izgledao je čas kao dječak, čas kao mladić. Bio je to mršav i vitak plavokosi dječak, učtiv i pristojan, ozbiljan i skoncentrisan. Odmah mi je dao povod da zaboravim da je, u suštini, još uvijek dijete. Uhvatih sebe kako pomišljam da s tim „djetetom“ mogu razgovarati o bilo kojoj temi, zaboravljajući da ispred mene nije odrasla osoba.
Počeli smo da pričamo o šahu. „Tiši“ se dopalo kada sam pomenuo imena svojih omiljenih šahista na čijim partijama sam učio. To su bili Morfi, Andersen, Laburdone, Haruzek i, prije svega, Čigorin, koga sam lično poznavao i veoma volio kao šahistu i čovjeka. „Tiša“ me je slušao s velikom pažnjom. A kada sam rekao da u šahu prije svega plijeni estetika, koja uzdiže šah na nivo umjetnosti, „Tiši“ su se oči zaiskrile, a obrazi mu se blago zarumenješe.
Obećao sam mu da ćemo u najskorije vrijeme odigrati nekoliko lakih partija...“
Međutim, kako se prisjećao F. I. Duz-Hotimirski, njihovo poznanstvo se tada nije ograničilo samo na lake partije. Saša je zamolio majstora „da redovno radi s njim šah, i to prvenstveno teoriju otvaranja“. Fjodor Ivanovič je pristao. A kako su ti časovi izgledali, najbolje govori sam učitelj. Duz-Hotimirski se prisjećao:
„...Viđali smo se u stanu Aljehinovih, u jednoj od mirnih moskovskih ulica. Mladić je mogao satima slušati moja šahovska izlaganja, na koja sam se, iskreno govoreći, temeljno pripremao kod kuće. Tema naših „časova“ tokom prvog mjeseca bila su uobičajena razmišljanja o pitanjima strategije šahovske borbe. Sva ta razmišljanja potkrepljivali smo, naravno, primjerima iz praktičnih partija.
Časovi su se nastavili, ali ja nisam mogao da procijenim njihovu djelotvornost. Mladi Aljehin me je slušao i ćutao. Da li me nije razumijevao, pa je sav moj trud, dakle, bio uzaludan, ili je, naprotiv, prema mojim razmišljanjima gajio krajnje kritičan stav. Ni jedno ni drugo mi, naravno, nije odgovaralo. Bio sam spreman da se odreknem daljih časova, kad sam iznenada primijetio na njegovom stolu urednu svesku, na čijem naslovnom listu je pisalo: „Ja i Duz-Hotimirski. Moskva — 1906.“ Bio sam zbunjen i zaintrigiran. Aljehin, koji je bio tu, zbunjeno reče: „Namjeravao sam da vam pokažem...“ i pruži mi svesku.
Zapisi u svesci predstavljali su "kvintesenciju" svega što sam rekao tokom ta dva mjeseca našeg poznanstva. Ti zapisi bili su popraćeni sažetim bilješkama po marginama poput: "Moguće i tako!", "Ovo je zanimljivo!", "Teško!", "Obratiti posebnu pažnju!", "Ideja je ispravna, ali kako je sprovesti?" i slično.
Laknu mi. Moj trud nije bio uzaludan!
Aljehin je brzo napredovao, njegova igra postajala je sve smjelija i sigurnija. Radovala me je inicijativa u toj igri, njena idejna dubina, raznovrsnost motiva u napadu i odbrani.
Već godinu dana kasnije, mladi Aljehin se probio u redove najjačih šahista Moskve i lako je mogao da se takmiči sa Blumenfeldom, Nenarokovim, Gončarovim i sa mnom, koji smo tada važili za najbolje šahiste grada..."
Prekidajući ovdje odlomke iz sjećanja F. I. Duz-Hotimirskog, vrijedi primijetiti da je Saša u to vrijeme imao dobru praksu kod kuće. Njegov stalni partner i dalje je bio stariji brat Aleksej, koji je na turnirima Moskovskog šahovskog kruga stekao prvu kategoriju. U stan Aljehinovih često su navraćali i drugi mladi moskovski prvokategorni šahisti: Vasilij Ivanovič Rozanov, Konstantin Ivanovič Isakov, Nikolaj Petrovič Cjelikov, braća Aleksej, Sergej i Pavel Sergejevič Seleznjov. Možda je najstalniji partner Saše u to vrijeme bio upravo V. Rozanov, koji će mu 1907. godine biti i protivnik u njegovoj prvoj turnirskoj partiji. Za sada su se u stanu Aljehinovih igrale lake i konsultacione partije.
Prisjećajući se konsultacione partije sa Aleksandrom Aljehinom, N. P. Cjelikov je pisao:
"...nakon završetka susreta bilo je pravo uživanje pratiti njegovu analizu. Varijante su slijedile jedna za drugom, mnoštvom kombinacija nas je zapanjivao gotovo na svakom potezu. On je gorio u tim trenucima, plave oči na nadahnutom licu odavale su snažno uzbuđenje. Taj previše napregnuti 'šahovski tonus' i bio je uzrok Aljehinove povećane nervoze.
Želja da dokaže neku spornu tezu konkretnim varijantama povezivala je A. Aljehina sa Čigorinom, čije je stvaralaštvo mladi Aljehin proučavao još, da tako kažemo, iz školskih klupa."
Nama se činilo da on pamti sve varijante, sav šahovski materijal koji je pročitao. Povremeno se A. Aljehin žalio na svoje pamćenje, koje je, kako je govorio, zadržavalo mnogo nepotrebnih detalja i zatrpavalo mu glavu suvišnom starudijom. Mogao je da pogleda tabelu cifara i gotovo trenutno ih zapamti. Ipak, treba napomenuti da je Aljehin, iako dobar učenik u gimnaziji, bio u neskladu s matematikom. Ta činjenica još jednom pokazuje da su šahovske sposobnosti specifične…
Posebno zapanjujući utisak na partnere i svjedoke ostavljala je igra mladog Saše Aljehina naslijepo, u seansama simultanke, pa čak i u dopisnim partijama, gdje su protivnici, činilo se, imali dovoljno vremena za razmišljanje o poziciji i odgovorima. Pobijediti naslijepo, bez gledanja u tablu i figure, u 10 poteza protiv V. Nenarokova 1907. godine ili u 16 poteza protiv V. Ljubimova 1908. godine! To je teško zamisliti. A ipak, to se dogodilo, i te partije su sačuvane.
Međutim, tako efektna igra nipošto nije značila da se Saša tada već bio uzdigao na visoki nivo. Sve je još bilo pred njim — nedostajalo je znanja i iskustva, bila mu je potrebna stabilnost u igri.
Prisjećajući se svog početnog puta u šahu, Aljehin će o tom periodu kratko reći:
„Sa 12 godina sam pokušao da igram naslijepo. Godine 1907. sam počeo da idem u šahovski klub.“
U to vrijeme Moskovski šahovski krug, koji je tokom svoje istorije više puta mijenjao adresu, preselio se u ulicu Velika Dmitrovka, u kuću broj 32. Ne onu višespratnicu s prodavnicom namještaja, izgrađenu 1903. godine, koja fasadom izlazi na ulicu, već drugu — staru dvospratnu kuću koja se tada nalazila u dubini dvorišta.
Preselio se… Tačnije rečeno, vratio se. Vratio se u zgradu koja je tada bila poznata svim moskovskim šahovskim entuzijastima. Naime, u toj kući, koja je ranije pripadala porodici barona D. Šepinga, krajem XIX vijeka nalazilo se Moskovsko ljekarsko društvo, gdje je često boravio i A. P. Čehov, koji je u svojoj pripovijetci „Dama s psićem“ pomenuo restoran u toj zgradi. Od 1890. do 1902. godine tu se takođe nalazio Moskovski šahovski krug. Bio je to, možda, jedan od najzanimljivijih perioda njegove djelatnosti.
Na inicijativu kruga, upravo u tim prostorijama se od 7. (19.) novembra 1896. do 14. (26.) januara 1897. godine igrao revanš meč za titulu svjetskog prvaka između Emanuela Laskera i Vilhelma Štajnica, koji je tada već imao šezdeset godina. Bivši šampion je meč, u suštini, izgubio bez veće borbe: od 17 partija, 10 je predao, u 5 pristao na remi, a samo 2 uspio da pobijedi. Lasker je tada zadržao svoju titulu.
A zatim su se ovdje održala i dva Sveruska turnira, koja su okupila gotovo sve najjače šahiste zemlje. Prvi od njih, koji je postavio temelje nacionalnim prvenstvima Rusije, održan je od 3. do 19. septembra 1899. godine, a drugi — od 26. decembra do 14. januara 1901. godine. Oba turnira završena su ubjedljivom pobjedom M. I. Čigorina, koji je značajno nadmašio svoje protivnike. Na prvom turniru je osvojio 12 poena iz 13 partija (drugo mjesto — Emanuel Šifers sa 9½ poena), a u drugom — 16½ iz 17 partija (drugo mjesto — opet E. Šifers sa 14 poena). U to vrijeme Mihail Ivanovič Čigorin se s pravom smatrao šahovskim ponosom Rusije, očiglednim kandidatom za svjetsku krunu.
U istoj toj zgradi, na prelazu između dva vijeka, održana su i prva prvenstva Moskve. Među učesnicima se posebno isticao predsjednik kružoka, profesor Moskovskog konzervatorijuma Aleksandar Vladimirovič Solovcev. On je osvojio prvo mjesto na turniru najjačih moskovskih šahista 1891–1892. godine (to je bila njegova treća pobjeda na sličnim takmičenjima), a zatim je, pobijedivši 1899. godine u meču B. Grigorjeva, postao prvi šampion Moskve.
Eto, tako su se izuzetno zanimljivi i značajni događaji smjestili u taj mali vremenski period kada je Moskovski šahovski kružok prvi put bio smješten u danas neupadljivoj kući.
Ali ostaje samo da se doda da su, nakon ponovnog useljenja kružoka u tu zgradu, upravo tu u martu 1907. godine s izuzetnim uspjehom završene turneje M. I. Čigorina. Kruna tih gostovanja bio je dvokružni turnir u kojem su, osim velikog gosta, učestvovala i četvorica najjačih moskovskih šahista. Čigorin je tada već bio teško bolestan, ali je ipak igrao s velikom energijom i ponovo zauzeo prvo mjesto.
Vjeruje se da je među gledaocima tog turnira mogao biti i četrnaestogodišnji gimnazijalac Aleksandar Aljehin. Nije isključeno da je znao i čitavu istoriju šahovskih takmičenja koja su se održala u toj kući. To je, po svoj prilici, samo povećavalo uzbuđenje mladog šahiste, koji je ubrzo i sam sjeo za šahovski sto u istoj toj prostranoj sali. Turnir je nosio naziv „Proljećni“, iako je započeo početkom juna 1907. godine. Protivnik mu je bio poznat — Vasilij Ivanovič Rozanov, protiv koga je Saša u partijama koje su igrali kod kuće imao očiglednu prednost, ali kako će se završiti prvi susret na zvaničnom takmičenju?
Ona je protekla uz razna uzbuđenja i izazvala mnogo treme kod Saše Aljehina. Ipak, niko bolje od njega samog ne može da ispriča o preokretima tog duela, pa se zato okrećemo članku Aljehina, napisanom mnogo godina kasnije: „Moja prva turnirska partija“.
„Moja prva turnirska partija, igrana na Moskovskom proljećnom turniru 1907. godine, nije bila ni bolja ni lošija od većine mojih partija iz tog vremena.
Otvaranje je tokom mnogih poteza ‘pratilo knjigu’. Bila je to varijanta koji sam naučio napamet. Zasnivala se na partiji Maroci — Janovski sa Londonskog turnira 1899. godine, a već sam ga primijenio prije moje prve turnirske partije u jednom dopisnom meču (protiv Maňka 1906–1907). Odlučio sam da slijedim ‘knjišku’ varijantu ne zato što sam očekivao da ću u otvaranju steći neku, makar i malu, prednost. U to vrijeme bio sam suviše neiskusan da bih mogao suditi o mogućnostima ravnoteže ili ocjenjivati sitne pozicione prednosti, čak i ako bih ih uspio dobiti. Jednostavno, u tom slučaju sam mogao biti siguran da se neću naći u izgubljenoj poziciji nakon svega nekoliko poteza.
Odmah poslije otvaranja počeo sam da ‘lutam’ na najžalosniji način (potezi od 13. do 20.). Očigledno nisam mogao da osmislím bilo kakav plan, bilo napadački ili odbrambeni. Taj dio partije (posebno potezi damom) nosi pečat nervoze, možda oprostive kod početnika. Vjerujem da su se mnogi od mojih čitalaca, u svojim ranim danima neiskustva, ‘lutali’ na isti način kada su sigurni, utabani putevi ostajali za njima.“
Osjetivši u 21. potezu da se nalazim na ivici provalije, napregao sam se da pronađem neki spasonosni resurs u poziciji, neku vrstu spasonosnog prstena. I pronašao sam ga — u obliku problemske žrtve (23. Le!!). Prilikom naknadne provjere pokazalo se da je kombinacija potpuno ispravna u svim varijantama; čak i ako je ostavljala crnima neku moguću rupu, uvjeren sam da je moj protivnik ne bi pronašao, toliko ga je iznenadio i demoralisao moj 23. potez.
Završni dio partije, počev od 26. poteza, za majstora ne bi predstavljao problem, ali za početnika bio je pun zamki. I mene samog čudi kako sam dobro odigrao taj dio. I danas bi mi bilo teško da ga odigram bolje.
Moguće je da je ova partija imala dubok uticaj na moju kasniju igru i dalji razvoj. Očigledno je pobudila moje samoljublje i želju za usavršavanjem. Ali, s druge strane, ova partija je u meni stvorila jednu osobenu psihološku slabost, od koje sam se morao dugo i s velikim trudom oslobađati — ako sam se ikad u potpunosti i oslobodio! — utisak da ću uvijek, ili gotovo uvijek, kad se nađem u lošoj poziciji, uspjeti da smislim neku neočekivanu kombinaciju i pomoću nje se izvučem iz svih teškoća. Opasna zabluda!
Partija sa V. Rozanovim navedena je u završnom dijelu knjige.
Nakon te partije, Aljehin crnim figurama igra 6. juna 1907. godine protiv Brodberga i pobjeđuje ga u 34. potezu. I taj susret je protekao neujednačeno, a u periodu od 16. do 19. poteza, Sašina pozicija izazivala je ozbiljnu zabrinutost. A šta se dalje desilo i kakvim je rezultatima završen „proljećni“ turnir Moskovskog šahovskog kruga – nikome nije poznato. Do nas nisu stigle ni tabela sa rezultatima, ni zapisi partija tog takmičenja.
Nema ih ni u Sašinoj svesci, koju je Aljehin započeo 5. juna 1907. godine u Moskvi. U njoj su uglavnom zabilježene partije odigrane tokom raspusta, za vrijeme odmora u Kislovodsku, gdje je otputovao sredinom juna 1907. godine. Odatle je istovremeno igrao četiri partije dopisno sa K. I. Isakovim, a pored toga je tamo odigrao deset partija sa šahistima koji su se tada nalazili u Kislovodsku. Aljehinova igra tada nije ostavljala snažan utisak – on je još uvijek sticao iskustvo.
Neuspješno je bilo Sašino učešće na „jesenjem“ (zapravo završenom zimi 1907/08. godine) turniru Moskovskog šahovskog kružoka, koji se prethodno preselio u komšiluk, takođe na Veliku Dmitrovku, u prostorije Književno-umjetničkog kluba. Prvo mjesto na turniru osvojio je majstor Venijamin Blumefeld, drugo — šampion Moskve iz 1900. godine Vladimir Nenarokov; Sašin stariji brat, prvokategornik Aleksej Aljehin, podijelio je četvrto do šesto mjesto i zatvorio grupu nagrađenih. A Saša je uspio da ostvari tek polovičan rezultat — 4½ poena iz 9 partija. U njegovoj igri još je bilo mnogo ozbiljnih nedostataka: kreativno usvajanje teorije otvaranja zaklanjale su šablonske, iz knjiga preuzete varijante; nedostajalo je dublje razumijevanje osnova šahovske borbe, iznevjeravala ga je i tehnika igre.
Razmišljajući o tome kako da iskorijeni te nedostatke, vjerovatno se više puta vraćao savjetima Mihaila Ivanoviča Čigorina, koji je kritikovao neke dogmatske postavke Štajnicovog pozicionog učenja i naglašavao prvenstvenu ulogu kreativne mašte i intuicije u šahu. Čigorin je izbjegavao šablone i utabane puteve, njegovu igru su krasili visoka umjetnost napada i originalne strateške zamisli, stalna težnja ka inicijativi i punokrvnoj igri. Dao je vrijedan doprinos razvoju teorije otvaranja, po njemu su nazvane različite varijante i sistemi igre u brojnim pozicijama otvaranja. Mnogo toga je Saša želio da razumije u Čigorinovom stvaralaštvu, da usvoji i dostojno nastavi njegovu kreativnu školu…
Ti dani postali su dani žalosti za sve šahiste Rusije. Telegraf je donio vijest iz Ljublina da je tamo 12. (25. januara) 1908. godine, u pedeset sedmoj godini života, preminuo Mihail Ivanovič Čigorin. Kasnije — 22. juna 1914. godine — njegovi posmrtni ostaci biće preneseni iz Ljublina u Sankt Peterburg i sahranjeni na Novodevičjem groblju. Skroman spomenik na njegovom grobu i danas stoji tamo, okružen grobovima mnogih istaknutih kulturnih radnika.
A tokom zime 1908. godine, pažljivo analizirajući razloge svojih neuspjeha, Saša je bio sve uvjereniji u to da mora još mnogo da uči kako bi dostigao majstorstvo Čigorina. Bila je potrebna usmjerena i predana radna disciplina, i Aleksandar je neumorno radio čitavog života. Zapisivanje rezultata tog stvaralačkog truda započelo je u godinama 1908–1909.
Već na „proljećnom“ turniru šahovskih amatera Moskovskog kruga 1908. godine, on je sigurno osvojio prvu nagradu, a zatim je u avgustu prvi put nastupio u inostranstvu.
Učestvujući u Diseldorfu na događajima 16. Kongresa Njemačkog šahovskog saveza, Aljehin je igrao na glavnom sporednom turniru, koji se održavao paralelno sa majstorskim. Uspio je da ostvari osam pobjeda u kombinaciono-napadačkom stilu, ali je na kraju podijelio samo 4–5. mjesto sa E. Bušom.
Odmah po završetku turnira, organizovan je meč Aljehina sa veoma iskusnim njemačkim majstorom, teoretičarom i šahovskim piscem Karlom fon Bardelebenom. Prednost je bila na Aljehinovoj strani. Pobijedio je u četiri partije, jednu je remizirao i nije pretrpio nijedan poraz.
Mnogo godina kasnije, pregledajući svoju svesku, naišao je na zapis meč-partija i smatrao korisnim da jednu od njih objavi.
„…Imao sam petnaest godina“, prisjećao se Aljehin, „i nisam imao jasnu predstavu o razmjerama moje tadašnje snage, ili, tačnije rečeno — slabosti. Ipak, nisam se previše zadovoljio postignutim uspjehom, jer moj protivnik — šarmantni starčić (tada je imao svega 47 godina. — J. Š.) — nije pokazao ni potrebnu volju za pobjedom, ni svoje nekadašnje majstorstvo.“
Ipak mi se čini da ova partija, koja još nije objavljena u štampi, ima određeni značaj sa stanovišta šahovske istorije i sama po sebi predstavlja izvjesno interesovanje.
Svoje komentare na ovu partiju Aljehin je završio sljedećim riječima:
"Nesumnjivo, pregledavanje ranih partija i obnavljanje svojih početnih znanja ostavlja uzbudljiv utisak, makar i zbog toga što su kod svakog s tim povezane uspomene na sopstvenu mladost – tako daleku, a ujedno i tako blisku!.."
Ali te misli, prožete nostalgijom, došle su kasnije, a tada, pošto je pobijedio Bardelebena, Aljehin je u istom Dizeldorfu započeo novi duel. Njegov protivnik bio je 34-godišnji švajcarski šampion Hans Farni. Kratki meč od tri partije završen je neriješenim rezultatom 1½ : 1½.
Po povratku u domovinu, Aljehin se u oktobru-novembru 1908. godine sastao u meču sa majstorom Venijaminom Blumefeldom.
Protivnika je odlikovala težnja ka oštroj, gambitnoj igri — imao je u svom bilansu drugo-treće mjesto zajedno sa A. Rubinštajnom na IV Sveruskom turniru i prvo mjesto na turniru moskovskih šahista prve kategorije. Ipak, Aleksandar je uspio da ga nadigra i, ostvarivši četiri pobjede uz jednu remi partiju, ponovio je ishod meča sa Bardelebenom.
Izgleda da je, opijen uspjesima, Aleksandar izgubio osjećaj za mjeru i zaboravio na granice dozvoljenog naprezanja. Odmah nakon završetka nadmetanja s Blumefeldom, izazvao je na meč šampiona Moskve Vladimira Nenarokova.
U to vrijeme Moskovski šahovski kružok, nemajući stalne prostorije, faktički se premjestio u stan svog najboljeg igrača. A kod kuće, kažu, i zidovi pomažu. Bilo kako bilo, meč se za Sašu nije povoljno završio. Premorenost se osjetila već u prvoj partiji — iako je imao figuru više, Saša nije uspio da je privede kraju u svoju korist. Potom je uslijedio poraz u još dvije partije, i on je predao meč.
Ovu odluku mladog šahiste komentatori listova „Novo vreme“, „Rano jutro“ i drugih izdanja smatrali su preuranjenom. Smatrali su da je Aljehin još mogao promijeniti ishod meča...
U jesen 1908. godine šahovski svijet je obišla uzbudljiva vijest: u Sankt Peterburgu je odlučeno da se svečano obilježi sjećanje na utemeljivača ruske šahovske škole Mihaila Ivanoviča Čigorina, koji je preminuo godinu dana ranije. U njegovu čast planirano je da se u februaru 1909. godine održi Međunarodni šahovski kongres, u čijem su programu bili turnir majstora, uz pozive slavnim inostranim igračima, i turnir amatera.
Inicijativu za organizaciju Kongresa pokrenuo je predsjednik Peterburškog šahovskog društva Pjotr Petrovič Saburov, a organizacioni odbor predvodio je njegov otac, član Državnog savjeta Pjotr Aleksandrovič Saburov, koji je okupio oko sebe grupu uticajnih i energičnih šahovskih entuzijasta. Finansijska osnova Kongresa u iznosu od 11.667 rubalja bila je u velikoj mjeri obezbijeđena zahvaljujući donacijama, koje su iznosile 9.754 rublje, od kojih su 1.175 rubalja uplatili car Nikolaj II i članovi carske porodice, a 4.000 rubalja — Peterburško finansijsko i trgovačko društvo, koje je za održavanje Kongresa ustupilo i svoje prostorije u kući broj 55 na Nevskom prospektu: sale, foaje, prostorije različite namjene i restoran.
Donacije su pristizale od mnogih ljudi iz različitih društvenih slojeva. Od novca prikupljenog za organizaciju Kongresa, 8.650 rubalja bilo je namijenjeno za nagrade pobjednicima turnira, honorare za dobijene partije i nagrade za najljepše partije, kao i pomoć učesnicima. Osim toga, 1.205 rubalja bilo je izdvojeno za štampanje Zbornika Kongresa.
Svuda je otpočela priprema za tako grandiozan događaj, i počeli su da se izdvajaju kandidati za putovanje radi učešća na Kongresu. U Moskovskom šahovskom kružoku u periodu septembar–novembar 1908. godine održan je meč-turnir najjačih amatera. U njemu su učestvovali A. Aljehin, V. Rozanov, A. Favorski i N. Celikov. Prvo mjesto ubjedljivo je osvojio Aleksandar Aljehin, dok je drugi bio njegov stalni partner Vasilij Rozanov. Njih dvojica su i upućeni u prijestonicu.
Sankt Peterburg je srdačno dočekao učesnike Međunarodnog šahovskog kongresa — za njih su bili obezbijeđeni najpovoljniji uslovi. Svečano otvaranje Kongresa održano je u nedjelju, 1. februara 1909. godine, u 8 sati uveče, u prisustvu brojne publike. Kongres je otvorio počasni predsjednik organizacionog komiteta P. A. Saburov. On je pozdravio učesnike i gledaoce šahovskih nadmetanja i predložio da se oda počast M. I. Čigorinu, čiji je veliki portret, ukrašen tropskim biljkama, bio izložen u sali. Potom su uslijedili govori u znak podrške organizaciji Kongresa, a zatim i žrijebanje učesnika.
Za rješavanje spornih pitanja izabran je arbitražni sud, u koji je među trojicom najuglednijih učesnika sveruskog turnira ušao i šesnaestogodišnji Aleksandar Aljehin. Ova iznenađujuća činjenica opšteg povjerenja u jednog mladića govori mnogo. Znači, već tada su u njemu prepoznavali razumnog, objektivnog i upućenog kolegu.
Sledećeg dana, 2. februara, započelo je igranje partija u dvije velike sale.
Sastav učesnika Kongresa ostavljao je snažan utisak. Na međunarodnom turniru majstora, borba za vođstvo skoro od samog početka svela se na rivalstvo između svjetskog šampiona Emanuela Laskera (Amerika) i Akibe Rubinštajna (Lođ). Oni su se znatno odvojili od ostalih učesnika i, osvojivši po 14½ poena od mogućih 18, podijelili su prvo i drugo mjesto. Takođe su treće i četvrto nagrade podijelili dva učesnika: Oldržih Duras (Češka) i Rudolf Špilman (Njemačka), koji su imali isti rezultat — po 11 poena. Peta nagrada je dodijeljena Osipu Bernštajnu (Moskva) — 10 poena.
Sljedećih pet nagrađenih mjesta zauzeli su: Rihard Tejhman (Njemačka) — 9½ poena; Julijus Perlis (Austrija), Erih Kon (Njemačka) i Georgij Salve (Lođ) — po 9 poena; Karl Šlehter (Austrija) — 8½ poena. Posljednji je takođe dobio nagradu za najljepšu partiju.
Specijalna nagrada od Peterburškog Šahovskog Društva za izuzetno dostignuće protiv dvojice prvoplasiranih (+2 iz 2!) dodijeljena je Fjodoru Ivanoviču Duz-Hotimirskom (Kijev). Prisjetimo se da je upravo on tri godine ranije držao časove mladom Saši Aljehinu.
A na turniru amatera do četrnaestog kola niko od učesnika nije mogao da se izdvoji na vrhu. Čas zajedno, čas naizmjenično, Aleksandar Aljehin (Moskva), Bernhard Gregori (Revelj) i Gerš Rotlevi (Lođ) predvodili su tabelu rezultata. Međutim, Aljehin je potom uspio da preuzme inicijativu i, pobijedivši u finišu pet partija od šest, završio je takmičenje sa 13 poena od mogućih 16.
„...Prvo mjesto Aljehin zauzima ubjedljivo ne samo u sportskom smislu, već prije svega sa stanovišta pune vatre i sjaja stvaralačke misli...“ — prisjećao se kasnije Petar Arsenjevič Romanovski, koji je na turniru 1909. godine podijelio 10–11. mjesto i pobijedio u partiji protiv Aljehina. „...Stil njegove igre već tada je bio obilježen darom nadahnute stvaralačke usmjerenosti. Njegove partije bile su djela u kojima je jasno odjekivao izuzetni kombinacioni talenat, u kojima je sve bilo puno smionih naleta, nesputane mašte, hrabrog rizika, samopouzdanja u pobjedu.
Aljehinova ideja u otvaranju naginjala je bečkoj partiji i kraljevom gambitu. Od devet partija koje je igrao bijelima na Sve-ruskom turniru, šest je započeo potezom e2–e4; crnima je na 1. d2–d4 nastojao da prebaci borbu na kolosijek Benoni otvaranja, a na 1. e2–e4 igrao je francusku odbranu, i samo jednom je na 1. e2–e4 odgovorio 1... e7–e5.
Aljehin se smjelo upuštao u rizične pješačke napade, težeći stvaranju oštrih kombinacionih pozicija... (...Zahvaljujući svojoj rizičnoj taktici, često je dolazio u izgubljene pozicije, međutim, od pet takvih partija, samo su dvije završene remijem, dok je ostale Aljehin dobio...)
...Ti naleti mladog Aljehina uvjerili su ga u ispravnost izabranih metoda borbe, otvorili pred njegovom mišlju još šarenije, još šire stvaralačke horizonte šahovske umjetnosti...“
Na tabeli turnira, iza Aljehina su se plasirali Rotlevi (12 poena) i Gregori (11½ poena).
Pobjednik turnira imao je sjajan bilans susreta s osvajačima nagrada — od osam partija, dobio je šest, uključujući pobjede nad Rotlevijem i Gregorijem, jednu partiju je remizirao, a samo je u jednoj morao priznati poraz. Njegova žestoka, ambiciozna borba s mnogim jakim protivnicima, kao što su, na primjer, Gregori i Boris Verlinski — partije koje će Aljehin kasnije uvrstiti u knjigu „Moje najbolje partije“ (1908–1923) — bila je ovenčana blistavim uspjehom.
USPON S PREPREKAMA
Iskušenje slave… Vjerovatno su svi kojima se dogodio veliki uspjeh koji donosi široku popularnost morali da prođu kroz to. Pažnja javnosti, čestitke čak i od nepoznatih ljudi, nesumnjivo uzbuđuju, laskaju sujeti. Nehotice se javljaju misli o nekoj sopstvenoj izuzetnosti, zaboravlja se da je u postizanju uspjeha bilo i malo sreće.
Danas je, naravno, teško sa sigurnošću reći da li je slična osjećanja doživio i Saša Aljehin po povratku u rodnu Moskvu. Ali bučno slavlje u gimnaziji, gdje je odmah porastao u očima ne samo drugova već i profesora, srdačna rukovanja uz radosne povike u Moskovskom šahovskom krugu – to je uzbuđivalo. Njegovi najbliži drugovi gorjeli su od želje da dođu u sobu Aleksandra Aljehina u Nikolskom sokaku, da svojim očima vide, pa čak i dotaknu veliku, sa dvije drške, prelijepu vazu koju je poklonio car. Ona je stajala na stolu pored poređanih šahovskih figura i sata. Kasnije je vaza premještena na komodu s ogledalom. Tu će ostati sve do preseljenja Aljehinovih u drugu kuću.
Pažnju gostiju privlačilo je i lijepo svjedočanstvo koje je potvrđivalo da je vaza nagrada u Ime Njihovih Carskih Veličanstava. I naravno, svi su željeli da od Saše čuju detalje o Međunarodnom šahovskom kongresu u spomen M. I. Čigorina.
Sa velikim interesovanjem dočekivani su komentari šahovskih autoriteta koji su se oglašavali u štampi povodom završetka takmičenja.
Mnogo kasnije, 1956. godine, majstor i novinar Savielly Tartakover, koji je 1909. živio u Austriji i tada podijelio 11–12. mjesto na Međunarodnom turniru u Sankt Peterburgu, pisao je: „…već tada, kao učesnik i pobjednik Sveruskog takmičenja, Aljehin je pokazao tu volju za pobjedom, tu usmjerenost ka cilju koja ga je karakterisala cijelog života i koju nipošto ne treba miješati sa prostom sujetom…“ Sasvim je vjerovatno da je nešto slično Aleksandar već tada čuo od starijih kolega.
U svakom slučaju, bilo je dovoljno razloga da se zavrti u glavi šesnaestogodišnjem gimnazijalcu. Povjerovao je u snagu inicijative, u svoje rijetko kombinaciono viđenje, u to da se gotovo u svakoj situaciji može naći spas – i donekle je oslabio sopstvenu samokritičnost. Uz to je ponovo zaboravio da je između turnira potreban odmor.
Ubrzo nakon povratka iz Sankt Peterburga, već krajem marta 1909. godine, Aleksandar se uključuje u proljećni turnir Moskovskog šahovskog kruga. Turnir se održavao još od novembra 1908. godine u prostorijama Politehničkog društva u Malom Haritonjevskom sokaku. Međutim, igra mu nije išla, protivnici se nisu ustručavali i stajali su čvrsto protiv Aljehina. Na kraju je Saša bio primoran da se zadovolji petim mjestom sa 6½ poena iz 10 partija. Ispred njega su se plasirali dobro poznati prvokategorni partneri: 1. nagradu je osvojio A. Gončarov, 2. je bio V. Rozanov, 3. N. Cjelikov, a na 4. mjestu P. Seleznjov.
Svoj neuspjeh Aljehin je podnio stoički. Dana 14. maja 1909. godine, kada je Moskovski šahovski kružok završavao sezonu, u konsultacionoj partiji, igrajući zajedno sa A. Seleznjovim crnim figurama, ostvario je pobjedu nad D. Pavlovim i V. Rozanovim.
Zanimljivo je da je u isto vrijeme Saša odlučio da obnovi dopisno igranje i prijavio se odjednom na dva turnira u dopisnom šahu: XVII turnir časopisa „Šahovski pregled“ i II turnir koji je organizovao knez F. Šahovski. Ipak, prilično brzo je shvatio ishitrenost te odluke i povukao se iz dopisnih takmičenja. Ne zato što je prijetio loš rezultat – iz turnira časopisa „Šahovski pregled“, na primjer, izašao je sa 7 pobjeda i 1 remijem, bez poraza – već zbog nedostatka vremena za tako dugotrajna takmičenja.
Godina 1909. bila je značajna za Aleksandra Aljehina po njegovom debiju u šahovskoj publicistici. Počinje aktivno da sarađuje sa časopisom „Šahovski pregled“, koji je u periodu 1909–1910. bio jedino šahovsko izdanje u Rusiji. Urednik i izdavač časopisa bio je poznati javni radnik, šahovski novinar i kompozitor Pavel Pavlovič Bobrov. Njegovoj neiscrpnoj energiji moglo se samo zavidjeti — stizao je da bude svuda: kao sekretar Moskovskog šahovskog kruga bio je jedan od inicijatora organizacije velikih turnira i gostovanja vodećih šahista, priredio je tri zbirke šahovske literature, izdavao časopis i vodio šahovske rubrike u više periodičnih publikacija. I, što nije manje važno, — P. P. Bobrov je dao veliki doprinos afirmaciji brojnih talentovanih šahista. U to vrijeme imao je 47 godina i odmah je prepoznao u mladom majstoru dubokog analitičara sa izraženim spisateljskim darom.
Već u brojevima 79–82 časopisa „Šahovski pregled“ (januar – april 1909. godine) objavljene su zapažene Aljehinove bilješke uz sedam partija sa Svesvesruskog turnira amatera. U četiri od tih partija komentator je sam učestvovao. Bilješke uz partiju koju je izgubio od D. Danjuševskog napisao je zajedno sa svojim protivnikom.
U brojevima 83–86 (maj – avgust 1909. godine) objavljuju se komentari A. A. Aljehina na još pet partija. Njegove analitičke bilješke uz partije objavljivane su i u narednim brojevima „Šahovskog pregleda“.
Istovremeno, Aleksandar je komentarisao 14 partija Sveruskog turnira amatera za zbirku „Međunarodni šahovski kongres u spomen na M. I. Čigorina“, koja je tada pripremana za štampu. Ovo izuzetno kvalitetno štampano i sadržajno bogato izdanje, vjerovatno je i danas nenadmašeno.
Značajno je to što se među partijama koje je Aljehin komentarisao nalaze i dvije – protiv P. Romanovskog i D. Danjuševskog – u kojima je pretrpio poraz. Već tada nije vidio ništa sramotno u objavljivanju svojih izgubljenih partija. Rijetka samokritičnost i težnja ka objektivnosti oduvijek su bile osobine koje su krasile Aleksandra Aljehina u šahovskoj analizi.
Ljeta 1909. godine, nakon završetka nastave u gimnaziji, Saša je odmarao zajedno s članovima porodice u seoskom imanju Prohorovih, koje se nalazilo u Pokrovskom-Glebovu, na obali rijeke Himke (danas se na tom mjestu nalazi jedan od kaskadnih ribnjaka Himkinskog akumulacionog jezera). U to vrijeme tu je počinjala prelijepa mješovita šuma sa alejama i izvorom u blizini, koji i danas ljudima daruje bistu vodu posebnog ukusa. Dugačka drvena brvnara porodice Prohorov nalazila se na obali rijeke Himke. U centralnom dijelu zgrade bila su tri sprata, a povrh svega prostrana natkrivena terasa s pogledom na sve strane. Od te dominantne tačke, poput krila, građevina se postepeno spuštala na desno i lijevo – najprije na dva sprata, zatim na jedan. Krov se na više mjesta završavao malim tornjićima u obliku kupe, a prozori na kući bili su široki, širom otvoreni ka očaravajućoj prirodi. Na toj ljetnjoj dači u blizini Moskve boravila je tokom ljeta ne samo brojna rodbina Prohorovih. Tu su često dolazili na odmor i stručnjaci Trjohgorske manufakture, a nedjeljom i praznicima – i djeca iz sirotišta. Djecu su dovozili iz Presnje na zapregama, preko sijena prekrivenim debelim ćebadima. Tu su se šetali, kupali, igrali i dobijali poklone.
Ali eto, 20. jula 1909. godine stigla je tužna vijest — u sedamdesetoj godini života preminula je Ana Aleksandrovna Prohorova, udovica osnivača „Društva Prohorovske Trehgorske Manufakture“, baba Aleksandra Aljehina. To je bio težak gubitak za svu rodbinu i bliske ljude — autoritativna, ali i topla žena bila je svojevrsni stub čitave porodice i čitavog fabričkog posla. Posljednji dani njenog života protekli su u imanju Aljehinovih „Crvena dolina“, koje se nalazilo u Zemljanskom okrugu Voronježske gubernije. Na posljednji put, do groblja Novodevičjeg manastira, ispratila ju je ogromna masa ljudi. Za Sašu Aljehina smrt bake bila je veliko žaljenje — uvijek se prema njemu odnosila s nježnošću i dobrotom.
Na porodičnom savjetu odlučeno je da se Saša pošalje na Krim, kako bi tamo, promijenivši sredinu, skrenuo misli s tuge. Krajem avgusta Aljehin je otputovao u Sevastopolj. Uživao je u pogledu na more, prilagođavao se sporijem ritmu južnog grada. I tu su se, naravno, našli ljubitelji šahovske igre. Održan je mali turnir sa tri učesnika. Aleksandar je pobijedio u svim partijama — i protiv P. A. Omeljanskog, i protiv V. E. Karpova. Kako su kasnije šalili Aljehinovi prijatelji, to je bila njegova prva turneja.
Kad se Aleksandar vratio u Moskvu, saznao je da se Moskovski šahovski kružok ponovo preselio u drugi prostor. Ovoga puta ga je ugostilo „Društvo službenika kreditnih ustanova Moskve“, koje je iznajmljivalo zgradu tipa pozorišta u Maloj Bronnoj ulici, broj 4. (Danas je ta zgrada dio kompleksa rekonstruisanog zdanja Moskovskog dramskog pozorišta na Maloj Bronnoj, preuređenog u sovjetsko doba.) Vlasnik zgrade, moskovski trgovac M. S. Romanov, imao je u blizini, na uglu Tverskog bulevara, još jednu veliku stambenu zgradu, u kojoj su stanovali ljekari, glumci, muzičari i činovnici.
Sašin stariji brat Aleksej izabran je za kandidata za člana komiteta Moskovskog šahovskog kružoka. Pored takmičenja u kružoku, neumorno je učestvovao u turnirima u dopisnom šahu i osvojio četiri prva mjesta zaredom. Tako da su braća, kad bi se srela, imala o čemu da razgovaraju, a usput bi i pokazivali neke partije ili njihove fragmente.
17.novembra 1909. godine obojica su se uključila u turnir u kojem je učestvovalo 12 članova kružoka. Prvu nagradu osvojio je Aleksandar Aljehin, dok je drugo mjesto zauzeo Vasilij Rozanov.
Nakon ovog takmičenja uslijedio je tradicionalni „zimski“ turnir Moskovskog šahovskog kružoka sa 9 učesnika. Prvu nagradu ponovo je osvojio Aleksandar Aljehin, ostvarivši 7 pobjeda i izgubivši samo jednu partiju — od drugoplasiranog P. Urasova. Aleksej je nastupio vrlo neuspješno, uspjevši da ostvari samo 4 remija. Zanimljivo je da su se braća iz principa odbila međusobno da igraju. Zbog toga je svakome u tabeli rezultata upisan po poraz, što je bilo ravno gubitku jednog poena za obojicu.
Tokom svog života AleksandarAljehin je uložio mnogo truda u popularizaciju šahovske igre u raznim zemljama: držao je predavanja, davao simultanke. Početak svega bio je 19. februara 1910. godine u Moskovskom šahovskom kružoku, gdje je Aleksandar održao svoju prvu simultanku. Evo kako je o tome pisao časopis „Šahovski pregled“ u brojevima 91–92:
„Naš mladi maestro je prvi put okušao snagu u ovakvoj vrsti igre i prvi pokušaj bio je briljantan. Nažalost, zbog nedostatka prostora (velike sale Društva bile su te večeri sve zauzete), simultanka je održana u maloj sobi, gdje je s mukom bilo moguće smjestiti 22 partije (bilo je više zainteresovanih za igru). Od tih partija g. Aljehin je nakon 3 sata i 25 minuta igre pobijedio u 15, izgubio 1 (od g. Ostrogskog), a 6 je završeno remijem (sa g. Kadéom, Migrinom, Bakastovim, Popovim, Viprehtom i Perfiljevim)…“
Dalje u časopisu bile su objavljene dvije partije sa simultanke. Izvještaj se završavao riječima: „Ulog u svakoj partiji bio je po 1 rublju. Sav dobitak g. Aljehina uplaćen je u fond za podizanje spomenika M. I. Čigorinu.“
U istom broju „Šahovskog pregleda“ čitamo: „Tula. Dana 11, 23. i 24. februara u mjesnom šahovskom klubu održane su partije mladog moskovskog majstora A. A. Aljehina…” — a zatim se iznose rezultati putovanja. Tokom trodnevnog boravka u Tuli Aljehin je dao dvije simultanke: na 23 i 24 table, pobijedivši ukupno u 40 partija, uz 2 poraza, a takođe je održao simultanku konsultativnih partija, gdje su protiv njega, koji je igrao crnim figurama, za svakom tablom igrala po 3–4 čovjeka, i pored toga je još odigrao posebnu partiju s jednim od najboljih šahista grada, K. Vasiljevskim, u kojoj je takođe odnio pobjedu.
Kako se prisjećao Aljehinov školski drug Pavle Popov, Aleksandar ga je u višim razredima često pozivao u šahovski klub u Maloj Bronnaji pred kraj simultanke, da bi potom zajedno otišli u restoran na večeru. Ali nakon simultanki, Aljehin je obično bio rasejan, zaboravljao da naruči hranu i još uvijek se nalazio u svijetu šaha, analizirajući neke partije. Razgovor na neku nevezanu temu nije se odmah razvijao.
Dana 17. maja 1910. godine u Moskovskom šahovskom klubu sumirani su rezultati dva takmičenja odjednom: trećeg hendikep-turnira, započetog još krajem februara, i turnira s numeracijom igrača (po bilijarskom sistemu) — ravnopravnog, započetog krajem marta. Prve nagrade, s velikom prednošću u odnosu na ostale učesnike, osvojio je Aleksandar Aljehin. Na hendikep-turniru iza njega su bili: 2. — V. Ostrogski, 3. — B. Blumenfeld, a na drugom takmičenju: 2. — D. Pavlov, 3. — L. Genika.
Ugled Aleksandra Aljehina je rastao. Jedan od dokaza za to je i kratka informacija iz brojeva 93–95 (mart – maj 1910. godine) časopisa „Šahovski pregled“: „Pri privatnoj gimnaziji P. N. Strahova (Spasska-Sadovaja, kuća Kudrašova) nedavno je osnovan šahovski klub nazvan po našem mladom majstoru A. A. Aljehinu“.
A u isto vrijeme, u maju, sedamnaestogodišnji majstor, ozbiljno predstavljen na stranicama časopisa s dva inicijala — A. A., sam je sjedio u školskoj klupi i polagao završne ispite u Polivanovskoj gimnaziji. Procjenjujući njegovo znanje, nastavnici su bili jednoglasni i u pravilu su mu davali visoke ocjene.
Uostalom, danas imamo priliku da se upoznamo s konačnim ocjenama uspjeha gimnazijalca Aleksandra Aljehina. Pred vama je kopija originalnog dokumenta koji je autor knjige pronašao krajem 1994. godine u Državnom istorijskom arhivu Moskve.
SVJEDOČANSTVO
Nosilac ovog svjedočanstva, učenik VIII razreda privatne muške gimnazije
L. I. Polivanova u gradu Moskvi, Aljehin Aleksandar, kako se vidi iz dokumenata,
sin naslednog plemića, pravoslavne vjeroispovijesti, rođen 19. oktobra 1892. godine,
primljen je 1902. godine putem ispita u I razred privatne muške gimnazije
L. I. Polivanova u gradu Moskvi, i boraveći u toj gimnaziji do
završetka punog školskog kursa, tokom cijelog tog vremena imao je
vladanje odlično (5).
U tekućoj godini, na završnom ispitu koji je održan pod nadzorom predstavnika Moskovskog prosvjetnog okruga, on je pokazao sljedeće znanje:
Iz vjeronauke – odličan (5), iz ruskog jezika i književnosti – odličan (5), iz filozofije – odličan (5), iz latinskog jezika – dobar (4), iz grčkog jezika – dobar (4), iz matematike – dovoljan (3), iz fizike – dovoljan (3), iz istorije – dobar (4), iz geografije – dobar (4), iz prirodnih nauka – odličan (5), iz prava – odličan (5), iz francuskog jezika – odličan (5), iz njemačkog jezika – dobar (4).
Na osnovu ovog svjedočanstva izdato je Aljehinu sadašnje svjedočanstvo, koje mu, u skladu sa članom 3738 Statuta prosvjetnih ustanova i obrazovnih zavoda, tom XI, dio I Zbornika zakona, izdanje iz 1893. godine, daje pravo na upis na univerzitet pod istim uslovima kao i učenicima koji su završili puni kurs državnih muških gimnazija, kao i, prema članu statuta o vojnoj obavezi, sticanje prava po pitanju vojne obaveze, koja se tamo dodjeljuju učenicima.
Moskva, 26. jula 1910. godine.
Starješina prosvjetnog okruga /potpis/
Rukovodilac kancelarije /potpis/
Kako se vidi iz priloženog dokumenta, Saša Aljehin, koji je dobio visoke ocjene iz gotovo svih predmeta, posebno se nesigurno osjećao u matematici i fizici.
Izgledalo je da sada Aleksandru Aljehinu predstoji da napravi sljedeći, odavno planirani korak — da preda dokumenta za upis na Carsku Sankt Peterburšku školu prava. Ova privilegovana obrazovna ustanova školovala je visokokvalifikovane kadrove ne samo za pravosuđe, već i za državne institucije. Tamo se moglo računati i na diplomatsku karijeru, o kojoj je Saša više puta razgovarao sa svojim drugovima.
Međutim, dokumenta za Sankt Peterburg tokom ljeta 1910. godine nisu poslata, i upis Aljehina u prestižnu školu je privremeno odložen.
U početku je autor knjige pretpostavljao da je Aljehinu, vjerovatno, tada bilo potrebno neko vrijeme da se pripremi za nastavak školovanja i sticanje zanimanja. Vjerovatno je mladić dugo sjedio kod kuće, okružen naučnom literaturom, i predano dopunjavao svoja znanja…
Ta pretpostavka se pokazala tačnom. Ali Saša Aljehin je ozbiljnije pristupio rješavanju problema koji je bio pred njim. Ne ograničavajući se na samostalno učenje, upisao je Pravni fakultet Moskovskog univerziteta, gdje je zvanično primljen 3. avgusta 1910. godine. Sa ovom stranicom biografije Aljehina čitaoci se sada prvi put upoznaju, jer ranije ova činjenica nije bila poznata.
Krajem septembra 1994. godine, pred autorom knjige u Državnom arhivu Rusije nalazila se fascikla roze boje sa tekstom otkucanim u štampariji:
„Br. 47
1910. godine
Predmet kancelarije za studentska pitanja Carskog Moskovskog Univerziteta“.
A ispod toga je, rukom, uz očuvanje tada još važećeg tvrdog znaka „ъ“ na kraju riječi, bilo napisano:
„Aljehin
Aleksandar Aleksandrovič“
U fascikli se nalazi deset listova i fotografija Aleksandra Aljehina iz 1910. godine, ranije nepoznata. Po svemu sudeći, tada se pažljivo pripremao za susret s fotografom. To se vidi po uredno složenoj frizuri i rijetko nošenom moniklu na uzici, svečanom odijelu, košulji s uspravnim kragnom i leptir-mašni. Na licu mladića ne vidi se nikakva emocija, ono kao da je ukočeno u trenutku kada je škljocao okidač fotoaparata.
Slične fotografije su tipične za važne datume i događaje, koji su one pred objektivom osuđivali na ukočenost. Tako je bilo i ovoga puta. Sedamnaestogodišnji mladić je vjerovatno već u mislima činio uzbudljiv i odgovoran korak u odrasli život.
Prenosim iz fascikle prvi dokument, koji je Aljehin napisao crnim mastilom, svojstvenim mu širokim rukopisom:
Njegovom Preosvećenom Gospodinu Rektoru Carskog Moskovskog Univerziteta
Od Aleksandra Aleksandroviča Aljehina, potomka plemićke porodice,
koji je završio školovanje u privatnoj gimnaziji „L. I. Polivanov“
MOLBA
Podnoseći ovim prilikom:
- Svjedočanstvo o završenom školovanju u moskovskoj privatnoj gimnaziji „L. I. Polivanov“,
- Izvod iz matične knjige o datumu rođenja i krštenja,
- Svjedočanstvo o pripadnosti plemstvu Voronješke gubernije,
- Svjedočanstvo o pripadnosti regrutnom području radi izvršenja vojne obaveze, i
- tri fotografske kartice sa sopstvenim potpisom, ovjerene od strane gospodina direktora privatne gimnazije Polivanova —
imam čast zamoliti Vašu Preosvećenost da me upišete na Pravni fakultet Carskog Moskovskog Univerziteta.
ALEKSANDR ALEKSANDROVIČ ALJEHIN
Adresa: Moskva,
Arbat, Nikoljski prolaz, br. 12 Kuznjecova, stan Aljehina.
26. jul 1910.
U donjem dijelu Molbe ljubičastom mastilom je zabilježena odluka:
„Upisuje se kao student Pravnog fakulteta. Rektor Makarov. 3. avgust 1910.“
Boravak AleksandraAljehina na Moskovskom univerzitetu bio je kratak, trajao je svega sedam mjeseci. Tako je, očigledno, i bilo planirano s njegove strane, uzimajući u obzir rok za predaju dokumenata u Sankt Peterburško učilište pravosuđa. Dana 15. februara 1911. on je ispisan s univerziteta na osnovu naredne molbe:
Njegovoj Preosvećenosti
Gospodinu Rektoru
Carskog Moskovskog Univerziteta
MOLBA
studenta Pravnog fakulteta, 2. semestar, Aleksandra Aleksandroviča Aljehina.
Ponizno molim Vašu Preosvećenost da izdate nalog za vraćanje dokumenata koje sam predao prilikom upisa na Moskovski Univerzitet — s obzirom na moj prelazak u Sankt Peterburško Učilište pravosuđa.
A. Aljehin
11. 11. 1911.
16.februara Aleksandar se potpisao na dnu ovog zahtjeva potvrdivši prijem svojih dokumenata, koje je ubrzo predao Pravosudnom fakultetu. Ova prinudna pauza nije se pretvorila u gubitak vremena, već je bila ispunjena sa dva semestra studija na Pravnom fakultetu Moskovskog univerziteta.
U julu 1910. godine otputovao je u Hamburg radi učešća na međunarodnom turniru majstora, koji je održan u okviru 17. kongresa Njemačkog šahovskog saveza. Takmičenje je trajalo od 18. jula do 6. avgusta uz učešće 17 vodećih šahista svijeta. Gotovo svi su bili borbeno raspoloženi, a poeni su se osvajali u napetoj borbi. Prvu nagradu osvojio je K. Šlehter sa 11½ poena iz 16 partija, drugu O. Duras sa 11, a treću A. Nimcovič sa 10½ poena. Neposredno iza njih, s malim razlikama od pola poena do poen, smjestilo se još šestoro nagrađenih.
Aleksandar Aljehin je podijelio 7–8. mjesto s Duz-Hotimirskim, osvojivši 8½ poena. Zabilježio je 5 pobjeda, 4 poraza i 7 remija. Potvrdio je zvanje majstora i, prema ocjenama protivnika i novinara, pokazao se u dobrom svjetlu. Po povratku u Moskvu, Aleksandar je nastavio studije na univerzitetu.
Aljehin je nastavio nastupe u inostranstvu u junu 1911. godine putovanjem u Njemačku, gdje je, boraveći u Kelnu, efektno pobijedio sunarodnika Sergeja Frejmana, koji je tamo učestvovao na turniru, dok je u Minhenu ostvario pobjedu protiv grupe konsultanata.
Od 21. avgusta do 24. septembra Aljehin je učestvovao na jednom od najvećih turnira u istoriji šaha. Turnir je održan u Karlsbadu i okupio je 26 učesnika, od kojih je trećina došla iz Rusije. Prvu nagradu osvojio je Rihard Tajhman, što je predstavljalo najveći uspjeh u njegovoj šahovskoj karijeri. Osvojio je 18 poena iz 25 partija i bio je za poen ispred dvojice igrača koji su podijelili drugo i treće mjesto – Karla Šlehtera i Akibe Rubinštajna.
Aljehin je, zajedno sa Oldrihom Durasom, Leom Leonhardtom i Savjelijem Tartakoverom, sa istim rezultatom od 13½ poena podijelio 8–11. mjesto. Uspio je da zabilježi 11 pobjeda uz 9 poraza — rezultat koji zaslužuje, moglo bi se reći, zadovoljavajuću ocjenu. Aljehin je još bio mlad i nedostajalo mu je iskustva učešća na međunarodnim takmičenjima. Ipak, posmatrajući njegovu igru i diveći se njegovim kombinacijama, drugoplasirani Karl Šlehter je rekao: „Ovo je budući svjetski prvak!“
U jesen 1911. godine Aleksandru Aljehinu se nastavilo studentsko doba. Vjerovatno je bio uzbuđen kada je, prošavši ispod svečane kolonade, prvi put ušao u ogromni reprezentativni vestibul zdanja koje je u XVIII vijeku izgradio znameniti arhitekta Đakomo Kvaregi za slavnog ruskog vojskovođu Mihaila Bogdanoviča Barklaja de Tolija. Od 1835. godine, na adresi Volhonkinog keja broj 6, tu se nalazilo Imperatorski Sankt-Peterburški pravosudni fakultet. Ova visokoškolska ustanova uživala je čvrstu reputaciju po uzornom kvalitetu nastave. Diplomci ovog fakultet nerijetko su stizali do veoma odgovornih državnih funkcija.
Tako je, prema podacima iz 1915. godine, među 2227 pravnika obrazovanih u ovom fakultetu, njih 6 (tokom različitih godina, naravno) obavljalo funkciju državnog carskog sekretara, 1 je bio potpredsjednik, a 22 člana Državnog savjeta, dok je 1 postao predsjednik Savjeta ministara, 66 senatora, 12 guvernera. Mnogi su stajali na čelu sudskih institucija, bavili se unapređenjem zakonodavstva Rusije, a neki su postajali diplomate.
Među diplomcima Sankt-Peterburškog fakulteta pravosuđa bilo je i istaknutih kulturnih stvaralaca: kompozitori P. I. Čajkovski i A. N. Serov, likovni i muzički kritičar V. V. Stasov, pjesnici A. N. Apuhin i A. M. Žemčužnikov.
I to nije bilo iznenađujuće — jer je nastavni program fakulteta poticao svestrani razvoj ličnosti svojih pitomaca. Osim velikog broja predmeta vezanih za pravo (crkveno, rimsko, građansko, krivično i državno pravo, istorija ruskog prava, enciklopedija pravnih nauka, sudska medicina i dr.), budući pravnici su se bavili i crtanjem, pjevanjem, muzikom, plesom, mačevanjem, gimnastikom i boksom.
Program obrazovanja bio je predviđen na četiri godine, s tim da se numeracija razreda (kurseva) nije vodila kao što je danas uobičajeno, već obrnutim redosledom — počinjalo se od 4. razreda, a završavalo 1. razredom, završnim. Uspjeh i marljivost svršenih učenika ocjenjivali su se po dvanaestostepenoj skali. Zanimljivo je da su tokom čitavog školovanja pitomcima dva puta godišnje upisivane posebne ocjene za moralnost, disciplinovanost i spoljašnji izgled (sređenost). Te ocjene su se potom sabirale u prosječnu i konačnu ocjenu koja je odražavala nivo vladanja svakog od njih.
Većina pitomaca školovala se o trošku države pod uslovima punog pansiona, to jest boravili su i hranili se u zgradi škole. Međutim, pored njih je postojala i grupa pitomaca koji su sami plaćali školovanje. Oni su godišnje izdvajali 800 rubalja za školu, a stanovali su i hranili se van škole, u privatnim stanovima. Među njima je bio i Aleksandar Aljehin, koji je dobijao materijalnu podršku od roditelja. Pitomci koji su sami plaćali školovanje imali su, naravno, više nezavisnosti i mogli su se baviti i drugim stvarima koje su ih interesovale.
„Budućem pravniku“, kako je pisao u svojim uspomenama velemajstor Grigorij Levenfiš, „nije priličilo da se vozi tramvajem, već je trebalo da ima sopstvena kola. Na višim godinama studija pravnici su obično izdržavali neku Francuskinju iz brojnih varijetea glavnog grada, radi poboljšanja francuskog izgovora.
Ali Aljehin se nije interesovao ni za kola, ni za Francuskinje. Njegova strast — šah — dominirala je nad svim ostalim interesovanjima u životu…
Budući pravnici su slobodno govorili francuski, njemački i engleski. Kasnije je Aljehinu to znanje stranih jezika veoma dobro došlo…”
Kao što je poznato, studentski dani su posebno razdoblje u oblikovanju ličnosti. U to vrijeme ne stiču se samo profesionalna znanja, već se u potpunosti otkrivaju i talenti, formira se pogled na svijet. Zanimljivo je pratiti kako se taj proces odvijao i razvijao kod Aleksandra Aljehina.
Učenje mu je išlo lako. Široko znanje i izuzetne sposobnosti koje su Aljehinu bile svojstvene već tada, kao i dobro razvijena sposobnost logičkog i analitičkog mišljenja, omogućavali su mu da uspješno savlada predmete koji su se predavali na fakultetu. Njegovi seminarski radovi (osim jednog) dobijali su najvišu ocjenu — 12 bodova.
Ti seminarski radovi Aleksandra Aljehina, koji nesumnjivo predstavljaju veliko interesovanje, čudom su sačuvani do danas. Autor knjige ih je uspio pronaći u arhivu u Sankt Peterburgu. Čitajući stranice ispisane karakterističnim lepršavim rukopisom Aljehina i udubljujući se u duboka razmišljanja, zrela za jednog tadašnjeg mladića, ne može se izbjeći snažan utisak. Samo pomisliti — skoro devedeset godina je prošlo od tog vremena kad je on, vrteći po navici pramen kose, iznosio upravo na ovim, od vremena blago požutjelim listovima — svoje misli!
Tako je, u trećem razredu Aljehin napisao sastav iz istorije filozofije prava pod naslovom „Pogled Vl. Solovjova na odnos između moralnosti i prava“. Na 22 stranice velikog, izduženog formata, temeljno je analizirao djelo „Pravo i moralnost“, izložio kritici pojedine stavove i iznio svoje prilično zrelo mišljenje. Ocjenjujući ovaj rad, profesor, stvarni državni savjetnik V. S. Serebrenikov je na marginama istakao dosljednost i logiku u razmišljanju pitomca i, očigledno sa velikim zadovoljstvom, dvaput — cifrom i slovima — na kraju rada upisao ocjenu „12“.
U sastavu iz građanskog prava u drugom razredu, na temu „Nalaz i zakopano blago“, Aljehin je na 18 i po stranica istog formata analizirao razlike u zakonodavstvima Rusije i stranih zemalja u određivanju tih pojmova, iznio svoj pogled na proučavanu temu i izrazio prilično zanimljivo mišljenje o visini nagrade. Dana 15. decembra 1912. godine, predavač, stvarni državni savjetnik V. I. Adamovič, ocijenio je rad najvišom ocjenom.
I samo jednom Aljehin je dobio 7 poena za zadatak iz ruskog važećeg prava. Uvid u taj rad, napisan na 14 stranica užurbanim rukopisom, pokazuje da je površan, da ne razrađuje temu i da je potpuno netipičan za radoznalog pitomca koji je imao stabilno visoku uspješnost. Ova okolnost je, izgleda, tada toliko zbunila profesora da je, nakon što je dao ocjenu, čak zaboravio ili nije htio da se potpiše. Nije isključeno da iz tog razloga ovaj rad uopšte nije uzet u obzir od strane uprave fakulteta prilikom određivanja Aljehinove uspješnosti u završnom razredu.
Ali čime je, ipak, bilo uslovljeno takvo Aleksandrovo ponašanje prilikom izrade tog rada? Odgovor daje datum koji je sam Aljehin naznačio na kraju sastava — 2. februar 1914. godine. Bio je to period kada je potpuno bio obuzet šahom i sve njegove misli bile su upravljene ka njemu. Redali su se najozbiljniji turniri: 17. januara 1914. godine završen je cjelomjesečni Svesavezni turnir majstora, zatim je uslijedio napet meč sa Aronom Nimcovićem, a pred njim je bilo i učešće na međunarodnom turniru velemajstora, za koji je mladi maestro vezivao velike nade. Može li se u tako napetoj situaciji, koja je zahtijevala potpunu mobilizaciju snage, napisati sastav na temu koja sa šahom nema nikakve veze?
Zanimljiv detalj — Aleksandar Aljehin nikada nije potpisivao svoje seminarske radove, niti je na njima ostavljao datum. A baš na tom posljednjem, iznurenom, očigledno neuspjelom radu, prvi put je učinio i jedno i drugo…
Pravni fakultet Aljehin je završavao, moglo bi se reći, u stresnoj situaciji. Rokovi za polaganje završnih ispita poklopili su se s vremenom intenzivnih partija protiv vodećih velemajstora svijeta. Zadivljujuće je kako je mladić uspio ne samo da objedini te dvije obaveze, koje su zahtijevale ogromnu koncentraciju, već je i dostojanstveno izašao iz tog krajnje teškog položaja.
16.maja 1914. godine Aleksandar Aljehin je završio Fakultet pravosuđa sa činom IX klase (titularni savjetnik, a po vojnoj hijerarhiji – štabski kapetan) i bio je raspoređen u Ministarstvo pravde. A nedjelju ranije – 9. maja – sjajno je završio svoje učešće na turniru u Sankt Peterburgu, gdje je zauzeo treće mjesto, iza Emanuela Laskera i H. R. Kapablanke, i postao velemajstor.
Šahovska Rusija je likovala – u Aljehinu su sada vidjeli ne samo naslednika ideja M. I. Čigorina, već i očiglednog budućeg kandidata za svjetsku titulu.
Ipak, nastupi Aleksandra Aljehina na šahovskim takmičenjima i, šire gledano, njegovo učešće u šahovskom životu Rusije u periodu 1911–1914. godine, svakako zaslužuju detaljnije razmatranje.
Tokom godina školovanja na Fakultetu pravosuđa, Aljehin je aktivno sarađivao sa najpatriotskijim listom tog vremena – „Novo vrijeme“. U tom listu su se objavljivali njegovi komentari najzanimljivijih partija, bilješke o održanim takmičenjima. I tu je nastavio tradiciju Čigorina, promovišući njegove poglede na šahovsko umijeće.
Tokom studentskih godina Aleksandar Aljehin je stalno tražio mogućnosti za ozbiljan rad na šahu, igrao je trening partije s jakim protivnicima.
Zanimljivo je da upravo u studentskom periodu brzo napreduje u šahovskoj igri, usavršava svoj izraženi napadački stil. Obdaren darom intuicije i oštrim osjećajem za kombinacije, sve dublje prodire u dinamiku pozicija, pronalazi nestandardne konkretne planove i uvijek teži punokrvnoj igri.
Tokom školovanja na Fakultetu, Aljehin je uspio da učestvuje (uglavnom za vrijeme raspusta) na nekoliko međunarodnih i domaćih turnira. Spisak tih nastupa otvara turnir u Stokholmu, održan u junu 1912. godine, sa 11 učesnika, od kojih su polovinu činili Šveđani. Aleksandar je bio u formi i, osvojivši 8½ poena, lako uzeo prvu nagradu. Imao je samo jedan poraz i jedan remi.
U avgustovskom broju časopisa Niva tim povodom je objavljena sljedeća informacija:
„Stokholm. Tokom Olimpijskih igara ovdje je održan mali međunarodni turnir, koji je završen pobjedom A. A. Aljehina. Iako je značaj tog uspjeha relativan (jedini ozbiljan protivnik Aljehina – Špilman – igrao je neuspješno), ipak, taj rezultat treba srdačno pozdraviti kao prvi međunarodni trijumf mladog majstora.“
Nakon prilično lake pobjede u Skandinaviji i simultanke u Londonu protiv najjačih engleskih amatera – gdje je, uz 4 remija, ostvario 10 pobjeda – Aljehin je, možda, i pretpostavljao da neće imati posebnih problema na ruskim takmičenjima. Međutim, na Sveruskom turniru majstora, održanom u Vilni od 19. avgusta do 12. septembra 1912. godine, naišao je na ozbiljne poteškoće.
Sva jedanaestorica učesnika bila su međunarodni majstori s bogatim takmičarskim iskustvom. Aljehina je tada zadesio neuspjeh – uspio je da osvoji samo 8½ poena od mogućih 18 (turnir se igrao dvokružno) i podijelio je VI–VII nagradu s G. Levenfišom. Imao je negativan skor: 7 pobjeda i 8 poraza.
Za svoje najbolje partije s tog turnira smatrao je dvije pobjede protiv drugoplasiranog O. Bernštajna, kao i po jednu pobjedu nad A. Nimcovičem i G. Levenfišom. Turnirsku tabelu tada su predvodili:
A. Rubinštajn – 12 poena,
O. Bernštajn – 11½ poena,
S. Levicki – 11 poena.
Iz Vilne je Aleksandar otputovao u Moskvu da obiđe rodbinu i porazgovara sa starijim bratom Aleksejem o perspektivama izdavanja mjesečnog šahovskog časopisa. Ta ideja je već dugo bila u opticaju, jer nakon što je u maju 1910. godine prestalo izdavanje časopisa „Šahovski pregled“, u Rusiji više nije bilo nijednog periodičnog šahovskog izdanja.
A potreba za tim bila je velika — trebalo je nastaviti popularizaciju šaha, pomagati amaterima u savladavanju igre, a vodećim šahistima u usavršavanju svog umijeća, kao i ujedinjavanju šahovskih klubova.
Dvadesetčetvorogodišnji Aleksej Aleksandrovič se toliko oduševio tom idejom da je praktično sve već pripremio za početak izdavačke djelatnosti: odabrao je prostorije za redakciju u kući broj 19 u Sadovo-Spaskoj ulici, dogovorio se sa štamparijom, sastavio maketu časopisa i čak okvirno odredio sadržaj prvog broja. Planiran je tiraž nezapamćen za to vrijeme — hiljadu primjeraka!
Naziv časopisa odlučili su da bude isti kao što je nosio Čigorinov časopis iz 1885–1887. godine — „Šahovski vjesnik“. Time se, na neki način, naglašavala kontinuitet i tradicija domaće šahovske škole.
Iskreno odobravajući bratovljev plan, Aleksandar je obećao da će mu na svaki način pomagati u izdavanju časopisa i da će slati svoje materijale. Prvi broj časopisa „Šahovski vjesnik“ odmah se svrstao među najbolja šahovska izdanja na svijetu. Sadržao je obilje informacija, šahovski život je bio brzo i temeljno pokrivan, a partije su komentarisane na visokom nivou. Časopis je preduzimao korake ka stvaranju Sveruskog šahovskog saveza. Posebno aktivno je u radu redakcije učestvovao K. I. Isakov. On je organizovao, prikupljao i uređivao materijale, vodio pregovore s autorima i štamparijom. Izlaženje časopisa mogao je da prekine tek Prvi svjetski rat 1916. godine, i to na broju 19–20.
Boraveći u Moskvi, Aleksandar Aljehin je, naravno, posjetio šahovski krug koji se preselio u sopstveni prostor (Sivcev Vražek 11), gdje je dao dvije simultanke, kao i nekoliko lakših partija.
Jedan od šahovskih entuzijasta, a kasnije profesor, Harlampije Karlovič Baranov, koji ga je tada prvi put vidio, ovako je prenio svoje utiske: „Upadala je u oči njegova nevjerovatna pokretljivost, koja se nekako nije uklapala s visokom, stasitom figurom. Već tih godina u svim njegovim pokretima osjećali su se nervoza, nemir. Zapanjujućom brzinom pokazivao je brojne varijante, analizirajući poziciju koja se nalazila na tabli…“
Dolaskom u Sankt Peterburg, na Vasiljevsko ostrvo, gdje je živio u Trećoj liniji, kuća broj 26, stan 24, Aleksandar Aljehin se ponovo našao u prijatnom porodičnom okruženju. Stan je pripadao njegovom rođaku — Vladimiru Aleksandroviču Beklemiševu, poznatom vajaru, profesoru i rektoru Sankt Peterburške akademije umjetnosti, koji je prema mladiću gajio veliku srdačnost. On je svom sestriću ustupio jednu od najboljih soba tokom čitavog perioda studija i obasipao ga pažnjom i brigom.
Glava porodice — Vladimir Aleksandrovič — nedugo prije Sašinog dolaska izgubio je suprugu — Jekaterinu Ivanovnu (rođenu Prohorovu, sestru majke Aleksandra Aljehina), takođe istaknutu vajarku. Supružnici Beklemišev su stvorili mnogo prelijepih djela u bronzi i mermeru, a dio tih radova se već tada izlagao po muzejima. Među njima su i djela V. A. Beklemiševa — „Kako su bile lijepe, kako su bile svježe ruže“, izrađeno u bronzi 1892. godine, i portret ruskog slikara pejzažiste A. I. Kuindžija, isklesan u mermeru 1909. godine, koji neprekidno privlače pažnju posjetilaca Ruskog muzeja u Sankt Peterburgu.
Vladimir Aleksandrovič je s oduševljenjem pričao Saši o svojim novim zamislima i upoznavao ga s nacrtima. Mnogo zanimljivog Aleksandar je naučio učestvujući u razgovorima s umjetnicima, piscima, glumcima koji su dolazili u posjetu Beklemiševima.
Obnovivši studije na Pravnom fakultetu, Aljehin je uveče često svraćao u Sankt Peterburško Šahovsko društvo, što mu je sada bilo sasvim blizu, na Litejnom prospektu broj 10. Jedne jeseni on i Jevgenij A. Znasko-Borovski održali su zajednički seans na 38 tabli. Seansaši su pobijedili u 23, a izgubili 10 partija.
„Šahovski klub je radio četiri puta nedjeljno, od šest sati uveče do ponoći — prisjećao se 1961. godine velemajstor Grigorij Jakovljevič Levenfiš, koji je zvanje majstora stekao 1912. godine. — Sve do 1914. bio sam stalni partner Aljehinu. Odigrali smo mnogo desetina slobodnih partija. Takvog zanimljivog partnera kao što je bio Aljehin nisam sreo u cijelom životu. Igrao je s velikim nervnim naporom, neprekidno je pušio, stalno je čupkao pramen kose, vrpoljio se na stolici. Ali to naprezanje je na čudesan način stimulisalo rad mozga. Bogatstvo ideja u Aljehinovom stvaralaštvu je opštepoznato. Čini mi se da se ono još jasnije ispoljavalo u lakšim, neobaveznim partijama. Izuzetnu domišljatost Aljehin je pokazivao u vođenju napada… Po mom mišljenju, Aljehin je fenomen, jedinstven u istoriji šaha.
Prednost u našim susretima bila je na Aljehinovoj strani. Najmanje opuštanje s moje strane izazivalo je taktičku dosjetljivost mog partnera, i ishod partije više nije dolazio u pitanje. Aljehin je posjedovao fenomenalnu šahovsku memoriju. Mogao je u potpunosti rekonstruisati partiju odigranu prije mnogo godina. Ali ništa manje nije iznenađivala njegova rasijanost. Više puta je u klubu ostavljao skupocjenu kutiju za cigarete sa kopčom od krupnog smaragda. Poslije dva dana dolazili bismo u klub, sjedali za tablu. Pojavio bi se konobar i kao da se ništa nije desilo, predavao Aljehinu kutiju za cigarete. Aljehin bi se ljubazno zahvalio.”
Aljehin (24.nastavak)
Autor: Jurij Šaburov
Već tada je Aleksandar Aljehin imao brojne navijače koji su se divili njegovom talentu. Među njima se posebno isticao Nikolaj Meškov, sin uspješnog trgovca iz Starog Oskola. Neizmjerno zavoljevši šah, Nikolaj je jako poštovao Aljehina. Upoznali su se još 1904. godine na imanju Aleksandra Ivanoviča Aljehina „Krasnaja dolina“, koje se nalazilo u Zemljanskom okrugu Voronješke gubernije, a danas u Kastornenskom rejonu Kurske oblasti. Tamo je porodica Aljehin ljetovala gotovo svake godine.
Te godine je vlasniku imanja stigao trgovac Sergej Meškov, koji je iznajmio zemljište od Aljehina za sadnju šećerne repe. Sa njim je bio i njegov sin – Nikolaj. On je bio vršnjak Alekseja Aljehina. Ubrzo se ispostavilo da i jedan i drugi, kao i mlađi brat Alekseja – Aleksandar, imaju zajedničku strast – šah.
U početku je Nikolaj više vremena provodio s Aleksejem, i to ne samo za šahovskom tablom, gdje je stalno gubio, već i u nestašnim mladalačkim zabavama: jurili su ulicama Starog Oskola u trojci vranca, svraćali u Kastornoje, posjećivali okružne balove.
A kada su Nikolaj Meškov i Aleksej Aljehin upisali Varšavski univerzitet, gdje je Aleksej vodio šahovski krug i organizovao turnire, Nikolaj ga je počeo nagovarati da mu drži privatne časove uz solidnu novčanu naknadu.
— Ja to neću preuzeti — kategorički je odgovorio Aleksej Aljehin. — Idite u Peterburg, tamo moj mlađi brat Aleksandar studira na Pravničkoj školi. On je pravi genije u šahu. Daću vam, gospodine Meškov, preporuku.
Ubrzo nakon tog razgovora, Nikolaj Meškov je prenio svoj upis sa Varšavskog na Peterburški univerzitet i, po dolasku u prestonicu, odmah se susreo s Aleksandrom Aljehinom. Redovne časove šaha mu nije obećao, ali je izrazio zadovoljstvo tolikom željom za usavršavanjem znanja šahovske igre.
Između njih su se razvili prijateljski odnosi koji su, izgleda, postali još čvršći nakon što je Aleksandar Aljehin uspio da obori odluku Suda u Starom Oskolu, koji je izrekao veliku novčanu kaznu Nikolajevom ocu – trgovcu Sergeju Meškovu, zbog kršenja i nepoznavanja zakona u vezi sa trgovačkim poslovima s bankama. Aleksandar je zatražio kopiju sudskog predmeta, temeljno ga proučio i pobio zaključke presude. Tako je, još kao student, Aleksandar Aljehin pokazao dubinu svog znanja iz oblasti prava.
O tome je Nikolaj Sergejevič Meškov, koji se s fronta Velikog otadžbinskog rata vratio u činu kapetana i bio postavljen za direktora Starooksotskog zavičajnog muzeja, ispričao istoričaru Nikolaju Nikiforoviču Belihu, autoru devetotomnog romana „Raskršće puteva“, a ovaj, odgovarajući na upit, i autoru ove knjige.
Početkom novembra 1912. godine u usamljenom studentskom životu Aleksandra dogodile su se prijatne promjene. Njegov otac, Aleksandar Ivanovič Aljehin, predvodnik plemstva Voronješke gubernije od 1904. godine, izabran je zajedno s još jedanaest predstavnika ove gubernije za poslanika 4. Državne dume i doputovao je u prestonicu na prvo zasjedanje. Po svojim političkim uvjerenjima bio je umjeren i pripadao centrističkoj, najbrojnijoj grupi članova Dume – frakciji Saveza 17. oktobra. U sastavu 4. Državne dume ostao je gotovo do njenog posljednjeg dana, do maja 1917. godine. Izbor za člana Državne dume bio je, naravno, velika čast, ali je u život 56-godišnjeg Aleksandra Ivanoviča Aljehina, uglednog, mudrog i veoma zauzetog čovjeka, unio mnogo novih briga. Sada je, iako je i ranije rijetko bio sa porodicom, često morao putovati ne samo u Voronjež, već i u Sankt Peterburg. Nije ostavljao ni drugo zanimanje – ono za dušu. Jer, kao što je već rečeno, u mladosti je završio istorijsko-filološki fakultet Moskovskog univerziteta. U njemu je živio duboko izražen istraživački interes za istoriju.
Prilikom susreta sa sinom, Aleksandar Ivanovič je pričao o putovanju voronješke delegacije, u kojoj je i sam učestvovao, 1912. godine na proslavu Borodinske bitke, kao i tri godine ranije na obilježavanje 200-godišnjice Poltavske bitke, o izdanju zbornika „Voronješko plemstvo u Otadžbinskom ratu“ u Moskvi, koje je finansirao sopstvenim sredstvima. Aleksandar Ivanovič Aljehin je u Francuskoj kupio mnoštvo autentičnih dokumenata koji se odnose na rat 1813–1814. godine i predao ih u vlasništvo Voronješke arhivske komisije. Može se pretpostaviti da je očevu priču Aleksandar dočekao s velikim interesovanjem. Oduvijek ga je privlačila istorija i književnost.
Od tada su se počeli češće viđati, obično u Tavričeskom dvorcu, gdje je boravio Aleksandar Ivanovič. Zajedno su posjećivali rodbinu koja je živjela u Sankt Peterburgu. Dešavale su se i posjete pozorištu. Aleksandar je bio veliki ljubitelj kako dramskih, tako i muzičkih predstava.
Otprilike u to vrijeme, Aljehin je, posjećujući Sankt Peterburško šahovsko društvo, upoznao kompozitora Sergeja Prokofjeva, pjesnika iz časopisa „Satirikon“ Petra Potjomkina i budućeg pozorišnog reditelja Konstantina Rauša. Prisjećajući se prošlosti 1969. godine, 84-godišnji Konstantin Mihajlovič pričao je: „Često su Aljehin i Prokofjev dolazili kod mene u stan. Organizovali smo turnire četvorice. U žaru borbe moji talentovani drugovi u potpunosti su pokazivali svoj temperament. A poslije šahovskih bitaka, Prokofjev bi sjeo za klavir, svirao Lista, Šopena — njih je naročito volio.“
Tokom božićnih praznika Aleksandar Aljehin je krenuo na turneju — najpre u Kazanj, gdje je u lokalnom šahovskom klubu od 21. do 23. decembra 1912. godine dao dvije simultanke — na 20 i 30 tabli, pobijedivši u 35 partija uz 5 poraza, a pored toga i simultanku od 4 konsultacione partije, koje su se završile njegovom pobjedom. Iz Kazanja Aleksandar je stigao u Moskvu, gdje je 17. i 19. januara 1913. godine zajedno sa B. Blumenfeldom pobijedio u konsultacionoj partiji protiv O. Bernštajna i A. Seleznjeva.
U sportskoj, stvaralačkoj biografiji Aljehina 1913. godina zauzima posebno mjesto. Upravo tada se u njegovoj igri pojavila stabilnost visokih rezultata.
Zanimljiv meč započeo je Aleksandar Aljehin 15. februara 1913. godine u Sankt Peterburgu. U meču do sedam dobijenih partija suprotstavio mu se talentovani, originalni majstor Stepan Levitski, koga je zbog originalne, stvaralački izražajne igre Čigorin nazvao „šahovskom nadom Rusije“. Povod za meč vjerovatno je bila treća nagrada Levitskog na Sveruskom turniru majstora u Vilni, gdje su Aljehin i Levenfiš podijelili tek 6–7. mjesto. Pri tom je Aljehin obje partije izgubio od Levitskog.
Uslovi meča bili su neobični. Mecena N. S. Tereščenko, potpredsjednik Sankt Peterburškog Šahovskog Društva, donirao je za održavanje meča značajnu sumu — hiljadu rubalja, i izrazio želju da se sve partije igraju otvorenim otvaranjima, izuzev španske partije i otvaranja četiri konja.
Borba u meču bila je oštra, beskompromisna, bez remija. Aljehin je uspio da na početku veže tri pobjede zaredom, ali je Levitski odmah smanjio razliku na samo poen. Zanimljiva situacija... Ipak, na kraju Aljehin ponovo pobjeđuje u tri partije zaredom i dobija ovaj neobični meč rezultatom 7:3.
Mjesec dana nakon meča Aljehina sa Levitskim, u Sankt Peterburg je ponovo stigao čehoslovački maestro O. Duras, koji je bio na turneji po Rusiji. Sa njegovim učešćem od 4. do 9. aprila 1913. godine održan je mali turnir. Prvu nagradu podijelili su A. Aljehin i G. Levenfiš, osvojivši po 2 poena iz 3 partije, dok su gost i Je. Znocko-Borovski, sa po 1 poenom, podijelili 3–4. mjesto.
Aljehinova porodica u Moskvi se privremeno razdvojila: Aleksandar Ivanovič i Aleksandar su živjeli u Sankt Peterburgu, Anisija Ivanovna se liječila u banji u inostranstvu, Aleksej je bio potpuno posvećen izdavanju časopisa „Šahovski vjesnik“ i, kako se kaže, spavao i provodio dane u redakciji, dok je Varvara bila potpuno zaokupljena snimanjima u filmskom studiju. Veliki stan u kući Kuznjecove u Nikolskom prolazu često je bio prazan, pa je 1913. godine odlučeno da se od njega odustane. Porodica je počela postepeno da se seli u novi stan. A u stan broj 2, u kome su dotad živjeli Aljehini, uselili su se Morozovi. Pregledajući sobe, kako se kasnije prisjećala Marija Nikolajevna Morozova, u zadnjoj sobi na mezaninu pronašla je na krevetu pravnički mundir. To je Aleksandar Aljehin, po svemu sudeći, zaboravio da odmah ponese sa sobom — žurio je, kao i uvijek, u Moskovski šahovski krug. Tokom kratke posjete Moskvi, 24. aprila, organizovao je konsultacionu partiju i crnim figurama pobijedio Vygodčikova i Ostrogskog.
A ubrzo je uslijedilo novo Aljehinovo putovanje u inostranstvo. Od 28. jula do 7. avgusta 1913. godine u holandskom gradu Ševeningenu igrao je na manjem međunarodnom turniru. Čitav turnir je prošao sigurno i, osvojivši 11½ poena iz 13 partija, osvojio prvu nagradu. U njegovoj koloni u tabeli niz jedinica — 11 pobjeda i samo 1 remi i 1 poraz — u posljednjem kolu od D. Janovskog, koji je zauzeo drugo mjesto sa 11 poena.
Međutim, pobjeda Aljehina na tom turniru dočekana je suzdržano. Tako je, na primjer, Je. A. Znosko-Borovski, koji je tada vodio šahovsku rubriku u dodatku časopisa „Niva“, pisao u oktobarskom broju:
„Ševeningen... Možemo se obradovati zbog A. A. Aljehina, koji tako sigurno ide od uspjeha ka uspjehu, i poželjeti mu da što prije zamijeni nešto jeftine lovorike, stečene u mješovitim turnirima, za teže dostižne, ali mnogo časnije — u ozbiljnim takmičenjima...“
U međuvremenu, Aleksandar je krenuo na turneju po Evropi. U Berlinu je u poznatom šahovskom kafeu „Kerkau“ dobio demonstracionu partiju protiv pobjednika karlsbadskog turnira 1911. godine R. Tejhmana. U Parizu je u kafeu „Režans“ održao simultanku na 16 tabli, pobijedivši u 15 partija uz jedan poraz. Nakon toga je započeo meč od tri demonstracione partije sa šampionom Berlina iz 1909. godine Eduardom Laskerom, koji je upravo u Ševeningenu stekao titulu majstora. Prva partija odigrana je u kafeu „Režans“, druga u kafeu „Kontinental“, a treća preko Lamanša — u londonskom šahovskom klubu „Siti čes klabs“. Snage su bile očigledno nejednake — ruski majstor je pobijedio s maksimalnim rezultatom 3:0.
Krajem 1913. godine u Sankt Peterburg je stigao kao diplomatski službenik kubanske ambasade Hose Raul Kapablanka-i-Graupera. Tada je imao svega 25 godina i svojom šarmantnom spoljašnošću i manirima ostavljao je neodoljiv utisak, posebno, naravno, na pripadnice ljepšeg pola. Već u to vrijeme šahovski uspjesi Kapablanke bili su značajni i u njemu su mnogi vidjeli očiglednog pretendenta na titulu svjetskog prvaka.
Boraveći u Rusiji, Kubanac je nastupao sa simultankama u Moskvi, Kijevu, Rigi, Libavi i drugim gradovima. Imao je susrete sa nekim istaknutim ruskim šahistima. Igrao je po dvije partije: protiv F. Duz-Hotimirskog i Alekseja Aljehina je obje dobio, dok je sa E. Znosko-Borovskim imao neriješen rezultat 1:1.
Prvi put Kapablanka i Aleksandar Aljehin sreli su se za šahovskom tablom u Peterburgu, u novembru 1913. godine. Tada su odigrali dvije trening partije koje su završene pobjedom Kubanca. To nimalo nije zasmetalo uspostavljanju prijateljskih odnosa između mladića. Često su zajedno išli u posjete, muzeje, pozorišta i igrali brzopotezne partije.
Prisjećajući se svojih utisaka o upoznavanju sa Aleksandrom Aljehinom, Hose Raul Kapablanka je 1927. godine u članku „Razvoj šahovskog dara Aljehina“ pisao: „Prvi put sam se susreo sa Aljehinom 1913. godine u Peterburgu. Tada je Aljehin imao svega 21 godinu. Ali već tada je pokazivao izvanredno poznavanje otvaranja. Danas sumnjam da postoji još neko ko je takav poznavalac u toj oblasti. Godine 1914. u Peterburg je stigao Aljehinov brat. Nas trojica smo postali dobri prijatelji.
Čini mi se da je druženje sa mnom u određenoj mjeri doprinijelo razvoju i formiranju Aljehinove igre. Tada je bio veoma slab u završnici. Danas je u toj fazi igre veoma jak. Tada je bio pomalo slab u pozicionoj procjeni u središnjici. Sada je po tom pitanju jedan od najjačih. Uopšte, u to vrijeme je bio samo talentovani „zeleni mladić“ u šahu. A sada, vjerovatno, nijedan od majstora nema toliku zaokruženost u svim fazama igre kao Aljehin. Od tada je toliko napredovao da se danas s pravom može smatrati dostojnim pretendentom na svjetsku titulu.“
Međutim, malo smo požurili unaprijed. Vratimo se velikim šahovskim događajima iz 1913. i 1914. godine.
U znak obilježavanja desetogodišnjice postojanja, Sankt Peterburško šahovsko društvo odlučilo je da organizuje čitav niz takmičenja: Svesavezni turnir amatera i paralelno s njim turnir viših škola, čijim pobjednicima se dodjeljivalo zvanje majstora i pravo učešća u narednoj fazi — Svesavezni turnir majstora, nakon čega je slijedio međunarodni turnir. Na čast organizatorima, ovaj opsežan praznični, a istovremeno sportsko-kreativni program, u potpunosti je realizovan.
Naravno, najveće interesovanje izazvali su posljednja dva segmenta jubilejnih svečanosti.
Svesavezni turnir majstora održavao se u sali Sankt Peterburškog šahovskog društva u Litenom prospektu br. 10, u periodu od 22. decembra 1913. do 17. januara 1914. godine, uz učešće osamnaest igrača.
Put ka prvom mjestu, koje je davalo pravo učešća na međunarodnom turniru, zahtijevao je od Aleksandra Aljehina, pored drugih kvaliteta, i ispoljavanje velike snage volje. Već na samom početku turnira doživio je neuspjeh. Iako je stekao prednost u partiji protiv M. Lovckog, u 42. potezu je, po sopstvenom samokritičnom priznanju, napravio „zapanjujuće loš potez, koji je odmah lišio bijelog bilo kakvih nada na pobjedu“. Uz to, nakon toga Aljehin u cajtnotu igra čitav niz slabih poteza, što ga ubrzo vodi do poraza.
Kako je mladi majstor doživio takav obeshrabrujući početak svog nastupa na turniru? Šta je uslijedilo posle toga? Kakve su ga misli i zaključci obuzeli u tim gorkim trenucima?
Aljehin pažljivo analizira partiju koju je izgubio — kako se kasnije ispostavilo, od četvrtoplasiranog na turniru — i dolazi do zaključka: „Isključujući veoma lošu završnicu, prilično interesantna partija“. Zatim šalje njen zapis svom bratu Alekseju u Moskvu, radi objavljivanja u časopisu „Šahovski vjesnik“. Dana 15. januara 1914. godine partija se pojavljuje, uz komentare Aleksandra Aljehina, u drugom broju časopisa. Upravo od te neuspjele, a ne od dobijene partije, Aljehin započinje javni izvještaj o svom nastupu na Svesaveznom turniru majstora. Značajan detalj!
O visokoj psihološkoj stabilnosti Aljehina već u to vrijeme i o ispravnosti zaključaka koje je tada donio uvjerljivo svjedoče njegovi dalji rezultati na turniru. Pobjeđuje u sedam partija zaredom, uključujući i protiv A. Flamberga, koji je na kraju zauzeo treće mjesto, kao i protiv G. Levenfiša, dobitnika pete nagrade. Zatim slijedi remi s A. Smorodskim (6–7. mjesto), i opet dvije pobjede, među kojima i protiv glavnog rivala — A. Nimcoviča. Ukupno 9½ poena iz 10 partija!
Takav izuzetan tempo teško je, naravno, održati tokom čitavog turnira. Umor se polako gomila, percepcija pozicije slabi. I evo — ko bi to mogao i da pretpostavi — Aljehin u 12. kolu gubi partiju od B. Gregorija, koji je na kraju zauzeo posljednje mjesto u tabeli.
Lideru se približavaju Fljamberg – 9 i Nimcovič – 8 poena. A do kraja je ostalo još pet dugih i teških kola… „Treba naći snagu za novi prodor naprijed, maksimalno se skoncentrisati, odvojiti se od svega što nema veze sa šahom“, sugeriše sebi Aljehin.
Ponovo je krajnje usredsređen i pažljivo traži skrivene resurse napada u svakoj poziciji. Slijedi niz od tri pobjede. Ali pratioci ne zaostaju, idu mu za petama.
I tu se dešava nešto nepredviđeno. U pretposljednjem kolu, iako je imao figuru više, potpuno neočekivano gubi od Efima Bogoljubova, nad kojim će u budućim takmičenjima gotovo redovno odnijeti pobjedu.
Situacija u borbi za prvo mjesto postaje krajnje napeta. U vođstvo izlazi Fljamberg sa 13 poena. Aljehin i Nimcovič, koji ga je sustigao, zaostaju pola poena. Sve treba da odluči posljednje kolo.
17.januara 1914. godine sala je bila prepuna. Svi su s velikim interesovanjem pratili partije trojice vodećih na turniru, očekujući rasplet. Ulog je bio veliki: pobjednik je dobijao pravo učešća na međunarodnom turniru koji će početi u Sankt Peterburgu za dva i po mjeseca. A tamo — čitava plejada imena na čelu sa svjetskim prvakom Em. Laskerom, H. R. Kapablankom. Kandidati za učešće na tako reprezentativnom takmičenju nisu mogli da ne osjećaju ogromnu napetost u časovima posljednjeg kola.
Iskušenje su izdržala dvojica: Aljehin je crnim figurama pobijedio S. Alapina, a Nimcovič bijelim Levenfiša. Fljamberg je izgubio.
Sveruski turnir majstora imao je dva pobjednika — Aleksandra Aljehina i Arona Nimcoviča.
A po uslovima je mjesto na međunarodnom turniru bilo predviđeno samo za jedinog pobjednika. Da bi se on odredio, bilo je potrebno organizovati dodatno takmičenje — meč od četiri partije. Nimcovič je oduvijek bio poznat po izrazitoj nervozi, ali ovoga puta strasti su se uzburkale preko svake mjere. Naravno, igra u takvoj atmosferi nije pogodovala stvaralaštvu. Iako je Aljehin, pobijedivši u prvoj partiji, uvrstio tu partiju u zbirku svojih najboljih partija, u njoj se ipak osjeća odjek pretjerane napetosti meča.
U drugoj partiji Nimcovič je uzvratio i odmah predložio da se meč proglasi neriješenim. Organizatori turnira odlučili su da ne izazivaju sudbinu i dozvolili su obojici pobjednika Sveruskog turnira majstora da učestvuju na međunarodnom turniru.
Do početka glavnog događaja jubilarnih svečanosti Šahovskog društva Sankt Peterburga — međunarodnog turnira — ostalo je oko tri mjeseca. Neki od gostujućih velemajstora iz inostranstva već su gostovali po gradovima Rusije, a Aleksandar Aljehin je bio razapet na sve strane. Trebalo je pohađati nastavu u Pravničkoj školi, spremati se za završne ispite, a u isto vrijeme ubrzano se pripremati za susrete sa proslavljenim majstorima.
Upoređujući partnere, moglo se reći — led i plamen. Stariji Lasker, s vječnom cigarom, hladnokrvan i pribran, bio je potpuna suprotnost svom mladom protivniku, koji je neprestano vrtio pramen kose i često ustajao nakon što bi povukao potez. Nije nam bio potreban komentator: na njegovom izražajnom licu odražavale su se sve unutrašnje emocije. Bio je dobro raspoložen, a gledaoci su bili uvjereni da mu je pozicija dobra. Nakon završetka partije, iznad table su brzo promicale tanke ruke Aljehina, koji je pokazivao bezbrojne varijante.
Treba napomenuti da je nekoliko godina kasnije Aljehin razvio drugačiji, smiren način ponašanja tokom partije. Njegova popularnost je vrtoglavo rasla…
U februaru 1914. godine Aleksandru Aljehinu je na kućnu adresu dostavljen koverat sa inostranim poštanskim markama. U njemu se nalazilo pozivno pismo da dođe na šahovsku turneju u Buenos Ajres. To je, naravno, bilo vrlo primamljivo, ali tada Aljehin nije mogao da prihvati tako laskavu ponudu i odgovorio je učtivim odbijanjem.
Želio je da ubrza svoje upoznavanje sa slavnim šahistima, da s njima uspostavi korisne kontakte, i odlučio je da makar na nekoliko dana ode u rodnu Moskvu, prateći strane majstore.
Već 15. marta 1914. godine Aljehin je igrao egzibicionu partiju sa Laskerom u Moskovskom lovačkom klubu u ulici Vozdviženka broj 8.
„Oko onih koji su igrali nije bilo nikakvih ograda,“ prisjećao se H. K. Baranov, „ali publika nije prilazila blizu stolu i držala se disciplinovano. Demonstracionih tabli tada takođe nije bilo, i mnogi su u rukama držali džepne šahove. Potezi su se u publici prenosili šapatom, od usta do usta. Ali kada je Aljehin žrtvovao lovca, sala je uzrujano zabrujala i utihnula tek pod njegovim pogledom.“
-Nastaviće se-
-Stavljen nastavak 27-
