O najmlađem međunarodnom majstoru u istoriji piše Vladimir Barski:
Prošle nedjelje Roman Šogdžijev pobijedio je na kružnom turniru u Beogradu sa 7 poena iz 9 partija i time ispunio treću, završnu normu za titulu međunarodnog majstora. Tako je Roma postao najmlađi međunarodni majstor u istoriji – sa 10 godina, 3 mjeseca i 21 dan. Prethodni rekord držao je argentinski vunderkind Faustino Oro – 10 godina, 8 mjeseci i 16 dana.
U atletici postoji izraz „barijera od 10 sekundi“ – odnosi se na trkače koji stotku istrče ispod 10 sekundi, što je pokazatelj klase. Vrlo je vjerovatno da će se i u šahu vremenom ustaliti pojam „barijera od 10 godina“ – za mlade talente koji osvajaju majstorsku titulu. Ali za sada je naš Roma ispred čitavog svijeta, i čestitamo na ovom izuzetnom dostignuću i njemu, i njegovim roditeljima, i prvom treneru Dmitriju Sarangovu, kao i sadašnjim mentorima – velemajstoru Evgeniju Tomaševskom i međunarodnom majstoru Mihailu Šereševskom. Bravo!
Romin put do šahovskog vrha počeo je 4. februara 2015. u Moskvi. Otac ga je naučio šahu kada je imao četiri godine. Kasnije su u njegov razvoj doprinijeli različiti treneri, uključujući velemajstore Konstantina Sakaeva i Jakova Gelera, kao i rukovodioca šahovskog programa Kurčatovske škole Vjačeslava Borisova. Roma pohađa tu prestižnu moskovsku školu i igrao je za njen tim u finalu „Bijele topovske kule“.
O sebi je prvi put široj javnosti dao do znanja ljeta 2022. (sa 7 godina), kada je na proslavi Moskomsporta u Lužnjikima pobijedio legendarnog Anatolija Karpova. Dvanaestog svjetskog šampiona zamolili su da odigra par brzopoteznih partija sa talentovanim dječakom. Anatolij Evgenjevič je pristao, ali se, izgleda, nije previše trudio u prvoj partiji – i izgubio. A poraz Karpov ne podnosi. U revanšu je zaigrao ozbiljno i postigao uvjerljivu pobjedu. Ali u „armagedonu“ Roma je ponovo bio bolji – i postalo je jasno da se njegov uspjeh ne može pripisati sreći.
Roma je svjetski prvak za dječake do 8 i do 10 godina. Već 2023. (sa 8 godina) učestvovao je na seniorskom Svjetskom prvenstvu u rapidu i blitzu i pobijedio pet velemajstora! U januaru 2025. igrao je na „Memorijalu M. Dvoreckog“ u Moskvi, gdje je u klasičnim i rapid partijama pružio snažan otpor iskusnim velemajstorima: Malahovu, Zvjagincevu, Potkinu i Ponkratovu.
Priča Mihail Šereševski, međunarodni majstor:
— Prvi put sam vidio Romu Šogdžijeva u jesen 2021. na kampu Velike šahovske škole u Kostromi, gdje me je pozvao Andrej Beletski. Bio sam duboko impresioniran brzinom i sigurnošću s kojom je šestogodišnjak rješavao zadatke koji su predstavljali izazov i za mnogo starije momke s rejtingom 2300 i više – koji su dolazili na smjene u „Sirius“. U blitz partijama Romik se tvrdoglavo i inventivno branio u lošijim pozicijama protiv starijih i iskusnijih protivnika. On intuitivno postavlja figure na prava polja – njegovi potezi rijetko djeluju čudno.
Rekao sam tada ljudima iz Šahovskog saveza Rusije da sam spreman da radim s njim dva puta nedjeljno online – da poradimo na tehnici i razumijevanju završnice. Prijedlog je prihvaćen i saradnja je počela u januaru 2022. Nisam pravio popuste zbog godina i objašnjavao sam mu prilično složene teme, poput principa „Ne žuri“ u završnici – koji se tiče i šaha i psihologije. To je komplikovana tema koju se ne usuđujem uvijek objašnjavati čak ni nekoliko godina starijima. Ali brzo sam shvatio da s Romom govorimo „istim jezikom“. Neka složenija značenja riječi (poput „ranjiv“) možda još nije znao, ali šahovsku suštinu objašnjenja hvatao je u trenu. Poslije izvjesnog vremena ponavljali smo gradivo – i vidio sam da Romin napredak ide brzo: i znanje i tehnika igre su rasli.
Kasnije je postao učenik online škole Vladimira Kramnika – bivši svjetski šampion takođe se nije fokusirao na njegove godine i razgovarao s njim kao sa odraslima (koji su bili znatno stariji).
U decembru 2024. počeo sam da radim u Šahovskoj federaciji Rusije, i tada smo nastavili s treninzima u Centralnom domu šahista u Gogoljevskoj ulici. Povremeno bi nam se pridružio Evgenij Tomaševski, koji je pratio naš rad i ponekad postavljao Romi pitanja. Od januara 2025. Tomaševski je počeo da radi s Romom individualno – tri puta nedjeljno po 3–4 sata.
Nas dvojica smo zajedno radili u Bakuu dvije godine – trenirajući žensku reprezentaciju Azerbejdžana i najbolje juniore. Tada je Tomaševski razvio i testirao jedinstvenu metodologiju za rad s mladim talentima – i sada je uspješno primjenjuje u radu s Romanom Šogdžijevim.
Primjer igre mladog majstora
M. Senthil – R. Šogdžijev Baku 2025
U pitanju je pozicija koja je teoretski remi, ali u praksi postavlja protivniku ozbiljne probleme.
Bijeli ne može da spasi pješaka na g3, ali izgleda da može uzeti e5...
65.Ke4? Prirodno, ali odlučujuća greška. Spašavalo je paradoksalno: 65.Te8+ Kf6 66.Tf8+ Ke7 67.Tg8 Txg3+ 68.Kf2!! I pored dva pješaka više, crni ne mogu napredovati: 68...Tf3+ 69.Kg2 Tf4 70.Kg3 – pozicija je neprobojna.
65...Txg3 66.Te8+ Kf6 67.Txe5 Tf3! Roma koristi šansu! Bijeli kralj je odsječen i crna pješakinja polako kreće ka promociji.
Autor: Timur Ganejev, zamenik šefa sportskog odjeljenja Sport-Express-a
Teimur Radžabov. Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
Osvajač Svjetskog kupa – o uticaju 12. svjetskog šampiona i odluci da se fokusira na brzi šah.
Od 21. do 23. maja u Moskvi se održavao Karpovljev kup, koji je bio posvećen 50-godišnjici od kada je Anatolij Evgenjevič postao svjetski šampion. Pobjednik turnira bio je rejting-favorit Jan Nepomnjašči, drugo i treće mjesto podijelili su Aleksandar Griščuk i Vladislav Artemjev. Sa pola poena manje od trećeg mjesta ostali su Maksim Matlakov i Danil Dubov, a za čitav poen zaostao je Teimur Radžabov, koji je u svojoj karijeri odigrao dosta partija protiv 12. svjetskog šampiona. U intervjuu za „SE“, osvajač Svjetskog kupa 2019. i trostruki prvak Evrope (2009, 2013, 2017) govorio je o tome šta je naučio od Karpova i kuda ide njegova šahovska karijera.
Teimur Radžabov: Imao sam mnogo partija sa Anatolijem Evgenjevičem. Dobro se sjećam svog prvog ozbiljnog velemajstorskog turnira, koji sam igrao s njim u Buenos Ajresu (na tom turniru sam dao neobičnu simultanku, o čemu je „SE“ već ranije pisao). Tada je sastav bio veoma jak: Karpov, Korčnoj, Šort, Polgar. Svi su tada još bili u vrhu. Igrao sam i mini-meč sa Karpovom kada je dolazio kod nas u Baku. Igrali smo brzi šah i uspio sam da pobijedim. Bez sumnje, izvanredan šahista i za mene je velika čast da igram na turniru posvećenom 50-godišnjici od kada je postao svjetski šampion.
— A vaš najneobičniji susret?
Teimur Radžabov: Vjerovatno na meču Rusija – Svijet 2002. godine. Tada sam bio još veoma mlad šahista i uspio sam da učestvujem na tom grandioznom događaju, da igram sa Karpovom. Odigrali smo mnogo partija u rapidu i blicu, uključujući i na svjetskim prvenstvima. U klasičnom šahu sjećam se partije u Vajk an Zeu. Bila je veoma duga. Sjećam se da je tada Anatolij Evgenjevič bio pomalo nezadovoljan.
— Zašto?
Teimur Radžabov: Bila je komplikovana pozicija. Top i lovac protiv topa. U sedmom satu igre rekao je nešto poput: „Nije li vas sramota da igrate ovakvu poziciju?“ Pokušavao sam da iscijedim makar nešto – na visokom nivou takve se pozicije često igraju do kraja, do pobjede. Ali kasnije smo se šalili kad bismo se sjetili te situacije. Uglavnom smo uvijek imali dobre i srdačne odnose.
— Da li ste nekada dobili neki vrijedan savjet?
Teimur Radžabov: Imao sam priliku da mnogo razgovaram sa Anatolijem Evgenjevičem. Da slušam komentare o najvažnijim šahovskim pozicijama, strukturama. To je bila velika pomoć da unapredim svoju igru. Pri tome sam shvatao – da bi se to druženje nastavilo, moraš stalno igrati na najvišem nivou, jer gdje ćeš drugačije sresti takve majstore. Istakao bih da je Karpov uvijek bio veoma korektan. Spreman da dijeli šahovsko znanje. Nikada ga nisam vidio da nešto skriva. Naprotiv, uvijek je bio otvoren za dijalog.
Iskreno, mnogo sam naučio proučavajući njegove partije. Kristalno čiste. Precizna strateška rješenja, potezi, zauzimanje linija, koordinacija figura, sedma, druga horizontalna. Sjajan šahista. Moja generacija je odrasla na njegovim partijama, velikim mečevima dvojice K. Želim Anatoliju Evgenjeviču dobro zdravlje, i jako sam srećan što sam mu mogao lično čestitati 74. rođendan.
— Da li je Karpov u top 3 najvećih igrača u istoriji?
Teimur Radžabov: Za mene – da. Inače, imam malo neobičan pogled na to. Na primjer, obožavam Mihaila Talja. Znam, mnogi ga vole, ali ga ne stavljaju u top 3 u istoriji. Za mene je on daleko iznad mnogih svjetskih šampiona. Fantastična, blistava igra Mihaila Nehemjeviča. U njegovo vrijeme to je djelovalo potpuno nevjerovatno i revolucionarno. Tako da je moja lista top 3 igrača – Talj, Karpov i Robert Fišer. Još kao dijete sam obožavao Mihaila Botvinika. Njegove partije su mi djelovale toliko složeno i duboko, da sam mislio da nikad neću dostići takav nivo.
— Postoje li neke knjige Karpova kojima se često vraćate?
Teimur Radžabov: Ne sjećam se tačnih naslova, ali sigurno smo proučavali Karpovove knjige. Moj otac je bio veliki njeov navijač. Smatrao je da sam ja više praktičar i da moram da poboljšam pozicionu igru. Tako da je Karpov čitavog mog života bio moj nevidljivi učitelj, čije sam partije proučavao i postajao jači.
Teimur Radžabov. Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
Fokus na rapid i blic
— Krajem juna u Moskvi će se održati turnir „Šahovske zvijezde 5.0“. Da li idete na pobjedu?
Teimur Radžabov: Kad igram turnir, uvijek pokušavam da ga osvojim. Ako ne uspijem, spremam se za sljedeći. Zanimljivo mi je da igram protiv nove generacije šahista, drago mi je što imam tu priliku.
— Da li ste ove godine planirali veće klasične turnire, uključujući „Veliki švajcarki turnir“?
Teimur Radžabov: Odlučio sam da se više fokusiram na rapid i blic. Možda ću igrati na Svjetskom prvenstvu u brzopoteznom i ubrzanom šahu. Možda ću učestvovati i u Global Chess League 2025. Prošle godine je moj tim uspio da osvoji to prestižno takmičenje.
— Da li sam dobro razumio da vas više privlači trenerski rad?
Teimur Radžabov: Da, radim sa mladim talentima iz Azerbejdžana, iz naše reprezentacije. Takođe, kao što sam vam ranije rekao, pomažem Lei Tingjie. Tako da mi učenici zaista oduzimaju dosta vremena.
Nakon godinu dana, odlučio sam da napišem šta se desilo s mojom žalbom u vezi sa statistikom i postupcima velemajstora Kramnika. Nažalost, biće ovo dugačak tekst, i nikako prijatan.
Kratak uvod
Sve je počelo sledećim tvitom velemajstora Kramnika: (Tviter objava GM Kramnika)
Tvit sadrži netačnosti. Na primjer, Frederic Svane, koji je pomenut kao IM, tada je već bio velemajstor sa rejtingom 2636, sa slabim „istorijskim“ blitz rejtingom, ali sasvim pristojnim rezultatima na posljednjim blitz turnirima.
Velemajstor Kramnik me nije direktno optužio, ali njegove poruke su došle do velikog broja gledalaca. Ako je taj tvit pročitalo 200.000 ljudi i jedan procenat njih je zbog njega počeo da me sumnjiči, to je 2.000 ljudi – veoma visok broj!
Bio sam potpuno šokiran što sam doveden u vezu sa varanjem na takav način. Igrao sam 9 Titled Tuesday turnira u tom periodu, postizao solidne rezultate, ali nijednom nisam uzeo nagradu. Igrao sam čak malo bolje u partijama uživo. Po mom mišljenju, Kramnikova „statistika“ je jednostavno pogrešna – metodološki, a moguće i numerički. Ako pokušavate da identifikujete botove tako što analizirate igru sa manje od 10 sekundi na satu, to je pogrešan pristup.
Prvo, takvi korisnici botova bi bili „prebrzi i prejaki“, da parafraziram poznatu rečenicu Magnusa Carlsena. Zašto bi onda redovno dolazili ispod 10 sekundi, umjesto da drže 20 ili više sekundi stalno i time ismijavaju Kramnikovu statistiku?
Pored toga, ja nisam bio „prebrz i prejak“ – izgubio sam tri partije na vrijeme u normalnim pozicijama u tom periodu, nešto što bi korisnik bota lako izbjegao.
Da se slika upotpuni, Kramnik je tada bio usred tromjesečne zabrane, koju je dobio jer je igrao Titled Tuesday (ili više njih) sa naloga GM Khismatullina. A niko nije preuzeo odgovornost za objavljenu statistiku.
Više o ovome se može naći u prethodnim tekstovima na mom blogu.
Moja žalba
Bio sam šokiran i bijesan. Spavanje i koncentracija su mi bili ozbiljno narušeni. Brzo sam napisao žalbu FIDE-u, optužujući GM Kramnika. Vjerovao sam (i i dalje vjerujem) da je njegov tvit bio očigledno pogrešan, i zato sam želio brzo i odlučno da reagujem. To je možda bila greška – trebalo je da se prvo konsultujem s pravnikom kako bih znao sve pravne aspekte.
Nakon što sam poslao žalbu FIDE-u (u kopiji i Chess.com timu), jedan visoki zvaničnik FIDE-a izrazio je podršku meni. Profesor Regan je potom analizirao moju igru, kao i igru drugih učesnika Titled Tuesday turnira. Ne bih trebao da predstavljam njegove nalaze svojim riječima, ali igrao sam iznad prosjeka čak i s malo vremena na satu, uzimajući u obzir moj FIDE rejting – ali ni blizu izuzetno. Nije ni čudo, jer sam učestvovao na samo četvrtini Titled Tuesday turnira od početka 2024. do sredine maja, i to uglavnom kad sam bio u formi.
Prvo sam čuo Kramnikovo objašnjenje – da je on samo postavljao pitanja – tek nakon što sam poslao žalbu. S obzirom na to koliko je ljudi njegove riječi protumačilo kao optužbe, vjerujem da je on u velikoj mjeri odgovoran što je takva poruka prenesena.
Kad sam podnosio žalbu, nadao sam se da ću očistiti svoje ime i dobiti pravdu – barem zvanično izvinjenje od GM Kramnika, a možda čak i tromjesečnu zabranu za njega. (S obzirom na to koliko je tada rijetko igrao FIDE turnire, to bi bila više simbolična kazna.)
Nažalost, osim profesora Regana, sa strane FIDE-a je uslijedila potpuna tišina više od pola godine. Pošto nemam društvene mreže, nisam mogao da pronađem detalje o Kramnikovoj statistici. Tokom prvih osam dana nakon njegovog tvita osjećao sam se užasno. Pisao sam brojne mejlove FIDE-u, navodio argumente u svoju odbranu, izmišljao moguće argumente protiv mene (jer nisam imao ni podatke ni povratnu informaciju), i onda argumente protiv tih argumenata, fino ih dorađujući. (Pošto sam studirao logiku, dokaz putem kontradikcije mi je prirodan metod.) Mislim da su moji mejlovi bili činjenično tačni, ali kad sam naknadno pročitao jedan od njih, našao sam neobično mnogo tipfelera – znak da se nisam osjećao dobro.
Zatim sam igrao Francusku ligu i ostavio sve to po strani. Nakon lige sam se već osjećao bolje, pa sam iz radoznalosti pogledao neke komentare na jednom serveru, fokusirajući se na ljude koje volim i cijenim. Nažalost, i oni su ponekad reagovali na neke gluposti.
Mislim da sam vidio nešto ovakvo: Kramnik je protiv varalica, Navara je protiv Kramnika, znači možda on vara?
Ja sam protiv varanja. Ja sam se žalio na igrača koji je već bio kažnjen zabranom, a koji je javno širio sumnje o mnogim igračima – poštenim i nepoštenim.
Bilo je i drugih zlobnih komentara, čak i od jednog igrača kojeg sam ranije veoma poštovao zbog njegovih igračkih i analitičkih sposobnosti.
Potpuna tišina
Nakon što sam pročitao te komentare, pao sam u tešku depresiju. Morao sam da se obratim psihijatru i psihoterapeutu ubrzo nakon čitanja tvita velemajstora Kramnika, jer me je to potpuno izbacilo iz ravnoteže. U drastičnom kontrastu, Kramnik je pozvan da igra veoma dobro plaćen i veoma kontroverzan meč protiv Joséa Martíneza Alcantare, a kasnije i revanš.
Od samog početka tražio sam da se Kramnikova statistika ispita, ali ni FIDE ni on nijesu odgovorili na moje poruke.
Kada se igrači žale zbog zabrane, često žele da znaju razlog. Šahovski serveri to s razlogom ne otkrivaju – da ne bi pomogli varalicama da se prilagode. Ali Kramnikova „statistika“ sadrži vrlo konkretne brojke i opis šta se mjeri – samo je metrika u desnoj koloni i dalje misterija. Izvor: https://www.chess.com/member/vladimirkramnik
Kramnik je nagrađen zbog kontroverzne statistike time što je igrao dva jako dobro plaćena meča, a kad sam ja tražio ispitivanje njegovih sumnjivih podataka, dobio sam tišinu. Zanimljivo…
To samo dodatno učvršćuje moje uvjerenje da su njegovi podaci pogrešni.
10. juna pisao sam mnogim FIDE zvaničnicima
Na početku sam se izvinio što sam ranije slao previše mejlova zbog početnog šoka, a zatim sam iznio brojne argumente protiv Kramnikove metrike i (opet) tražio njeno ispitivanje – ali nikakav odgovor nisam dobio. Ako se pitate zašto sam pisao mnogim FIDE zvaničnicima, to je zato što FIDE nije precizirao kome treba da se obratim, a kome ne.
juna sam ispravio jedan detalj i završio mejl sljedećom rečenicom:
„Takođe mi je čudno što Kramnik dobija mnogo novca za skandalozan blitz meč organizovan zbog njegovih optužbi, dok neki od njegovih žrtava (kao što sam ja) pate zbog tih tvitova i to potpuno neopravdano.“
Opet – bez odgovora.
juna 2024. sam pisao Chess.com timu i FIDE zvaničnicima:
Poštovani,
ovo je najteži mejl koji sam ikad morao da napišem. U prethodnom periodu sam mnogo puta plakao zbog svega što se dogodilo. Ovo me jako boli. Pišem vam jer sam izgubio povjerenje u sistem i osjećam da više nemam kome da se obratim.
Vladimir Kramnik je javno insinuirao da varam na online turnirima, zasnivajući se na podacima koje je sam izračunao, a koji nisu ni približno tačni. Njegove izjave nisu izrečene direktno, ali su bile dovoljno jasne da je čitavacijela zajednica znala na koga se odnosi.
To nije pogodilo samo mene, već i mnoge druge profesionalne šahiste koji su se našli na njegovoj listi „sumnjivih“.
Želim da istaknem da sam uvijek igrao pošteno. I to nije puko deklarisanje – to je nešto što mi je usađeno od malih nogu. Uvijek sam pokušavao da budem uzor, da igram sa integritetom, da nikada ne varam, bez obzira na okolnosti.
Moja majka je bila veoma bolesna, borila se sa karcinomom, i preminula je u februaru 2024. Bilo mi je jako teško da se nosim s tim, ali sam i dalje pokušavao da igram šah i da ostanem pribran. I onda sam, u tom trenutku slabosti i tuge, doživio napad koji me je potpuno slomio.
Osjećam se poniženo i izgubljeno. Uložio sam čitav život u šah. Uvijek sam bio korektan, pomagao slabijima, i sada imam osjećaj da me niko ne brani.
Kramnik je ogroman autoritet. Njegove riječi imaju težinu. Kada neko tog kalibra optuži druge, bez dokaza, to ostavlja trajne posljedice. Ljudi počinju da sumnjaju, makar i nesvjesno.
Ja ne tražim osvetu. Ne želim da njega suspendujete. Ali želim da se ovo ispita. Želim da se ustanovi istina. I želim da FIDE stane uz nas – igrače – kada smo nepravedno optuženi.
Ako dozvolimo da ovakve stvari prođu bez reakcije, otvaramo vrata kulturi linča i nepravde.
Ne pišem ovo iz ljutnje, već iz očaja. Ne mogu više da nosim ovaj teret sam.
Hvala vam ako ste pročitali ovaj mejl do kraja. Znam da imate mnogo posla. Ali i ja imam samo jedan život, a šah mi znači sve.
Srdačno, David Navara
Na ovaj mejl nije stigao nikakav odgovor. Sljedećeg dana bio sam duboko depresivan, plakao sam tri sata. Još od djetinjstva nisam najstabilnija osoba. Imao sam ozbiljne psihičke probleme sa 15 godina, uključujući i redovne suicidalne misli. One su tada nestale, ali su se ponekad vraćale u veoma teškim situacijama. Ovaj slučaj je ponovo izazvao suicidalne misli i mnogo patnje.
U junu 2024. sam bio u realnoj opasnosti od samoubistva zbog okolnosti koje sam opisao. Želim naglasiti da čvrsto vjerujem da je samoubistvo pogrešna odluka u ogromnoj većini slučajeva, uključujući i moj. Ne pišem ovo da bih osudio one koji su očajni i ne vide drugi izlaz, već da obeshrabrim depresivne ljude da sebi nanesu nepovratnu štetu. Ljudski život je izuzetno vrijedan. To je dar – a darovi se ne vraćaju.
Pomoć je stigla s neočekivane strane, na okupljanju iz škole. Bivši školski drug, s kojim nikada nisam bio naročito blizak, pružio mi je ogromnu podršku riječima – dok su ljudi iz FIDE-a, uključujući i prijatelje koje jako poštujem, ostali nijemi. Niko nije napisao ni najkraću poruku poput: „Dragi Davide, ne možemo ti pokazati Kramnikove statistike.“ I to bi mi pomoglo.
Šokantan zaključak
U decembru 2024, šest mjeseci nakon što sam poslao svoj glavni mejl, dobio sam odgovor od pravnog direktora FIDE. Bio je veoma kratak i zvučao je kao da je napisan od strane advokata – što je i bio slučaj.
Nije bilo ni riječi žaljenja, niti saosjećanja. I pored mog insistiranja da se Kramnikovi podaci ispitaju, nisu preduzeli nikakve konkretne mjere u tom pravcu. Uglavnom je to bio odgovor birokrate koji ne želi da se zamjeri nikome.
Pisalo je da FIDE nije nadležan da ocjenjuje komentare objavljene na društvenim mrežama. Zvučalo je kao da sam se požalio na slučajnog anonimnog korisnika, a ne na bivšeg svjetskog šampiona koji je javno širio optužbe zasnovane na netačnoj „statistici“.
U drugom pasusu piše da se žalba prosljeđuje Etičkoj i disciplinskoj komisiji FIDE-a i da će oni odlučiti da li da je prihvate.
Na to sam odgovorio opširnim mejlom.
Pojasnio sam, između ostalog, da je Kramnik imao status aktera u organizaciji FIDE-a, što potvrđuje njegova biografija na FIDE sajtu. On nije bio običan korisnik društvenih mreža, već bivši svjetski prvak koji i dalje ima značajnu ulogu u šahovskom svijetu.
Na kraju, zahvalio sam im se – iskreno – što su mi konačno odgovorili. Mada je to bio suzdržan i hladan odgovor, bar su priznali moj problem.
Zaključak
Ova epizoda mi je ostavila veliki ožiljak. Više ne vjerujem FIDE-u. Ako u sličnoj situaciji, drugi šahista zatraži moju pomoć, pažljivo ću mu objasniti šta može da očekuje.
Po meni, jedan od zadataka FIDE-a je da štiti šahiste – ne samo od varalica, već i od nepravednih optužbi i javnog linča.
Ja ne tvrdim da su Kramnikove sumnje bile motivisane zlom. Možda je iskreno povjerovao u svoju analizu. Ali kad neko iznosi javne optužbe protiv desetina velemajstora, treba da bude spreman da stane iza toga i da preuzme odgovornost ako se pokaže da je pogriješio.
Žalba se nije ticala samo mene – već i mnogih drugih igrača čije je ime povukao u blato bez dovoljno dokaza.
Očekivao sam:
Iskreno izvinjenje od Kramnika – javno, pošto su i optužbe bile javne.
Da FIDE ispita njegovu „statistiku“.
Da se javno kaže da su brojke koje je Kramnik objavio metodološki problematične.
Da se ubuduće izbjegne korišćenje sličnih laičkih statistika u diskreditovanju igrača.
Da FIDE uvede jasniju proceduru za slučajeve javnih optužbi.
Ništa od ovoga se nije desilo.
P.S. Ako ste pročitali sve do kraja – hvala vam. Ja sam samo jedan šahista koji voli igru, i koji želi da igra pod jednakim i poštenim uslovima.
Ali sada znam koliko je teško kad te neko javno okleveta – a institucije koje bi trebale da te zaštite samo ćute.
Zato ovo i pišem – ne zbog osvete, nego zato što nam je stalo.
Tomaševski o individualnom radu sa Gorjačkinom i Šogdžijevim
Razgovarao: Timur Ganejev, zamjenik šefa sportskog odjeljenja
Evgenij Tomaševski. Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
Naš trofejni velemajstor nastoji da izvede mlade ruske talente na novi nivo.
U januaru 2025. godine, dvostruki šampion Rusije, šampion Evrope i pobjednik ekipnog Svjetskog prvenstva Jevgenij Tomaševski postao je glavni trener omladinske reprezentacije Rusije. Takođe, ovaj titulisani velemajstor postao je i lični trener naše najbolje šahistkinje posljednjih godina, Aleksandre Gorjačkine, koja se prošle sedmice kvalifikovala za Turnir kandidatkinja 2026. godine. Sjajan povod da se čujemo sa Jevgenijem Jurjevičem u njegovoj novoj ulozi. Razgovor smo započeli turnirom „Kup Karpova – 50 godina kasnije“ (21–23. maj), na kojem će Tomaševski igrati protiv gotovo svih vodećih ruskih šahista, ali i Hansa Nimana.
Mislim da Gorjačkina sve može da postigne, moj zadatak je da joj pomognem
— Podijelite s nama očekivanja od Kupa Karpova.
Evgenij Tomaševski— Turnir je okupio veoma jak sastav, ali osjećanja su mi pomiješana. S jedne strane, postoji veliko interesovanje i snažna želja da zaigram u tako reprezentativnom društvu. Velika je čast biti dio turnira koji je posvećen tako značajnom jubileju. S druge strane, to je za mene bilo iznenađenje. Nisam planirao da igram, niti sam se na neki poseban način pripremao za rivale, imajući u vidu da sam se u posljednje vrijeme potpuno posvetio trenerskom radu. Utoliko će mi biti zanimljivije da vidim kako će sve ispasti i u kakvoj sam takmičarskoj formi. Ni sam ne znam.
— Sjećam se, na brzim partijama turnira „Šahovske zvijezde 4.0“ krajem jula prošle godine zauzeli ste četvrto mjesto. Konkurencija je bila prilično ozbiljna.
Evgenij Tomaševski— Da, tada sam zaista dobro odigrao rapid, a u decembru sam pobijedio na jakom turniru za nagrade grupacije „Region“. Zbog velike zauzetosti trenerskim radom posljednjih godina, ispada da igram otprilike jedan turnir na svakih pola godine. I to uglavnom rapid. Na njih se obično i ne pripremam, ali moguće je da takva šema sada neće upaliti. (smije se) Sreća je što sva pažnja očigledno neće biti usmjerena na moje partije. Tako da mogu mirno da igram protiv veoma jakih protivnika — za svoje zadovoljstvo.
Anatolij Karpov. Foto: FIDE
— Moguće je da će zatvaranje turnira posjetiti i Anatolij Karpov. Da li ste imali priliku da sarađujete s 12. svjetskim šampionom ili da odigrate neku partiju koja vam je ostala u sjećanju?
Evgenij Tomaševski— Nažalost, nismo imali priliku da sarađujemo, a i odigrali smo samo jednu partiju u rapidu. Anatolij Evgenjevič je, bez sumnje, apsolutna veličina u istoriji šaha. Moglo bi se reći mnogo najuzvišenijih riječi o čovjeku koji je promijenio šahovski svijet, koji je promijenio zahtjeve prema šahistima — kada je riječ o njihovoj tehničkoj pripremljenosti i nivou igre uopšte.
— U oktobru prošle godine Danil Dubov je rekao za „SE“ da bi bilo pravo čudo ako neko od Rusa izbori mjesto u Turniru kandidata 2026. Prošle sedmice Aleksandra Gorjačkina je obezbijedila sebi mjesto među osam najboljih, a vi ste direktno doprinijeli tom uspjehu.
Evgenij Tomaševski— Mislim da je Danja prije svega govorio o muškom Turniru kandidata. Iako se i tu može diskutovati: Janovi izgledi mi djeluju sasvim ozbiljno, a i ako se Esipenko, sam Dubov, Griščuk ili Artemjev kvalifikuju među osmoricu kandidata — to ne bi bila nikakva senzacija ni čudo.
Za naš ženski šah plasman u Turnir kandidatkinja još manje predstavlja neko čudo. Saša će igrati četvrti uzastopni ciklus za titulu svjetske prvakinje. Od trenutka kad je igrala meč za krunu, nije propustila nijedan turnir kandidatkinja. Dakle, Gorjačkina je jednostavno postigla cilj koji je sebi postavila. Ipak, svaki takav rezultat je veliko dostignuće. Konkurencija svake godine raste, pojavljuju se nova imena. Recimo, Zhu Jiner, koja je na kraju i osvojila Gran-pri. Ko bi mogao da zamisli takav rasplet prije samo nekoliko godina?
Što se tiče zajedničkog rada, zasad nisam spreman da pričam o detaljima, ali on je započet s ciljem ka najvišim dometima, i optimista sam. Saša je izvanredna sportistkinja, vrlo borbena, usmjerena, sabrana. Mislim da joj je sve dostižno. Moj zadatak je da joj pomognem.
— Ove godine Gorjačkina igra mnogo open turnira. Da li je to bila vaša preporuka?
Evgenij Tomaševski— Rano je za donošenje bilo kakvih zaključaka. Naš zajednički rad još nije dugo trajao. Moći ćemo da se vratimo tom pitanju bliže početku Turnira kandidata ili već poslije njegovog završetka. Za sada su to samo prvi obrisi.
— Kako je za vas proteklo praćenje posljednjeg kola „Grand Prixa“ u Austriji, gdje su protivnice Aleksandre bile blizu da je izbace iz top 2?
Evgenij Tomaševski— Bilo je izuzetno napeto. Još nisam do kraja „iskorijenio“ u sebi igrača. Prelazim u drugu ulogu, aktivno treniram već nekoliko godina, ali mi je i dalje krajnje neobično to osjećanje kad ništa ne možeš da promijeniš. Doživljavaš te emotivne uspone i padove. Iako racionalno znaš da ništa ne zavisi od tebe, posebno kad tvoji štićenici ne igraju, ipak, iznenađujuće, to oduzima mnogo živaca. A još je i rasplet turnira u Austriji bio maksimalno dramatičan. Hvala Bogu da se sve dobro završilo.
— Da li vas je iznenadilo to što Gorjačkina, koja je godinama u top 5 FIDE rejtinga, nije imala ličnog trenera?
Evgenij Tomaševski— Ono što je bilo, nije moja stvar. To je bolje da pitate Sašu. Važno je ono što će se dešavati u budućnosti i kako mogu da joj pomognem da unaprijedi svoju igru.
— Da li će činjenica da se Aleksandra kvalifikovala za Turnir kandidatkinja pomoći da igra opuštenije na Svjetskom kupu?
Evgenij Tomaševski— To je i bila jedna od glavnih zamisli: kvalifikovati se na Turnir kandidatkinja što ranije. To ipak smanjuje psihološki pritisak i što je najvažnije — daje slobodu za manevrisanje u pripremi i planiranju turnira. Kad imaš daleki, ali vrlo važan cilj, možeš sve da podrediš njemu, a u ostalim turnirima ti je nešto lakše. Ali, opet, Svjetski kup je sam po sebi vrlo značajan turnir. Niko ga neće igrati preko volje.
— Prije nekoliko dana plasman na Svjetski kup izborio je Ivan Zemljanski, koji se smatra jednom od glavnih nada ruskog šaha. Da li ste zadovoljni njegovim rezultatima ove godine?
Evgenij Tomaševski— Da. Iako ne radim s njim direktno, kao glavni trener omladinske reprezentacije veoma pažljivo pratim uspjehe svih potencijalnih štićenika. Njegova igra i napredak svakako raduju. Jasno je da on i njegovi treneri veoma ozbiljno rade. Napredak je postojan i stabilan, i to se vidi po partijama (ne bih da ureknem). Trenutno Ivan igra jak turnir u Šardži, a prije toga je bio uspješan na pojedinačnom prvenstvu Azije. Već sada se može reći da je to formiran šahista, uprkos mladim godinama. Od njega možemo očekivati ozbiljna dostignuća. Koliko ozbiljna — pokazaće vrijeme. Ali njegova igra svakako raduje.
— Da li ste već imali priliku da bliže razgovarate sa Ivanom? Čuo sam da momak ima šampionski karakter.
Evgenij Tomaševski— Trudim se da komuniciram sa svim našim vodećim juniorima, to je dio mog posla. Već sam imao slične susrete sa Savvom Vetohinom, Artemom Uskovim i još nekim talentovanim momcima. Sa Vanjom još nismo razgovarali, ali nadoknadićemo to. Jasno je da nije riječ o prosječnom šahisti.
Treba imati u vidu da oni imaju svoje trenere koji veoma dobro znaju šta treba da rade. Moj zadatak je da pratim i, po potrebi, pažljivo pomognem — ako oni ili njihovi treneri to budu željeli. Naš zajednički cilj je da se ti momci razvijaju, i ako mogu na bilo koji način da doprinesem tome, biću samo srećan.
— Može li se reći da će Zemljanski, Vetohin i Uskov činiti okosnicu reprezentacije na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi do 16 godina?
Evgenij Tomaševski— Zvanično još nismo objavili sastav. Hajde da još malo sačekamo, ali, naravno, njihova imena su među glavnim kandidatima.
— Čuo sam i da ste održali veliki selekcioni kamp s mladim talentima?
Roman Šogdžijev Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
Evgenij Tomaševski— Da, zajedno sa Mihailom Izrailevičem Šereševskim. Bila je to sesija sa veoma mladim šahistima.
Usput, sa Romom Šogdžijevim takođe radim individualno, i to je značajan dio mog trenerskog angažmana. Ima još nekoliko talentovanih momaka kojima nastojim da posvetim pažnju. Imamo mnogo talenata, i treba ih razvijati. Sačekajte još malo, pojaviće se i druga zvučna imena. Roma je trenutno najzvučnije. Upravo sada se bori za posljednju normu za titulu međunarodnog majstora. Ne forsiramo to previše, ali njegov posljednji turnir u Bakuu uliva veliki optimizam.
— Da li je priča Romana takođe jedinstven slučaj?
Evgenij Tomaševski— Već sada je pod velikim pritiskom, pa ne bih u ovom trenutku davao dodatne bombastične komentare. Reći ću samo jedno: kada sa deset godina igraš tako kako igra Roma, to je, ako ne jedinstven slučaj, onda vrlo blizu tome.
— Ko vam, osim Šereševskog, pomaže u trenerskom radu?
Evgenij Tomaševski— Uglavnom radimo kao tandem. Ali ako se pogleda šire, onda, naravno, tijesno sarađujemo sa trenerima naše reprezentacije, pri čemu su mnogi od njih zaduženi za nekog od vodećih juniora. Takođe smo u kontaktu s trenerima iz raznih regiona. To je zajednički proces. U dvoje se to ne može obaviti — blago rečeno. Rusija je velika, talenata ima mnogo i potrebna je sistemska organizacija.
— Prošlo je već pet mjeseci otkako ste postali glavni trener omladinske reprezentacije. Je li vam taj period lako pao?
Evgenij Tomaševski— I mene samog iznenađuje koliko brzo vrijeme leti. Prekvalifikovao sam se u trenera prije nekoliko godina, a izgleda kao da je bilo juče. Počeo sam i nastavljam ovaj posao kao već formiran stručnjak, sa sopstvenim idejama, sopstvenom vizijom, i pokušavam da ih sprovedem u djelo. Reći da je to „ozbiljno i dugoročno“ možda zvuči pretenciozno, ali zaista se tako i osjećam. Želimo da uradimo ozbiljan posao i postignemo značajan napredak kod naših juniora. To mi je izuzetno zanimljivo. Kada sam započeo trenerski rad pred put u Azerbejdžan, još sam imao određene sumnje. Ali one su brzo nestale. Vrlo brzo sam shvatio da mi se sve to veoma dopada. U suštini, već odavno sam više trener nego igrač.
Zahvalan sam Šahovskoj federaciji Rusije i njenom rukovodstvu na sveobuhvatnoj podršci — i kada je riječ o Saši [Gorjačkinoj], i kada je riječ o mom radu u cjelini. Bez toga je nemoguće postići uspjeh. Rad na zajedničkom cilju nije lak, ali kod nas se taj proces dobro razvija.
— Da li je lakše biti igrač ili trener? Izgleda da trenutno uopšte nemate slobodnog vremena.
Evgenij Tomaševski— Jasno je da trenerski posao oduzima više vremena. Što se tiče energije — to je mač s dvije oštrice. Kada igraš, stres dostiže vrhunac za vrijeme turnira i u periodu priprema. Kada radiš kao trener, taj stres je, može se reći, raspoređen. Tvoji štićenici stalno nastupaju, stalno brineš za njih, iako ne možeš na sve da utičeš. Dakle, stalno si pod ozbiljnim pritiskom. Slobodnog vremena zaista gotovo da nema: individualni rad sa Sašom i Romom, rad sa omladinskom reprezentacijom. Ali, ako govorimo o osjećaju „u datom trenutku“, stres je ipak manji, i to dosta kompenzuje.
Ivan Zemljanski: azijski šahisti su kreativniji od Evropljana
16. maj 2025.
14-godišnji ruski velemajstor govori o učešću na međunarodnim turnirima, izazovima i planovima za budućnost
Najmlađi velemajstor Rusije, Ivan Zemljanski (14), postao je prvak Azije u blicu, a u klasičnom šahu zauzeo je četvrto mjesto, čime je stekao pravo nastupa na Svjetskom kupu. U intervjuu za TASS priznaje da je očekivao dobar nastup, govori o želji da zaigra za reprezentaciju Rusije i planovima da se plasira na turnir kandidata.
— Da li ste zadovoljni svojim nastupom? — Uglavnom jesam. Četvrto mjesto u klasičnom šahu znači da sam na dobrom putu, samo trebam nastaviti da ozbiljno radim.
— Koji su bili vaši ciljevi prije Azijskog prvenstva? — Glavni cilj bio je da se kvalifikujem za Svjetski kup i tako napravim korak bliže turniru kandidata.
— Da li je tačno da vam je blic omiljena disciplina, i da li ste očekivali takav uspjeh? — Volim blic zbog brzine i zato što nema pripreme za protivnike. Kad uhvatite dobar osjećaj, sve može da krene kako treba. Očekivao sam uspjeh, jer sam bio dobro pripremljen i ranije sam dobro igrao blic na prvenstvima Rusije i svijeta.
— Šta je bilo najteže na prvenstvu? Koje partije ste zapamtili? Šta vam je bilo najteže? — Najteže je bilo biti konstantno u 100-postotnoj radnoj formi — ne samo da igrate partiju dužu od četiri sata, već se na svaku spremate najmanje isto toliko. Svaka partija je ostala u pamćenju na svoj način. Laganih partija gotovo da nije bilo. Dobio sam odličan materijal za dalje analize i rad.
— Da li za nečim žalite? — Ni za čim ne žalim. Stekao sam iskustvo ovakvih takmičenja koje do sada nisam imao, jer nikad ranije nisam igrao klasična međunarodna prvenstva uživo — samo online.
— Kakav je bio nivo protivnika? Mnogi kažu da će prelazak Rusije u azijsku zonu povećati konkurenciju. — Svi moji protivnici su bili mladi i borbeni, sve partije su bile žestoke, osim prve. Po mom mišljenju, Azijati su uporniji i kreativniji od evropskih šahista.
— Koji su planovi za ovu godinu? — Da unaprijedim kvalitet svoje igre, da učestvujem na ključnim takmičenjima ove godine i da tamo postignem dostojan rezultat.
— Ako se dozvoli nastup reprezentaciji Rusije, da li ste spremni da igrate za nju? Da li bi to željeli? — Mislim da svaki takmičar sanja da barem jednom zaigra za reprezentaciju svoje zemlje, i ja nisam izuzetak.
— Na šta bi naša reprezentacija mogla da pretenduje? — Rusija je vrlo jaka šahovska sila. Ako nam bude dozvoljeno da igramo, borićemo se za prva mjesta i imamo dobre šanse za pobjedu.
— Da li vam je Ruska šahovska federacija pomogla da otputujete na Azijsko prvenstvo? — Da, bio sam glavni predstavnik Rusije (glavni predstavnik ne plaća smještaj i ima 50% popusta na kotizaciju — prim. TASS). Veoma sam zahvalan svojim trenerima, Jaroslavu Aleksandroviču Prizantu i Aleksandru Vladimiroviču Rjazancevu, na znanju, podršci i vjeri u mene. Bez njih ništa ne bi bilo moguće.
— Ko vas od velikih velemajstora inspiriše? — Aleksandar Aljehin i Magnus Karlsen.
David Edmonds, John Eidinow:Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobbi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
1.nastavak
GLAVA 1 MEČ STOLJEĆA
Poslije svih tih godina ponovo sam se osjetio kao ratni dopisnik. Artur Kestler
Kad igrate protiv Bobija, pitanje nije da li ćete pobijediti ili ne; pitanje je da li ćete preživjeti. Boris Spaski
11.jula 1972. godine, utorak, pet sati popodne. Sva mjesta u dvorani Laugardalshöll, neuglednog sportskog kompleksa u Rejkjaviku, rasprodata su. Na sceni, Boris Vasiljevič Spaski, tridesetpetogodišnji svjetski šampion u šahu, sjedi sam za šahovskom tablom. Igra bijelim figurama. Tačno u zakazano vrijeme, njemački sudija Lotar Šmid pokreće satove. Spaski uzima pješaka na daminom krilu i pomjera ga dva polja naprijed. Šahovski kralj iz Sovjetskog Saveza brani svoju titulu, osvojenu 1969. godine; titulu koju je njegova zemlja nasljeđivala bez prekida još od kraja Drugog svjetskog rata. Pogled mu je usmjeren ka suprotnoj strani. Skupa, niska stolica sa šarkama, presvučena crnom kožom, donesena posebno za njegovog protivnika, zjapi prazna.
Šest minuta kasnije, pojavljuje se američki izazivač za titulu svjetskog šampiona, Bobi Fišer. Dvoranom se prolama uzdah olakšanja. Zbog Fišerovog odbijanja da napusti Njujork na vrijeme za otvaranje meča, prva partija već je bila odložena, i mnogi su se bojali da se možda nikada neće ni pojaviti—s Fišerom nikada ništa nije bilo sigurno. No, sada se nad tablom pruža velika ruka, uzima crnog kraljevog konja i postavlja ga na f6.
U tihom glavnom gradu dalekog Islanda počinje duel već nazvan "Meč stoljeća".
Svjetsko prvenstvo u šahu održava se od 1886. godine. Ali ovaj meč izazvao je neviđenu pažnju, kakva se do tada nije vidjela u istoriji takmičenja. Nagradni fond iznosio je 250.000 dolara—gotovo dvadeset puta više nego u prethodnom meču, kada je Boris Spaski pobijedio tadašnjeg šampiona, svog sunarodnika Tigrana Petrosjana.
Zašto su upravo ove partije dospjele u televizijske vijesti i od komentatora načinile zvijezde? Iako je šah u komunističkom bloku odavno postao narodni sport, kako se desilo da je na Zapadu odjednom prerastao u kolektivnu opsesiju—modni fenomen poput čarlstona, kanaste ili hulahopa—o kojem su ljudi mogli raspravljati u baru s neznancima ili za večerom s prijateljima?
Meč iz 1972. godine ovjekovječeno je na filmu, u pozorištu i u pjesmama. On i dalje ostaje najpoznatiji šahovski duel u istoriji. Sličan meč više se nikada neće ponoviti. I to gotovo da nema veze sa samom igrom. Da je bilo drugačije, priča iz Rejkjavika ostala bi zapisana samo u šahovskim knjigama i stotinama izvještaja posvećenih isključivo analizi odigranih partija (a takvih izvora ima mnogo, većina njih napisanih tokom ili neposredno nakon meča). Međutim, ono što je ovaj duel učinilo jedinstvenim i neodoljivim nije bilo vezano za šahovsku tablu; sve je počelo sa uvjerenjem da se odvija istorijski događaj.
Za zapadne komentatore značaj ove borbe bio je sasvim jasan. Usamljena američka zvijezda izazivala je dugogodišnju dominaciju sovjetskih šahista u borbi za titulu svjetskog prvaka. Fišerova pobjeda srušila bi sovjetsku tvrdnju da njihova nadmoć u šahu odražava superiornost socijalističkog političkog sistema. Šahovska tabla simbolizovala je bojno polje Hladnog rata, gdje je šampion slobodnog svijeta vodio bitku za demokratiju protiv činovnika sovjetske socijalističke mašine. To je bio vrhunac šaha, koji je svojim zracima obasjavao publiku u betonskoj dvorani islandskog sportskog kompleksa.
Uzevši u obzir neprijateljstvo između dvije velike sile u vrijeme Hladnog rata, ovakvo tumačenje meča bilo je neizbježno. Ali sada, sa istorijske distance, možemo sagledati događaje iz novih uglova, oslobođeni iskrivljenog pogleda tog burnog vremena, otkrivajući suptilne i iznenađujuće detalje koji su ostali neprimijećeni 1972. godine. Kraj Hladnog rata omogućio je pristup ljudima i dokumentima koji bacaju svjetlo na unutrašnji život sovjetskog imperijalnog monolita. Dokumenti iz Bijele kuće, američkog Stejt departmenta i izvještaji FBI-ja nude novi uvid u zvanične stavove o meču i samom Fišeru. Ovo takmičenje nije bilo samo puka ideološka konfrontacija; ono se odvijalo na više nivoa, od kojih je šah bio samo jedan aspekt. Rejkjavik je postao čvorište ukrštanja brojnih ličnih interesa, moralnih i pravnih dilema, društvenih i političkih uvjerenja.
Ipak, u najvećoj mjeri, ova priča duguje svoju slavu Bobiju Fišeru—temperamentnom geniju, istovremeno fascinantnom i šokantnom, privlačnom i odbijajućem. U 1972. godini imao je svega dvadeset devet godina, ali već čitavu deceniju nalazio se na vrhu šahovskog svijeta, bivajući objekt sve većeg divljenja još od djetinjstva.
GLAVA 2 DJEČAK IZ BRUKLINA
Fišer želi da uđe u istoriju sam. Migel Najdorf
Robert Džejms Fišer došao je na svijet zbog šaha 9. marta 1943. godine, rodivši se u Čikagu, u 14:39 popodne. Odrastao je u nemirnom, užurbanom okruženju, čiji je idealizovani portret stvarao Norman Rokvel na naslovnicama Saturday Evening Posta—Amerike srednje klase, prosperitetne, prijateljski nastrojene, sa sigurnim poslovima, gdje su porodica i društvena odgovornost bili u prvom planu.
Međutim, Fišerova porodica nikada ne bi dospjela na naslovnu stranu tog magazina. Fišer nikada nije upoznao čovjeka čije je ime u njegovom rodnom listu bilo upisano pod „otac“—Geharda, njemačkog biofizičara. Njegova majka, Regina, porijeklom poljska Jevrejka, bila je izuzetna žena—pametna i autoritativna. Osim Bobija, odgajala je i njegovu pet godina stariju sestru Džoanu. Tokom čitavog Fišerovog djetinjstva, Regina se neprestano borila sa finansijama, radeći iznad svojih mogućnosti kako bi obezbijedila djeci odjeću i hranu. Ipak, bila je nevjerovatno snalažljiva.
Posla je bilo—Amerika je ulazila u eru obilja radnih mjesta. Državne investicije u vojnu industriju, spoj proizvodnih inovacija i optimističkog stava „mi to možemo“, učinili su SAD najmoćnijom i najproduktivnijom nacijom u istoriji. Američka ekonomija već je decenijama nadmašivala evropske, a sada je prihod po glavi stanovnika bio dvostruko veći od onog u najrazvijenijim zemljama Zapadne Evrope, koje su se sporo oporavljale od Drugog svjetskog rata, uprkos velikim američkim ulaganjima. Demobilisani vojnici vraćali su se iz Evrope i Pacifika na sigurna radna mjesta, visoke plate i karijerne prilike, na ručkove i kioske s hot-dogovima. Domovi su se punili aparatima dizajniranim da uštede vrijeme i trud domaćica, dok su glavne ulice bile preplavljene robom svih vrsta. Televizija je osvajala zemlju, donoseći eru kulturnog optimizma.
Vojnici su se vraćali tokom administracije predsjednika Trumana, čovjeka vođenog uvjerenjem da mu je misija suzbijanje sovjetske ekspanzije i stvaranje sigurnog svijeta za demokratiju.
Tokom rata, Regina je iz Čikaga otputovala u Vašington da posjeti bliskog prijatelja, doktora Pola Nemenjija, porijeklom Mađara, zatim se preselila u Ajdaho, gdje je nekoliko mjeseci studirala hemiju i strane jezike. Potom je radila kao stenografkinja u Oregonu, zatim kao varilac u brodogradilištu. Na jugu, u Arizoni, predavala je u osnovnoj školi, da bi se na kraju preselila na istočnu obalu, gdje je stekla diplomu medicinske sestre i zaposlila se u struci. Konačno, porodica se skrasila u Bruklinu, u stanu „Q“ na adresi 560 Linkoln Plejs—malom, skromnom, ali pristojnom. Upravo je u Bruklinu Fišer proveo svoje djetinjstvo. To se pokazalo kao srećna okolnost—ako je Amerika imala šahovsku prijestonicu, to je bez sumnje bio Njujork.
Fišer je odrastao kao povučeno dijete, oduševljeno jedino društvenim igrama i zagonetkama. Kada je imao šest godina, njegova sestra Džoana donijela mu je šahovski komplet. Zajedno su učili igru prateći uputstva. Međutim, Fišer se ubrzo toliko udubio u šah da se njegova majka zabrinula provodi li previše vremena sam. Odlučila je da objavi oglas u lokalnom listu Brooklyn Eagle, kako bi pronašla sinu šahovskog sparing-partnera. Ipak, oglas nikada nije izašao—urednici nisu znali u koju rubriku da ga smjeste. Ali, ono što su uradili donijelo im je posebno mjesto u šahovskoj istoriji: proslijedili su oglas veteranu šahovskog novinarstva, uticajnom Hermanu Helmsu. U januaru 1951. godine, on je poslao pismo Regini Fišer, savjetujući je da sina dovede u Bruklinski šahovski klub.
Tokom narednih nekoliko godina, Fišer je provodio sate trenirajući pod vođstvom predsjednika kluba, Karmajna Nigra. Iako je bio razočaran sopstvenim sinom, koji nije pokazivao nikakvo interesovanje za šah, Nigro je bio oduševljen strašću mladog Bobija. Ako bi klub bio zatvoren, Fišer bi molio majku da ga odvede u Vašington Skver park na Menhetnu, gdje su šah igrali svi—od bogatih brokera sa Vol Strita do beskućnika alkoholičara.
Na Regininu zabrinutost, Fišerova opsesija šahom nije jenjavala, pa je odlučila da ga odvede na pregled u dječiju psihijatrijsku kliniku u Jevrejskoj bolnici u Bruklinu. Doktor Harold Klajn ga je pregledao i rekao joj da ne brine zbog sitnica. Kako je odrastao, Fišer je počeo sam da odlazi na Menhetn, a njegova majka bi dolazila po njega kasno uveče.
Fišerov genije nije bio odmah vidljiv. Imao je talenat, duboko intuitivno razumijevanje igre, dobro je igrao u klupskim partijama i turnirima, ali nije se isticao. Do jedanaeste godine, kako je sam rekao, bio je „samo dobar“.
Godine 1955. počeo je da posećuje Manhetnski šahovski klub i ubrzo je počeo rapidno da napreduje. Taj klub bio je mjesto okupljanja uticajnih ljudi; prema riječima američkog šahiste Džima Šervina, atmosfera je bila „prilično uglađena, dolazili su pristojni bijelci“.
Godinu dana kasnije, Fišer je postao član Hotorna, neformalne grupe šahovskih majstora koji su se najmanje dva puta nedjeljno sastajali u domu Džeka Kolinsa. Kolins, vezan za invalidska kolica, živio je sa svojom sestrom Etel, koja je brinula o njemu, i trenirao je nekoliko budućih velemajstora, uključujući Vilijama Lombardija i Roberta Birna. Kolins je imao ogroman uticaj na Fišera. Posjedovao je bogatu šahovsku biblioteku, i upravo je kod njega Fišer prvi put razvio strast prema šahovskoj literaturi—strast koja je s vremenom postala nezasita.
Fišer je takođe igrao u drugim šahovskim klubovima, poput Maršalovog kluba u Grinič Vilidžu, koji je okupljao mlade igrače, i u Fli-hausu na 42. ulici, gdje su partije često bile igrane za male uloge. Ako bi neko u Fli-hausu poželio da malo zaradi, najlakša meta bio bi „naivni Sem“.
Glasine o pojavi novog vunderkinda polako su se širile po šahovskom društvu. Dječak sa takvim potencijalom nije se pojavio od 1920. godine, kada je devetogodišnji Poljak Semy Reshevsky prvi put napravio turneju po Sjedinjenim Američkim Državama. Sa trinaest godina, Fišer je već primao pozivnice za simultanke, gdje se borio protiv više igrača istovremeno. Jednu takvu partiju odigrao je na Kubi, gdje je otišao sa svojom majkom. U julu 1956. godine, on je pobijedio na američkom prvenstvu za juniore, postavši najmlađi pobjednik u istoriji. Iste godine, ponuđeno mu je da učestvuje na elitnom turniru za Rosenwaldov pehar. To je bilo takmičenje po kružnoj sistemu (svaki učesnik igra sa svim ostalim) za najboljeg šahistu zemlje, koje se smatralo najprestižnijim u američkom šahovskom kalendaru. Taktičko remek-djelo Fišera protiv Donalda Birna (brata Roberta) odmah je, iako pomalo preuveličano, postalo poznato kao najbolja partija stoljeća. Ova blistava šahovska partija, višeslojna u svojoj složenosti i izraz hrabrog i odvažnog shvatanja igre, proučavana je širom svijeta. Prema riječima međunarodnog majstora Boba Vejda, 17. potez, kada je Fišer (crni) pomjerio lovca na e6, ignorišući napad na svoju damu, podigao je partiju na „nedostižnu visinu“. U stvari, Fišer nije imao alternativu ovom potezu, jer bi svi drugi doveli do poraza; ali brzina kojom je njegov protivnik doživio slom izgledala je kao čudo za ljubitelje šaha. Već u 25. potezu postalo je jasno da su figure Birna bile u očajnoj situaciji. Sovjetski velemajstor Jurij Averbah kaže da je nakon ove partije shvatio: šahovska hegemonija SSSR-a bila je ugrožena.
Fišer je postajao visok, nespretan tinejdžer, a njegove sposobnosti su se razvijale i jačale nevjerovatnom brzinom. Tokom zime 1957/58. godine ponovo je učestvovao na Rosenwaldovom turniru. Ovaj put značaj rezultata bio je dvostruko veći: na osnovu njega su se određivali šampion Sjedinjenih Država i američki igrači koji će učestvovati na međuzonskom turniru. Fišer nije izgubio nijednu partiju i dva mjeseca prije svog petnaestog rođendana postao je šampion SAD! Ovu titulu je osvojio još osam puta.
Fišer kao četrnaestogodišnjak. Najmlađi šampion SAD-a među juniorima, za nekoliko mjeseci postaće najmlađi šampion SAD-a uopšte.
Sada je Fišer dospio na naslovne stranice novina. Novinari su oduševljeno izvještavali da su njegovo znanje u otvaranjima, tehničke vještine i intuitivna saznanja bila na istom nivou kao kod veterana-velemajstora. 1957. godine, Regina je napisala sovjetskom lideru Nikiti Hruščovu pismo sa zahtjevom da njenom sinu pošalje pozivnicu za Međunarodni festival mladih i studenata. Međutim, odgovor je stigao prekasno, da bi Fišer mogao da ode. Do tog trenutka bio je siguran da će jednog dana postati šampion svijeta i pripremao se da posjeti Moskvu, tu šahovsku Meku, kako bi igrao protiv najboljih majstora. Otišao je u Moskvu godinu dana kasnije, ovaj put sa sestrom.
Putovanje se pretvorilo u noćnu moru. Nije bilo u pitanju loš doček. Naprotiv, Sovjetski Savez ga je primio kao počasnog gosta, smjestivši ga u luksuzni hotel, obezbijedivši auto, vozača i prevodioca. Ponudili su mu da posjeti Kremlj i Boljšoj teatar. Međutim, Fišer je odbio sve te ponude — došao je da igra šah! Svako jutro je išao u Centralni šahovski klub, vraćao se u hotel na ručak i ponovo nestajao u klubu do večeri, gdje su mu protivnici, među ostalim, bili mladi ruski majstori Aleksandar Nikitin i Evgenij Vasiukov. Šefu odjela za šah u Sportskom komitetu Levu Abramovu, koji je bio odgovoran za njegov boravak u SSSR-u, Fišer je rekao da bi volio da igra sa velemajstorima. Abramov tvrdi da je kontaktirao mnoge velemajstore, ali mladi američki šampion je pitao koliko će mu platiti. Abramov je odgovorio da nije običaj u njegovoj zemlji da plaćaju goste. Kao rezultat toga, Fišer je odigrao samo nekoliko blic partija sa budućim šampionom svijeta Tigranom Petrosjanom. Čak i u tom uzrastu, Fišerova želja za priznanjem bila je očigledna. Njegovo nepoštovanje bilo je potaknuto duboko usađenom mržnjom prema svemu sovjetskom, koje je bila aktivno podržavano rastućim antikomunističkim okruženjem u SAD-u. Fišerov prevodilac je prijavio nadređenima da se ponaša grubo, i tako je hodočašće završeno. Američki vladini dokumenti sadrže izvještaj da je Fišer, dok je bio u Moskovskom šahovskom klubu, uvredljivo nazvao Ruse u razglednici koju je cenzor mogao da pokaže sovjetskim šahovskim vlastima.
Sledećih petnaest godina karijera Fišera predstavljala je dugu, neujednačenu, vijugavu stazu; izluđivao je one koji su ga podržavali, slijedeći svoj cilj – borbu za šahovsku krunu. U to vrijeme, da bi se postalo izazivačem svjetskog prvaka, bilo je potrebno preći tri prepreke. Prva je bila regionalna faza – zonski turnir. Zatim je dolazila međunarodna faza – međuzonski turnir. Na kraju, pobjednici međuzonskog turnira su se sastajali u borbi nazvanoj turnir kandidata. Pobjednik tog takmičenja sticao je pravo da se suoči sa svjetskim šampionom u meču za titulu. Čitav ciklus prvenstva održavao se otprilike jednom u tri godine.
Osvojivši američko prvenstvo, Fišer je automatski stekao pravo da učestvuje na međuzonskom turniru 1958. godine, koji se održavao u jugoslovenskom ljetovalištu Portorož. Samouvjereno je izjavio da mu je strategija na putu do turnira kandidata – remizirati sa jakim velemajstorima i pobijediti slabije, a ta predviđanja su dočekana kao mladalačko hvalisanje. Ipak, Fišer je skoro ostvario svoju najavu, pobijedivši šest partija, izgubivši samo dvije i remiziravši pet puta. Tako je postao najmlađi međunarodni velemajstor u istoriji šaha. Njegova igra bila je s razlogom nazvana izuzetnom, obezbijedivši mu mjesto na turniru kandidata, koji je trebalo da se održi sljedeće godine u Jugoslaviji.
Kontrast između zvjezdanog statusa u međunarodnom šahu i običnog života srednjoškolca bio bi težak za bilo kog petnaestogodišnjaka, čak i iz stabilne porodice – a Fišer to nije imao. Stalno se svađao sa svojom autoritativnom majkom. Nosio je i neke njene osobine – na primjer, izuzetnu inteligenciju. Bila je vrhunski lingvista, pored engleskog govorila je još pet jezika: francuski, njemački, ruski, španski i portugalski. Kažu (možda uz pretjerivanje) da je diplomu medicinske sestre na Univerzitetu u Njujorku stekla s najboljim ocjenama u istoriji. Poput Bobija, imala je urođenu netrpeljivost prema autoritetima i bila je potpuni nekonformista. Složena i beskompromisna ličnost, Regina je rijetko s kim komunicirala i gotovo da nije imala prijatelje. Nerijetko se ponašala kao da je glavna dužnost Šahovske federacije i vlade SAD-a bila da tetoši i podržava talenat njenog sina: redovno je prisustvovala sastancima federacije, energično lobirajući za veće finansiranje Bobijeve karijere. Ukratko, za introvertnog, tvrdoglavog i samostalnog tinejdžera, ona je morala izgledati kao „izvor svih problema“.
U lokalnoj školi Erasmus-Hol, Fišer se povlačio u sebe i nije pokazivao interesovanje ni za šta drugo osim za šah. Malo je učio i ignorisao nametnute autoritete. Nije shvatao kako bi mu srednjoškolska diploma mogla pomoći u njegovom istinskom pozivu i karijeri koja mu je bila suđena. Profesori su prepoznavali njegov izuzetni um, ali ga je bilo nemoguće podučavati. Ponekad bi na časovima vadio džepni šah, a čak i kada bi mu ga oduzeli, nisu mogli zaustaviti njegov um da luta po 64 polja. Možda nisu ni slutili koliko se nesigurno osjećao izvan šahovske table. Čim mu se ukazala prilika, napustio je školu.
Živeći u svom svijetu, Fišer nije pokazivao nikakav interes za ono što se dešava oko njega. U međuvremenu, Amerika se nalazila na ivici društvenog preokreta – društvo Normana Rokvela i časopisa Saturday Evening Post raspadalo se pred očima. Najdublji raskol bio je u rasnom pitanju: ulice su preplavili protestni marševi za građanska prava. Godine 1963. Martin Luter King poveo je 250 hiljada demonstranata kroz Vašington, izgovorivši istorijski govor: "Imam san..." Već 1964. Kasijus Klej odbacio je svoje „ropsko ime“ i postao Muhamed Ali. Na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. sprinter Tomi Smit, osvojivši zlato, podigao pesnicu u znak borbe Afroamerikanaca za prava. Talas pobuna zahvatio je crnačka geta širom zemlje. Kingovu doktrinu mirnog otpora odbacili su radikalniji Malcom X i Stokli Karmajkl.
U isto vrijeme, administracija Lindona Džonsona sve dublje je tonula u dugove, koje nije stvarala samo borba protiv rasne nejednakosti, diskriminacije i siromaštva, već i eskalirajući rat u Vijetnamu, u kojem je 58 hiljada Amerikanaca izgubilo život, a 300 hiljada bilo ranjeno. „Brojanje vreća s tijelima“ postalo je dio javnih debata i lične boli; antiratne demonstracije potresale su ulice i univerzitete, dovodeći u pitanje američke vrijednosti. Pokret protiv rata stopio se s borbom za građanska prava, a studenti su počeli igrati sve značajniju političku ulogu.
Esmond Rajt u „Američkom snu“ opisuje kako su „roditelji u čudu posmatrali djecu koja su napuštala koledže, spaljivala pozive za regrutaciju, puštala kosu i pridruživala se slobodnim komunama, gdje su alkohol, droge i seks bili lako dostupni“. „Uključi se, uskladi se, uhvati fazon“ – mantra harvardskog gurua LSD-a Timotija Lirija (koristio je partije šaha kao vizuelno pojačanje svoje teorije o drogama: „Život je šahovska partija iskustva, u koju se upuštamo“).
Međutim, u nekim krajevima gdje je cvjetala kontrakultura, droge i oružje su postajali sve dostupniji, dok su bande i nasilje uzimali maha. Naglo je rastao gradski kriminal, a broj zatvorenika se povećavao.
Predsjednik Nikson, koji je naslijedio Džonsona, suprotstavljao je studente – „lijenštine koje dižu u vazduh univerzitetske kampuse“ – mladim ljudima koji „samo rade svoj posao... Oni stoje uspravno i ponosni su“.
Četvrtog maja 1970. godine, vojnici Nacionalne garde otvorili su vatru na demonstrante na Kent univerzitetu u Ohaju, ubivši četvoro i ranivši jedanaest studenata. Izbili su neredi, a guverneri država, u strahu od mogućih masovnih nemira, poslali su Nacionalnu gardu u obrazovne institucije širom zemlje.
Ipak, temelj društva ostala je stara Amerika. Početkom sedamdesetih vojska je počela povlačenje iz Vijetnama, ostvarena je „ekonomska ušteda u milijardama“, i 1972. godine „tiha većina“ bila je spremna da Ričarda Niksona ponovo vrati u Bijelu kuću.
Mladi Fišer je počeo da pokazuje osobine karaktera zbog kojih će ga kasnije i sa strahopoštovanjem i s oprezom doživljavati. Vladini dokumenti iz tog perioda navode da „Stejt department više ne želi da ga šalje u inostranstvo kao predstavnika Sjedinjenih Država“.
Opsesiji šahom i uvjerenju da je najbolji na svijetu pridodao je i težnju ka potpunoj kontroli, ne trpeći nikakve kompromise. Ionako zategnuti odnosi s majkom dodatno su se pogoršali do te mjere da se ona preselila u drugi stan, nastanivši se kod prijatelja u Bronksu, na Longfelou aveniji, ostavivši sina da živi sam.
Posjetioci su zapažali da živi u potpunom haosu – odjeća je bila razbacana po podu, svuda su ležale šahovske knjige i časopisi. Stan je imao četiri sobe i tri kreveta. Pričalo se da je svake noći spavao u drugom krevetu, a pored njega je uvijek bila šahovska tabla.
Borisa Spaskog Fišer je prvi put vidio 1960. godine, na turniru u Mar del Plati, u Argentini. Obojica su podijelili prvo mjesto, prestigavši za dva poena sovjetskog velemajstora Davida Bronštajna, koji je zauzeo treće mjesto.
U međusobnoj partiji, Spaski, koji je igrao bijelim figurama, odabrao je Kraljev gambit – agresivno otvaranje u kojem bijeli žrtvuje pješaka da bi ovladao centrom table i brzo razvio snagu figura. (Kasnije je ovaj gambit izgubio na značaju: precizna igra crnog gotovo da ne ostavlja bijelom mogućnost da nadoknadi gubitak pješaka).
Fišer analizira ovu partiju u knjizi Moje 60 nezaboravnih partija. Po njegovom mišljenju, ključna greška bila je to što na 23. potezu nije zamijenio dame i prešao u završnicu s prednošću pješaka. U 25. potezu, kako sam piše, „počeo je da osjeća određenu zabrinutost, ali teško je bilo pretpostaviti da će se pozicija raspasti već kroz četiri poteza!“ Tri poteza kasnije postalo je jasno da mu je lovac neodbranjiv. „Shvatio sam da gubim figuru, ali jednostavno nisam mogao da vjerujem svojim očima. Posljednji potez je možda bilo bolje i ne odigrati...“
Te iste godine Fišer je pobijedio na manjem turniru na Islandu, prvi put boraveći u toj zemlji.
U martu 1962, Fišer, koji još nije napunio dvadeset godina, ubjedljivo je trijumfovao na međuzonskom turniru u Stokholmu. Bio je prvi nesovjetski igrač koji je osvojio takvo takmičenje, čime je osigurao mjesto na turniru kandidata, održanom dva mjeseca kasnije na ostrvu Kurasao u Holandskoj Zapadnoj Indiji.
Fišer je bio jedan od favorita – ili se, barem, tako nazivao. Međutim, započeo je turnir loše i, iako je kasnije popravio rezultat, završio je tek na četvrtom mjestu, zaostajući nekoliko poena za vodećima – Tigranom Petrosjanom, Paulom Keresom i Efimom Gelerom.
Mišljenja komentatora bila su podijeljena: neki su smatrali da Fišer još nije dostigao šahovsku zrelost, dok su drugi vjerovali da je jednostavno bio van forme.
Šampion imao je svoje objašnjenje za neuspjeh, koje je samo dodatno učvrstilo njegovo uvjerenje u sopstvenu nepobjedivost: ako nije pobijedio, to je bilo samo zato što je postao žrtva tajnog dogovora.
U članku objavljenom u američkom nedjeljniku Sports Illustrated, Fišer je žestoko napao sovjetske velemajstore, optužujući ih za zavjeru. Tvrdio je da su svih dvanaest partija između Petrosjana, Keresa i Gelera završene remijem, od kojih su mnoge bile odigrane brzo.
Pisao je da su se igrači unaprijed dogovorili o tome kako bi sačuvali intelektualnu i fizičku energiju za borbu protiv stranih šahista, posebno protiv njega. Zaključio je: „Kontrola Rusa dostigla je nivo na kojem u svjetskom prvenstvu više nema mjesta poštenoj borbi.“
Čak i ako sovjetski učesnici nisu igrali punom snagom jedni protiv drugih (velemajstor Viktor Korčnoj, danas državljanin Švajcarske, a tada sovjetski igrač i učesnik turnira na Kurasau, tvrdi da je upravo tako bilo), to su mogli da rade samo zato što je Fišer zaostajao po poenima. Da je situacija bila drugačija, morali bi se boriti za pobjedu kako bi ga nadmašili.
Velemajstor Artur Bisgajer, koji je na Kurasau bio pomoćnik i Fišeru i drugom američkom učesniku Palu Benku, negira ove optužbe: „Apsurdno je tvrditi da su Sovjeti varali. Naravno, pristajali su na remije, ali samo zato što su imali veliku prednost u poenima u odnosu na ostale igrače. Fišerove žalbe bile su samo izraz njegove lične netrpeljivosti.“
Fišerova težnja ka kontroli bila je nespojiva s poštovanjem prava drugih, a njegov bijes mogao se ispoljiti u gotovo svakoj situaciji. Na Kurasau je i Bisgajer, čiji je glavni zadatak bio „smirivati Fišerove izlive frustracije kada bi ostvario loše rezultate“, i sam upao u mrežu mračnog raspoloženja mladog šahiste.
Fišer je smatrao da, budući da je on najbolji američki predstavnik na turniru, Bisgajer treba da se brine isključivo o njemu, ostavljajući Benka da se snalazi sam.
Nešto prije ponoći 9. maja, Benko, koji je tada imao trideset tri godine, došao je u Fišerovu sobu tražeći Bisgajera – bila mu je potrebna pomoć u analizi odložene partije s Petrosjanom. Fišer i Benko su ubrzo počeli da se svađaju, a Bisgajer je kasnije opisao sukob kao „pravu tuču“.
Sljedećeg dana Fišer je poslao pismo organizacionom komitetu, zahtijevajući da Benko bude kažnjen novčanom kaznom i/ili isključen iz turnira. Međutim, na pismo niko nije obratio pažnju.
Bisgajer se sjeća i još čudnijih događaja koji su se dešavali na Kurasau. Nakon prve polovine turnira, učesnici su otputovali na tropsko ostrvo Sen Martin.
„Dolazio sam kod njega svaki dan da ga ohrabrim i izvučem iz depresivnog raspoloženja. Jednom prilikom vidio sam da su vrata njegove sobe otvorena, a u ruci mu je bila cipela. Pitao sam ga: ‘Zašto držiš vrata otvorena? U sobu će uletjeti insekti.’ A on mi je odgovorio: ‘Upravo to i želim.’ Ispostavilo se da je hvatao te nesrećne životinje i kidao im noge. Bilo je i drugih sličnih stvari. To je bilo zastrašujuće. Da nije bio šahista, sasvim lako bi mogao postati opasan psihopata.“
Pobjednik tog turnira bio je Tigran Petrosjan, koji je 1963. postao svjetski šampion. S obzirom na žestoku konkurenciju za titulu 1966. godine, Fišer je izjavio da neće učestvovati u kvalifikacionom ciklusu za Svjetsko prvenstvo dok se sistem ne reformiše kako bi se spriječili dogovori. Uspio je da dobije šta je htio – uskoro je objavljeno da se turnir kandidata zamjenjuje serijom eliminacionih mečeva.
Problemi su počeli da se javljaju i s organizatorima turnira. Fišerovo prisustvo zahtijevalo je visoke honorare, koje su sponzori nerado isplaćivali, iako su znali da američki šahista dodaje sjaj svakom turniru i privlači pažnju publike.
Međutim, novac je bio samo dio problema. Strogi standardi koje je Fišer postavljao morali su biti ispunjeni – osvjetljenje šahovske table smjelo je biti samo direktno, a publika se morala nalaziti dovoljno daleko da ne ometa igru. Njegov zahtjev da se raspored partija prilagođava njegovim religioznim praksama bio je lakše razumljiv (slično je ranije zahtijevao i Reševski, ortodoksni Jevrejin).
Sredinom 60-ih Fišer se našao uvučen u Svjetsku Crkvu Gospodnju, iako formalno nikada nije postao njen član. To je bila brzo rastuća fundamentalistička sekta sa sjedištem u Pasadeni, na jugu Kalifornije, koja je imala oko 75 hiljada sljedbenika u 300 kongregacija širom zemlje i van njenih granica.
Osnivač sekte bio je Herbert Armstrong, bivši dizajner novinskih oglasa koji se pretvorio u harizmatičnog radijskog propovjednika. Na osnovu Biblije kreirao je teološki „koktel“, kombinujući judaizam, spasenje kroz Isusa Hrista i strogu moralnost. Sljedbenici su morali poštovati jevrejsku subotu, jevrejsku Pashu i pridržavati se košer ishrane.
Fišer je, uz jedan izuzetak, slijedio vjerske propise ove crkve – nastojao je da se hrani u skladu s pravilima i strogo je poštovao subotu. Ipak, čak i u tom slučaju, djelovalo je da on pravila crkve tumači na svoj način, kao što je tumačio i pravila turnira.
Jevgenij Vasjukov piše: „Ne želim da dovodim u pitanje iskrenost Fišerovih vjerskih uvjerenja, ali bilo je čudno gledati ga kako subotom dolazi u turnirsku salu, analizira završene partije, a jednom čak prilazi našim velemajstorima i traži da ga nauče da igra domine.“
Pravilo koje je Fišer potpuno ignorisao odnosilo se na crkvenu zabranu društvenih igara, koje su smatrane „lakomislenim razonodama“.
U decembru 1963. godine Fišer je učestvovao na američkom prvenstvu. Već ga je osvojio pet puta, ali niko nije mogao predvidjeti rezultate te godine. Igrajući protiv jedanaest najpoznatijih šahista u zemlji, pobijedio je u svim partijama! Bio je to jedinstven događaj, „istorijski“, kako je s pravom primijetila štampa.
Osvojiti nacionalni šampionat je jedno, pobjeđivati na njemu više godina zaredom je drugo, ali odigrati čitav turnir bez ijednog poraza i bez ijednog remija – to je zaista nevjerovatno. Fišer je dokazao samom sebi da je igrač potpuno drugačijeg nivoa.
U tako sjajnoj formi, on je predstavljao ozbiljnu prijetnju sovjetskim velemajstorima, a šahovski svijet je s nestrpljenjem očekivao njegov nastup na međuzonskom turniru 1964. godine u Amsterdamu. Preskočiti taj kvalifikacioni ciklus značilo bi da neće moći da se bori za titulu svjetskog prvaka do kraja narednog ciklusa, odnosno do 1969. godine.
Naravno, to je bila prilika koju nije trebalo propustiti. Međutim, i dalje bijesan na „sovjetske prevarante“, Fišer je odbio da učestvuje. A kada je ostao bez onoga što je toliko strastveno želio, svoju ljutnju je usmjerio ka sebi.
Pola druge godine nije igrao nijedan turnir. Ponude su stizale, ali ih je odbijao ili je tražio honorare toliko visoke da su odbijali čak i najizdašnije sponzore. Tako je, sa samo dvadeset jednom godinom, prvi put otišao u „penziju“.
Takmičenje koje ga je podstaklo da se vrati održavalo se u Havani i otvaralo u avgustu 1965. godine. Nakon katastrofe na Kurasau, kako je sam nazivao taj turnir, to je bilo prvo Fišerovo pojavljivanje na međunarodnoj sceni. Za Amerikanca, učešće na Memorijalu Kapablanke predstavljalo je diplomatski izazov.
Turnir se održavao nekoliko godina nakon fijaska u Zalivu svinja i Kubanske raketne krize. Kontakti između Kube i SAD bili su svedeni na minimum, a kada se Fišer obratio Stejt departmentu tražeći dozvolu da posjeti Kubu, odlučno su ga odbili.
Umjesto da se suoči s američkom birokratijom, Fišer je pronašao drugo rješenje i predložio da igra putem teleksa (neki tvrde da je ideja potekla od kubanskog šahovskog organizatora Hose Luisa Barrerasa). Ovo rješenje koštalo je Kubance 10 hiljada dolara.
Međutim, Fišerova potreba za potpunom kontrolom bila je potcijenjena. Prije početka turnira pročitao je da je Kastro nazvao njegovo učešće propagandnom pobjedom. Fišer je odmah poslao kubanskom lideru telegram u kojem je saopštio da se povlači iz turnira:
„Mogao bih učestvovati samo ako biste mi odmah poslali telegram u kojem me uvjeravate da ni vi, ni vaša vlada nećete pokušati politički profitirati od mog nastupa na turniru.“
Za one koji proučavaju psihologiju Fišera, odgovor Kastra predstavlja veliko interesovanje, budući da je kubanski lider odlučno odbio da slijedi njegova naređenja. Kuba, odgovorio je on, ne treba takve „propagandne uspjehe“. „Ako ste se uplašili, bilo bi bolje da izmislite druge izgovore ili da imate hrabrosti da ostanete pošteni.“ Fišer je pristao da igra i jedva stigao do drugog mjesta.
U januaru 1966. godine po sedmi put je postao šampion SAD, čime je stekao pravo da učestvuje na međuzonskom turniru u Tunisu, u gradu Susa. To je već bio njegov drugi pokušaj da dostigne svoj glavni cilj – titulu svjetskog šampiona. Pola godine kasnije u Sajta-Moniki (SAD) održan je dvokružni turnir, na kojem je učestvovao svjetski šampion Tigran Petrosjan zajedno sa poraženim pretendetom Borisom Spaskim. Prva polovina takmičenja za Fišera je prošla veoma loše – izgubio je tri partije zaredom, uključujući i onu sa Spaskim. Međutim, kao što je često bivalo, uspio je da prebrodi pad, sabere se i krene uzlaznom putanjom. U pretposljednjem kolu ponovo se susreo sa Spaskim. Ovoga puta Fišer je remizirao – i dalje nije mogao da pobijedi Rusa – a Spaski je zauzeo prvo mjesto, dok je Fišer bio drugi.
Fišer i Spaski sastali su se za tablom još jednom tokom šahovske olimpijade na Kubi u novembru 1966. Tada je došlo do incidenta gotovo diplomatskog nivoa, kada je sovjetska strana odbila da uskladi vrijeme održavanja meča sa vjerskim rasporedom Fišera. Na kraju je meč SSSR – SAD pomjeren, i stotine gledalaca su posmatrale kako Fišer i Spaski dodaju još jedan remi svojoj kolekciji. U tom trenutku igrali su jedan protiv drugog četiri puta: Spaski je pobijedio dvaput, a dvije partije su završene remijem. Tokom olimpijade, Kastro i Fišer su prijateljski komunicirali, kao da među njima nikada nije bilo tenzija.
Međuzonski turnir 1967. godine održavao se u hotelu „Sus-Palas“. Ono što se tada dogodilo i danas izaziva polemike. Fišer je bio favorit, i organizatori su učinili sve kako bi ambijent odgovarao njegovim zahtjevima, uključujući dodatne lampe za stolom i pravljenje rasporeda kola tako da i Fišer i Reševski budu slobodni tokom 24 sata, počevši od petka uveče, kao i za vrijeme vjerskih praznika. Ipak, turnir je potonuo u konflikte. Fišer je bio izuzetno osjetljiv na buku i gužvu, pa je jednom prilikom zahtijevao da se fotografi uklone iz sale. Iako je Bobi bio među vodećima, u sredini takmičenja, uvrijeđen što mu nije odobren dodatni slobodan dan, iznenada je napustio turnir i otišao u grad Tunis.
Sutradan je Fišer dobio nulu zbog nepojavljivanja na partiji protiv sovjetskog velemajstora Ajvara Gipslisa. Sekretarka američke ambasade uputila se na sastanak s njim zajedno s predsjednikom Tuniske šahovske federacije, moleći Fišera da se vrati... U narednom kolu trebalo je da igra protiv svog starog rivala Samjuela Reševskog. Reševski je posmatrao kako Fišerovo vrijeme na satu polako ističe, ubijeđen da će dobiti poen bez igre, međutim, pet minuta prije isteka vremenskog roka Fišer se ipak pojavio u sali i započeo partiju nevjerovatnom brzinom, igrajući izuzetno precizne poteze! Psihološki slomljen, Reševski nije bio u stanju da se nosi sa situacijom i brzo je kapitulirao, usprkos ogromnoj vremenskoj prednosti. Ogorčeni američki veteran išao je među ostalim učesnicima sa peticijom u kojoj je protestovao protiv takvog ponašanja Fišera.
Nakon toga Fišer je zahtijevao da mu se dozvoli da odigra propuštenu partiju s Gipslisom. Sudijska komisija i organizatori su razmatrali nastalu situaciju, shvatajući da će, ako mu izađu u susret, ostali učesnici to doživjeti kao pretjerano popuštanje jednom igraču. To bi izazvalo nezadovoljstvo. Na kraju je odlučeno da se Fišerov zahtjev odbije, i on je napustio turnir, prethodno iscijepavši na komade račun za „dodatne usluge“ koji mu je izdan na recepciji.
Na vrhuncu svoje snage Fišer je na čitave dvije godine nestao iz šahovskog svijeta. Djelovalo je kao da bi ta partija s Gipslisom mogla zauvijek da ga liši prilike da osvoji šampionsku titulu. Nakon međuzonskog turnira u Susu, Fišer se pretvorio u 'problematičnog šahistu', a njegove ekscentrične ispade pratile su oči čitavog svijeta uprte u mirnu, plemenitu i duboku kraljevsku igru. Međutim, neki od onih koji su od njega trpjeli tvrdili su da je to opis suviše blag i da je u Fišeru bilo nešto đavolsko. Pored tih ispada, ne treba zaboraviti ni to da mu je gotovo potpuno nedostajalo razumijevanje za ljude oko sebe, ma koliko mu bili odani, da je u ljudima budio ne samo poštovanje, već i strah, i da je bio spreman da rizikuje najviši cilj samo da bi sve oko njega bilo onako kako on želi.
GLAVA 3 MIMOFANT
U osnovi — apsolutna bol. L.A. Free Press
Jednom prilikom novinar Bi-bi-sija upitao je Fišera da li ga zabrinjava to što je čitav svoj život usredsredio isključivo na igru. To zaista jeste problem, potvrdio je Fišer, „jer, igrajući šah, gubite kontakt sa stvarnošću — ne idete na posao, ne komunicirate s ljudima. S vremena na vrijeme razmišljam da ostavim šah, ali šta drugo umijem da radim?“ Ovaj odgovor pokazuje veće razumijevanje situacije nego što se obično pripisuje Fišeru.
Čak i sa stanovišta drugih šahista, toliko duboko uranjanje Fišera u šah bilo je neobjašnjivo. Velemajstor Jurij Averbah priča o svom prvom susretu s njim na međuzonskom turniru u Portorožu 1958. godine. Novi američki šampion, petnaestogodišnji dječak, bio je odjeven u džemper i farmerke — elegantna odijela tek su dolazila. „Pomalo divlji u komunikaciji, bez ikakvog interesovanja gledao je na predivnu prirodu azurne obale Jadrana, nijednom nije otišao na plažu, nijednom se nije okupao u moru.“ Možda se dječak iz Bruklina nije osjećao prijatno na luksuznom jugoslovenskom ljetovalištu, ali ista slika viđena je i 1971. godine, kada se Fišer, kojem je tada bilo dvadeset osam, pripremao za meč s Petrosjanom i odsjeo u prvoklasnom njujorškom hotelu „Šeraton“. Uprava hotela mu je rezervisala luksuzni apartman i dočekala ga kao zvijezdu. Međutim, prelijep pogled kroz prozor ga je ometao, i Fišer je odbio ponudu, smjestivši se u skromnu sobu u zadnjem krilu.
Poznato je da je imao i druga interesovanja. Volio je da sluša muziku (posebno „Temptations“, „Four Tops“, džez i teški rok), čitao je stripove, čak i kad je odrastao („Tarzan“ i „Supermen“), povremeno gledao filmove (veliki obožavalac Džejmsa Dina). Sviđali su mu se svemirski brodovi i automobili. Uživao je u plivanju i stonom tenisu. Jednom se suočio s veoma iskusnim teniserom Martijem „Iglom“ Rajzmanom, koji je kasnije pisao: „Fišer je igrao stoni tenis isto kao šah: divlje, žestoko, tražeći u protivniku najslabiju tačku. Bio je nemilosrdan, besraman, hladnokrvni ubica...“
Ali sve te aktivnosti bile su samo privremeni odmor od njegove sveprožimajuće strasti. Odsustvo manira kod Fišera djelovalo je zapanjujuće. Ako bi mu se neko obratio, često se nije udostojio ni da okrene glavu u znak odgovora. Bivši predsjednik Šahovske federacije SAD Don Šulc prisjeća se kako je jednom ručao s Fišerom i drugim igračima. Ako bi razgovor skrenuo sa šaha, „Fišer bi se odmah nagnuo preko ivice stola, okrećući se svom džepnom šahu“. Ako ipak ne bi pokazivao ravnodušnost prema onome što se dešava, često je bio sumnjičav. Jedan novinar je pisao da Fišer, vjerovatno, čak i starog prijatelja pozdravlja kao da je došao s pozivom na sud.
Bio je poznat po svojoj bezosjećajnosti, koja se naročito ispoljavala tokom turnira. Njegovo kašnjenje moglo je da poremeti duševni mir protivnika, kao što se dogodilo sa Reševskim u Susu, ali se nikada nije izvinjavao. Jedini objekat prema kome je Fišer osjećao privrženost bile su šahovske figure. „On je saosjećao sa pozicijom tolikom snagom“, piše njegov biograf Frenk Brejdi, „da se moglo osjetiti kako mu svaka greška u igri, poput zaostalih pješaka ili slabog poteza konjem, nanosi gotovo fizički, a sigurno psihički bol. Da je mogao, pretvorio bi se u piona i sam stigao do željenog polja. U takvim trenucima Fišer je postajao sami šah.“
Imao je neiscrpnu energiju za šahovski rad. Kada mu je 1959. godine Danac Bent Larsen, koji je bio osam godina stariji od Fišera, pomagao kao sekundant u pripremama za partije na turniru kandidata u Jugoslaviji, šesnaestogodišnji tinejdžer ga je zadržavao do kasno u noć, insistirajući da čitavo slobodno vrijeme, uključujući i tokom večeri, mora posvetiti proučavanju otvaranja.
Kako čovjek koji živi za šah podnosi poraz? Oni koji su posmatrali Fišera imali su dva različita pogleda na to. Jedni su smatrali da bi poraz kod njega izazvao svojevrsni šok, da je to bio njegov najdublji strah, a da su stalno iznošeni zahtjevi raznih vrsta bili svjesna ili nesvjesna strategija izbjegavanja poraza u igri. Ovo mišljenje su dijelili i sovjetski zvanični krugovi. Bivši načelnik šahovskog odjeljenja Sportskog komiteta Lev Abramov napisao je članak pod naslovom „Tragedija Bobija Fišera“. Zašto „tragedija“?
Tragedija je u tome što je Fišer imao strah da sjedne za tablu. Najparadoksalnije je to što izuzetni, nevjerovatni šahista ponekad nije mogao da se natjera da izađe na partiju, a ako bi i savladao svoj „poremećaj“, osjećao bi nesigurnost sve dok ne bi ostvario pobjedu. Mislim da je to zaista bio poremećaj.
Sovjetski velemajstor i psiholog Nikolaj Krogijus se slaže s tom tvrdnjom: „Kao psihološki tip, Fišer podsjeća na francuskog maršala Masenu, koji nije mogao da se sabere prije bitke, ali bi se potpuno mijenjao čim bi bitka počela. Napoleon je govorio da je Masena pokazivao svoj talenat vojskovođe tek od trenutka 'kad topovi počnu da pucaju'“.
Prema drugom mišljenju, Fišer je bio toliko ubijeđen u svoju nadmoć da prosto nije mogao da zamisli poraz. Zbog toga bi čak i slučajni neuspjeh zadavao razoran udarac njegovom samopouzdanju. Postoji i konkretna potvrda za to: poznato je da bi, nakon rijetkih poraza, igrao ispod svog uobičajenog nivoa, sa nižim procentom pobjeda. Poraz lakše podnose oni igrači čiji pogled na svijet uključuje mogućnost sopstvenih grešaka. Još kao dječak, Fišer bi, kada bi izgubio u blic partiji, gdje nema pauze za razmišljanje, odmah vraćao figure na mjesto i zahtijevao novu partiju; to je ukazivalo na duboku psihološku potrebu da obnovi svoj imidž pobjednika. Poraz je često bio praćen suzama. Bobi je plakao na turniru kandidata 1959. godine, kada ga je pobijedio Mihail Talj. Suze su bile i sledeće godine, poslije poraza od Spaskog u Mar del Plati. Progonjen novinarima pred meč sa Petrosjanom: „Plačete li poslije poraza?“ — dvadesetosmogodišnji Fišer je odgovorio kao drzak školarac: „Ako ja plačem, onda se Rusi poslije poraza razbole.“
Međutim, najzanimljivije u fenomenu Fišera nije bilo to kako je šah uticao na njega samog, već kakav su uticaj njegova igra i način borbe imali na protivnike — potkopavali su im borbeni duh, tjerali ih da se osjećaju kao da su u stisci neke surove, nepoznate sile kojoj čovjek nije mogao da se odupre. „On je šahovski kompjuter“, govorili su njegovi obožavaoci kao kompliment. „On nije ništa više do šahovskog kompjutera“, govorili su prezrivo oni kojima nije bio simpatičan.
Šta su time mislili? Da kompjuteri ne osjećaju emocije. Da nemaju psihološku vezanost za određena pravila ili stil igre, da igraju brzo i precizno. U tom smislu Fišer je svojim protivnicima djelovao kao automat sa mikročipom. Analizirao je pozicije nevjerovatnom brzinom, dok su njegovi protivnici gotovo uvijek zaostajali u vremenu. Kada je riječ o šahovskim kompjuterima, američki igrač Džim Šervin, koji je dobro poznavao Fišera, opisivao ga je kao „prototip Dip Blua“. Sovjetske analize njegovih partija pokazuju da je, čak i kada bi se našao pred nepoznatom pozicijom, Fišeru bilo dovoljno petnaest-dvadeset minuta da pronađe najbolji potez; drugim velemajstorima je često trebalo duplo više. Nije bio vezan za neku određenu psihološki uslovljenu šahovsku školu ili tehniku. Uzmimo samo jedan primjer: 22. potez u sedmoj partiji protiv Tigrana Petrosjana u meču kandidata 1971. godine. Ko bi drugi, osim Fišera, mijenjao svog konja za lovca? Dati aktivnog konja za slabog lovca činilo se nezamislivim, to je bilo kršenje samih osnova šaha, izazov čitavom životnom iskustvu! Ipak, kako je Fišer dokazao, bila je to apsolutno ispravna odluka koja je kritičnu poziciju pretvorila u poziciju u kojoj ima odlučujuću prednost.
Šahisti često osjećaju nesigurnost u otvorenim, složenim pozicijama, jer se mnogi plaše nepoznatog. Izbjegavaju da otkriju svog kralja, strahujući da će ta najvažnija figura neizbježno završiti pod unakrsnom vatrom. Zdrav razum i istorijsko iskustvo potvrđuju ispravnost tog stava. Pesimizam, svojstven igračima, uznemirava ih, izjeda i upozorava na potencijalno poguban potez. Ali ne i Fišera! Ako bi smatrao da protivnik ne može izvući nikakvu korist iz otvorenog položaja njegovog kralja, ako ne bi vidio neposrednu opasnost, dozvoljavao bi kralju da stoji drsko i provokativno — potpuno nezaštićen.
Suočeni sa nevjerojatnom hladnokrvnošću Fišera, povjerenje njegovih protivnika počelo je da nestaje. Potez koji je na prvi pogled izgledao slab, kasnije se mogao pokazati kao jak. U svakom od tih poteza osjećala se globalna ideja, nedostupna običnim smrtnicima (i ponekad su bili u pravu). Američki velemajstor Robert Birn nazvao je ovaj fenomen „strahom od Fišera“. Protivnici su slabili, njihova odijela bila su zgužvana, na čelima im se pojavljivao znoj, a nervni sistem prepuštao se panici. Postepeno su se pojavile greške, počeli su praviti proračune koji su bili pogrešni. Govorilo se da Fišer hipnotiše svoje protivnike, podkopavajući njihov intelekt tamnom, podmuklom i misterioznom moći. Ponekad, posebno u dugim mečevima, njegovi protivnici su patili od iscrpljenosti. Fišer je izazivao glavobolje, groznicu, povišen krvni pritisak i umor, dok se sam skoro nikada nije osjećao iscrpljeno. Volio je da kaže da nikada nije pobijedio zdravog protivnika.
Dio tog destruktivnog uticaja odnosio se na Fišerovo ponašanje tokom igre. Visok (182 cm), samouvjeren, svuda je upadao u oči svojom upečatljivom figurom. Bivši predsjednik Šahovske federacije SAD Don Šulc kaže da „gledajući ga za tablom, pomislili biste: 'Ovaj momak sigurno pobjeđuje'“. To što Fišer nije težio remiju i rijetko ga je prihvatao (samo ako je pozicija bila nejasna), povećavalo je mentalni napor njegovih protivnika u borbi protiv njega.
Pisac Artur Kestler, koji je izvještavao sa meča protiv Spaskog u Rejkjaviku, izmislio je za opis Fišera neologizam „mimofant“. „Mimofant je hibrid, nešto između mimoze i slona (elephant). Takvo biće je ranjivo kao mimoza kad su mu osjećanja povrijeđena, a debelokožno kao slon kad su u pitanju osjećanja drugih.“
Nema sumnje da je Fišer, uživao u osjećaju potpune moći nad svojim protivnikom. Takva ličnost nije imala grižu savjesti zbog uticaja koji je imala. U pismu prijatelju-šahisti, govoreći o olimpijadi u Bugarskoj 1962. godine, prisjeća se partije s velikim Mihailom Botvinikom. Na kraju je završena remijem, jer je Fišer upao u zamku (nakon čega je Botvinik „odahnuo glasno, samouvjereno ustao od stola, kao kakav junak, i otišao krupnim, teškim koracima“). Ipak, veći dio partije inicijativa je bila kod Fišera, i u pismu on sa zadovoljstvom opisuje Botvinikovo stanje, podsmjehujući se kako je ovaj „dahtao, crvenio se, blijedio“, dodajući da je „izgledao kao da umire“.
U tome je bio paradoks. Šahiste često dijele na objektivne i subjektivne: na one koji igraju protiv figura i one koji igraju protiv protivnika. Ipak, u razrijeđenom vazduhu velemajstorskog šaha, gdje su stil i otvaranja svakog igrača dobro poznati, ne može postojati tako precizna podjela – neizbježna je mješavina oba pristupa. Fišer je bio jedan od onih koji su definitivno igrali protiv figura. Bila mu je prijatna patnja protivnika, ali ona nije bila neophodna da bi uživao u igri. Neki su smatrali da je, iz Fišerove perspektive, jedina pogrešna stvar u šahu bila ta što je s druge strane table moralo postojati živo biće koje igra poteze.
U srednjoj školi Erasmus-hol Fišerov koeficijent inteligencije iznosio je 189, i bilo je potpuno jasno da je sposoban za velika intelektualna dostignuća u šahu. Fišer je imao nevjerovatnu memoriju. Mogao je da se prisjeti svih svojih odigranih partija, uključujući i onih brzopoteznih. Velemajstori su bili zapanjeni kada bi ih podsjetio na blic partije koje su igrali prije više od deset godina. Njegove sposobnosti su se protezale i van šahovske table. Postoji priča o tome kako je jednom čuo razgovor na nepoznatom jeziku, a zatim ga u potpunosti ponovio.
To je bio intelekt koji nije imao veze sa znanjem ili mudrošću. Fišer nije bio „obrazovan“, loše se snalazio u aktuelnim događajima, nije bio „kulturan čovjek“ i nije pokazivao nikakvu želju da to postane. Niko ne bi nazvao Amerikanca zrelim, odraslim čovjekom. Oni koji su dobro poznavali Fišera, bili su zapanjeni potpunim nedostatkom njegovog socijalnog i emocionalnog razvoja.
Imao je siromašan smisao za humor, nije koristio ironiju ili sarkazam, nikad se nije igrao riječima niti pravio dosjetke. Sve je shvatao bukvalno. Jugoslovenski šahovski novinar Dimitrije Belica prisjeća se kako je 1959. godine vozio u istom autu kroz Cirih sa Fišerom i budućim svjetskim šampionom Mihailom Taljem. Vozač je jurio ogromnom brzinom. „Fišer je rekao: 'Pažljivo, možemo da se slupamo'. Ja sam se našalio da, ako poginemo, sutra će novine širom svijeta izaći s naslovima: 'Dimitrije Belica poginuo u saobraćajnoj nesreći zajedno sa dva putnika'. Talj se nasmijao, a Fišer je rekao: 'Ne, Dimitrije, u Americi sam poznatiji od tebe'.“
Mnogi Fišerovi stavovi izgledali su nepromijenjeni još iz tinejdžerskog doba – na primjer, njegov odnos prema ženama. „Žene, sve su one slabe. I glupe u poređenju s muškarcima“, rekao je jednom. Njegova nespretnost u komunikaciji sa suprotnim polom bila je opštepoznata, naročito ako žene nisu znale ništa o šahu ili se uopšte nisu interesovale za tu igru. Smatrao je da su žene strašno ometanje, i da je Spaski trebalo da ostane neženja. „Spaski je napravio ogromnu grešku kad se oženio.“
On nikad nije imao djevojku, iako je ponekad govorio o svojim preferencijama: „Sviđaju mi se živahne djevojke s velikim grudima.“ Njegova omiljena literatura bila je časopis „Playboy“. Na olimpijadi 1962. godine priznao je Talju da mu se dopadaju Azijatkinje, posebno one iz Hong Konga ili sa Tajvana. Amerikanke su, po njegovom mišljenju, previše naporne jer misle samo na svoj izgled. Uz to, uzimao je u obzir i ekonomsku isplativost izbora azijske nevjeste. Procijenio je troškove puta za nju na 700 dolara, što je, kako je rekao, na nivou polovnog auta; a ako mu se ne svidi, uvijek je može poslati nazad.
Godine 1971. Fišer je otputovao u Jugoslaviju, gdje je boravio kod Bjelice, koji je tada radio seriju televizijskih emisija o velikim šahistima prošlosti. Bjelica je iskoristio Fišerovu pomoć za analizu nekih partija. Tokom slobodnog dana odlučili su da posjete izbor za mis, koji se održavao u Sarajevu, i rezervisali su mjesta u prvom redu. Bjelica se prisjeća kako je usred takmičenja „Fišer iznenada izvadio džepni šah i pitao: 'Šta misliš o kraljici na g6?'“
Mržnja je bila jedan od mehanizama pomoću kojih je Fišer komunicirao sa svijetom izvan šahovske table. Mogao je postati velemajstor mržnje. Jednom kad bi se pojavila, više je nikad nije preispitivao; Fišer nije imao koncept oproštaja.
Nakon turnira na Kurasau, njegova sumnjičavost i animozitet prema Sovjetskom Savezu na kraju su prerasli u maniju. Govorio je da mu je cilj tokom kvalifikacionog ciklusa za svjetsko prvenstvo i u meču protiv Spaskog bio da pokaže Sovjetima „gdje im je mjesto“. Sovjetski šahisti nisu bili samo „prevaranti“ koji su uživali sve prednosti državne podrške, već su za njega predstavljali i ličnu prijetnju. Ovo uvjerenje odvuklo je Fišera u svijet fantazije: morao je biti na oprezu u slučaju da mu pokušaju nešto staviti u hranu, i brinuo se pred letove, bojeći se da bi Sovjeti mogli pokvariti avion.
Mrzio je Jevreje. Mnogo prije Rejkjavika, upućivao je antisemitske komentare i izražavao divljenje Adolfu Hitleru šahistkinji Lini Grumet, koja je u Los Anđelesu organizovala simultanku kada je Fišer imao sedamnaest godina, a 1967. ga je i ugostila na nekoliko mjeseci nakon njegovog preseljenja na pacifičku obalu. Pošto je Regina bila Jevrejka, prema jevrejskim zakonima i sam Fišer je bio Jevrejin, ali on je to uvijek poricao. Kada je otkrio svoje ime u spisku poznatih Jevreja u „Jevrejskoj enciklopediji“, napisao je pismo uredniku u kojem je objasnio koliko ga je takva greška potresla i zahtijevao da se njegovo ime ubuduće izbriše iz bilo kakvih pomena u toj enciklopediji. On nikada nije bio niti će ikad biti Jevrejin!
Moguće je da Fišerovo odbijanje da prihvati sopstvenu nacionalnost zapravo potiče iz odbacivanja svoje majke, iako je ona djelovala prilično udaljeno od religije (iako se obraćala jevrejskim humanitarnim organizacijama radi pomoći svojoj djeci). Ipak, Fišer je pravio razliku između mržnje prema judaizmu kao religiji i prema Jevrejima kao etničkoj grupi, s jedne strane, i odnosa prema konkretnim osobama, s druge strane. Imao je prijateljske odnose sa jevrejskim šahistima iz SAD-a i SSSR-a.
Već smo se dotakli jednog od ključnih aspekata Fišerove ličnosti. Naravno, svi velemajstori žele da uslovi tokom partije budu što povoljniji. Međutim, u istoriji šahovskih takmičenja niko nije postavljao tako stroge zahtjeve kao što je to činio Fišer, niti je bio spreman da rizikuje sve kako bi ih ostvario.
Bio je izuzetno osjetljiv na buku, osvjetljenje, boju šahovske table i blizinu publike. Šuštanje ili nered u sali za njega nesu bili obični izvori iritacije, kao kod većine šahista — kod njega su mogli izazvati snažan stres, koji bi s vremenom rastao. Fišer bi bez sumnje odobrio jedno njemačko izdanje pod naslovom „Priručnik za publiku šahovskih turnira“, koje se sastojalo od tri stotine praznih stranica, a na posljednjoj je bilo odštampano samo: „TIŠINA!“
Fišer 1970. godine: volja za pobjedom
Što se tiče osvjetljenja table, ono nije smjelo biti ni previše jako, ni previše slabo, jer bi, govorio je on, u suprotnom bilo nemoguće skoncentrisati se.
Međutim, Fišerova moć koncentracije bila je fenomenalna. Ponekad bi gnjevno pogledao ka publici kad bi čuo šapat ili šuštanje omota bombone, ali u drugim slučajevima ne bi uopšte obraćao pažnju na kretanje publike ili lupanje vrata. U restoranima bi postavljao džepni šah na sto i potpuno se isključivao iz spoljnog svijeta. Na turnirima bi šahisti, nakon što povuku potez, šetali, posmatrali druge partije ili razgovarali s poznanicima. Fišer je, međutim, najveći dio vremena provodio u stolici, nagnut nad tablom ili zavaljen unazad: glava nagnuta u stranu, duge noge u krupnim cipelama ispružene ispod stola, a pogled mu je bukvalno prodirao kroz polja table, figure i njihovu postavku.
Kao odgovor na česta negodovanja da učesnici turnira moraju da igraju po njegovim uslovima, Fišer je s punim pravom mogao da primijeti da upravo njegovo prisustvo privlači toliku pažnju publike; da nije bilo ograničenja, gledaoci bi potpuno opkolili njegov sto. Štampa nije tražila slike Smislova ili Gelera, ni Petrosjana, Larsena, Olafsona ili Portiša — svi su željeli samo Fišera. Fotoreporteri bi ga odmah po dolasku na turnir počeli pratiti i ne bi ga ostavljali do samog polaska.
U Fišerovim zahtjevima za određenim osvjetljenjem i potpunom tišinom može se naslutiti još jedan motivacioni sloj. Djelovalo je kao da teži potpunoj kontroli. Kada bi iznudio ustupke od organizatora i obezbijedio da se njegovi uslovi poštuju, time je kao da potvrđivao svoju moć nad njima. Čak i kada bi organizatori turnira činili sve što je u njihovoj moći kako bi spriječili njegove prigovore — na primjer, unaprijed obećavali da će publika biti udaljena od bine — Fišer bi i dalje nalazio poneki nedostatak u pripremi. Konstantno bi testirao njihovo strpljenje: mogao je, recimo, iznenada i bez objašnjenja promijeniti mišljenje, postaviti nove uslove ili, obrnuto, potpuno zanemariti prethodnu žalbu, kao da nikada nije ni postojala.
Fišerov odnos prema novcu djelovao je podjednako zagonetno. Smatrao je da njegovi honorari treba da budu na nivou prihoda sportskih zvijezda poput Arnolda Palmera ili Džoa Frejzera. Bez obzira na to što šah nikada nije bio rame uz rame ni sa stonim tenisom, a kamoli sa golfom ili boksom. Nije bilo važno što šah, sa svojom ograničenom publikom i slabom sponzorskom podrškom, nije imao čvrstu finansijsku osnovu izvan Sovjetskog Saveza. Fišer nije krio da mu je cilj da se obogati. Govorio je o tome otvoreno, toliko da su se čak i Amerikanci ponekad crvenjeli. „Zanimaju me samo šah i novac“, rekao je novinaru italijanskog lista „Corriere della Sera“. Njegovi stalni zahtjevi za novcem bili su još upadljiviji u Evropi, gdje se isticanje finansijske koristi smatralo nepristojnim i vulgarnim.
Prilikom razmatranja nagradnih fondova koje su nudili gradovi-kandidati za mečeve protiv Tajmanova, Larsena i Petrosjana, Fišer je jednostavno izjavio da treba igrati u onom gradu koji najviše plati. U pismu upućenom perspektivnom šahisti Volteru Braunu iz januara 1971. godine — u kojem ga poziva da postane njegov stalni menadžer i pomoćnik — Fišer tvrdi da je šah „samo sredstvo za zarađivanje novca“. Bez imalo vidljive ironije, on piše da šahisti nikada ne postaju bogati zato što ih njihova egocentrična priroda tjera da rade sami. Ipak, mogućnosti za bogaćenje u šahu, po njegovom mišljenju, bile su istinski bezgranične. U šahovskom biznisu, kaže on, može se zaraditi sto hiljada dolara već prve godine, a sledeće tu sumu udvostručiti.
Međutim, šta je, osim kupovine skupih odijela, Fišer radio sa novcem? Nije pomagao nikome, pokazivao je ravnodušnost prema takvim luksuznim zabavama kao što su opera ili sakupljanje umjetničkih predmeta. Nije imao automobil, nikada nije putovao zbog putovanja i, koliko je poznato, više je pažnje posvećivao količini, a ne kvalitetu hrane. Stvarao se utisak da novac za Fišera nije bio povezan s materijalnim dobrima. Uvijek je bio protiv učešća u reklamama, bez obzira na to koliki su finansijski prihodi od njih, i dolazio je u stanje zbunjenosti na samu pomisao da bi neko drugi mogao zarađivati na njegovom imenu. Kada je majka željela da izda novčanike sa njegovim profilom i potpisom, on je gnevan odbacio tu ideju.
Novac je sam po sebi imao veze samo sa statusom i, kao uvijek, s kontrolom i nadmoćnošću: ako su mu nudili pet, on je tražio deset, ako su nudili dvadeset, zahtijevao je pedeset. Možda je njegovo odbijanje da stavi svoj potpis na ugovore bilo rezultat straha da izgubi tako važnu kontrolu. Na neki način, stvarna važnost onoga što se dešavalo nije imala veze sa materijalnom stranom stvari.
U štampi su Fišera neprestano opisivali kao arogantnog, umišljenog, grubog, nespretnog, razmaženog, egocentričnog, okrutnog, neprijatnog, taštog, pohlepnog, vulgarnog, nevaspitanog, nepoštovanog, hvalisavog, drskog, netolerantnog, fanatičnog, divljeg, sklonom paranoji i podložnog opsesijama. Međutim, ljudi koji su ga poznavali rijetko su govorili loše o njemu. "Oh, to je samo Bobi", ljubazno su se smiješili kada je riječ dolazila o nekom njegovom neobičnom incidentu. Nešto u Fišeru činilo ga je vječnim adolescentom, pozivajući na pomoć, a ne na kaznu, stvarajući želju da se pomogne u otkrivanju njegovog jedinstvenog potencijala i da se ne ometa njegov napredak. Čak i uz prirodnu želju mnogih ljudi da budu dio pratnje poznate ličnosti, bilo je iznenađujuće što su svi jednoglasno odgovarali: "Bio je sjajan momak", misleći već na odraslog Fišera.
Američki šahista Jim Šervin kaže da je Fišer bio jednostavno "grubi dječak" iz Bruklina. Lothar Šmid, glavni sudija meča u Rejkjaviku, pokušao je da saosjeća s Amerikancem, gotovo kao sa djetetom: "On nije bio loš dječak". Boris Spaski ga je vidio "vječnim sedamnaestogodišnjakom". "Nikada nije odrastao," dodaje bivši kapiten američke šahovske reprezentacije Eliot Hurst, "Ne bih volio da steknete negativnu sliku o njemu — on je zaista prijatan čovjek." Fišer je bio sposoban da pokaže iskrenu dobrotu. Kao dijete, igrao je za dolar po partiji i davao dvadeset pet centi od svakog osvojenog dolara svom mentorima, Jacku Collinsu, koji je bio vezan za invalidska kolica. Na Kjurasou je Fišer bio jedini učesnik turnira koji je posjetio Mihaila Talja kada je bio u bolničkom krevetu.
Njegov biograf Frenk Bredi navodi da su Fišerove histerije na turnirima uvijek bile usmjerene na organizatore, a ne na igrače. Niti jedan od njih nije žalio na ponašanje Fišera kada je napokon sjeo za šahovsku tablu. Bio je pravi džentlmen. Nikada nije dozvoljavao sebi nikakve „trikove“; Fišer nikada namjerno nije pokušavao da odvraća ili uznemirava protivnika. Strogo je slijedio pravila i zahtijevao isto od drugih. 1960. godine, igrajući u Buenos Airesu protiv njemačkog velemajstora Volfganga Uncikera, Fišer je dotakao piona, namjeravajući da njime povuče potez, ali ubrzo je shvatio da bi taj potez imao katastrofalne posljedice za njega. Manje pošten igrač mogao bi reći „j'adoube“ („popravio sam“), što je zakonski dozvoljena mogućnost da se dotakne figura u cilju ispravljanja njenog položaja. Međutim, Fišer je pomjerio piona i brzo izgubio. Unciker, koji je sve to posmatrao, iako nije bio blizu table, kaže: „Da je odigrao drugi potez, ne bih se bunio. Ali od tada sam shvatio da je Fišer za šahovskom tablom pravi džentlmen.“
Možda najiznenađujuće uvid u suštinu fenomena Fišera – iznenađujuće do stepena natprirodnog – predstavlja roman Elijasa Kanetija o opsesiji „Die Blendung“ („Oslijepljenje“), preveden na engleski kao „Autodafe“, koji je objavljen osam godina prije Fišerovog rođenja. Jedan od centralnih likova romana je Fišerle, grbavi jevrejin-patuljak, šahovski fanatik. Lopov koji živi od prihoda svoje žene, koja se bavi prostitucijom, on sanja da pobijedi svjetskog šampiona Kapablanku, da ga dovede do suza. On se predstavlja ovako: „Igrate li šah? Čovjek koji ne igra šah, nije čovjek.“ Fišerle provodi pola života za šahovskom tablom, i jedino za njom ljudi ga doživljavaju kao normalnog, ili možda nenormalno normalnog, baveći se njegovom nevjerovatnom memorijom za partije i divljaštvom u borbama. Tokom igre, partneri su ga se toliko plašili da mu nisu protivrječili ni u čemu... Dok je protivnik igrao potez, on je sanjao o životu u kojem ne bi bilo ni hrane, ni sna.
Fišerle je imao izuzetno duge ruke i apsolutnu memoriju za svaku šahovsku partiju koju je proučavao. On sebe vidi kao svjetskog šampiona, mijenjajući svoje ime u Fišer. „Imao bi nove sakoe, napravljene od najboljih krojača... Ogroman dvorac od pravih kula, slonova i piona.“ Fišer, koji je takođe imao duge ruke i apsolutnu memoriju za partije, jednom je rekao da bi volio da angažuje arhitektu i izgradi kuću u obliku topa.
Kaneti je pisao „Oslijepljenje“ u Beču 30-ih godina, koji je bio potopljen u haos. Proročka sličnost između Fišera i izmišljenog Fišerlea ima svoje korene u pokušajima mladog Kanetija da pronađe smisao u besmislenosti ljudskih postupaka. Svaki od likova u romanu ima svoju perspektivu i, ravnodušan prema spoljnog svijetu, zanima se samo za svoj put. Pogled na svijet Fišerlea/Fišera je jednostran; on se izražava kroz šah, vodeći se samo igrom, njenom moći i nagradama koje ona donosi.
Komentatori pronalaze sličnost između Fišera i Spaskog, ukazujući na to da je Spaski takođe bio drugo dijete, takođe je odrastao u nepotpunoј porodici i proveo svoje rane godine u siromaštvu. Zapravo, teško da se mogu naći suprotniji likovi i odnos prema životu. Pored toga, američki poslijeratni prosperitet i demokratska vlast nisu se mogu uporediti sa periodom staljinizma, za vrijeme kojeg je Spaski odrastao, u zemlji gdje je šahovska tabla štitila, slavila i, s tačke gledišta sovjetskih ljudi, donosila bogatstvo.
GLAVA 4. DJECA TERORA
Šah bez sumnje potvrđuje nadmoć socijalističke kulture nad propadajućom kapitalističkom kulturom. Aleksandar Kotov i Mihail Judovič. "Sovjetska šahovska škola"
Boris Spaski je rođen u Lenjingradu 30. januara 1937. godine, u samom jeku sumnji, prijava, hapšenja, mučenja, optužbi i smrtnih presuda Velikog terora – staljinističkih represija koje su nastojale iskorijeniti mitološku mrežu urota protiv sovjetske države. Rodni grad Spaskog, Lenjingrad, Staljin je vidio kao centar imaginarnih intriga, protiv kojih je djelovao s izuzetnom okrutnošću.
22.juna 1941. godine Adolf Hitler je počeo sprovođenje plana "Barbarosa", masivnog kopnenog i vazdušnog napada na Sovjetski Savez. Firer je pridavao posebnu važnost zauzimanju Lenjingrada – grada koji je nazvao "kolijevkom boljševizma". 8. septembra Lenjingrad je bio podvrgnut najjačem bombardovanju; zapaljive bombe su uništile skladišta hrane. Suočeni sa glađu, gradske vlasti organizovale su evakuaciju hiljada djece. Sa svojim sedmogodišnjim bratom Georgijem, četvorogodišnji Boris Spaski je završio u Kirovskoj oblasti, u sjeni Uralskih planina. "Na sreću, naš voz nisu bombardovali", priča on. Tada je prvi put upoznao šah, posmatrajući igru drugih stanovnika dječijeg doma. 1943. godine roditelji su se spasili iz blokiranog grada i odveli djecu u Sverdlovku, koji je bio četrdesetak kilometara od Moskve, spašavajući ih od gladi.
Lenjingrad je prošao kroz opsadu koja je trajala 900 dana i završila u januaru 1944. godine. Za to vrijeme umrlo je oko milion stanovnika: 200.000 od artiljerijskih granatiranja i vazdušnih napada, a ostali od gladi i hladnoće, jer je zimi temperatura bila ispod 20 stepeni. Preživjeli su bili previše iscrpljeni da bi sahranjivali mrtve, ili su sami odlazili u grob za njima. Budući protivnik Spaskog, mladi Viktor Korčnoj, preživio je samo zato što su mnogi njegovi bližnji poginuli, ostavivši svoje prehrambene kartice. „Da li smo bili jači i izdržljiviji zahvaljujući našoj prošlosti?“, postavio nam je Korčnoj retoričko pitanje. „Naprotiv. Samo zamislite šta bi moje generacija mogla postići bez tih udaraca sudbine."
Vraćajući se u Lenjingrad 1946. godine, devetogodišnji Spaski je vidio oko sebe mjesečev pejzaž — razaranja nakon povlačenja njemačke vojske bila su grandiozna. Predgrađa su bila izbrisana s lica zemlje. Na mjestu gustih šuma stajala su usamljena stabla. Carsko Selo, u godini Spaskog rođenja preimenovano u čast Aleksandra Puškina, bilo je prekriveno svježim grobovima, a od jedinstvene Katarinske palate u baroknom stilu ostali su samo zidovi. Prema riječima pisca Ilje Erenburga, sve zgrade u gradu bile su oštećene, na svakoj su bile vlastite rane i ožiljci.
Među tim ruševinama, šah je dao gotovo siromašnom Spaskom mogućnost komunikacije, sredstvo za život i toliko potrebno osjećanje reda.
Ni u jednoj zemlji svijeta šah nije pružao djetetu takvu finansijsku pomoć kakvu je dobio Spaski. I ni u kojoj drugoj zemlji šah nije bio smatran dijelom državnog sistema, a uspjeh igrača nije se smatrao simbolom njegove nadmoćnosti. U Sovjetskom Savezu, šahovski zvijezde su bile uzdizane do neba i koristile su različite privilegije; imena najboljih igrača bila su široko poznata, rezultati njihovih nastupa objavljivani su u novinama, a njih su prepoznavali na ulicama.
Zvanično priznanje šaha počelo je još prije revolucije 1917. godine. Neki ruski carevi odobravali su šahovsku igru; car Nikolaj II je dodijelio prva zvanja „velemajstora“ petorici legendardnih pobjednika velikog Sanktpetersburškog turnira 1914. godine: Emanuilu Laskeru, Hozeu Raulu Kapablanki, Aleksandru Aljehinu, Frenku Maršalu i Zigbertu Tarrašu. Nakon revolucije, pojavila se ideja da se šah smatra socijalističkim sportom. Tri godine kasnije, jaki šahista Aleksandar Iljin-Ženevski, stari boljševik, koji je igrao šah sa Lenjinom tokom svog progonstva, postavljen je u Moskvi za glavnog komesara Glavnog upravljenja Vsevobuča — organizacije koja je obučavala mlade fabričke radnike za Crvenu gardu, a kasnije i za Crvenu armiju, trenirajući ih i pružajući im vojna znanja. Fizičke vježbe obuhvatale su različite vrste sportova: igre sa loptom, atletiku, plivanje, boks itd.
Iljin-Ženevski je smatrao da šah može preuzeti političku ulogu i da treba da postane jedan od elemenata ideološke borbe. U SSSR-u, pisao je on, „šah ne može biti apolitičan kao u kapitalističkim zemljama“. Sport poboljšava disciplinu, uči strpljenju, samokontroli, izdržljivosti i snazi volje, oštri i jača um. Šah, kao ništa drugo, pomogao bi podizanju kulturnog nivoa proletarijata, oštrio umove radnika, pružajući im ideološki zdrav odmor nakon napornog radnog dana u fabrici ili na kolektivnoj farmi.
Godine 1924. organizovana je Svesavezna šahovska sekcija pri Visokom Savjetu fizičke kulture. Njen predsjednik postao je Nikolaj Krilenko, nizak, ćelav, snažno građen boljševik-lenjinista, koji je inspirisao mase na borbu tokom Oktobarske revolucije. Tokom Građanskog rata Lenjin ga je postavio za Vrhovnog komandanta i narodnog komesara. Kasnije je postao predsjednik Vrhovnog tribunala i tužilac RSFSR-a, ulivajući strah u okrivljene i šaljući ih na smrt, a 1938. godine i sam je pao kao žrtva represija.
Za četrnaest godina zajedničkog rada sa Iljinom-Ženevskim, Krilenko je stvorio produktivan šahovski sistem. „Moramo jednom zauvijek da okončamo apolitičnost šaha... Moramo da organizujemo udarne brigade šahista i odmah počnemo da provodimo petogodišnji plan“, izjavio je on. Stotine šahovskih stručnjaka počele su da primaju platu od države. Slali su ih u najudaljenije krajeve sovjetske imperije da propagiraju šah i privlače nove pristalice. Krilenko je osnovao šahovski časopis „64“, koji izlazi i danas. Glavne centralne novine, kao što su „Pravda“ i „Izvestija“, otvorile su redovne šahovske sekcije.
Rezultati su bili impresivni. 1923. godine u zemlji je bilo registrovano samo hiljadu šahista. 1929. godine njihova brojnost porasla je na 150 hiljada! 1949. godine, četiri godine prije Staljinove smrti, turnir kolhoznika okupio je 130 hiljada učesnika. 1951. godine registrovano je milion igrača, a do kraja decenije — skoro dva miliona, a sredinom 60-ih — tri miliona.
Odmah nakon Drugog svjetskog rata, na zadovoljstvo Staljina („Mladići, momci“, pisalo je u njegovoj poruci), sovjetski tim je dva puta pobijedio Sjedinjene Države, međutim, najviša nagrada — šahovska kruna — još je čekala svoj čas. 1945. godine titula svjetskog šampiona pripadala je ruskom emigrantu Aleksandru Aljehinu. On nije bio onaj koga su Sovjeti smatrali svojim, jer je (s njihovog stanovišta) imao hrabrosti da stalno osuđuje boljševističku revoluciju.
Tokom rata, Aljehin, koji je živio u Francuskoj, osramotio je sebe dozvolivši nacistima da koriste njegovo ime za propagandu rasističkih stavova. Njegova reputacija bila je uništena, a u martu 1946. godine ovaj dominantni šampion umro je u samoći u hotelu portugalskog odmarališta Eštoril. Na fotografiji, snimljenoj nakon njegove smrti, sjedi za stolom u kaputu, a pred njim je šahovska tabla. 1948. godine Međunarodna šahovska federacija organizovala je turnir kako bi se utvrdilo ko će biti nasljednik Aljehina. Na njemu je učestvovalo pet najboljih igrača svijeta: Botvinik, Smislov i Keres iz SSSR-a, Reševski iz SAD-a i bivši svjetski šampion Maks Eve iz Holandije.
Pobjednik je bio Mihail Botvinik, tipičan primjer staljinističkog modela građanina, ako se ne računa to što je bio Jevrejin; međutim, među sovjetskim šahistima bilo je mnogo Jevreja — po porijeklu, ali ne i po vjerskoj praksi. „Po krvi sam Jevrejin, po kulturi — Rus, po obrazovanju — sovjet“, govorio je Botvinik (u devetoj godini odlučio je da postane član Komunističke partije). Državi su uspešni jevrejski sportisti donosili dvostruku korist: oni su svjedočili i o prednostima političkog sistema, kao i o odsustvu antisemitizma u Sovjetskom Savezu.
Nakon što je Botvinik postao igrač broj jedan, titula svjetskog šampiona tokom četvrt vijeka prelazila je od jednog sovjetskog igrača do drugog. Dva puta je gubio titulu, dva puta je vraćao. On je bio prvi među jednakima u generaciji jedinstvenih talenata koji su se pojavili na ogromnoj teritoriji poslijeratnog Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika.
Šahom se upravljalo kroz Državni komitet za fizičku kulturu i sport i još moćniji ideološki odjel CK partije. Lev Abramov, koji je jedanaest godina predvodio odjel šaha u Sportskom komitetu SSSR-a 50-ih i 60-ih godina, davao je Botviniku misiju da ojača ideološku važnost šaha. „U šahu smo postigli veće uspjehe nego u svim drugim oblastima. Upravo se šah smatra opipljivim dokazom da sistem funkcioniše, i zato se na njega moglo potpuno osloniti. On je jedna od osnova države.“ Prema riječima velemajstora Marka Tajmanova, sovjetske vlasti su izgradile svoju propagandnu doktrinu na tri osnovna stuba: „šah, cirkus, balet. U svemu tome Sovjetski Savez je bio daleko ispred Zapada.“
Dok su baletski plesači i klovnovi zabavljali svjetsku publiku, na šahovskom Olimpu vladali su predstavnici SSSR-a. Prvi put Botvinik je izgubio od ozbiljnog i vrlo muzikalnog Vasiliја Smislova, poznatog po svom prelijepom baritonu. Zatim je došao Mihail Talj, taktički genije, čije su partije bile preplavljene brilijantnim kombinacijama. Za njim je uslijedio Tigran Petrosjan, čiji je stil bio zasnovan na dubokoj, ali ne previše sjajnoj strategiji čvrste igre. Njegov nasljednik Boris Spaski postao je prvi sovjetski šampion kojem je bilo potrebno da brani svoju titulu u borbi protiv stranaca. Kako je, nakon rata i evakuacije, Spaski pronašao svoju šahovsku budućnost? Poput Fišera, Spaski je bio drugo dijete u porodici gdje je praktično bio odsutan otac. U kratkoj autobiografiji koju je svjetski šampion dostavio Janu van Riku za knjigu „Velika strategija“, govori o svojoj majci, Ekaterini, koja je potekla iz seljačke porodice, bila vanbračno dijete i odrasla uz svoje kumove. Bila je slabo obrazovana, duboko religiozna žena i, kako Spaski priča, u dobrom raspoloženju voljela je da pjeva pjesme koje su nastale nakon građanskog rata, „s optimističkim duhom. Ja sam, međutim, volio da slušam ruske narodne“. Spaski se sjeća kako je u očajničkoj želji da pomogne svojoj porodici, majka tražila podršku od poznatog starca Serafima Virickog. „Starac je pogledao majku i rekao: 'Smiri se. Uskoro će sve biti dobro.'“
Njegov otac, Vasilij, bio je građevinar, počevši kao radnik na gradilištu i, nakon nekog vremena, napredujući prvo do vođe grupe, a zatim do brigadira. Poticao je iz porodice sveštenika, na što je Spaski bio ponosan. Njegov djed, sveštenik, bio je izabran iz Kurske gubernije u Četvrtu Dumu 1916. godine. Nikolaj II mu je lično uručio zlatni krst. Spaskog često nazivaju napola Jevrejinom. On je objasnio autorima da u tome nema ni dijela istine i bio je iznenađen odakle je poteklo to mišljenje.
Godine 1944. roditelji Spaskog su se razveli. Vasilij je napustio ženu i troje dece, Georgija, Borisa i Iraidu, mlađu sestru koja je rođena te godine i kasnije postala briljantan šahista, nekoliko puta pobedivši na ženskom šampionatu SSSR-a. Ekaterina je usamljena započela borbu za opstanak, radeći dok nije povrijedila leđa noseći četrdeset kilograma teške vreće krompira. Vasilij je nastavio da pomaže koliko je mogao, održavajući kontakt s djecom.
Ljeto 1946. godine, Spaski je proveo u šahovskom paviljonu „s crnim konjem kao ukras ispred glavnog ulaza“, smještenom na jednom od ostrva Neve. „Dugi potezi kraljice su me oduševljavali“, prisjećao se on. „Jednostavno sam se zaljubio u bijelu kraljicu. Sanjao sam o tome kako ću je staviti u džep, ali nisam smio da ukradem.“ Šah je za mene bio uzvišen.“ Imao je trinaest kopejki za prevoz i čašu vode sa sirupom; kući se vraćao poslednjim tramvajem. Spaski je hodao bos: „Vojničke čizme su bile moji najveći neprijatelji.“
Kada je paviljon zatvoren, „to je bila tragedija. Život bez šaha bio je kao smrt.“ On je tražio po čitavom gradu šahovski klub, „kao gladan pas“. Palata pionira, koja je brinula o vaspitanju budućih komsomolaca, postala je scena za njegovo pojavljivanje pred svijetom. Mramorna zgrada sa pogledom na Nevu, ukrašena ogromnim stubovima, bivši Aničkov dvorac, nekada je bio dom mnogim poznatim ličnostima, uključujući kneza Potemkina, ljubavnika Katarine Velike, kao i rezidencija cara Aleksandra III. Kada djeca nisu dobijala ideološke instrukcije i nisu pjevala pohvalne pjesme kolektivnim poljima kolhoza, igrali su, uključujući i šah. Šahovski klub je bio smješten u bivšoj carevoj kancelariji, obloženoj orahovim drvetom, pod ogromnim kristalnim lusterom, gdje je na zidu visio portret Lenjina sa Gorkim za šahovskom tablom na sunčanoj ostrvskoj plaži Kaprija (Gorki nije igrao šah). Spaski je uzimao čizme od majke i išao u šahovski klub. Do danas se sjeća predavanja velemajstora Grigorija Levenfiša, koji je govorio o partiji iz 1925. godine između Aljehina i engleskog igrača Frederika Jejtsa (Fred Dewhirst Yates): „Napad pješaćke mase, započet potezom b2-b4, bio je vrlo poučan.“
Klub je imao uticaj na formiranje Spaskog. U njega su dolazili vodeći šahisti zemlje, Mihail Botvinik, David Bronštajn i Igor Bondarevski; u njemu su trenirali budući velemajstori Mark Tajmanov, Aleksandar Toluš i Semjon Furman. U „Velikoj strategiji“ Spaski upoređuje Levenfiša i Botvinika, a karakteristike koje daje omogućuju da se procjeni njegov odnosu prema njima. U Lenjingradu je „Levenfiš bio smatran čovjekom ruske kulture i uma... Botvinika su doživljavali kao predstavnika komsomola, tridesetogodišnjeg čovjeka sovjetske kulture“.
I među takvim zvijezdama sadašnjosti i budućnosti, stariji trener kluba Vladimir Zak odmah je uočio ogroman talenat malog dječaka. Trideset trogodišnji Zak preuzeo je ulogu mentora i učitelja. Osim šaha, zahtijevao je da Boris bude angažovan i u drugim aktivnostima: plivanju, klizanju, posjetama operi i baletu. Prema riječima Spaskog, Zak je postupao s njim kao da je "čudo ili vunderkind". Verovatno je to tako i izgledalo: svi ostali su bili stariji od njega najmanje pet godina. Sa jedanaest godina, Spaski je održao simultanku u Minskom Domu oficira (simultanka je prekinuta na petnaest minuta, jer je mladi talenat bio uzrujan nakon poraza, prije kojeg je dozvolio protivniku da vrati potez nazad; zakleo se da nikada više neće biti tako velikodušan). Za zarađeni novac kupio je svoj prvi zimski kaput. Pod Zakovim vođstvom, Spaski je napredovao tako brzo da je 1948. godine počeo da prima mjesečnu stipendiju u iznosu od 1200 rubalja, što je bilo samo 400 rubalja manje nego što je zarađivao njegov otac, a više od prosječne plate inženjera. Postao je spas za porodicu. Mladi hranilac familije je tokom igre pokazivao snažne emocije, koje je naučio da kontroliše tek s godinama; poraz je izazivao bujicu suza.
Jedanaestogodišnjeg Spaskog trener Vladimir Zak smatrao je "šahovskim čudom".
U četrdesetim i na početku pedesetih godina karijera Spaskog išla je lako i uspješno, a šahovski autoriteti su ga pripremali za titulu velemajstora, što nije bilo teško s njegovim sposobnostima. Godine 1952. rastao je s Zakom. Njegov trener, učitelj i prijatelj, shvatio je da je dao sve što je mogao. Za dalji napredak, mladi talenat trebao je ozbiljnijeg i jačeg mentora. Njegov trener postao je Aleksandar Kazimirovič Toluš. U šahovskom smislu, Toluš, majstor napada, bio je upravo ono što je Spaski trebao. "S divljenjem sam gledao kako Kazimirich mobiliše rezerve, manevriše i stvara prijetnje na tabli." Toluš je nastavio da obogaćuje Spaskom shvatanje svijeta: "Učio me kako da jedem viljuškom i nožem, kako da vežem i nosim kravatu, kako da koristim salvete i džepne maramice i tome slično."
Godine 1953. na turniru u Bukureštu, potreba da se rastane sa prvim trenerom opravdala se zapanjujućom pobjedom u 34 poteza nad izazivačem za titulu svjetskog šampiona, Vasilijem Smislovom. Ali u Rumuniji je naučio više nego samo da igra šah na najvišem nivou. Sve se dešavalo neposredno prije Staljinove smrti u martu, i odjeci njegove posljednje čistke — „slučaj ljekara“ — potresali su partiju i vladu. Na turniru je tada vodio mađarski velemajstor Laslo Sabo, i na sastanku sovjetskog tima njihov „komesar“ je pročitao telegram iz Sportskog komiteta: „Prestanite da se borite jedni protiv drugih. Odigrajte remije. Zaustavite Saboa.“ Briga Sportskog komiteta bila je suvišna, kaže Spaski: „Sabo je zaustavljen jer nije igrao dovoljno jako. Čak sam ga i ja pobijedio.“
Dvije godine kasnije, Spaski je osvojio Svjetsko omladinsko prvenstvo u Antverpenu, a sledeću godinu postao je bronzani na Prvenstvu SSSR-a i najmlađi šahista u istoriji koji je ušao u krug kandidata za svjetsku titulu. Na Turniru kandidata 1956. godine u Amsterdamu završio je kao trećeplasirani, čime je postao jedan od pet najboljih igrača svijeta — i to sa samo devetnaest godina! Ispred njega se otvarala obećavajuća budućnost, čiji je očigledan atribut bila slava.
Godinu ranije, 1955, upisao je Lenjingradski univerzitet, izabravši žurnalistiku umjesto matematike. Objašnjavao je da šahovska takmičenja ne ostavljaju dovoljno prostora za svakodnevno učenje, a ni sam nije smatrao da ima talenat za matematiku. O mladom studentu se tada govorilo kao o budućem svjetskom šampionu.
Zahvaljujući šahu, njegova porodica je izbjegla beskonačne redove za poboljšanje stambenih uslova, preselivši se iz sobička od četrnaest kvadrata u „dvorac“ — dvije sobe dvostruko veće površine.
Međutim, baš u trenutku kada se od njega očekivalo da učvrsti svoju poziciju u redovima svjetske elite, karijera ambicioznog mladića krenula je nizbrdo. Prelomni trenutak bila je partija protiv Mihaila Talja na Prvenstvu SSSR-a 1958. godine. Spaskom je bila potrebna pobjeda da bi se kvalifikovao za međuzonski turnir u Portorožu, ali je izgubio — i prvi put poslije nekoliko godina zaplakao.
Njegov budući protivnik u borbi za svjetsku titulu, Tigran Petrosjan, koji je takođe učestvovao na turniru, prisjeća se: „Kada sam prišao tabli, Spaski je podigao pogled ka meni. Bio je to pogled progonjene zvijeri.“
Spaski je vidio kako se lako milostivi osmijesi vlasti pretvaraju u mrke poglede. Iste godine, na ekipnom Svjetskom prvenstvu među studentima, u svom rodnom gradu, izgubio je na prvoj tabli od talentovanog Amerikanca Vilijama Lombarda, koji će kasnije biti sekundant Fišera na Islandu. Reprezentacija SAD-a je zauzela prvo mjesto. Zbog loše pripreme, Spaskom su zabranili da igra van zemlje na dvije godine. Dva puta zaredom nije uspio da se kvalifikuje na međuzonske turnire, a samim tim ni za turnire kandidata 1959. i 1962. godine. „Moj nervni sistem je bio potpuno uništen“, prisjeća se Spaski.
Pad u njegovoj igri poklopio se sa haosom u njegovim međuljudskim odnosima. Godine 1960. rastao sa Tolušem. Mihail Bejlin, koji je od 1967. do 1971. godine bio šef odjela za šah u Sportskom komitetu, priča: „Toluš je bio veoma potresen — nije imao vlastite djece, a čitavo vrijeme je posvećivao Spaskom. Saosjećao je sa 'problematičnim adolescentima' i mnogo je naučio Spaskog.“ Spaski odaje počast Tolušu:
„Moja igra je postala aktivna na čitavoj tabli. Maštovitost, intuicija, sposobnost žrtvovanja i taktika su se poboljšali. Skoro sam dostigao svoju maksimalnu snagu, ostajući hladnokrvan u kritičnim situacijama.“
Uticaj Toluša je bio dugotrajan. U meču za svjetsku titulu protiv Petrosjana, čak i nakon što su učitelj i učenik raskinuli, velemajstor Efim Geler je još uvijek primjećivao u igri Spaskog „otisak prstiju“ starog trenera. U kritičnom trenutku, pisao je Geler, „počele su da grme puške Kazimiriča.“
Ali posle osam godina provedenih zajedno, njihov odnos, prema riječima Spaskog, polako je došao na slijepi put. „Toluš je prigovarao da sam postao neukrotiva raketa.“ Trener je bio umoran od potrebe da stalno izvlači svog učenika iz nevolja sa školom, KGB-om i šahovskom federacijom. Postojali su i porodični problemi.
Godine 1959, uprkos želji Toluša, Spaski se oženio studentkinjom Filološkog fakulteta univerziteta Nadeždom Latincevom. Godinu dana kasnije rodila mu se ćerka Tanja. Bračni život nije bio lak: živjeli su kod Spaskog zajedno sa njegovom majkom, bratom i sestrom u „dvorcu“ površine dvadeset i osam kvadratnih metara. Ubrzo posle rođenja ćerke, Spaski je počeo insistirati na razvodu, kasnije objašnjavajući razlog: „Postali smo lovci suprotne boje.“ Njegova supruga nije pristajala na razvod i odbijala je da napusti „dvorac“. Počela je unutrašnja borba. Na kraju, preko sindikalnih kontakata, Spaski je pronašao stan za nju, i Nadežda je otišla. Ipak, postupak razvoda se odužio, što je, naravno, negativno uticalo na njegovo duševno stanje.
Tokom ovog teškog perioda, Spaski je često gubio, propuštao povoljne prilike, bio sklon melanholiji i pesimizmu. Međutim, 1962. godine njegov privatni život se stabilizovao i šahovski rezultati su se poboljšali. Dobio je razvod i upoznao Larisu Solovjovu, koja je postala njegova druga žena. Upoznali su se na plaži malog grada Zelenogorska i uskoro počeli da žive zajedno u istom stanu u Lenjingradu. 1966. godine usledilo je venčanje.
Novi trener, Igor Bondarevski, počeo je da radi sa Spaskim. Bondarevski je imao donske kozake za pretke, zbog čega je dobio nadimak „Kozak“. Iskustvo rata ostavilo je trag na njegovim nervima, sprečivši ga da u potpunosti iskoristi šahovsku nadarenost, a poslednji put je učestvovao na turniru 1963. godine. Spaski ga opisuje kao pronicljivog, živahnog, istraživačkog čoveka, sa plemenitim i poštenim manirima. Dodaje da je eksplozivna priroda Bondarevskog u kombinaciji sa „ambicijama i sujetom“ ometala mogućnost da oprosti greške drugima. Ipak, Spaski, koji ga je nazivao „faterom“, priznaje da su godine koje je proveo sa njim, od 1961. do 1969. godine, bile „najbolje u njegovom životu“ (Bondarevski je ostao njegov trener sve do 1972. godine). „Postao je moj prijatelj, iskusan mentor, odličan učitelj, izvrstan psiholog i, u određenom smislu, otac“. Strpljenje, disciplina, želja da se bori do poslednjeg pješaka — to su osobine koje je novi trener razvijao u svom učeniku.
Pod uticajem Bondarevskog, rezultati Spaskog su se postepeno poboljšavali. Krajem 1961. godine osvojio je šampionat SSSR-a: deset pobjeda, devet remija i samo jedan poraz. Sljedeće godine podelio je 2-3. mjesto na velikom turniru u Havani, a na šampionatu SSSR-a 1963. ponovo je bio u konkurenciji za prvo mjesto, ali je prepustio prednost velemajstoru Leonidu Štejnu. Spaski je počeo ozbiljno razmišljati o svjetskoj tituli, izjavivši svom treneru 1964. godine: „Postaću šampion“. Imao je na umu da oduzme krunu drugom sovjetskom šahisti, Jermenu Tigranu Petrosjanu.
Međuzonski turnir 1964. godine održan je u Amsterdamu, a dioba prvog mjesta sa Taljem, Smislovom i Larsenom dovela je Spaskog u krug pretendenata. Nakon optužbi za dogovor, koje je iznio Fišer, takmičenje kandidata nije bilo održano u formi turnira, već kao serija mečeva. Postojao je dodatni uslov: samo tri predstavnika SSSR-a mogla su da učestvuju u mečevima kandidata, pa je konkurencija među sovjetskim igračima na međuzonskom turniru bila oštrija nego među šahistima drugih zemalja. Naime, sovjetski učesnik morao je da završi kao treći kako bi ušao u krug kandidata, dok je ostalim učesnicima bilo dovoljno da zauzmu osmo mjesto. Spaski je smatrao da je to nepravedno.
Turniri sa velikim brojem igrača bili su uobičajeni oblik takmičenja. Međutim, Spaski nikada ranije nije učestvovao u dugotrajnim mečevima — seriji partija protiv jednog protivnika — i smatrao ih je fizički i mentalno iscrpljujućim. Ipak, 1965. godina postala je njegov annus mirabilis (godina čuda — lat.): postao je kandidat broj jedan, prvo pobijedivši Keresa u dramatičnoj borbi, zatim Gelera, a zatim i bivšeg svjetskog šampiona Mihaila Talja. Dakle, samo je Petrosjan sada dijelio Spaskog od titule svjetskog šampiona. Spaski nije bio njegov obožavalac, karakterišući Petrosjana kao kralja koji "vlada, ali ne upravlja"; svjetski šampion, ali ne i najjači na svijetu. Boris je bio svjestan čitave težine svog položaja: bio je siromašni student koji se suočavao sa socijalno i politički zaštićenim nacionalnim herojem Jermenije.
Meč 1966. godine održan je u Moskvi i, osim u šahovskim krugovima, bio je praktično ignorisan na Zapadu. Spaski je nastupio sasvim dostojno, izgubivši samo za jedan poen. Njegov stil i način igre Petrosjana bili su dijametralno suprotni. Direktna, otvorena, napadačka igra Spaskog, često nazvana "univerzalnom", nije imala sistemskih slabosti: bio je uporan u napadu, čvrst u odbrani, oprezan u središnjici, grandiozan u završnici; sposoban i za maratonske borbe, i za zapanjujuće minijature.
Stil Petrosjana bio je strateški, nepokretan i za one koji nisu bili u stanju da ocijene njegovu nevjerovatnu suptilnost, pomalo dosadan. Većina igrača ima svoj stil – da kažemo, šahovski otisak prstiju, ali rijetko kod koga on bude toliko izražen kao kod Petrosjana. Njegova igra zahtijevala je od protivnika ili da se prilagode, ili da izgube. Na pitanje zašto je Spaski izgubio, Botvinik je odgovorio da se nije uspio da "programira za Petrosjana".
Dva mjeseca kasnije Spaski je pobijedio na turniru u Santa Moniki, koji je nazvao "turnirom života" (Fišer je bio drugi). Pobjeda mu je donijela mnogo novca – pet hiljada dolara. Zatim je uslijedio manji pad u igri, koji se povezuje sa ličnom srećom koju je stekao u zajedničkom životu sa Larisom, i rođenjem sina Vasila 1967. godine. Prisjećajući se tih vremena, Spaski kaže: "Bio sam uzoran sovjetski građanin. Putovao sam, igrao i uživao u životu." U mečevima kandidata 1968. godine uspješno je pobijedio Gelera (5,5:2,5), Larsena (5,5:2,5) i Korčnoja (6,5:3,5), izgubivši samo dvije partije od dvadeset šest. Za pobjedu nad Larsenom dobio je Orden "Orden časti" (1955. godine dobio je medalju "Za zaslužni rad", prilično uobičajenu sovjetsku nagradu, i to je komentarisao u knjizi "Velika strategija" riječima: "Eto, to je sve što sam dobio.").
Godine 1969. ponovo se susreo sa Petrosjanom u borbi za svjetsku titulu. Ceremonija otvaranja meča održana je u Moskovskom televizijskom teatru, tako da je svjedok ovog događaja bila čitava zemlja. Međutim, široka zapadna publika ponovo nije bila zainteresovana za borbu Petrosjana i Spaskog. Većina je smatrala da četrdesetogodišnji šampion ima male šanse protiv tridesetdvogodišnjeg protivnika. Petrosjanova igra dostigla je svoj vrhunac, iako treba napomenuti da je bio jedini svjetski šampion od 1934. godine koji je uspješno odbranio svoju titulu. Nije se osjećao ugodno, bilo zbog same titule, bilo zbog mnogobrojnih laskanja koja su dolazili od jeremenskih zajednica širom svijeta. Posle jedne brilijantne partije, salom su odjeknuli gromoglasni aplauzi, a grupa Petrosjanovih obožavalaca pokušala je da prodre na scenu. Engleski šahovski autoritet i pisac Hari Golombek bio je svjedok ovog događaja: "Samo jedan stariji Armenac uspio je da zaobiđe čuvare, dođe na scenu i zgrabi Petrosjana za ruku." Poznate su riječi Petrosjana koje je izgovorio prije drugog meča sa Spaskim: "Nikada nisam želio da postanem svjetski šampion. Samo sam želio da dobro igram šah. Šest godina ne pušim, ne uzimam ni kap alkohola. Ljekar mi zabranjuje da gledam fudbalske i hokejaške utakmice, jer moram da čuvam živce za igru. Šta je to za život?"
Kod Spaskog je bilo obrnuto, kako u stilu života, tako i u moralnom stanju. "Dan prije meča sa Petrosjanom," pričao je on, "osjećao sam se kao da sam na konju." Ipak, laganu pobjedu nije očekivao, a ishod meča bio je nepredvidiv. Spaski je podijelio meč u četiri dijela:
partije 1—9: brzi napredak i zamor;
partije 10—13: ja — bokserka vreća;
partije 14—17: prelomne;
partije 18—23: finalni napad.
Nakon sedamnaeste partije, Spaski se odmarao u svojoj sobi, kada su se odjednom začuli teški udarci na vrata. "Neki Jermen je saznao u kojem broju sam smješten i pokušao da mi upadne u sobu. Vikao je: 'Spaski, ne smiješ da pobjeđuješ našeg Petrosjana!' Ja sam mu odgovorio: 'Ne brini, ja sam njega pobijedio.' Tada je mladić utihnuo i nestao."
On je zaista pobijedio, osvojivši titulu svjetskog šampiona sa dva poena prednosti, posle šest pobjeda, četiri poraza i trinaest remija. Partije nisu uvijek bile brilijantne, iako su neke — na primjer, sjajna peta, u kojoj je Spaski doveo daminog pješaka do sedmog reda — smatrane klasičnim. Tigran Petrosjan je bio, možda, najteži protivnik u istoriji šaha. Njegovo ime potiče od riječi "tigar". Međutim, svojom igrom više je podsjećao na zmiju ili lukavu lisicu. Petrosjanovo strpljenje je djelovalo beskrajno, mogao je dugo da čeka najpovoljniji trenutak za napad. Spaski je smatrao da je on "jedinstveni borac u mečevima, čija je snaga u tome što je gotovo nemoguće doći do njega." Petrosjan je ovo gledao drugačije: "Trudim se da izbjegnem slučajnosti. Oni koji se oslanjaju na slučaj, treba da igraju karte ili rulet."
Dvostruko prolazeći iscrpljujući kvalifikacioni proces, Spaski je izjavio: "Sistem je postao još gori nego prije." Pred meč 1972. godine rekao je: "Želim unaprijed da izrazim svoje duboko i iskreno saučešće onome ko bude uspio da se probije kroz sve te prepreke."
GLAVA 5 RUS IZ LENJINGRADA
Naš cilj je da život sovjetskih ljudi učinimo još boljim, još ljepšim, još srećnijim. Leonid Brežnjev, 1971.
U Rusiji istina gotovo uvijek poprima sasvim fantastičan karakter. Fjodor Dostojevski, „Neka zapažanja o laži“
Po mišljenju sovjetskog društva, Spaski je otputovao u Rejkjavik ne samo kao igrač, nego i kao simbol. Ipak, on nije bio idealan simbol — barem ne iz ugla vlasti. Spaski se izdvajao iz opšte slike, pripadajući više problematičnim elementima sistema. Zašto problematičnim? Odgovor na to pitanje može se pronaći širim sagledavanjem političkog i kulturnog konteksta sovjetskog života.
Namećući svoju volju, Komunistička partija nije djelovala u istorijskom vakuumu. U knjizi „Sovjetski Savez poslije pada Hruščova“, Arči Braun povlači paralele sa epohom carizma: tendenciju da se u ljudima učvršćuje vjera u jakog vođu, a ne u društvene strukture, stalna prijetnja haosa i visoka nagrada za lojalnost i jedinstvo. Uz to, postoje i sistemske karakteristike: jaz između vladajuće elite i građana, između inteligencije i naroda, državne mjere kontrole, poput unutrašnjih pasoša, tajnosti, cenzure, nadzora i progonstva. Strah od anarhije i njenih posljedica, potreba za redom koja je prožimala sve slojeve društva, stvorili su široko rasprostranjeno nepovjerenje prema liberalizaciji režima.
Staljin je umro 5. marta 1953. godine, ali Veliki teror koji je zemlja preživjela oblikovao je mentalitet svih narednih generacija sovjetskih ljudi, stvarajući društvo koje se neprestano prilagođavalo životnoj neizvjesnosti, nepravednoj i selektivnoj upotrebi moći. Petočasovni govor Hruščova na Dvadesetom partijskom kongresu tri godine kasnije i početak takozvanog „otopljavanja“ predstavljali su najvažnije događaje u životu Spaskog tog perioda, ali otvaranje kapija logora nije značilo i rehabilitaciju za hiljade bivših zatvorenika. Mnogi sovjetski građani vjerovali su da su ti „sigurno u nečemu bili krivi“. Sumnjičavost je lebdjela u vazduhu poput smoga, i kako piše autorka knjige „Noć kamena“, istoričarka Ketrin Meridejl, „među velikim nasljeđem Staljina, navika na budnost pokazala se najotpornijom“.
Hruščovljev govor izazvao je polemiku koja nije imala kraja. Demokratski pokret je u njemu vidio dokaz da režim može pasti, ali je cijena za to bila previsoka. Između dogmata i liberala započela je duga, teška borba koja nikad nije do kraja razriješena, dok je partija u međuvremenu pokušavala da pronađe način da zadrži svoju vlast nad svim aspektima života, a da se pri tom ne vrati varvarstvu staljinističke epohe.
Koje su bile granice lične slobode u tom periodu? One su se mogle sagledati jedino kroz reakcije vlasti na jalovom, vulkanskom pejzažu sovjetskog kulturnog života; neslaganje bi izbijalo, bilo ugušeno, pa bi ponovo izbilo. Od šahista se očekivalo isto što i od ostatka stvaralačke inteligencije: riječima Saveza pisaca — „da svim srcem posvete sebe idejama komunizma i da budu beskrajno vjerni cilju partije“.
Ujutro 14. oktobra 1964. godine, Hruščov je smijenjen s vlasti od strane Kosigina i Brežnjeva zbog „nerazumnih planova, površnih ideja, nepromišljenih odluka, postupaka koji nemaju veze sa stvarnošću, hvalisave i isprazne retorike, težnje da vlada dekretima, te odbijanja da uzme u obzir savremena dostignuća nauke i praktičnog iskustva“. Prosječna starost članova Politbiroa i Sekretarijata CK KPSS — kontrolnog državnog organa — koji su brojali dvadeset dva čovjeka, bila je oko šezdeset dvije godine. Brežnjev, rođen 1906. godine, ušao je u partiju 1931. Najmlađi član Politbiroa, Fjodor Kulakov, rođen je 1918. i bio je član partije od 1940. godine. Ti ljudi su bili kaljeni u kovačnici staljinističke epohe i navikli na surov jezik socijalizma. Novi slogan tog vremena glasio je da se „zahvaljujući naporima sovjetskog naroda, izgradnja socijalizma nastavljala čak i u vrijeme staljinističkih ‘iskrivljenja’“. Od svakoga ko bi se našao u javnosti, uključujući i šahiste, očekivalo se da podržava socijalističke vrijednosti.
U listu „Pravda“, tadašnji omladinski lider Sergej Pavlov pisao je da se režim suočio sa potrebom za „borbom protiv pojava nihilizma, nerazumnosti i drskog osporavanja autoriteta, zanemarivanja ili ignorisanja istorijskog iskustva starije generacije sovjetskih ljudi“. U tom trenutku vjerovatno nije mislio na šah, ali je, kao predsjednik Sportskog komiteta, kasnije odigrao ključnu ulogu u sagi Spaskog u Rejkjaviku.
Međutim, Arči Braun ukazuje na to da, iako je za vrijeme Brežnjeva kulturna sloboda bila potisnuta, u toj epohi nije došlo do potpunog zabrana slobodne intelektualne djelatnosti; vlast se prema tome odnosila pragmatično, shvatajući potrebu za većom otvorenošću u prirodnim naukama, a do izvjesne mjere i u društvenim, jer je ekonomija morala biti modernizovana. Postojale su i diplomatske perspektive razvoja, poput potrebe za uspostavljanjem odnosa sa Zapadom kako je rasla tenzija s Kinom. Ipak, ti brojni problemi nisu spriječili Brežnjeva da prijeti kako će intelektualci koji nisu voljni da služe izgradnji komunizma — dobiti ono što zaslužuju.
Kako su vlasti nametale svoje poglede? Kada je riječ o profesionalcima, to se radilo direktno preko državnih organizacija. Dok je Aleksandar Solženjicin sa gorčinom govorio da rukovodstvo Saveza pisaca vidi svoju ulogu u prenošenju ideja partije piscima, a ne obrnuto, Lev Abramov, koji je više od jedanaest godina (od sredine pedesetih) obavljao različite funkcije u šahu, dodjeljivao je sebi dvostruku ulogu: „Ja sam prenosio mišljenje igrača vlastima i istovremeno pokušavao da sprovodim opštu politiku naše partije i države.“ Polazio je sa stanovišta visoke državne odgovornosti i povjerenja. Kao građevinski inženjer, Abramov je na kraju svoje profesionalne karijere dostigao položaj glavnog inženjera na izgradnji saveznih odbrambenih fabrika. Njegovo iskustvo u komunikaciji s partijom i vladom značilo je da se Sportski komitet može osloniti na njega u razumijevanju toga kakva politika treba da bude, čak i kad nije javno iskazana.
Vlasti su imale na raspolaganju širok spektar batina i šargarepa za kontrolu nad elitnim igračima. Jedan od najmoćnijih mehanizama kontrole bilo je strogo partijsko upravljanje putovanjima u inostranstvo. Granice Sovjetskog Saveza bile su zatvorene, a narod nije imao zakonska prava da ih prelazi. Gorka sovjetska šala govorila je da postoje dvije klase sovjetskih građana: oni koji su dobili pasoš za inostranstvo — i svi ostali. Da bi dobio takav pasoš, čovjek je morao da dostavi iscrpno lično dosije, koje je uključivalo i partijsku potvrdu o njegovoj moralnoj i političkoj zrelosti. Čak i ako su sve prepreke bile savladane, pasoš je mogao biti uskraćen u posljednjem trenutku ili bi se saopštilo da se „izgubio“ u Ministarstvu inostranih poslova. Neostvareni putnik morao je da se izvini domaćinima, pozivajući se na službene obaveze, bolest ili porodične teškoće.
Velikani poput Davida Bronštajna i Eduarda Gufelda suočili su se s takvim „gubicima“ pasoša, što im je onemogućilo odlazak na međunarodne turnire. Čak ni Mihail Talj, bivši svjetski šampion iz Letonije, nije bio među nedodirljivima. Tokom olimpijade na Kubi 1966. godine, u noćnom klubu ga je neko udario flašom po glavi (kažu, ljubomorni momak dame s kojom je plesao), i završio je u bolnici, zbog čega je morao da preskoči nekoliko partija. Sljedeća olimpijada održana je dvije godine kasnije u Luganu. Talj je već bio na aerodromu s ostalim velemajstorima, kada mu je prišao zamjenik predsjednika Sportskog komiteta i rekao: „A vi, Mihail Nehemjeviču, možete da se vratite u Rigu.“
Šahovski funkcioneri tog perioda kategorički su negirali da su ograničenja primjenjivana kao kazna. Njihov odgovor bio je sljedeći: putovanja su ograničena zbog nedostatka sredstava. Na taj način, svi slučajevi ograničenja dobijali su sasvim uvjerljivo tumačenje — neko nije bio u formi, neko je već putovao u inostranstvo, neko je tamo bio nedavno i sada treba da ustupi mjesto drugom, podjednako pripremljenom kolegi.
Iako se Spaski suočavao sa nezadovoljstvom vlasti, njegova brilijantna igra ga je spasila od sličnog odnosa. Prema riječima Mihaila Bejlina, „Spaski je radio ono što nikom drugom nije bilo dozvoljeno. Što ste se više penjali u šahu — majstor, međunarodni majstor, velemajstor — to su vam više mogli naškoditi. Drugima nikad ne bi bilo dozvoljeno da putuju u inostranstvo ako bi se ponašali kao Spaski. On je bio izuzetno nezavisna ličnost“.
Ipak, mnogi sovjetski građani su iz ličnog iskustva znali da vlast ne toleriše nezavisnu ličnost. Spaski nije mogao biti slobodan unutar sovjetskog sistema. Ipak, posjedovao je rijetku ličnu slobodu u svojim uvjerenjima i izražavanju sopstvene nezavisnosti, koju je pokazivao i u Rejkjaviku. Da bismo shvatili šta ga je to činilo posebnim, moramo se osvrnuti na rat koji je preživio i grad u kojem je odrastao.
„Bitka protiv nacizma bilo je najveće iskušenje kroz koju su prošli sovjetski građani; možda i najveće u čitavoj istoriji Rusije“, piše Ketrin Meridejl. „Snaga volje, upornost i stoička izdržljivost koju je ta borba zahtijevala nadmašivali su svako prethodno iskustvo, budući da su bili snažniji i dugotrajniji od svega što je većina sovjetskog naroda, naviknutog na mnoge krize, mogla da zamisli“.
Bez sumnje, to se odnosi i na odbranu Lenjingrada. Ipak, u stavu vlasti prema opsadi postojao je izražen element mitotvorstva, i taj mit je govorio o požrtvovanom patriotizmu sovjetskih građana, posebno ističući herojsku ulogu partije u odbrani grada i njegovih stanovnika.
Pravljenje mitova što je proizašlo iz pobjede nad Njemačkom uticalo je na Borisa Spaskog na više načina. Prema riječima njegovog savremenika, sovjetskog novinara i pisca Vasilija Grosmana, tegobe Velikog otadžbinskog rata imale su presudan značaj za rusku samosvijest. Poslije Staljingradske bitke 1943. godine, koja je odnijela milion života, Rusi su počeli da se izdvajaju od ostalih nacionalnosti i riječ „Rus“ dobila je pozitivan smisao. Dobro je poznato da je Staljin odlučio da oživi ruski patriotizam kako bi ojačao titanske napore vojske, ali je istovremeno koristio rat za propagandu državnog nacionalizma.
Državni nacionalizam se razlikovao od nacionalizama evropskih zemalja po tome što nije imao nikakve veze s ljubavlju prema otadžbini. Sovjetski nacionalista je gajio duboko poštovanje, priznanje i ljubav prema socijalističkoj državi koja je štitila i brinula o svojim vjernim građanima. Državni nacionalizam postao je jedini oblik patriotizma koji je bio prihvatljiv u socijalističkoj zemlji, i upravo takav nacionalizam je Spaski bio dužan da pokazuje. Šahisti nisu smjeli zaboraviti da igraju u crvenim dresovima.
Drugi izvor uticaja, koji je izrastao iz mitologije rata, bilo je uvjerenje da je „naše — znači bolje“, da sistem nužno mora pobijediti. Odavde je proizlazio stalni strah od javnog poniženja i toga da se nedostaci sistema mogu otkriti. Dugogodišnji sovjetski ambasador u Vašingtonu, Anatolij Dobrinin, oštro piše u svojim memoarima da je, kada je Brežnjev 1973. godine posjetio Niksona, lično instruirao sovjetsku službu bezbjednosti da organizuje posjetu tako da „on ni u čemu ne bude slabiji od američkog predsjednika“.
Na putu pokušaja da se stvori stvarnost iz slogana „Naše — znači bolje“ nalazila se njihovom rukom izgrađena barijera — tajnost i izolacija, koji su ljude prisiljavali da žive u zapanjujućem neznanju. To se odnosilo ne samo na obične građane. Kada je 1959. godine Hruščov pozvan da posjeti predsjednika Aizenhauera u njegovoj osamljenoj rezidenciji Kemp-Dejvid, niko iz Hruščovljevog okruženja nije znao šta je to i gdje se nalazi. U svojim uspomenama Hruščov piše: „Nikada nisam mogao da saznam šta je to Kemp-Dejvid. Počeo sam da pitam u našem Ministarstvu spoljnih poslova. Rekli su mi da ni oni ne znaju“. Hruščov se brinuo da američke vlasti, pozivajući ga da posjeti Kemp-Dejvid, na taj način izražavaju prezir prema njemu, da ga ponovo diskriminišu, stavljaju pod karantin. Na kraju je shvatio da je taj poziv bila čast, a Kemp-Dejvid je bila predsjednička vikendica. „Možete se nasmijati tome, ali mene je sramota. To pokazuje koliko smo bili neznalice u nekim stvarima“.
Šahovski svijet nije bio bolje informisan. Na sastanku šahovskog rukovodstva sa Spaskim i njegovim timom 13. avgusta 1971. godine otkriveno je zapanjujuće nepoznavanje svega što se dešavalo sa Fišerom. Izveštaj direktora Centralnog šahovskog kluba Viktora Baturinskog glasi: „Bilo je potrebno saznati (kroz sovjetske dopisnike u SAD ili na neki drugi način) razloge zbog kojih Fišer nije učestvovao ni na jednom takmičenju oko godinu i po dana (1968-1970), gdje je bio u tom periodu, šta je radio, kao i prikupiti informacije o ponašanju Fišera i njegovim izjavama“. Plan obuke Spaskog, sastavljen u istom mjesecu, sadržavao je zahtjev da se pronađu, kupe i prevede na ruski jezik članci iz stranih časopisa sa informacijama o Fišeru za dalju analizu. Cenzura i nedostatak čvrste valute dovodili su do potrebe za zvaničnom podrškom ovog tako važnog aspekta pripreme.
U 60-im godinama, dok se Spaski penjao na šahovski Olimp, državna ideologija sticala je sve veći značaj, usprkos promjeni generacija. Sovjetski lideri su vidjeli hitnu potrebu za širokim širenjem informacija o poslednjim dostignućima sovjetske države u nauci i naoružanju, o tome da su prvo pas, a zatim i sovjetski čovjek bili prvi u svemiru. Bili su im potrebni uspjesi u oblasti svakodnevnog života — sovjetske farmerke, nove stambene zgrade. I — sportske pobjede. U svojoj knjizi „Ruski um“ Ronald Hingli razmišlja o istorijski razvijenoj sposobnosti ruske nacije za ono što on naziva „prestižnim projektima“. „Talentovani u tako različitim oblastima kao što su šah, raketogradnja i sport, Rusi često postižu uspjeh, usmjeravajući zajedničke napore na prestižne projekte, od kojih su mnogi ne samo funkcionalno efikasni, već i impresivno opremljeni. Najvažniji dodatni cilj tih projekata je težnja da impresioniraju strane posmatrače u nadi da će biti zaslijepljeni i da neće primijetiti izuzetno skroman život koji vodi prosječan sovjetski građanin“.
Sovjetski građanin je gledao ulogu Spaskog kroz prizmu slogana „Naše — znači najbolje“, koji je, pored ostalog, odražavao dominaciju SSSR-a u svjetskom šahu. Do Rejkjavika je primao beskonačan broj pisama od sovjetskih građana koji su ga podsjećali na njegovu dužnost kao patriote da pobijedi imperijalističku Ameriku, koja je pokušavala uništiti sovjetsku šahovsku tvrđavu.
Partiji nije bila važna sama šahovska igra, već odbrana prestiža sovjetske države. „Naravno,“ kaže bivši predsjednik Ruske šahovske federacije, novinar Evgenij Bebčuk, „partijski moćnici su upravo to mislili. Morate umrijeti za Domovinu i za partiju. Što se tiče samih šahovskih partija, njima su se bavili samo šahisti. Imalo je značaja samo to što za stolom predstavljate Sovjetski Savez.“ Danas se smije, prisjećajući se tih pritisaka kojima su bili podvrgnuti učesnici studentskih turnira, kada su čitav tim okupljali u odjelu za propagandu i agitaciju CK.
„Sjedili smo ispred nekog predstavnika vlasti, koji nije imao pojma šta je šah. On je šetao po sobi. Nikitin, Spaski i ja smo mirno sjedili u tišini. On je govorio: ‚Vi shvatate odgovornost koja je na vama? Shvatate li da je ovo čast? Dobro to razumijete? Da ili ne?‘ Mi smo ćutali. On je nastavio: ‚Ko danas igra? A, Bebčuk, vi ste novinar. Vaše kolege shvataju šta treba da brane?‘ – ‚Da, oni shvataju.‘ – ‚Trebalo je bolje da im objasnite. Da li ispravno ili ne vide situaciju?‘“
Prije meča u Rejkjaviku, sumnje u to da li Spaski potpuno shvata svoju odgovornost pojavile su se na najvišem nivou. Viktor Baturinski je pozvan kod Aleksandra Jakovljeva, šefa odjela za propagandu i agitaciju CK, a kasnije desne ruke Mihaila Gorbačova. „Recite, da li Spaski razumije da nosi moralnu odgovornost pred sovjetskim narodom za ishod meča?“ – pitao je on. Baturinski je diplomatski odgovorio: „Nadam se da razumije“. Trideset godina nakon tog razgovora, potvrdio je da je bio licemjeran: bilo je jasno da Spaski o tome čak ni ne razmišlja.
Bivši pomoćnik glavnog vojnog tužioca, pukovnik Baturinski, svoj interes za šah i svoje pravno obrazovanje duguje jednom od osnivača sovjetske šahovske škole, Nikolaju Kriljenku, koji ga je inspirisao i za jedno i za drugo. Pukovnik Baturinski je služio u vojsci trideset pet godina. Bio je drugi po značaju u timu koji je istraživao britansko-američkog špijuna, pukovnika Olega Penkovskog. Baturinski je bio poznat kao „crni pukovnik“. Kada je Viktor Korčnoj napustio zemlju 1976. godine, rekao je da treba kazniti Baturinskog zbog njegovog aktivnog učešća u staljinističkim represijama.
Ovaj nekada glavni šahovski funkcioner, proveo je poslednje godine svog života oslabljenog vida i sluha u jednom od onih velikih, mračnih, sivih naselja koja okružuju Moskvu (umro je decembra 2002. godine). Čudio se kako neko može da ne shvata zašto Spaski nosi moralnu odgovornost za odbranu nadmoćnosti sovjetskog sistema. Odgovor mu se činio previše očiglednim da bi bio vrijedan diskusije. „Naravno, ovo je pitanje ideologije“.
Spaski je mnogo dugovao sovjetskoj državi, pa kako je mogao da ne prihvati — barem sa stanovišta vlasti — svoju odgovornost? A ako je negirao državni interes, u šta je onda vjerovao? Dva najvažnija faktora pomažu da se shvati karakter Spaskog i evolucija njegovih stavova: bio je etnički Rus i bio je Lenjingrađanin, stanovnik bivše prestonice imperije, prozora u Evropu, koji je Petar Veliki napravo. U „Zabilješkama iz podzemlja“ junak Dostojevskog naziva Sankt-Peterburg „najapstraktnijim i gradom sa najvećom namjerom na čitavom svijetu. U „prevodu“ sa književnog jezika, to znači da je grad bio most između svakodnevne realnosti života i čudnog, tajanstvenog, skrivenog svijeta.
Zapadna štampa je izdvajala Spaskog među drugim sovjetskim šahistima, jer je on za svog omiljenog pisca smatrao Dostojevskog. Spaski, obožavalac Dostojevskog, povoljan je kontrast sa Amerikancem Fišerom, koji je, ako je i čitao nešto osim šahovskih časopisa, to su bili samo stripovi. Neki na Zapadu mogli su pomisliti da Spaski rizikuje govoreći o takvim literarnim sklonostima. Međutim, njegova strast prema Dostojevskom nije bila zabranjena; pričalo se da je čak i Staljin volio „Besi” ("Demoni"). Iako su neka djela Dostojevskog tokom 50-ih i 60-ih godina bila podvrgnuta cenzuri, 1971. godine, kada je piscu bilo 150 godina od rođenja, objavljeno je veliko izdanje njegovih djela.
U isto vrijeme, karakteristične osobine proze Dostojevskog — realizam, psihološka dubina likova, isticanje dualistične ljudske prirode, iracionalna motivacija — činile su autora najdubljim među predrevolucionarnim piscima. On bira život radi putovanja, a ne radi cilja, što se jasno vidi u „Zapisima iz podzemlja“. Junak razmišlja: „Ali čovjek je lakomisleno i neugledno biće i, možda, slično šahovskom igraču, voli samo sam proces postizanja cilja, a ne i sam cilj. I ko zna (niko ne može da garantuje), možda je čitav cilj na zemlji, kojem čovječanstvo teži, upravo u toj neprekidnosti procesa dostizanja, drugim riječima — u samom životu, a ne konkretno u cilju...“
To veoma podsjeća na odnos Spaskog prema šahu. Iako je u njemu živio duh takmičenja, proces dostizanja rezultata bio mu je podjednako važan kao i sam ishod borbe. Pokazivao je jasnu sličnost sa likovima Dostojevskog. U romanima se pred junacima pojavljuju egzistencijalni izbori koji zauvijek obilježavaju one koji ih donesu. Likove Dostojevskog teško je klasifikovati; oni nisu završeni, imaju sposobnost da se prilagođavaju i evoluiraju. Teoretičar i naučnik koji je proučavao pisca, Mihail Bahtin, piše: „Svi oni oštro osjećaju svoju unutrašnju nezavršenost, sposobnost da prerastu sebe iznutra... Čovjek nije konačna i određena veličina na koju se mogu primijeniti tačni proračuni; čovjek je slobodan, i zato može da krši sva pravila i norme koje mu se nameću.“
Naravno, Spaski se nije uklapao u model običnog sovjetskog čovjeka; slava i status pružali su mu luksuz samoopredjeljenja koji su drugima bili uskraćeni. Iako je država izbavila samog Spaskog i njegovu porodicu iz siromaštva, on je oduvijek poricao da ima dug prema njoj. Govoreći o tome, on ističe da je ruski car Nikolaj II darivao talentovanu djecu izdržavanjem – i to iz sopstvenog džepa.
Međutim, osim što je Spaski često išao protiv normi sovjetske države i u mnogim slučajevima izlazio izvan propisanih okvira, on je imao još mnogo zajedničkog sa samim Dostojevskim. Dostojevski je bio duboko hrišćanski pisac, prožet vjerom u duhovni svijet i vječni život; tu vjeru smatrao je ključem za moralno zdravlje. Spaski, odgajan od majke u pravoslavnoj tradiciji, bio je veoma ponosan na svoju vezu s crkvom po očevoj liniji. U njegovom omiljenom romanu „Braća Karamazovi“ bilo je mnoštvo teoloških razmišljanja. Roman upućuje i na političku poziciju Spaskog. U centralnoj epizodi, gdje jednog od braće sude za očinstvo, tužilac tvrdi da su u toj trojici braće utjelovljeni rusko evropejstvo, nacionalni principi i otvorena neposrednost ruskog karaktera. Akcenat je ovdje stavljen upravo na ono rusko. U periodu sovjetskog državnog nacionalizma, Spaski je bio ruski patriota, nasljednik ruske pravoslavne tradicije.
Studije na univerzitetu dodatno su učvrstile nacionalizam kod Spaskog. Taj period poklopio se s kulturnim potresima koje je pjesnik Jevgenij Rejn nazvao „poluliterarnim, poluboemskim životom koji se rađao u Lenjingradu“. Djelimično je to podrazumijevalo i odbacivanje sovjetske kulture. Prema Rejnu, „počeli smo da se okrećemo ka Zapadu, ka savremenoj zapadnoj kulturi; počeli smo da se interesujemo za rusku kulturu, gledajući na devetnaesti vijek i Srebrni vijek iz nove perspektive, ponovo zatvarajući krug tradicije“.
U „Velikoj strategiji“ Spaski se prisjeća svoje diplomske teze na univerzitetu. Za temu se vratio u predrevolucionarni period i izabrao „Šahovski list 1859–1863“, prvi ruski šahovski časopis. Kaže da ga je ruska istorija oduvijek zanimala: „Za ovaj rad morao sam da proučim časopise iz šezdesetih godina prošlog vijeka. Tada sam sagledao rusku kulturu tog vremena. Kakav je predivan grad bio Petersburg! A kad bih izašao iz Nacionalne biblioteke, našao bih se u usnulom, odvratnom, provincijskom gradiću zvanom Lenjingrad. U kakvu je provaliju pala Rusija!“
Tuga za starom Rusijom može da objasni i mnogima uznemirujuću izjavu da je on „počasni antisemita“. Dostojevski je bio nacionalista-slavofil s izraženim antisemitizmom, oštro kritikujući ono što je nazivao „židovštinom“. Ista ta crta kod Spaskog potiče iz njegovog neprijateljskog stava prema preuzimanju Rusije 1917. od strane internacionalnog boljševičkog pokreta, čiji su mnogi lideri bili Jevreji. Ipak, imajući u vidu da su neki pripadnici starije generacije sovjetskih velemajstora i šahovskih funkcionera bili Jevreji i istovremeno članovi Komunističke partije, treba pretpostaviti da je Spaski razdvajao profesionalne odnose i istorijsku antipatiju.
Velemajstor Nikolaj Krogius se prisjeća kako je Spaski naglašavao da igra za Rusiju, a ne da svojim uspjesima veliča Sovjetski Savez. Krogius se s podsmijehom prisjeća: „Vlasti su to tolerišuće prihvatale (samo trenutno, kako su govorile)“. „Buržoaski nacionalizam“ — tako su službenici opisivali patriotizam Spaskog. KGB je takav stav smatrao „pogubnim i opasnim ostatkom prošlosti“. Ipak, kao velemajstor svjetskog nivoa, Spaski je uživao određeno strpljenje vlasti, koje se, međutim, nije odnosilo na obične građane ili one koji su imali direktan uticaj na javnost, poput pjesnika, pisaca, pozorišnih režisera i istoričara. Postojala je velika razlika između mogućnosti da šetaš ulicama Lenjingrada i igraš u inostranstvu — i progona u provinciju ili zatvaranja u psihijatrijsku ustanovu. Koliko je zapravo daleko Spaski otišao u testiranju granica državne tolerancije?
Kao što je poznato, Spaski nikada nije bio član Komunističke partije. Ali iz toga ne treba izvlačiti previše ozbiljne zaključke. Neki od aktera naše priče — velemajstori Averbah, Tajmanov i Štejn, partijski funkcioneri Baturinski, Abramov i Ivonin — bili su komunisti. Drugi — velemajstori Talj, Geler, Krogius i Smislov — nisu bili. Otac sovjetske hidrogenske bombe Andrej Saharov odbijao je uporna „pozivanja“ da postane član KPSS-a mnogo prije nego što je postao poznat kao disident, iako bi mu to donijelo veće prihode i razne privilegije od strane države. Spaski tvrdi da nikada nije bio pod takvim pritiskom; moguće je da su ga sa ideološke tačke gledišta jednostavno smatrali izgubljenim za njih.
Geniji na djelu: Spaski i Mihail Talj (desno), svjetski šampion 1960–61. godine.
Međutim, odsustvo partijske knjižice nije oslobađalo Spaskog političke odgovornosti, niti potrebe da pokazuje odgovarajuću političku svijest. Smatrajući sebe „politički nezavisnim“, živio je u zemlji u kojoj takva fraza nije imala nikakvog smisla. Još od početka njegove karijere, u krugovima dalekim od šaha govorilo se da je Spaski neko koga treba držati na oku zbog „političke nepouzdanosti“.
Jedan nepromišljeni komentar, kojeg je izgovorio tokom Svjetskog omladinskog prvenstva u Antverpenu 1955. godine, doveo je do istrage na nivou Sportskog komiteta. Bez ikakve zadnje namjere, Spaski je pitao vođu tima: „Da li je istina da je drug Lenjin imao sifilis?“ Spaski se prisjeća da su „oči birokrate opasno zasijale“. Zašto rizikovati postavljanjem takvog pitanja? „Lenjina su pretvorili u ikonu i bilo mi je strašno zanimljivo da saznam šta se zapravo desilo.“ Samo je zamjenik ministra sporta Dmitrij Postnikov spriječio da se ovaj slučaj iznese pred sastanak Komsomola, što bi, bez sumnje, negativno uticalo na budućnost Spaskog.
Od tada su među onima koji su pratili karijeru ambicioznog šahiste bili i oficiri lenjingradskog KGB-a. Brojni doušnici te organizacije sastavljali su detaljan dosije njegovih riječi i postupaka. Mnogi njegovi savremenici prepoznavali su njegov nezavisni duh. Godine 1960, kada su sletjeli u Argentinu na međunarodni turnir u Mar del Plati, velemajstor David Bronštajn rekao je Spaskom da moraju da se jave u ambasadu. Spaski je imao pametnijeg posla: „Davide Ionoviču, vi idite, a ja neću. Ja sam druga generacija, na mene se ta pravila ne odnose.“
Sredinom šezdesetih, interesovanje za Spaskog bilo je toliko da je Bondarevski insistirao da se preseli iz Lenjingrada u Moskvu. „KGB se previše interesuje za tebe“, objasnio mu je. U jednosobnom stanu koji je tresla tutnjava obližnjih vozova, četrdesetak kilometara od prijestonice, dvadesetsedmogodišnji Spaski se prvi put našao prepušten sam sebi.
Mladi igrač bio je u fokusu pažnje međunarodne šahovske zajednice, ali je nastavio da se ponaša jednako nezavisno. Godine 1970, dvije godine nakon Praškog proljeća i sovjetske invazije na Čehoslovačku, u zapadnonjemačkom gradu Zigenu održavala se redovna šahovska olimpijada, i svjetski šampion Spaski se rukovao sa svim igračima iz čehoslovačkog tima. Čak i pored toga što su češke vlasti bile uvjerene u političku podobnost igrača koji su putovali na Zapad, gest Spaskog i dalje je smatran namjernim izrazom simpatije prema toj zemlji.
Zatim, u januaru 1971. godine, napravio je svoj čuveni i provokativni potez, odbivši da potpiše kolektivno pismo podrške crnoj američkoj komunistkinji Anđeli Dejvis, uhapšenoj u Sjedinjenim Državama. Smatrao je da se svjetsko prvenstvo ne smije koristiti u političke svrhe. Ovakav postupak nije mogao da prođe bez posljedica za šampiona. Vodeće ličnosti sovjetske nauke, sporta i umjetnosti stavile su svoje potpise na to pismo. Botvinik ga je potpisao lično i zamolio Spaskog da učini isto, ali je ovaj odbio. Šahovski funkcioner Mihail Bejlin gajio je topla osjećanja prema Spaskom: „Bio je drag, prijatan čovjek i većina ljudi ga je voljela. Mislim da su ga voljeli zbog njegovih ljudskih osobina, ali im se nije dopadao njegov odnos prema partijskim vrijednostima.“ Ipak, u ovom slučaju Bejlin nije odobravao njegov potez: „To pismo su potpisali razni lideri naše kulture. Spaskog su zamolili da potpiše u ime Šahovske federacije, i to se smatralo posebnom čašću. Spaskom je ukazana čast od strane CK partije, a on tu čast nije cijenio.“ Za starog komunistu Abramova to je takođe bilo neprijatno: „Spaski je proizvod sovjetskog sistema. Taj sistem mu je davao sve što je bilo potrebno za igru, ali kada nije bilo riječ o šahu, on nije želio da bude njegov dio.“
Reakcija vlasti bila je krajnje negativna: zamjenik predsjednika Viktor Ivonin sazvao je tim povodom specijalni sastanak u Sportskom komitetu. Spaski nije bio pozvan, a ono što se dešavalo podsjećalo je na suđenje u odsustvu. Među učesnicima su bili rukovodilac sindikata Sportskog komiteta (čiji je član bio i Spaski), predstavnici Centralnog komiteta Komsomola i Centralnog šahovskog kluba, kao i novinar novinske agencije „Novosti“ koji je napisao to pismo.
Tokom procjene postupka Spaskog i pokušaja da se odluči šta učiniti sa njegovim odbijanjem, isplivalo je opšte nezadovoljstvo ponašanjem svjetskog šampiona. Svi su se slagali da ga vjerovatno neće uspjeti natjerati da potpiše pismo, ali su se nadali da će uticaj Botvinika, želja Spaskog da dobije novi stan i glasine o njegovom neprimjerenom ponašanju na predsjedništvu Šahovske federacije uticati na njega.
Na kraju je odlučeno da Ivonin još jednom razgovara s njim, iako se i taj pokušaj pokazao uzaludnim: odluka Spaskog bila je čvrsta. Nije je promijenio čak ni telefonski poziv iz KGB-a.
Govoreći o pripremama za susret sa Fišerom, direktor Centralnog šahovskog kluba Viktor Baturinski naveo je ovaj događaj kao primjer nezrelosti Spaskog. Mihail Bejlin priča da je Spaski uživao u tome da nervira druge, čak i ako je rizikovao da ih povrijedi. Govorio je ono što se niko drugi nije usuđivao da izgovori.
„Na primjer, jednom je držao predavanje pred velikom publikom u Nižnjem Novgorodu. O Estoniji je rekao da je vrlo prijatna mala zemlja sa vrlo teškom sudbinom. Meni se to nije svidjelo: u sali su bili ljudi koji su smatrali da Estonija ima izuzetno srećnu sudbinu. Nije bilo lako priviknuti se na njegov način da sebi dozvoli da kaže neprijatne stvari.“
Ako kao uzoran sovjetski građanin vjerujete da je aneksija od strane Sovjetskog Saveza za Estoniju i njen narod bila dar sudbine, onda ćete sigurno smatrati sumnjivim i samo posredno neodobravanje tog čina od strane Spaskog.
U nastojanju Spaskog da svoja opasna politička mišljenja iznosi pred javnost bila je čak neka vrsta žestine. Prisjeća se Nikolaj Krogius: „U javnosti je često istupao sa svojim paradoksalnim izjavama: 'Komunizam uništava prirodu', 'Keres živi u okupiranoj zemlji' (misleći na Estoniju) i tako dalje. Da su takve tvrdnje iznosili nepoznati građani, a ne slavni šahista, uslijedile bi surove kaznene mjere — moguće čak i zatvorska kazna.“
Naravno, vlasti su bile vrlo dobro upoznate sa stavovima Spaskog. Kada se našao na vrhuncu slave, nije se ograničavao samo na bliske ljude, iako je znao da neko od njih prenosi njegove riječi KGB-u. Baturinski se žalio na njegovo „neozbiljno ponašanje“ tokom javnih nastupa i citirao tipičan govor Spaskog, koji je održao pred stanovnicima grada Šahti u Rostovskoj oblasti 26. septembra 1971. godine. Taj govor bio je povod da sekretar Šahtinskog gradskog komiteta KPSS, drug Kazancev, napiše ljutito pismo:
B. Spaski je iznenada počeo da govori o svom finansijskom položaju. Istakao je da mu je plata 300 rubalja, koje prima za mjesto trenera u klubu „Lokomotiv“, i to bez ikakvih obaveza.
Drug Spaski je naglasio da se šahistima u Sovjetskom Savezu ne posvećuje dovoljno pažnje, da je njihov rad slabo plaćen. Objašnjavajući razlog svog izostanka sa prvenstva SSSR-a, naveo je da je nagrada za prvo mjesto bila suviše mala (250 rubalja). B. Spaski je u govoru istakao da je najveći novčani iznos koji je zaradio u inostranstvu bio pet hiljada dolara, dok je u njegovoj sopstvenoj zemlji to svega dvije hiljade rubalja.
Kada je Spaski postao šampion svijeta, njegova stipendija je porasla sa 250 rubalja mjesečno na 300. Takav iznos mogao mu je djelovati nedovoljan, ali Bejlin, koji je potpisivao neophodna dokumenta za to povećanje, prisjeća se zavisti kolega prema bogatstvu Spaskog: „Kada je mladi Spaski dobio u Santa Moniki 5000 dolara, mnogi su to doživjeli kao da su lično nešto izgubili.“ Da bismo razumjeli koliko je Spaski zaista zarađivao, treba imati u vidu da je krajem šezdesetih godina prosječna plata kvalifikovanog radnika ili službenika iznosila 122 rublje.
Spaski se nije žalio samo na nisku platu. Na tom susretu u Šahtama zaprepastio je slušaoce sljedećom izjavom: „Ja sam iz porodice sveštenika. I da nisam postao šahista, sasvim lako sam mogao postati sveštenik.“
Ovo pismo je dospjelo pravo u Odjeljenje za propagandu i agitaciju CK, završivši svoj put kod Aleksandra Jakovljeva, kojem su prenijeli da je publika koja je slušala Spaskog izrazila povodom govora „zbunjenost i ogorčenje“.
Ipak, postojala su i stroža i potencijalno opasnija mišljenja o Spaskom. Baturinski ga je optuživao da je potpao pod vlast „objektivističkih pogleda“ u vezi sa pitanjem gdje bi trebalo da se održi meč sa Fišerom. Na prethodnom sastanku s rukovodstvom Šahovske federacije SSSR, Spaski je izjavio: „Ja ne smatram za ispravno da se meč održi u SSSR-u, jer to daje određenu prednost jednom od učesnika, a meč treba da se vodi pod jednakim uslovima...”
U širem smislu, „objektivizam” označava izražavanje stava koji nije zasnovan na marksističko-lenjinističkoj analizi. „Velika sovjetska enciklopedija” ovaj grijeh definiše ovako: „Pogled na svijet... koji usmjerava spoznaju ka društveno-političkoj neutralnosti i uzdržava se od zaključaka zasnovanih na partijskoj pripadnosti... On maskira društveni i klasni subjektivizam... objektivizam je usmjeren ka prikrivenom služenju vladajućoj konzervativnoj ili reakcionarnoj sili društvenog 'poretka stvari'.“ Drugim riječima, Spaski je imao pogrešnu političku svijest.
Spaski je ispoljavao opasna politička kolebanja, ali možemo li ga nazvati disidentom? Takvim se činio nekim svojim kolegama sa univerziteta. Viktor Korčnoj daje zvaničnu ocjenu: „Kad sam otišao, smatrao sam sebe disidentom na dvije noge, a Spaski je bio jednonogi disident“.
Sa visoke pozicije drugog čovjeka u Sportskom komitetu, odgovornog za deset sportova uključujući i šah, Viktor Ivonin odnosio se prema njemu s pomalo sumornom tolerancijom: „Prihvatali smo Spaskog takvog kakav jeste, znajući da je prekasno da ga mijenjamo. On je nihilista. Ponekad smo mogli da mu pomognemo da govori i djeluje 'korektnije'. Pokušavali smo bar. Ali čovjeka je nemoguće prepraviti. Zato smo odlučili da ne reagujemo ako nešto kaže, možda čak i u šali. Ipak, on nije bio disident.“
Bivši predsjednik Ruske šahovske federacije Jevgenij Bebčuk se slaže: „U suštini Spaski nije prihvatao sovjetski režim: ne bi to rekao širokoj publici, ali bi govorio među prijateljima. Od samog početka se pretvarao da je luckast, kao da ništa ne zna i ne razumije. Mene su po dužnosti često pozivali na zvanične sastanke i kolege u komitetima su govorile: 'Da, on je talentovan šahista, ali malo čudan u glavu', a ja bih odgovarao: 'Tako je'. On se tako štitio. To je tehnika preživljavanja: u ruskoj kulturi se dobro gleda na luckaste, njima se mnogo toga oprašta.“
Ovdje Bebečuk pravi zanimljivu vezu sa istorijom ruske kulture. Jurodivi (Božiji ljudi), bili su lutalice, nalik monasima; poštovali su ih zbog patnji koje su preuzimali u ime skromnosti i duboke vjere. Jurodivi su bili obdareni mističnom moći. Ali važno je to da je, slično dvorskoj ludi, jurodiv mogao s punim pravom da se smije vladarima, da razotkriva poroke i otvoreno iznosi istinu. I ako je neko od savremenika pokušavao da razumije Spaskog, ispoljavao je toleranciju prema njegovim „ekcentričnim i neobičnim ispadima“, nalik onoj prema jurodivima.
Trener Spaskog, Nikolaj Krogius, psiholog, kaže da su uvjerenja svjetskog šampiona bila posljedica njegovog složenog karaktera, od kojih je jedan aspekt bio otpor prema disciplini: „On je nezavisan umjetnik, vrlo neozbiljan čovjek, boemskog tipa. A budući da je tada bio svjetski šampion, smatrao je da svi moraju da ga slušaju i da to uzmu u obzir, iako, da budemo iskreni, njegovo mišljenje nije uvijek bilo utemeljeno i nije uvijek stavljalo tačku u razgovoru.“
Njegova samovolja nije samo zabavljala, već i šokirala. Spaski je bio riskantan, nepredvidiv tip — šaljivdžija. Velemajstor Jurij Averbah nevjerovatno je opisao kakav je pristup imao Spaski životu: „Spaski je bio glumac.“ Drugim riječima, želio je stalno da bude u centru pažnje. Averbah se sjeća kako je zajedno sa Spaskim otišao na sahranu Keresa: „Svi su se obukli u crno, a Spaski je došao u crvenom. To je bilo jako čudno, jer na ulicama je bilo stotine ljudi, i on je izuzetno odskakao od ostalih. Ne znam da li je on zanemario uobičajene formalnosti ili je to bio njegov način samoizražavanja. Takav egzibicionizam bio je veoma obeshrabrujući.“
Spaski je bio društven, volio je da bude u društvu. Neki od njegovih prijatelja i kolega tvrdili su da je, postavši šampion, odbacio svoju štedljivost u riječima. Želio je da bude duša društva, nastojao je da proširi svoj društveni krug. Pozivnica je bilo napretek. Poznao je mnogo fantastičnih priča i sjajno je radio parodije. Među njegovim žrtvama našli su se Batursinski i Averbah. Političare takođe nije štedio. Omiljeni lik mu je bio Brežnjev, a Spaski je čak smio da imitira (prilično prepoznatljivo) Lenjina.
Dakle, mišljenja njegovih šahovskih savremenika ne nude jednu jedinstvenu sliku svjetskog šampiona, slažu se samo u tome da je on bio izuzetan, nezavisan karakter. Sjećaju se Spaskog – umjetnika, Spaskog – avanturiste, Spaskog – šaljivdžije, Spaskog – glumca, Spaskog – nihiliste, Spaskog – slobodnog duha, Spaskog – veseljaka i Spaskog – antisovjeta. Čak i Spaskog – jurodiva.
Koga god da ga nazivamo, stiče se utisak da se vlasti nisu opirale njegovoj odlučnosti da bude samostalan, maksimalno nezavisan od režima. Zvanična reakcija na neposlušnog šampiona bila je osuda njegovog stava kao neprimjerenog i iritantnog, ali ozbiljno ga nisu shvatali.
Tako je bilo do trenutka kada je Fišer izazvao sovjetsku hegemoniju u šahu. Tada vlasti nisu mogle da ne primijete da Spaski tvrdoglavo odbija politički aspekt u ulozi svjetskog šampiona, kolebajući se između neprihvatanja njegovog stava prema politici i divljenja njegovoj nespornoj veličini kao šahiste.
GLAVA 6 ŽIVI ŠAH
Ja ne vjerujem u psihologiju. Ja vjerujem u dobre poteze. Bobi Fišer
Nema ništa nenormalno u tome što postoje nenormalni šahisti. To je normalno. Vladimir Nabokov
Kako razumjeti šta se dešava u svijesti svjetskih šahista kada oni satima, partiju za partijom, nedjelju za nedjeljom pomjeraju figure po šezdeset četiri polja šahovske table? Iscrpljujućoj borbi u Rejkjaviku prethodili su mjeseci mentalne i fizičke pripreme. Kakve resurse iskustva i intelekta, memorije i mašte, upornosti i hrabrosti zahtijeva meč?
U arhivama BBC-a čuva se jedinstveni zapis intervjua Aleksandra Aljehina, snimljenog 30-ih godina. Aljehin se sprema da brani svoju titulu u meču sa dr Maksom Eveom, jedinstvenim šahistom-amaterom koji je postao svjetski šampion (gotovo četiri decenije kasnije, već kao predsjednik FIDE, Eve će predsjedavati mečom Fišer — Spaski). Jasnim, savršeno postavljenim glasom, novinar pita da li Aljehin stvarno zna sve šahovske kombinacije? Visokim glasom sa jakim akcentom Aljehin odgovara: „Vjerujte mi, da biste saznali sve o šahu, ni čitav život ne bi bio dovoljan.“
Kao i Fišer, Aljehin je bio samotnjak i fanatik šaha. Živio je i disao samo za šah, volio je takmičenja, stalno je tražio mogućnosti za samousavršavanje, mogao je postati surov u onim rijetkim slučajevima kada bi doživio poraz. Njegovo poznavanje otvaranja bilo je nenadmašno. U vrijeme Aljehina priprema za otvaranje elitnog igrača trajala je do devetog ili desetog poteza, prije nego što bi igra krenula u nespecifičnom pravcu. Početkom 70-ih teorija je dostigla veće visine, pa je šahistima često bili poznato prvih 15 poteza. Sada, uz pomoć računarskih baza podataka s njihovim nevjerovatnim memorijskim bankama, šahovska elita može pretražiti virtualnu kartoteku koja se sastoji od nekoliko miliona partija, osiguravajući sebi 25, pa i više poteza. Tokom tog vremena oni će poznavati svaku poziciju nakon svakog poteza, koristeći informacije iz odigranih partija, objavljenih analiza ili vlastitih istraživanja. Međutim, na kraju, ogromne mogućnosti odvešće obojicu igrača na nepoznatu teritoriju. Ono što obična društvena igra stvara u neograničenom broju varijanti jeste pravo šahovsko čudo.
Pisci koji pokušavaju da prenesu svu složenost šaha koriste svoje omiljene matematičke slike ili poređenja kako bi ilustrovali broj mogućih poteza. U knjizi "Polja sile", posvećenoj duelu Fišera i Spaskog, Džordž Štajner navodi da postoji 318 979 584 000 načina da se odigraju prva četiri poteza. Kažu da u šahu ima više mogućih partija nego atoma u Univerzumu (otprilike 10⁸⁰) i sekundi koje su protekle od nastanka Sunčevog sistema (otprilike 2x10¹⁷). Navodi se da postoji oko 25x10¹¹⁶ mogućnosti za vođenje šahovske partije.
To je teorijski broj poteza figura odigranih u skladu s pravilima igre. Međutim, u bilo kojoj konkretnoj poziciji ozbiljan igrač može odmah da isključi većinu mogućnosti. Uzmimo prvi potez. Bijeli može pomjeriti bilo koju od osam piona za jedno ili dva polja, kao i bilo kojeg od skakača ka centru ili od centra table. To je dvadeset mogućih poteza. Ali u stvarnosti, gotovo sve ozbiljne partije počinju potezom dva polja kraljevimg, daminim ili lovčevim pješakom (misli se na pješaka daminog lovca), ili potezom kraljevog skakača ka centru. Dakle, redovno se biraju samo četiri od tih dvadeset opcija.
Međutim, čak i tada varijante brzo izlaze izvan granica ljudskog poimanja. Pretpostavimo da u tipičnoj središnjici svaki igrač ima po osam raznih mogućnosti za svaki svoj potez. Već nakon pet poteza bijelog i pet poteza crnog, postoji 8x8x8x8x8x8x8x8x8x8 (ili 8¹⁰) varijanti, što iznosi 1 073 741 824 — više od milijardu puteva kojima se partija može razvijati.
Kako šahista uspijeva da se snađe u takom ogromnom svemiru šahovskih mogućnosti? Laik bi mogao da pretpostavi da se odgovor krije u sposobnosti računanja poteza, i da je dobar šahista onaj koji računa dalje od drugih. Naravno, u tome ima istine, ali ne mnogo. Posmatrati tablu i nagađati mogućnosti — taj put ne vodi daleko, jer na drvetu gotovo beskonačne veličine postoji previše grana. Današnji računari mogu da izračunaju milione poteza u sekundi, ali ipak zaostaju za ljudskom pronicljivošću vodećih velemajstora.
Pravo objašnjenje onoga što šahista radi mnogo je manje racionalno. Bliže je onome što zovemo umjetničkim viđenjem i povezano je s intuicijom. Šahista koji gleda u poziciju na tabli ne vidi beživotni skup figura isklesanih iz drveta ili izlivenih iz plastike, koje samo čekaju da budu pomjerene s polja na polje, već vidi dijagonale, redove i potencijalne mogućnosti — ono što je Artur Kestler opisao kao "magnetno polje sila, napunjenih energijom".
Kako velemajstori znaju da u nekom trenutku konj treba da stoji na f5, a ne na c4 ili d5? Očigledno, oni su u stanju da unaprijed naslute da će u određenim pozicijama konj na f5 braniti važno polje, prijetiti određenom kombinacijom poteza ili podržavati neki konkretan manevar. Polje f5 može biti samo privremena stanica na tom putu. Bilo kako bilo, u svemu tome ima i računanja i intuicije. Velemajstori „osjećaju“ da je f5 pravo polje; ono se uklapa u koncept partije i u harmoniji je s njenom dubokom, neponovljivom strukturom. Njemački velemajstor Mihael Becold igrao je nekoliko mjeseci šah s Fišerom osamdesetih godina. „On bez ikakvih računanja osjeća da je neki potez ispravan. I kroz analizu se pokaže da je to tačno.“ Kubanac Hose Kapablanka, svjetski šampion od 1921. do 1927. godine, oslanjao se na svoju čuvenu intuiciju, ali je i prekorijevao sebe zbog toga, kao da je takav način igre bio manje vrijedan ili manje impresivan od čistog računanja.
Analogija između šaha i matematike ili muzike mnogo toga objašnjava. Sve te oblasti povezane su s urođenim talentima, sa onim čudesno nadarenim i za svoje godine izuzetno razvijenim bićima, koja se tako rijetko sreću u svijetu slikarstva, poezije, drame, književnosti, pjevanja, baleta ili drugim umjetnostima, gdje početni dar zahtijeva postepeni rast, iskustvo i razvoj sposobnosti zapažanja. Malo je vjerovatno da bi četrnaestogodišnji tinejdžer mogao posjedovati dovoljan raspon emocija i iskustva da napiše „Rat i mir“ ili stvori „Gerniku“, ali sasvim je moguće da odsvira Elgarov koncert za violinu, iznese matematički dokaz ili postane šampion SAD u šahu. Genije u šahu je magična mješavina logike i umjetnosti, urođena sposobnost da se prepozna obrazac pozicije, instinkt za prostor, dar za red i harmoniju, pomiješan sa sposobnošću da se stvaraju neočekivane i do tada neviđene strukture. Maks Eve je govorio o Alјehinu: „On je pjesnik koji stvara umjetničko djelo od onoga što drugog jedva može da inspiriše da pošalje razglednicu kući.“
Upoređujući ljepotu šaha i muzike, Harold Šonberg, glavni muzički kritičar „New York Timesa“, napisao je: „Kad bi šah bio popularan kao muzika, kad bi ljudi razumjeli njegovu profinjenost i primjećivali sve nijanse, remek-djela Štajnica, Kapablanke, Aljehina, Botvinika i Fišera mogla bi se uporediti s remek-djelima Baha, Mocarta, Betovena i Bramsa.“
Stvaralačka mašta je neophodna kako za veliku partiju šaha, tako i za veliku muziku. Spaskog su upoređivali sa Mocartom; slično Mocartovoj muzici, njegov šah je bio blistava, najsuptilnija kombinacija forme i maštovitosti. Bio je ponosan što su ga nazivali „šahovskim Puškinom“, objasnivši jednom jugoslovenskom novinaru: „Vjerovatno je to zbog mog elegantnog i harmoničnog stila.“ Muzičari često znaju da budu dobri šahisti, i obrnuto, dok se matematičari ističu i u šahu i u muzici. U svojim jednačinama matematičari pronalaze onu istu estetsku ljepotu koju šahisti vide u svojim kombinacijama. Maks Eve je studirao matematiku, zakon u vektorskoj teoriji nosi ime njemačkog svjetskog šampiona Emanuela Laskera, a Mark Tajmanov je bio virtuozni koncertni pijanista.
Sjaj Fišerove igre bio je u njenoj čistoći i jednostavnosti; da su njegovi potezi bile note, njihova muzika ne bi zapanjila publiku, ne bi očarala samog izvođača duhovitošću ili rafiniranošću, ne bi potresla ljepotom — iako je u njima, bez sumnje, bilo njihove sopstvene ljepote. Oni su izrastali iz logike igre i dubokog, iako neobjašnjivog, osjećaja za harmoniju koji je Fišeru bio svojstven.
Fragment „Šahovske novele” Stefana Cvajga oslikava jedinstvenost šaha, a istovremeno povlači paralele s muzikom i matematikom. Njena jednostavna pravila može naučiti svako dijete, u njoj se okušava svaki amater, a opet se u njenim uvijek tijesnim kvadratima rađaju sasvim posebni ljudi, neuporedivi majstori – ljudi obdareni isključivo sposobnostima šahista. To su posebni geniji, kojima maštovitost, upornost i vještina preciznosti nisu ništa manje svojstveni nego matematičarima, pjesnicima i kompozitorima – samo u drugačijoj kombinaciji i s drugačijom usmjerenošću.
Jedan od umjetnika koji su veličali estetske kvalitete šaha bio je Marsel Dišan, pokretačka snaga dadaista. Postao je poznat 1917. godine kada je na izložbi predstavio pisoar pod nazivom „Fontana“. Tako je izrazio prezir prema buržoaskoj umjetnosti i bio je pionir među onima koji su svakodnevne predmete uzdigli na nivo umjetničkih djela. Ipak, već tada je Dišanovim životom zavladao šah, koji je na kraju doveo i do raspada njegovog braka. Tokom medenog mjeseca analizirao je šahovske probleme sve dok jedne večeri ljutita supruga nije zalijepila figure za tablu. Kasnije je napustio umjetnost zbog igre, nastupajući za Francusku na šahovskim olimpijadama, što mu je omogućilo da upozna ne samo svijet umjetnika, već i svijet šaha. „Zahvaljujući bliskim kontaktima s umjetnicima i šahistima, došao sam do zaključka da, iako umjetnici nisu uvijek šahisti, svi šahisti jesu umjetnici.“
Kreativan pristup je neophodan, ali nije jedini uslov za visoka dostignuća. Isto kao što profesionalni muzičar mora stalno da vježba, tako i profesionalni šahista mora neprekidno da uči. Mora da bude u toku s najnovijim otkrićima u otvaranjima. Mora da proučava partije svojih kolega, da širi fond primjera u sopstvenom umu, poboljšava nivo rasuđivanja i produbljuje razumijevanje različitih tipova pozicija. Potrebno je stalno se takmičiti kako bi se ostalo u borbenoj formi.
Pored umjetničke vizije, neophodna osobina šahiste jeste i pamćenje, a svi igrači svjetskog nivoa pokazuju jedinstvenu sposobnost da pamte partije. Apsolutno pamćenje Fišera zapanjivalo je čak i njegove kolege profesionalce. Ipak, pamćenje šahiste je posebne vrste. Tokom Drugog svjetskog rata, holandski šahovski majstor i psiholog Adrijan de Grot napravio je pravi proboj u razumijevanju svijesti šahiste. Sproveo je seriju eksperimenata u kojima je prikazivao različite šahovske pozicije velikom broju igrača — od stručnjaka do početnika. Pozicije su bile vidljive samo nekoliko sekundi, nakon čega su ispitanici prilazili tabli i pokušavali da reprodukuju ono što su vidjeli. Ta sposobnost zavisila je od snage igre. Maks Eve, koji je učestvovao u testiranju, sve figure je postavio potpuno tačno.
De Grot je pokazivao tipične šahovske pozicije — one koje nastaju u normalnoj partiji. Kasnije je proširio eksperiment i sproveo iste testove s figurama postavljenim nasumično. Rezultati su bili intrigantni: u tom slučaju stručnjaci se nijesu snalazili ništa bolje od početnika! Stručnjak je prepoznavao samo standardne šablone figura. Na primjer, nakon male rokade, bijeli ima nekoliko figura na određenim poljima (kralj na g1, top na f1 i pješaci na f2, g2 i h2). Šahisti gotovo nije potrebno vrijeme da zapamti poznat raspored figura. Takve grupe slične su fonemima u jeziku i predstavljaju osnovne građevne blokove igre. Najbolji šahovski majstori mogu trenutno da raspoznaju hiljade takvih grupa.
Neki ljudi imaju talenat za učenje jezika, dok su drugi nadareni za prepoznavanje i pamćenje šema; ta sposobnost se poboljšava s iskustvom i, moguće, čak fizički proširuje odgovarajući dio mozga. Otkriveno je da se nešto slično dešava kod taksista, koji moraju da zapamte raspored svih londonskih ulica kako bi dobili licencu.
Sposobnost da se pamte pozicije dovodi do zadivljujućih javnih podviga, poput onog koji je ostvario velemajstor Migel Najdorf. Najdorf je rođen u Poljskoj 1910. godine, a 1939, kada su njemački tenkovi prešli poljsku granicu, nalazio se u Buenos Ajresu na šahovskoj olimpijadi. Ostao je u Argentini i tokom rata održao seansu igre naslijepo na četrdeset tabli. „Naslijepo” je termin iz šahovskog žargona; u stvarnosti, Najdorf je sjedio okrenut leđima protivnicima, a potezi su mu se saopštavali naglas. Morao je da zapamti pozicije 1280 figura (u početnom rasporedu) na 2560 polja. Najdorf je odlučio da obori svjetski rekord u nadi da će njegova porodica, s kojom je izgubio svaki kontakt, pročitati o njegovom podvigu u novinama. Velemajstor je dobio ogromnu većinu partija, ali ostaje nepoznato da li je vijest stigla do njegovih bližnjih.
Govoreći o sposobnostima koje su potrebne šahisti, o stalnom mentalnom naporu izazvanom partijama koje se nižu jedna za drugom, ne treba da čudi što, po riječima Džordža Štajnera, „ta koncentracija rađa patološke simptome, nervnu napetost i bijeg od stvarnosti“.
Ipak, prema slici napola ludog šahovskog šampiona treba pristupiti oprezno. Za ogromnu većinu velemajstora šahovsko majstorstvo ide ruku pod ruku sa normalnim društvenim i emocionalnim životom. Način života Spaskog bio je razumljiv kako šahistima, tako i svima ostalima: porodica, hobiji i strasti, prijateljstva i neprijateljstva. Ipak, postoje veliki igrači čije se ponašanje može smatrati ekscentričnim, na ivici apsurda – i to ne može proći nezapaženo. Neki šampioni živjeli su na granici između genijalnosti i ludila, a neki su je i prešli.
Prije Fišera, Sjedinjene Američke Države imale su samo jednog igrača koji je mogao da postane najbolji na svijetu – Pola Morfija, rođenog vijek ranije u bogatoj porodici iz Nju Orleansa. On je bio omiljeni Fišerov igrač, za kojeg je rekao: „Po preciznosti igre Morfi je prevazilazio sve šahiste koji su ikada živjeli.“ Kao mladić, Morfi je pobijedio sve najjače šahiste SAD-a, a 1858. otputovao je u Evropu u potrazi za novim protivnicima. I tamo je pobijedio svakoga ko je prihvatio izazov. Kao i u slučaju Fišera, koji je često pravio poređenja sa njim, Morfijeva igra oduševljavala je naciju i izazivala žive rasprave u štampi. Njegovo ime je korišćeno za prodaju raznih proizvoda, poput cigara i šešira. Iako se bavio gotovo isključivo šahom, Morfi je s prezirom odbacivao svaku pomisao da mu je to profesija – smatrao je da je mnogo časnije živjeti od nasljedstva. Takođe, osjećao je odbojnost prema šahovskoj „sceni“. Nije imao ni trideset godina kada je upao u stanje paranoje i depresije, postavši samotnjak. Povremeno su ga viđali kako luta ulicama Nju Orleansa, mrmljajući nešto na francuskom. Sa četrdeset sedam godina pronađen je mrtav u kadi, okružen ženskim cipelama.
Prvi zvanični svjetski šampion, rodom iz Praga, Vilhelm Štajnic, koji je uspijevao da živi od prihoda sa šahovskih turnira, pred kraj života bio je ubijeđen da može pobijediti Boga, čak i ako Gospod napravi prvi potez. Akiba Rubinštajn, Poljak, jedan od najistaknutijih igrača s početka dvadesetog vijeka, bio je uvjeren da drugi šahisti pokušavaju da ga otruju; živio je u ustanovi za mentalno oboljele, gdje je uveče pomjerao figure na džepnom šahu. U istom tom desetljeću, meksički majstor Karlos Tore skinuo je svu odjeću tokom vožnje njujorškim autobusom; njegov nervni slom možda je imao veze s prekidom ljubavne veze. Od tog trenutka, razum mu se nikada nije vratio. Da li je za to odgovoran šah? Međunarodni majstor Bil Hartston, inače psiholog, kaže: „Šah ne dovodi ljude do ludila — šah omogućava ludima da ostanu prisebni.“ Jasno je da su Morfi i još nekoliko igrača izuzeci, ali šta je s Fišerom? Njegov kasniji život daje odgovor na to pitanje.
Psihologija šahista je bogat pašnjak na kom se mogu hraniti brojni psihoanalitičari. Posebno frojdovci vole da raspravljaju o tome kakvi nesvjesni mehanizmi upravljaju prosječnim šahistom. Ernest Džons, Frojdov učenik i biograf, napisao je 1930. godine članak pod nazivom „Problem Pola Morfija“. Fokusirao se na relativnu nemoć centralne figure — kralja — i došao do iznenađujućeg zaključka: šah „istovremeno ukazuje na antagonizam u odnosu oca i sina“. Velemajstor Roiben Fajn, psihoanalitičar i autor knjige o meču Fišer – Spaski, takođe se bavio figurom kralja i seksualnim podtekstom šahovske igre. Fajn zaključuje: „Šah je borba između dva muškarca u kojoj je snažno prisutan ego. Na neki način, u pitanju su konflikti povezani s agresijom i narcizmom.“
Nemilosrdni boljševički: 1961. godine Mihail Botvinik (lijevo) po treći put osvaja titulu svjetskog šampiona, ovoga puta pobijedivši Mihaila Talja.
Fajn je koristio svoje psihoanalitičke alate i za analizu samog Fišera. Posebnu važnost pridaje Fišerovoj izjavi da bi volio „provesti ostatak života u kući izgrađenoj u obliku topa“. Prema Fajnu, nemoguće je ne primijetiti libidinalne podtekstove izražene u toj želji. Psihoanalitička perspektiva daje „tipično dvostruko simboličko značenje: to je, pored seksualnog simbola, zamak u kojem može, poput drevnih kraljeva, živjeti uronjen u grandiozne fantazije, ograđen od spoljnjeg svijeta“.
Frojdovski pogled u suštini je nedokaziv, pa samim tim, iz ugla većine filozofa, i nenaučan. Jasno je da ga je, u ovako ekstravagantnoj formi, teško uzeti za ozbiljno. Posmatranje velikih šahista pokazuje da se oni međusobno razlikuju jednako kao i svi drugi ljudi: među njima ima i pijanica i ženskaroša, srećno oženjenih i samotnjaka, onih s poslovnim instinktom i onih „s neba pali“, vjernika i ateista, demokrata i konzervativaca, plemenitih i podlih. Ipak, pored svog intelektualnog sjaja, u kulminacionim trenucima borbe svi oni dijele jedno zajedničko svojstvo — izuzetnu čvrstinu karaktera.
Ni u jednom drugom profesionalnom sportu igraču nije potrebna tolika psihološka čvrstina kao u šahu. Obično se nervna napetost razlaže kroz fizičku aktivnost; u šahu, međutim, postoji ogroman broj trenutaka namijenjenih isključivo razmišljanju. Većina partija profesionalaca traje satima. Meč protiv jednog protivnika može da potraje i nekoliko nedjelja. Nekad čitav sat prođe u čekanju da protivnik napravi potez, a u glavi se neizbježno javlja pitanje: da li je pronašao slabost?
Ako se šahista prepusti panici, sumnjama ili gubitničkom raspoloženju, pod njihovim uticajem može izgubiti oštrinu misli, pa početi da igra previše oprezno ili, naprotiv, suviše rizično. Inspiracija tada postaje nemoguća. Britanski novinar i ljubitelj šaha Dominik Lawson to ovako opisuje:
Samopouzdanje je važno u svim vrstama sporta. U šahovskoj igri, koja se, za razliku od ostalih, u potpunosti odvija u umu, gdje nema istreniranih ruku i nogu koje mogu da preuzmu kontrolu — ako svijest zapadne u krizu, samopouzdanje se urušava, i to je pogubno. Protivnik osjeća mentalno krvarenje jednako jasno kao što bokser vidi krv koja curi niz lice svog protivnika.
Kao i u svim profesijama, u šahu postoje različiti mehanizmi za upravljanje stresom. Moguće je da je Fišer transformisao stres u bijes. Neki igrači (poznat po tome bio je Mihail Botvinik) imali su talenat da se posvađaju s protivnikom; takvo stanje im je poboljšavalo igru, pojačavalo osjećaj rivalstva i oslobađalo agresiju. Korčnoj takođe pripada tom tipu igrača — bio je sposoban da u protivniku izazove antipatiju tokom samo jedne partije.
Iako je Spaski po prirodi bio vrlo takmičarski nastrojen, pripadao je mnogo rjeđoj vrsti. Poput Smislova i Talja, želio je da se sprijatelji s protivnikom, da stvori povoljnu atmosferu za kreativnu magiju. Za njega je šah bio umjetnost, a ne intelektualna borba sumoa. I baš kao Tajmanov, taj umjetnik je imao potrebu za poticajem publike.
Naravno, Spaski je naučio da kontroliše svoje emocije i da potisne svaki izraz osjećanja, iako je u mladim godinama često nakon turnira obolijevao, završavajući s upalom krajnika i visokom temperaturom. Kasnije, kada je njemački velemajstor i psiholog Helmut Pfleger na turniru u Minhenu mjerio nivo stresa (krvni pritisak itd.) kod velemajstora, otkrio je da je Spaski bio najsmireniji. Smirenost je bila izuzetno vrijedna osobina: svaki šampion bio je izložen testu psihološke izdržljivosti protiv Fišerovog načina igre, dok je ovaj grabio ka finalnom meču za svjetsku titulu.
GLAVA 7 PRAVO U REJKJAVIK
Što se tiče borbe za titulu svjetskog šampiona, Fišeru prijeti opasnost da se pretvori u jetija šahovskog svijeta. Organizatorima takvih takmičenja on mora da djeluje jednako neuhvatljivo i plašljivo kao i strašni Sniježni čovjek. — Gari Golombek, „The Times“, oktobar 1970.
U ciklusu svjetskog prvenstva, koji se sastojao od zonske, međuzonske i kandidatske faze, Sjedinjene Američke Države su, kao i SSSR, smatrane posebnom zonom. Američko prvenstvo bilo je zonski turnir SAD-a, i prema pravilima, trojica najboljih su se kvalifikovala za naredni krug. Međutim, nekoliko godina zaredom Fišer je bojkotovao američka prvenstva. Njegovo nezadovoljstvo proizilazilo je iz prekratkog formata — svega jedanaest kola, tako da bi igrač koji izgubi formu na jedan ili dva dana lako mogao da ispadne iz daljeg takmičenja. Organizatori su bili kategorični — nisu mogli da dozvole duži turnir, pa tako ni 1969. Fišer nije učestvovao. Na međuzonski turnir prošla su trojica: Vilijam Adison, Samjuel Reševski i Pal Benko.
U to vrijeme Fišer već osamnaest mjeseci nije učestvovao na takmičenjima, i mnogi su mislili da se više nikad neće vratiti. Ali tada je, na opšte iznenađenje, pristao da učestvuje u meču „Sovjetski Savez protiv ostatka svijeta“, koji se 1970. godine održavao u Beogradu. Na još veće zaprepašćenje, kada je danski velemajstor Bent Larsen zatražio prvu tablu, s pravom ukazavši na to da je u posljednje dvije godine postigao bolje turnirske rezultate, Fišer je popustio i pristao da igra na drugoj tabli. To je značilo da će on, Fišer, igrati protiv Petrosjana, a ne protiv Spaskog.
Ipak, usprkos dobrovoljnom ustupanju, Fišer je bio ljut. Znajući koliko zna da iskaljuje bijes na organizatorima, štampa je pratila svaki njegov pokret. Sovjetski velemajstor Mark Tajmanov kaže da su izvještaji beogradskog radija ličili na ratne izvještaje: „Fišer napušta sobu“, „Fišer naručio ručak u restoranu“. Ipak, raspoloženje Amerikanca ubrzo se popravilo; uSprkos nedostatku prakse, pobijedio je Petrosjana u prva dva kola i remizirao u sledeća dva. U međuvremenu, Spaski i Larsen su pobijedili po jednu partiju (pobjeda Spaskog postala je čuvena: nju je ostvario u 17 poteza i to je bila jedna od njegovih najbržih pobjeda u karijeri). Sovjetski Savez je pobijedio u meču s razlikom od svega jednog poena.
U septembru 1970. godine Fišer i Spaski su se susreli na šahovskoj olimpijadi u zapadnonjemačkom gradu Zigenu. Za obojicu je to bilo izuzetno ozbiljno iskušenje. Prije partije, Spaski je nervozno palio cigaretu za cigaretom. Stotine ljudi okupile su se u sali da gledaju partiju, iako je Fišer lično provjerio da se sto pomjeri nekoliko metara dalje od publike.
Oni koji su imali sreće da razaznaju šta se dešava na tabli nisu bili razočarani: partija je bila zaista izvanredna. Fišer je igrao crnim figurama, ali je brzo postigao ravnotežu u jednom od svojih omiljenih otvaranja, Grünfeldovoj odbrani, i, kao što je uobičajeno u tom otvaranju, usmjerio se na bijeli centar. Amerikanac je postavio konja na bezbjedno polje c4, gdje je bio zaštićen i dominirao okolnim poljima table. Ipak, Fišer je potcijenio napad Spaskog uz pomoć topa, konja i kraljice na drugom krilu. Pobjednička kombinacija bila je izuzetno elegantna: iznenadna žrtva topa, nakon koje je uslijedilo uzimanje Fišerove kraljice. Šahovski dopisnik lista „Times“ pohvalio je Spaskog za „igru u stilu pravog svjetskog šampiona“.
Kada je, nakon pet sati igre i 39 poteza, Spaski pobijedio, sovjetski ambasador u Zapadnoj Njemačkoj Semjon Carapkin ga je od radosti izljubio. Spaski je imao sreće: prema riječima tadašnjeg zapadnonjemačkog kancelara Vilija Branta, Carapkina su zvali „klještima“. „Moćne vilice ambasadora škljocale su snagom koja je sugerisala želju da samelje riječi u prah.“ Carapkinu je poklonjena šahovska tabla koju su potpisali svi velemajstori koji su učestvovali u meču — osim jednog — Fišera.
Kasnije je Spaski u jednom intervjuu rekao da je, pred partiju sa Fišerom, uspio u sebi da probudi „onaj poseban uzlet bez kojeg su nezamisliva velika dostignuća. Možda je tome, nehotice, doprinio i sam Fišer. Uvijek mi je zadovoljstvo da igram s njim.“ Istakao je da Fišera smatra svojim najvjerovatnijim nasljednikom i da prema njemu gaji poštovanje, kao prema čovjeku koji strastveno voli šah, za koga je šah — sve. Izrazivši simpatiju prema Fišeru, nazvao ga je „veoma usamljenim. U tome je jedna od njegovih tragedija…“
Tako se Fišer vratio, a potom je uslijedio niz impresivnih rezultata na turnirima; činilo se da sa svakom partijom postaje sve jači. Kada je Fišer ponovo dostigao svoju najbolju formu, iz ugla običnog šahovskog zaljubljenika djelovalo je kao prava katastrofa to što je destruktivni Amerikanac sam sebe lišio mogućnosti da učestvuje u ciklusu za svjetskog šampiona. Međutim, u pomoć je pritekao Fišerov anđeo čuvar — Ed Edmondson.
Pukovnik Edmondson izgledao je kao oličenje tipičnog Amerikanca: četvrtasta vilica, uspravno držanje, snažna građa. U šahovskom svijetu pojavio se pred kraj svoje karijere u američkom ratnom vazduhoplovstvu, kao urednik časopisa „Navigator“. Šahovska federacija SAD bila je u haosu kada je 1967. godine Edmondson postao njen izvršni direktor. Vođena iz neugledne kancelarije u njujorškom Grinvič Vilidžu, federacija je bila malobrojna i gotovo bez sredstava. On je protresao to uspavano carstvo, počeo da traži finansijska sredstva, stvara novu članarsku bazu i premjestio je sjedište.
Godinama je energični direktor Šahovske federacije SAD delovao kao besplatan agent Fišera, stojeći između šahiste i potencijalnih posledica njegovog ekscentričnog ponašanja. Sada su pukovnik i Pal Benko razrađivali plan. Pravila su se i ranije prilagođavala zahtevima Fišera — došlo je vrijeme da se to ponovo uradi. Ako FIDE i drugi učesnici zonskog šampionata SAD pristanu, Benko će predati svoje mjesto u međuzonskom turniru Fišeru. Neki novinari su smatrali da je ideja potekla od Edmondsona; Benko kaže da je zapravo inicijativa došla od njega: bio je siguran da samo Fišer ima stvarne šanse za titulu. Mogućnost ustupanja svog mjesta od strane jednog od tri američka učesnika međuzonskog turnira razmatrana je u šahovskom svijetu još od olimpijade u Zigenu. Ovako ili onako, Edmondson je ubijedio FIDE da prihvati takvu ponudu. Od Šahovske federacije SAD Benko je dobio nagradu u iznosu od dvije hiljade dolara. Mjesto Fišera u šampionatu svijeta bilo je kupljeno, i to po vrlo niskoj ceni, s obzirom na moguću zaradu.
Fišerova radost bila je umjerena; kao i obično, u poslednjem trenutku izrazio je nezadovoljstvo ponuđenim iznosima. Njegova prijetnja da neće učestvovati na međuzonskom turniru natjerala je pukovnika Edmondsona da pošalje Fišeru pismo sa molbom:
Najviše na svijetu želim da ti pomognem da postaneš svjetski šampion – ali to ću moći da uradim samo ako budemo blisko sarađivali i vjerovali jedan drugom. Uporno te molim da učestvuješ na međuzonskom turniru i vjeruješ da ću na svakom koraku tvog uspona na vrh braniti najbolje uslove za tebe, i u igri i u finansijama.
Nadam se da ćeš se složiti sa tim i molim te da još jednom potvrdiš sve.
Honorari: Međuzonski turnir – $4000 Meč kandidata, četvrtfinale – $3000 Meč kandidata, polufinale – $3000 Meč kandidata, finale – $4000 Meč za svjetskog šampiona – $5000 Ukupna suma honorara – $19 000
Honorari koje je naveo Edmondson bili su dodatak nagradnim fondovima. Osigurana su i izdašna sredstva za troškove: „Garantujem da će iznos za lične troškove biti dvostruko veći nego što je predviđeno za ostale učesnike.“ Osim toga, obećao je da će Fišer biti smješten u najluksuznijim hotelima i da će uslovi na svakom koraku Svjetskog prvenstva biti u skladu sa njegovim visokim zahtjevima. Molba je uspjela, i Fišer je otišao na međuzonski turnir u grad tvrđavu Palma de Mallorca, na Balearskim ostrvima.
Tako je Fišer započeo najimpresivniju godinu u istoriji šaha. Kada je nivo tog čuda postao jasan čak i običnim ljudima, od strane medija i javnosti podigao se talas zainteresovanosti, koja ga je pratio sve do samog Rejkjavika.
Međuzonski turnir održan je u novembru-decembru 1970. godine u koncertnoj dvorani „Sala Mozart“, čiji su prozori gledali na zaliv, katedralu i stari tvrđavu. Turnir je imao 24 učesnika. Mnogi od njih su bili poznate ličnosti u šahovskom svetu, uključujući Efima Gellera, Vasilija Smislova, Marka Tajmanova, Lava Polugajevskog (SSSR), Lajoša Portiša (Mađarska), Benta Larsena (Danska), Volfganga Ulmana (Istočna Njemačka), Svetozara Gligorića (Jugoslavija), Vlastimila Horta (Čehoslovačka), Enrikea Mekinga (Brazil) i Roberta Hibnera (Zapadna Njemačka). Međutim, upravo je Fišer privlačio najveću pažnju gledalaca. Okupljeni na tamno-žutom parketu, naprezali su se kako bi bolje vidjeli njegovu tablu.
Najboljih šest igrača ulazilo je u sljedeći krug, gdje su im se pridružili bivši svjetski šampion Tigran Petrosjan i Viktor Korčnoj, finalista mečeva kandidata 1968. godine, koji je izgubio od Spaskog. Fišer je počeo dobro, ali je zatim usporio, izgubivši od Benta Larsena. U drugoj polovini turnira iznenada je pojačao igru i u jednom dahu prošao posljednjih sedam kola bez ijednog poraza, osvajajući prvo mjesto sa ogromnom prednošću od tri i po poena! Velemajstor Ulman, koji je takođe ušao u kandidate, rekao je: „Jednostavno nevjerovatno, s kakvom je nadmoćnošću igrao na međuzonskom turniru. U njegovim partijama bila je energija, a drugi velemajstori, sudeći po svemu, zaradili su kompleks inferiornosti.“
Dok su se sovjetski učesnici odmarali i igrali bridž između kola, Fišer se gotovo nije pojavljivao iz svoje sobe u luksuznom hotelu Demar. Lista uslova koje je iznio za svoje učešće na turniru, kao i obično, bila je dugačka, i uključivala je, između ostalog, fluorescentnu rasvjetu bez odsjaja i raspored kola koji bi uvažavao njegove vjerske prakse — strogo je poštovao subotu. Na svoju partiju protiv Amerikanca, Larsen je morao ustati ni po svanuću. „Mnogi su zaključili da je ovo posljednji put da Fišer dobija takve ustupke“, izjavio je on. „Dobija sve što poželi. Ali postoji granica!“
Osam igrača je izborilo plasman u mečeve kandidata, kako bi se borili za pravo da za tablom izazovu Spaskog: Tajmanov, Korčnoj, Geler, Petrosjan, Larsen, Ulman, brilijantni, ali nervozni Hibner — i Fišer. U četvrtfinalu, održanom na Univerzitetu Britanske Kolumbije u Vankuveru, Fišer je imao zakazan meč protiv Tajmanova.
Prije tog susreta, Mark Tajmanov je živio fascinantnim paralelnim životom: bio je ne samo šahista, već i profesionalni klasični pijanista. Nastupao je u duetu sa svojom suprugom Ljubovju Bruk, a njihovo zajedničko izvođenje uvršteno je u kolekciju snimaka Veliki pijanisti dvadesetog vijeka. Kasnije će im se na koncertnoj sceni pridružiti i sin Igor. Povremeno se bavio i novinarstvom i po mnogo čemu bio uzoran sovjetski građanin.
Veteran šahovskih borbi, četrdesetčetvorogodišnji Tajmanov već se susretao s Fišerom na nekoliko turnira. Kao i mnogi drugi, bio je zatečen Fišerovom posvećenošću svojoj jedinoj strasti. Kunski je tvrdio da ga „nikada nije vidio bez šahovske table“. Iako je priznavao očigledni talenat Amerikanca, Tajmanov je bio jedan od rijetkih koji su sa skepsom gledali na mogućnost da se Fišer probije na sam vrh. Uprkos svojoj zrelosti za tablom, Tajmanov je smatrao da Fišer kao adolescent ima slabost: bio je „previše duboko ubijeđen u svoju ’genijalnost’. Samouvjerenost koja graniči s gubitkom objektivnosti u procjeni sopstvenih mogućnosti nije dobar saveznik u teškom nadmetanju“.
Ako je pretjerana samouvjerenost i bila mana, Fišer nije imao namjeru da je ispravlja. U meču s Tajmanovim sebe je vidio kao favorita. I nije bio jedini — nekomunistička štampa je mislila isto. Samo je Tajmanov uporno tvrdio da može pobijediti, smatrajući Fišera običnim kompjuterom. Ipak, čak je i zvanični list CK KPSS, „Pravda“, imao pesimističan ton, ne usuđujući se da objavi tako samouvjerenu prognozu.
Tajmanov se temeljno pripremao, a pomagao mu je bivši svjetski šampion Mihail Botvinik, koji mu je ustupio svoju opsežnu arhivu o Fišeru. Arhiva je sastavljena godinu ranije, 1970, kada su se vodili pregovori o meču između Botvinika i Fišera; kao mjesto odigravanja bio je predložen holandski grad Lejden. Planovi su propali zbog Fišerovog upornog zahtjeva da pobjednik mora dobiti šest partija, dok se remiji ne bi računali. Za organizatore to je značilo velike finansijske gubitke, jer bi takav meč teoretski mogao trajati unedogled. Taj rizik nisu željeli da preuzmu.
Analiza Fišerove igre koju je sproveo Botvinik bila je puna zapanjujućih, detaljnih uvida. Pažljivo je proučio sve objavljene partije američkog velemajstora i tvrdio da je uočio određene teme i strukture koje Fišer svjesno ili nesvjesno gradi na tabli. Izveo je nekoliko zaključaka: na primjer, Fišer je imao sklonost ka dugim potezima damom, a u završnici je više volio konja nego lovca. Takođe, u završnici, prema Botvinikovim zapažanjima, Amerikanac je volio da poduzima duge pohode kraljem. Tajmanov mu je bio zahvalan, ali je prokomentarisao: „Šteta što konj nije imao žita...“
Pored tog dosijea, iza Tajmanova je stajala i moćna organizacija kakva je bila sovjetska šahovska mašinerija. Pomagala su mu tri velemajstora: vođa ekipe Aleksandar Kotov, talentovani ali mlad i relativno neiskusan Jurij Balašov, i Jevgenij Vasjukov, stari partner iz treninga. Ipak, iz Tajmanovljevog ugla, tim nije bio idealan: „Htio sam da pored mene bude Talj. On mi je prijatelj, i da sam izgubio, Miša bi me podržao.“ Ali, Botvinik je smatrao Talja previše boemskim, a njegova sklonost ka piću mogla bi da ga liši sposobnosti za sate trezvene analize, kakva je bila neophodna sekundantu. Puritanski orijentisani funkcioneri Centralnog komiteta nisu odobravali ni tri Taljeva razvoda.
Nasuprot tome, Fišeru nije niko pomagao. Nadao se da će njegov sekundant biti velemajstor Lari Evans, ali je Evans odbio zbog dva Fišerova uslova: morao je da se uzdrži od novinarskog rada i da ostavi suprugu kod kuće. Ipak, uvijek mu je pri ruci bio pukovnik Edmundson, koji mu je pomagao i u rješavanju eventualnih konflikata i u pripremama.
Meč je počeo nekoliko dana kasnije od planiranog termina, ovoga puta zbog primjedbi Fišerovog protivnika. Tajmanova je iznervirala odluka organizatora da tablu postave u skučenoj zadnjoj prostoriji univerzitetske biblioteke, kako bi spriječili moguću Fišerovu histeriju zbog blizine publike. Naviknut na nastupe pred brojnom i kulturnom publikom, Tajmanov je izjavio da je prostorija previše zagušljiva. Nakon pregovora, dogovoreno je da se meč održi u studentskom bioskopu sa 200 mjesta. Meč se sastojao od deset partija, a za pobjedu je bilo potrebno osvojiti pet i po poena.
Nakon što je pobijedio u prvoj partiji, Fišer je, poslije grube greške Tajmanova, dobio i grandioznu drugu partiju u 89 poteza, a zatim i treću. Usledila je pauza, jer je Tajmanov imao zdravstvenih problema (povišen pritisak), nakon čega je Fišer dobio i četvrtu partiju, pa i petu, u kojoj je Tajmanov ponovo napravio ozbiljnu grešku. U šestoj partiji Amerikanac je ponovo bio ubjedljiv.
Onima koji nisu upućeni u šah, teško je razumjeti značaj ovakve pobjede bez izgubljene partije. Tipičan rezultat meča između dvojice vrhunskih šahista mogao bi biti, recimo, šest pobjeda prema četiri, uz devet remija. Fišer je, međutim, savladao velemajstora svjetske klase u šest partija, bez ijednog poraza i bez ijednog remija. Engleski šahista P.G. Klark je napisao: „Ovo Fišerovo dostignuće je možda najbolje među svim pojedinačnim dvobojima, makar kada je riječ o statistici.”
Poraz u meču preokrenuo je čitav život Tajmanova. Ovaj predstavnik sovjetskog šahovskog establišmenta stradao je od gnjeva sistema koji se osjetio izdanim, poniženim, pa čak i uplašenim dubinom katastrofe. Prisjećajući se tog perioda u knjizi Ja sam bio Fišerova žrtva, Tajmanov piše o svojoj „građanskoj egzekuciji“: „Ako sam uoči meča uživao zvaničnu i društvenu reputaciju 'uzornog građanina'... onda sam poslije poraza od Fišera iznenada dospio pod paljbu nemilosrdne, razorne kritike vlasti na svim nivoima“.
Njegova „građanska egzekucija“ počela je 5. juna 1971. godine na carini aerodroma Šeremetjevo u Moskvi, po povratku iz Vankuvera. Tajmanov je to do tada učinio desetine puta bez ikakvih problema. Ovoga puta, međutim, pažljivo ga je pretresao stariji carinski službenik, u izvještaju označen kao „drug Dmitrijev“. Prtljag mu je kasnio, ali su carinici u ručnom prtljagu pronašli primjerak knjige Aleksandra Solženjicina U prvom krugu. Uz to, otkrili su i veću količinu američke valute – nagradu sa turnira, uz neutrošena sredstva za put. Tajmanov je rekao drugu Dmitrijevu da se u njegovom portfelju nalazi koverta sa 1100 holandskih guldena koje nije prijavio. Maks Eve ga je zamolio da to pismo preda velemajstoru Salu Floru – novac je bio honorar za Florove tekstove objavljene u holandskoj štampi. „Pošto me za to zamolio predsjednik FIDE-a, čovjek cijenjen u našoj zemlji“, objašnjavao je Tajmanov, „smatrao sam da bi bilo nepristojno da mu odbijem“. Za sumnjičavog posmatrača sve je to izgledalo kao da su carinici unaprijed znali šta će pronaći.
Tajmanov se našao pred disciplinskom komisijom Sportskog komiteta zbog dva carinska prekršaja – krijumčarenje valute i unošenje knjige, za koju je ministar Sergej Pavlov bijesno izjavio da je „gnusna i da je odvratno i uzeti je u ruke“. „Sjedili su sa takvim izrazima lica“, piše Tajmanov, „kao da sam opljačkao kanadsku banku, a milione dolara donio u Sovjetski Savez“.
Unošenje inostranog izdanja romana Solženjicina bio je potencijalno ozbiljan prekršaj. Godine 1969. Solženjicin je isključen iz Saveza pisaca zbog „ponašanja koje je u suštini antisocijalno i u osnovi suprotno principima i zadacima definisanim statutom Saveza pisaca“, nakon čega više nije mogao objavljivati u Sovjetskom Savezu – posljednje mu je djelo tamo izašlo 1966. godine. Iako se Solženjicin protivio objavljivanju svojih knjiga u inostranstvu, vlasti su ga svejedno optuživale da se njegova djela „koriste u anti-sovjetske svrhe od strane zapadnih reakcionarnih krugova“.
U svojoj pisanoj izjavi, Tajmanov je neuvjerljivo tvrdio da mu je knjiga Solženjicina bila neophodna za informisanje, jer mu, navodno, strani novinari stalno postavljaju pitanja o najpoznatijem sovjetskom piscu. Nije ga ranije čitao i „pomislio sam da bi bilo korisno da se upoznam makar s jednim njegovim djelom. Naravno, namjeravao sam da se riješim knjige... ali sam zaboravio to da uradim“. Dodao je još: „Priznajem da je s moje strane to bio ozbiljan prekršaj koji se može objasniti jedino stanjem šoka nakon meča“.
On, kao i svi ostali, shvatio je da je stvarna optužba ono što je Pavlov u svojoj tajnoj bilješci CK KPSS od 21. juna nazvao „porazom bez presedana sovjetskog velemajstora“. U svijesti partijskih funkcionera, sovjetski šahista koji je izgubio sa 6:0 od predstavnika američkog imperijalizma, izvršio je čin namjerne ideološke sabotaže. Tajmanov je ovako objašnjavao tako strogo postupanje prema njemu: „Bio sam prvi. I oni su mislili da iza toga mora da se krije nešto političko“.
Danas radijski novinar i šahovski komentator Naum Dymarski smatra da je „zločin“ Tajmanova bio u tome što je posjedovao zabranjenu literaturu, dodajući: „Ali da je Tajmanov pobijedio, carina ne bi ni primijetila knjigu“. Tajmanov se sjeća kako mu je na Šeremetjevu šef carine rekao sa sažaljenjem: „Šta uradiste, Mark Evgenijeviču, tako nepažljivo. Da ste malo bolje igrali protiv Fišera, ja bih vam lično donio i sabrana djela Solženjicina do taksija…“ Uprkos teškim iskušenjima, Tajmanov je sačuvao smisao za humor, pa je sa simpatijama citirao šalu svog prijatelja, violončeliste Mstislava Rostropoviča: „Čuli ste za neprilike koje ima Solženjicin? Kod njega su našli knjigu Tajmanova ‘Nimcovičeva odbrana’“.
Ali Tajmanov nije bio jedini žrtveni jarac. Šef delegacije Aleksandar Kotov takođe je doživio osudu zbog neuspjeha u rukovođenju. Kotov je potvrdio da je Tajmanov igrao kao pokvaren automat. Osim toga, Kotov je bio optužen za nepoštovanje prema drugu Dmitrijevu. On je to negirao, tvrdeći: „Razgovarali smo vrlo uljudno“. U objašnjenju Pavlovu i Sportskom komitetu, Kotov je pisao da je ustvari zahvalio Dmitrijevu što im je dao korisnu lekciju. Strah je bio očigledan, kao i poniženje.
Posljedice po Tajmanova bile su teške, i on je smatrao da bi svjetski šampion trebalo da shvati takvo upozorenje ozbiljno. Isključen je iz sovjetske reprezentacije i na dvije godine mu je zabranjen izlazak iz zemlje. Zabranjeno mu je da objavljuje članke, smanjena mu je stipendija, a čak mu je oduzeta i titula „Zaslužnog sportskog majstora SSSR-a“ (koja mu je vraćena tek pred kraj postojanja Sovjetskog Saveza). Pavlov je čak htio da mu se oduzme i titula međunarodnog velemajstora, ali mu je objašnjeno da to nije u nadležnosti vlade. Iznad svega, vlasti su mu zabranile da nastupa na koncertima. Od pripadnika sovjetske elite, koji je živio prilično udobno, Tajmanov se pretvorio u osramoćenog čovjeka, suočenog sa finansijskim krahom. Čak je i njegov brak bio stavljen na iskušenje. Kasnije je pisao da je „nepredvidiva sudbina uzdrmala porodično jedinstvo“.
Samo su rijetki prijatelji i kolege imali hrabrosti da ga javno brane, iako su mu neki izražavali lično saučešće. Jedini izuzetak bio je Boris Spaski. Tokom sastanka Šahovske federacije SSSR-a, na kojem su se raspravljali rezultati meča, šampion je postavio retoričko pitanje: „Kad svi izgubimo od Fišera, hoće li i nas analizirati?“ Pokazao je i određenu dozu nepoštovanja. Kad je Viktor Baturinski primijetio da bi umjesto tri velemajstora „možda bilo korisnije poslati ljekara“, Spaski je odmah uzvratio: „Seksologa“. „Vidim da je Boris Vasiljevič dobro raspoložen“, iritirano je dobacio Baturinski. Tajmanov je bio zahvalan Spaskom za javnu podršku. „Svi su me kritikovali, a Spaski — jedan od rijetkih koji su me branili — rekao je u intervjuu: ‘Kakav god da je bio rezultat, meč je bio veoma zanimljiv.’ Kako su to smjeli da objave, ne mogu da zamislim.“
Sljedeći protivnik Fišera bio je Bent Larsen. Fišer je ponovo bio favorit, ali Spaski je predviđao tešku borbu: „Larsen je malo jači duhom.“ Danac je bio drugi zapadni igrač koji je u tom periodu prijetio sovjetskoj šahovskoj hegemoniji. Dva puta je pobijedio Fišera na turnirima. Nakon razmatranja prijava za mjesto odigravanja meča, igrači su se uputili u američki grad Denver.
Larsen smatra da je pristajanje na Denver bila kobna greška. Naviknut na blagi ljetnji povjetarac sjeverne Evrope, zatekao se u iscrpljujućoj vrućini Kolorada. „Nisam mogao da igram. Jednostavno nisam mogao. Bilo je nemoguće spavati. Bilo je toliko vruće da je ljudima koji rade u kancelarijama bilo dozvoljeno da ostanu kod kuće.“
Prva partija odigrana je 6. jula u sali ženskog koledža „Templ Bjuell“. Fišer je pobijedio. Zatim je pobijedio i u drugoj partiji, pa trećoj i četvrtoj. Nakon toga, Larsen se požalio na umor i malaksalost, a ljekari su insistirali na pauzi. Zatim je Fišer još dva puta pobijedio.
Amerikanac je brilijantno odigrao posljednjih sedam partija međuzonskog turnira. Nakon „suve“ pobjede nad Tajmanovim, a sada i sa istim rezultatom 6:0 nad Larsenom, stigao je do devetnaest uzastopnih pobjeda nad istaknutim protivnicima — podvig kakav dotad nije viđen! To je kao da teniser ne izgubi nijedan gem tokom čitavog turnira u Vimbldonu.
Iako su izvještaji o šahovskim događajima još uvijek bili na posljednjim stranama novina, interesovanje javnosti za Fišera ubrzano je raslo. Predsjednik Nikson mu je poslao pismo:
Pridružujem svoje čestitke mnogima koje ste već primili. Vaših devetnaest uzastopnih pobjeda na svjetskom nivou je bez presedana i imate sve razloge da budete ponosni na to izvanredno dostignuće. U pripremama za meč sa pobjednikom duela Petrosjan – Korčnoj možete biti sigurni da vam vaši sunarodnici pružaju punu podršku. Srećno!
Pobjednik duela Petrosjan – Korčnoj bio je četrdesetdvogodišnji bivši svjetski šampion Tigran Petrosjan. Ishod njegovog meča sa Fišerom određivao je ko će biti protivnik Borisu Spaskom. Fišerov krstaški pohod bilo je nemoguće zaustaviti.
Petrosjan i Fišer sastali su se do tada osamnaest puta, svaki je zabilježio po tri pobjede, uz dvanaest remija. Petrosjan je bio poznat kao „maestro remija“. Posjedovao je jedinstvenu tehniku koja, usprkos svojoj efikasnosti, nije osvajala simpatije miliona šahovskih zaljubljenika. Izbjegavao je komplikacije, pri svakoj prilici povlačeći se u defanzivu. Uspavljivao je protivnike lažnim osjećajem sigurnosti, često ih mameći u zamke. A zatim bi ih mljeo surovom, ubitačnom preciznošću svoje strategije koristeći najsuptilnije pozicione prednosti (naizgled besmislen potez pješaka na topovskoj liniji mogao je iznenaditi posmatrače; osam poteza kasnije taj pješak bi se našao na najboljoj mogućoj poziciji).
Kao kandidati za domaćina meča javili su se Atina, Beograd i Buenos Ajres. Petrosjan je želio da igra u Grčkoj, dok je Fišer preferirao Argentinu — iz dva razloga: tamo su ponudili više novca i tamo su, kako je rekao, odlični bifteci. Bacili su novčić — pobijedio je Buenos Ajres.
Histerija oko Fišera još nije zahvatila čitav svijet, ali u Argentini je već bila očigledna. Buenos Ajres je bio šahovski grad, sa preko 60 klubova. Organizatori su ponudili pobjedniku 7500 dolara, a poraženom 4500. Meč se održavao u teatru „San Martin“, kulturnom centru prestonice. Nalazio se na svojevrsnom lokalnom Bulevaru Brodvej — Aveniji Korijentes. Šah se pretvarao u „zabavu“.
Ulaznice su se puštale u prodaju u devet ujutro, ali u to vrijeme već je nekoliko hiljada ljudi stajalo u redu (partije su počinjale u pet popodne). Sala je imala kapacitet od 1500 mjesta — impresivan broj za sport koji se nije smatrao vizuelno atraktivnim.
Fišera su svuda pratili oduševljeni obožavaoci, od tinejdžerki do vremešnih penzionera. Argentinci su imali drugačiji odnos prema ličnom prostoru nego povučeni Amerikanac: željeli su da mu stisnu ruku, uhvate ga za rukav ili ga potapšu po ramenu. Fišer bi se u užasu okretao. Postalo mu je normalno da ulazi kroz zadnje ulaze, skriva se i pokušava da pobjegne obožavaocima svojim dugim koracima. Buenos Ajres je najavljivao predstojeću groznicu Rejkjavika; lokalna i međunarodna štampa počela je da traži informacije koje nemaju veze sa šahom — na primjer, o njegovim omiljenim užinama (sendvič sa prženim bubrezima).
Ceremonija otvaranja održana je 29. septembra. Fišer je, kao i uvijek, zakasnio. Njegovog protivnika su pitali: „Ne mislite li da je Fišerovo kašnjenje psihološka igra?“ Petrosjan nije tako mislio: „Ne, to je stvar kućnog vaspitanja.“
U jednom pismu Fišer je napisao — nije jasno da li ga je ikada poslao — da je zaista bio nervozan pred početak meča, ali da se smirio čim je vidio koliko preplašeno izgleda Jermen. Po Fišerovim riječima, Petrosjan je imao razloga za strah: „Za njega je to bio trenutak istine. Dok je bio svjetski šampion, Rusi su ga koristili kao sredstvo da blate moje ime, kleveću moj karakter i šahovsko umijeće, da umanjuju moje rezultate, da me ismijavaju i šire laži o meni.“ Međutim, ovakva optužba nije bila pravedna. Petrosjan je bio urednik moskovskog šahovskog nedjeljnika „64“, gdje su zaista pisali kritike na račun Fišera, ali je on uvijek poštovao talenat Amerikanca.
Izgleda da je čak i samo prisustvo Petrosjana bilo nepodnošljivo za Amerikanca. Obojica su bili smješteni u istom hotelu-nebodera: Fišer na trinaestom spratu, Petrosjan na desetom. Ipak, Fišer se ubrzo preselio, objasnivši glavnom sudiji, njemačkom velemajstoru Lotaru Šmidu, da je lice bivšeg šampiona toliko tužno kada ga sretne u liftu, da na njega ne može da gleda.
Fišer je sastavio čitav spisak zahtjeva u vezi sa osvjetljenjem, stolom, stolicama i šahovskim satom — nijedan od tih zahtjeva nije zabrinuo organizatore meča. Zahtijevao je da prva tri reda gledališta ostanu prazna. Rona Petrosjan, niska, punašna žena koja je mužu za svaku partiju pripremala termos s kafom, dobila je mjesto u četvrtom redu.
Iako su organizatori učinili sve kako bi udovoljili Fišerovim zahtjevima, nisu mogli predvidjeti incident s gasom koji je ispušten iz spreja u zadnjem dijelu sale (miris nije stigao do bine), niti kvar pažljivo podešene rasvjete. Fišer se neprestano žalio sudiji što Petrosjan, nakon što odigra potez, odlazi od stola.
Relativni mir na meču bio je zasluga prisustva pukovnika Edmondsona i šefa Petrosjanovog tima, Viktora Baturinskog. Osim toga, obojica šahista imala su povjerenje u glavnog sudiju. Lotar Šmid, pozvan s turnira u Berlinu, bio je jedini sudija koji je odgovarao objema stranama. Bio je jedan od rijetkih stranaca koji je uspio da iznudi osmijeh od Baturinskog, čovjeka koji je zračio likom klasičnog, nepopustljivog staljiniste. Šmid je znao da je kod Rusa običaj da se ljube pri susretu, pa je, pri prvom susretu s Baturinskim, snažno zagrlio bivšeg sovjetskog pukovnika — ovaj je bio zatečen i razvukao osmijeh.
Prva partija odigrana je 30. septembra. U kritičnom trenutku, kad je Fišer iznenada shvatio da mora da pređe u odbranu, svjetla u sali su se ugasila (osim malih lampi u bočnim prolazima). Satovi su zaustavljeni, Petrosjan je napustio binu, ali je Fišer ostao da sjedi, zureći u tablu. Petrosjan se požalio da Fišer nema pravo da razmišlja dok satovi ne rade. Neobično, Fišer je dozvolio Šmidu da pusti sat i nastavio da razmišlja u polumraku...
Fišer je dobio prvu partiju — to mu je bila dvadeseta uzastopna pobjeda nad velemajstorima! Ali, očekivanja da će Petrosjan biti poražen kao Tajmanov i Larsen raspršila su se već u drugoj partiji. Fišer je, pateći od prehlade, igrao loše. Kada je predao partiju, publika je počela da skandira Petrosjanovo ime. Da li se Fišer zaista suočio sa najjačim protivnikom do tada?
Dakle, po jedna pobjeda za svakog; slijedeće tri partije završile su remijem. Obožavaoci Fišera su bili veoma zabrinuti. Za Amerikanca, koji je težio da pobijedi svaku partiju, remi je izgledao gotovo kao poraz. Za Petrosjana, čiji je cilj bio da ne izgubi, isti rezultat je bio gotovo pobjeda. Da bi povratio psihološku prednost, Fišeru je bila potrebna druga pobjeda.
I ona je došla u šestoj partiji, u kojoj je Petrosjan predao. Uzeo je nekoliko dana odmora, žaleći se na umor: imao je nizak pritisak. Fišer je to nazvao trenutkom psihološkog sloma protivnika: „Osjetio sam da je Petrosjan slomljen posle šeste partije“. To potvrđuje i sam Petrosjan: „Posle šeste partije Fišer je zaista postao genije, a ja sam ili slomljen, ili umoran, ili su postojali neki drugi razlozi, ali u posljednje tri partije to već nije bila šahovska igra“. I zaista, kada je Petrosjan ponovo nastavio, Fišer je pobjedonosno završio preostale partije. Predsjednik Nikson je ponovo napisao Fišeru: „Pobjeda u Buenos Airesu vaš je korak bliže tituli svjetskog šampiona koju zaslužujete, i ja ću, zajedno sa hiljadama šahista iz Amerike, podržavati vas sljedeće godine tokom meča sa Borisom Spaskim“.
Pobijeđeni Mark Tajmanov
Pobijeđeni Bent Larsen
Pobijeđeni Tigran Petrosjan
Iako u meču nije bilo ozbiljnih prekršaja, Petrosjan je kasnije žalio: „Šahisti je teško kada unaprijed zna da igra u tom gradu i toj sali gdje je tačno želio da igra njegov protivnik, kada je osvjetljenje napravljeno po narudžbi protivnika, kada jedan dobija ekstra honorar za nastup, a drugi ne... I nije tu stvar u tome što je bez ekstra honorara teško igrati šah, nego što nehotice počneš da osjećaš neku diskriminaciju, nepravdu i čak gotovo poniženje. Sve to stvara kod protivnika Fišera određeni kompleks, sličan vjerovatno onom koji osjećaju vojnici u rovovima koji su bili podložni snažnom artiljerijskom bombardovanju prije nego što su odbili napad“. Ovo je takođe bilo upozorenje Spaskom.
U Moskvi je Petrosjan dočekan kao neko ko je ostvario ono što Tajmanovu nije pošlo za rukom: rezultat 6,5:2,5 bio je poraz, ali poraz dostojanstven. Međutim, po prvi put u četvrt vijeka na svjetsku krunu nije pretendovao sovjetski šahista. Spaskom su postavljali pitanje o izgledima borbe za titulu, ali nisu dobili jasan odgovor: „Jedno mogu reći: kako mislim, meč će biti vrlo interesantan“. Svjedočanstva prisutnih govorila su o samopouzdanju Spaskog: smatrao je da može pobijediti — i da će pobijediti.
GLAVA 8 NEPRIJATNOSTI U RAJU
Ne samo da sam ja bio u prazničnom raspoloženju, već i moji drugovi... Boris Spaski pred polazak za Rejkjavik
Dana 19. juna 1972. godine, predsjednik Komiteta za fizičku kulturu i sport pri Savjetu ministara SSSR, skraćeno ministar sporta, Sergej Pavlov, priredio je oproštajni prijem u čast Borisa Spaskog i njegovog tima, koji su se spremali za put u Rejkjavik. Pridružili su im se i njegov zamjenik Viktor Ivonin, kao i Viktor Baturinski. Spaski i Pavlov održali su kratke govore.
Nije bilo radosnih pozdrava za nasmijanu vojsku koja ide u rat, nije bilo raznobojnih zastava ni porodica koje mašu. Atmosfera je djelovala napeto, prožeta duhom već vođenih bitaka i poljuljanih pozicija. Spaski je rekao da tim od srca zahvaljuje Sportskom komitetu na odličnoj organizaciji. Bio je malo smršao i izgledao je mlađe. Spomenuo je pomoć velemajstora Boleslavskog i istakao da je odigrao pripremnu partiju s Anatolijem Karpovom. Zatim je potvrdio svoju odluku da u Rejkjavik ne vodi šefa delegacije, ljekara, kuvara i prevodioca: „Takvi ljudi moraju biti kompatibilni sa ekipom.“ Demantovao je i glasine koje su kružile šahovskim krugovima o njegovoj nedovoljnoj pripremljenosti. Meč, predviđao je, biće pravi šahovski praznik.
U odgovoru, Pavlov je ukazao na istorijski karakter predstojećeg događaja. Usprkos svim teškoćama tokom pregovora, sovjetski zahtjevi u vezi sa mečom bili su ispunjeni. Prisutnima u sali bilo je jasno da pod „teškoćama“ predsjednik ne podrazumijeva samo Amerikance ili FIDE, već i samog svjetskog šampiona. Zatim je Pavlov upozorio ekipu. Važno je pokazati čvrstinu. Na svaku „grubost“ prema njima treba odgovoriti na odgovarajući način. Pavlov je pokušao sve to upakovati u šalu, ali bilo je očigledno da misli upravo ono što govori, a primjedba je sadržavala i prikriveni ukor. Riječ „grubijan“ već se pominjala u napadu na Fišerovu ličnost u nedjeljniku „64“ — članak o njemu naručio je upravo Pavlov. Savjetovao je ekipi da ne nasjedaju na Fišerovu zagonetnost, aludirajući na opšteprihvaćeno mišljenje da je američki velemajstor obdaren izuzetnom, nevjerovatnom snagom. Zatim je poželio Spaskom pobjedu, svi su podigli čaše, i prijem je bio završen.
Na šta je tačno Pavlov aludirao? Kakve su to „teškoće“ izazvali Spaski i njegov tim? Na Zapadu se o sovjetskoj šahovskoj mašineriji znalo vrlo malo, osim da je izuzetno uspješna; preovladavao je imidž besprijekorne efikasnosti kulturnog i političkog sistema, koji nije trpio nikakvo neslaganje niti unutrašnje sukobe. Međutim, stvarnost je, barem u procesu priprema za Rejkjavik, bila potpuno suprotna.
Počevši od proljeća 1971. godine, još prije nego što je Amerikanac pobijedio Tajmanova u prvom od kandidatskih mečeva, Boris Spaski i šahovske vlasti započeli su pripreme za duel sa Fišerom. Obično je za treninge velemajstora bila zadužena Šahovska federacija SSSR-a, ali zahvaljujući svom statusu svjetskog šampiona, Spaski je preskočio tu stepenicu administrativne hijerarhije, dogovarajući planove direktno sa rukovodstvom Sportskog komiteta. Prvi značajan sastanak održan je 1. marta 1971. godine, kada su se Spaski i njegov trener, velemajstor Igor Bondarevski, sastali sa zamjenikom ministra sporta Viktorom Ivoninom kako bi razgovarali o programu šampiona za narednu godinu. Taj program obuhvatao je njegove lične treninge, dužnosti koje je imao kao svjetski šampion, obuku članova sindikalnog šahovskog kluba, učešće u mečevima i međunarodnim turnirima, društvene obaveze, kao i vrijeme za odmor i oporavak. Po svojoj funkciji, svjetski šampion je bio vođa sovjetskih šahista.
Viktor Ivonin je centralna figura naše priče. Njegove redovne bilješke sa sastanaka i razgovora predstavljaju jedinstven izvor informacija o onome što se događalo na sovjetskoj strani tokom priprema za meč za titulu svjetskog prvaka. Ministar Sergej Pavlov lično je bio zadužen za spremnost sovjetske reprezentacije za Olimpijadu u Minhenu, pa je Ivonin postao glavno kontrolno lice predstojećeg susreta sa Fišerom.
Nizak, pronicljiv, komunikativan i pun energije u svojih sedamdeset godina, Ivonin je spadao među one koji su imali sreće da prežive. Njegov put započeo je na lenjingradskoj elektrani, gdje je, sa četrnaest godina, tokom blokade radio kao tokar. Kasnije je postao partijski aktivista i započeo uspon koji ga je, kroz sve političke turbulencije, doveo do prostrane kancelarije direktora „Ruskih lutrija“. Karijeru je prvo gradio u komsomolskoj organizaciji, zatim se našao u Sportskom komitetu, a 1962. godine prešao je u odjeljenje za sport Centralnog komiteta KPSS (sport je izuzetno volio). Godine 1968, kada je Pavlov preuzeo funkciju predsjednika Sportskog komiteta, zamolio je Ivonina da mu bude zamjenik: dobro su se poznavali još iz vremena rada u Komsomolu i CK. Ivonin govori s poštovanjem o Pavlovu, iako je neko vrijeme oklijevao da prihvati poziciju jer nije bilo lako sarađivati s njim. Ipak, na kraju su zajedno radili četrnaest godina.
Zamjenik ministra sporta Viktor Ivonin. Pokušava da dobije Spaskog?
Sa političke tačke gledišta, ima još dosta da se doda. Pavlov je tada izgubio svoje pozicije. Tvrdokorni staljinista koji je dostigao najviše partijske vrhove kao šef Komsomola, bio je profesionalni propagandista i govornik, vješt i oštar u obračunu s onima koje su on i vlast smatrali „neprijateljima države“. Pavlov je bio poznat po svom eksplozivnom temperamentu, iako, kako priča Ivonin, „bič mu nije bio glavno oružje“. Sredinom šezdesetih podržao je beskompromisnog Aleksandra Šelepina, koji je bezuspješno pokušao da ospori Brežnjevljevo vođstvo. Šelepin je zatim isključen iz partijskog sekretarijata i završio u tami sindikalnog pokreta. Pavlov je pao zajedno sa svojim zaštitnikom, i kada je 1968. prihvatio ponudu koju nije mogao odbiti — da preuzme rukovođenje Sportskim komitetom — to je značajno umanjilo njegov uticaj i autoritet. Kao prvi sekretar CK VLKSM bio je punopravni član CK Partije; kao predsjednik Sportskog komiteta bio je samo kandidat za člana, bez prava glasa. Ipak, na toj funkciji je mnogo postigao i postao odličan rukovodilac.
Kada su Spaski i Bondarevski stigli u Ivoninovu kancelariju, centralno pitanje bila je ličnost pretendenta na titulu. Spaski i Bondarevski su smatrali da je najvjerovatniji finalista Fišer. Tačna procjena budućeg izazivača bila je izuzetno važna za Spaskog. Šahisti ne mogu efikasno trenirati u vakuumu; njihove pripreme su usmjerene ka konkretnom protivniku.
Iako je ciklus svjetskog prvenstva tek počinjao, pripreme Spaskog bile su već usmjerene na borbu protiv Amerikanca. Ivonin je održao čitav niz sastanaka sa stručnjacima radi procjene Fišerovih šahovskih kvaliteta. Ton tih razgovora bio je pun poštovanja, gotovo s dozom strahopoštovanja. Fišerova tehnika bila je izvanredna. Vodio je računa o svojoj fizičkoj spremi. Zagonetnost njegove ličnosti raspravljala se sa znatiželjom i razumijevanjem. Prisjetili su se i stare uvrede zbog Fišerove izjave da sovjetski šahisti igraju nepošteno i da prodaju poene jedni drugima. Da li je Fišer bio genije, ludak — ili oboje? Ista pitanja su se pokrenula i na martovskom sastanku u Sportskom komitetu kod Sergeja Pavlova.
Navike političkog borca teško su nestajale. Ubrzo nakon tog sastanka, u časopisu „64“ pojavljuje se članak pod naslovom „Subjektivno o Fišeru“. Sastavljen od 1400 zajedljivih riječi koje ocrnjuju Fišera, tekst je napisao novinar Anatolij Golubev pod Pavlovljevim nadzorom. Evo jednog tipičnog odlomka: „Teško djetinjstvo u velikoj je mjeri odredilo i njegovo mjesto u šahovskom svijetu, kao i njegovo potpuno neznanje u većini oblasti društvenog života, bez kojih je savremeni kulturni čovjek nezamisliv. Uostalom, mnoge njegove ‘ekstravagancije’ potiču upravo odavde — iz mješavine neznanja i poludjetinjaste ozlojeđenosti.“
Takav je bio stil ministra, ali ostali članovi Komiteta su taj teški napad ocijenili kao sramotnu grešku. Na kraju krajeva, savršeno su znali da je Fišer izuzetan igrač. Velemajstori su s nepovjerenjem gledali na političke novinare, jer oni ništa nisu razumjeli o šahu. Mihail Bejlin, načelnik šahovskog odjeljenja od 1967. do 1971. godine, prisjeća se: „Mnogi u šahovskom svijetu su simpatisali Fišera: kad gledate njegovu igru, postaje vam svejedno da li je išao u školu ili nije.“
Sportskomitet je odlučio da se od tada u sovjetskim šahovskim časopisima smiju objavljivati samo ozbiljni i objektivni tekstovi o Fišeru kao šahisti; lični napadi su bili zabranjeni. Toga su se pridržavali čak i pred licem provokativnih ispada Amerikanca, kao što je bilo tokom meča s Larsenom, kad se hvalio da će razbiti svakog Rusa koji mu sjedne preko puta. Pavlov je bio prinuđen da se uzdrži od oštrog odgovora na takve izjave.
Ipak, čak i tekstovi koji su priznavali visok nivo Fišerove igre podsjećali su sovjetske čitaoce na njegove manje pohvalne osobine. On je duboko uvrijedio sovjetske zvaničnike. Bez sumnje, to neprijateljstvo je bilo izazvano ukorijenjenim uvjerenjem u nadmoć sovjetskih šahista. U jednoj tajnoj bilješci upućenoj CK KPSS, Sergej Pavlov se ljutito, iako ne sasvim pravedno, žalio: „Fišeru se pruža velika moralna i materijalna podrška — za te svrhe Šahovska federacija SAD je od raznih organizacija dobila oko 200 hiljada dolara. U štampi, na radiju i televiziji organizuju se Fišerova gostovanja, u kojima on daje izjave da će 1972. postati svjetski šampion i uvredljivo se izražava o sovjetskim šahistima.“
Uzoran primjer spoja pohvale i osude bila je i analiza međunarodnog majstora Vasilija Panova. Upoređujući Fišera i Spaskog, autor je istakao: „Oba igrača su vrsni majstori suptilnih manevara i kombinacionih napada, obojica znaju kako da izvuku maksimum iz najmanje pozicione prednosti, obojica posjeduju izvanrednu tehniku završnice... Stvaralaštvo Spaskog i Fišera predstavlja vrhunac šahovskih dostignuća druge polovine dvadesetog vijeka.” A onda je odmah prešao na drugu stranu Fišerovog karaktera, citirajući samog Amerikanca: „Šah mi donosi sreću i novac... Pratim šta se dešava s mojim parama. Želim da imam luksuznu vilu i skupa kola...” Panov djeluje šokirano: „Američke mecene izdašno plaćaju za Fišerova pojavljivanja, ne mareći previše za šah. Ali oni znaju što znači uspjeh! Za njih se ljudi dijele na pobjednike i poražene. I samo uspjeh sve opravdava!”
Procjena Fišera kao čovjeka i igrača postala je prioritet. U junu, već nakon poraza od Fišera, Tajmanov i kažnjeni vođa delegacije Aleksandar Kotov govorili su na sastanku Šahovske federacije SSSR-a. Ono što kod Fišera odmah upada u oči, rekli su, jeste njegovo „demonsko djelovanje na protivnika”. Uvjerenje sovjetskih velemajstora da je Fišer igrač turnira, a ne mečeva, pokazalo se netačnim. Kotov i Tajmanov su kritikovali sebe što su potcijenili Amerikanca. Zapanjila ih je njegova navika da uči šah čak i za vrijeme ručka.
Ali nije sve bilo tako mračno. Iskustvo je pokazivalo da Fišer prilično sporo ulazi u ritam meča: u prve tri partije imao je poteškoća. Vjerovatna Ahilova peta Amerikanca bio je njegov ograničeni repertoar otvaranja. Uopšteno, rekao je Tajmanov, postoji samo jedan igrač koji može da ga pobijedi: Boris Spaski.
Zajedno sa zapažanjima drugih sovjetskih velemajstora koji su prisustvovali sastanku, ovo viđenje Fišera predstavljeno je Spaskom, iako su mečevi Fišera sa Larsenom i Petrosjanom tek predstojali. Početkom juna okupili su tim Spaskog. Sastajao se od tri velemajstora: njegovog starog trenera, „fatera“ Igora Bondarevskog, psihologa Nikolaja Krogiusa i Efima Gelera. Krogius je učestvovao u pripremi Spaskog od jeseni 1967. i nastavio je da radi s njim do 1974. godine.
Svaki od njih imao je svoj zadatak. Posao Bondarevskog bio je detaljno proučavanje pet stotina Fišerovih partija i pokušaj da se shvate njegove jake i slabe strane. Krogius je razvio metodologiju za procjenu psihologije igrača i sada ju je primjenjivao na Fišera. Njegov cilj bio je da pronađe kritične pozicije u Fišerovoj igri i da dopre do suštine njegovog misaonog procesa, istražujući takođe i njegovu reakciju na poraz. Krogius je trebalo da analizira i Spaskog, a zatim uporedi rezultate. Geler se fokusirao na otvaranja.
Kasnije se Krogius žalio da je Spaski ignorisao rezultate njegovog mukotrpnog rada, a Geler je bio nezadovoljan time što je šampion odbijao da slijedi njegove savjete u otvaranjima. Ivonin je u svom dnevniku zapisao da Spaski skoro da ne obraća pažnju na bilješke o Fišeru koje su mu dostavili sovjetski velemajstori — Talj, Smislov i Petrosjan, kao i da nije iskoristio priliku da lično porazgovara s njima o Fišeru. Šampion je za to imao svoje razloge, neki manje opravdani od drugih. „Ne trebaju mi apstraktni savjeti staraca“, rekao je on Ivoninu. Bio je ubijeđen da se tim „starcima“ ne može povjeriti nijedna informacija o njegovim novim pripremama protiv Fišera: „Glavno je da im ništa ne kažemo; informacije mogu procuriti.“
Velemajstori zaista strahuju da bi njihove originalne pripreme mogle postati javno dostupne. Ipak, prema riječima Bejlina, Spaski je po tom pitanju djelovao opsesivno, a uz to je od djetinjstva bio sumnjičav. „Ćutljiv je — takva mu je priroda; nikome nije vjerovao niti je kome vjerovao.“ Svjetski šampion bio je ubijeđen da ga neki velemajstori — uključujući i Petrosjana — izuzetno ne vole. Imao je sve razloge za oprez. Pošto su inostrana putovanja i druge privilegije zavisile od raspoloženja vlasti, moskovska šahovska scena bila je osa gnjezdo rivalstava, intriga i spletki.
Iz perspektive Spaskog, bila je potrebna čvrsta, odana ekipa. Bonadarevskom, Geleru i Krogiusu pridružio se estonski igrač Ivo Nej, pobjednik omladinskog prvenstva SSSR-a 1948. godine. Bio je samo međunarodni majstor, jer ga je neigranje na inostranim turnirima lišilo šanse da osvoji titulu velemajstora. Neki su sa čuđenjem gledali na takav izbor, smatrajući da je Nej u tim uključen zbog bliskog prijateljstva s Estoncem Paulom Keresom, kojeg je, sudeći po pričama, Spaski obožavao. Naravno, Spaski se divio Keresu, ali glavni razlog za izbor Neja bio je njegov teniski talenat. Zadatak bivšeg estonskog šampiona u tenisu bio je da održi Spaskog u dobroj fizičkoj formi. Nej je bio prijatan, energičan čovjek i, prema njegovim riječima, on i Spaski su mogli slobodno razgovarati — što šampion sebi nije dozvoljavao s drugima. Prisjećajući se tog vremena, Spaski tvrdi da je vjerovao Neju i da se s čovjekom koji nije iz Moskve osjećao opuštenije nego sa stanovnicima Centralnog šahovskog kluba.
Međutim, Sportski komitet je smatrao da je Nej izuzetno loš izbor. Smatrali su da u šahovskoj analizi ne može mnogo pomoći, jer je bio ispod nivoa ostalih članova tima, a ako je Spaskom zaista bio potreban trener, mogli su mu naći pravog profesionalca. KGB je takođe obratio pažnju na Estonca, koji nije bio član Partije; tokom meča sumnje u vezi s njim dostigle su novi, ozbiljniji nivo.
U avgustu 1971. godine, dok se Petrosjan pripremao za susret s Fišerom u posljednjem meču kandidata, Spaski je sa Sportskim komitetom raspravljao o detaljima svoje pripreme. Baturinski je već obavijestio Ivonina da se šampion prethodne godine nije pretjerano trudio. Spaski je odigrao 92 partije, od čega 88 u inostranstvu. Ivonin je sumnjao da Spaski namjerno izbjegava ozbiljna takmičenja, i ukazao je na to da bi trebalo više da igra u Sovjetskom Savezu, gdje su protivnici jači i bore se žešće. Sticao se utisak da Spaski pati od sindroma gubitka forme nakon što je osvojio titulu svjetskog šampiona.
U julu 1971. na malom turniru u švedskom Geteborgu, Spaski je osvojio osam poena iz jedanaest partija (pet pobjeda, šest remija). Na Aljehinovom memorijalu u Moskvi, koji se održavao u novembru i decembru iste godine, zauzeo je tek šesto mjesto, propustivši ispred sebe novo čudo od djeteta — Anatolija Karpova, kao i bivše šampione Smislova i Petrosjana. Uz to je odigrao niz ne previše impresivnih kratkih remija. Ipak, Spaski nije bio jedini šampion koji je izbjegavao oštru konkurenciju. Kasnije je u članku objavljenom u „64“ Vasilij Panov ovako komentarisao tu pojavu: „Nijedan od naših svjetskih šampiona, osim Botvinika, nakon što bi osvojio titulu, nije igrao na prvenstvu SSSR-a — najjačem savremenom turniru. Odatle i gubitak ukusa za borbu. Čak i na onim takmičenjima na kojima su se šampioni ipak pojavljivali, nisu se u potpunosti predavali igri, nisu težili prvom mjestu i često — čak prečesto! — umjesto strastvene potrage za pobjedom, zadovoljavali su se skromnim ‘velemajstorskim’ remijima, prepuštajući prvo mjesto smjelijem i ambicioznijem protivniku.“
Ako se od njega očekivalo neko opravdanje, Spaski je mogao da iznese čitav spisak ličnih problema, koje je Sportski komitet pokušavao da mu pomogne riješiti. Spaskog su iz ritma izbacivale brojne obaveze koje su mu bile nametnute kao vođi sovjetskih šahista. Morao je biti siguran da Bondarevski i Krogius mogu zvanično boraviti u Moskvi, i da će Bondarevskom biti povećana plata. Želio je da zamijeni svoj stan u staljinovskom zdanju na Prospektu Mira — bučan i skučen, bez prostora za rad i odlaganje knjiga. Tražio je više novca. Morao je plaćati alimentaciju prvoj ženi i brinuti se o majci. Druga žena, Larisa, stigla je u Moskvu s djetetom, i on je morao da vodi računa i o njemu — za malog Vasilija trebalo je pronaći odgovarajući vrtić. Uzimajući sve te troškove u obzir, žalio se Ivoninu da mu mjesečnih 300 rubalja nije dovoljno.
Visokorangirani političar — zamjenik ministra — Ivonin takođe je primao 300 rubalja mjesečno. U početku je odgovorio Spaskom da šah nema dovoljno finansiranja u poređenju s drugim sportovima. Smatrao je da Spaski i tako živi privilegovano; problem je bio u tome što je Spaski znao kako sportske zvijezde žive u inostranstvu. Ipak, zahtjevi šampiona nisu mogli biti ignorisani; kada su se sreli krajem novembra, Ivonin je popustio. Spaskom je povećana stipendija na 500 rubalja — sada je primao kao ministar; time je postao prvi sovjetski sportista koji je dostigao takav nivo primanja. Savjet ministara — vlada — odobrila je ovo povećanje kao „lični honorar“.
Dana 16. novembra Viktor Baturinski je predao Sportskom komitetu izvještaj o pripremama Spaskog, izražavajući zabrinutost zbog odnosa šampiona prema odbrani svoje titule. Očigledno ljut, govorio je o nespremnosti Spaskog da nastupi pod sovjetskom zastavom i dao nemilosrdan osvrt na čitavu pripremu svjetskog šampiona za predstojeću misiju:
Zbog teškog djetinjstva i propusta u vaspitanju, dozvoljava sebi nezrele primjedbe, ne poštuje sportski režim i ne pokazuje potreban nivo marljivosti. Određene osobe u našoj zemlji i inostranstvu pokušavaju da iskoriste te slabosti, hraneći njegova lažna uvjerenja o sopstvenoj veličini, naglašavajući na sve načine „posebnu ulogu“ svjetskog šampiona i podstičući duh pohlepe koji u njemu živi.
Posebno zabrinjavaju dva aspekta: • previše vremena posvećuje poboljšanju svojih stambenih i životnih uslova (mijenja stan, kupuje vikendicu, popravlja automobil); to može uticati na treninge koji zahtijevaju stoprocentno ulaganje vremena i energije... • nepromišljenost u javnim izjavama; nekoliko puta mu je na to skrenuta pažnja.
Sljedećeg dana Sportski komitet je izgubio kontrolu nad pripremama Spaskog.
U okviru državne strukture Sportski komitet je bio podređen Savjetu ministara. Međutim, Sovjetski Savez je imao dva (neravnopravna) izvora upravljanja. Djelujući paralelno s vladom, na čijem čelu je tada bio Aleksej Kosigin, stvarni centar moći bila je Komunistička partija. Na samom vrhu partijske hijerarhije nalazio se Centralni komitet, predvođen Politbirou. CK KPSS i njegovi sekretari bili su srce političkog sistema, a generalni sekretar Leonid Brežnjev bio je pravi vođa države (diplomatski krugovi su se zbunjeno češkali po glavi: kako je Brežnjev mogao da odlazi u državne posjete inostranstvu ako nije imao nikakvu zvaničnu vladinu funkciju?). Svako pitanje od velike ideološke važnosti upućivalo se na razmatranje u CK. Ako bi odgovor bio pozitivan, Savjet ministara bi dobijao pravo da djeluje.
Bez da je o tome obavijestio Sportski komitet (drugim riječima, Viktora Ivonina i zvaničnike koji su zapravo trebalo da rješavaju sve probleme i pronađu novac), Spaski se sastao sa visokim funkcionerom Centralnog komiteta i predao mu skicu svog plana priprema. Nepomenuti funkcioner predao je taj dokument Petru Demičevu, sekretaru CK zaduženom za šah. Šah je spadao u domen „ideologije“, a Demičev je još od 1961. bio sekretar nadležan za tu oblast i kandidat za člana Politbiroa. Spaski kaže da se lično nikada nije susreo s Demičevom.
Zašto je Spaski preduzeo tako radikalan korak i predao plan svojih priprema Centralnom komitetu KPSS? On tvrdi da je to učinio zbog sve dubljih nesuglasica s Baturinskim — Spaski je želio da ga zaobiđe, a možda i ostale aparatčike Sportskog komiteta.
Iako se radilo o prvenstvu svijeta, CK se obično nije miješao u takve stvari — one su ostajale u domenu Sportskog komiteta. Na pitanje da li ga je iznenadio takav „gambit“ Spaskog, Ivonin odgovara da ovakav potez elitnog sportiste, koji ima veze u Partiji, nije bio neuobičajen („šampion svijeta je ipak šampion svijeta“), ali u ovom slučaju Spaski nije trebao da ide Demičevu. Sportski komitet, kaže Ivonin, već je počeo da ispunjava njegove zahtjeve. Ivonin pretpostavlja da je Spaski jednostavno želio da CK lično interveniše i pomogne mu u rješavanju privatnih problema, uključujući i pitanje nove stambene jedinice.
Kako god bilo, dva dana kasnije predsjednik Sportskog komiteta Sergej Pavlov, čovjek koji je veoma dobro poznavao metode sovjetske uprave, po prvi put je pročitao program treninga svjetskog šampiona koji se spremao da brani svoju titulu. Čitajući sa iznenađenjem, a moguće i s gnjevom propratno pismo, shvatio je da je Spaski nadmudrio šahovsku birokratiju. Inicijativa u vezi sa Spaskim bila je neuobičajena, i potekla je direktno od samog šampiona. Samo to već je nerviralo Pavlova, ali njegovoj reakciji mogla se pridružiti i lična ogorčenost, pa čak i zavist. On je bio partijski funkcioner. Pomagao je Brežnjevu da svrgne Hruščova. A sada je, njegovo zakonito područje, prodrmao sekretar Centralnog komiteta.
Tov. Pavlovu S. P. Molim Vas da hitno razmotrite postavljena pitanja i podnesete izvještaj. P. Demičev
Uz ovu zabilješku bila je priložena i priprema Spaskog, koju će od sada nadgledati drugi, najmoćniji organ u zemlji.
Pitanja pripreme za meč: Spaski — Fišer (sažeto) Glavni cilj — pobjeda. Odgovornost za rezultat snosi naš kolektiv. On se sastoji od: velemajstora — Spaski B. V., Bondarevski I. Z., Geler E. P., Krogius N. V., Nej I. P. Sve što se tiče pripreme za meč mora biti strogo povjerljivo. Svi učesnici priprema moraju potpisati izjavu o neotkrivanju službene tajne. Svi članovi kreativnog tima stavljaju se na raspolaganje Spaskom B. V. do završetka meča. Potrebna je stalna baza za rad i odmor u Podmoskovlju. Vikendica za 7 osoba. Finansije. Procjena troškova za čitav period priprema. Potreban je šef priprema koji će se baviti organizacionim pitanjima. Obezbjeđenje ishrane i ljekarski nadzor. Dolazak na mjesto meča 2 sedmice prije početka. Cilj — aklimatizacija i uspostavljanje radnog režima. Pregovore o mjestu i datumu održavanja meča vodi lično Spaski B. V., uz konsultacije sa čitavim timom i nadležnim licima. Lični zahtjevi Spaskog B. V.: zamjena stana (traje već dvije godine).
Opšti plan priprema obuhvata: Fizičku Šahovsku Psihološku
Fizička priprema. Cilj — maksimalna profesionalna radna sposobnost. Šahovska priprema. Objektivna analiza snaga i slabosti Spaskog i Fišera. Teorijska priprema. Psihološka priprema. Stabilnost u borbi.
B. Spaski Moskva, 17.11.1971.
Mnoga od ovih pitanja već su bila pokretana u Sportskom komitetu, iako su zahtjevi Spaskog, prema kojima svi učesnici u pripremama moraju potpisati izjavu o neotkrivanju informacija, a mjesto održavanja meča biće određeno od strane njega lično, bili novina. Posljednje je posebno zabrinulo Komitet: oni su željeli da se Spaski fokusira na šah, a da sve ostalo prepusti njima.
Jedan red Demičeva bio je dovoljan. Njegova želja da bude u toku sa dešavanjima podigla je ulog za Sportski komitet. U sovjetskom tumačenju to je zvučalo ovako: „Partija smatra ovaj meč ideološki važnim“, ili, drugim riječima, „Otvorite četvore oči!“ Kako se izrazio Spaski, uspio je „preskočiti Pavlovu glavu“.
Nakon što je primio plan, Sportski komitet je postao — ili je, makar, sebe tako vidio — neuobičajeno uslužan prema Spaskom, čak i kada je postalo jasno da im on ne vjeruje. Na primjer, Komitet je želio da pošalje u Rejkjavik ekipu koju bi činili novinar, ljekar i prevodilac. Spaski je insistirao da umjesto njih ide velemajstor Isaak Boleslavski, a ne profesionalni šahovski novinar; odbio je usluge ljekara i prevodioca, objašnjavajući Ivoninu: „Nama ne treba prevodilac, sve možemo sami. To je pitanje povjerenja.“ U prevodu (naravno, Ivonin je sve razumio): iz ugla Spaskog, prevodilac bi mogao biti oficir KGB-a, zadužen da ih nadgleda. Komitet je bio primoran da odobri ekipu i organizuje izdavanje pasoša. U izvještaju Ivonina o razgovoru, rečenica Spaskog bila je označena sa tri uzvičnika.
Ravnoteža moći pomjerila se na stranu šampiona. Princip „glava dole“ postao je za Sportski komitet pravilo. „Zašto rizikovati?“ — razmišljao je Bejlin. „Pavlov nije idiot. Sad za sve odgovaraju Demičev i Spaski. Odlično, neka oni i snose odgovornost.“
Danas Spaski tvrdi da nije dobio tim koji je želio, i da su mu odbili prevodioca i kuvara po njegovom izboru; 1978. godine, žali se on, tim Karpova imao je četrdeset ljudi. Spaski je prilično sa nipodaštavanjem govorio o sastavu sa kojim je tada radio: „Krogius nije bio nešto dobar psiholog... U Rejkjaviku je bio od male pomoći. Nej — teniser, ali šahista onako. Jedini Geler mi je pomagao.“ Ipak, istina je bila u tome da je Komitet svim silama pokušavao da ubijedi Spaskog u potrebu za drugim pomoćnicima. Mali tim koji je otputovao u Island sastavio je sam šampion.
4 januara 1972. godine, u tajnom pismu Demičevu, u kojem se govorilo o svim aspektima priprema Spaskog, uključujući i režim ishrane, Pavlov je pokušavao da ubijedi CK da je sve pod kontrolom. Za pažljivu medicinsku kontrolu, organizaciju pravilne ishrane i izradu preporuka za brzo obnavljanje radne sposobnosti nakon velikih mentalnih i nervno-psiholoških opterećenja angažovani su naučni radnici i specijalisti Akademije medicinskih nauka SSSR-a i Sveuslovnog naučno-istraživačkog instituta fizičke kulture. Zajedno sa Ministarstvom trgovine RSFSR-a rješava se pitanje izdvajanja fonda visokokaloričnih proizvoda.
U narednim mjesecima, kada se porodica svjetskog šampiona napokon preselila u elitni diplomatski kvart, uselivši se u tek renovirani luksuzni četvorosobni stan u Ulici Vesnina, Spaski je sa svojom ekipom prelazio s jedne na drugu daču: boravili su u Krasnoj Pahri, trideset pet kilometara od Moskve (gdje je živio za vrijeme meča za titulu protiv Petrosjana), u Arhizu na Sjevernom Kavkazu, u Sočiju na Crnom moru i, na kraju, u Ozjorima blizu Moskve. U Ozjorima su se smjestili u sanatorijumu, gdje je nakon rata živio njemački feldmaršal Fridrih fon Paulus. Sportski komitet je motrio na uslove i pogodnosti, oprezno pokušavajući da otkrije koliko ozbiljno Spaski zaista radi.
Na nesreću, u raju stvorenom za Spaskog, bilo je prilično mnogo zmija.
Do vremena dolaska u Rejkjavik, Spaski je osjećao napetost zbog raskida s dva ključna čovjeka tokom pripremnog perioda: jedan od njih bio je direktor Centralnog šahovskog kluba Viktor Baturinski, a drugi lični trener Igor Bondarevski. Posvađao se i s Botvinikom; svađa je bila dovoljno ozbiljna da je Botvinik odbio da potpiše peticiju za podršku nedeljniku Šahmatnaja Moskva, koji su planirali da zatvore — jednostavno zato što je ispod nje bilo potpisano ime Spaskog.
Posljedice raskida s Batursinskim bile su posebno ozbiljne. Spaski je odgurnuo od sebe osobu koja je nosila direktnu odgovornost za šah i šahiste, koja je vodila pregovore s Amerikanicima i FIDE o mjestu održavanja meča i koja je mogla biti vrlo efikasan lider tima na Islandu. Direktni razlog svađe djeluje banalno. Spaski je želio da posudi svom prijatelju auto. Za to mu je bila potrebna ispravno ovjerena punomoć (ova praksa i dalje postoji u Rusiji). Krajem novembra 1971. godine, Spaski je napisao punomoć i zamolio Baturinskog da stavi pečat Centralnog šahovskog kluba i ovjeri je svojim potpisom. Baturinski je odbio, objasnivši Spaskom da on na to nema pravo (zapravo mu se činilo da je dokument neispravno sastavljen i da bi bilo bolje da Spaski ponese to svom pravniku). Šampion je to shvatio kao ličnu uvredu i dao do znanja da više ne vjeruje Baturinskom. Od tog trenutka, Baturinski je bio isključen iz procesa pripreme.
Čak i u posljednjim godinama života, već oslijepio, slabijeg sluha, kada više nije izlazio iz stana, Baturinski je, prisjećajući se takvog odnosa Spaskog, osjećao gnjev i ogorčenost. Kao sovjetski građanin, očajnički je želio pobjedu Spaskog. Odrastao u Staljinovoj eri, teško je razumio slobodni duh Spaskog, koji je smatrao da, kad govori svjetski šampion, šahovski svijet treba da ga sluša. Na ličnom i političkom planu takav raskid bio je neizbježan; neki su sumnjali da je Spaski namjerno izmislio priču s punomoćjem, stvarajući povod za konfrontaciju i na kraju uklonivši Batursnskog iz procesa pripreme meča.
Spaski je obavijestio vlasti o svojoj nespremnosti da Baturinski bude njegov predstavnik u FIDE tokom pregovora o uslovima meča. Ivonin je pokušavao da ga razuvjeri. Strogo govoreći, objašnjavao je, Baturinski je bio u pravu što nije potpisao punomoć. Ali Spaski je ostajao pri svome. Tačku je stavio sam Baturinski: „Rekao sam Ivoninu da odbijam da idem. On je odgovorio: pasoš i svi dokumenti su već spremni. Ponovio sam da to nije važno: ako čovjek koji bi trebalo da mi vjeruje to povjerenje uskraćuje, ja ne idem.“
Svađa je, bez sumnje, uzdrmala Spaskog, potkopavši mu snagu. Pregovorima su se počeli baviti Geler, koji se razumio u šah, i zamjenica šefa međunarodnog odsjeka Sportskog komiteta Aleksandra Ivuškina, u čiji posao je spadalo uspostavljanje odnosa s međunarodnim sportskim federacijama. Odlično je govorila engleski, imala veliko iskustvo u radu s drugim federacijama i poznavala stav Sportskog komiteta. Ipak, s pravne tačke gledišta, tim nije bio dovoljno potkovan.
Raskid Spaskog s Baturinskim uticao je na upravljanje mečom. Raskid s dugogodišnjim trenerom Bondarevskim — uticao je na pripremu za njega.
Saradnja Bondarevskog i Spaskog počela je 1961. godine, kad su se karijera budućeg šampiona i njegov lični život suočili s ozbiljnim teškoćama. Zanimljivo je da je i njegov drugi brak bio na ivici raspada u vrijeme raskida s Bondarevskim. Osvajanje titule od strane Spaskog promijenio je odnos i s trenerom i sa ženom. Bondarevski je iznenada postao trener svjetskog šampiona. A ni Larisa se nije udala za svjetsku zvijezdu. Žalila se da je, kad je Spaski postao šampion, počeo da upravlja svim aspektima života, savjetujući je čak i kako da kuva supu.
Znaci budućih komplikacija pojavljivali su se već nekoliko godina. Prema autobiografskom eseju Spaskog u Velikoj strategiji, tokom drugog meča s Petrosjanom (1969) posvađali su se oko uslova stanovanja koje je organizovao Bondarevski (po mišljenju Spaskog, kuća je bila suviše daleko od grada). Ipak, na kraju su se pomirili. Spaski je poštovao Bondarevskog i bio mu zahvalan što ga je trener prihvatao takvog kakav jeste. Prisjećajući se početka odnosa s Bondarevskim, svojim trećim i posljednjim trenerom, Spaski kaže: „Znao je kako da me motiviše i natjera da radim. U tome je bila njegova tajna.“
Tako je govorio o svom treneru 2002. godine. Trideset godina ranije sve je bilo drugačije. Ujutro 2. februara 1972. Bondarevski je rekao Ivoninu da on i Spaski više ne mogu da rade zajedno i da bi trebalo mirno da se raziđu. Objasnio je da je među njima nestalo međusobnog razumijevanja, pa zajednički rad više ne daje rezultate. Otkako je Spaski postao šampion, praktično više ne sluša ničije savjete. Bondarevski je bio nezadovoljan nivoom rada šahiste. Prije nego što se sastao s Ivoninom, posjetio je Baturinskog. Baturinski se tog razgovora prisjećao ovako: „‘Viktore Davidoviču, ja odlazim.’ — ‘Kako možete da napustite posao tri-četiri mjeseca prije početka meča? Vi ste glavni trener i time dovodite Spaskog u vrlo težak položaj.’ — ‘S njim je nemoguće raditi, prosto nemoguće! Dajem otkaz. Ne slijedi moja uputstva, bavi se nekim potpuno nebitnim stvarima. Do meča je ostalo tako malo vremena, a on ne može da se skoncentriše.’“
Nikolaj Krogius pravi razliku između Spaskog koji je težio tituli svjetskog šampiona i Spaskog koji ju je već osvojio: „Prije toga (na primjer, tokom priprema za meč s Petrosjanom 1969. godine) Boris je mogao u početku da se ne složi s nekim predlogom, ali bi zatim, razmislivši o njemu, često (obično sutradan) priznao da u njemu ima smisla. Bondarevski i ja smo se šalili da Spaski prolazi kroz dvije faze: prvo odbijanje, pa onda prihvatanje. Ali sada, kad kaže ‘ne’, Boris tvrdoglavo brani svoju poziciju — često bez ikakvog osnova.“
Neki smatraju da je Bondarevski izdao tim jer se plašio da njegov štićenik ide pravo ka porazu i nije želio da svoje ime poveže s neuspjehom.
Isto se objašnjenje može primijeniti i na ostavku predsjednika Šahovske federacije SSSR-a Dmitrija Postnikova, bivšeg zamjenika ministra sporta i prijatelja Bondarevskog. Na mjesto Postnikova došao je njegov zamjenik Jurij Averbah — niko drugi, prema riječima Averbaha, nije želio da rizikuje. Averbah kaže da je od trenutka kada je Bondarevski otišao, kod njega zavladao pesimizam u vezi s izgledima Spaskog. Samo je snaga ličnosti Bondarevskog mogla natjerati Spaskog da konačno počne ozbiljno da radi. Da, Spaski je radio, „ali, da tako kažem, u laganom stilu“.
Međutim, u priči o svađi sa Bondarevskim, Spaskog podržava mnogo ljudi. Prema riječima Evgenija Bebčuka, Bondarevski je bio prilično nezgodan čovjek: „On je bio izvanredan trener, najbolji od svih, ali njegova grubost bila je prosto nepodnošljiva. U početku, kad je tek postao trener Spaskog, njemu je bilo potrebno njegovo iskustvo, bez obzira na karakter. Ali kada je Spaski dostigao vrhunac svoje karijere i Bondarevski ga grdio — a grdio ga je stalno — Spaski to više nije mogao da podnese.“
Vera Tihomirova je poznavala Bondarevskog još iz Rostova na Donu, njihovog rodnog grada. Krupna, upadljiva žena, preživjela je Staljinovu glad i represije, postavši šampionka RSFSR-a u šahu za žene, a u to vrijeme bila je odgovorna sekretarka Svesavezne šahovske federacije. Prema Spaskom je gajila majčinsku ljubav, a on joj je uzvraćao sinovljem privrženošću. Njen sud o Bondarevskom bio je kratak: „Govore da ima jaku volju. Ali nije tako. Nije htio da preuzme odgovornost.”
Na dan Bondarevskog odlaska, Spaski, Geler i Krogius su došli u Ivoninovu kancelariju kako bi iznijeli svoju verziju događaja. Bondarevski, po njima, nije vjerovao u uspjeh i nije bio iskreno posvećen zadatku. Spaski više nije mogao da podnosi da se prema njemu odnose kao prema djetetu i da trpi grubost. Pored toga, Bondarevski nije bio upućen u najnovija dostignuća teorije otvaranja; sada, kada je u timu Geler, Bondarevski više nije potreban. Spaski je dodao da je on, lično, donio odluku da se raziđu.
Da bi „zasladili pilulu”, Ivoninu su predočili opširan izvještaj o dosadašnjem radu. Zahvaljujući Sportskom komitetu, njihovi lični problemi — vikendica, stanovi, plate, uslovi stanovanja — su riješeni. Tim je fokusiran i ozbiljan, kreativni rad teče odlično, a plan treninga se uspješno sprovodi. U pogledu priprema, možda su čak ispred Fišera. Ivonin je zapisao: „Rekli su da će Spaski imati značajnu prednost u otvaranjima, jer Fišer nema vremena da proširi svoj veoma ograničeni repertoar.”
Tokom čitavog tog vremena, grupa je živjela i radila zajedno, tako da, ma kakav bio razlog Bondarevskog odlaska, gubitak jednog člana tima neizbježno je narušio ritam rada. Ako je u toj grupi postojala pokretačka snaga, onda je ona dolazila od Bondarevskog. Sa Spaskim kao novim vođom, tim je jednostavno izvršavao sve što je on tražio. Nezavisni lider mogao je da natjera Spaskog da radi i ono što mu nije bilo po volji. Geler je preuzeo mjesto Bondarevskog, ali za tu ulogu nije bio prikladan. Ne želeći da se suprostavlja Spaskom, obratio se Neju. Može li Nеj ubijediti šampiona da počne da radi?
„Tvrdoglav sa jamicom na bradi, sporog, razvučenog hoda — Gelera u knjizi Moja svjedočenja opisuje Genna Sosonko — čitavim svojim izgledom više je podsjećao na bivšeg boksera ili vremešnog bocmana koji je sišao sa broda, nego na velemajstora svjetske klase.” Spaski mu se divio kao „veoma zaokruženom šahisti... Imao je izuzetnu upornost. Može se reći da je svoj talenat razvio zadnjicom, a da je zadnjica, zauzvrat, rasla zahvaljujući talentu.”
Geler je poticao iz najkosmopolitskijeg grada Sovjetskog Saveza — Odese — i djelovao je toplo i otvoreno, upivši te osobine iz jevrejskog okruženja u kojem je odrastao. Ipak, Spaski je jednom primijetio da je ta dobrota bila samo prividna; u stvarnosti, smatrao je, Geler je bio zavidan i neljubazan. U svojim stavovima potpuno je podržavao sovjetski sistem, osjećao duboko nepovjerenje prema Zapadu, osuđujući njegovu pokvarenost i zablude. U knjizi Sovjetski šah, Endru Soltis citira Gelera koji je tvrdio da u šahu uspjeh čeka samo one koji imaju duboka moralna načela i visok intelekt, koji su „slobodni od poroka i mana svojstvenih kapitalističkom sistemu”.
Odlazak Bondarevskog učinio je ovog čovjeka desnom rukom šampiona, kako u pripremnom periodu, tako i za vrijeme samog meča.
Koliko je zaista bila efikasna i fokusirana priprema Spaskog, usprkos svim tim poteškoćama?
Kruže brojne priče o njegovoj navodnoj lijenosti, a neke od njih očigledno djeluju kao izmišljotine. Budući da je Spaski insistirao na potpunoj tajnosti, samo su rijetki odabrani bili upućeni u detalje njegovih priprema. Prema jednoj anegdoti, Bondarevski je podnio ostavku nakon što je Spaski dobio dva dana odmora, a vratio se tek nakon dvije nedjelje. Druga kaže da su gosti zatekli šampiona kako krati vrijeme s flašom viskija i časopisom Playboy u rukama.
Ipak, neosporno je da je šampion imao daleko opušteniji raspored od svog protivnika. Jurij Averbah priča da je, nakon što je naslijedio funkciju predsjednika Šahovske federacije poslije iznenadnog odlaska Postnikova, prvo posjetio pripremni kamp: „Spaski je sjedio sa Gelerom i Krogijusom… Na stolu su bile karte i domine, a do ručka je Spaski iznio napola popijenu flašu viskija. Sve mi je bilo jasno.“
Spaski tvrdi da je radio — i to naporno. Ivo Nej se slaže, ali dodaje: „Ipak, nedovoljno.“ Spaski je tada tvrdio, kao i danas, da mu je bilo lakše da radi „bistre glave“, pa je insistirao na fizičkoj pripremi — tenis, skijanje, plivanje. Uz to, prema ocjeni Bejlina, „volio je život, volio je da se opusti, druži s prijateljima, odmara. Nije bio kao Korčnoj, koji je disciplinovano radio po osam sati dnevno.“ Obično bi uz doručak ekipi pričao o grčkim mitovima koje je čitao pred spavanje, zatim se bavio sportom, ručao bez žurbe, a potom pet sati posvećivao šahu.
„Glavni nedostatak naše pripreme bilo je lakomisleno ponašanje Spaskog“, kaže Krogijus. „Smatrao je da dobro poznaje Fišera i da će ‘naći ključ’ za njegov stil igre tokom samog meča.“ Ovo uvjerenje temeljilo se na izvještajima vodećih sovjetskih šahista o Fišerovom stilu i Spaskom. Keres, Smislov, Petrosjan, Talj i Botvinik (koji je svoje mišljenje iznio usmeno) jednoglasno su odbacili mogućnost bilo kakvih suštinskih promjena u igri Amerikanca, naročito u otvaranjima. Jedino je Korčnoj prepoznao nove nijanse u Fišerovoj šahovskoj evoluciji. Ali, pošto je to mišljenje iznio u privatnom razgovoru i u prilično oštrom tonu, Boris ga nije uzeo za ozbiljno.
Počev od maja, kada se pripremama pridružio još jedan velemajstor — Isaak Boleslavski — nivo rada je primjetno porastao. U izvještajima upućenim Ivoninu isticalo se da je igra Spaskog postala kreativnija i preciznija. Upravo tada određeni su i datumi početka meča, što je nesumnjivo dodatno povećalo koncentraciju šampiona. Baturinski, koji je tada posjetio trening kamp, primijetio je značajna poboljšanja: „Svaki dan se po šest do sedam sati posvećivalo šahovskoj analizi, a tri sata fizičkoj pripremi — tenisu i plivanju.“
Bez obzira na ritam rada, Vera Tihomirova bila je zatečena zdravim izgledom koji je isijavala čitava ekipa: „Sjećam se kad su ušli kod mene da se fotografišemo, izgledali su toliko zdravo, toliko procvjetalo — oči im sijaju, držanje samouvjereno — da sam se zapitala: 'Da li oni uopšte treniraju ili se samo zabavljaju?'“
Neprijatna razilaženja, beskrajni pregovori oko meča, problemi sa stanom, kao i urođena nesklonost svakodnevnom napornom radu — sve to zajedno dovelo je do toga da Spaski u Rejkjavik stigne ni u najboljem raspoloženju, ni optimalno pripremljen. Ipak, uvjerenje da će meč biti praznik za čitav šahovski svijet, i da će on upisati istorijsku pobjedu, ostalo je nepoljuljano. „Zaista je želio da uđe u istoriju“, kaže Bejlin, „iako to poriče. Pitao sam ga desetak puta, i uvijek bi mi odgovorio: ‘Šta ti time hoćeš da kažeš?’ Ali uvjeren sam da je upravo to i želio.“
Spaski je, na kraju, i postigao ono što je htio — njegovo ime zauvijek će ostati povezano s jednim od najznačajnijih šahovskih događaja svih vremena, koji se odigrao u maloj ostrvskoj zemlji usred sjevernog Atlantika.
POGLAVLJE 9 VELIKA BITKA NA MALOM OSTRVU
Ostrva su daleka mjesta, gdje Evrope nema. — V. H. Oden i Luis Maknis, „Pisma iz Islandije“
U to vrijeme Fišer je potpuno jasno izražavao svoje mišljenje o Islandu. „Američki vojnici ga zovu ‘udaljena ispostava’“, tvrdio je, „i dobijaju posebne dodatke zbog težine službe na takvim mjestima.“ Prvo, to nije bila istina. Drugo, bilo je nepravedno. Kada je Norvežanin Ingolfur Arnarson stigao na ovo ostrvo 874. godine — prvi naseljenik na prostoru današnje prijestonice — bio je zapanjen prizorom pred sobom: u daljini se uzdizao snijegom prekriveni vulkan, a pjena se lomila o obalu. Nazvao je to mjesto Rejkjavik, što znači „zadimljeni zaliv“. Tlo je ovdje s tri strane opasano morem, a vazduh ispunjen mirisom sumpora.
Ovo surovo, vjetrovito ostrvo, daleko od kopna, posjeduje čudesnu, strogu ljepotu. To je zemlja glečera i gejzira, pustara i divlje, otporne trave. Zimi noć traje čitav dan, a ljeti dan nikad ne prestaje. Veoma simbolično, ova vulkanska zemlja leži iznad velikog grebena koji dijeli Atlantski okean. Godine 1972. na Islandu je živjelo 210.775 ljudi, a dužina asfaltiranih puteva van glavnog grada jedva je prelazila pedeset milja (terenska vozila i danas su najčešći oblik prevoza). Skoro polovina stanovništva zemlje živjela je u Rejkjaviku.
Za Fišerovu pristrasnost prema Islandu djelimično su bili odgovorni i savremeni gradski arhitekti. Usprkos zadivljujućem pejzažu, Rejkjavik se pretvorio u estetsku pustoš. Djelimično zbog brzog priliva stanovništva: krajem Drugog svjetskog rata, grad je bio tek nešto veće ribarsko naselje. U narednih dvadeset i pet godina nevjerovatno se proširio, ali su zgrade ničući nasumično narušile prirodni sklad okoline. Radnje i kancelarije građene su od sivog betona, dok su kuće uglavnom bile bijele, sa jarkim krovovima. Godine 1972. u gradu je bilo malo savremenih hotela, a komunikacija sa spoljnim svijetom bila je loša. U Rejkjaviku gotovo da nije bilo monumentalnih građevina koje bi metropoli dale prepoznatljiv sjaj.
Na prvi pogled, Island nije ulivao povjerenje kao domaćin meča koji je izazivao ogroman interes širom svijeta. Da li bi ovo udaljeno ostrvo uopšte moglo da se nosi s organizacijom takvog događaja? Zemlja nije imala iskustva u organizovanju mečeva tog nivoa, niti je ikada ranije konkurisala za domaćina međunarodnih takmičenja te veličine.
Kako se onda desilo da se svjetsko prvenstvo održi baš u Rejkjaviku?
Sva tri kandidatska meča Fišer je odigrao u Americi: u Vankuveru, Denveru i Buenos Ajresu. Putem Eda Edmondsona, izvršnog direktora Šahovske federacije SAD, predložio je Maksu Eveu da se i finalni meč odigra u Americi — iako bi mu igranje na domaćem terenu svakako donijelo očigledne prednosti. Kategorički je odbijao mogućnost da se meč održi u SSSR-u; između ostalog, tamo bi se osjećao nesigurno. Sa svoje strane, Spaski je imao slične bojazni u vezi sa Sjedinjenim Državama. Takođe nije želio da se meč igra u Sovjetskom Savezu, jer ga je brinulo da bi neki njegovi sunarodnici mogli potajno navijati za Fišera.
Ako ne u SSSR-u i ne u SAD-u — gdje onda?
U potrazi za kompromisom, FIDE je objavila da bilo koji grad na svijetu može izraziti želju da bude domaćin šampionata, i da se zapečaćene ponude moraju dostaviti najkasnije do 1. januara 1972. godine. Neki gradovi ponudili su iznose koji su u to vrijeme djelovali potpuno bez presedana, samo kako bi dobili čast da ugoste meč vijeka.
Kada je 1969. godine Spaski pobijedio Tigrana Petrosjana u Moskvi, nagrada je iznosila svega 1.400 dolara. Ovog puta, međutim, radilo se o potpuno drugačijim ciframa. Beograd, tadašnja prestonica Jugoslavije, zemlja u kojoj je šah bio skoro pa religija, ponudio je čak 152.000 dolara — sto puta više. Sarajevo, još jedan jugoslovenski grad, nudio je 120.000. Buenos Ajres i Bled (treći jugoslovenski kandidat) dali su po 100.000 dolara.
Ponude su stizale i iz drugih dijelova svijeta: Amsterdam, Rio de Žaneiro, Montreal, Zagreb, Cirih, Atina, Dortmund, Pariz, Bogota i Čikago (koji je eliminisan jer je zakasnio s prijavom). A onda se pojavio — Rejkjavik.
Islandska prijava glasila je na 125.000 dolara, što je u prevodu značilo po 50 centi od svakog muškarca, žene i djeteta u zemlji. Iako je ponuda bila skromnija od beogradske, imala je jednu ključnu prednost: garantovalo ju je vlada Islanda. Organizatori su, naravno, očekivali da ne samo pokriju troškove već i da zarade — prvenstveno kroz prodaju televizijskih prava.
Zahvalnicu za slanje prijave duguju Gudmunduru Torarinsonu, predsjedniku Islandske šahovske federacije. Na tu poziciju izabran je — u svom odsustvu — dvije godine ranije, naslijedivši brata Johana, jednog od najboljih šahista u zemlji. Upravo je Johan prvi savjetovao Island da se uključi u trku za domaćina meča. Gudmundur, inače građevinski savjetnik po profesiji, nerado je prihvatio taj izazov. No političke ambicije su učinile svoje: Torarinson je bio član ljevičarsko-centrističke Progresivne partije, tada dijela vladajuće koalicije, i imao je dobre veze s premijerom Olafom Johannessonom.
Upravo ta kombinacija entuzijazma, političkog pragmatizma i državne podrške dovela je do toga da svjetski šahovski tron bude osporavan baš — na vjetrovitom, gejzirima prošaranom ostrvu usred Atlantika.
Spaskog i Fišera su zamolili da sastave spisak svojih preferencija. U toj fazi, glavno nastojanje Spaskog bilo je da se meč održi na neutralnom terenu i da se ne dijeli između dva grada. Brinuo se i zbog vremenskih uslova, pa je naginjao ka Holandiji. Islanđani su mogli istaći da je klima u Rejkjaviku slična onoj u rodnom gradu Spaskog, Lenjingradu.
Fišera, izgleda, klima nije brinula. „Novac, novac, novac“ – to ga je najviše zanimalo, ili je barem tako tvrdio. Uvijek je preferirao one koji su nudili najviše – u ovom slučaju Beograd, gdje su ga s oduševljenjem dočekivali još od međuzonskog turnira u Portorožu, kada mu je bilo petnaest godina. Upravo zbog toga, po mišljenju Spaskog, Jugoslavija nije dolazila u obzir.
Šta onda izabrati? Za Sovjete je potreba za pregovaranjem i traženjem kompromisa predstavljala bolno buđenje. Još od vremena rata imali su monopol nad prvenstvima. Detalji bilo kakvih neslaganja rješavali su se iza zatvorenih vrata. I mjesto i uslovi i nagrade odlučivale su se upravo tamo. Sada su sovjetske vlasti morale učiti vještinu pregovora u izuzetno složenim okolnostima, suočeni i s Amerikancima i sa samim Spaskim.
Vladala je atmosfera zbunjenosti i nesigurnosti. Razmatrana je mogućnost da se polovina meča odigra u SAD-u, a druga u Lenjingradu. Ta ideja je odbačena; u užem izboru ostali su Amsterdam, Island i Bled – ili, ako ne Evropa, onda Argentina. Kasnije je formiran sljedeći redosljed: Rejkjavik, Dortmund, Pariz, Amsterdam. Prije nego što je sastavljena konačna lista, došlo je do dodatnih promjena. Zanimljivo je da u procesu donošenja odluke sa sovjetske strane materijalna pitanja nisu igrala značajnu ulogu.
Nije bilo iznenađenje što je u čitavoj toj zbrci prva ozbiljna svađa između Sovjetskog Saveza i FIDE izbila zbog prostog nerazumijevanja tokom ubrzanog usaglašavanja liste preferencija. Prvobitno je predaja bila zakazana za 31. januar 1972. godine, ali sovjetska strana je vjerovala da je Eve pomjerio rok na 27. On je, pak, tvrdio da je novi datum zapravo bio samo poziv FIDE da se ubrza proces. Moskva je svoju listu predala 27. januara. Amerikanci su svoju predali četiri dana kasnije, a na veliko nezadovoljstvo i užas Moskve, Eve je tu listu prihvatio kao blagovremenu.
Eve je platio visoku cijenu za ovakvo upravljanje: sovjetska strana mu više nikada nije vjerovala da je nepristrasan. U povjerljivim sovjetskim dokumentima dovodila se u pitanje njegova iskrenost, a predsjednik FIDE optuživan je da "popušta" Fišeru. Nakon toga, Moskva je imala još jedan razlog za gnjev: tokom posjete Sjedinjenim Državama, Eve je javno predvidio Fišerovu pobjedu. U Eveovu odbranu mora se reći da on nije bio na Fišerovoj strani, već na strani samog meča, ali za Sovjetski Savez, posebno s obzirom na ponašanje Amerikanca, to je izgledalo kao da je riječ o istoj stvari.
Na kraju su Fišer i Spaski izabrali po četiri grada. Amerikanac je preferirao Beograd, Sarajevo, Buenos Ajres i Montreal; Spaski — Rejkjavik, Amsterdam, Dortmund i Pariz. Tako je sovjetski šahista davao prednost kapitalističkim gradovima, a Amerikanac — komunističkim (iako Jugoslavija nije bila u sovjetskoj sferi uticaja). Drugim riječima, za oba igrača klima i novac potisnuli su politiku.
Pregovori su se razvukli na dva mjeseca. Sedmog februara Edmondson je stigao u Moskvu po konačnu odluku. Tamo su ga voljeli i poštovali; znao je kako da komunicira sa domaćinima i rado je dijelio svoje mišljenje o Fišerovoj ličnosti i ponašanju. Razlika između finansijskih ponuda Beograda i Rejkjavika bila je mala (posebno uzimajući u obzir obavezu Islanda da igračima isplati trideset posto od prihoda za televizijsko emitovanje), a Spaski je tvrdio da je jugoslovensko ljeto nepodnošljivo, tako da je Edmondson potpisao dogovor o održavanju meča na Islandu.
Eve još nije stigao da odahne kad je stigla neprijatna vijest: Fišer, je javio iz Njujorka, da odbija da prizna moskovski dogovor. Ponavljao je da želi da igra ili u Beogradu, ili na američkom tlu.
Predsjednik FIDE očajnički je pokušavao da pronađe rješenje. Četrnaestog februara predložio je kompromis: da se prva polovina meča odigra u Beogradu, a druga u Rejkjaviku. To nije odgovaralo nijednom gradu. U Beogradu su se žalili da će Island dobiti kulminaciju. U Rejkjaviku su se brinuli da bi u prvoj polovini meča jedan od šahista mogao da stekne toliku prednost da bi se po dolasku na Island sve već moglo smatrati završenim. Fišer je pristao na kompromis. Moskva je ponovo planula od bijesa i brige. Ivonin je govorio da je sve ovo ludnica. U svom dnevniku zapisao je da će "ostati čvrst do kraja".
Međutim, u svojim pregovorima s Moskvom, Eve je imao veliku prednost: svjetski šampion je želio da se bori. Između 2. i 5. marta, Spaski je odlučio da prihvati predlog o održavanju meča u dva grada, insistirajući da svi uslovi budu precizno definisani u sveobuhvatnom ugovoru. Da bi sačuvala obraz, Moskva je svoj korak unazad predstavila kao gest dobre volje: u pismu od 5. marta upućenom FIDE, navodilo se da su promijenili stav radi miliona šahovskih ljubitelja širom svijeta i prijateljskih odnosa s jugoslovenskim zvaničnicima.
Radi dogovora o konačnim detaljima, predstavnici šahovskih federacija SAD-a, SSSR-a, Islanda i Jugoslavije krajem marta stigli su na sastanak u Amsterdam. Eve je vjerovatno bio uvjeren da je zabuna riješena, pa je krenuo u misiju dobre volje po šahovskim federacijama Dalekog istoka. Umjesto njega, stigao je prvi potpredsjednik FIDE, Portorikanac N. Rabel-Mendes. Eve je bio iznenađen, pa čak i uvrijeđen kritikama iz Moskve, koja je bila ogorčena njegovim odsustvom.
Uprkos Fišerovom odbacivanju posljednjeg dogovora, Ed Edmondson je djelovao kao njegov predstavnik. Pregovori su trajali nekoliko dana. Do 20. marta dogovoreni su svi detalji meča, a završna sjednica trajala je do tri sata ujutro. Pravila su pokrivala sve sitnice — od načina žrijebanja, do maksimalnog kašnjenja igrača prije nego mu se partija proglasi izgubljenom (jedan sat). Proces je bio dug i naporan, ali atmosfera prijateljska. Djelovalo je kao da su sve nesuglasice riješene.
Međutim, s Fišerom ništa nije bilo jednostavno. Dva dana kasnije, stanar sobe G6 hotela „Grossinger” u sjevernom dijelu države Njujork poslao je hitan telegram. Pun pravopisnih grešaka, telegram je bio upućen predsjedniku Jugoslovenske šahovske federacije i njegovom islandskom kolegi Gudmunduru Torarinsonu. U devedeset riječi, Fišer je odbacio Edmondsonov dogovor i zaprijetio da se uopšte neće pojaviti na meču dok se finansijski uslovi ne izmijene tako da sav prihod, osim pokrivanja troškova, ide igračima.
Na čast Islanđaninu, on je poslao hrabar i kratak odgovor, ručno napisan: „Odgovarajući na telegram od 22. marta: bilo kakve promjene finansijskog ugovora iz Amsterdama nisu moguće. G. Torarinson.” Iz „Grossingera” je stigao odgovor u jednoj rečenici. Fišer je u potpunosti odbio da igra na Islandu; uslovi su bili „neprihvatljivi”.
Za Jugoslaviju, meč je predstavljao svojevrsnu igru na sreću. Sada su se organizatori povukli i odbili da ga održe dok ne dobiju depozit od 35 hiljada dolara od šahovskih saveza SSSR-a i SAD-a, kao garanciju da se meč neće premjestiti na drugo mjesto. Sovjeti su nevoljno pristali, iako je Spaski mogao da se osjeti poniženim. Amerikanci, za koje je to bio znatno veći rizik, odbili su.
Predsjednik Islandske šahovske federacije, Gudmundur Torarinson, smatrao je da to nije meč stoljeća. To je meč svih vremena!
Možda je Fišer shvatao da je za Evea ultimatum, riječima američkog pisca Ambroza Biersa, zapravo "posljednje upozorenje prije popuštanja". Ipak, FIDE je poslala Fišeru ultimatum: do 4. aprila mora potvrditi da će igrati u skladu s amsterdamskim dogovorom. Američka federacija je odgovorila ohrabrujuće, ali pomalo neodređeno: „Gospodin Fišer se priprema da igra na utvrđenom mjestu i u utvrđeno vrijeme. Pol Maršal će u naše ime završiti pregovore na odgovarajući način.”
Maršal je bio advokat s Menhetna, specijalizovan za klijente iz šou-biznisa, a sada je radio za Fišera. Prvi put ga je sreo 1971. godine zahvaljujući britanskom preduzetniku Dejvidu Frostu i narednih nekoliko mjeseci djelovao je kao predstavnik izazivača u najkritičnijim trenucima. Kao veoma uspješan advokat, bio je naviknut da postiže ono što želi, iako je kombinacija učesnika — Fišer, FIDE i SSSR — bila neuporedivo komplikovanija od bilo čega što je iskusio u Holivudu.
U nedostatku finansijskih garancija od strane Amerikanaca, Jugosloveni su se povukli i potpuno poništili ugovor sa FIDE. Torarinson je iskoristio tu priliku i ponudio da Rejkjavik bude domaćin meča, ako se otvaranje može odgoditi do 1. jula. Eve je jednostrano pristao: ako Fišer odbije da dođe na Island, kasnije te godine Spaski će se boriti za titulu u Moskvi protiv Tigrana Petrosjana, finaliste mečeva kandidata koji je prethodno izgubio.
Iako je sada Eve branio mjesto koje je izabrao Spaski, Sovjeti su i dalje bili puni predrasuda prema predsjedniku FIDE-a. Fišer je ignorisao ultimatum od 4. aprila, iako je Eve nastavljao da traži rješenje prihvatljivo za Amerikanca. U tajnoj bilješci pod brojem 14279 od 29. aprila 1972. godine, poslatoj u CK KPSS, tvrdilo se da se Maks Eve nalazi „pod petom američkog velemajstora“. „Pretendent je postavio presedan kojem predsjednik sada slijedi“, gorko je zaključio TASS.
8 maja Eve je primio telegram koji je, činilo se, rješavao sve probleme: „Bobi Fišer je prinuđen da pristane da igra u Islandu prema programu koji mu je poslat.“ Telegram su potpisali Edmondson i Maršal. Prema Eveovim riječima, tekst su zajedno sastavili i pročitali Fišeru telefonom. Kada je on pristao na ono što je čuo, telegram je poslat.
Fišer ništa nije potpisao lično. Edmondson je uspio da ubijedi Evea da Fišerovo nepostojanje potpisa ne znači da se dvoumi oko igranja. Međutim, šta je u tom slučaju značila fraza „prinuđen da pristane“?
GLAVA 10 BOBI NESTAJE
Ljudi popuštaju pred hirovima Fišera. Samo pominjanje njegovog imena na radiju ili u novinama ispunjava me gađenjem i ogorčenjem. Da sam na mjestu B. Spaskog, odlučila bih da igrati s takvim čovjekom — ispod je mog dostojanstva. Iz pisma TASS-u sovjetske penzionerke Vere Makarove
Fišer se pripremao za najvažniji meč svog života gotovo u potpunoj izolaciji. Šahovsku podršku imao je iz dva izvora. Ken „Top Het“ Smit bio je šahovski majstor i svjetski poznat igrač pokera, koji je na partije dolazio noseći uvijek crni svileni šešir savijenih oboda. Šešir mu je bio pomalo tijesan — kupio ga je na aukciji, a tvrdilo se da je pronađen u Fordovom teatru u Vašingtonu baš one večeri kad je ubijen Abraham Linkoln. Kad bi osvojio veliki dobitak, Smit bi bacio šešir na sto i uzviknuo: „Kakav igrač!“. Uvijek je okupljao masu oko sebe. Bio je toliko vrijedan gost da bi za njega hotel „Hilton“ iz Las Vegasa slao privatni avion iz Dallasa. Najviše je volio jednu vrstu pokera, i sreća mu je bila sklona — osvajao je desetine hiljada dolara.
U Dalasu je Smit izdavao časopis „Chess Digest“, a kasnije je osnovao i šahovsko izdavaštvo. Dvije godine je slao Fišeru tematsku literaturu iz čitavog svijeta: knjige i časopise o otvaranjima, središnjici i završnicama, razne analize i zapise partija s najvećih turnira. Da bi utažio Fišerovu glad za znanjem, dolazio bi kod njega s koferom prepunim materijala. Igrač i njegov snabdjevač nikad nisu bili bliski; ako je Smit želio da stupi u kontakt s Fišerom, morao je to uradi preko posrednika, koristeći komplikovani sistem šifri (nakon što je Fišer otišao na Island, Smit je doputovao u Rejkjavik s još više literature).
Drugi Fišerov pomoćnik bio je dobroćudni i uslužni novozelandski međunarodni majstor Bob Vejd, stanovnik južnog Londona i vlasnik ogromne šahovske biblioteke. Imao je specifičan zadatak: na zahtjev Eda Edmondsona slao je Fišeru partije Tajmanova, zatim Larsena, a pred finalni meč kandidata — i Petrosjana. Sada mu je Edmondson povjerio da prikupi materijal za meč za svjetsku titulu.
Uz veliki trud, Vejd je uspio da pronađe sve objavljene partije Spaskog; neke su bile poznate, druge objavljene u rijetkim izdanjima. Krajnji rezultat bila je fascikla sa oko hiljadu stranica i isto toliko partija. Preko Edmondsona je stigla do Fišera, a za nju je napravljen poseban uvez od crvenog pliša. Na sreću, fascikl je stigao do svog primaoca — rad je bio ručni, kopije nisu postojale.
U tom periodu, Fišer je živio u „Grosindžeru“, osamljenom mjestu u planinama Ketskils. „Grosindžer“ je uživao posebnu popularnost među jevrejskom srednjom klasom; nekada je to bilo imanje, koje se kasnije pretvorilo u veliki hotelski kompleks s teniskim terenima i stazama za jahanje. Tu su odsjedale mnoge poznate ličnosti, uključujući Eleonoru Ruzvelt. Bio je to omiljeni boravak sportskih legendi poput košarkaške ikone Džekija Robinsona i neporaženog boksera u teškoj kategoriji, šampiona Rokija Marćana, na čijem se dresu čak nalazila i oznaka „Grosindžera“.
Trideset godina Vejd čuva pismo koje je dobio kao odgovor na pažljivo pripremljen materijal. U njemu nije bilo nijedne riječi zahvalnosti. Umjesto toga, na Vejda se sručila salva uvreda, jer u pisanju poteza nije slijedio metod koji je koristio Fišer. Vejd ih je pisao u jednom redu, a ne vertikalno, jedan ispod drugog. „Zar niste sposobni da se pridržavate ni najjednostavnijih instrukcija?“ Dobio je primjedbu i zbog „odsječenih uglova“. Predloženo mu je da pažljivo prepiše svaku partiju, radeći praktično sve ispočetka. „Ton pisma me podsjetio — priča Vejd, šahovski trener sa dugogodišnjim iskustvom — na to kako učitelj govori sa svojim učenicima.“ Plaćeno mu je 600 funti sterlinga, od čega je 200 bilo navedeno kao „nagrada“ za savjestan rad.
Za Fišera je taj dosije postao stalni pratilac sve do jula 1972. godine. U „Grosindžeru“ je doručkovao, ručao i večerao isključivo uz ovu fasciklu. Ako bi negdje izlazio, uvijek ju je nosio sa sobom. Volio je da posjećuje restorane kineske ili indijske kuhinje (konobarice mu nisu bile naročito naklonjene, jer bi zauzimao dva stola). Ostatak vremena Fišer je provodio u svojoj sobi, upijajući sadržaj crvene fascikle, pokušavajući da uoči ponavljajuće strukture i otkrije slabe tačke. Kao i obično, ustajao je kasno i radio do duboko u noć. Novinari koji bi kucali na vrata njegove bijele vile dobijali bi jedini odgovor: „Gubite se.“ Povremeno bi ga posjećivao poneki šahovski kolega. Lari Evans priča: „Proučavali smo partije Spaskog — obično pred zoru. Tada bi svirala neka rok end rol radio stanica.“ Ali uglavnom, Fišer je radio sam. Evans je za „New York Times“ objasnio: „Mogućnost da imam veći uticaj na njega nego iko drugi bila je tačno nula.“
Fišer je ostao u „Grosindžeru“ do 5. juna, a zatim otputovao u Kaliforniju: želio je da poboljša svoju fizičku formu igrajući tenis. Takođe je učestvovao u službi Svjetske crkve Gospodnje. Njegov let za Rejkjavik bio je zakazan za nedjelju 25. juna, nekoliko dana prije zvaničnog otvaranja, koje je bilo zakazano za subotu 1. jula, dok je prva partija trebalo da se odigra sljedećeg dana.
Fišer se vratio u Njujork u utorak 27. juna i smjestio se u „Jel-klubu“ kao gost svog njujorškog advokata Endrua Devisa. To je bilo četiri dana prije zvaničnog otvaranja meča. Dramatična priča Rejkjavika već je bila započela.
Sovjetska delegacija stigla je u Rejkjavik 21. juna, kako bi se smjestila na novom mjestu i aklimatizovala. U to doba godine na Islandu je gotovo stalno svijetlo — „bijele noći“. Spaski se osjećao kao kod kuće, jer je početak ljeta bio sezona slavlja u njegovom rodnom Lenjingradu. Delegacija je rezervisala sobe u najboljem hotelu u Rejkjaviku, „Saga“; Spaski je boravio u apartmanu broj 730 — predsjedničkom apartmanu na osiguranom kraju hodnika. S prozorima koji su nudili prelijep pogled, namještajem u imperijalnom stilu i pozlaćenim slavinama u kupatilu — taj smještaj je, bez sumnje, predstavljao prijatnu promjenu u odnosu na Moskvu. Šampion je do jedanaest uveče igrao tenis s Ivom Nejem, dok su Geler i Krogijus pripremali strategiju za predstojeću borbu.
Zanimljivo je uporediti timove obojice igrača. Spaski je stigao s Gelerom, Krogijusom i Nejem — dvojicom velemajstora i jednim međunarodnim majstorom. Fišerovu pratnju činili su advokat Endru Dejvis, školovan na Jejlu i Oksfordu, i Fred Kramer, bivši predsjednik Šahovske federacije SAD, koji je od Edmonda preuzeo ulogu predstavnika izazivača. Fišer je pozvao i drugog pravnika, Pola Maršala. Dopisnik magazina „Life“, Bred Darah, pridružio se timu i kasnije napisao živopisan i detaljan izvještaj o svemu što se dešavalo na Islandu.
Fišer još nije bio izabrao svog sekundanta; u posljednjem trenutku tu ulogu je preuzeo velemajstor Vilijam Lombardi. Lombardi se znatno razlikovao od ostatka tima. Bio je vrhunski šahista: 1958. godine na Svjetskom juniorskom prvenstvu briljantno je ostvario 11 pobjeda, bez ijednog remija ili poraza — zaista izvanredan rezultat! — i dvaput je bio šampion Sjedinjenih Američkih Država. Za razliku od Fišera, on je uspio da pobijedi Spaskog. Tu pobjedu, u 29 poteza, ostvario je na Svjetskom univerzitetskom ekipnom prvenstvu koje se 1960. godine održavalo u Lenjingradu; Amerikanci su tada osvojili prvo mjesto.
Međutim, šah je bio samo dio njegovog poziva: Lombardi je bio katolički sveštenik, vjerovatno najveći među sveštenicima-šahistima još od Španca Ruija Lopeza iz šesnaestog vijeka, pronalazača otvaranja koje danas nosi njegovo ime (španska partija) — jednog od Fišerovih omiljenih otvaranja.
Punijeg stasa, s malim očima na okruglom licu obrubljenom urednim zaliscima i jedva primjetnim brkovima, Lombardi je u Rejkjaviku ostavio podijeljene utiske. Neki su ga doživljavali kao srdačnog, uljudnog, otvorenog i vedrog. Drugi su ga smatrali nepodnošljivo strogim i nadmenim. Neki su ga opisivali kao odanog i pouzdanog čovjeka. Drugi — poput pisca Džordža Štajnera — nazivali su ga zlobnim spletkarošem. Ali jedno je sigurno: otac Lombardi, koji je vodio konferencije za štampu u svešteničkoj odori, bio je jedna od atrakcija meča.
Dejvis i Maršal su se već navikli na nepredvidivost Fišera; svaki od njih je već bio suočen sa njegovim odbijanjem prethodnih dogovora. Ali, kao i mnogi Fišerovi poznanici, opraštali su mu ono što ne bi oprostili drugim klijentima i prijateljima. Maršal je bio „iznenađen“ kada mu je Dejvis iznenada pozvonio i zamolio za pomoć u ime Fišera, kao da među njima nije bilo nikakvih nesuglasica. Ipak, uzeo je Fišera ponovo kao klijenta, odlučivši da postupa u njegovo ime, pri tome ne računajući vrijeme i troškove — njujorški advokat, koji je radio po principu „pro bono“ (za opštu korist). Sjećao se svog klijenta kao da je to lik iz djela Charlesa Dikensa, Mali Tim: „Bobi nikada nije zarađivao novac na svom imenu. Oni koji su radili sa njim, dok je Bobi imao četrnaest-petnaest godina, jednostavno su ga koristili. Ako su se pojavljivali neki novci, uzimali su ih. Zvali bi ga i govorili: 'Učestvuj, mi ćemo platiti sve račune i dati ti nekoliko dolara.' A kada bi sve završilo, umjesto nekoliko dolara davali su mu ogroman račun za hotel. I eto vam, petnaestogodišnji dečko, sam sa monstruoznim računom, bez novca i u suzama.“
Ali 1972. godine Fišer je već izašao iz detinjstva, i, govoreći pošteno, dalji pregovori o novcu nisu trebali da postoje. Finansijski dogovor je djelovao kao potvrđen. Pobjednik je dobijao 78.125 dolara, poraženi 46.875, a oba učesnika su dobijala po trideset procenata od prodaje prava na televizijsko i filmsko snimanje. Međutim, Fišerov pristup je bio tradicionalan: nikakvi dogovori, nikakvi potpisi, nikakve potvrde. Nekoliko dana prije planiranog početka meča, zahtijevao je da mu plate još i trideset procenata od prodaje ulaznica, procjenjujući svoj honorar na otprilike 250.000 dolara. Islanđani su odbili: sala za igru je imala kapacitet od 2500 gledalaca, a organizatori su zavisili od prihoda koji bi pokrio njihove troškove.
Iako je Fišer 27. juna još uvijek bio u Njujorku, sa već 24 časa kašnjenja za Rejkjavik, i dalje su ga čekali na ceremoniji otvaranja meča. Ali šta ako on ne stigne? Kod pres-savjetnika Islandske šahovske federacije Frejsteina Johannsona nije bilo saopštenja za medije u slučaju takvih nepredviđenih okolnosti.
28 juna Fišer je na aerodromu Džon Kenedi rezervisao kartu za drugi let. Sve je bilo spremno, uključujući i svježe pomorandže koje, po njegovom insistiranju, morale su se cijediti u njegovom prisustvu: bojao se da bi gotov sok mogli pokvariti sovjetski špijuni. Finansijski zahtjevi pretendenta nisu bili prihvaćeni, ali su se advokati nadali da će Fišer ipak ući u avion. Maršal, tada preopterećen poslom, ispričao je medijima:
Endi [Dejvis] me pozvao iz limuzine na putu ka aerodromu. Prelazio je most na Pedeset devetoj ulici i ja sam rekao: „Čestitam“. On je odgovorio: „Ne čestitaj – još je rano.“ Obojica smo se nasmijali i oprostili. Bio sam presrećan... Pomislio sam: sad neću viđeti Bobija dva i po mjeseca. Vratio sam se kući; žena mi je čestitala. Prvi put nakon nekoliko nedjelja poljubio sam svoju djecu. Noć sam odlično prespavao, ujutro otišao u kancelariju, sve je bilo savršeno – i onda dođe vrijeme za ručak. Uzmem novine i vidim – o ne, još je ovdje! Morao sam odmah nešto da popijem.
Dejvis je lično rezervisao mjesta, ali na jednom od prelaza u aerodromu odigrala se scena dostojna filma braće Marks (s Gretom Garbo u glavnoj ulozi): Fišer je zastao da kupi budilnik, ugledao gomilu snimatelja željnih da zabilježe istorijski odlazak – i dao se u bijeg.
Sakrio se kod svog druga iz djetinjstva, Entonija Sejdija, u njujorškom kvartu Kvins, u Duglostonu, u prostranoj kući u Tjudor stilu, na adresi Čedar lejn broj 2. Sejdi, ljekar libanskog porijekla, jednom je pobijedio na Otvorenom prvenstvu SAD u šahu. Fišer se ovdje osjećao kao kod kuće, uživajući u jelima libanske kuhinje koja je pripremala Entonijeva majka.
Dejvis je proklinjao medije što nisu ispoštovali želju njegovog klijenta da se ne pojavljuje u javnosti. Drugi su sumnjali na skrivene motive: umjesto da leti ka mjestu igranja meča za šampiona, on je, činilo se, bježao od njega. Treći su pretpostavljali da razlog nisu bili paparaci, već pat-pozicija u vezi s posljednjim finansijskim uslovima. U Dejvisovom portfelju nalazili su se zahtjevi da se povećaju procenti od televizijskih prenosa, zatim da se Fišeru već na početku meča isplati iznos jednak nagradi za poraženog, kao i trideset procenata od prodaje ulaznica. „New York Times“ je to smatrao još nerazumljivijim: tražena suma bila je trivijalna u poređenju sa bogatstvom koje bi mogao steći postavši svjetski šampion.
30 jun 1972. godine: Fišer na aerodromu Džon Kenedi. Neće ući u avion, već će pobjeći, ka izlazu.
Još jedna pretpostavka bila je da Fišer namjerno vodi psihološki rat sa svojim protivnikom. Pretendent još nije bio stigao, a štampa je tvrdila da je šampion „već psihički iscpljen“. Novinar „Washington Posta“ koji je posjetio Fišera u Duglostonu, prenio mu je tu informaciju. „Ne vjerujem u psihologiju. Vjerujem u dobre poteze“, odgovorio je on.
Na nesreću Islanđana, 27. juna stigao je Fred Kramer, što je za organizatore označilo početak dvomjesečne epopeje pravnih zavrzlama. Iznio je listu zahtjeva u vezi s osvjetljenjem i drugim tehničkim detaljima, a zatim iznenada zatražio i promjenu sudije: novi sudija, koji ne bi bio šahista. Iskusni i poštovani njemački velemajstor Lotar Šmid odjednom se pokazao kao neprihvatljiv kandidat. To je bilo posebno čudno, budući da je Fišer kao tinejdžer boravio kod Šmida u Bambergu.
Ponašajući se tada prema njemu kao da mu je sestrić, Šmid je doveo mladog šahovskog genija u kazino u Bad-Homburgu, predgrađu Frankfurta na Majni, gdje je vidio da Fišer nije sklon riziku. Smiren, očigledno pošten čovjek, Šmid je bio sudija u posljednjem meču kandidata koji je Fišer igrao protiv Petrosjana. Visok kvalitet suđenja i doveo ga je do finala. Šah nije bio jedino Šmidovo interesovanje: njegova porodična firma „Karl-May Verlag“ izdavala je djela pisca vesterna Karla Maja — drugog po prodaji njemačkog autora, odmah iza Getea.
Fišer se krio u domu Sejdija, a ćorsokak u koji su zapali islandski zvaničnici i advokati šahiste sklonio je američke predsjedničke izbore sa naslovnih stranica novina. Dok su se Fišerovi advokati cjenkali oko finansijskih uslova, novinari su otkrili da je otac doktora Sejdija, Fred, bio koautor „Finijanove duge“, mjuzikla o nevjerovatnoj finansijskoj sreći. Sejdi je bio zabrinut jer mu je otac teško bolestan i potreban mu je prijem u bolnicu. Fišer mu je rekao da se ne brine: Fredova bolest mu ne smeta.
Na dan zvaničnog otvaranja meča, u subotu 1. jula, „New York Times“ je čitavu priču opisao na prvoj stranici: „Oklijevanje Bobija Fišera u vezi sa učešćem u svjetskom prvenstvu u šahu izazvalo je talas rasprava i polemika u Njujorku i Moskvi, kao i u islandskom Rejkjaviku.“ TASS je Fišerove postupke objasnio time da se kod njega ispoljio „odvratni duh pohlepe“. Ed Edmonson je rekao: „Kao da igra neku predstavu, zašto — ne znam.“ Kladili su se dva prema jedan da Fišer neće igrati. Kada je meč odloožen, jedan novinar je primijetio: „Svi su mrzili Bobija. Sjeo je na električnu stolicu i svako bi s radošću uključio struju. Ali niko nije mogao sebi da dozvoli da taj skot izgori. I šta su onda uradili? Povukli su kočnicu za slučaj opasnosti. Sad, ako svi kleknemo, Bobi će, možda, imati milosti da se pojavi.“
Islanđani su optužili Fišera za ucjenu. Po Rejkjaviku su kružile glasine kao u ratno vrijeme. Jedna od najpopularnijih priča govorila je da se Fišer skriva u zemlji, stigavši nedjelju dana ranije avionom američkog ratnog vazduhoplovstva ili, po drugoj verziji, doplovivši do obale u gumenom čamcu s motorom koji je spušten sa američke podmornice.
Uplašeni mogućnošću da meč propadne, organizatori su se suočili s problemom na koji nisu bili spremni. Pošto izazivač nije prisutan, šta da rade sa ceremonijom otvaranja? Moglo je zvučati apsurdno, ali drugog izbora osim da se ona održi nije bilo. Raditi sve kao da će meč jednog dana početi — bio je najrazumniji način da se svi ubijede da će se on zaista i dogoditi. Bar se tako činilo u teoriji.
I tako, kao da sve ide po planu, u Nacionalnom pozorištu u Rejkjaviku gosti se okupljaju na ceremoniji otvaranja. Stolica pored Spaskog ostaje prazna. Na događaju od tolikog značaja za zemlju prisustvuju predsjednik Islanda Kristjan Eldjarn i gradonačelnik Rejkjavika Gejr Hallgrimson zajedno sa članovima gradskog vijeća. Tu su i premijer Olafur Johanesson i ministar finansija Halldor Sigurdsson, koji je garantovao vrijednost projekta od pet miliona islandski kruna. Pozvani su i šefovi sovjetske i američke ambasade. Predsjednik FIDE Maks Eve doputovao je iz Holandije, a glavni sudija Lotar Šmid stigao je iz Njemačke. Svi su svjesni da se ovaj događaj lako može pretvoriti u farsu; pokazno prijateljstvo prikriva tjeskobu i skriveni osjećaj ogorčenosti.
Ali najviše je uznemiren i slomljen onaj ko snosi odgovornost za održavanje meča na Islandu — Gudmundur Torarinson. Sanjao je o ovom trenutku. Govorom na otvaranju meča želio je da zadobije priznanje islandske elite i da potom započne političku karijeru. Umjesto toga, obuzela ga je panika, znojio se i bojao da će zakasniti. U hotelu „Loftleidir“ već deset sati zaredom mora da sluša, kako se izražavaju, „sve novi, i novi, i novi zahtijevi“. Deset do pet, kada je konačno postignut kakav-takav napredak, Endru Dejvis ustaje i kaže: „Zaboravite na to. Fišer neće doći i meča neće biti.“ Deset minuta prije otvaranja Torarinson juri ka Nacionalnom pozorištu. Znajući da Fišer ne namjerava da napusti Njujork, moraće da izađe na scenu pred predsjednika svoje zemlje. Najgore od svega — još uvijek je u radnoj odjeći.
Na putu ka Nacionalnom pozorištu grozničavo razmišlja: treba li da publici kaže da je sve gotovo, a da nije ni počelo, ili da prekrsti prste i jednostavno otvori prvenstvo? Stiže u 17.15, sa petnaest minuta zakašnjenja, i pred Torarinsonom je najduži put do govornice u njegovom životu:
Kad sam prilazio vratima, dočekao me visoki činovnik iz Ministarstva vanjskih poslova: „Kakav ste vi to čovjek? Ovo je nečuvena nepristojnost. Svi sjede i čekaju vas, a vi još ovako obučeni.“ Uzeo me pod ruku i rekao: „Izvolite, evo govornice.“ Do govornice sam išao sam, petnaestak metara. Krajom oka sam pogledao ka balkonu, gdje je sjedio predsjednik Islanda. Bio je to stariji, iskusan čovjek. Učinilo mi se da naslućuje šta se dešava. Pogledali smo se, i na metar od govornice sve mi je bilo jasno. Otvoriću meč. Time nikome neću nanijeti štetu. Poslije se može reći da ništa nije uspjelo. Ali ako to kažem sad, sve će zaista biti gotovo. Nekako sam održao govor, na koji nisam bio spreman. Tako sam otvorio prvenstvo.
Predsjednik Islanda nije izašao na scenu. Vladin pozdrav pročitao je ministar kulture Magnus Torfi Olafson. Gradonačelnik izgovara dvosmislenu rečenicu o šahovskoj igri: „Potpuno je očigledno da ljudi ne žele da budu pioni na tabli čak ni u rukama genija.“ Eveov govor je dijelom objašnjenje, dijelom izvinjenje, kojim ukazuje na Fišerovu moć nad zvaničnicima: „Gospodin Fišer nije jednostavan čovjek. Ali moramo imati na umu da on podiže nivo svjetskog šaha za sve igrače.“ Na koktelu nakon ceremonije Torarinson je izložen kritici od strane svojih islandskih kolega. Govore mu: „Ne smije se dozvoliti da vlada čeka. Ako organizujete svjetsko prvenstvo, morate se odreći takvih navika.“ „Nisam mogao da otkrijem tajnu — kaže Torarinson. — Informacija bi odmah završila u svim novinama svijeta. Morao sam da odgovorim: 'Izvinjavam se, potrudiću se. To se više neće ponoviti.'“
Stvarno, vlada ima zbog čega da brine, osim zbog radne odjeće Torarinsona. Islandska ekonomija potpuno zavisi od ribe, a zemlja namjerava da najavi proširenje granica ribolova sa dvadeset na pedeset priobalnih milja, čime potvrđuje obećanje dato godinu ranije. Nova pravila stupaju na snagu 1. septembra 1972. godine. Riblja industrija Velike Britanije već trpi zbog prethodnih proširenja, i London će neminovno uputiti protest, što znači da se čitava mala nacija, čije vazduhoplovstvo (jedan helikopter) u tom trenutku nije u funkciji, suočava s jednom od najmoćnijih vojnih sila svijeta (na kraju krajeva, uz podršku Amerike i efikasno oružje — elektroklješta kojima se kače i sijeku mreže sa tralera (specijalizovanih ribarskih brodova), pričinjavajući hiljade funti štete zbog izgubljene ribe, a što je još gore, izgubljenih mreža — Islanđani će sebi obezbijediti željeno proširenje).
Fišerov pomoćnik Fred Krejmer nije se pojavio na ceremoniji, iako je to po dužnosti morao, nazvavši je „muzičkim koncertom s govorima na islandskom koje ionako niko ne razumije“. U međuvremenu, čini se da jedan čovjek naslućuje suštinu onoga što se dešava. U iskrenom razgovoru s jugoslovenskim velemajstorom Svetozarom Gligorićem, Spaski kaže da ga najvjerovatnije čeka dvomjesečni odmor, a zatim susret s Petrosjanom u Moskvi.
Dok je Torarinson razmišljao o sledećem potezu, Fišer se nalazio u Duglostonu, poštujući šabat. Njegovi zahtjevi su i dalje ležali na stolu, a ukrcavanje na avion nije bilo ni u planu. Krijući se od svjetske štampe, odbijao je da odgovara na pisma, razgovara telefonom i otvara vrata.
Kad je meč ovako zaglibio, preduzeta su dva pokušaja da se spasi: prvi je došao iz samog srca Bijele kuće, od Niksona, a drugi — zaista kao deus ex machina — od jednog od najbogatijih ljudi Britanije, koji je iznenada odlučio da se umiješa u tok događaja.
Prvoj inicijativi možda je doprinijela i islandska vlada. Iako nije imala direktne veze s mečom, na kocki je bio nacionalni prestiž, i premijer Olafur Johanesson bio je duboko zabrinut mogućim neuspjehom. Pošto su on i Torarinson pripadali istoj političkoj partiji — Progresivnoj (lijevo-centristički pokret farmera), Torarinson je odlučio da mu se obrati za pomoć.
Neprestano je tražio izlaz iz ćorsokaka. Možda bi mogao da nagovori Spaskog i Fišera da direktno razgovaraju o situaciji? Šampion je odbio da pozove svog protivnika, ali je spremno pristao na razgovor ako mu Amerikanac sam telefonira. Međutim, Fišer nije želio da prvi napravi takav korak. Spaski je pozvao Islanđanina na sastanak u svom hotelu.
Rekao je: „Gudmundure, situacija je vrlo ozbiljna. Može se riješiti samo na najvišem nivou.“ Pogledao sam ga i rekao: „Pa, možda ste u pravu. Riješićemo to na visokom nivou.“ Pružio sam mu ruku i odmah se uputio kod premijera. Objasnio sam da imamo velikih problema i da bi mogao da nam pomogne. „Pozovite Bijelu kuću, zamolite ih da utiču na Fišera.“ „O ne, ne, ne! — rekao je. — Vi ste još mladi i ne znate da se takve stvari ne rješavaju na taj način.“ Onda je malo razmislio i rekao: „Dobro, ako ste tako odlučni, učiniću što mogu.“ I pozvao je američku ambasadu.
Ali Rus i Islanđanin nisu se razumjeli. Torarinson je bio potpuno skoncentrisan na Amerikanca i nije mu ni palo na pamet da i Spaskom treba podrška. Premijer je stupio u kontakt sa američkim otpravnikom poslova Teodorom Tremblijem. Može li američka vlada pružiti ruku pomoći?
Tremblija je Fišer nevjerovatno nervirao. Na ceremoniji otvaranja njegova supruga je sjedila pored prazne stolice, s druge strane koje je bio Spaski. Ipak, on je bio sklon tome da pomogne. U ovom nestabilnom periodu odnosa između SAD i Islanda, vojna baza u Keflaviku imala je centralno mjesto u njegovim mislima. Islandska koaliciona vlada (Island je bila jedina NATO zemlja sa komunistima među ministrima) upravo je odlučivala o budućnosti Keflavika, a zatvaranje baze moglo je imati strateške posljedice za Zapadni savez. Geografski položaj Islanda, koji se nalazi tačno na sredini između SAD i SSSR-a, činio je ovo osamljeno ostrvo neprocjenjivim saveznikom. Sovjetski Savez je vršio pritisak svojom novom strategijom otvorenog mora, a Island je služio kao najvažniji osmatrački punkt za praćenje sovjetskih brodova i podmornica.
Pored bezbjednosti, Keflavik je donosio radna mjesta i profit. Ipak, mnogi Islanđani su više osjećali ogorčenje nego zadovoljstvo: baza je izazivala zabrinutost — islandska kultura bila je ugrožena zbog prisustva velikog broja stranaca. Ovakav ambivalentan odnos prema Americi nije bio nov. Krajem 19. vijeka svjedoci su ovako opisivali radnika sa američkog kitolovca: „Silazio je na obalu u građanskom odijelu, razbacivao dolare na sve strane, lumpovao po krčmama, ispijao jednu kriglu piva za drugom i ponovo nestajao, plašeći Islanđane do smrti.” U romanu „Atomska stanica” iz 1948. godine, islandski pisac i nobelovac Halldor Laksnes dočarava tu atmosferu kroz lik dva dječaka koji igraju šah dok na radiju svira američka muzika. Junakinja razmišlja: „Slušajući šum američke radio stanice, ponovo sam pomislila na plemenitost šahovske igre.”
Tremblé je, pored svojih političkih interesovanja, jednostavno simpatisao islandsku naciju: "Bilo je veoma neprijatno gledati kako se njihov plan ruši zbog lošeg ponašanja Fišera." On se sjeća da mu je premijer rekao koliko je Island ulagao u ovaj meč i pitao: "Postoji li način da ipak dođe?"
U američkom ambasadi, Tremblé je poslao telegram državnom sekretaru SAD, Williamu Rogersu, a kopije su bile poslati i Savetu za nacionalnu bezbednost i CIA. Telegram je izložio zabrinutost Olafura Johannessona zbog Fišerove odsutnosti. "Sjedinjene Države, naravno, ne snose odgovornost za ovu situaciju, ali Fišerovo ponašanje vrijeđa Island, a otkazivanje meča bi Island koštalo sedam miliona kruna", pisalo je u telegramu. "Svi znaju da je Fišer svojeglav i ne podleže vladinoj kontroli, ali njegovo ponašanje bi moglo štetiti imidžu SAD." Premijer je zamolio Trembléa da prenese tu zabrinutost Bijeloj kući: "Iako je svjestan da ovaj plan možda neće donijeti rezultat, bio bi zahvalan na pokušaju da se Fišer natjera da ispuni svoja obećanja."
S obzirom na to da su svi ovi događaji odigravali u periodu od dva vikenda, ostaje nejasno da li je telegram imao bilo kakav efekat. Možemo samo pratiti lanac događaja: Johansonnova molba je prethodila akcijama Trembléa, a zatim je u Duglaston pozvao savjetnik za nacionalnu bezbjednost, dr. Henry Kissinger.
U intervjuu autorima, Kisindžer je odbacio pomisao da je taj poziv bio zvaničan: „To nije bila politička odluka. Nisam imao nikakav zvaničan dokument s uputstvima. Jednostavno je ta informacija na neki način privukla moju pažnju.” Skromno govori o svom šahovskom umijeću: „Ja sam običan amater.” Čak je odbio da odigra partiju sa sovjetskim ambasadorom Anatolijem Dobrinjinom, vještim igračem, plašeći se da bi protivniku mogao otkriti nešto o načinu na koji funkcioniše njegovo razmišljanje. Prve riječi Kisindžerovog razgovora sa Fišerom ušle su u istoriju šaha: „Najgori igrač na svijetu zove najboljeg igrača na svijetu.” Prisjeća se: „Naravno da nije bilo jednostavno, ali htio sam da Fišer zna da mu vlada želi sreću. I lično sam mu poželio sreću.”
O Fišerovoj reakciji Torarinson je saznao od „američkih advokata”: Bili su s Fišerom kad ga je pozvao Kisindžer. Kisindžer je rekao: „Amerika želi da odete tamo i pobijedite Ruse.” I Fišer je odmah promijenio odluku, zamislivši sebe kao mladog vojnika koji ide u rat. Kad su ga pitali zašto je promijenio mišljenje, odgovorio je nešto poput: „Interesi moje nacije su važniji od mojih ličnih.”
Advokatima je taj požrtvovani patriotizam njihovog klijenta savršeno odgovarao, ali im nije bilo jasno zašto se Fišer i dalje skriva u svom utočištu u Duglstonu, umjesto da krene na front.
U međuvremenu, u Rejkjaviku, američki tim je vršio pritisak na Torarinsona da napravi finansijske ustupke, i to na načine s kakvima se on nikad ranije nije susreo i koje je smatrao neprihvatljivim. Znao je da, ako popusti i na jedan zahtjev, uslijediće čitava bujica: „Zato smo tvrdoglavo odgovarali: 'Evo naše ponude. To smo obećali, više ne možemo da uradimo, odluka ostaje nepromijenjena.'” Sa dozom divljenja sjeća se taktike advokata: „Govorili su: 'To je nemoguće. Mi smo protiv. Kažemo vam kao prijatelju: da biste spasili meč, morate da uradite to i to. Inače meča neće biti.' Bez ikakvog neprijateljstva. Samo su mi davali savjet! Došli su s papirima i kažu: 'Potpišite ovdje i sve će biti u redu.'” Islanđanin je doživio pravi kulturni šok:
Ti advokati su potpuno drugačiji tip ljudi, ne liče na Islanđane. Imao sam osjećaj da ih pokreću samo pare i da sve što nije zabranjeno — dozvoljeno je. Mi tako ne mislimo. Na Islandu se mnogo više pažnje poklanja etici nego zakonu. A kad izgovaraju riječ „pare“, sam ton njihovog glasa se mijenja, mijenja im se i izraz lica. Pare! Pare! Pare!
Međutim, novac je bio važan i za Islanđane. Nalazili su se u gubitku. Ako se meč ne održi, izgubiće sve što su uložili, a za jednu malu zemlju to je bila značajna suma. Torarinson nije zaboravio kako je Dejvis stalno ponavljao: „Izgubićete sve. Samo nam prepustite prihod od prodaje karata, još ponešto, i Bobi će biti ovdje.” Islanđanin je bio pod paljbom sa svih strana. Novinar Bred Darah ga je optuživao da želi da upravljanje mečom preda Sovjetima. Lokalna štampa ga je optuživala da je urušio međunarodni ugled Islanda. U jednom uvodniku pitali su: „Zašto ne može da postigne dogovor? Potpuno je nemoćan.”
Torarinson nije bio jedini koji je nailazio na probleme. Tremblej je poslao u Stejt department telegram u kojem je javio da se njegova misija suočila sa „velikim brojem finansijskih i drugih zahtjeva od strane Fišerovih predstavnika...” Naveo je spisak uslova koje nije ispunio. Na primjer, Dejvis je tražio da američka vlada garantuje Fišeru iznos od 50.000 dolara, pravdajući to time što je prethodni zahtjev za procenat od prodaje karata bio odbijen. Dejvisovi argumenti zvučali su pomalo drsko: američka vlada treba da pomogne jer odsustvo njegovog klijenta može da utiče na odnose između Islanda i SAD. Tremblej je napisao: „To je odbijeno. Islanđani poštuju jedinstvenu ličnost Bobija Fišera, i iako njegovi ispadi mogu donekle baciti sjenku na SAD, malo je vjerovatno da će zvanični stav ili reakcija javnosti na odlaganje ili otkazivanje meča biti toliko negativni.” Kramer je zahtijevao diplomatske registarske tablice, ali mu je odgovoreno da to nije potrebno. U subotu, 2. jula, u dva sata ujutru, Darah je probudio Trembleja telefonskim pozivom i izjavio da je za Fišerovu bezbjednost potrebna stalna 24-časovna zaštita od strane četvorice marinaca.
Vlada Islanda bila je ogorčena. Premijer se uvrijedio na tvrdnju Dejvisa da će Island tražiti od američke vlade nadoknadu štete ako meč propadne. Johanesson se s indignacijom osvrnuo na zahtjev Fišerovih predstavnika da američka vlada garantuje njegovu bezbjednost. Prema riječima Trembleja, „premijer je zajedljivo primijetio da je vlada Islanda sasvim sposobna da obezbijedi potreban nivo sigurnosti.”
Međutim, ponašanje Fišera zabrinjavalo je Trembleja mnogo više nego što je to priznavao svojim nadređenima u Vašingtonu. Smatrao je da Sovjeti pobjeđuju u propagandnom ratu: „Tako je i bilo. Boris je pravo oličenje šarma. Pravi čarobnjak. Prijatan, otmen, dobro obrazovan. Svi su ga voljeli. A Fišer jednostavno odbija da se pojavi.”
Možda naslućujući predstojeće nevolje, Dejvis je promijenio kurs i zatražio da se meč odloži. Razlog? Njegov klijent pati od premora. Dejvis i Kramer su obećali da će dostaviti ljekarsko uvjerenje, ali ono se nikad nije pojavilo. U Rejkjaviku je vladala sumorna atmosfera, organizatori su bili nervozni, a grad je vrvio od glasina. Dopisnik „New York Timesa“ Harold Šonberg pisao je: „Ima nečeg tužnog u pažljivo pripremljenoj sceni koja možda nikada neće dočekati svoju predstavu.”
Predsjednik FIDE-a Maks Eve uzdržavao se od direktnih kontakata sa Fišerom. Tokom pola godine, taj meč bio je za njega prava glavobolja, i sada je Eve govorio: „Fišer neće da razgovara sa mnom dok mu ne zatreba da mu naručim taksi. Ne želim da se sastajem s njim.“ Istovremeno, ne videći nikakve ljekarske dokaze, dao je Fišeru dodatna dva dana samo na osnovu riječi o bolesti.
Dok se sve to dešavalo, svjetski šampion je boravio u osami. Sovjetski tim u Rejkjaviku je obaviješten da se žrijebanje pomjera za dva dana, na 4. jul. Geler je nazvao Moskvu i prenio tu vijest. U ime Šahovske federacije SSSR-a, Baturinski je poslao bijesan telegram Lotaru Šmidu. Optužio je Fišera za „ucjenu“ uz prećutnu saglasnost rukovodstva FIDE-a. Njegovo odsustvo na otvaranju, žrijebanju i prvoj partiji, zakazanoj za 2. jul, bilo je bez presedana i predstavljalo je grubo kršenje pravila. Fišer zaslužuje diskvalifikaciju, dodao je Baturinski. Eve je, prema njegovim riječima, preuzeo „više nego neprijatnu ulogu Fišerovog zaštitnika“. Na sopstvenu inicijativu odložio je meč, slijedeći „nepostojeći zahtjev“ na osnovu „izmišljene bolesti“ Fišera.
Citirajući odredbe iz amsterdamskog sporazuma, Baturinski je izjavio da će, ukoliko do podneva 4. jula pravila FIDE-a i sporazum ne budu poštovani, Šahovska federacija SSSR-a smatrati prvenstvo „uništenim“ od strane FIDE-a i Fišera. Prijetnja je bila jasna: meč će jednostavno izgubiti pravni legitimitet.
Kada je Geler optužio Evea da je odložio meč, predsjednik FIDE-a se branio pozivajući se na stav šampiona: „Htio sam da spasim meč jer Spaski želi da igra.“ Geler je prenio te riječi Ivoninu, koji ih je nazvao sramotnim argumentom. Ipak, nisu znali da je šampion svijeta, na neki način, zaista dao zeleno svjetlo Torarinsonu i Eveu.
U nedjelju, 2. jula, Spaski je dugo razgovarao s Eveom, koji mu je predložio da večera zajedno sa američkim milionerom i ljubiteljem šaha Isakom Turoverom. Geler i Krogius su smatrali da se Spaski može časno vratiti u Moskvu, i, osjećajući njegovo kolebanje, insistirali su da ne ide na večeru, gdje bi mogli da ga ubijede da još pričeka. Spaski je ignorisao taj savjet: već narednog dana objavljeno je da pristaje na odlaganje.
Ali onda je uslijedio još jedan poziv, kao da je Fišer zaista otišao predaleko.
Ujutro, u ponedjeljak 3. jula, Džima Slejtera, dok se vozio ulicama Londona na posao, uznemirio je radijski izvještaj da se izazivač za titulu svjetskog šampiona još uvijek nije pojavio u Rejkjaviku. Još od 1964. godine – tada mu je bilo nešto više od trideset – Slejter je bio vlasnik kompanije „Slater Walker Securities“. Njegov partner, Piter Volker, napustio je zajednički posao kako bi postao član parlamenta ispred Konzervativne partije i ministar u vladama Edvarda Hita, a kasnije i Margaret Tačer. Tokom meča Fišer – Spaski, Slejterova kompanija držala je kontrolne pakete akcija u 250 preduzeća širom svijeta. Izuzetno samouvjeren, odlučan i oštar biznismen, Slejter je, po sopstvenim riječima, u to vrijeme raspolagao bogatstvom od „šest miliona funti i više“. Kockarskog duha, priuštio je sebi jedan veliki luksuz – da igra bridž za hiljade funti sa jačim protivnicima.
On je bio veliki ljubitelj šaha i podržavao je igru sponzorišući godišnji turnir u Hastingu. U godinama poslije meča Fišer – Spaski, zajedno sa bivšim britanskim šampionom i novinarom Leonardom Bardenom (koji je bio zadužen za ideju i organizaciju), promijenio je situaciju u britanskom šahu tako što je počeo da ulaže novac u omladinska takmičenja.
Sada je odlučio da sebi lako može da priušti da pošalje Fišeru novac kako bi ovaj napokon ili otputovao u Rejkjavik ili pokazao da je kukavica. Udvostručio je nagradni fond, dodavši 50 hiljada funti (125 hiljada dolara). Po dolasku u kancelariju, preko Bardena je prenio svoju ponudu – ovaj je razgovarao sa Maršalom i dao američkom advokatu neke informacije o „spasiocu prvenstva“. Maršal je ponudu prenio Fišeru.
Slejter kaže da je pozvao svog prijatelja Dejvida Frosta, koji je potom pozvao svog prijatelja Henrija Kisindžera. Nakon toga, Kisindžer je stupio u kontakt s Fišerom.
Šta je pokretalo Slejtera? „Osim toga što sam i sam dobio priliku da nekoliko sedmica uživam u nevjerovatnom spektaklu, poklonio sam ljubiteljima šaha širom svijeta izvanredno zadovoljstvo.“
Henri Kisindžer. Nakon njegovog poziva, sljedeći potez je bio na Fišeru.
Slejterova ponuda završila je na naslovnoj strani londonskog „Evening Standarda“, a ubrzo je njegovu kuću opkolilo mnoštvo reportera. Vraćajući se s posla, objasnio je zaprepašćenoj supruzi: „Na putu ka kancelariji pala mi je na pamet jedna zanimljiva ideja.“ Zanimljiva ideja bila je formulisana prilično oštro: „Ako se ne boji Spaskog, onda je tema novca za mene završena.“
Biznismen-milioner Džejms Slejter. Uložio je novac da bi spasio meč.
Nije sasvim jasno kako je ponuda Britanca uspjela da ubijedi Fišera. U tome je svakako učestvovao i Pol Maršal, koji je isprva predstavio ponudu kao odgovor na Fišerove finansijske zahtjeve. „Ali Fišer je ne bi prihvatio tek tako — objašnjava on. — Iskustvo sa ljudima koji stalno nešto obećavaju naučilo ga je da im ne vjeruje, naročito kada je riječ o novcu. Htio je dokaze. I rekao je ‘ne’.“ Maršal je pokušao da ga ubijedi. Pozvavši Bardena, advokat je i sam postao dio galerije „spasilaca meča“: „Rekao sam da bih, da sam na njihovom mjestu, formulisao ponudu drugačije. Slejter mora da kaže da ništa ne rizikuje tim novcem, jer Fišer samo traži izgovor da odustane od igre. Jer, duboko u sebi, Fišer se zapravo plaši. Bobi je mogao da se razbjesni zbog tih riječi. Kasnije se to i dogodilo. Znao sam da Bobi izuzetno voli da se bori, da se nadmeće, i da ne podnosi da ga iko smatra kukavicom.“
Slejter, pak, odbacuje ovu verziju, insistirajući da je ideja da ponudu predstavi kao izazov potekla upravo od njega. Nikada nije razgovarao s Fišerom niti je od njega dobio riječi zahvalnosti. „Fišera opisuju kao grubog, nevaspitanog, možda i pomalo ludog — kaže on. — Nisam to uradio radi zahvalnosti, već zbog šaha.“ U isto vrijeme pojavila se i informacija da je Maršalova supruga, Bet, profesionalna fotografkinja, obavijestila novinare gdje se Fišer krije, želeći da ga „istjera iz skloništa“.
Miješanje Kisindžera, dodatni novac, sama formulacija Slejterove poruke, reporteri nagurani ispred kuće u Čedar Lejnu, informacije iz Rejkjavika da će Fišer biti diskvalifikovan ako se ne pojavi do podneva 4. jula — sve to zajedno, ili možda samo jedan od tih faktora, konačno je prevagnulo.
Trećeg jula, uoči Dana nezavisnosti, Fišer je krenuo večernjim ulicama ka aerodromu Džon Kenedi. Tamo je presjeo u automobil islandske aviokompanije i bio sproveden do aviona. Let 202A, planiran za 19:30, poletio je u 22:04. Putnici su morali dugo da čekaju, a neki su i vratili karte. U Moskvi je ministar inostranih poslova pozvao Ivonina i saopštio da je američki izazivač na putu.
Maršal je izjavio za medije da problem nije bio u novcu. U pitanju je bio princip: njegov klijent je smatrao da Island ne pokazuje poštovanje prema ovom meču i njegovim sunarodnicima kakvo oni zaslužuju. Njegovo lično mišljenje bilo je da je, sve do Slejterove ponude, Fišer „u suštini već odlučio da odustane. Bio je definitivno riješen da ne putuje.“
Maršal je zajedno sa svojom suprugom pratio Fišera na Island. Fišer je zabranio da je vodi u Rejkjavik, tvrdeći da će ga ona ometati. Maršal je prekršio to naređenje, rezervišući joj mjesto na drugom kraju aviona. „Preletjeli smo već četvrtinu puta, primijetio sam da se Bobi smirio, i zamolio sam ženu da dođe. Pozdravio ju je veoma srdačno, kao da prethodni razgovor nije ni postojao.“
Islandski velemajstor Fridrik Olafson bio je službeno zadužen da dočeka Fišera, pozdravi ga kod izlaska iz aviona, isprati do aerodroma, predstavi javnosti i preveze do Rejkjavika. U skladu s mjerama predostrožnosti, novinare i fotografe su smjestili u zgradu aerodroma, ali je službenik islandskih aviolinija zadužen za odnose s javnošću podlegao iskušenju svjetske slave i pustio je reportere na pistu.
Plan Olafsona je propao onog trenutka kada je Fišer izašao iz aviona rano ujutru 4. jula. Velemajstor se prisjeća: Sve je bilo u redu dok Bobi nije kročio na stepenice, gdje se okupila gomila novinara i fotografa. Kada ih je ugledao, Bobi je pojurio niz stepenice, ne obraćajući pažnju na zvaničnike koji su ga čekali, razgrnuo je novinare koji su mu stajali na putu i skočio u najbliži automobil obezbjeđenja. Dok se sve to dešavalo, ja sam stajao na vrhu stepenica, zapanjeno posmatrajući metež i gledajući kako Bobi juri niz stepenice.
Olafson je ostao da stoji
Olafson je bio smiren, dostojanstven čovjek, koji je svu svoju agresiju ostavljao za šahovskom tablom (bio je jedan od najboljih velemajstora na svijetu, a u svojoj domovini nije imao ravnog; kako je rekao Torarinson, on je „genije koji se pojavio niotkuda“).
Postepeno se sve smirilo, članovi Bobijevog tima su se razišli po kolima. Ubrzo je kolona, u pratnji policijske pratnje, krenula ka Rejkjaviku brzinom od 150 kilometara na sat — protokol kakav priliči šefu države.
Organizatori meča su se obrukali, kaže Olafson: „To je bilo prvo Fišerovo iskustvo s Islandom, i ispalo je da organizatori nisu ispunili dato obećanje.“
Torarinson je osjećao olakšanje, iako ga je Fišer, u haosu koji je vladao na aerodromu Keflavik, potpuno ignorisao.
Uputio se ka Spaskom da mu zahvali na savjetu da se obrati višim instancama. Ali kada su se sreli, Spaski je bio bijesan. Optužio je Torarinsona da je prekršio obećanje. I tada je Islanđanina obasjala spoznaja: „Potpuno sam ga pogrešno razumio. Sovjetska vlada je smatrala da je Spaski ponižen i da ga moraju povući. Spaski je želio da ja uključim vrh rukovodstva u Moskvi, a ne u Vašingtonu.“
Sada, kada je Fišer bio u Rejkjaviku, Torarinsona je čekala nova bitka: da ne ode Spaski.
GLAVA 11 KO JE KRIV?
Tokom čitavog meča preovladava atmosfera nestvarnosti... Telegram od Teodora Tremblea
Iz aerodroma su Fišera odvezli u kuću koja mu je bila potpuno stavljena na raspolaganje; nalazila se u mirnoj ulici u novom predgrađu Vodalanda. Kuća je bila prva nagrada predstojeće državne lutrije i u njoj još niko nije stanovao (dobitnik lutrije se kasnije žalio da kuća zapravo nije bila nova, kako je tvrdila reklama). Kada je Fišer stigao, po dvorištu su još ležale cigle i gomile zemlje. Do centra su bile dvije milje. Ubrzo je napustio kuću i preselio se u druge, za njega rezervisane, apartmane — trosobni apartman u hotelu „Loftleidir“. Jedan od najboljih hotela na Islandu, više je bio funkcionalan nego luksuzan, i podsjećao je na aerodromski terminal: nizak, udaljen od gradske vreve, sa fasadom od pravougaonih prozora i montažnih panela.
Fišer je dao intervju Bi-Bi-Siju. Intervju je vodio dobro poznati reporter Džejms Berk, a uređivao ga je Bob Toner, koji sa zadovoljstvom pamti neke njegove detalje: „Snimanje je počelo, a Fišer se očigledno dosađivao, tako da na dvije trake nismo dobili ništa — dvadeset minuta jednosložnih odgovora. Karijera mi se rušila pred očima. Između zamjene traka, Fišer je upitao Berka koje događaje obično prati. Berk je odgovorio da je izvještavao sa lansiranja ‘Apola’. Trebalo je da vidite kako je Fišer planuo. Odmah je počeo da se interesuje: ‘Jeste li bili u Hjustonu, jeste li prilazili lansirnoj rampi?’ ‘Da’, odgovorio je Berk, ‘čak prilično dobro poznajem Nila Armstronga.’ Poslije toga Fišera više niko nije mogao zaustaviti.“
Ubrzo po dolasku Fišera, Maršal je sazvao novu konferenciju za medije kako bi ublažio tenzije: Fišer se izvinjava zbog kašnjenja i zahvaljuje Spaskom što ga je sačekao. Dejvis, Fišerov drugi advokat, bio je manje pričljiv, pušio je lulu i zlobno posmatrao prisutne kroz naočare.
Međutim, strpljenje Sovjeta, kako u Moskvi tako i u Rejkjaviku, došlo je do kraja i sovjetska delegacija je odgovorila sopstvenom konferencijom: Eve nije poštovao pravila FIDE, a Fišer bi trebalo da bude kažnjen po više osnova.
I ponovo se Torarinson obratio premijeru sa molbom da interveniše. Ovog puta Johanesson je pozvao sovjetskog ambasadora Sergeja Astavina. Ističući strpljenje Spaskog, upitao je šta se može učiniti da meč konačno počne.
Teodor Tremble je iz Vašingtona poslao telegram: „Sa Rusima je izuzetno teško... Meč je ponovo pod prijetnjom.“ Kao i Spaski, smatrao je da je potrebno direktno stupiti u kontakt s Moskvom, i savjetovao je da to učini premijer. Poslao je i izvještaj o sastanku premijera sa sovjetskim ambasadorom. Prema Trembleu, Johanesson je rekao da Rusi „moraju prestati da se ponašaju tako glupo“.
U Moskvi su bili zabrinuti zbog psihološkog stanja Spaskog i insistirali su na odlaganju meča za sedmicu dana. Činilo im se da je svjetski šampion previše nervozan zbog Fišerovih hirova i da je isuviše rastrojen da bi mogao da igra kako dolikuje. U Moskvi su vjerovali da je Fišer stigao u dobroj formi, iako nije jasno kako su to mogli znati (na kraju krajeva, za razliku od Spaskog koji je imao vremena da se smjesti, Fišer je mogao da se osjeća loše nakon leta).
Zatim se atmosfera dodatno usijala. Do tada su nezadovoljstvo FIDE-om i Fišerom u Moskvi izražavali šahisti, novinari i, što je najvažnije, Sportski komitet. Međutim, sada se to nezadovoljstvo pojavilo na mnogo višem nivou — u Centralnom komitetu KPSS. Aleksandar Jakovljev, tadašnji načelnik Odjeljenja za propagandu i agitaciju, bio je ogorčen „poniženjem“ svjetskog šampiona. Optužio je Viktora Ivonina da u suštini pomaže Amerikancima, jer do tada nije povukao Spaskog nazad. „Spaski mora da se vrati“, izjavio je on.
Svako ko nije aktivno podržavao sovjetski sistem, smatran je njegovim protivnikom. Čak ni neko poput Ivonina nije bio zaštićen. On piše: „Jakovljev me je lično nekoliko puta optužio da nisam stvorio okolnosti pod kojima bi Spaski mogao da se vrati. Rekao je da pozicija koju sam zauzeo ide na ruku Amerikancima.“ Jakovljev je nastavio da insistira. Iskusni partijski političar, Ivonin se konsultovao sa psihijatrom o tome kako ubijediti Spaskog da se vrati, čak i ako on to ne želi. Dobivši nekoliko korisnih savjeta, rekao je Jakovljevu da je spreman da poleti za Rejkjavik. „Lako je davati savjete, ali nije lako preuzeti odgovornost“, prisjeća se Ivonin. „Kada sam rekao Jakovljevu da sam spreman da krenem, odgovorio je: ‘Ne, sačekajte još. Vratićemo se tome kasnije.’“ Poslije nekog vremena, nazvao je i prenio mu riječi Demičeva: „Ne treba da letiš tamo. Spaski ne smije prvi da napusti Rejkjavik.“ Nakon toga, Jakovljeva je prošla volja.
Razrješenju situacije nije pomogla ni nimalo jednostavna komunikacija između Rejkjavika i Moskve. Tim šampiona koristio je telefone sovjetskih novinara za konsultacije s rukovodstvom Sportskog komiteta, uključujući i ministra Sergeja Pavlova. Dopisnik TASS-a Aleksandar Ermakov slučajno je načuo razgovor s Moskvom u kojem se govorilo da se Spaski nalazi u neobičnom duševnom stanju i da prema njemu treba postupati pažljivije.
Postoji više verzija o telefonskim razgovorima Pavlova sa Spaskim, u kojima je ministar pokušavao da ga ubijedi da se vrati u SSSR. Neki tvrde da mu je Pavlov naređivao da se vrati, a da je zauzvrat dobijao odlučno odbijanje. Tako nešto djeluje nevjerovatno. Spaski je bio svjetski šampion i sam je bio odgovoran za svoju odbranu, a uz to je vjerovao da može da pobijedi. Pored toga, u bilješkama Ivonina, posvećenim sjednicama Sportskog komiteta, nema pomena o takvim razgovorima. Ermakov se sjeća jednog telefonskog poziva, ali kaže da je to Spaski zvao Pavlova, a ne obrnuto. Spaski je govorio mirnim tonom i razgovor nije dugo trajao. Pavlov je, kako kaže, pokušavao da pomogne svjetskom šampionu da se izbori sa situacijom, savjetujući mu da razmisli o izjavi o prekidu meča, ali je kasnije pristao da Spaski ipak treba da ostane. Sedmog jula Pavlov je rekao Ivoninu da je njegovo mjesto uz Spaskog. Ivonin je otputovao za Rejkjavik četiri dana kasnije.
Problem moskovskih činovnika udaljenih od epicentra zbivanja bio je u tome što su se događaji razvijali prebrzo. Sa Fišerom su već počeli novi problemi. On se zatvorio za zvaničnike i poslao svog sekundanta Vilijama Lombarda da u njegovo ime učestvuje na žrijebanju, gdje se odlučivalo ko će igrati bijelim figurama u prvoj partiji. To je bilo previše čak i za Spaskog. Prvo prazna stolica, a sada izostanak sa tako važne ceremonije. On je pročitao kratko saopštenje na ruskom jeziku i napustio salu; iznenada je budućnost meča ponovo došla u pitanje. U svojoj izjavi Spaski je izrazio protest zbog odlaganja meča, optužio Fišera za kršenje pravila i vrijeđanje sovjetskog naroda. Tražio je pravednu kaznu, koju je jedino moglo predstavljati upisivanje poraza u prvoj partiji.
Reakcija Spaskog izazvala je lavinu sastanaka koji su trajali čitave noći u hotelskim sobama širom Rejkjavika. Tražio je izvinjenje i odgovarajuće sankcije. Čak ni nakon trosatnog sastanka predstavnika Fišera i Spaskog stvar nije bila riješena.
Viktor Džaković, kasnije ambasador SAD-a, bio je jedini američki diplomata u Islandu koji je govorio ruski. Pozvan je kao prevodilac: Niko u našoj ambasadi nije bio upoznat s pravilima niti sa FIDE-om. Ako bi Sovjeti izašli sa saopštenjem i zatražili da se Fišeru upiše poraz u meču, to bi bio debakl, mislili smo. Moguće je da je sve išlo upravo ka tome. SSSR je pokazivao odlučnost i razumljivo nezadovoljstvo nastalom situacijom. Mi smo pokušavali objasniti šta to tačno Fišer želi, ali ostajalo je nejasno šta je to uopšte bilo. Na kraju, nakon što smo o svemu razgovarali s kolegama, pomislili smo: pa dobro, možda su Rusi ovdje zaista pretrpjeli štetu; možda im je u interesu da se povuku.
Stav Pola Maršala o situaciji bio je da emocionalni odnos Sovjeta prema meču njemu ide u prilog:
Situacija mi je omogućavala da igram prilično čudnu kombinaciju taktika — duhovitih, zabavnih taktika, jer su oni đavolski ozbiljno shvatali sve što se dešava. Bilo je kao loš film s gomilom gunđavih Rusa. Pregovaranje nije bilo teško kad bi neko zauzeo stav koji im nije odgovarao. Mogao si ih ismijavati, a to što je sve bilo u javnosti — mnogo je pomagalo.
Međutim, organizatorima nije bilo do smijeha. Morali su da se suoče sa zahtjevom sovjetske strane da se Fišeru upiše poraz u prvoj partiji. Svima je bilo jasno da Fišer o tome neće ni da razgovara. „Situacija je kritična“, rekao je Eve. „Ne znam hoće li meč uopšte početi.“
Glavni sudija Lotar Šmid priznaje da su Rusi formalno imali pravo da traže kaznu za prvu partiju, ali, kad su on i Eve razgovarali sa Spaskim, „pokušao sam sve da okrenem na šalu i rekao: ‘Šta mislite o tome da dobijete pješaka prednosti umjesto da mu se upiše poraz?’“ To je izmamilo rijedak osmijeh na licu Spaskog. Šmid je podsjetio da su i Sovjeti često dolazili dan kasnije zbog kašnjenja letova — jednom čak i na turnir u Rejkjaviku — ali im je bilo dozvoljeno da odlože početak partije. To je, smatrao je, stvorilo presedan.
Drugi ozbiljan sastanak između Torarinsona, Evea i sekundanta Spaskog održan je kasno uveče u hotelu „Saga“. Ovaj put, Torarinson je povukao potez iznenađenja:
Dr Eve se dugo borio s njima. Ja sam pokušavao da ostanem neutralan i uglavnom sam ćutao. Kad se približilo tri ili četiri sata ujutro, Šmid i Eve su već bili veoma iscrpljeni. Odjednom, dr Eve je digao ruke. Rekao je: ‘Ne vidim nikakvo drugo rješenje. Proglašavam da se prva partija računa kao poraz.’ Svi su ustali. Meni je bilo jasno da je sve gotovo, da meča neće biti. Udarim dlanom o sto i kažem: ‘To je nemoguće, i za sve sam ja kriv. Prema pravilima šahovskih takmičenja, nije moguće upisati poen kontumacijom ako satovi nisu pušteni. Mi smo organizatori, i mi satove nismo pustili.’ Davljenik se hvata za slamku. Ali Rusi su se ponovo vratili za pregovarački sto.
Trenutak nadahnute kazuistike (metode argumentacije na osnovu konkretnih slučajeva -prevodilac) odmah je zatvorio pitanje kazne, ali to nije bilo dovoljno da se meč spasi: bilo je potrebno i izražavanje kajanja. Petog jula sovjetska delegacija je objavila saopštenje koje je na konferenciji za štampu pročitao Geler. Na brzinu prevedeno, sadržavalo je žalbu na „situaciju bez presedana u istoriji šaha aciju“, u kojoj je svjetskog šampiona neko natjerao da čeka. Došlo je do kršenja pravila FIDE. Izostanak izazivača s otvaranja i njegovo trodnevno kašnjenje bilo je ponižavajuće za šampiona. Ipak, to kršenje našlo se „pod zaštitom“ Evea. Zatim je slijedio prijedlog s kojim se malo ko mogao ne složiti:
„Sve što se dogodilo sasvim je dovoljno da B. Spaski prekine pregovore i ode kući. Jedino što ga zadržava od tog koraka jeste razumijevanje značaja meča za šahovski svijet i za gostoljubivu Island.“
U podtekstu saopštenja nalazilo se i dodatno uslovljavanje nastavka meča. Osim izvinjenja od Fišera, sovjetska strana je zahtijevala da Eve osudi Amerikanca zbog njegovog nepristojnog ponašanja i prizna sopstveno kršenje FIDE pravila u vezi sa odlaganjem meča.
Doktor Maks Eve, predsjednik FIDE. Izvinjenje.
Ranije, Fišerov tim nije bio naročito sklon izvinjenjima, ponudivši samo jednu kratku izjavu koju je sastavio Maršal:
„Izvinjavamo se zbog kašnjenja početka šampionata… Ako su velemajstor Spaski i sovjetski narod zbog toga bili uznemireni i zabrinuti, veoma mi je žao, jer mi nije ni najmanje bila namjera da doprinesem tome.“
Na konferenciji za štampu Geler je ovu izjavu proglasio ništavnom — bila je umnožena na rotatoru i bez potpisa.
Publika je zanijemila. Kasnije je Lotar Šmid to nazvao „velikim gestom velikog čovjeka koji je spasio meč“: Eve je odmah odlučio da ispuni onaj dio uslova koji se odnosio lično na njega. Prevodilac sovjetske ambasade Valerij Šamanin bilježio je Eveove riječi na sopstvenoj kopiji Gelerove izjave. Predsjednik je potvrdio kršenje FIDE pravila „iz posebnih razloga“, zbog čega je zatražio oproštaj, osudio Fišerovo ponašanje i saglasio se da se Spaskom odobri naredna četiri dana za pripremu za nastavak meča.
Pres-konferencija je bila praćena aplauzima, iako je sa nedoumicom dočekana tvrdnja Evea da Fišer nije imao namjeru da stvara neprijatnosti. Washington Post je prokomentarisao da su svi smatrali Fišera i njegovu pratnju zlikovcima. Članak u Los Angeles Timesu, diktiran direktno sa Islanda, nosio je naslov: „Bobi Fišer — užasan Amerikanac“. Ipak, kritike su bile upućene i sovjetskoj strani. Britanske novine objavile su napade Edmondonsona. Sovjeti su, u tolikoj želji da sebi dodaju pobjedu zbog Fišerovog kašnjenja, „pokazali svoje pravo lice: pohlepni i gramzivi, podli i nesportski“. Edmondonson je dodao: „Ne mislim pri tome lično na Spaskog, jer svi znamo da njime upravlja — i to krajnje loše — rusko ministarstvo sporta.“
Odmah nakon Gelerove pres-konferencije, Fred Kramer sazvao je svoju. Popuštanja nema. Ako već treba da bude ikakvog izvinjenja, nastavio je Kramer, onda ono treba da dođe od doktora Evea, i to Amerikancima: on je prekršio pravila u korist Rusa. Što se tiče Fišera, on „ne smatra da je uopšte bilo šta prekršio“.
U međuvremenu, Tremblej se sastao sa Lombardom i Maršalom na strateškom, kako se izrazio otpravnik poslova, sastanku „s ciljem da se protivnici dovedu za šahovsku tablu i promijeni raspoloženje štampe, koja je očigledno bila na strani Spaskog“. Washington Post je smatrao da je Fišerova svita sama po sebi predstavljala značajan problem: Lombard i advokati su profesionalno ćutali, dok je Kramer bio sušta suprotnost. List je primijetio: „Bilo kako bilo, Amerikance se može nazvati odličnim timom — za Spaskog.“
Rezultat sastanka bilo je novo pismo izvinjenja od Fišera. U jednom od onih iznenadnih i neobjašnjivih mentalnih preokreta koji su obilježavali njegovu karijeru, Fišer je odlučio da izvrši čin samopožrtvovanja. Nažvrljao je poruku u kojoj je predlagao da se odrekne svih para iz nagradnog fonda i da se takmiči isključivo iz ljubavi prema šahu. Šokirani, Maršal i Darah su čitavu noć radili na tekstu, ubijedivši Fišera da izbaci sve pomenute djelove o odricanju. Po Maršalovim riječima, „osjećao sam se kao policajac koji pregovara sa samoubicom na ivici krova“.
Pismo je dostavljeno u sobu Spaskog rano ujutru, dok je još spavao. Fišer je molio Spaskog da „prihvati iskreno izvinjenje“, a takođe se „izvinio Eveu i milionima ljubitelja šaha širom svijeta“ zbog svog „nepoštovanja i izostanka sa ceremonije otvaranja“. Priznao je da je bio zaokupljen sitnim finansijskim raspravama. Međutim, ovdje se jasno osjeća prisustvo advokata. Nakon prvog pasusa punog laskavih riječi, u narednom se govori o kazni za prvu partiju, dovodeći u pitanje motive Sovjeta, naročito u vezi sa prihvaćenim odlaganjem. U svakom slučaju, nastavilo se u pismu, Spaski vjerovatno ne želi takvu sumnjivu prednost. Zatim, u najboljoj PR tradiciji, slijedi priznanje zasluga i kvaliteta Spaskog: „Znam vas kao sportistu i džentlmena i s nestrpljenjem iščekujem susret za šahovskom tablom.“
U takvoj situaciji, to je bio psihološki remek-djelo. Kako je mogao da ne razoruža šampiona? Američka ambasada je novinarima proslijedila tekst pisma još prije nego što je sovjetska strana imala priliku da reaguje.
I uspjelo je. Prvi put otkako je sve počelo, tas na vagi pretegao je na stranu američkog pretendenta. Meč je počeo da dobija izgled stvarnog duela.
Sedmog jula održano je žrijebanje. Fišer je ponovo zakasnio, natjeravši Rusa da se preznoji. Kada je Amerikanac stigao u salu, prema riječima Daraha, „iskočio je iz kola u sjajnom zelenom svilenom odijelu sa šiljatim ramenima“, i u početku čak nije ni primijetio šampiona. Spaski je „stajao i gledao u široka zelena leđa, osmijeh mu je skliznuo s lica, a bljedilo se vidjelo čak i ispod preplanulosti. Visoki, energični i atraktivno odjeveni Bobi izgledao je kao nadmeni superstar. U svom jednostavnom džemperu, Spaski je ličio na lovca na autograme kome su rekli da ne prilazi.“
List Večernja Moskva opisao je žrijebanje ovako: Spaski je uradio ono što rade čak i početnici: stisnuo je po pješaka u svakoj ruci, napravio s njima nekoliko krugova po sceni, zatim prišao protivniku i pružio mu obe stisnute šake. Fišer je pokazao na onu u kojoj se nalazio crni pješak.
Spaski je otvorio meč sa bijelim figurama.
Drama je nakratko zastala, iscrpljeni akteri mogli su da predahnu. Prva partija odložena je na zahtjev (ili ultimatum) Sovjeta za 11. jul. Spaski odlazi na pecanje. Gudmundur Torarinson se odmara. Pol Maršal se vraća svojim manje zahtjevnim klijentima u Njujorku. Lotar Šmid nakratko leti u Njemačku sinu, koji je pao s bicikla nizbrdo i udario glavom. Fišer se vraća svojim uobičajenim aktivnostima: spavanje po čitave dane, kuglanje i konzumiranje američkih stekova u vojnoj bazi u Keflaviku.
POGLAVLJE 12 U GNJEVU
Ajaks, strašan u gnjevu. — Sofokle
Kad se zavjesa ponovo podigla, Fišer je već bio u sali za igru. Ali na scenu je izašao novi lik: Čester Foks, ambiciozan mladić koji sebe smatra filmskim režiserom, s gustim zulufima, čvrsto uvijenom crvenkastom kosom i kaputom širokih revera kojim pokušava da impresionira publiku. Pomalo govori ruski. Kad naiđu nevolje (odnosno gotovo stalno), Foks puši, zaboravlja da povuče dim, i cigareta dogori do filtera. Bio je uzrujan. „Recite mi, ličim li ja na silovatelja? — pitao je jednog novinara. — Zar sam ovdje zbog nasilja? Samo želim da radim svoj posao.“ Njegov advokat Ričard Štajn činio je sve da obuzda klijenta i spriječi emocionalne ispade.
Uprkos malom iskustvu, Foks je od Islandskog šahovskog saveza dobio ekskluzivna prava na snimanje filma i fotografisanje u dvorani. Fišer i Spaski su dobijali po trideset odsto prihoda od prodaje video-materijala, dok su preostalih četrdeset dijelili Foks i IŠF. Foksa je preporučio Pol Maršal, tvrdeći da nije uspio pronaći drugog režisera zainteresovanog za takav posao. Detalji ugovora zapanjili su Gudmundura Torarinsona. Islanđanin je bio iznenađen što je samo jedan čovjek konkurisao:
„Nismo dobili nikakav avans. Jasno je da su imali poseban dogovor s Česterom Foksom iza naših leđa, i moguće je da je Foks nešto platio Amerikancima, kao osiguranje za ugovor.“
Za Foksa, meč je predstavljao potencijalnu prekretnicu. Susret je izazvao neviđeno interesovanje na međunarodnom nivou, televizijske stanice su žudjele za snimcima, i imati monopol na prikazivanje izgledalo je kao ključ bankarskog trezora.
Tokom žrijebanja Fišer se nije žalio na izgled sale. Britanski majstor Gari Golombek, potpredsjednik FIDE koji je mijenjao Evea, pohvalio je Islanđane za „najbolje uslove za igru u istoriji šaha“: kablovska televizija, 15 hiljada kvadratnih stopa crvenog parketa, hiljadu zelenih stolica u parteru i šest hiljada stopa zavjese koja je zaklanjala dnevnu svjetlost.
Nervozni organizatori su večerima iščekivali Fišera, ali on je oklijevao da dođe na pregled sale. Kada se napokon pojavio — oko četrdeset sati prije početka prve partije — odobrio je samo trideset dvije figure i stolicu na šarke, posebno dopremljenu iz Njujorka. Teške ručno pravljene figure izradila je engleska kompanija „John Jaques & Son“. Kožnu stolicu dizajnirao je Čarls Imz, prvobitno za lobi zgrade „Time-Life“ u Njujorku. Kupljena je u radnji na Medison aveniji 600. Proizvođač stolica iz Mičigena, Herman Miler, dao je islandskim organizatorima popust od 50 dolara „u znak prijateljstva i poštovanja prema islandskom narodu“. Zvanična cijena stolice bila je 524 dolara.
Uprkos glasinama koje su kružile o pretendentu, fino vaspitane islandske zvaničnike šokiralo je ono što je uslijedilo. Sto, tabla, osvjetljenje, udaljenost publike od bine i platnom obavijene kule u kojima su se krile kamere — sve to proglašeno je neadekvatnim. Nogare ručno rađenog stola od mahagonija, vrijednog 1200 dolara, trebalo je skratiti, luksuznu šahovsku tablu — zamijeniti, prve redove publike — ukloniti, kule s kamerama pomjeriti unazad do tačke s koje snimanje postaje gotovo nemoguće, svjetlo pojačati — ne, ne toliko; ne, jače nego to…
Režiser i majstor rasvjete Dali Agustson, školovan u Švedskoj, pokazao je strpljenje i razumijevanje:
„Sviđao mi se Fišer. Brzo je učio. Ako bih mu nešto objasnio u vezi sa svjetlom, nije bilo potrebe da to ponavljam. Naravno, Fišer je komplikovan čovjek, ali nije lagao. Samo mu je trebalo tačno određeno osvjetljenje i bilo je jasno ka čemu teži. Htio je da svjetlo bude neupadljivo — ne previše toplo, bez sjenki i odsjaja.“
Spaskom to, s druge strane, nije bilo ni najmanje bitno. Agustson se prisjetio:
„Zauvijek ću pamtiti ono što mi je rekao Spaski. Šah je učio u kuhinji kod majke, pod jednom jedinom malom stonom lampom. Poslije tog iskustva, više nikad nije razmišljao o svjetlu. 'Neka Fišer odlučuje o tome', govorio bi.“
Bilo je oko tri sata ujutru kada je Fišer pregledao šahovsku tablu. „Kamen je previše šarenkast“, izjavio je. „Treba da bude čist.“ Sto i tablu, na molbu Torarinsona, napravio je Gunnar Magnusson. On je izradio sto od luksuznog crvenog drveta s mat završnom obradom i dodao dvije police za čaše s vodom. Sama tabla bila je izrađena od bijelog i zelenog mermera, a na njoj je radio jedan od najboljih kamenorezaca u zemlji — Torsteinn Björnsson. Njegova radionica se nikada ranije nije bavila ovakvim stvarima — između ostalog, pravili su nadgrobne spomenike.
U ranim jutarnjim satima islandski zvaničnici su probudili Björnssona iz kreveta i rekli mu da ima trideset šest sati da napravi još jednu tablu. „Kako to — još jednu?!“ povikao je. „Već smo napravili tri! Šta nije u redu? Je li on potpuno poludio?“ Ali na kraju, Björnsson i njegovi ljudi ipak su izrezali mermerne kvadrate dimenzija šest sa šest centimetara, zalijepivši ih samljevenim mramornim prahom i prozirnim ljepilom.
Što se tiče filmskih kamera, kada je Fišer napustio salu, Islanđani i Kramer odlučili su da potraže kompromis iza njegovih leđa: malo će pomjeriti kamere i ukloniti jedan red stolica. Krammer je potom pregledao svoje bilješke da provjeri ima li njegov štićenik još kakvih primjedbi. „Sve sam pažljivo provjerio“, rekao je. „Koliko ja vidim, ostao je još samo jedan problem — vazduh.“
Šest minuta nakon zakazanog početka prve partije, uz aplauz prisutnih, Fišer se pojavio. Prvenstvo je počelo — i to partijom koja je zapanjila velemajstore.
Spaski je igrao otvaranje i sredinu partije izuzetno oprezno, pa su prva dva sata protekla mirno. Dame su razmijenjene u 11. potezu, po par konja u 16, lovci u 18, topovi u 19, preostali topovi u 23, a preostali konji u 28. potezu. Sa obe strane ostalo je po šest pješaka i po jedan lovac. U toj beživotnoj, uravnoteženoj poziciji, većina šahista bi odmah predložila remi. Nije bilo ni trunke nade za pobjedu. Izgledalo je kao da se ta pozicija ne može pokrenuti. Fišer je imao dovoljno vremena za razmišljanje — po satu, Spaski ga je čak i nadmašivao.
I tada, u 29. potezu, Fišer je učinio nezamislivo. Uzeo je crnog lovca u desnu ruku, ljuljao ga između palca, kažiprsta i srednjeg prsta, odbacio protivničkog pješaka na a2 i postavio svog lovca na njegovo mjesto.
Nevjerovatno!
Neshvatljivo! Odigravši lovcem na h2, Fišer je upao u standardnu zamku. Na prvi pogled, nezaštićeni bijeli pješak djeluje kao laka meta za crnog lovca. Međutim, ubrzo postaje jasno da u tom slučaju susjedni bijeli pješak jednostavno napreduje za jedno polje, ostavljajući crnog lovca bespomoćnim. Bijeli ga lako uzima. Čak i prosječan klupski igrač to instinktivno prepoznaje.
Novine su izvještavale da se u tom trenutku salom prolomio uzdah zaprepašćenja. Fišer je bio šahovska mašina koja ne pravi greške. To je bio dio njegove aure, dio legende o „Bobiju Fišeru“, ključ njegove dominacije. Spaski, koji je godinama uvježbavao da ne reaguje emocionalno, u tom trenutku se neprimjetno trgnuo. Komentatori meča takođe su bili šokirani. „Kada je Bobi odigrao taj potez“, pisao je Garri Golombek, „nisam mogao da vjerujem svojim očima. Do tada je igrao tako pametno i zrelo da sam u prvi mah pomislio da sam previdio neki detalj. Ali koliko god da sam proučavao poziciju, nisam uspijevao da pronađem rješenje.“
Ni Robert Birn ni Ivo Nej, koji su analizirali partiju u svojoj knjizi o meču, nisu mogli da shvate zašto je taj potez odigran: „Takav potez je velika greška.“ Britanski šahista i pisac K. Aleksander dolazi do sličnog zaključka: „Nevjerovatno. Igrajući tako pažljivo i oprezno, Fišer je postigao očigledno remi poziciju... a sada pravi propust dostojan početnika.“ Stručnjak američkog 13. TV kanala izrazio je mišljenje da je taj potez vjerovatno jedan od najapsurdnijih u čitavoj istoriji šaha, dok je Los Angeles Times smatrao da se može objasniti „rijetkim previdom američkog genija“.
U Moskvi, dopisnik centralnog sovjetskog lista Izvestija Jurij Ponomarenko kao izvor poteza naveo je pohlepu. Bondarevski ga je okarakterisao kao „sjajan primjer za razbijanje mita o elektronskim šahovskim mašinama“. Nova nada sovjetskog šaha, 21-godišnji Anatolij Karpov, iznio je psihološku teoriju koja uključuje oba igrača. Spaski se pribojavao Amerikanca i morao je sebi da dokaže da „može uvijek iznuditi remi s bijelima, kad to zaželi“. Uvrijeđeni Fišer pokušao je da dokaže suprotno: „U izjednačenoj poziciji žrtvovao je figuru, napravio grešku — i izgubio.“
Godinama kasnije, u iscrpnoj analizi na dvadeset strana, britanski velemajstor Džonatan Spilman došao je do zaključka da bi čak i nakon što je Fišer uzeo pješaka na polju „h“, pažljiva igra mogla dovesti do remija. Fišer je, sasvim moguće, to intuitivno shvatao. Ali objašnjenje vjerovatno nije bilo tako jednostavno. Kada se prihvati takav kompromis, uočavaju se samo negativne strane — pozicija ne nudi nikakve šanse za pobjedu. U najboljem slučaju, uz krajnje preciznu igru, došlo bi se do istog rezultata — remija, kojeg je mogao postići bez ikakvog truda, samo da ga je zatražio.
Partija je prekinuta poslije pet sati igre, a Fišerove figure bile su u potpunom, beznadežnom haosu. Samo je New York Times pokazao nešto razumijevanja: „Čak i ako je Fišer izgubio prvu partiju, zaslužio je poštovanje šahista jer je izazvao Spaskog i odbacio siguran remi u ime napada, pa makar i beznadežnog.“
Godine 1992, kada su se Fišer i Spaski ponovo susreli, jedan novinar, i dalje zaintrigiran potezom starim dvadeset godina, upitao je Amerikanca da li je na taj način pokušao da poveća šanse za pobjedu, zakomplikovavši remi poziciju. „U principu, to je tačno. Da“, odgovorio je Fišer.
Međutim, tada je Fišer dao drugo objašnjenje, rekavši Lombardiju da je reagovao prebrzo jer su ga ometale filmske kamere. Nedugo nakon prvog poteza, bijesno se obratio Šmidu zbog buke koja je dolazila iz kula s kamerama, a tokom duge partije nekoliko puta je ponovio svoju žalbu. Kule koje je napravio Čester Foks nikome nisu bile simpatične; ta ružna izmišljotina služila je za sakrivanje filmskih kamera i snimatelja. Bile su obavijene crnim grubim platnom, pod kojim se čovjek osjećao kao u sauni. U pokušaju da riješe problem, dvije kule su uklonjene iz sale. Treća je ostala na zadnjem dijelu bine, usmjerena ka šahovskom stolu.
Viktor Ivonin je stigao prvog dana meča i odmah se zaputio u salu, sa zadovoljstvom pokušavajući da predvidi poteze (u svoj notes je zabilježio da je u 35. potezu, kada je Spaski uzeo Fišerovog lovca, Amerikanac napustio binu „sa pantalonama koje su visile ispod stomaka“). Uprkos intelektualnom ushićenju, imao je i razloga za zabrinutost. Uočio je nekoliko propusta i odstupanja u organizaciji meča. Prvo što je upadalo u oči bilo je luksuzno crno Fišerovo sjedište u fotelji. U sovjetskoj ambasadi su rekli da ih to uznemirava, iako nisu objasnili zašto. Ivonin je pretpostavio da je razlog Fišerov običaj da se neprestano okreće i ljulja, što odvlači svjetskom šampionu pažnju tokom razmišljanja. Stolica Spaskog, nasuprot tome, bila je običan kancelarijski model — čvrsta, uspravna, sa naslonima za ruke.
Zabrinulo ga je i to što su, dok je Spaski zapisivao svoj sljedeći potez, njegove radnje bile snimane i prikazane na velikom ekranu koji je visio na zadnjem dijelu bine (ako bi se partija prekidala, igrač je morao zapisati svoj sljedeći potez i zapečatiti ga u kovertu). Ivonin je kasnije rekao Spaskom da je vidio kako je zapisao potez — pješak uzima pješaka — i upozorio ga da ubuduće sakriva zapise poteza od kamere.
Tokom večere vladala je dobra atmosfera. Pobjeda sljedećeg dana izgledala je kao gotova stvar. Ivonin je citirao Spaskom riječi prvog kosmonauta Jurija Gagarina: „Počesmo!“, misleći na uspješan start. U nekom trenutku, Spaskog je pozvao Lotar Šmid. Je li sve u redu? „Da“, odgovorio je Spaski, „sve je odlično“. Šmid je rekao da Fišeru opet nešto smeta, ali da još ne zna šta tačno.
Kao što su eksperti i predviđali, sledećeg dana Fišer se brzo predao; borio se svega 16 poteza. Drugi igrač u sličnoj situaciji vjerovatno ne bi išao tako daleko. Geler je primijetio da, ako je Fišer toliko sitničav — ne predaje se ni kada je poraz očigledan — onda nije toliko jak koliko se čini. Sovjetski tim nije uspijevao da shvati prirodu Amerikanca: on se nikada ne predaje dok god postoji makar i najslabiji tračak nade.
Spaski se nije zavaravao svojom pobjedom, nazvavši Fišerovu grešku „poklonom Sportskom komitetu“. Kada su se on i Fišer razilazili na pauzu, Fišer mu se obratio na ruskom: „Do sutra.“ Rus je u tome vidio znak američke postojanosti: predstoji bitka, a sve ovo je bila samo sitna čarka pred budući rat.
Kada je došao na doigravanje odložene prve partije, Fišer je djelovao zadovoljno. Međutim, nakon 35 minuta i tri odigrana poteza, zavalio se u svoju fotelju i ugledao jedinu preostalu filmsku kameru. Razjareno je izletio s bine tražeći glavnog sudiju. Šmidu je, sipajući mu pljuvačku u lice, bijesno predbacivao što je lagao kada je rekao da su kamere uklonjene. Dok se kamera ne ukloni, on neće igrati. Slomljen žestinom izazivača, Šmid je popustio i naredio da se kamera ukloni. Kamere, snimatelji i producent Čester Foks postali su meta Fišerove naročite bijesne kampanje.
Foks je već bio nepopularna figura s kojom niko nije želio da ima posla. Islandski snimatelji nisu ga smatrali profesionalcem, a sam njegov pristup ocijenili su kao smiješan — trošio je kilometre filmske trake na statičnu scenu, dok se prava radnja, a time i zarada, odvijala van šahovske sale (uobičajeno je da snimatelji režisera doživljavaju kao smiješnog neznalicu koji rasipa njihov talenat i vrijeme na gluposti). Kulturne razlike takođe su igrale ulogu. Foks je bio Njujorčanin do srži. Islanđanin Gisli Gestson, tada tridesetjednogodišnjak, koji je Foksu obezbijedio ekipu i opremu, bio je protiv njega:
Bio je čudan tip — tipičan njujorški Jevrejin. Nisam mu vjerovao, jer sam brzo shvatio da obećava više nego što može da ispuni. Bio je previše bučan, i on i njegovi saradnici imali su neko čudno mišljenje o Islandu. Žalili su se da je ovdje sve previše primitivno. Vjerovatno su očekivali da će ovdje naći drugi Menhetn.
Gestson nije mnogo saosjećao s Foksovim problemima s kamerama:
Tvrdio je da nema obećani pristup, ali je imao pristup drugim stvarima koje su mogle donijeti dobar prihod. U to vrijeme, to je bio najvažniji događaj na svijetu. Mislim da je gubitak u šahovskoj sali mogao da se nadoknadi snimanjima van nje.
U stvari, Foks je bio u pravu. Ako bi se izbacile dužine i ponavljanja, film sastavljen samo od poteza mogao bi da se prodaje i dan-danas. Gestson je bio pod ogromnim pritiskom, i to djelimično objašnjava njegovo odbijanje Foksa. Islandska filmska industrija bila je veoma mala, a snimatelji su zarađivali za život sarađujući s dvije najveće britanske filmske agencije. One su zahtijevale da Gestson snima meč za njih, ali je on na kraju uskraćivao pristup svojim uobičajenim klijentima.
Islandska šahovska federacija našla se pred dilemom. Imala je potpisan ugovor sa Foksom, ali sada se on nalazio u sukobu s predstavnicima Fišera — istim onim ljudima koji su ga ranije preporučili. Torarinson se prisjeća da su, iako su upravo Amerikanci insistirali da se ekskluzivna prava dodijele Foksu, „kada su počeli problemi, došli i rekli: ‘Morate raskinuti ugovor sa Česterom Foksom.’ Na to sam odgovorio: ‘Kod nas se to ne radi tako. Ovdje, ako se nešto dogovori, toga se i pridržavamo.’”
Kao i Gestsson, Torarinsson je bio zatečen „jevrejstvom“ Njujorčanina (broj Jevreja na Islandu je zanemarljiv: u prošlosti su se povremeno pojavljivali trgovci i trgovci-putnici, a islandska riječ za Jevreje, gyoingur, značila je „lukav“ ili „podmukao“). „Foks je bio Jevrejin, i oko njega su takođe bili Jevreji“, primjećuje Torarinsson. „Djelovao je kao prost momak, ali niko ga nije podržavao, i na kraju je ostao sam.“ U sukobu između Fišera i Foksa prednost se davala onom rješenju koje je omogućavalo nastavak meča.
U svakom slučaju, sa pravne tačke gledišta, situacija nije bila jasna. Foks je smatrao da mu je Islandska šahovska federacija prodala prava na snimanje. Snimanje filmova i video-materijala bilo je dozvoljeno pravilima meča i činilo je značajan dio njegovog budžeta. Ali pravila su takođe propisivala da igrači imaju pravo da se žale na bilo kakve smetnje, a Fišer se požalio da ga kamere ometaju.
Amsterdamski sporazum imao je svojih slabih tačaka, ali Edmonson je učinio sve da predvidi sve moguće Fišerove zahtjeve. Kada je Šmid prišao Maršalu nakon prve partije i pružio mu kopiju amsterdamskog sporazuma, Maršal je demonstrirao pristup koji mu je donosio uspjeh i bogatstvo u pravnim bitkama Njujorka: „Bacio sam je na pod i rekao: 'Ovo je napisano na engleskom: ne citirajte pravila koja ne možete da pročitate'.“ U nastavku Maršal sa zakašnjenjem dodaje: „Pošto su pravila ovdje očigledno podržavala Bobijev stav, njegova žalba bila je potpuno opravdana.“
Preko Maršala, Fišer traži da Islandska šahovska federacija prepravi dokument i njemu dodijeli potpunu kontrolu nad snimanjem. Smatrajući da se takva prednost ne može dati samo jednom igraču, federacija odgovara — odbijanjem. Odigrana je tek jedna partija, a meč je ponovo zapao u ćorsokak. Foks i dalje ima prava. Šmid i Torarinson moraju garantovati da će se meč nastaviti. Fišer je bijesan. Iza zidova otkriven je prostor gdje se kamere mogu postaviti i odakle se može snimati. Problem riješen? Čim je saznao da su kamere još uvijek tu, Fišer odbija da izađe na drugu partiju.
Partija je zakazana za četvrtak, 13. jul, u pet sati popodne. Šmid tačno na vrijeme pokreće satove. Peto pravilo glasi: „Ako se igrač ne pojavi u roku od jednog sata, partiju gubi službeno.“ Put između dvorane i Fišerovog hotela je prazan. Policijski automobil s upaljenim motorom spreman je da u svakom trenutku preveze izazivača do sale. Na svim semaforima je zeleno svjetlo. Endrju Dejvis zove iz Njujorka Ričarda Štajna, jednog od advokata Čestera Foksa, i predlaže da se kamere uklone samo za ovu partiju, obećavajući da će se kasnije sve srediti. Štajn prima poziv u pola šest, kada Fišeru još uvijek ostaje vremena, i odmah pristaje. Preko direktne linije, koja je uspostavljena između Fišerove sobe i igraonice, zove Lombardija. Torarinson naređuje da se kamere uklone. Fišer dodaje novi uslov: želi da se sat na njegovoj strani resetuje. Već uvrijeđen Fišerovim ponašanjem, a sada i potpuno razljućen, Šmid odbija. Pravila su pravila. On pokazuje poštovanje prema Spaskom, koji već čeka četrdeset minuta.
Protiv svoje volje, smatrajući sve što se dešava „vulgarnim“, velemajstor Olafson po nalogu Islandske šahovske federacije ulazi u igru. Za nekoliko minuta dolazi u hotel „Loftleidir“ sa zadatkom da posreduje, ali ga dočekuje nova bujica grubih riječi. Nakon što je prethodno ignorisao islandskog velemajstora u Keflaviku, Fišer sada „snižava kriterijume“ i pristaje da razgovara s njim. Neprestano govori da je Islandska šahovska federacija — komunistička ispostava. Olafson zove Šmida: jedina nada je da Spaski pristane da se Fišerov sat resetuje. Šmid odbija: „Moraju postojati neki limiti.“ Nastupa jedan od najgorih trenutaka u njegovom životu: tačno u šest sati izlazi na scenu i proglašava da je Spaski pobijedio. Te noći se budi u suzama: „Mislio sam da sam svojom odlukom uništio genija.“ Spaski sada vodi sa 2:0. Čini se da će Fišeru biti nevjerovatno teško da se vrati, jer je šampionu potrebno samo dvanaest poena iz dvadeset četiri partije da odbrani titulu. Washington Post izvještava da Amerikanci živo raspravljaju o „sramotnom ponašanju“ Fišera. Neki se čak izvinjavaju Islanđanima u ime Sjedinjenih Američkih Država.
Počinje novi krug kriznih pregovora. Ostavivši sve iza sebe, Endrju Dejvis dolijeće iz Njujorka kako bi osporio Šmidovu odluku. Prema njegovim riječima, protest se temelji na garanciji koju je dao Island, da će sva televizijska oprema biti „nevidljiva i bešumna“. Tražeći rješenje za svog klijenta Čestera Foksa, Štajn pokušava da umiri Fišera. Piše mu: „Mogu samo da izrazim svoje divljenje vašem titanskom trudu, zahvaljujući kojem će šah u očima američke javnosti dobiti mjesto koje mu s pravom pripada. Kao narodni heroj Amerikanaca, trebalo bi da dozvolite milionima svojih sunarodnika da na televiziji vide vašu igru.“ Štajn ukazuje na Foksova ulaganja i napominje da čitava finansijska konstrukcija Islandske šahovske federacije zavisi od prihoda od video i filmskog snimanja. Međutim, to je imalo isti efekat kao da je pismo zapečatio u bocu i bacio je u čuvenu islandsku Plavu lagunu.
U međuvremenu, mučen grižom savjesti, Šmid pokušava da se sastane s Fišerom i razgovara o situaciji. Obavještava meč-komitet, koji će se uskoro suočiti s neizbježnim protestom Amerikanaca, da je spreman da promijeni svoju odluku. Nakon što je primio Kramerovo pismo, traži od Daraha da sastavi zvaničnu žalbu, koju je prema pravilima meča potrebno podnijeti do ponoći — krajnjeg roka (šest sati nakon dodjele kazne). Prema Darahovim riječima, Šmid dolazi u Fišerovu sobu neposredno pred istekom roka, nadajući se da će dobiti pismo. Pokazuju mu stranice ispisane rukom; on zaključuje da se pismo može smatrati pravovremeno dostavljenim ako ga dodirne, što i čini, a zatim ga ostavlja da se tekst otkuca.
Zašto glavni sudija pokazuje toliku brigu za američkog pretendenta? „Pokušavao sam da dam Bobiju šansu. Moram biti pošten prema obojici igrača. Bobi je neobičan. Nije protestovao radi samog protesta. On je vjerovao da je u pravu, čak i kad nije bio. Znao sam da s Bobijem nije lako, ali on nije loš čovjek. Morali smo spasiti meč.“
Šmid je još bio u pidžami, iako se već uspio počešljati, kad mu je Fišer lično dostavio pismo. Naglo ustajući, arbitar se slučajno udario glavom o lampu koja je visila iznad klub-stolića. Prema Darahovim riječima, „Bobi se iskezio“ na Šmidovu nezgrapnost. U pismu Fišer tvrdi da su kamere trebalo da budu tihe i neprimjetne, ali „ništa nije moglo biti dalje od istine... Neotesani likovi koji sebe nazivaju profesionalnim snimateljima pokazali su se kao grubi, drski prevaranti. Ono što je zaista bilo nevidljivo i tiho, bila je poštenost organizatora. Nikada nisam pravio kompromise u vezi s uslovima igre, koji su osnova mog umijeća i mog poziva. Stiče se utisak da su organizatori namjerno pokušavali da me iznerviraju i destabilizuju svojim povlađivanjem [snimateljskoj] ekipi i puzanjem pred njom.“ Spaski je na to samo odmahnuo rukom: „Pismo o svemu, samo ne o šahu.“
Iste večeri, u petak 14. jula, sastaje se meč-komitet. Prisutni su jedan Amerikanac — Kramer, jedan Rus — Krogijus, i dvojica Islanđana — pomoćnik arbitra Gudmundur Arnlaugson, te član Islandske šahovske federacije i predsjednik meč-komiteta ispred FIDE-a, Baldur Mjeler, islandski ministar pravde.
Prije nego što se pređe na hitna pitanja, prvo se pokreće ono proceduralno: da li je Fišerovo obraćanje stiglo na vrijeme? Šmid iznosi činjenice. Prošle večeri u 20:40 primio je pismo od Kramera, koji je objasnio da to nije zvaničan protest: zvaničan će uslijediti kasnije. U 23:50 Fišer je pozvao Šmida u svoju sobu i pokazao mu nacrt. U jedan iza ponoći Šmid je otišao kod Rusa u hotel „Saga“ i prenio da je protest podnijet, ali da tekst još nije spreman. Oni su dali do znanja da neće prihvatiti Kramerovo pismo: Fišer ga nije potpisao, iako je prema pravilima to bio dužan. Zvanični protest, ispravno potpisan, dostavljen je u osam ujutro.
Zatim stupa Dejvis. On pokušava da ubijedi komitet da je pisani protest samo formalnost; da se mora raspravljati o suštini problema. Šmid nije trebalo da pokrene sat, jer je Fišer ranije protestovao zbog prisustva televizijskih kamera u sali. One nisu uklonjene. Uslovi nisu ispunjeni. Ergo, Fišer nije zakasnio.
Na to Geler iznosi kontraargument. Pravila kažu da igrači moraju dolaziti na partiju na vrijeme. Sada, kad je meč u punom jeku, kasno je protestovati protiv opštih uslova — žalbe mogu biti samo povodom pojedinačnih partija i moraju se podnositi tokom same partije.
Šmid ćuti, jer je upravo njegovo suđenje to koje izaziva tolika pitanja. Istog dana, Arnlaugson na pres-konferenciji saopštava odluku komiteta. Protest je prihvaćen, ali se Šmidova odluka da pokrene sat ne dovodi u pitanje. Pitanje kamera biće kasnije razmotreno s učesnicima.
Fišerov poraz ostaje na snazi.
Sad se sve okreće naglavačke: ovog puta, umjesto da se brinu hoće li Fišer doći, svi se pitaju hoće li otići. Lombardi, Kramer i Maršal — posljednji iz Njujorka — žure da dostave telegrama od američkih obožavalaca koji mole Fišera da ostane. Ali u isto vrijeme jednako mnogo ljudi, po sopstvenoj volji, šalje poruke sa osudom.
U toku ovih događaja Henri Kisindžer boravi poslovno u Kaliforniji, zabavljajući sovjetskog ambasadora Anatolija Dobrinjina u Kasa-Pasifiku, na plaži San Klemente, u zapadnoj Bijeloj kući Ričarda Niksona. Dobrinjinu je ukazana čast i data prilika da vodi duge razgovore u neformalnoj atmosferi s predsjednikovim savjetnikom za nacionalnu bezbjednost o sovjetsko-američkim odnosima. Sunčaju se na plaži; Kisindžer vodi ambasadora i njegovu ženu u Holivud da se sretnu sa zvijezdama. Ne pominje se jesu li sreli braću Marks, iako Hičkok predlaže da se u Kremlju snimi triler. „Vrijeme još nije došlo“, reče usporeno Dobrinjin. U nekom trenutku, Kisindžeru javljaju da mora da nađe vremena da pozove Rejkjavik, broj 22322, hotel „Loftleidir“.
Glavni kamerman Foksa, Gisli Gestson, priča da se nalazio u Fišerovoj sobi kada je zazvonio telefon: „To je bio najčudniji poziv koji sam ikad čuo. Henri Kisindžer mu se obratio kao trener: ‘Vi ste naš čovjek u borbi protiv komunista’. Prosto nevjerovatno.“ I zaista jeste. Imajući u vidu da je čitav problem izazvala Fišerova srdžba usmjerena prema snimateljima, biti pušten pored Fišeru i čuti kako mu se obraća desna ruka predsjednika SAD-a, predstavljalo je pravu senzaciju meča.
Fišer se ipak nije predomislio, i meč se ponovo pretvara u burlesku u stilu braće Marks. Scene rezervisanja karata, planovi da se Fišer zadrži u Rejkjaviku kako bi se spriječio njegov bijeg, i otkazani odlasci na aerodrom. Maršal se prisjeća:
— Uglavnom smo komunicirali putem telexa. Ali jedan momak nas je povremeno uspijevao dobiti telefonom. Stizale su nam vijesti da Fišer rezerviše karte za razne letove: za Njujork, za Grenland — zapravo, gotovo svaki let iz Rejkjavika imao je njegovo ime na listi putnika. Dobili bismo od Islanđanina te šaljive poruke o Fišeru koji traži kartu, a onda bi Kramer išao na aerodrom da ga odgovori. Tako su se te trke i nastavljale.
Fišer privlači gotovo sveopštu pažnju. U štampi komentari o njemu nisu baš blistavi. Washington Post izražava zabrinutost što je „Fišer zgrozio milione šahovskih zaljubljenika širom svijeta“. Sve nade su se, pišu, „pretvorile u pepeo, a Bobi Fišer je bio onaj koji je zapalio šibicu“. Dopisnik France-Pressea navodi da je Amerikanac „prešao sve granice pristojnog ponašanja“.
Naslovne strane islandskih novina obradovale su svoje čitaoce fotografijama pristojnog i naizgled bezbrižnog svjetskog šampiona, koji šeta, peca losose ili igra tenis. To uvjerava organizatore da sve napore mogu usmjeriti na to da Fišer ne sruši meč, dok šampionu preostaje jedino da čeka odluku izazivača. Teško je zaboraviti da je takav pristup posljedica i Hladnog rata. Zapad protiv Istoka, „mi“ protiv „njih“ — sve to utiče na tok događaja. Da on nije jedan od „njih“, trebalo bi da dokaže poraz Spaskog.
Glava 13 Krvavo u zadnjoj sobi
Spaski je bio džentlmen. Džentlmen može da pobijedi dame, ali džentlmen gubi u šahu. Viktor Korčnoj
Kakav god utisak ostavljali mediji, šampion je bio duboko uznemiren. Nije želio da zadrži titulu bez borbe. Da bi ga umirio nakon dobijanja poena kontumacijom, Ivonin ga je odveo u dugu šetnju. Ništa nije išlo kako treba. Spaski je težio borbi, estetskom stvaralaštvu za tablom. "Bio sam veoma strpljiv s Fišerom, ali njega je nemoguće razumjeti", rekao je. "A organizatori mu stalno izlaze u susret. Sjećate se kad su rekli: 'Bobi Fišer se loše osjeća i nalazi se u bolnici...'" Ivonin je posmatrao izraz lica Spaskog dok je čekao Fišera na sljedeću partiju. Do kraja prvog sata, zamjenik ministra sporta iskreno je priželjkivao da se Fišer i ne pojavi, jer mu je šampion djelovao iscrpljeno i utučen. Neizvjesnost prethodnih dana vratila se, ali sada u još većoj mjeri. Spaski je dobio poen, ali to je bila Pirova pobjeda. Ivonin je primijetio da Spaski o Fišeru govori kao opsjednut. Ministar je to smatrao zabrinjavajućim. Osjetljivi Spaski nije uspijevao da se prebaci na druge, mirnije teme. U četiri popodne, nakon što je kazneni poen potvrđen, islandski zvaničnici, Šmid, Baldur Mjeler, predstavnici obe strane, Foks, snimatelji, nekoliko novinara i diplomata sastali su se u sali kako bi preispitali uslove i provjerili kamere. Niko nije imao nikakvih primjedbi. Islandski glavni stručnjak za zvuk Kurt Baldurson sproveo je zvaničnu provjeru nivoa buke koju proizvode kamere. Radilo se o najnovijim američkim modelima sa ugrađenom izolacijom, koje nisu proizvodile nikakav šum tokom snimanja. Baldurson nije bio plaćen za posao, ali mu je dozvoljeno da besplatno prisustvuje preostalim partijama. Za eksperiment je donio najnoviji mjerač buke. "Uređaj nije registrovao ništa što bi ljudsko uvo moglo da čuje", izjavio je, "tako da je ili Fišer imao izuzetan sluh, ili je sve to bio dio njegove igre." Nivo buke sa isključenim kamerama iznosio je 55 decibela i ostajao je isti i kada su radile. Baldurson je sastavio izvještaj, koji je Fišer kategorički odbacio. Kamere su potom premještene iza zida, s objektivima usmjerenim kroz mala prozorčića. Po Ivoninovom mišljenju, bilo ih je nemoguće primijetiti.
Grupi se pridružio američki milioner Isak Turover. Odigrao je partiju sa Ivoninom na zvaničnoj tabli meča. Sovjetski političar iskoristio je priliku da pregleda Fišerovu stolicu, trudeći se svom snagom da to niko ne primijeti. Neko se našalio da bi ta njihova partija mogla biti i posljednja. Turover je rekao da će, ako se Fišeru ne vrati poen, meč zaista biti završen. Kada je jedan islandski novinar upitao Ivonina šta misli o tome, ovaj je odgovorio da sovjetska strana nije prekršila pravila, ne namjerava da ih krši i neće dozvoliti nikome da ih krši.
Sljedećeg dana Eve je telegramom iz Amsterdama obavijestio o stavu FIDE: ako se Fišer ne pojavi na trećoj partiji, ponovo će biti kažnjen. A ako ne dođe na četvrtu, meč će se proglasiti završenim, a titula šampiona ostaje Spaskom. To je omogućilo Šmidu da se više ne pribojava mogućnosti da sjedi na sceni, iz partije u partiju pokreće satove, uzaludno čeka Fišera i izriče kazne sve dok Spaski ne osvoji potrebnih dvanaest poena za pobjedu.
Međutim, ako su organizatori meča mislili da je tema kaznenog poena ostala u prošlosti, prevarili su se. Pretendent je poštovao šabat i isključio telefon (činjenica da Fišer ne može igrati od petka uveče do zalaska sunca u subotu iznenadila je Islanđane, budući da u julu sunce gotovo i ne zalazi i gotovo nikad nije mrak; Fišer je riješio tu teološku dilemu tako što je proizvoljno odabrao vrijeme). Njegova prava branio je Maršal, koji je iz Njujorka stigao u subotu, 15. jula: sručio se poput vihora, zamijenio Dejvisa i žestoko insistirao na ponovnoj žalbi. Odluka komiteta nije konačna — uvijek se može izmijeniti ili odložiti u svjetlu novih okolnosti, tvrdio je Maršal. Nastavio je da se prepire. Komitet ga je slušao do tri ujutro. A zatim je potvrdio prvobitnu odluku, proglasivši da uslovi u sali odgovaraju pravilima meča.
Na kraju su ipak stigle i dobre vijesti. Iako je Fišer rezervisao kartu za još jedan let za Njujork, ipak su ga uspjeli ubijediti da ostane. Možda je to učinio Maršal, jednostavno ga optuživši za kukavičluk. A možda mršava sijedokosa udovica Lina Grumet, koja mu je zamijenila majku i s kojom je večerao po završetku šabata.
Fišerova odluka da ostane značila je da će se meč nastaviti pod pritiskom: treću partiju igraće samo u maloj sobi u zadnjem dijelu bine i bez kamera. Lotar Šmid je morao pronaći rješenje. Ali kakvo logično objašnjenje mogu organizatori dati za promjenu mjesta igre, kada su žalbeni komitet, tonski inženjer i publika utvrdili da je sve u skladu s pravilima?
Pokušao je da ubijedi Fišera. „Rekao sam: ‘Hajde da počnemo u glavnoj sali. Ako buka bude smetala, preći ćemo u zadnju sobu.’ To nije bilo dovoljno.” Maršalovo ponašanje, kaže Šmid, bilo je apsurdno. Ako u sali nema smetnji, obećao je Maršal Šmidu, on će ih sam stvoriti: „Ako vi, gospodine Šmid, ne premjestite treću partiju u zadnju sobu, ja ću izaći na binu s velikim čekićem i razbiti sto.” Rekao sam: „Pa dobro, u tom slučaju moram razmisliti.”
Svijet se okrenuo naglavačke. Normalan odgovor Maršalu trebao je da bude: „Onda ćete biti uhapšeni zbog nanošenja štete, a mi ćemo uzeti drugu tablu.” Umjesto toga, Šmid je otišao kod šampiona. „Pitao sam Borisa da li mu smeta da se treća partija odigra u zasebnoj sobi. On je rekao: ‘Molim.’”
Sovjetski tim niko nije pitao. Spaski je dao pristanak bez konsultacija sa sekundantima i Viktorom Ivoninom. Oni su saznali za promjene tek kada su sjeli na svoja mjesta u sali. Ivonin i sovjetski šahovski televizijski i radijski komentator Naum Dimarski razmijenili su uzbuđene primjedbe.
Spaski se ponašao kao pravi sportista, reći će kasnije Šmid. Danas više nije toliko velikodušan: „Naravno da je Spaski vodio. Imao je razloge da pristane na premještanje partije iz sale kako bi se Bobi vratio. Zato je bilo lako s njim, i spremno je pristao.” Dok su Šmid i Torarinson očajnički pokušavali da spase meč — jedan zbog Fišera, drugi da bi sačuvao sopstveni ugled, svu pripremu i novac uložen u šampionat, da ne pominjemo svoju političku karijeru — sovjetski šampion se pretvorio u „pravog sportistu”, ili, tačnije, u piona. Amerikanci su kršili pravila, a IŠF (Islandska šahovska federacija) je s njima ušla u tajni dogovor. Za Island je nastavak meča bio pitanje života — previše toga je bilo u igri. Velika zemlja ne bi marila za Fišerov nepredvidiv karakter i agresivne manire njegovih pravnika: „To je njegov poraz, ne naš.” Island to sebi nije mogao da dozvoli — i Amerikanci su to znali.
Za Spaskog, kao i za Šmida, najgore je tek dolazilo. Tablu su premjestili u neuglednu praznu prostoriju iza bine, gdje se inače igrao stoni tenis. Bila je mala, otprilike 75 sa 30 stopa, sa zakošenim plafonom. S jedne strane su se nalazili prozori koji su gledali na travnjak uz glavnu cestu. Čuo se šum prolaznih automobila i povici djece koja su se veselila.
Spaski je stigao na vrijeme i već sjedio za tablom. Šmid je otvorio prozor; Spaski se zabrinuto osvrtao tražeći Fišera. Protivnik se pojavio i odmah planuo. Organizatori su postavili televizijsku kameru, obmotanu ćebadima, kako bi prenosili partiju okupljenoj publici od hiljadu ljudi u sali, kao i novinarima i komentatorima u pres-centru. „Nikakve kamere!“ — urlao je Fišer na Šmida. Potom je počeo da provjerava čitavu prostoriju, paleći i gaseći svjetla. Kada mu je Šmid rekao da to smeta Spaskom, Fišer je povikao na njega da ućuti.
Spaski je problijedio i ustao. Šmid se prisjeća: „Kad je Bobi ponovo počeo da negoduje, Boris se potpuno iznervirao i rekao: ‘Ako ne prekinete tu raspravu, vratiću se u salu i zahtijevati da se partija tamo igra.’“ Izazivač se tada obrušio na svjetskog šampiona, i Šmid je u panici molio Spaskog da nastavi igru: „Borise, dali ste obećanje.“ Onda se okrenuo ka Fišeru: „Bobi, molim te, imaj razumijevanja.“ „Osjećao sam da je to jedina šansa da ih okupim zajedno“, objašnjava on danas. „Izgledali su kao dva odrasla dječaka, a ja kao najstariji. Stavih im ruke na ramena i posjedoh ih u stolice. Boris je povukao prvi potez i ja sam pustio sat.“
Tako je, 16. jula 1972. godine, u pet do šest, meč za svjetsko šahovsko prvenstvo konačno zaista započeo.
Šmid se ne kaje zbog svoje netradicionalne taktike: „Mogao sam reći Bobiju: ako se sporiš oko uslova, nisi obavezan ostati u ovoj sobi. Imaš pravo podnijeti novu žalbu. Ali sam pomislio — i najvjerovatnije bi tako i bilo — da će otići i više se nikada neće vratiti. To je bio prelomni trenutak meča.“
Fišer je zaostajao za šampionom dva poena. Nikada ranije nije pobijedio Spaskog i sada je igrao crnim figurama. Ipak, već na početku partije bacio se u žestok napad; konačno je sva pažnja bila usmjerena tamo gdje je i trebalo da bude — na šahovsku tablu. „Bilo je to zapanjujuće!“ — uzviknuo je jedan od svjedoka. Fišerov jedanaesti potez, skakač na h5, bio je pravi šok: s lijeve strane njegova pješačka struktura se raspala, nestao je pion koji je štitio njegovog kralja. Jedan ekspert u Rejkjaviku nazvao je taj potez „apsolutno novim konceptom“; Spaski je proveo pola sata proučavajući poziciju.
Velemajstor Rojben Fajn, psihoanalitičar, smatrao je da potezi poput skakača na h5 objašnjavaju dvostruka osjećanja Fišera prema ženama. Fišer je, tvrdio je on, volio da napada centar protivnika sa bokova. Nakon profesionalne analize zaključio je da Fišerova sklonost ka rubu table predstavlja „najvjerovatnije šahovski ekvivalent bijega, kojim je stalno prijetio“, i da je taj bijeg bio direktno povezan s njegovim odnosom prema ženama.
Drugi velemajstor bio je zapanjen: „Bobi napada kao da se bori za sopstveni život.“ Spaski je gubio. Prilikom prekida partije Fišer je zapisao potez koji je, prema riječima njegovog biografa Frenka Brejdija, izazvao oduševljenje kod izazivača. „Zapečatio sam nokaut! — radovao se glasno, udarajući šakom o dlan. — Smrviću ga! Ha-ha!“
Poslije noćne analize pozicije prekinute partije sa velemajstorom Isakom Boleslavskim, koji je došao na Island u kratku posjetu, Spaski je otvorio kovertirani potez — lovac na d3 — razmislio pet minuta i predao partiju. Šmid se izvinio publici zbog neodigranog spektakla. Ljudi su platili dolar po minutu i vidjeli samo jedan potez. Deset minuta nakon što je Spaski napustio salu, Fišer je utrčao i saznao za svoju pobjedu. Po prvi put u životu pobijedio je Spaskog.
Doigravanje treće partije odigrano je na glavnoj sceni. Veče ranije, Spaski je Šmidu uputio pismo – nezvanični protest koji mu je dostavljen nešto prije ponoći. U njemu je naveo da mu zadnja soba ne odgovara: klima-uređaji rade preglasno, odvlače mu pažnju buka automobila i dječja vriska iza prozora (zanimljivo je da Fišeru djeca nisu smetala). Preostale partije, po pravilima meča, treba da se igraju u sali.
Fišer, ohrabren pobjedom, pristao je da se vrati u salu ako ne bude snimanja. Torarinson je nadgledao ispunjenje tog uslova, čime je doveo Foksa u nezgodan položaj i dao mu povoda da gunđa o zakonitosti takvog postupka. Torarinson je lako donio odluku. „Snimanje nije najvažnije“, rekao je. „Meč je važniji. Ako je to jedini način da se održi, postupićemo tako.“
Povodom pisma Spaskog, organizacioni komitet i predstavnici delegacija sastali su se sljedećeg jutra — nešto kasnije nego što je trebalo — kako bi razgovarali o zakonitosti premještanja partije u zadnju sobu. Golombek, najiskusniji šahovski radnik, rekao je komitetu da se sjeća samo dva slučaja kada su partije premještene zbog problema s prvobitnim prostorom: u mečevima Botvinika sa Smislovom i Botvinika sa Tatom. U oba slučaja, nova lokacija je omogućavala prisustvo publike.
S lijeva nadesno: Efim Geler, Spaski, Fišer i Vilijam Lombardi. Spaski je pomogao da se meč spasi.
Zatim je progovorio Šmid. Rekao je da je Spaski pokazao sportski duh vrijedan divljenja, lako pristavši da se premjesti u zadnju sobu. Za svaki slučaj, glavni sudija je dodao: „Spasio sam meč, ali ne namjeravam ubuduće donositi slične odluke.“
Pohvale Spaskom za njegov sportski duh izazvale su gorke komentare u sovjetskom taboru. Ivonin je u dnevniku zabilježio da je ponašanje pretendenta zadalo šampionu težak udarac. Spaski je rekao da su se njegova uvjerenja o Fišeru poljuljala: „Idealizovao sam Fišera. Treća partija je uništila moj idealizam.“ U Fišeru je nalazio nešto uznemirujuće, ono što je definisao kao „životinjski nagon“.
Uveče se sovjetska delegacija sastala s ambasadorom Astavinom. Svi su se složili da prema Fišeru više ne smije biti nikakve „dobročinstvenosti“ — Amerikanci je sami ne pokazuju. Grupa je smatrala da Amerikanci namjerno šire haos kako bi izbacili Spaskog iz ravnoteže i poremetili mu tok igre, u čemu su i uspjeli.
Kasnije je Anatolij Karpov, govoreći o Fišerovom nepojavljivanju u drugoj partiji, primijetio: „To je bio genijalan potez. Potez skrojen upravo za Spaskog. Potez koji dokazuje da ga je poznavao izvanredno dobro. Da je umjesto Spaskog bio, recimo, Petrosjan, on bi se samo obliznuo, zadovoljno uzimajući besplatni poen.“
Ali nisu samo Sovjeti primijetili koliko su ti događaji bili razorni za šampiona. Brejdi je zapisao da je pobjeda vratila pretendentu osjećaj cjelovitosti — on je pustio krv, i ta struja, kaže Brejdi, „pretvorila se u bujicu energije koja je izvirala iz duha Spaskog“.
Šta je, u krajnjem, pokretalo Fišera? Mnogi posmatrači, uključujući i neke predstavnike sovjetskog šahovskog establišmenta, smatrali su da je on prosto – imao strah od igre. Fišeru je bilo podjednako teško da napusti Island kao što mu je bilo teško i da uopšte dođe tamo. Maršal je vjerovao da je, kada je došlo do odluke, „manje strahovao od same igre, a više od nepoznatog. Ali – da, igre se zaista bojao“.
Islandski velemajstor Fridrik Olafson, prijatelj i poštovalac pretendenta, takođe je smatrao da je motiv njegovog ponašanja bio strah: „Zašto se Bobi nije pojavljivao? Reći ću vam: u njemu je postojalo nešto bolesno. Imao je ogroman strah od poraza.“ Poraz je bio za druge – „Bobi Fišer“ to sebi nije smio da dopusti.
zaustavio rat. Kad čuju: ‘Zaboga, znate da je Nikson opsjednut komunistima. Ne možemo ga kontrolisati kad je u tom stanju, a prst mu je na nuklearnom dugmetu’, onda će Ho Ši Min za dva dana doletjeti u Pariz da nas moli za mir.“ Kada je Nikson naredio bombardovanje Kambodže B-52 avionima, to je djelimično bio signal Sjevernom Vijetnamu da bi ti bombarderi mogli nositi i atomske bombe.
Savjetnik za nacionalnu bezbjednost Henri Kisindžer takođe se sjećao teorije ludaka. Godine 1959. prisustvovao je na dva predavanja Danijela Elsberga pod nazivom „Upotreba ludila u politici“. Ona su istraživala diplomatsku vrijednost ekstremnih prijetnji očigledno nerazumnog lidera. Elsberg je kao primjer naveo Hitlerova nekrvava osvajanja Rajnske oblasti, Austrije i Čehoslovačke. Jedan od preduslova uspjeha u političkoj primjeni ludila, prema Elsbergu, bilo je ograničenje zahtjeva i formulacija tako ekstremne prijetnje da bi sama mogućnost njenog ispunjenja trebalo da ubijedi protivnika da popusti.
Nema sumnje da bi Fišer mogao da osvoji svjetsko prvenstvo u igri „kukavice“ — uvijek je djelovao spreman da uništi sopstvenu karijeru. Postavljajući kao uslov učešća u meču ili turniru princip „sve ili ništa“, davao je sagovornicima do znanja da je svaki zahtjev za njega od beskonačne važnosti i da su njegove prijetnje sasvim stvarne. Imao je čitavu listu finansijskih i karijernih gubitaka koje je pretrpio kad nije uspio da nametne svoje uslove: ako bi organizatori odbili njegove zahtjeve, odbijao bi da igra i napuštao bi turnir — u kojoj god fazi da se nalazio. Nije ulazio u pregovore niti pristajao na kompromise. Prijetnje nisu bile taktika; Fišer je mislio ozbiljno sve što je govorio.
Kao odrasli igrač, Fišer je i dalje djelovao — i zvaničnicima i prijateljima — kao tinejdžer koji sve oko sebe vidi kao igru s nultom sumom. Na među-zonskom turniru na Majorki 1970. britanski šahovski funkcioner Gari Golombek postavio je retoričko pitanje: „Kako su organizatori uspjeli da učine čudo i Fišer odigra čitav turnir od početka do kraja?“ I sam je odgovorio: „Ispunivši sve Fišerove zahtjeve.“
Igra „kukavice“ može donijeti stalne pobjede ako nemate namjeru da skrećete s puta, ali taj put je izuzetno opasan. Prije ili kasnije, igrač će naići na protivnika koji ne zna za njegovu reputaciju, koji misli da su priče o njegovoj bezumnosti pretjerane, koji smatra da je predugo radio po svome i da je vrijeme da se tome suprotstavi nova snaga — ili na nekoga ko je takođe sklon nepromišljenim potezima i riskantnom ponašanju. Tokom jednog turnira, organizator je direktno ukazao na tu opasnost: „Naravno, Bobi je genije. Ali šta ćemo ako budemo imali tri-četiri genija sa sopstvenim fobijama i sličnim zahtjevima?“ Sus je, kao što smo vidjeli, bio jedan od rijetkih slučajeva kada je Fišer otišao predaleko sa svojim zahtjevima.
Opisujući pijanog vozača koji izbacuje volan kroz prozor, Herman Kan objašnjava i drugu moguću opasnost: „Ako to protivnik vidi — pobijedili ste. Ako ne vidi — imate problem.“ Na Fišerovu sreću, njegovi partneri u pregovorima pratili su svaki njegov potez. Više puta je meč sa Spaskim dovodio na ivicu prekida. Provocirao je ne samo Sovjete, već i Islanđane i FIDE, testirajući granice njihovog strpljenja. U gotovo svakom slučaju, popuštali su mu.
Ističući u Rejkjaviku svoje „ludilo“ i iznoseći zahtjeve koji možda nisu bili razumni, ali su ipak bili ostvarivi uz određeni trud, Fišer je dokazao nevjerovatnu efikasnost ne samo kao šahista, već i kao igrač u igri „kukavice“. Uslov uspjeha bio je da prijetnja mora postati ekstremna — a za Islanđane je Fišerova prijetnja da će se povući iz meča bila upravo to.
GLAVA 15 LJUBAV – MRŽNJA
— Što ste pronašli na Islandu? — Što smo pronašli? Gotovo ništa novo... V. H. Oden i Luis Maknis, Pisma s Islanda
Fišer bi naišao na znatno žešći otpor da se meč igrao u nekom velikom gradu, poput Beograda, Amsterdama, Pariza, Moskve ili Njujorka. Neka druga šahovska federacija sasvim sigurno ne bi tako lako popustila pod pritiskom.
Ali za ostrvo na samom rubu Evrope, svjetsko prvenstvo bilo je trenutak slave: ponos, šahovska tradicija, navala turista i svjetske štampe, te zvuk kasa koji je odzvanjao gradom, činili su ovo događajem nacionalnog značaja, neviđenim dotad. Skoro čitavo stanovništvo Islanda bilo je mobilisano — policija, menadžeri hotela i restorana, stanodavci sa slobodnim sobama, tehničari, novinari. Islandske novine su velik dio svojih naslovnih stranica posvećivale šahovskom meču (uz ideološke podjele: konzervativna štampa je podržavala Fišera, centar i ljevica su pokušavali ostati neutralni, dok su radikalna ljevica navijala za Spaskog). Islandska javnost pričala je skoro isključivo o šahu. Po klupama u parku i kafićima, mještani i turisti postavljali su šahovske garniture. U izlozima su visili plakati s likovima oba takmičara. Grad je bio ukrašen dekoracijama u obliku šahovskih figura. Prodavali su se razni suveniri, uključujući razglednice s završnim pozicijama svake partije.
Tokom jula i avgusta Rejkjavik je posjetilo više od petnaest posto svjetskih velemajstora. To su bili tri velemajstora iz sovjetskog i američkog tima, njemački sudija Šmid, te još osam velemajstora koji su ili izvještavali o meču ili su ga jednostavno posmatrali: Olafson, Najdorf, Larsen, Birn, Evans, Gligorić, Dragoljub Janošević i Ljubomir Kavalek.
Nivo angažmana i uloženi trud jasno su pokazivali temeljnu slabost Islanđana u pregovorima. Dobra volja, patriotizam, ljubav prema šahu, predan rad, gostoprimstvo i pridržavanje bontona nisu bili dovoljni. Pošto je čitavo ostrvo bilo uvučeno u događaj, Island nije mogao sebi dozvoliti da rizikuje Fišerov odlazak i prevremeni kraj ovako važnog meča.
Napetost koja je vladala dolazila je i iz činjenice da je zahvaljujući ovom meču Island konačno dospio u međunarodne vijesti — iako je interesovanje stranih novinara bilo prilično usko. Ponašali su se kao grupa provincijskih turista, skupljajući zanimljivosti i anegdote kojima bi zabavili svoje čitaoce: tradicije, krajolik, ljudi, čak i kućni ljubimci. Posebno oduševljenje izazivali su islandski psi: na selu, ako pas laje na nepoznatog prolaznika, vlasnik će biti smatran loše vaspitanim. U Rejkjaviku je od 1924. bilo zabranjeno držanje pasa, a u to vrijeme se već vodila kampanja za ukidanje tog zakona. Udruženje prijatelja pasa prijetilo je da će podnijeti tužbu Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu.
Srećom po dopisnike, Islanđani su bili isuviše dobronamjerni da bi se uvrijedili na goste svoje zemlje, koji su se potpuno posvetili traganju za neobičnim i čudnim. Da, mnoge islandske kuće zaista imaju „vilinske stijene“ ispod kojih, prema predanju, žive vilenjaci, a onoga ko pomjeri takvu stijenu zadesiće nesreća — tijelo će mu se prekriti čirevima. Da, na ostrvu ima vrlo malo drveća, nema gmizavaca, a u julu igrači golfa prvi udarac zadaju u ponoć. Da, pretplatnici u telefonskom imeniku navedeni su po imenu, a taksisti ne primaju bakšiš. Zbog toga što je stanovništvo malobrojno i svi su usko povezani rodbinskim vezama, brakovi unutar porodica ne predstavljaju toliki problem kao u gušće naseljenim zemljama, dok genealoški zapisi omogućavaju ljudima da tragom predaka idu hiljadu godina unazad (danas genetičari upravo na islandskoj populaciji proučavaju zakone nasljeđivanja). Uz sve to, Islanđani se ponose najstarijim parlamentom na svijetu — Altingom. Osim toga, zemlja ima gotovo stoprocentnu pismenost, gotovo nikakvu stopu kriminala i, prema međunarodnim anketama, Islanđani su među narodima najspremnijim da žrtvuju svoj život za drugoga.
U SAD-u je Ričard Milhaus Nikson pokušavao da privede kraju vijetnamski rat i razmatrao svoje spektakularne diplomatske prodore u odnosima s Kinom i Sovjetskim Savezom; istovremeno se, kao vođa slobodnog svijeta, pripremao za novembarske izbore, na kojima se kandidovao za drugi mandat. Poređenje s predsjednikom Islanda bilo je izvor zabave za američku štampu. Doktor Kristjan Eldjarn obavljao je svoju uglavnom formalnu dužnost dijelom i zato što niko drugi na tu funkciju nije pretendovao. Plata je iznosila svega 12 hiljada dolara. Eldjarn je bio arheolog, a glavni hobi mu je bio da putuje po zemlji tragajući za ptičjim gnijezdima i perjem.
Posebno nepovjerenje izazivala je gotovo herojska sposobnost islandskih muškaraca da podnesu alkohol. Najviše su pili žestoka pića, jer je prodaja piva bila zabranjena. Dopisnici su izvještavali kako ugledni građani tokom vikenda teturaju iz barova iza ponoći, gotovo potpuno nesvjesni sebe.
U američkim novinama pojavljivali su se podrugljivi komentari novinara iz velikih gradova o mirnom, tihom islandskom životu, sporom poput partije velemajstora. „Veći dio vremena ovdje se skoro ništa ne dešava“ — tim riječima je započinjalo javljanje Džoa Aleksa Morisa mlađeg za Los Angeles Times; odmah zatim, autor bi dodao da zemlja oživi u julu, kada ugosti kongres skandinavskih zubara. Izražavano je i čuđenje zbog lokalne televizijske stanice, koja je, kao i obično, prekinula emitovanje tokom čitavog jula, usprkos činjenici da se na Islandu odvijao događaj koji je izazvao interesovanje širom svijeta. „Noćni klubovi se nikad ne zatvaraju — zajedljivo je pisao Moris — jer ih, jednostavno, nema.“
Sveopšti miljenik Spaski
Kako su na toliku pažnju reagovali lokalni stanovnici? Uglavnom sa zavidnom blagonaklonošću. Malo-pomalo, navikli su se čak i na Fišera. Prije dolaska u Rejkjavik, Fišer je svečano obećao: „Održaću dobru lekciju tim dosadnim Islanđanima.“ Kad se nije pojavio na drugoj partiji, Islanđani su dobili priliku da uzvrate na takvu „ljubaznost“ — neko iz sale je povikao: „Vratite ga nazad u Sjedinjene Države!“ Islandska štampa bila je neprijateljski nastrojena: jedne novine su Fišerove poteze nazvale „šahovskim skandalom vijeka“, druge su objavile karikaturu na kojoj se vidi njegov hotelski apartman sa natpisom na vratima „Ne uznemiravaj“, a ispod je pisalo: „Izađi i bori se, Bobi Fišere, ili si se uplašio?“ Fišera su zvali „najomraženijim čovjekom u Islandu“.
Sad vole i Fišera. Lijevo je njegov islandski tjelohranitelj „Semi-rok“ Palson
Obično stanovništvo Islanda bilo je povrijeđeno i zbunjeno njegovim ponašanjem. Borba za opstanak na tom neplodnom ostrvu izgradila je kod Islanđana snažan osjećaj odgovornosti jednih prema drugima. Sveštenik Pitur Manuson savjetovao je svojoj pastvi da „okrenu drugi obraz“: „Pozivam one koje je to uvrijedilo... da visoko podignu glavu kad sretnu Fišera na ulici. Upravo to ću i ja učiniti kad vidim tog genijalnog šaljivdžiju.“ Fišerovi beskonačni zahtjevi postali su meta lokalnih duhovitih opaski. U jednoj šali koja je tada kružila Rejkjavikom govorilo se da je Fišerov posljednji zahtjev bio da se zalazak sunca pomjeri tri sata unazad.
A Spaski je u međuvremenu tiho osvajao simpatije. Uvijek ljubazan i diplomatski nastrojen, rado je razgovarao s onima koji su željeli njegov autogram; novinske fotografije prikazivale su ga kako tokom slobodnih dana uživa u islandskoj prirodi. Ubrzo po dolasku, Spaski je otišao na pecanje. Volio je tišinu i, činilo se, nije mnogo mario hoće li uloviti mnogo ili malo lososa. Gdje god bi se pojavio, dočekivali su ga sa stalnom toplinom. Jednom je svratio u prodavnicu sportske opreme da kupi patike, a vlasnik je odbio da mu naplati. Kad je otišao u bioskop, pustili su ga besplatno. Šampion je s pravom mogao pomisliti da je stigao u socijalističku utopiju.
Sprijateljio se sa nekoliko Islanđana, među njima i sa Zigfusom Zigfusonom, potpredsjednikom lokalne ispostave auto-kompanije „Hekla“. Svako veče Spaski bi odlazio u šetnju oko hotela „Saga“, i svako veče bi prolazio pored Zigfusonove kuće na samoj obali, gdje je na stazi stajao „reindžrover“ britanske firme „Leyland“. Jedne večeri Zigfuson je primijetio da se svjetski šampion divi vozilu. Izašao je da ga pozdravi, započeli su razgovor, i ubrzo su postali prijatelji. Pravi trgovac do srži, Zigfuson mu je ponudio da koristi automobil tokom meča. Od tada su Spaskog često fotografisali za volanom „reindžrovera“. „To je bila besplatna reklama“, kaže Zigfuson.
U maloj, tijesno povezanoj zajednici Rejkjavika, vijest da je Spaski pravi džentlmen brzo se proširila. Ali kako je meč ulazio u svoju pravu fazu, broj Fišerovih obožavalaca je takođe rastao. Kada je izazivač počeo da se bavi svojim stvarnim poslom i prestao da vrijeđa Island, Islanđani su se pomirili s njegovim neobičnim ponašanjem. U sportu, „loš momak“ uvijek izaziva ogromno interesovanje, naročito kad takvo ponašanje ne isključuje talenat i slavu.
Fišer teško da je mogao poželjeti zahvalniju publiku. U lokalnom šahovskom klubu „Glesirber“ život je bujao između partija; čak su i stranci mogli da svrate, a majstori, uključujući Dejvida Levija, pozivani su da drže simultanke. Levi se prisjeća:
Islanđani su voljeli šah. Na svakom koraku nailazilo se na neki simbol meča za svjetsku titulu. Sjećam se da su me pozvali da igram simultanku protiv nekoliko školaraca. Na Islandu je tada bilo barem stotinu boljih igrača od mene, ali su dovodili koga god su mogli: u zemlji je bilo nevjerovatno mnogo šahovskih entuzijasta, i svako je želio da na neki način učestvuje u tom velikom događaju.
Tako je meč ponovo bio spašen, a šahovski navijači s nestrpljenjem su iščekivali bitku titana nad tablom.
GLAVA 16 PORAZ
Ne brine me ako budem taj čovjek poslije koga će šampionska titula
preći u drugu zemlju. To će biti ozbiljna stvar iz mnogo razloga… Boris Spaski, citat iz „Washington Posta” od 2. jula 1972.
Uprkos vođstvu, prva faza meča završena je rezultatom koji je bio
zastrašujući za šampiona. Po mišljenju Karpova, samopouzdanje Spaskog
bilo je narušeno.
Četvrta partija igrana je u sali, već bez kamera. Torarinson je
tajanstveno nagovještavao da bi se situacija sa televizijskim kamerama
mogla uskoro riješiti, jer postoji „jedna opcija koju Fišer prihvata“,
ali nije ulazio u detalje. Partija je bila nevjerovatno napeta.
Pokazavši iznenađujuću, gotovo očajničku samouvjerenost, Spaski je
izabrao sicilijansku odbranu — otvaranje sa kontranapadom popularno među
velemajstorima, ali koje je sam veoma rijetko igrao. Fišer je poznavao
to otvaranje bolje nego iko drugi, jer ga je crnima igrao bezbroj puta.
Spaski je odlučio da iskoristi Fišerovo isprobano oružje protiv njegovog
pravog gospodara: hrabar psihološki potez.
Otvaranje koje je osmislio Sicilijanac Đoakino Greko, koji je živio u
XVII vijeku, pominje se u sovjetskom filmu iz 1925. „Šahovska
groznica”, u kojem je glumio tadašnji svjetski šampion u šahu Hose
Kapablanka. Brak zapada u ćorsokak jer je muž previše zaokupljen šahom.
Na kraju se supružnici mire — žena počinje da razumije ljepotu igre.
Njena posljednja rečenica prije završnog poljupca glasi: „Dragi… hajde
da probamo sicilijansku odbranu.“
U 16. potezu Fišer je nepromišljeno prihvatio žrtvu pješaka, nakon
čega su dva lovca Spaskog preuzela čitavu tablu, raspodijelivši kontrolu
nad velikim dijagonalama. Da je šampion u složenoj središnjici povukao
naizgled rizičan potez topom, natjerao bi bijelog (Fišera) da gurne
pješaka. Taj bi pješak kasnije ometao manevar kojim se Fišer na kraju
spasio. Fišeru se posrećilo i partija je završena remijem. Kasnije su
stručnjaci došli do zajedničkog zaključka da je Spaski izabrao pogrešan
redoslijed poteza i sam sebi uskratio pobjedu. Zajedno s trenerima
analizirao je razvoj partije sve do 19. poteza. Ipak, Fišerovi odgovori u
otvaranju bili su toliko brzi da je tokom partije Spaski izjedao sebe
mišlju da je negdje popustio i da je njegova pripremljena varijanta
pročitana od strane protivnika. Uvjeren da je pronašao jači nastavak, u
19. potezu je odstupio od domaće pripreme tima.
Van sale za igru Amerikanci su i dalje izražavali nezadovoljstvo,
iako je nekoliko Fišerovih žalbi bilo prihvaćeno. Njihov sljedeći napad,
započet u pauzi između partija, pretvorio se u pravi košmar. Fred
Kramer je, u ime Fišera, sastavio listu od četrnaest novih zahtjeva,
koja je misteriozno dospjela do štampe. Uvredljiva priroda nekih od njih
učinila je da Kramer ispadne smiješan, a Fišera prikazala kao
histeričnu primadonu. On, Fišer, želio je: drugo vozilo (nešto bolje od
dvogodišnjeg „mercedesa“ koji mu je bio na raspolaganju), isključivo
korišćenje hotelskog bazena, tablu s manjim poljima, više džeparca
(deset dolara dnevno mu nije bilo dovoljno), drugu sobu u hotelu i širi
izbor časopisa. Pošto su se neki zahtjevi odnosili na hotel
„Loftleidir“, menadžer je odlučno izjavio: „Gospodin Fišer jeste
vrijedan gost, ali nije vlasnik našeg hotela.“ Kramer je bio bijesan jer
su zakulisni razgovori dospjeli u javnost. „Ovo je pravi udarac u
leđa“, žalio se.
Peta partija igrana je u četvrtak, 20. jula. Pješak na d4, konj na
f6, pješak na c4, pješak na e6, konj na c3, lovac na b4 — Nimcovičeva
odbrana, gdje crni brzo razvija svoje figure i često mijenjaju lovca za
konja. Kao rezultat može nastati krajnje neuravnotežena pozicija. Spaski
nije žurio, potrošivši na prvih dvadeset poteza 1 sat i 45 minuta,
ostavljajući za dalju igru u prosjeku po dva minuta po potezu. U 11.
potezu Fišer je izveo originalan manevar konjem, koji većina igrača
isprva nije razumjela, jer bi uzimanje tog konja nepovratno pokvarilo
njegovu pješačku strukturu — što se početnicima uvijek savjetuje da
izbjegavaju. Pješaci imaju tendenciju da stvaraju strukturu u kojoj ih
je teško napasti i kada predstavljaju odbrambeni štit — dakle, teže da
budu blizu jedni drugima i da se međusobno podržavaju. U Napoleonovim
ratovima britanska pješadija obično je napredovala u redovima, dok su
Francuzi išli u kolonama; za pješake britanska strategija je mnogo
pogodnija. Ali Fišer je duboko proniknuo u poziciju i iznenada prešao u
napad, pretvarajući „slabe pješake“ u moćnu snagu.
Iako je izazivač postigao bolju poziciju, za realizaciju svoje male
prednosti morala se voditi duga borba, više od dvadeset poteza i
nekoliko sati koncentracije. Čak i ako bi igrao izuzetno precizno, nije
bilo potpuno sigurno da će pobijediti.
Međutim, ništa od toga nije bilo potrebno. U 26. potezu Fišer je
napao konjem kraljicu Spaskog. Rus je imao nekoliko sigurnih i sasvim
dobrih opcija za povlačenje. Ali nije izabrao nijednu od njih. Umjesto
toga, pomjerio je kraljicu za samo jedno polje. To je bila katastrofalna
greška. Fišer je uzeo pješaka lovcem i partija je bila završena. Spaski
je odmah shvatio da ne može uzeti Fišerovog lovca zbog jednostavne
zamke.
Učinio je očiglednu grešku koju svaki šahista napravi makar jednom u
karijeri; shvatiš šta si uradio — i srce ti potone — u trenutku kada su
ti prsti već spustili figuru na novo polje. Šah je sport koji najmanje
oprašta; poslije takvih promašaja ne postoje ni rehabilitacije, ni druge
šanse.
Islanđani nipošto nisu emotivni ljudi; samokontrola je njihova
nacionalna osobina na koju su ponosni. Ali tada je publika eksplodirala,
vičući: „Bobi! Bobi!“ Svi su počeli da udaraju nogama, prolomili su se
aplauzi. U bifeu je sjevernoevropska publika pokazala istinsko grčko
oduševljenje, bacajući uvis tanjire i čaše. Rezultat je izjednačen,
obojica su imali po 2,5 poena, i pritisak na Spaskog je iznenada
porastao. Fišer je napustio salu sasvim zadovoljan, dok je američki
tabor organizovao brifing za novinare: „Rusi su na ivici pucanja. Jedva
se drže pri zdravoj pameti.“
Viktor Ivonin je po povratku u Moskvu prisustvovao raspravi o meču, koja se održavala u kabinetu ministra Sergeja Pavlova. Pozvana su bila tri bivša svjetska prvaka – Petrosjan, Smislov i Talj – i još četvorica vrhunskih velemajstora: Keres, Korčnoj, Semjon Furman i Leonid Štajn. Petrosjan je pitao kako je Spaskom dozvoljeno da u petoj partiji igra Nimcovičevu odbranu: šampion je beznadežan u tom tipu pozicija, i bijelim i crnim figurama!.. Svi su bili svjesni uzaludnosti tog sastanka. Kako pomoći Spaskom, koji se nalazio hiljadama milja daleko, i to u tako kasnoj fazi meča? U svakom slučaju, nisu mu mogli davati savjete. Ipak, partijski aparatčici su željeli da čuju mišljenje stručnjaka, baš kao što premijer želi da čuje mišljenje generala o toku neke daleke vojne kampanje.
U Rejkjaviku su se svakodnevno vodile rasprave o kamerama u sali između FIDE, Freda Kramera i predstavnika televizije. Islandski budžet je imao velike prihode od televizijskih prava. Pošto su uložili značajna sredstva, organizatori i producenti su tražili neku garanciju da Fišer neće promijeniti svoje mišljenje. Da bi pokušali da ublaže Fišerovu odbojnost prema Foksu, angažovana je američka televizijska kompanija ABC.
Kompanija je za sklapanje dogovora poslala 36-godišnjeg Četa Fortea, iako je bilo planirano da u septembru radi na Olimpijadi u Minhenu. I sam je bio poznat sportista: i pored visine od svega metar i sedamdeset, Forte je bio zvijezda košarkaškog tima Univerziteta Kolumbija.
U svom hotelskom apartmanu, Fišer je rekao Forteu: „Definitivno želim da se sve snima, ali ne želim da mi snimanje smeta.“ Forte je bio blag u pristupu. Kasnije je rekao novinarima: „Bobi je nezreo kad su u pitanju mnoge životne stvari... ali ako sjednete i porazgovarate s njim, promijenićete mišljenje.“ Uveče 22. jula, u subotu, proveli su skoro dva sata u sali, dok je Forte strpljivo objašnjavao kako se može postići da kamere budu bešumne i neprimjetne.
Rasprava je trajala dvije nedjelje. U jednom trenutku, Fišer je zatražio da Foksa izbace iz Islanda (ostao je). Foks je bijesno reagovao na glasine da je sklonjen iz posla, istakavši (s pravom) da i dalje ima ekskluzivna prava. „Nisam ispao iz igre“, izjavljivao je. Torarinson je saosjećao s Foksovim teškoćama: „Nije stvar u novcu. Riječ je o principima. Do grla smo u Fišerovim zahtjevima. Ova farsa se ne može nastaviti.“ Pojavio se novi predstavnik ABC-ja, Lorn Hasan. Poslije dugih pregovora s Fišerovim pravnicima, odlučeno je da se može dobiti dozvola za postavljanje jedne kamere u prizemlju sale, u njenom zadnjem dijelu, i još dvije sa strane.
Već prvi potez šeste partije, odigrane u nedjelju 23. jula, potresao je šahovski svijet: Fišer je pomjerio lovčevog pješaka na daminom krilu za dva polja. To otvaranje, poznat kao „englesko otvaranje“ (prvi put zabilježeno 1843. godine kada ga je primijenio Englez Hauard Staunton), bilo je u suprotnosti sa direktnim stilom igre Amerikanca i, prema poznatim podacima, nije bio dio njegovog ograničenog repertoara otvaranja; tim potezom je otvarao partiju samo dva puta. Spaski je ranije primijetio o Fišeru: „Igra samo jedan tip otvaranja i neće uspjeti da pronađe ništa drugo“ — a sada je ubirao plodove svoje samouvjerenosti. Teško je prenaglasiti stepen iznenađenja koje je to izazvalo. Djelovalo je kao da je bokser dešnjak odjednom postao ljevak, boreći se lijevom rukom, a ne desnom kako je protivnik očekivao.
Krogius tvrdi da je razradio detaljne planove za slučaj da Fišer iznenada odluči da promijeni svoje uobičajeno otvaranje. Igrajući bijelima, Amerikanac je bez izuzetka — osim u doslovno nekoliko slučajeva — otvarao partiju potezom e2-e4, pomjerajući kraljevog pješaka za dva polja. „Spaski nije želio da troši vrijeme na proučavanje mog pripremljenog materijala“, kaže Krogius. „Kada su ga pitali šta će preduzeti u slučaju 1. c4 ili 1. d4, Spaski mi je rekao: 'Ne gubite vrijeme na te gluposti — Fišer nikada neće igrati tako'.“
Partija je ispala grandiozna, najbolja od svih dotad odigranih. Hari Golombek ju je nazvao „remek-djelom od početka do kraja“. Fišer je stvorio, a zatim nemilosrdno iskoristio slaba mjesta u odbrani Spaskog, probivši je baterijom topova i dame, pri tome nijednog trenutka ne dovodeći u opasnost svoju poziciju. Spaski se našao u iznudici — taj termin označava neobičnu situaciju u kojoj bi igrač radije da ne povuče nijedan potez, jer bi svaki dodatno pogoršao njegovu poziciju. Crni je predao u jadnoj poziciji: usamljeni kralj bio je stjeran u ugao, kao čovjek koji se zatekao pod tušem kada mu se kuća srušila. Prepunjena sala je ustala kao jedan; šokirani i slomljeni Spaski pridružio se aplauzima, priznavši stvaralačku genijalnost čija je žrtva postao. Fišer je preuzeo vođstvo. Čak su i velemajstori počeli da šapuću kako je Spaski vjerovatno već slomljen i da njegova igra nikada više neće biti ista. U šahu se to dešavalo.
Tokom tog perioda, tim Spaskog je poslušno izvještavao Sportskom komitetu da su problemi šampiona proistekli iz njegovog odstupanja od pažljivo razrađenih planova. U Moskvi su velemajstori kritikovali nedovoljnu pripremljenost Spaskog u otvaranjima i njegove improvizacije. Ipak, smatrali su da još uvijek nije sve izgubljeno.
Ivonjin je smatrao da se Spaski nalazi u nepovoljnom položaju jer sjedi na tvrdoj stolici, dok se Fišer vrti i okreće u svojoj modernoj fotelji presvučenoj crnom kožom. U sedmoj partiji uspostavljena je ravnoteža. Publika koja je došla u salu zatekla je dvije međusobno neprepoznatljive fotelje. Herman Miler, proizvođač namještaja iz Mičigena, ostvario je profit zahvaljujući šampionatu: sovjetska strana je preko FIDE naručila još jednu njegovu fotelju. Kramer je izrazio žestok protest, iako za to nije imao nikakvog stvarnog osnova, pa su ga čuvari morali fizički zadržati da lično ne iznese doneseni namještaj.
To nije bila jedina promjena. Fišer je ponovo preuzimao kontrolu, diktirajući uslove igre. Sada su sto i tabla bili razdvojeni. Fišer se žalio na dimenzije stola — bio je prevelik, zbog čega je figure bilo teško dohvatiti. Što se tiče mermerne table, s toliko ljubavi izrađene, po mišljenju Amerikanca kontrast između tamnih i svijetlih polja nije bio dovoljan. Umjesto nje postavljena je obična drvena tabla koja je korišćena u trećoj partiji.
Čini se da je rotirajuća stolica prijala Spaskom. Sedma partija je počela obećavajuće – šampion je odmah preuzeo inicijativu. Fišer je usmjerio igru ka Najdorfovoj varijanti sicilijanske odbrane. U toj varijanti crna dama uzima bijelog pješaka („otrovnog“), duboko prodirući u neprijateljski logor – taj pješak se naziva „otrovnim“ zbog velikog rizika koji prati njegovo uzimanje. Crni mora da stigne da povuče damu prije nego što je opkole i unište.
Fišer je, međutim, uspješno izdržao pritisak, sačuvavši pješaka više. Spaski se lagano ljuljao naprijed-nazad u svojoj stolici i na kraju uspio da izvuče remi, zabilježivši prilikom prekidanja partije spasonosan potez – trebalo mu je četrdeset pet minuta da ga pronađe. (Prema pisanju zapadne štampe, u analizi koja je trajala čitavu noć stigla je pomoć putem tajne „vruće linije“ koja je povezala njegov tim sa dvojicom bivših šampiona koji su pažljivo pratili meč hiljadama kilometara daleko od Rejkjavika – Mihailom Taljem iz Letonije i Tigranom Petrosjanom iz Jermenije.)
Ljubitelji šahovskih kurioziteta primijetili su da Fišerov kraljev top tokom čitave partije nije mrdnuo s mjesta.
Remi je Spaskom donio samo privremeni predah. Uoči sljedeće partije, Fišer je izjavio da i dalje nije zadovoljan nijansama polja – sada mu se činilo da su na toj tabli još gore nego na onoj od mermera. Međutim, kada su Spaskom to saopštili sat prije početka igre, on nije dao saglasnost za zamjenu. Pravilo nalaže da svaka zamjena opreme mora biti odobrena od obe strane.
Nedavna odlučnost sovjetskog šahiste nije povećala njegovu koncentraciju. U osmoj partiji je ponovo napravio grube greške. Prva se desila već u 15. potezu, kada je previdio očigledan napad lovca na njegovog topa, koji nije imao kuda. Na kraju je šampion izgubio topa, dobijajući zauzvrat samo lovca. Posljedice nisu bile toliko ozbiljne kao kod kobne greške u petoj partiji, ali su se simptomi takozvanog „šahovskog sljepila“ ispoljili mnogo jasnije, jer Spaski nije previdio kombinaciju, već jedan jednostavan potez.
Inače ponosan na svoju neprobojnost, šampion je počeo da pokazuje znakove psihološkog zamora: dlanove je držao stisnute među koljenima, a na licu mu se vidjela sjenka zabrinutosti. U 19. potezu napravio je još jednu strašnu grešku, povukavši konja i dozvolivši bijelom da sprovedu jasnu malu kombinaciju (Lari Evans ju je nazvao „duhovitom“), kojom je osvojio pješaka i primorao na razmjenu dama. Završnica nije ostavljala sumnju. Kada je crni predao, Spaski je još nekoliko minuta ostao za stolom, šokirano zureći u tablu. Velemajstor Gligorić je rekao da je to najgora partija Spaskog u čitavoj karijeri.
Fišer nije znao da se partija snima. Mislio je da je Ej-Bi-Si napokon dobila dozvolu, ali je Lorn Hasan potajno postavio televizijsku kameru na udaljenom balkonu i snimio partiju. Kada je Fišer to čuo u radijskom izvještaju, pobjesnio je. Prevaren je. Kako su se usudili?! Tražio je izvinjenja, mnogo izvinjenja, da izvinjenja budu svuda oko njega. Želio je potpunu zabranu upotrebe televizijskih kamera.
Holivudski filmski producent Džeri Vajntrob i američki organizator turneja „Bitlsa“ Sid Bernstajn doputovali su na Island kako bi, između ostalog, pokušali da kupe prava za televizijski prenos, ali je Fišer odbio da se sretne s njima. Govorilo se da je Čester Foks tražio četvrt miliona dolara. Zgrožena, čak se i Ej-Bi-Si povukla, a predsjednik kompanije Run Arledž poslao je telegram u kojem najavljuje povlačenje: „Kamere su bile neprimjetne, jer ni tokom ni poslije partije nije bilo nikakvih primjedbi; veoma nam je žao što niste znali za njihovo prisustvo.“ Od tog trenutka pa sve do kraja meča nije snimljen nijedan jedini potez, a tek posljednjeg dana, jugoslovenski novinar Dimitrije Belica krišom je unio filmsku kameru u torbi i potajno snimio dešavanja na traci.
Fraza koja je 30. jula dočekala gledaoce glasila je: „Spassky veikur“ — „Spaski je bolestan“. Stručnjaci su smatrali da se radi o iscrpljenosti izazvanoj igrom i postupcima njegovog protivnika. Tajmanov, Larsen, Petrosjan — sada i Spaski. Bio je to nedjeljni dan, kada se sala uvijek punila do posljednjeg mjesta, a 2000 gledalaca bilo je nevjerovatno razočarano. Rusi su dostavili ljekarsku potvrdu. Kramer je slavio: „Još prošle sedmice smo očekivali da će Spaski zatražiti pauzu. Tako obično rade Rusi kad im čovjek brzo tone.“
Zapravo, poslije šeste partije u Moskvi je održan sastanak velemajstora na kojem je ponašanje šampiona ozbiljno kritikovano; zaključak tog skupa bila je preporuka upućena Spaskom: trebalo je da odigra još jednu partiju i zatim uzme trodnevni odmor.
Kada se šampion vratio potpuno zdrav nakon dvodnevne pauze, odigrao je partiju siromašnu događajima, gdje je nakon brojnih razmjena nastala blaga topovska završnica. S obe strane table gledala su jedna u druge po četiri pješaka, nalik apatičnim stražarima na uspavanoj granici. Igrači su proveli čitav dan za tablom, a ruke su pružili tek nakon osam sati uveče.
U 10. partiji, odigranoj 3. avgusta, Spaski je prvi put dozvolio Fišeru (koji je imao bijele figure) da zaigra svoju omiljenu špansku partiju. Niko na svijetu nije poznavao to otvaranje bolje od Fišera, niti ga iko koristio sa takvom ubitačnom efikasnošću. Ključni potez bio je 26. – lovac na b3, kojim je izazivač nemarno predao pješaka. Iznenada su Fišerove dotad pasivne figure oživjele! Glavne figure su stupale u borbu jedna po jedna, svaka u savršenom trenutku — ni prerano, ni prekasno.
Bent Larsen, drugi najjači zapadni šahista po rejtingu, bio je prosto naelektrisan ovom partijom, zapanjen njenom čistom, nemilosrdnom logikom: „Klanjam se pred blistavom kombinacijom Bobija.“ U završnici je Fišer, demonstrirajući tehničku savršenost, hladno i nemilosrdno uništio protivnika.
Sekundanti Spaskog u Rejkjaviku i zabrinuti činovnici u Moskvi izražavali su zabrinutost zbog psihološkog stanja šampiona, pa su počeli i razgovori o mogućem „spoljašnjem uticaju“ na njegovu igru. Dana 31. jula, zamjenik predsjednika Sportskog komiteta Stanislav Melentjev odletio je na deset dana u Rejkjavik. Melentjev je bio u prijateljskim odnosima sa šampionom. Dobio je zadatak da pažljivo motri na Spaskog i njegove odnose sa timom. Neodlučnost Sportskog komiteta i osjećaj nemoći koji je u njemu vladao jasno su se ispoljili u kontradiktornom nalogu koji je Melentjev dobio uoči polaska. S jedne strane, trebalo je (po ko zna koji put) da prenese Spaskom da ne smije biti nikakvog „dobročinstva“, nikakvih ustupaka Fišerovim hirovima, te da šampion mora čvrsto ostati pri svome. Meč „nije bio lična stvar Spaskog; imao je odgovornost pred društvom“. S druge strane, Melentjevu je bilo zabranjeno da prisiljava Spaskog da postupa protiv svoje volje ili da prijeti da je „vrh vlasti naložio to i to“.
Fišer je imao 6,5 poena, Spaski samo 3,5. Šampion je bio slomljen. U tom kontekstu, 11. partija predstavljala je najteži izazov njegove profesionalne karijere — izazov koji je dostojanstveno prihvatio. Fišer je ponovo igrao Najdorfovu varijantu sa „otrovnim“ pješakom, prihvativši žrtvu koju mu je bijeli ponudio. On je drsko uzimao te pješake i protiv mnogih drugih protivnika, i svaki put bi prošao nekažnjeno. Veliki šahista (i kompozitor) iz 18. vijeka, Fransoa Filidor, nazivao je pješake — pješadijom šahovske table — „dušom igre“, i Fišer nikada nije potcjenjivao njihov značaj.
Ipak, tim Spaskog je čitavu nedjelju tražio način da pojača djelovanje tog „otrova“. Toksičnost progutanog pješaka postala je očigledna u 14. potezu, kada je Spaski povukao potez konjem koji je prkosio zdravom razumu, vrativši ga na početno polje. U svojoj knjizi, Robert Birn i Ivo Nej nazivaju ga „đavolskim povlačenjem“ i „najzanimljivijim potezom u Rejkjaviku“. Kako se obruč zatvarao, Fišer je otkrivao da za njegovog damu ostaje sve manje i manje polja; jedanaest poteza kasnije, dama je bila uhvaćena. U sali se čuo žamor i šapat, što je natjeralo Lothara Šmida da nervozno skoči sa stolice i bijesno pritisne dugme za tišinu. Partija je tada faktički bila gotova, iako je Fišer odigrao još nekoliko poteza. Kada je konačno predao, aplauzi i povici: „Boris!“ prolomili su se salom. Šampion se vidno opustio. „Ostatak meča će mi biti zanimljiviji“, rekao je.
Fišer je rijetko gubio, i svaki poraz ga je psihološki izbacio iz ravnoteže. Kako će uticati ovaj? Svuda se govorilo o „prelomnoj tački“, o tome da je meč „na raskršću“. U novinama „Izvestija“ velemajstor David Bronštajn napisao je: „Svjetski šampion se konačno vratio ofanzivnoj igri i sada će, moguće, u potpunosti pokazati svoje brojne talente.“
Ipak, 12. partija protekla je prilično mirno — neki velemajstori su je jednostavno nazvali „dosadnom“. Bilo je jasno da će završiti remijem još dvadesetak poteza prije nego što je taj ishod ozvaničen rukovanjem, a igra je vjerovatno nastavljena samo iz čistog inata. Jedino što je izazvalo izvjesno iznenađenje bile su kapi znoja koje su se slivale niz obrve obojice protivnika. Usprkos sparnom danu, Fišer je insistirao da se klima-uređaji isključe zbog blagoga zujanja. Tokom partije neprestano se žalio sudiji na buku u sali. Ovoga puta njegove žalbe bile su sasvim opravdane: lokalna djeca su uspjela da se provuku u podrum i vikali su u ventilacione cijevi koje su vodile pravo u salu.
Kasnije je Šmid dobio pisani zahtjev od Fišera u kojem je tražio da se oslobode prvih sedam redova sjedišta: „Gledaoci sjede preblizu i previše su bučni, tako da čujem njihove razgovore, kašalj i smijeh. To je neprihvatljivo za meč za titulu svjetskog šampiona, i zahtijevam da vi i organizatori odmah preduzmete mjere za potpuno i konačno otklanjanje ovih uslova, te da mi dostavite potpuni izvještaj o preduzetom.“ „Po Bobbijevim standardima, to je bilo sasvim obično pismo“, rekao je Šmid, pokušavši da ne obraća pažnju. Ipak, za Fišera, a samim tim i za organizatore, buka je predstavljala stalni izvor iritacije.
Najgori trenutak za šampiona
Žalbe su kod Fišera izazivale neku vrstu duhovnog katarze. Trinaesta partija to je savršeno pokazala. Već i samo to što je odigrano 74 poteza u devetosatnom maratonu predstavlja ogromno naprezanje. Veći dio vremena pozicija je ostajala nevjerovatno složena i nije bilo jasno ko vodi. K. Aleksander je nazvao ovu partiju „bitkom antičkih razmjera“. Pri doigravanju, Fišer je žrtvovao figuru, ali je zauzvrat aktivirao svoju pešadiju na daminom krilu; pješaci su se kretali sporo, neumoljivo i prijeteće po tabli. Nekoliko puta, pod ogromnim pritiskom, Spaski je nalazio spasavajući manevar. Ipak, na 69. potezu, potpuno iscrpljen, napravio je kobnu grešku dajući šah topom; sovjetska štampa to je nazvala „fatalnim šahom“. Poslije toga Spaski više nije mogao spriječiti pretvaranje jednog od Fišerovih pješaka u damu. „Bobi je u ovaj završnicu uložio više nego ikada u svom životu“, rekao je Vilijam Lombardi. Kada je Fišer napustio scenu, Šmid — ignorišući američka upozorenja o Fišerovim željama — sjeo je naspram demoralizovanog Spaskog i zajedno s njim pratio završnicu partije. Uprkos grešci i umoru, Spaski je u toj vrsti šahovskog podviga pronašao utjehu. David Bronštajn je analizirao ovu partiju više puta i ovako napisao o njenoj zapanjujućoj složenosti: „Poput tajanstvene sfinge, ona i dalje draži moju maštu.“
Na Island je stigla i supruga šampiona, Larisa, zajedno sa ženama ostalih članova tima. „Nadam se da ću mu pomoći i da se odmori i da razmisli“, rekla je. Nakon titanskih, ali uzaludnih napora u prethodnoj partiji, Spaskom je bilo potrebno vrijeme za oporavak. Ujutro pred 14. partiju uzet je drugi tajm-aut. Ulvar Tordarson, odličan šahista i oftalmolog, koji je nedugo prije početka meča zamoljen da bude zvanični ljekar, objavio je saopštenje: „Jutros (u 10.20) izvršio sam pregled Borisa Spaskog. Po medicinskim indikacijama, savjetovao sam mu da danas ne izlazi na partiju.“ Tačna priroda bolesti nije bila navedena. Danas Tordarson kaže da ništa ozbiljno nije bilo: prehlada izazvana stresom. Kada je doktor došao u hotel „Saga“, gdje je boravio šampion, Spaski je bio dovoljno zdrav da se šali. „Predložio mi je da odigramo partiju šaha. Rekao sam mu: 'Vaš poziv je šah, moj poziv je medicina'.“
Fred Kramer nije pokazao saosjećanje. „Jadni Spaski. Oborio ga je neki ruski virus, jer s islandski klimom je sve u redu. Možda mu treba par dana da se vidi sa ženom i na kratko zaboravi na šah.“ Kasnije je Kramer otišao kod Tordarsona, zahtijevajući ljekarski izvještaj, ali je izbačen napolje. „Prije nego što sam ga ispratio, objasnio sam mu etička pravila odnosa između ljekara i pacijenta“, kaže Tordarson, koji je izvještaj predao Šmidu i zabranio mu da ga objavi. Kramer je pokušao da izvještaj dobije i od Šmida, ali je i tu naišao na odbijanje. „Spaski se ne osjeća najbolje. To je sve“, odgovorio mu je njemački velemajstor. U zapadnoj štampi počela je da se širi pretpostavka: Spaski, koji zaostaje po rezultatu i iscrpljen je do krajnosti, sada će kapitulirati bez borbe.
GLAVA 17 SREDIŠNJICA
„Sada mi više ništa nije ostalo osim žene.“ — Čester Foks
Nakon potresa iz prve polovine meča, organizatori i protivnici konačno su se okrenuli običnoj rutini. Šok od susreta s Fišerom prošao je. Poput stanovnika okupiranog grada, svi su se malo-pomalo prilagodili novom stilu života. Svakog dana stizalo je jedno ili dva pisma s pritužbama, ponekad potpisana od Fišera, ponekad od Kramera; bilo je prijetnji, ispada, ultimatuma. No u toj pravilnosti postojala je umirujuća, predvidiva dinamika — partija, slobodan dan (ili više njih), poznate procedure. Kao pod okupacijom, građani nisu smjeli da uzrujavaju osvajače: uvijek je postojala opasnost da će se Fišerova žalba pretvoriti u nešto ogromno. Neke primjedbe su počele da prelaze granice razuma; nivo napetosti među organizatorima rastao je ako ne bi bilo nikakvih zahtjeva: šta li je sad Fred Kramer smislio?
Milioner iz Milvokija, bivši predsjednik Šahovske federacije SAD, Kramer je bio nizak čovjek s ogromnim egom, koji je svoje bogatstvo stekao u poslu sa rasvjetnom opremom. Bred Darah ga je opisao ovako: „Metar i po sa metar i po, plus čizme“, dodajući da je, u zavisnosti od raspoloženja, mogao „izgledati kao bilo koji od sedam Diznijevih patuljaka“. Kada bi Kramera opkolili novinari, njegova visina bi ga skrila u gomili, i sve što bi oni spolja čuli bile su piskave fraze koje su dopirale niotkuda.
Tada je Kramer imao skoro šezdeset godina, i zvanično je bio potpredsjednik FIDE zadužen za 5. zonu (SAD). Postao je nezvanični Fišerov predstavnik nakon što je Edmondson bez mnogo razmišljanja smijenjen. Teško je zamisliti dvije suprotnije ličnosti od Edmondsona i Kramera. Pukovnik američkog ratnog vazduhoplovstva, Edmondson je imao dostojanstven vojnički stav i umirujuće djelovao na okolinu. Bivši kapetan Kramer lako je gubio strpljenje i imao veliko mišljenje o sebi. Ipak, za rad koji je obavio kao predsjednik Šahovske federacije SAD uživao je poštovanje: on je uveo Elo sistem, nazvan po njegovom tvorcu, profesoru matematike Arpadu Elou, koji je mjerio jačinu šahista. Kramer je federaciji ostavio i značajna sredstva.
Smatrao je sebe čovjekom za sve ključne uloge: čuvar američkog genija, glavni organizator, strateg i javni predstavnik, ekvivalent šefu osoblja Bijele kuće koji štiti ulaz u Ovalni kabinet. U stvarnosti, bio je glavni potrčko, koji je nadzirao grupu manjih slugu što su sa strepnjom čekali Fišerove naredbe i preznojavali se ako mu ne bi mogli ispuniti hirove u bilo koje doba dana ili noći. Jednom je to i sam priznao: „Ovlašten sam samo da se žalim.“ I to je radio. Nije prošao nijedan dan bez njegovih oštrih pisama. Žalio se i lično, ponekad šapućući nešto zvaničnicima na uho na javnim mjestima. „Gromoglasni šapat Palčice“, pisao je Guardian.
Imao je naviku da saziva improvizovane pres konferencije u holu šahovske sale ili u predvorju hotela „Loftlejdir“, ne shvatajući koliko ga novinari smatraju smiješnim ili nadmenim. Uživaо je u pažnji i pravio dramu od najnovijih događaja, koristeći originalan rječnik pun vojnih metafora, poput: „Rusi brane svoje trupe papirnim barikadama.“ Ne posjedujući potrebne vrline uma, takta i diplomatije, bio je pravo blago za novinare, jer je uvijek govorio nešto što se moglo citirati. U oblasti odnosa s javnošću, Kramer je bio dvadeset godina ispred svog vremena, braneći Fišerovo ponašanje tako što je napadao drugu stranu uvredama, umjesto da se izvinjava. Što je Fišerovo ponašanje bilo apsurdnije, to je Kramer vikao glasnije. Rusi su uvijek govorili „glupost“ i „besmislice“. Zvaničnici su bili „glupi“, „nesposobni“ i „pristrasni“.
U Rejkjaviku je bio popularan samo među novinarima. Spaski ga je optuživao da se ponaša kao da je Fišer šampion, a „ja — niko i ništa“. Ni zvaničnici ga nisu voljeli. Danas Šmid uz smijeh kaže da ga zove „Bobijev sluga“; on je jednostavno ispunjavao njegove želje, što Edmondson ne bi radio. Toliko je često nalazio zamjerke, kaže Šmid, „da sam bio spreman na sve“. Poslije svoje prve, neuspjele, inicijative da smijeni njemačkog velemajstora s mjesta glavnog sudije, Kramer je opet doveo u pitanje njegovu nepristrasnost, jer je Šmid tokom slobodnog dana igrao bridž sa šampionom, a jednom je viđen s Ivom Nejem. Šmid je odlučno odbacio optužbe: „Kada sretnem gospodina Kramera, on se uvijek trudi da se sakrije iza nekog krupnijeg čovjeka.“
Veliki čovjek bio je podsticaj manijakalnoj aktivnosti Kramera. Riječima Dona Šulca, „on je bio stoprocentni ulizica: Kramer nije želio da ga otpuste, kao Edmonda. Zato je bukvalno radio sve što je Fišer htio. Šta god bi Fišer rekao, on bi odgovorio: ‘Da, gospodine. Slažem se, hajde da to uradimo.’“ Lako je smijati se Kramerovom dodvoravanju, ali on nije bio jedini; oni koji su služili Fišeru priznavali su da postoji granica koju ne treba prelaziti ako želiš da izbjegneš njegov bijes.
Kramerove pres-konferencije bile su njegov očajnički način da dokaže Fišeru kako revnosno ispunjava sve naredbe. Šulc smatra da to nije bila najefikasnija strategija: „Bolje bi bilo da se s vlastima razgovara iza kulisa. Umjesto toga, Bobi bi nešto rekao, i odmah bi se izdalo saopštenje za štampu.“ Frenk Skoff, koji je u avgustu 1972. postao predsjednik Šahovske federacije SAD, bio je jedan od Fišerovih pomoćnika u Rejkjaviku i pokazivao je više velikodušnosti: „Fred bi bio dobar momak da je samo malo usporio, ali on je od onih koji se odmah zapale, pa pucaju na sve strane.“
Među ljudima koji su uspijevali da uspostave makar neko međusobno razumijevanje sa izazivačem za titulu bio je Semundur – „Semi-rok“ – Palsson, koji se prisjeća da bi, ako je Fišera trebalo probuditi za partiju, Kramer „kucao na vrata njegove sobe, govorio mi: ‘Stani ovdje’ — i odmah bi pobjegao“.
Bliski odnos koji se razvio između Fišera i Palssona, između šahovske superzvijezde i islandskog policajca, bio je jedno od čudesa tog meča. U Islandu je 35-godišnji Semundur Palsson bio podjednako velika zvijezda kao i Fišer. Jednostavan, dobronamjeran momak, osvojio je zlatnu medalju na prvenstvu Islanda u džudou (u srednjoj kategoriji), prvo mjesto na plesnom turniru u Rejkjaviku i bio je bivši golman nacionalne rukometne reprezentacije. Imao je još jednu sretnu osobinu koja mu je omogućila da postane Fišerov tjelohranitelj i da se pojavi ispred njegove kuće one večeri kada je pretendent napokon stigao u Island: Palsson je govorio malo engleskog, sasvim dovoljno da može da komunicira sa zvijezdom.
Te večeri, oko ponoći, Fišer se nagnuo kroz prozor da vidi da li je put prazan. Na ulici nije bilo nikoga; izašao je i pitao Palssona, koji je sjedio u policijskom autu, kako da dođe do centra grada, odbio je ponudu da ga poveze i širokim koracima nestao u noći. Palsson je preko radija zatražio instrukcije. „Ne ispuštaj ga iz vida“, naredili su mu.
Šahista je išao ka zapadu, dalje od grada. Kola su se poravnala s njim. „Dobro veče, gospodine Fišer“, rekao je Palsson. „Nećete li se provozati s nama? Možemo obići okolinu, a da se uopšte ne pojavljujemo u ovim betonskim džunglama.“ Amerikanac je pristao na izlet. Vrijeme je bilo prohladno, a Fišer je izašao u šetnju bez džempera. Uzeli su toplu odjeću iz sobe, pa krenuli u planine. Palsson se opet javio štabu, pričajući s nadležnima na islandskom. Fišer je zahtijevao da zna o čemu razgovaraju. Palsson ga je umirio.
Kad su izašli iz grada, naišli su na stado ovaca i počeli da ih gone „kao djeca“. Tako je počelo čvrsto prijateljstvo — neki tvrde da je Palsson bio jedini pravi prijatelj kog je Fišer imao. „Treba mi krojač“, rekao je te večeri Fišer. „Znate li koga?“ Palsson je znao sve: obećao je da će ga upoznati s najboljim krojačem u Rejkjaviku — Kolinom Porterom, Englezom koji se oženio Islanđankom. „Pokvarila mi se TV antena. Možete li naći nekoga da je popravi?“ „Pobrinuću se da bude popravljena“, odgovorio je Palsson.
Sljedeća dva mjeseca Palsson i Fišer su bili gotovo nerazdvojni. Fišer ga je zvao „Semi“. Policajac se pretvorio u pouzdanog starijeg brata kojeg Fišer nikad nije imao. Igrali su tenis, plivali („Plivao sam malo brže, ali sam usporavao da bi mu bilo drago“). Palsson je vodio Fišera u svoju kuću pored mora, gdje bi se Amerikanac smjestio na kauč, a gospođa Palsson spremala izvanredna jela islandske kuhinje. Fišer se vezao za Palssonovog sina, sedmogodišnjeg Asgeira. Nije mogao da shvati zašto, kad bi pošli u šetnju usred noći, gospođa Palsson nije dozvoljavala djetetu da ih prati.
Palsson je čak vodio računa o Fišerovim finansijama. Prisjeća se da je Fišer bio krajnje naivan kad je riječ o novcu, naročito kad su u pitanju bili inostrani čekovi koje je dobijao iz raznih izvora u Rejkjaviku. „Htio je samo keš. Rekao sam mu: ‘Mogu ti dokazati da su ti čekovi pravi novac.’ Uzeli smo ček od šest ili sedam hiljada kruna, otišli u banku, i zamolio sam ih da ga unovče. Bobi je potpisao papir i dobio novac. Hvala bogu da nije te čekove bacio u kantu za smeće.“
Kad danas sretneš Palssona, odmah ti je jasno zašto je Fišeru bilo tako lako s njim. Policijski inspektor je izuzetno prijatna, pouzdana i iskrena osoba. U Islandu je on nacionalni heroj. „Morate se sresti sa 'Semi-rok'om“, kažu ljudi kad ih neko pita za Fišera, i oči im zasjaje dok pričaju o njegovim podvizima i bliskosti sa čudnim Amerikancem. Ton tih priča je pun ljubavi, bez imalo podsmijeha.
Njegova reputacija kao izuzetno prijateljski nastrojenog čovjeka dodatno je porasla prije nekoliko godina, zahvaljujući jednom događaju koji zna većina stanovnika Rejkjavika. Na jednoj pijanoj zabavi izbila je bučna svađa, komšije su pozvale policiju. Došao je Semi i za nekoliko minuta spustio tenzije tako što je jednostavno održao čas plesa: „Rekao sam: slušajte, hajde da se zabavimo. Možda da probamo nekoliko pokreta?“
Čitava dva mjeseca Fišerovog boravka u Rejkjaviku, Palssonova odanost bila je nagrađivana skromnim nadoknadama od strane policije, Islandske šahovske federacije i samog Fišera. Plaćali su mu za osam sati rada, ali je Palsson ponekad radio i po osamnaest. Prve dvije nedjelje bio je zauzet tokom dana, a kasnije, zbog Fišerove neobične navike da spava do večeri, morao je da provodi i po pola noći na poslu. Kasnije je bio oslobođen policijskih dužnosti kako bi stalno bio uz Fišera, ali je i dalje radio prekovremeno. Kada se žalio, ISF je obećala da će mu platiti te sate, ali novac nikada nije stigao. Pol Maršal je savjetovao Fišeru da nagradi Palssonove napore, na šta je Fišer odgovorio: „Da ponudim Semiju novac? On mi je prijatelj. To bi ga uvrijedilo.“ „Da li je bio veoma pametan ili veoma škrt, ne znam“, kaže Palsson. „Nikad nisam tražio, ali da je odlučio da mi plati, ne bih odbio.“
Palsson nije imao finansijsku korist od svega što se dešavalo, ali je imao priliku da izbliza prati dramu i prisustvuje partijama. Fišer je tražio da bude iza bine, da priprema sok od narandže i hranu; pošto Spaski nije imao ništa protiv, Palsson je bio prisutan na gotovo svakoj partiji. Najmanje jednom je poslužio i Spaskog, ne želeći da ga ostavi bez pažnje.
Palsson priznaje da nije neka „velika zvijezda na nebu“, ali da veoma dobro osjeća emocije drugih, što mu je omogućilo da „čita“ Fišerovo raspoloženje. „Sa Bobijem si morao da postupaš kao sa violinom“, kaže on. „Ponekad je najbolje samo ćutati.“ Njegova odanost Fišeru je dirljiva, iako, čini se, precjenjuje koliko mu je Amerikanac bio privržen.
Od kraja jula meč ulazi u jasan ritam. Partije počinju u pet popodne utorkom, četvrtkom i nedjeljom, ali Fišer uvijek kasni — ponekad nekoliko minuta, ponekad i pola sata. Palsson dobija stroge instrukcije da ga ne budi prerano. Od hotela „Loftleidir“ treba se malo provozati do obalne ceste, a zatim do „Laugardalura“, gradskog sportskog centra koji se sastoji od otvorenog atletskog stadiona, bazena i ogromne Izložbene hale u obliku pečurke, gdje se i održava meč.
Fišerova kola dolaze do zadnjeg ulaza. Ignorišući vesela lica mladih lovaca na autograme, šahista sa pognutom glavom prolazi kroz vrata, ide uskim hodnikom i penje se lijevo, na binu. Gotovo da i ne pogleda salu. Njegov sat već ide: ako igra crnim figurama, pogled mu pada na prvi potez Spaskog. Brzo rukovanje s protivnikom, koji se blago pridigne prema njemu, i Fišer se zavaljuje u fotelju. Minut ili dva posmatra tablu. Povlači prvi potez, a zatim slijedi nekoliko brzih odgovora na poteze Spaskog.
Oba igrača su dobro obučena. Za prvu partiju Spaski je izabrao trodijelno odijelo, ali inače preferira nešto jednostavno i elegantno: sportski sako, bijelu košulju i kravatu, svijetle pantalone. Ponekad nosi sportski vuneni džemper (u Moskvi i Los Anđelesu ljudi se pate od vrućine, ali u Rejkjaviku je u ovo doba godine vrijeme neobično loše — hladno, oblačno i vlažno). Šampionov sako visi na naslonu stolice. Fišerov garderober sadrži sve boje duge — od svijetloplave do nesretne crveno-smeđe, koju mu je sašio lokalni krojač. Ima i siva i crna odijela. Smeđi džemper ispod sakoa štiti od hladnoće. Košulje su mu takođe raznih boja, uključujući i kanarinac-žutu.
Oba igrača imaju izvanrednu sposobnost koncentracije. Tokom svake partije, koja može da traje i do pet sati, napuštaju svoje stolice samo na kratko, da protegne noge. Kada Spaski ustaje, to čini polako, bez žurbe, a pogled mu je i dalje prikovan za tablu; Fišer ustaje iz stolice jednim pokretom. Krogijus je zabilježio dvije tipične Fišerove poze za tablom: „Prva — zavaljen u stolicu koju lagano ljulja (ruke na naslonima), Fišer probada tablu pogledom izdaleka; druga — stolica što bliže stolu, glava obuhvaćena rukama, nagnuta nad tablu“. Ponekad dodiruje nos. Gura prste u uši. Krogijus vidi kako Fišer zatvara oči dlanovima, ali ostavlja male otvore kroz koje posmatra protivnika.
Spaski takođe ima svoje omiljene poze. U jednoj sjedi uspravno, sa bradom oslonjenom na ruku, a laktom na stolu; u drugoj pokriva glavu dlanovima, blokirajući zvuke i vizuelne smetnje. A šta rade prsti? Zaviruje ih u gustu kosu, stavlja vrhove u usta ili njima kucka po nosnom korijenu. Ponekad samo gleda — ne u tablu, već u suprotni zid, mada je jasno da razmišlja o poziciji. Nakon što povuče potez, zapisuje ga na papir, po riječima jednog novinara, „s takvim izrazom, kao da piše poruku svojoj sekretarici“. Neprobojnost koju je razvio, mijenjajući svoju raniju naviku da emocionalno reaguje na situacije, predstavlja izuzetno vrijednu osobinu. Fišer je jednom rekao o svom utisku Spaskog za tablom: „Sjedi za tablom sa istim smrznutim izrazom lica, bilo da on matira ili njega matiraju. Može da previdi gubitak figure, ali nikada nećete znati da li je to previd ili nevjerovatno duboka žrtva“. Jedini fizički znak koji je makar malo izražavao njegove emocije bilo je jedva primjetno stiskanje usana u složenim pozicijama.
U procesu tako dugotrajnog mentalnog napora, energija mora da se održava na visokom nivou. Tokom partije Spaski polako pijucka sok od narandže ili sipa sebi šolju kafe — sa sobom nosi dva termosa. Fišer pije vodu sa ledom, sok od paradajza ili kolu. Iza zavjese, daleko od publike, nalazi se hrana. Fišerovi pomoćnici je čuvaju umotanu u foliju, posebno za svog borca. To je čitav set sireva, svježe voće, hladna pečenja i haringa. Pred 14. partiju, Krameri izjavljuje da su dodali i tvrdo kuvana jaja. Spaski jede sendviče.
Scena na kojoj se igra pokrivena je zelenim tepihom, a ispod stola i stolica postavljen je dodatni tepih. Nekoliko skromnih cvjetova u saksijama. Sala prima oko 2500 tamnoljubičastih stolica. Ispunjena je ili napola, ili do kraja; najviše publike dolazi nedjeljom. Uglavnom su to muškarci. Za prisustvo svakoj partiji plaća se po pet dolara; neki kupuju pretplatu za čitav meč po cijeni od 75 dolara. Neki imaju moćne dvoglede, uperene u protivnike: ljudi pokušavaju da pogode o čemu oni razmišljaju.
Lothar Schmid nalazi se u zadnjem dijelu scene. On pokreće časovnik, prima zapečaćenu kovertu sa potezom za prekinutu partiju i otvara je prije početka nastavka partije. Međutim, njegov glavni zadatak je da pazi na buku u sali, što ga čini sličnim učitelju u razredu za usporene učenike. Schmid je razvio nekoliko načina kako bi osigurao tišinu. Može održati kratki govor prije partije. „Nemojte ni šaputati“, moli sudija. Tokom igre, prilazi ivici scene, stavljajući prst na usta, ili pritisne dugme koje pali neonsku natpisu na engleskom i islandski: „SILENCE/PÖGN“.
Njegova težnja da spriječi buku prisiljava ga da redovno podmazuje vrata. Na ulazu u salu, stolari su napravili zvučno izolovane kutije kako bi prigušili zvuke koji dolaze iz restorana. Prodaja slatkiša i hrane u celofan pakovanjima je zabranjena, iako Islandska šahovska federacija (IŠF) odbija da sprečava djecu da dođu na partije, kao što to želi Fišer. Sala za igre, žali se on, „pretvorila se u vrtić“.
Međutim, sala je, prema standardima šampionata, sasvim tiha. Publika koja se odlično razumije u šah ponaša se uglavnom kao i svaka druga šahovska publika širom svijeta. Naravno, povremeno dolazi do izuzetaka. Fišer se žali da neko hrče — Schmid odmah šalje osoblje da ga probudi. Nekom nešto ispadne na pod, zvuk koji podsjeća na težak komad metala — eho se odbija od zidova, prelijevajući se salom. Posjetioci nisu ljuti na Schmida zbog njegovih opomena; zapravo, njegova teška pozicija zaslužuje simpatije. „Šta ovi Amerikanci od njega žele?“ pita jedan. „Da unese nervno-paralitički gas u salu?“
Iz razumljivih razloga, neki više vole da gledaju meč ne u samoj sali, gdje mogu da se nađu pod budnim Fišerovim pogledom, već na jednom od televizijskih monitora u kafeteriji. Sjede tamo, komentarišu poteze, grickaju hot-dogove i kolače, pijuckaju pivo. Oni koji žele, mogu sići i osjetiti uzbuđujuću atmosferu koja vlada u sali za analizu. Tu jedan od prisutnih velemajstora objašnjava nijanse pozicije i pokušava da predvidi šta će se dalje dogoditi. Bent Larsen, koji je kratko došao u posjetu Rejkjaviku, omiljen je kod lokalnog stanovništva; njegovi jasni, zanimljivi i detaljni komentari ponekad bivaju nagrađeni aplauzima. Buka se probija do sale za igru, Šmid je opet u neprilici.
Na kraju partije, grupa entuzijasta čeka igrače sa obe strane ulaza. Fišer ignoriše sve. Sjeda u auto, vezuje pojas, a vozač — obično Palson, ponekad Lombardi — polako vozi kroz gomilu. Spaski ne odlazi tako žurno. Izgubljena partija može ga natjerati da još nekoliko minuta sjedi nad tablom, razmišljajući kako, gdje i zašto je sve krenulo po zlu. Šmid mu se pridružuje, nudeći utjehu svojim prisustvom. Šampion oblači sako i sporim korakom napušta scenu. Sala se prazni. Šmid sklanja figure.
Ako pogledate gore, ugledaćete čovjeka kako se penje po platformi ispod samog krova zgrade. On krišom odnosi opremu za video snimanje meča. Čester Foks želi da se domogne snimaka, ali čovjek zadužen za snimanje, Gunlaugur Jozefson, smatra da američki producent nema pravo na to. Upravo se Jozefson tri puta sedmično penje do samog plafona.
Događaji koji se odigravaju u danima kad nema partija takođe postaju sve redovniji. Komitet FIDE se okuplja praktično svakog dana kako bi razmotrio posljednja dešavanja. Blagajnik Hilmar Viggoson mora da osmisli još domišljatije načine da nadoknadi gubitke od snimanja. Neki savjeti dolaze i od javnosti, nakon što je u novinama objavio poziv da se šalju ideje. Najuspješniji poduhvat bile su zlatne komemorativne kovanice. Dobro su se prodavale. „Zaradili smo pravo bogatstvo na njima“, kaže Viggoson.
Priprema za sljedeću partiju i dalje ostaje glavni prioritet za oba protivnika. Između analiza sa svojim sekundantima, Spaski se odmara igrajući tenis, ako ne pada kiša i ako nije previše vjetrovito, ili gleda filmove. (Kad Larisa dolazi u posjetu, dopisnik TASS-a je vodi da pogleda film koji nikad ne bi stigao do moskovskih ekrana.) Tokom dvomjesečnog meča, Fišera posjećuju njegovi prijatelji i rodbina. Među njima su njegov prvi učitelj Džek Kolins, sestra Džoan Targ sa porodicom, i bliski prijatelj iz Los Anđelesa Lina Grumet.
Uz zvuke rok muzike, sam radi do kasno uveče, zatim pliva u bazenu, igra stoni tenis ili ide na teren, a ponekad posjećuje vojnu bazu u Keflaviku da igra kuglanje. Prilično prosječan šahista Arči Voters omiljeni je Fišerov partner za stoni tenis. Kad je riječ o tenisu, ima dobar izbor — uključujući Svetozara Gligorića i Roberta Birna; obojica su mnogo stariji od njega. Birn kaže da su izlazili na teren oko jedanaest uveče: „Fišer je znao da mogu da igram samo dvadeset minuta, i svih tih dvadeset minuta smo se samo zagrijavali. Kad bi primijetio da sam već bez daha, rekao bi: ‘Dobro, zagrijavanje je gotovo. Sad počinjemo da igramo.’”
Fišerov omiljeni vid odmora bio je kuglanje. Ali čak je i ono služilo šahovskom cilju, prisjeća se Viktor Đaković iz američke ambasade. Kao najmlađi diplomata, Đaković je vozio Fišera do američke vazdušne baze.
Kuglanje je za njega bilo fizička vježba i odmor za um. To je sve. Kuglanje kao sport ga nije zanimalo. Uvijek je bacao kuglu mimo reda. Ja bih bacio, zatim njegov sekundant, velečasni Vilijam Lombardi bi bacio, pa onda Fišer, pa ja opet, i onda bi se Fišer opet digao. Ako bih rekao: „Nije tvoj red, red je na velečasnog“, Lombardi bi mi davao znakove da ne govorim ništa, da nije vrijedno. Kasnije je Lombardi rekao da red tu uopšte nije bitan. To je samo bacanje kugle u grupu čunjeva, nije to pravo kuglanje, nije to sport. Sjećam se, neko na bazi je prišao Fišeru i iz najbolje namjere predložio: „Slušaj, da ti pokažem šta radiš pogrešno“, jer su njegove kugle išle svuda, samo ne tamo gdje treba. Fišer mu je vrlo grubo i oštro odgovorio: „Bacam ovu tešku kuglu da treniram ruku, da budem u boljoj fizičkoj formi, da bolje spavam i da bolje igram šah. To je sve.“ Nije bio nepristojan u tom smislu. Mislim da je Amerikanac bio pomalo zatečen, jer je mislio da može nešto da pokaže Fišeru, da mu pomogne. Ali Fišeru je bilo svejedno.
Fred Kramer svakodnevno sastavlja spisak zahtjeva, upisujući ih na obrasce hotela „Loftleidir“, i šalje Frenku Skofu (koji tokom meča obavlja dužnost predsjednika Šahovske federacije SAD), uz kopiju za Lombardija. Skofu se stalno podsjeća na njegove bezbrojne obaveze, iako se one mijenjaju iz dana u dan. Mora redovno pretraživati salu za igru u potrazi za kamerama. Mora obezbijediti da im bude dodijeljen „mercedes“, kako su islandski organizatori obećali. Mora organizovati pranje veša. Mora se pobrinuti da Fišer u svakom trenutku ima dostupne partnere za tenis ili kuglanje i da su sva mjesta za odmor otključana i spremna da prime Fišera.
Sve čime se Bobi može baviti mora biti organizovano u roku od trideset minuta od obavještenja ili brže. Ne ostavljajte nikakve praznine. Ništa ne prepuštajte nikome, čak ni Semiju. (Naravno, mi mu vjerujemo, kao i mnogima drugima, ali sve mora biti organizovano tako da Bobi može otići bilo gdje bez zavisnosti od drugih. Uvijek treba imati tri-četiri osobe spremne za pratnju.)
Skof mora pripremati odgovarajuću odjeću za Fišera. Mora paziti da prostorije ne koriste „strani ljudi ili za strane aktivnosti“. Takođe treba tražiti nove potencijalne partnere za američkog šampiona u razonodi: „Imajte na umu da se ljudi bave i svojim poslovima. Neki čak napuštaju Island.“
Kada petkom uveče sunce zađe, raspoloženje u američkom timu i među organizatorima šampionata se popravlja. Dvadeset četiri sata Fišer će provesti zatvoren, poštujući šabat. Između Fišera i organizatora zavladalo je kratko primirje. Sve je mirno na frontu „Loftleidir“.
Međutim, u tragikomediji Foksa nije sve bilo tako tiho i mirno. Centralno pitanje sada više nije bilo da li se kamere mogu postaviti u sali — sve zainteresovane strane već su izgubile nadu u to — već da li se Fišer može natjerati da plati za propast snimanja. Čester Foks je tvrdio da je morao potrošiti oko 200 hiljada dolara na osiguranje filma, a da su gubici od prihoda iznosili oko 1,75 miliona dolara. Tražio je odštetu i prijetio da će tužiti Fišera „za svaki cent koji mu uspije dohvatiti“. Kako bi se zaštitio, Fišer je zahtijevao od FIDE da mu na bankovni račun položi 46.875 dolara — polovinu nagrade za poraženog. FIDE je to odbila.
Sudski postupci su se nastavili, i Foks se obratio Saveznom sudu SAD, tvrdeći da mu je Fišer namjerno nanio „ogromnu finansijsku štetu“. U ime Fišera, Kramer je odbacio prijetnju sudom: Foks samo pokušava da nadmudri Fišera — kao i obično. Međutim, advokati su dobili nalog od saveznog sudije Konstans Bejker Motli da zamrznu dio nagrade pretendenta. „Sve što želimo jeste da ovaj istorijski meč bude sačuvan na filmu za buduće generacije“, objašnjavao je Foksov advokat Ričard Štajn. On bi lično predao nalog Fišeru, ali ako Fišer odbije da ga primi, moraće to učiniti javno, čak i ako bude morao izaći na scenu tokom partije. Od tog trenutka četiri policajca s kacigama stalno su se nalazila iza scene, kako bi zaštitili pretendenta ako neko pokuša da mu uruči dokumenta.
Dana 27. avgusta FIDE je postigla dogovor s Foksom. U zamjenu za to što će Foks odustati od zamrzavanja nagrade i obećati da neće pokrenuti parnicu protiv Fišera na Islandu, FIDE se odrekla svog udjela u bilo kakvim prihodima koje bi Foks ostvario od prava na film (kojeg je planirao da napravi u budućnosti). Nije to bio prvi put da je Fišer oslobođen odgovornosti za svoje postupke. Islanđani su ponovo izgubili. Na kraju, Foks je potpuno odustao od tužbe — bilo je to uzaludno bacanje novca.
POGLAVLJE 18 ŠAHOVSKA GROZNICA
Stvaralaštvo i novac prate jedno drugo. Pitanje je šta je važnije: novac da bi se igralo šah, ili šah da bi se zarađivao novac? Mihail Botvinik
Za čitav šahovski svijet, Fišerovo uvjerenje da elitni igrači mogu i treba da zahtijevaju isto poštovanje i časti kao filmske zvijezde, bokserski šampioni, poznati golfisti i vozači Formule 1, više je pripadalo svijetu fantazije. Prije 1970. godine šah je na Zapadu smatran siromašnim rođakom u odnosu na sport, i nikako se nije mogao osloboditi reputacije surove intelektualne igre za strastvene amatere sa neizbježnim naočarima i lošim frizurama, koji su igrali u zadimljenim zadnjim sobama mračnih, osamljenih klubova ili na golim daskama vlažnih crkvenih sala.
Deset godina prije Islanda, Fišer se žalio: „Reševski i ja smo jedini u Americi koji pokušavamo da živimo od šaha. Dobijamo vrlo malo. Ostali majstori se bave još nečim: Rosolimo vozi taksi, Evans radi na filmu. Rusi dobijaju novac od vlade. Mi zavisimo od turnirskih nagrada, a njih je odvratno malo. Možda par stotina dolara.“ Hiljade ljudi uživalo je u igri, ali niko nije zarađivao za život. Na turnirima su se nudile vrlo skromne nagrade, potražnja za knjigama i trenerima bila je mala. Kada je 1962. godine Donald Šulc, budući predsjednik Šahovske federacije SAD, organizovao turnir u malom gradu sjeverno od Njujorka, odlučio je da pozove mladu superzvijezdu Bobija Fišera: „Kontaktirao sam kancelariju šahovske federacije, i tražili su 500 dolara — danas to ne izgleda mnogo, ali tada je to bila značajna suma i niko drugi nije to radio. Tako smo uspjeli da dovedemo Fišera na naš turnir.“
Za one američke igrače kojima je šah bio život, starost je često bila tragična. U decembru 1971. godine jedan od američkih šahista, Hans Kmoch, tada već u sedamdesetim godinama, napisao je pismo gradonačelniku Njujorka Džonu Lindzeju, očajnički tražeći finansijsku pomoć za sebe i svoju nepokretnu suprugu. Kmoch je bio čovjek koji je partiju trinaestogodišnjeg Fišera protiv Donalda Birna nazvao „partijom vijeka“. U tom trenutku zarađivao je samo hiljadu dolara godišnje, što je čak i početkom sedamdesetih bilo ispod egzistencijalnog minimuma. Pismo Lindzeju završavalo se riječima: „Bićemo vam veoma zahvalni ako nam možete reći kome da se obratimo kako bismo dobili novac neophodan za preživljavanje.“
A sada, svega nešto više od devet mjeseci nakon te molbe, šah je završio na prvoj strani nacionalnog lista „New York Times“. Tri glavne američke televizijske mreže poslale su svoje ekipe na Island. Na iznenađenje televizijskih producenata, kada je 13. kanal prenosio partije putem posebnog telegrafa iz Rejkjavika tokom dnevnog programa, privlačio je oko milion gledalaca — što je bio najviši rejting koji je javna televizija ikada postigla. Poteze je analizirao tridesetpetogodišnji voditelj Šelbi Leman, bivši predavač sociologije koji je napustio Harvard; često je radio i po pet sati bez prekida. U studio je dolazio gost, i između poteza su razgovarali o različitim temama vezanim za šah. „Ali potez je bio najvažniji događaj“, prisjeća se Leman. „Kada bi neko povukao potez, zazvonilo bi malo stočno zvonce, i ja bih najavio: ‘Dakle, imamo potez!’ Pojavila bi se žena, donijela mi zapis, i ja bih rekao: ‘Nećete vjerovati. Fišer je uradio nešto o čemu nismo ni sanjali!’ Bilo je veoma efektno.“
Jedan reporter je tokom partije obišao dvadeset jedan bar i otkrio da se u osamnaest njih gledala upravo ta emisija, dok su u samo tri prikazivali bejzbol, koji obično preferiraju ljubitelji pića. Kada je 13. kanal pokušao da umjesto emisije o šahu prikaže predizborni kongres demokrata, stotine ljudi brzo su ih natjerale da promijene odluku, počevši da zovu sa žalbama, a neki su čak prijetili da će zapaliti stanicu. Televizijski prenosi bili su toliko uspješni da je Leman zahtijevao povećanje cijene za reklamno vrijeme. Kada je meč prešao polovinu, multinacionalni kompjuterski gigant IBM odobrio je sedmični grant od deset hiljada dolara za podršku emitovanju programa o nedjeljnoj partiji na nacionalnom nivou.
Neki su radije pratili meč u društvu istih entuzijasta, okupljajući se u klubovima i sličnim mjestima. U Maršalovom klubu, šahovski ekspert Edmar Mednis razmišljao je o potezima, prikazujući ih na velikoj demonstracionoj tabli. Nosio je klupski kravatu, ukrašenu plavim i žutim figurama. Trebalo je doći ranije da bi se našla stolica. Mednis je pričao da je publika bila naelektrisana: „Kada bi Bobi pobijedio, sve bi eksplodirali u aplauz.“
U londonskom Vest-Endu navijači su se okupljali u sali „Notr-Dam“ nedaleko od Lejčester-skvera. Skupilo bi se po 200–300 ljudi. Potezi su stizali teletajpom direktno sa Islanda. U sali su bile postavljene dvije velike magnetne table: jedna za prikaz stvarne pozicije, a druga za analize. U Ženevi, na međunarodnoj konferenciji posvećenoj pomoći pri prirodnim nepogodama, diplomate su pratile partije u pauzama između pregovora.
Uređivači BBC-ja su se u početku kolebali da li da meču posvete televizijski prostor. Producent Bob Toner se prisjeća: „U vijestima su to predstavili kao priču o hladnom ratu. Usamljeni Amerikanac suprotstavlja se sovjetskoj šahovskoj mašineriji.“ Na kraju, korporacija je odlučila da jednom sedmično emituje emisiju iz studija u Birmingemu; kao i njen američki pandan, brzo je stekla popularnost, okupljajući milion gledalaca. Vodio ju je Leonard Barden, profesionalni šahovski ekspert, kome je često asistirao mladi, jasno izražajni međunarodni majstor Bil Hartston: BBC ga je cijenio zbog njegove staloženosti u kriznim situacijama (emisija se emitovala uživo nedjeljom uveče).
U čitavom svijetu meč je bio glavna vijest. Premijer Bangladeša, šeik Mudžibur Rahman, stekao je široku popularnost kada je domaćim novinarima govorio o svom oduševljenju šahom. „The Bangladesh Observer“ izvještavao je da je bio toliko zaokupljen šahovskom partijom u Nacionalnom klubu za štampu da je privukao stolicu i počeo pratiti igru — uz članak je bila priložena i fotografija kao potvrda. Egipatske službene novine „Al-Ahram“ objavile su fotografiju Fišera u bazenu hotela „Loftleidir“. Jugoslovenski velemajstor Svetozar Gligorić pravio je svakodnevne izvještaje za beogradski radio, dok su se u samom Beogradu partije prikazivale na velikom demonstracionom ekranu na Trgu Republike. Vikendom su stotine ljudi dolazile da ih gledaju. U glavnim argentinskim novinama „Clarin“ meč je ostao na prvoj strani skoro dva mjeseca, dok ga nisu potisnule vijesti o pokolju političkih zatvorenika u zatvoru Patagonije. Velemajstor Najdorf pisao je izvještaje za popularnu radijsku emisiju „El Fontana“.
U italijanskim novinama „La Stampa“ jedan ljekar je predstavio neurološku analizu mozga Fišera i Spaskog. Konzervativnije milanske novine „Corriere della Sera“ objavile su ekskluzivni intervju sa Fišerom, koji je novinar uspio da dobije nakon slučajnog susreta sa šahistom u restoranu. U Britaniji, gdje je smišljanje naslova uzdignuto na nivo umjetnosti, meč je bio plodno tlo za novinarsku kreativnost. Nakon jedne od Fišerovih pobjeda, „Daily Mirror“ je objavio: „SPASSKY SMASHSKI!“ — „SPASKI GOTOV!“.
Šah je iznenada dobio priliku da izađe iz neuglednih zadnjih soba i postane roba u potrošačkom društvu. Želeći da povećaju prodaju, reklamni i trgovački menadžeri počeli su koristiti šah kao simbol koji privlači kupce. Za one koji su željeli meč posmatrati kao sukob političkih sistema, iznenađujuća brzina kojom je kapitalistička Amerika reagovala na mogućnosti zarade od igre morala je biti dovoljna potvrda.
U ulici pored Ujedinjenih nacija, njujorški Muzej „Metropolitan“ organizovao je izložbu šahovskih figura prikupljenih iz čitavog svijeta. Robne kuće su u novinama objavljivale oglase na čitavoj stranici za kurseve brzog učenja šaha i prodaju šahovskih knjiga. Igra je postala moderna i, slično kao modne manekenke, korišćena je za prodaju raznih proizvoda. U prodavnicama muške odjeće kupce je mamio reklamni plakat sa slikom šahovske table i sloganom: „Vaš potez, gospodo.“ Banka „Dime Savings“ na svojoj reklami prikazala je šahovsku tablu sa sloganom: „Pametni štediše ulažu u Dime.“ Sportska radnja je prikazala šahovski komplet pod naslovom: „Sada je to američki sport!“
Tako je i bilo. Šah je iznenada postao vidljiv, i samim tim nastao je informativni vakum: počeli su se pojavljivati članci o različitim velemajstorima, bivšim svetskim šampionima i šahovskoj terminologiji. Prodaja šahovskih setova donosila je veliki profit: britanske prodavnice su rasprodale sve svoje zalihe tradicionalnih drvenih i plastičnih setova i bile su primorane da ih nabavljaju u inostranstvu. Knjigovesci su sa oduševljenjem javljali da šahovske knjige, koje su obično bile najsporije prodavane, sada nestaju brže od ljubavnih romana.
U Sjedinjenim Državama, za vrijeme odmora za ručak i poslije posla, ploče su se postavljale direktno u parkovima i na trgovima. Šahovska groznica zahvatila je sve generacije i klase: stariji su igrali sa mlađima, „bijeli ovratnici“ — sa radnicima. Objavljen je članak o dvojici građevinaca koji su, od početka meča Fišer — Spaski, svakog odmora za ručak odigravali partije. Na fotografiji su građevinci u kacigama, sa koncentracijom gledali na šahovsku tablu. Sve više Afroamerikanaca je učestvovalo u igri, što je moglo ukazivati na sigurno širenje naslijeđa Rejkjavika. Šahovski stalni posjetioci preselili su se sa neprimjetnih klubova na parkovne klupe: „Ajde, pacer, čak bi Fišer predao u ovoj poziciji.“
U barovima i krčmama, ljudi koji su jedva znali kako se figure pomjeraju, počeli su da se klade na rezultate partija u Rejkjaviku. Londonski kladioničari su uveli zvanične opklade: Fišer je vodio 6 prema 4. U Atlanti, vlasnica podrumskog kafića Anita Čese otkrila je da je njen kafić „Šahovska tabla“ postao omiljeno okupljalište ljubitelja šaha. Autor političkih pesama Džo Glejzer izrazio je opšte raspoloženje pjesmom od sedam minuta u kojoj je hvalio Roberta Fišera. Stihovi, napisani još pre Rejkjavika, počinjali su prilično predvidljivo:
„On je učio ceo dan, A čitavo veče igrao, Ali nije sjeo za sto, Dok ne riješi svoje stvari.“
Naravno, šahovske metafore su prodrle i u druge sfere života, posebno u politiku. Analitički članak Toma Vikera u „New York Times“-u nazvao je odluku predsednika Niksona da izabere Spiroa Agnua za kandidata za potpredsjednika na predstojećim izborima „otvaranje kraljevog pješaka“. Zašto je „kraljev pješak“ bio suprotstavljen „kraljici“ ili „lovcu“, ostalo je nejasno.
Na sasvim predvidljiv način, politički novinari su se okretali šahu, opisujući pregovore između Vašingtona i Moskve. Jedan takav članak ismijavao je nedavni susret dvije supersile, predstavivši ga kao šahovsku bitku između Bobija Niksona i Borisa Brežnjeva. Američki predsjednik bio je daleko od toga da izbjegava pažnju u stilu Fišera: "Nixon je insistirao da se meč održi u najvećem mogućem prostoru, da svuda budu postavljene TV kamere, da izvještaji počnu mnogo prije partije i završe se nakon nje; da svakog dana uzimaju intervju od Niksona ili njegovog pomoćnika, a da se partije igraju između osam i jedanaest sati ujutro po vremenu Los Anđelesa..."
Britanski "Guardian" je napisao da je "susret predsjednika Niksona i gospodina Brežnjeva [u maju 1972. godine] bio dječja igra u poređenju sa šahovskim samitom Fišer - Spaski". Autori su pretpostavljali da čitaoci s obje strane Atlantika prate dramu koja se odvija na šahovskoj tabli. "Lica prodaju novine" — staro pravilo; visoki, upečatljivi genije pruža atraktivnu naslovnicu, a priče o njegovim hirovima služe kao mamac za radoznale čitaoce.
Pažnja štampe prema meču djeluje zanimljivo i u svjetlu nadmetanja velikih sila za dominaciju u svijetu.
Najvažniji objekat u tom trenutku bio je Vijetnam. Dok je Henri Kisindžer jurio između Vašingtona, Sajgona i Pariza, pokušavajući da postigne mirovni sporazum, Nikson je uvjeravao da bez značajnog napretka u pregovorima neće biti prekida bombardovanja Sjevernog Vijetnama, iako su se američke trupe nastavile da povlače. U međuvremenu je počelo suđenje Danijelu Elzbergu, optuženom za zavjeru, krađu i špijunažu u vezi sa supertajnim "Pentagonskim papirima" — istraživanjem američkog učešća u Vijetnamu na sedam hiljada stranica.
Sukob u Jugoistočnoj Aziji nije bio jedina tema koja je zaokupljala predsjednika: približavali su se izbori. U 2.30 ujutro 17. juna 1972. godine (Dan nezavisnosti Islanda) u štabu nacional-demokrata, smještenom u vašingtonskom kompleksu Votergejt, uhapšeno je pet provalnika u gumenim rukavicama. Policija je otkrila da su kod sebe imali elektronsku opremu za prisluškivanje, kamere za fotokopiranje dokumenata, prenosne radio-stanice i veliku količinu novčanica od stotinu dolara sa uzastopnim serijskim brojevima. Dok je na Islandu meč ulazio u zamah, dvojica mladih novinara, Bob Vudvord i Karl Bernstin, pratili su trag skandala, a njihovi tekstovi su se polako probijali sa unutrašnjih stranica na prve stranice novina.
Nikson je imao veze sa pokušajima prikrivanja uloge Bijele kuće u ovom nezakonitom upadu i ostao je u centru zbivanja, dok se ljeto polako bližilo kraju, dolazila je jesen, a njegove misli sve češće su bile usmjerene na pripreme za republikansku konvenciju krajem avgusta (na kojoj je nominovan za drugi mandat sa 1347 glasova protiv jednog). U filmu o Votergejtu "Sva predsjednikova vojska" na radijskom izvještaju o Fišerovom porazu u drugoj partiji, Vudvord pronalazi svoju prvu poruku od tajnog izvora "Duboko grlo", skrivenu u jutarnjem izdanju "New York Timesa". U skandal se uključio Kongres; počela su suđenja, a u štampi su se svakodnevno pojavljivali novi dokazi. Meč se nastavljao, a Nikson je igrao svoju očajničku partiju, potez po potez, pokušavajući da spasi svoju predsjedničku kožu.
U Čileu, gdje je vlada demokratski izabranog socijaliste Salvadora Aljendea sijala podjele i na kraju bila osuđena na propast, anarhija je rasla (potpomognuta, kako se danas zna, iz SAD-a). U Sjevernoj Irskoj ljeto je bilo obilježeno užasnim pobunama, ubistvima i bombardovanjima. Dana 5. avgusta, psihopatski vladar Ugande Idi Amin protjerao je 50 hiljada azijskih građana, optužujući ih za "sabotažu", iako je azijska zajednica zapravo bila nosilac privrede i trgovine u Ugandi, što je zemlja shvatila ubrzo nakon što je britanska konzervativna vlada nevoljno pružila utočište prognanima.
U potrazi za prijatnijim vijestima čitaoci su prelazili na sportska dešavanja. Bili Džin King je pobijedila Ivon Gulagog u finalu ženskog Vimbldona, a Sten Smit savladao Ilija Nastasea u muškom finalu. Li Trevino je trijumfovao na Britanskom otvorenom prvenstvu u golfu, a belgijski biciklista Edi Merks je po četvrti put osvojio Tur de Frans. Šahovsko prvenstvo se približavalo kraju, a pažnja javnosti se pomjerala ka Minhenu i Olimpijadi: srca sovjetskih građana jače su zakucala kada je mala Olga Korbut osvojila zlato u gimnastici.
Trijumfalno su nastupili i Amerikanci: Mark Spitz je u plivanju osvojio sedam zlatnih medalja.
Minhen će ostati upamćen i po rijekama krvi koje su tamo prolivenе. Nekoliko dana posle ceremonije zatvaranja u Rejkjaviku, palestinska teroristička grupa "Crni septembar" uzela je za taoce jedanaest članova izraelskog olimpijskog tima i ubila ih.
Ako je meč Fišer – Spaski uspio da se probije na prve stranice novina usred svih tih dešavanja, to se desilo ne zahvaljujući ličnosti izazivača, samom šahu ili Fišerovim hirovima van scene. Za Sjedinjene Američke Države ovaj meč je značio mnogo više. Zemljom je vladao kulturni pesimizam, uglavnom zbog Vijetnama, ali i zbog sopstvenih rasnih i društvenih problema. Riječima Džordža M. Koena, to je bio "pravi sestrić čika Sema, pravi Jenki" — drugim riječima, bezuslovni igrač svjetske klase koji je (kada je konačno počeo da igra) pokazao da je sposoban za pobjedu. Uronivši u svijet šaha, Amerikanci su se uvjeravali u ispravnost američkog puta. Fišer je djelovao kao garant da energična Amerika može da ostvaruje podvige u trenutku kada joj je to bilo najpotrebnije.
GLAVA 19 GORKI ZAVRŠETAK
U borbi za titulu najšarmantnijeg igrača Bobi Fišer bi sigurno izgubio. Ali on je najbolji šahista na svijetu. Isak Kežden
Meč je slijedio uobičajeni Fišerov put od munjevitog napada do finala. Spaski je djelovao slomljeno, a iskustvo je pokazivalo da se Fišerovi protivnici u takvim slučajevima nisu oporavljali. Izazivač je bio majstor psihološkog uništenja. Uoče li slabost ili povredu, drugi bi možda popustili pritisak, ali on je nastavljao da melje. Hoće li se ista priča ponoviti i u ovom meču?
U četrnaestoj partiji Fišer je ponovo otvorio sa 1.c4. Spaski je već shvatio da je veći dio njegove pripreme za otvaranja bio uzaludan. Ipak, igra šampiona se popravila. Možda ga je ohrabrio dolazak supruge Larise ili preseljenje iz hotela u malu kućicu nalik vikendici, gdje su mogli uživati u mirnom porodičnom životu.
Njegov pozitivni stav u ovoj partiji bio je očigledan. U 14. potezu odigrao je konjem na e7, odbijajući da pojednostavi poziciju razmjenom konja. U knjigama o meču potez Ne7 obilježen je uzvičnikom, što govori o njegovoj snazi (slabi potezi označavaju se upitnikom). Iznenađen, Fišer je dao pješaka. Trinaest poteza kasnije, Spaski se revanširao greškom, odigravši pješakom na f6 (dvostruki upitnik) u završnici koja je bila komplikovana, ali davala šanse za pobjedu. Na tabli su sa obe strane ostali top, lovac, konj i pet pješaka. Lovci i konji su ubrzo razmijenjeni, i partija je završena remijem.
Bez sumnje, obojica su još osjećala umor nakon titanske trinaeste partije. Velemajstori, iako su se divili hrabrosti Spaskog, nisu bili naročito impresionirani kvalitetom igre. Aludirajući na mamurluk od islandskog šnapsa, neko je našalio: "Igrali su kao poslije 'Brennivina'."
Jedinu žalbu Fišer je iznio u prvoj minuti partije, skrenuvši pažnju na loše osvjetljenje. Nakon toga uslijedio je telegram Kramera Maksu Eveu, u kojoj su sudija i FIDE kritikovani zbog "arogancije i nepažnje". Fišerov zahtjev da se ne zauzimaju prvi redovi nije bio prihvaćen. Islanđani, već oštećeni gubitkom prihoda od televizijskih prava, ukazali su Krameru da bi oslobađanje prvih sedam redova prepolovilo kapacitet partera na 475 mjesta, što bi ozbiljno uticalo na prihode.
Petnaesta partija, odigrana 17. avgusta, Hariju Golombeku je bila "jedna od najfascinantnijih koju sam ikada vidio na mečevima za svjetsku titulu". U sicilijanskoj odbrani Fišeru je ponuđena ista varijanta sa "otrovnim" pješakom koji ga je tako ponizio u jedanaestoj partiji. Hoće li prihvatiti izazov, neće li se uplašiti, hoće li poželjeti osvetu? Drugim riječima, hoće li izvesti kraljicu na b6? Vrijeme je prolazilo: u sobi za analizu svi su čekali taj potez. Fišer je imao skoro dvije sedmice da prouči poziciju i pronađe grešku.
Kraljica je ostala na mjestu. Fišer je izveo kraljevog lovca na e7. I ranije je tako igrao, ali za Spaskog je to bio mali psihološki trijumf. Činilo se da je Rus postao optimističniji: u 25. potezu prerano je gurnuo pješaka, pripremivši elementarnu zamku u koju Fišer nikad ne bi upao. Birn i Nej nazvali su ideju Spaskog "glupošću". Zatim je šampion uzeo pješaka, pa još jednog, ali ta proždrljivost je samo dala Fišeru više mogućnosti za napad. Na kraju, nakon pauze, partija je završena remijem: crni nije našao ništa bolje nego da ponavljaju šahove bijelom kralju. Završnica je bila toliko brza da su se ljudi kod demonstracionih tabli zbunili i izgubili nit igre.
Toga dana Fišerove žalbe bile su ličnije prirode. Kramer je zahtijevao od Šmida da „uradi nešto, umjesto da samo ravnodušno širi ruke“. Amerikanci su ponovo tražili da se u sali oslobodi još nekoliko redova. Odgovor Islanđana glasio je da je rastojanje između scene i prvog reda veće nego na bilo kojem prethodnom meču.
Šesnaesta partija igrana je u nedjelju i privukla je neviđeni broj gledalaca. U devetom potezu došlo je do razmjene kraljica, i igrači su, preskočivši središnjicu, odmah prešli u završnicu. Nakon nekoliko poteza Spaski je pristao na trostrukog izolovanog pješaka, ostavivši tri izolovana pješaka na istoj vertikali. Takvo neobično raspoređivanje pješaka šahisti intuitivno doživljavaju kao ružno. Na kraju, tri nezaštićena pješaka su izgubljena, i u 32. potezu pozicija se pretvorila u beživotnu i lišenu ikakvih perspektiva.
Ipak, partija nije bila završena! Tvrdoglavost je natjerala igrače da odigraju još trideset beskorisnih poteza, iako je bilo dovoljno da jedan ponudi remi, a drugi ga spremno prihvati. Da li se Spaski svetio Fišeru, prisiljavajući ga da sjedi za tablom? Da li je Fišer smatrao remi poniženjem? Kakvi god bili razlozi, nastavili su da igraju sve do 60. poteza; Lari Evans i Ken Smit u svojoj knjizi „Fišer — Spaski: potez po potez“ nazvali su to „besmislenim maratonom“. Publika je bila zbunjena. Golombek je napisao: „Tužno je priznati, ali posljednjih trideset poteza dovelo me je do suza.“ Birn i Nej su bili jedinstveni u ocjeni: dva genija koja igraju tako elementarnu poziciju ličila su na Frenka Lojda Rajta „koji se igra u pješčaniku“.
Fišer možda nije napadao za tablom, ali van nje nije davao mira zvaničnicima. Kao odgovor na odbijanje da se ukloni prvih sedam redova, postavio je ultimatum, rekavši da neće igrati dok se uslovi ne promijene: „Ne namjeravam ih više trpjeti.“ Od 17. partije, rekao je, meč će se igrati iza zatvorenih vrata u posebnoj sobi, sve dok sala ne bude izmijenjena „tačno po mom zahtjevu“. Kramer ga je, naravno, podržao: 16. partija, rekao je, igrana je u sali „bučnoj kao fudbalski stadion u Milvokiju“.
Dana 22. avgusta, na dan 17. partije, Kramer se na ručku sastao s Torarinsonom. Islanđanin je pristao da ukloni prva tri reda stolica; dva reda će biti premještena pozadi. To će povećati razdaljinu između igrača i publike sa sedam-osam jardi na dvadeset. „Da bismo spasili meč, moramo ukloniti nekoliko redova stolica, iako to radimo sa bolom u srcu, jer gubimo prihode“, rekao je Torarinson. Saglasnost svjetskog šampiona i njegove ekipe niko nije tražio.
Sovjetska kontraofanziva imala je efekat eksplozije bombe. Sekundant svjetskog šampiona Efim Geler izašao je pred štampu sa izjavom u kojoj je optužio Amerikance za korišćenje „nesportskih metoda“ s ciljem da oslabe Borisa Spaskog. Izjavu prenosimo onako kako je napisana:
Meč za titulu svjetskog šampiona u šahu, koji se trenutno održava u Rejkjaviku, izaziva ogromno interesovanje u svim krajevima svijeta. Boris Spaski, ja i drugi članovi naše šahovske delegacije dobijamo mnoga pisma iz raznih zemalja, uključujući i SAD. Nemali broj tih pisama posvećen je jednoj, do sada neobičnoj temi u istoriji šaha — mogućnosti korišćenja vanšahovskih sredstava za uticanje na jednog od takmičara.
Navodi se da bezbrojni „hirovi“ R. Fišera, njegove primjedbe organizatorima meča, stalna kašnjenja na partije, zahtjev za igrom u zatvorenoj prostoriji, neutemeljeni protesti i slično, imaju potpuno svjesnu svrhu — da se izvrši psihološki pritisak na partnera i Boris Spaski izbaci iz borbene sportske forme.
Smatram da ponašanje R. Fišera protivrječi amsterdamskom sporazumu, u kojem se govori o džentlmenskom ponašanju učesnika meča. Vjerujem da je sudijska komisija već imala dovoljno razloga da zahtijeva od Fišera poštovanje pravila meča i u ovom pogledu. A naročito to treba učiniti sada, kada borba ulazi u odlučujuću fazu.
Postoje pisma koja ukazuju na moguće djelovanje na Borisa Spaskog putem elektronskih sredstava i hemijskih supstanci koje se mogu nalaziti u prostoru za igru. Pominje se, konkretno, Fišerova stolica i uticaj posebnog osvjetljenja na sceni, postavljenog na zahtjev američke strane.
Sve ovo može djelovati fantastično, ali neki objektivni fakti vezani za to tjeraju na razmišljanje i o naizgled „fantastičnim“ pretpostavkama. Zašto, na primjer, Fišer kategorički protestuje protiv filmskog snimanja, iako time sebi nanosi materijalnu štetu? Možda je jedan od razloga upravo želja da se ukloni stalna objektivna kontrola ponašanja i stanja učesnika meča? Isto tako može se tumačiti njegovo više puta ponavljano traženje da se igra preseli u zatvorenu prostoriju i da se oslobodi sedam prvih redova gledališta.
Čuđenje izaziva i pojava Amerikanaca u prostoriji za meč u vrijeme kada se ne igra, čak i noću, kao i Kramerov zahtjev da se R. Fišeru obavezno obezbijedi „njegova“ stolica, iako obe stolice izgledaju potpuno isto i proizvedene su od iste američke firme.
Želim da naglasim i to da, poznajući Borisa Spaskog dugi niz godina, prvi put primjećujem kod njega neuobičajene padove koncentracije i manifestacije impulsivnosti. A ne mogu to objasniti nekakvom izuzetno snažnom igrom R. Fišera. Naprotiv, u nekoliko partija izazivač je pravio tehničke greške, a u nekim partijama pokazivao nerazumijevanje pozicije.
U vezi sa iznijetim, sovjetska delegacija predala je odgovarajuće saopštenje glavnom arbitru i organizatorima meča, u kojem se upućuje hitan zahtjev da se, uz pomoć kompetentnih stručnjaka, izvrši provjera prostora za igru i svih predmeta u njemu, kao i da se isključi mogućnost prisustva neovlašćenih lica u prostoru namijenjenom učesnicima.
E. Geler
Trećeg avgusta 1972. godine objavljeno je ime novog glumca koji će igrati Džejmsa Bonda: od tog trenutka britanskog tajnog agenta 007 s licencom za ubijanje igraće Rodžer Mur. Island je mogao postati njegov prvi zadatak. Kada je sovjetska izjava objavljena, u publici se začuo tihi smijeh. "Pozvaćemo agenta 007 da pretraži prostorije", našalio se predstavnik Islandske šahovske federacije.
U tome zašto je Rejkjavik toliko raspalio maštu javnosti svoju ulogu ima i ogroman tok šahovskih reminiscencija i slika koje su se pojavljivale u literaturi i filmu. Demokrata protiv totalitariste, ličnost protiv mašine, zavjera protiv kontrazavjere; slika bezosjećajnog, ludog i brilijantnog šahiste-samotnjaka, koji plete intrige i potpuno je lišen morala — takvo je (pretežno na Zapadu) bilo shvatanje meča. Neki šaljivdžije u Rejkjaviku prisjetili su se filma iz 1963. godine o Džejmsu Bondu "Iz Rusije s ljubavlju", zasnovanog na nešto ranije objavljenom romanu. Tema filma je hladni rat. Film je učvršćivao mišljenje da se vještine potrebne za kontrolisanje događaja na šahovskoj tabli mogu široko primjenjivati: sazrijeva đavolska zavjera Sovjeta protiv britanske obavještajne službe i njenog najboljeg agenta 007 — Bonda, Džejmsa Bonda.
Film počinje finalnom partijom međunarodnog velemajstorskog turnira. Kronštajn, čovjek s visokim čelom, teškim kapcima i napetim, nepomičnim očima, bori se protiv Kanađanina po imenu Makadams. "Kronštajn" zvuči slično kao "Bronštajn", a partija u filmu zaista je varijacija sjajne partije odigrane u Lenjingradu 1960. godine između dvojice sovjetskih velemajstora, kandidata za titulu svjetskog šampiona Davida Bronštajna i Borisa Spaskog. U filmu Kronštajn pobjeđuje, rizikujući da ne posluša naređenje da prekine partiju, i predaje izvještaj tajnoj međunarodnoj terorističkoj organizaciji u čijoj je službi. U stvarnosti, Bronštajn je izgubio nakon što je Spaski izveo brilijantnu žrtvu topa i ostvario efektnu pobjedu u 23. potezu. Druga razlika bila je ta što su u filmu uklonili dva pješaka — po mišljenju režisera Terensa Janga, oni su estetski narušavali kadar. Bez tih pješaka kombinacija Spaskog nije uspijevala; u bioskopima širom svijeta šahisti su samo odmahivali glavom.
U Rejkjaviku šahisti su klimali glavama na izjavu Gelera. Međutim, da su publika i zvaničnici pažljivije pročitali saopštenje, osjetili bi napetost koja je vladala u sovjetskom taboru. Iako se na prvi pogled činilo da se saopštenje odnosilo na Fišera, ono je zapravo bilo izazvano dubokim razočaranjem u Spaskog, zbog onoga što Geler naziva njegovom „impulsivnošću“, njegovom „nemogućnošću da se koncentriše“, njegovom nesposobnošću da iskoristi tehničke greške protivnika i nedostatkom „shvatanja pozicije“. Sa stanovišta Gelera, 17. partija trebalo je da bude početak odlučujuće faze. Ivo Nej će kasnije napisati da je Spaskom preostala posljednja šansa da promijeni tok meča. U Moskvi su to komentarisali riječima: „Voz polazi“.
Izbor vremena za saopštenje nije manje značajan. Pominjanje „brojnih zahtjeva“ Fišera od strane Gelera ukazuje na to da je stvarni razlog pisma bio posljednji ultimatum Amerikanca i briga zbog stalnog popuštanja pred njim od strane organizatora šampionata.
Glavni sudija je uvjerio da će sumnje Gelera biti provjerene: „Sa američke strane se kod nas dešava čista fantastika, pa zašto je i Rusa ne bi preuzeli?“ U sali je postavljena zaštita 24 sata dnevno, kako bi se spriječila noćna špijunaža. Američka delegacija je ponudila prilično zamršeno objašnjenje svog zahtjeva, da svaki igrač sjedi samo na svojoj stolici: Fišer je deset santimetara viši od Spaskog, i stolica mora biti prilagođena njegovoj visini. Kramer je ovu izjavu okarakterisao riječima: „Glupost. Kakve još eksperte žele? KGB?“ Bio je mnogo bliži istini nego što je mislio.
Što se tiče 17. partije, Fišer je ponovo iznenadio otvaranjem: Pirčevu odbranu (nazvanom po slovenačkom velemajstoru Vasji Pircu) nikada prije nije primjenjivao u turnirima. U ovoj odbrani, koja je uvijek smatrana pomalo ekscentričnom, crni ustupa centar u nadi na moguću kontrigru. Međutim, glavna tema glasina bila je završnica partije. Igrač može zatražiti remi ako se ista pozicija ponovi tri puta. U 45. potezu Fišer je pozvao Lotara Šmida i kratko su se savjetovali, proučavajući zapis partije. Zatim je Šmid klimnuo glavom i sat je zaustavljen. Ako bi Fišer pomjerio topa na e1, pozicija bi se zaista ponovila treći put. Nakon toga, Spaski je dugo ostao u stolici; činilo se da ga je remi ponavljanjem poteza iznenadio. Namjeravao je da žrtvuje kvalitet (topa za konja) i bio je spreman na borbu, iako nije bilo jasno da li je mogao nešto postići.
Partija je završena, a islandski organizatori pozvali su lokalne naučnike da istraže prikrivene optužbe o elektronskom i hemijskom uticaju. Jedan od njih bio je Dali Augustin, inženjer-električar, a drugi Zigmundur Gudbjarnason, profesor hemije koji je stekao obrazovanje u Americi i vratio se u rodni Island iz Detroita dvije godine ranije. Augustin je istraživao osvetljenje, dok je zadatak Gudbjarnasona bio da ispita šahovski sto i stolice. "Iz Amerike sam donio najnoviji gasni hromatograf", priča Gudbjarnason. "On je omogućavao analizu sadržaja hemijskih supstanci. Stavili smo jednokratne rukavice i uzeli uzorke za testove, tako što smo obrisali sto i stolice posebnim materijalom." Uzorci su uzeti i sa zidova i scene. Pažljivo su upakovani u plastične kese na kojima je pisalo: "stolica Fišera", "zadnji zid" i slično. Naučnici su pristali da sprovedu istraživanje besplatno. Kaže Gudbjarnason: "To je bio naš doprinos meču; željeli smo da se on nastavi." Da je sovjetska strana ovo čula, mogla bi dovesti u pitanje objektivnost takve ocjene.
Zatim je Gudbjarnason uporedio podatke o hemijskim supstancama jedne i druge stolice, ali i istraživao površinu obe strane stola. Tokom ovog perioda, profesor hemije odbijao je da odgovori na pitanje novinara da li je moguće, zaista, nekog tajno kontaminirati, kao što tvrdi sovjetska strana u svom pismu. Ćutao je djelimično zato što nije želio da podiže atmosferu, jer je "znao da je to sasvim realno, Amerikanci i Rusi to dobro znaju da rade. Siguran sam da su u prošlosti koristili te metode."
Za završetak rada bilo je potrebno nekoliko dana, a rezultati su bili uneseni u mali izvještaj na nekoliko stranica. Izvještaj je predao islandski pomoćnik sudije Gudmundur Arnlaugsson. FIDE je izjavila da su optužbe sovjetske strane o tajnim manipulacijama bile neosnovane. Tokom istrage, Gudbjarnason nije našao ništa sumnjivo: hemijski sastav stolica i obe strane stola bio je identičan i uglavnom se sastojao od materijala za poliranje. Augustinu je išlo bolje – u svjetlosnim uređajima pronašao je dvije mrtve muve, što je bila velika zabava za medije.
Međutim, tu se stvar nije završila: ipak su nešto neobično pronašli. Islandska uprava trgovačkog brodovlja sprovela je rendgensku analizu stolica (obično se ovakvim metodama istražuju zavareni spojevi na brodovima). Na rendgenskoj snimci Fišerove stolice uočen je izduženi objekat sa cilindričnom petljom na kraju. U stolici Spaskog ništa slično nije bilo. Napravili su drugu snimku, ali ovaj put nisu ništa našli. Kasnije su stolicu rastavili. Unutra je bio drveni punjač, koji je tamo dospio zbog pukotine u drvenoj ploči sedišta. Organizatori su odmah izjavili da je to upravo onaj objekat koji je bio na prvoj snimci, iako nisu uspeli da objasne zašto ga nije bilo na drugoj.
Ako se 17. partija smatrala od strane sovjetske strane kao posljednja šansa za promjenu toka meča, sada se zbog nesposobnosti Spaskog da postigne više od remija na horizontu nazirao poraz. U sljedećem susretu borio se uporno, ali je partija ponovo završena remijem. Kralj Spaskog je aktivno putovao, dok je Fišerov kralj većinu partije bio zatvoren u uglu, i to sa prilično ograničenim mogućnostima. Ovaj put je Fišerova spremnost da prihvati remi iznenadila eksperte — imao je za pješaka više. Za bilo kog drugog igrača remi u ovakvoj poziciji bio bi opravdan, jer bi svaka polovina poena približavala pobjedi u meču. Ali Fišer, kako je to opisao Gligorić, "nije imao reputaciju lovca na remije", bez obzira na rezultat. Šta ovdje vidimo? Njegovu ljudsku stranu? Psihološku slabost? Pragmatizam?
Rezultat u meču sada je bio: Spaski — 7,5 poena, Fišer — 10,5; američkom igraču je preostalo još samo dva poena do titule. Pred 18. partiju Geler je objavio protest zbog uklanjanja prvih redova iz dvorane, jer sovjetska strana nije dala dozvolu za to. Šmid je započeo pregovore, svedene na vješt kompromis, koji bi bio na čast i tako iskusnom pregovaraču kao što je Henry Kissinger. Stolice će se vratiti na svoja mjesta, ali će ostati prazne. Kada je Fišer ušao u dvoranu, činilo se da čak nije primjetio razliku. Međutim, strpljenje Šmida je došlo do kraja. Kada je Kramer ponovo zahtijevao da se uklone prvi redovi, optužujući Šmida da popušta Sovjetima, glavni sudija odgovorio je otrovnim pismom, tonom koji je za Šmida bio nekarakterističan. Kramer je, kako je rekao, "bez sumnje želio da pomogne, ali, nažalost, to mu nije pošlo za rukom zbog izuzetno nekorektnog sadržaja pisma." Dalje je stajalo: "Ako imate bilo kakve žalbe i proteste, molim vas — moram da naglasim veliku važnost ovoga — učinite to u skladu sa pravilima meča."
Devetnaesta partija bila je veoma interesantna, i oba igrača su iznenadila gledaoce. U 21. potezu Fišer je demonstrirao zapanjujuću odbranu. Spaski je žrtvovao figuru – kada je to učinio, jedan velemajstor je rekao: „Sad se pripremite, zategnite sigurnosne pojaseve.“ Drsko ignorišući nezaštićenog topa protivnika, Fišer je izmijenio dame, ostavljajući Spaskog u remi poziciji. Bio je potpuno u pravu: uzeti topa ili odigrati neki drugi potez značilo bi katastrofu. Spaski je hrabro rizikovao, ali nije postigao ništa. „To je Bobi,“ rekao je Gligorić, „on uvijek izmiče.“
Pred 20. partiju, islandsko ministarstvo finansija je učinilo gest dobre volje. Vlada je tražila od parlamenta da na sljedećoj sjednici oslobodi novac predviđen za nagrade od poreza. Bez toga, pobjednik bi morao platiti državni i lokalni porez na dohodak u iznosu od 28 hiljada dolara, a poraženi oko 16 hiljada.
Sama partija bila je duga, žestoka borba koja je trajala pet sati. Prednost je prelazila sa jedne na drugu stranu. Prije nego što je partija bila prekinuta, na tabli je nastala završnica, ali ishod partije je bio krajnje neizvjestan. Sljedećeg dana, kada je partija nastavljena, Geler je skoro zaspao u sali – noć je bila posvećena analizi. Spaski je izgledao tmurno i umorno; čitavu noć su tražili mogućnost za pobjedu, ali nisu je našli.
To je bila sedma uzastopna remi partija! Nakon maratonske bitke 1927. godine između Aljehina i Kapablanke, na svjetskim šampionatima nije bilo takvog niza remija. Partije nisu bile dosadne i uspavljujuće — naprotiv, neke od njih bile su očajničke, produžene, beskompromisne borbe, koje su briljirale u suštini i bile lijepe u formi. Fišer, koji je obično igrao mnogo brže od svog protivnika, sada je razmišljao jednako dugo. Spaski je pokušavao, rizikovao; Fišer, ako je imao sumnje, nije se usudio na riskantne poteze. Iako su komentatori predviđali potpuni pad snage Spaskog, šampion je igrao energično, pridržavao se svoje strategije i, što je iznenađujuće, pružao jak otpor. Ovdje nije bila potrebna samo spretnost i koncentracija: morao je pronaći duboke izvore psihološke snage u sebi.
Dvadeset i prva partija počela je 31. avgusta. Počevši od osme partije, nijedan potez nije bio snimljen na filmu. Ali tog dana, jugoslovenski novinar Dimitrije Bjelica unio je u salu video kameru „Sony“ i smjestio se s njom u bočnom redu. Povremeno su šetali službenici, tražeći najmanja narušavanja mira. Bjelica je prigušivao zujanje kamere kašljanjem. Shvatao je da bi ova partija mogla biti posljednja, pa je ovo bila njegova posljednja šansa za snimanje.
Fišer je imao 11,5 poena i za osvajanje titule potrebna mu je bila ili jedna pobjeda, ili dva remija. Karte za partiju nisu se mogle nabaviti, sala za igru bila je potpuno ispunjena, svi su čekali kulminaciju. Nakon dva mjeseca farse, tajni i tragedija, krajnje napetosti i gnjeva, šoua i bučne zabave, blefa i dvostrukog blefa, zahtjeva i ustupaka, stanovnici i gosti Rejkjavika — čak i oni koji nisu poznavali pravila igre — željeli su da postanu svjedoci raspleta.
Kao i obično, Lotar Šmid je pustio satove. Kao i obično, Fišer je zakasnio. Partija je počela sicilijanskom odbranom. U drugom potezu Fišer, koji je igrao crnim figurama, pomjerio je pješaka na e6, što je za njega bilo nešto novo. Spaski je pio kafu šolju za šoljom. Možda je iznenađenje zbog sedmog Fišerovog poteza — ispada pješaka, poznatog, ali prilično dvosmislenog — natjeralo ruku Rusa da zadrhti, pa je prosuo kafu. Sat Spaskog je otkucavao, a on je otišao da potraži krpu. Fišer je posmatrao šta se dešava kao da mu je protivnik poludio.
Dame su rano napustile tablu, ostavivši Fišera sa prednošću od dva lovca, ali i sa dva izolovana pješaka. "Kad je Fišer dobio tu prednost," rekao je kasnije Spaski, "osjetio sam da je sve gotovo." U 18. potezu šampion je žrtvovao topa za lovca sa pješakom u bezumnom nastojanju da zakomplikuje igru i poveća šanse za pobjedu. Trideseti potez pokazao se kao prelomna tačka. Umjesto da počne da se ukopava, gradi neosvojivu tvrđavu i dođe do remija, Spaski je pogurao svog pješaka na g4, stvarajući smrtonosnu slabost u svojoj poziciji. Fišer je odigrao završnicu sa neumoljivom preciznošću.
U 41. potezu partija je bila prekinuta. Spaski je djelovao iscrpljeno. Na razmišljanje o tajnom potezu potrošio je svega šest minuta; zapisao ga je na papir i predao Šmidu, koji je pažljivo zapečatio list u kovertu. Sada su gledaoci konačno mogli da odahnu i razmijene mišljenja; kad su ustajali sa svojih mjesta, razgovori su se uglavnom vodili o tome ko ima pozicionu prednost. Fišer je žrtvovao pješaka, pa je sada imao topa i dva pješaka protiv lovca Spaskog i četiri pješaka, pa je teoretski pozicija bila približno izjednačena. Ipak, bijele figure bile su stiješnjene, nisu imale prostora za kretanje. U međuvremenu, Fišerov pješak sa topovske linije bio je slobodan, što znači da je mogao bez prepreka u vidu protivničkih pješaka stići do posljednjeg reda i pretvoriti se u snažnu figuru, obično u damu, pa je takav pješak predstavljao izuzetnu prijetnju. Fišerov top i kralj zauzimali su dobre pozicije da pomognu njegovom napredovanju.
Većina amatera bi smatrala da su šanse otprilike jednake. Međutim, eksperti su razumjeli da je borba Spaskog za titulu završena; njegova junačka odbrana bila je slomljena, i velemajstori su predviđali Fišerovu pobjedu. U Moskvi su priznali da je njihov čovjek izgubio: šampion je rekao Geleru da nema smisla analizirati poziciju. Spaski je znao da u koverti nije bio zapisan najbolji potez.
Sljedećeg dana u sali se okupilo dvije i po hiljade ljudi, neki su stigli ranije da bi sebi obezbijedili najbolja mjesta; svi su platili po pet dolara za želju da budu svjedoci spektakularnog raspleta. Fišer je stigao kasno, djelovao je samouvjereno, ali, na opšte iznenađenje, suprotno svojoj uobičajenoj brizi za besprijekoran izgled, bio je obučen u na brzinu izabrano, zgužvano krvavo-crveno odijelo. Stolica Spaskog — za promjenu — bila je prazna.
Dva sata ranije, u 12.50, šampion je pozvao glavnog sudiju Lotara Šmida. Zvanično ga je obavijestio da predaje i da neće doći na nastavak partije. Šmid je nazvao Evea: može li prihvatiti predaju putem telefona? Eve je odlučio da je to moguće. Fišeru to nisu odmah rekli, i on možda to ne bi ni saznao da se fotograf časopisa „Life“, Hari Benson, nije sreo sa Spaskim u hotelu „Saga“ dok je sada već bivši šampion išao u šetnju. Uslijedila je lavina telefonskih poziva. Benson je pozvao Fišera, a Fišer je zatim pozvao Šmida, izjavivši da, ako je to istina, predaja mora biti potvrđena pismeno. Šmid je nešto napisao u svoje ime, ali je rekao da Fišer ipak mora doći u zakazano vrijeme na nastavak partije.
Meč je bio završen.
Grandioznog finala nije bilo: nikakvih posljednjih odlučujućih poteza koji bi matirali šampiona, nikakvih pobjedničkih udaraca o govornicu niti kidanja trake. Šeširi nisu bacani u vazduh, niko nije lupao nogama niti ispuštao pobjedničke krike. Kruna je prešla bez buke, samo uz službeno saopštenje. Kada je Fišer stigao, Šmid je prišao ivici bine i obratio se publici: „Dame i gospodo, gospodin Spaski je putem telefona saopštio da predaje.“
U sali su se začuli pristojni aplauzi. Gledaoci nisu vidjeli nikakvu akciju, ali su postali svjedoci događaja koji je ušao u istoriju šaha. Novi svjetski šampion nespretno je mahnuo rukom, ali je odbio Šmidov prijedlog da se pokloni. Italijanski list „Corriere della Sera“ bio je razočaran odsustvom Spaskog: „Oduzeo je sebi aplauze koje je zaslužio. Ali od sada ih više ne zaslužuje. Šahista mora da se bori do posljednjeg trenutka. To je zakon sporta, a on ga je prekršio.“
Automobili islandske vlade bili su parkirani ispred sale zajedno sa vozilom američkog ambasadora. U njemu je sjedio Viktor Džaković. On se prisjeća: To je bio dio plana, pošto Fišer nije želio da razgovara ni sa kim niti da daje izjave za štampu. Trebalo je da izađe na sporedna vrata i odmah uđe u moj auto, neupadljivi crno-žuti „ford maverik“. Rekli su mi: „Ne čekajte nikoga. Kad on uđe, odmah ga odvezite na bazu.“ Dovezao sam ga do Keflavika. U bazi je proslavio pobjedu svojim čuvenim stekom i čašom mlijeka — kao i uvijek, čašom mlijeka. Ne sjećam se da je pokazivao bilo kakvu radost: bio je napet kao sportista na kraju partije. Bio je to onaj isti Fišer kojeg sam uvijek vozio u bazu.
Pobjedivši, Fišer je konačno pokazao velikodušnost prema poraženom protivniku. Prema njegovim riječima, Spaski je bio „najbolji igrač“ s kojim se ikada susreo. „Svi protiv kojih sam igrao su se u nekom trenutku lomili. Ali nikada nijesam osjećao nešto slično sa Spaskim.“ Predsjednik Nikson poslao je Fišeru telegram sa čestitkama. Spaski je dao nekoliko intervjua. Izgledao je iscrpljeno i rekao da mu treba samo „spavanje, spavanje i još spavanja“.
„New York Times“ je upotrijebio ničeansku retoriku u svojoj analizi onoga što su novinari nazvali „aurom ubicе“. „U svojoj suštini, aura Fišera sastoji se u težnji da potčini, ponizi protivnika, da zavlada njegovom sviješću.“ Primijećeno je da se igrači koje je Fišer pobjeđivao više nisu oporavljali, što je samo po sebi ostavljalo jeziv i zloslutan utisak. Poraz od drugog protivnika mogao se opravdati lošim danom ili slučajnim previdom. „Ali poraz od Fišera na neki način pogađao je cjelovitost igrača. Kao da je dio njega bio pojedеn.“ Tako je Fišer bio optužen za seriju „psihičkih ubistava“.
U međuvremenu, sovjetska strana se zainteresovala da li je Fišer kriv i za neka druga krivična djela.
GLAVA 20 ZAKULISNA DEŠAVANJA I TAJNI SABOTERI
Viri, pamti i preživljavaj. „Princip KGB-a“ — Kristofer Endru i Oleg Gordijevski
Nevjerovatno, ali i danas neki sovjetski učesnici smatraju da su prljave makinacije odigrale svoju ulogu u porazu Spaskog. Stigavši 10. avgusta na Island, Larisa Spaski je savršeno razumjela nivo nervne napetosti koji je vladao u sobi njenog muža na sedmom spratu hotela „Saga“. Zajedno sa suprugama drugih članova ekipe napustila je Moskvu upravo u trenutku kada se nad gradom nadvio gusti smeđi smog od šumskih požara; vatra se već mjesec dana približavala predgrađima, progutavši hiljade hektara zemlje. Bilo je preostalo oko dvadeset pet kilometara do predgrađa kada su je konačno zaustavili vojska i vatrogasci. Dim je bio toliko gust da je avion za Rejkjavik poletio sa aerodroma Vnukovo, jer sa međunarodnog aerodroma Šeremetjevo avioni nisu mogli da polijeću.
Izgled Spaskog ju je šokirao. Tog dana šampion je izgubio — ozbiljan psihološki udarac nakon pobjede četiri dana ranije, za koju se činilo da je zaustavila Fišerov zamah. „Izgledao je izgubljeno, napeto, nervni sistem mu je bio potpuno rastrojen.“ Problem je bio i smještaj. „Borisu je bilo teško u atmosferi hotela. U njemu je bilo nešto nezdravo, i to ga je pritiskalo, — prisjeća se ona. — Nije mogao da spava, bio je vrlo nervozan. Posebno su ga iritirali dušeci. Možda je nešto bilo u njima.“ Ona nije mislila na moguću alergiju šampiona na punjenje. Postojala je sumnja da su u dušeke mogli biti ubačeni supstanci koje su uticale na njegov nervni sistem.
I nije bila sama u svojim sumnjama. „Geleru se činilo da neko ulazi u njihove sobe dok ih nema. Neko iz američkog tabora. Naša ekipa je bila vrlo naivna. Geler je u svom koferu ostavljao bilješke o partijama, a kad ga je otvorio, sve je bilo poremećeno. Imao je zapečaćenu kutiju sa specijalnim lijekom od pčela, 'Kraljevskim želeom'. Jednog dana je ušao u sobu, a kutija je bila otvorena. Neko je malo pozajmio.“
Vrativši se posle deset dana u Moskvu, žena Gelera, Oksana, prijavila je vlastima zabrinutost svog muža, dodavši da rezultat meča ne odražava šahovske sposobnosti Spaskog. „Njihovi neuspjesi nisu šahovski.“ Rekla je da je njen muž izgubio osam kilograma, a Spaski se osjećao kao da mu je svijest u magli. I sa Ivom Nejem nešto nije bilo u redu. Postao je apatičan, usporen. Zbog iscrpljenosti praktično se isključio iz priprema.
Sumnje nisu bile ograničene samo na uslove života u hotelu. Prema Larisinim riječima, „Boris je smatrao da mu se događaju čudne i uznemirujuće stvari. Iznenada, oko podneva ili jedan sat, osjetio bi neodoljivu pospanost. U početku je mislio da previše jede. Smanjio je sebi obroke i jeo samo užine, ali pospanost nije nestajala. Dva puta je odlazio na partiju sa normalnim pulsom, između 68 i 70, a već nakon sat vremena bio je u stanju gotovo potpune obamrlosti. Nije pio kafu niti sok koji su mu nudili, bojeći se da mu nešto nisu podmetnuli.“
Larisa Spaska se pridružila mužu. On se bojao da mu nešto podmeću u hranu, ali je domaćim jelima vjerovao.
Nakon što su proveli nekoliko dana u ambasadi, Larisa i Boris su se preselili u kuću udaljenu deset kilometara od Rejkjavika. Organizaciju je preuzeo sovjetski ambasador Sergej Astavin. „Uspjeli smo da pobjegnemo“ — tako Larisa opisuje taj trenutak. Kuća je pripadala hotelu i ličila je na običnu vikendicu. Tamo je njen muž prvi put poslije nekoliko sedmica uspio da se naspava. Oči su mu ponovo zablistale, vratila se normalna, živahna komunikacija. Počeo je više da obraća pažnju na riječi Krogijusa i Gelera, čije savjete u stanju prenapetosti ranije gotovo da nije primjećivao.
Obraćajući se za pomoć kuvaru ambasade, Vitaliju Jerjomenku, velikom poštovaocu Spaskog kao čovjeka i šahiste, Larisa je preuzela brigu o hrani. „Isprva sam im kuvala ručak, a onda sam počela da im spremam termos kafe i čuturicu soka.“ Cijedila je svježe narandže, što je bilo prijatno osvježenje poslije preslatkih zamjenskih sokova iz Moskve. „Sa te dvije flašice je išao na meč.“ Dodaje: „Nikada ga ranije nijesam vidjela u takvom stanju. Ni na jednom drugom meču nije bilo ničega sličnog. Ni približno.“
Larisa ima tehničko obrazovanje: po struci je inženjerka. Nije od onih žena koje vole da grade prazne pretpostavke, i do danas je uvjerena da su protiv njenog muža korišćene psihotropne supstance. „Ne znam kako su to radili, ali sam sigurna da jesu. Možda neka posebna svjetlost, nešto u sali, ili u hrani.“
Tvrdo ubjeđenje da je Fišerov tim preduzeo ozbiljne zaštitne mjere dodatno je pojačalo sovjetsku paranoju u vezi sa štetom nanesenom njihovom šampionu, i to se činilo jedinim mogućim objašnjenjem za to što Spaski nije bio pri sebi. Geler je kasnije pomenuo pripreme Amerikanaca za meč: „S njima je došao tehnički tim. Recite mi, pobogu, zašto im je on bio potreban? A tu su bili i psiholozi, obezbjeđenje i informativna služba.“ Larisa nije jedina koja tvrdi da je Fišerovu kuću čuvala naoružana mornarička pešadija.
Međutim, to nije bilo tačno. Američki zapisi navode da, iako su ljudi iz Fišerovog tima tražili mornaričke marince, američki otpravnik poslova Teodor Tremblej ih je odmah odbio. Gadio mu se Fišerov bezobrazluk, bio je razočaran u njega i jedva je čekao da Bobi napusti ostrvo, pa je, kao odgovor na pokušaje Freda Kramera da zastraši sve oko sebe, svjesno sveo pomoć ambasade na minimum. Kramer je upozoravao da će ići do Bijele kuće. Tremblej se molio da taj „prokleti“ čovjek ne stigne u Rejkjavik, predviđajući probleme koje bi Fišer mogao napraviti Islanđanima. „Nisam imao sumnje da će se Islanđani snaći. Ali Fišer je već prije meča imao takvu reputaciju da sam čak i ja, koji nisam šahista, znao za nju i predviđao samo nevolje.“ A kada je Kramer, taj vojnik Fišerove lične garde, izjavio da ambasada treba da mu pomaže novcem, Tremblej je postavio gvozdenu barijeru. „Nisam bio spreman da sarađujem ni sa jednim od tih ljudi i, iskreno govoreći, njihove prijetnje me nisu zabrinjavale. Stejt department mi je naredio da ne potrošim ni cent iz džepa američkih poreskih obaveznika na Bobija Fišera, jer se ponašao potpuno bezobzirno prema svima. Tako je to bilo.“
Sovjetska „sjećanja“ pokazuju svu dubinu nesigurnosti i sumnjičavosti koje su pratile građane SSSR-a, gdje god da su putovali. Pomisao da su protiv sovjetskog tima u Rejkjaviku korišćene nesportske metode odzvanjala je kao pogrebna pjesma četiri mjeseca nakon meča, iako ne previše glasno, jer su učesnici morali da rješavaju hitnije stvari. Staljinizam je u ljudima razvio stalnu potrebu za traženjem skrivene namjere, unutrašnjeg i spoljnog neprijatelja, krivaca koje bi mogli optužiti za sve. Priručnik za pripadnike KGB-a, „Rječnik KGB-a, zvanično uputstvo za sovjetskog obavještajnog oficira“, tvrdi da se „politička budnost sovjetskih građana izražava kroz njihovu stalnu pažnju prema mogućim opasnostima koje prijete zemlji“.
Budnost takve vrste ispoljavala se još prije meča, o čemu svjedoči i zvanični izvještaj Sportskomitetu o pripremama Spaskog, koji je 16. oktobra 1971. godine sastavio Viktor Baturinski. U izvještaju on upozorava da bi Amerikanci mogli pokušati da održe meč na svom kontinentu, čime bi Fišer dobio „određene prednosti“. Dalje je pisalo:
Pored toga, u vezi sa rezultatima mečeva koje je Fišer odigrao protiv Tajmanova, Larsena i Petrosjana, postoje određene pretpostavke o mogućem djelovanju faktora koji nisu povezani sa šahom (hipnoza, telepatija, trovanje hrane, prisluškivanje analize kod kuće, i tako dalje).
Poslije poraza Tajmanova, vođa njegovog tima Aleksandar Kotov pokrenuo je pitanje mogućeg spoljnog uticaja i na Spaskog: „Čini mi se da se to već dešavalo. Tokom meča Tajmanov – Fišer stalno sam imao osjećaj da nas prisluškuju.“
Botvinik takođe nije imao povjerenja u Amerikance; smatrao je da Spaski ne bi trebalo da igra u zemlji na čijoj se teritoriji nalazi američka vojna baza. Zbog toga je bio protiv Islanda. Kao inženjer elektrotehnike sa ranim i strastvenim interesovanjem za kompjutersku nauku, Botvinik se plašio pogubnih kompjuterskih manipulacija sviješću Spaskog i pomoći samom Fišeru — očigledno je mislio na američku opremu tajnih službi. Kada je Rejkjavik potvrđen kao mjesto odigravanja meča, neki predstavnici Sportskog komiteta čak su predlagali da se tamo pošalje sovjetski brod, na kojem bi sovjetska ekipa mogla da živi u bezbjednosti. Ta ideja nije izašla iz okvira Sportskog komiteta, što je, možda, i bilo najbolje za nerve Spaskog.
Zatim, već tokom meča, sovjetsku stranu uznemirilo je to što je Spaski pravio katastrofalne greške i propuštao perspektivne pozicije. Nisu li za to možda odgovorni hipnoza, parapsihologija ili hemijska sredstva, o kojima su glasine toliko plašile tim?
Vrativši se u Moskvu, ni sam Spaski nije mogao objasniti svoje mentalno stanje. „Da li je moguće da se moje razumijevanje šaha toliko pogoršalo usljed manjih incidenata i kašnjenja? Da li je moja psiha mogla biti toliko nestabilna? Ili je napravljena od stakla, ili su postojala neka spoljašnja dejstva.“ Prije nego što s nevjericom slegnemo ramenima, sjetimo se da je SSSR koristio toksične supstance protiv svojih neprijatelja. Kada je KGB odlučio da prisluškuje stan pukovnika Olega Penjkovskog, kojeg su sumnjičili za špijunažu u korist Britanije, stručnjaci su mu otrovom namazali fotelju, i on je brzo završio u bolnici. Zašto onda i drugi ne bi mogli imati pristup sličnim tehnologijama?
Naravno, nisu svi u Sovjetskom Savezu optuživali Amerikance za očigledan pad forme Spaskog. Ali čak i oni koji su odbacivali mogućnost „spoljašnjih uticaja“ optuživali su Fišera za korišćenje nešahovskih metoda, imajući u vidu psihološko oružje. Trener i pomoćnik Spaskog, Nikolaj Krogius, ujedno je bio i šef Katedre za psihologiju na Univerzitetu u Saratovu. Razmišljajući o onome što se dogodilo, iznosi sljedeći zaključak:
Psihološki rat koji je Fišer poveo protiv Spaskog i njegova (Fišerova) nastojanja da brani svoje zahtjeve (potiskujući volju drugog igrača) bili su povezani; to su dvije strane jednog istog procesa borbe protiv Spaskog... Sedamdesetih godina Fišer je počeo da pridaje veliki značaj psihološkim aspektima igre. Više puta je govorio da želi da slomi volju protivnika. U tome su sva sredstva dozvoljena. Psihološko potčinjavanje protivnika neminovno dovodi do naglog pada njegove šahovske snage. Tu je strategiju Fišer dosljedno sprovodio i prije i tokom meča.
U Sportskom komitetu su upravo u tim Fišerovim „igrama“ vidjeli izvor problema Spaskog. Komitet je još početkom avgusta razmatrao mogućnost hipnoze, ali ju je odbacio. Bivša svjetska prvakinja Elizaveta Bikova tvrdila je Ivoninu da se među Fišerovim pravnicima nalazio i telepata. To nije bilo tačno. U svakom slučaju, Sportski komitet nije vjerovao u telepatiju.
Sovjetski ambasador na Islandu žalio se Sportskom komitetu da štampa, i sovjetska i zapadna, pogrešno shvata motive Fišerovog ponašanja, komentarišući njegove „ispade“. To nisu ispadi, govorio je on, već dobro isplanirana, nesportska kampanja usmjerena na podrivanje snage šampiona. U Moskvi su stručnjaci analizirali Fišerovu ličnost i zaključili da je riječ o psihopati, osobi za koju je konfliktna situacija prirodna, a s tim Spaski nije mogao da se nosi.
Krizu Spaskog, odlučili su oni, treba tražiti u njegovoj nesposobnosti da se izbori s psihološkim pritiskom. Svoju ulogu odigralo je i to što je odbio da sa sobom povede šefa delegacije. Poslije meča, Baturinski je izjavio: „Ako govorimo ozbiljno, ne treba smatrati spoljašnje faktore najvažnijima, pogotovo ako za to nemamo dokaze.“ Međutim, iznoseći stav da je Spaski pogriješio što nije poveo odgovarajući tim (drugim riječima, nije uzeo prevodioca ili ljekara iz KGB-a), on pokazuje i određeni oprez: „Pitanje da li su u hrani mogli biti prisutni neki hemijski sastojci — to je već nešto sasvim drugo. Delegacija je na to bila upozorena. Da bismo ispitali bezbjednosne aspekte, u Rejkjavik smo na nekoliko dana posebno poslali druga Krogiusa. Nudili smo da pošaljemo i kuvara i ljekara. Ali njih je odbio Spaski.“
Koliko god Moskva bila skeptična prema spoljašnjim uticajima, moralo se obezbijediti i preduzeti odgovarajuće mjere. Na primjer, kako bi se utvrdilo sadrži li hrana Spaskog određene hemijske supstance, u sovjetsku prijestonicu je za detaljnu laboratorijsku analizu doveden uzorak soka koji su mu isporučivali Islanđani.
Misao da Amerikanci koriste psihološko oružje takođe je bila provjeravana. Odbijanje Spaskog da povede ljekara u Rejkjavik nije zaustavilo Komitet, pa je 10. avgusta donijeta odluka da se tamo pošalju stručnjaci. Za pomoć su se obratili ministru zdravlja. Na kraju je poznati psihijatar, profesor Vartanijan, na svoje nemalo iznenađenje, dobio pismo u kojem se tražilo da 21. avgusta dođe u Sportkomitet na sastanak s Ivoninom. Predloženo mu je da otputuje u Island s kolegom po sopstvenom izboru, da obavi posmatranja i izvijesti o rezultatima. Na dnevnom redu bilo je i pitanje pokrića: odlučeno je da tamo otputuju kao gosti Astavina. „Nismo htjeli da uznemiravamo Spaskog“, kaže Ivonin, „zato smo psihijatre prikazali kao prijatelje ambasadora.“ Njihov zadatak bio je da procijene ličnost oba igrača i mogućnost „uticaja“ na Spaskog.
Pokojni profesor Vartanijan bio je tada generalni direktor Centra za mentalno zdravlje. Razgovarao je s profesorom Žarikovim, psihijatrom Medicinskog instituta, koji je danas dekan katedre za psihologiju. Mamac je bilo samo putovanje na Island, egzotičnu zemlju, u koju se gotovo nije moglo otići. Žarikov je učestvovao u grandioznoj tenkovskoj bici kod Kurska, u kojoj je ranjen. Iznad vrata njegove kancelarije visi tabla koja označava njegov status veterana Velikog otadžbinskog rata. Unutra — veliki portret Lenjina.
Po dolasku, osoblje ambasade dostavilo je Vartanijanu i Žarikovu najnovije informacije o hipnozi, parapsihologiji i djelovanju hipotetičkog uređaja skrivenog u Fišerovoj stolici. Gosti su prelistavali štampu u potrazi za karikaturama o meču. Žarikov je bio skeptičan. Nije vjerovao u primjenu parapsihologije: da je zaista bilo takvih pojava, uz tolike uloge, neminovno bi se pojavile glasine. Danas, kada se profesor prisjeća kako je sjedio u sali i posmatrao igrače dvogledom, u očima mu sija zadovoljstvo. Na čitav epizodu gledao je kao na zabavnu ekskurziju. Od stručnjaka se nije moglo očekivati mnogo. Nisu imali mogućnost da lično upoznaju subjekte svog istraživanja i da im dijagnostikuju karaktere kako bi razlikovali normalno ponašanje od nenormalnog. „Svako ko se nađe u tako složenoj psihološkoj situaciji reagovaće na svoj način“, kaže Žarikov. „Ovdje nema standarda. Ne može se reći da je jedno ponašanje problematično, a drugo nije.“
Zaključio je da se šampion ponaša sasvim uravnoteženo. Njihov jedini susret sa Spaskim desio se na prijemu u ambasadi i Žarikova je veoma dojmio: „Vrlo pametan mladić, možda pomalo ukočen — kod takve ličnosti rijetko se razvije psihoza. Bio je veoma samouvjeren, volio je da se pokaže, živahno je razgovarao.“ Profesori su ubijedili Astavina da nema razloga za brigu. Svoje mišljenje su ponovili i u zvaničnom izvještaju Sportkomitetu: „Napisali smo kratak izvještaj koji odbacuje sve spekulacije i potvrđuje da se učesnici meča nalaze u potpuno normalnom psihološkom stanju.“
Paranoja, međutim, nije bila jednostrana. Drugi sekretar sovjetske ambasade Dmitrij Vasiljev prisjeća se Fišerovih žalbi na agente KGB-a koji navodno sjede u sali i pokušavaju da ga hipnotišu. Viktor Džaković je to smatrao izrazom Fišerovog antisovjetskog pogleda na svijet.
Fišer je bio uvjeren da Sovjeti prisluškuju njegove razgovore i prate ga. Vjerovao je da se s njim igra na razne načine: na primjer, u prvim redovima sjede ljudi koji na neki način utiču na njegovu koncentraciju — moguće pomoću elektronskih uređaja. Njegova paranoja bila je globalna. Djelimično zbog toga posjete američkoj bazi u Keflaviku bile su za Fišera izvor smirenja — one su mu pomagale da se osjeća prijatnije: „Vidi, ovo je američka NATO baza. Ovdje si bezbjedan.“ Ako bi neko spomenuo Ruse, on bi odmah zasuo osobu pitanjima. Imao sam utisak da, ako želite da pridobijete njegovu pažnju, samo treba da pomenete Ruse.
Napon je bio toliko jak da ga je osjetio čak i njujorški advokat Pol Maršal. Prisjeća se kako su sa pulta recepcije u hotelu nestali pasoši njegov i njegove supruge, a zatim se iznenada pojavili u njihovoj sobi. „Počeli smo da osjećamo neki pritisak i pomislili: 'Sve je veoma čudno'. Taj događaj i još nekoliko njih natjerali su nas da pomislimo kako Fišerova sumnja u Ruse možda ipak ima neku osnovu.“ Međutim, takva atmosfera se ponekad mogla iskoristiti i za zabavu. Jednom prilikom, Maršal i njegova supruga Bett su išli prema sali kada je pored njih prošao Krogius. Advokat se prisjeća: „Bett ga je pozvala: 'Veljmajstore Krogius, prijatelji iz Amerike su vas zamolili da vam predamo neka dokumenta'. Krogius se odmah okrenuo i pobjegao.“ Imajući u vidu da se u blizini mogao nalaziti posmatrač iz KGB-a, ko mu to može zamjeriti?
I ipak, ne može se reći da su Spaski i Geler bili potpuno u zabludi. Spoljni faktori zaista su pokušavali da utiču na tok meča.
Danas znamo da je sve vrijeme KGB bio aktivan, pokušavajući da uoči moguće napade na svjetskog šampiona i da izvede preventivni propagandni udar protiv Amerikanaca. Oficiri su djelovali uz prećutno odobrenje šahovskih funkcionera u Moskvi, moguće i uz doprinos širenju glasina da se Spaski sprema da prebjegne.
Sovjetski velemajstori tog doba pretpostavljali su da KGB ima svoj interes u šahu, kao i u svim oblastima koje su se smatrale ključnim za državu. Šahisti su motrili jedni na druge. Ko je među njima imao zadatak osim igranja šaha? Ko je primao dodatne prihode, imao takozvani „sporedni posao“? Ko je bio doušnik? A ko je zapravo bio KGB oficir?
Do današnjeg dana mnogi stanovnici bivšeg Sovjetskog Saveza ubijeđeni su da je djelatnost KGB-a u cilju zaštite države bila časno zanimanje, pa zato ne vide ništa sramotno u saradnji s tom organizacijom. KGB je imao stvarnu moć nad putovanjima u inostranstvo, skrivajući se iza svih partijskih komiteta i razmatrajući zahtjeve onih koji su planirali put van zemlje. Preko svojih doušnika, KGB je bio upoznat s dešavanjima u šahovskim krugovima i „savjetovao“ vlasti koga treba podržati, kome ne odobravati, kome zabraniti napuštanje Sovjetskog Saveza, a kome, naprotiv, dozvoliti rad u inostranstvu. Uobičajena praksa bila je da se budućim putnicima ponudi sljedeće: pasoš će im biti izdat lakše ako pristanu da budu oči i uši KGB-a.
Neki tvrde da je KGB imao svoju kancelariju u Centralnom šahovskom klubu, iako je vjerovatnije da se tamo jednostavno nalazio jedan od oficira KGB-a. Velemajstor Jurij Averbah tvrdi da o tome ništa nije čuo: „Ja sam tamo imao svoju kancelariju i, ako je to zaista tako bilo, onda ja jednostavno nisam znao.“ Ipak, on je dobro razumio kako sistem funkcioniše, pa njegovi duboko ukorijenjeni instinkti — ili možda praznovjerna navika — i dalje mu ne dozvoljavaju da direktno govori o KGB-u. „U Staljinovo doba, ako bi ekipa putovala izvan zemlje, s nama bi išao i predstavnik te organizacije. Taj čovjek je nadgledao sve članove ekipe. Godine 1952. igrao sam na međuzonskom turniru i takav čovjek je bio prisutan. I 1953. na turniru kandidata u Cirihu takođe. Godine 1955, kada je Spaski putovao na Svjetsko omladinsko prvenstvo — tada sam bio njegov trener — s nama je takođe putovao predstavnik te organizacije. Poslije 1956. oko tri godine više ih nijesu slali. Bila je to ‘otopljavanje’. Onda su početkom 60-ih ti ljudi ponovo počeli da se pojavljuju. Na Kurasau, na primjer, s nama je išao čovjek iz KGB-a.“
„Takvi ljudi“ su bili strogo prikriveni. Aleksandar Nikitin, bivši trener Garija Kasparova, piše: „Od samog početka, čim je Garri počeo da putuje u inostranstvo, imao je pratioca koji nije bio profesionalni trener. To je bio potpukovnik KGB-aViktor Litvinov. Litvinov je nadgledao Garija i njegovu majku, gdje god da su išli.“ Prema riječima Nikitina, „čak je i Karpov bio ‘čuvan’: „Od 1975. godine Vladimir Piščenko, poznati agent KGB-a, pratio je Karpova kao sjenka na svim njegovim inostranim putovanjima.“
Nikitin smatra da su agenti imali korisnu ulogu: „Danas je svima prešlo u naviku da proklinju tu organizaciju. Ipak, ne treba misliti da su ljudi koji su radili za KGB bili monstrumi. Oni s kojima smo mi imali posla bili su iskreni i iskusni oficiri sa veoma širokim intelektualnim vidikom. Organizacija je djelovala u svim sportskim savezima. Sport, kao aspekt kulture, odražavao je uspjehe sistema...“ Intelektualni nivo zaista je bio visok — u KGB su birane najdarovitije ličnosti.
Imajući na umu zvanično mišljenje o ličnosti Spaskog („nezreo“), njegove rane sukobe s leningradskim KGB-om, kao i činjenicu da se sovjetsko-američka bitka odvijala na ostrvu gdje se nalazila jedna od glavnih američkih vazdušnih baza — teško je povjerovati da se na Islandu nije pojavio nijedan agent KGB-a. Nikolaj Krogius dozvoljava mogućnost da su oni zaista mogli biti prisutni: „Koliko ja znam, zvanični predstavnici KGB-a nisu bili prisutni. Kružile su glasine da su stigla dva-tri službenika. Ali oni su, naravno, samo posmatrali. Ništa više.“ Ivo Nej je smatrao da ih je bilo mnogo. Nedavno penzionisani iz Ministarstva vanjskih poslova, a tada drugi sekretar sovjetske ambasade, Dmitrij Vasiljev, prisjeća se kako je vidio dvoje-troje „takvih ljudi“ u sali u Rejkjaviku: „Nisam siguran da su to bili ljudi iz KGB-a, ali djelovali su prilično čudno. Znate, ljudi iz CIA-e ili KGB-a uvijek su pomalo neobični.“ Pripadnici obe tajne službe bili su različiti, ali zahvaljujući nekoj neuhvatljivoj sličnosti, agente je bilo lako prepoznati. Kako Rusi kažu, „isti su kao jagode s istog polja“.
Gosti sovjetske ambasade u Rejkjaviku već su premašili sve dozvoljene granice za tako rijetko naseljeno ostrvo: za dva mjeseca trajanja meča tamo je prošlo nevjerovatno mnogo ruskih „turista“. Neki nazivaju šefom KGB-a na Islandu službenika ambasade Viktora Bubnova, ali on je zapravo pripadao vojnoj obavještajnoj službi, GRU, i imao je druge interese. Ipak, teško da je nedostajalo oficira i doušnika, i imamo razloga da vjerujemo da neki od njih nisu samo, kako se izrazio Krogius, „posmatrali“.
Do kraja jula, mračna predosjećanja u vezi sa igrom Spaskog dostigla su u Moskvi kritični nivo. Dana 27. jula, kada je šampion odigrao svoju najgoru partiju — osmu — Viktora Baturinskog su pozvali u Centralni komitet s nalogom da objasni šta se zapravo dešava i zašto Spaski nikako ne reaguje na Fišerova kašnjenja. Prisutni su bili šef propagandnog odjela Aleksandar Jakovljev, njegov prvi zamjenik Jurij Sklarjov i zaduženi za sport Boris Gončarov, koji, kako se činilo, za tu temu uopšte nije pokazivao interesovanje. Raspravljali su o tome kako pomoći Spaskom, kako otkriti i neutralisati psihološki pritisak koji se na njega vrši.
Posle toga, kabinet Viktora Ivonina posjetilo je mnogo viših službenika KGB-a (naravno, to se poklopilo i s pripremama za Olimpijadu). Među njima se nalazio Viktor Čebrikov, zamjenik predsjednika KGB-a i štićenik Brežnjeva. Godine 1968. Brežnjev ga je imenovao za zamjenika Jurija Andropova — u periodu borbe za vlast u Kremlju, nakon koje je Sergej Pavlov prešao u Sportski komitet. Godine 1982., Čebrikov je postao predsjednik KGB-a. Kabinet je posjećivao i Semjon Cvigun, prvi zamjenik predsjednika KGB-a, koji se takođe uzdigao u istoj kadrovskoj rokadi kao i Čebrikov. Dolazio je i zamjenik šefa petog odjeljenja (koje se bavilo ideologijom, a time i sportom), general-major Valentin Nikaškin. Jedan od njegovih podređenih, agent KGB-a Viktor Gostijev, još će se pojaviti u našoj priči. I on je radio za peto odjeljenje. Kasnije, ostajući oficir KGB-a, Gostijev je postao zamjenik predsjednika sportskog društva "Dinamo", koje je obučavalo pripadnike KGB-a i Ministarstva unutrašnjih poslova.
Toliko visoke funkcije posjetilaca iz KGB-a više su imale veze sa ministarskim statusom Ivonina, nego sa značajem koji se pridavao Rejkjaviku. Ivonin se ne može prisjetiti svih tih posjeta. Čim mu se pomenu imena iz KGB-a, njegova inače dobra memorija za ljude i događaje ga napušta. Ton razgovora postaje oprezniji, a informacije se zaboravljaju.
Šta su oni mogli da raspravljaju?
Na tim sastancima najmanje se pokušava potkopati Fišer, a više se razmišlja o tome kako pomoći Spaskom, koji je bio izbačen iz ravnoteže. (Pojavljuje se ideja da se šampionu pošalje „Kogitum“, lijek za otklanjanje nervne napetosti, ali Spaski to odbija, što izaziva izvjesno nezadovoljstvo.) Prvenstveno je potrebno istražiti mogućnost spoljneg uticaja na igru. Jedan izvještaj KGB-a pominjao je da Fišeru pomažu kompjuter i uređaj sakriven u njegovoj stolici (da li su te dvije stvari — kompjuter i uređaj u Fišerovoj stolici — povezane, ostaje nejasno). U zapadnoj štampi već su se pojavili napisi da Fišeru pomaže kompjuter, ali Spaski, Geler i Krogijus su to dočekali sa ironijom. KGB ne vjeruje da intrige u vezi sa visokom tehnologijom imaju smisla. Drug L’vov, oficir KGB-a, stručnjak za kompjutersku tehniku i tada stalni sagovornik Ivonina, objašnjava zamjeniku ministra sporta da bi Fišeru bila potrebna čitava godina da razvije potrebni program, kao i prenosivi prijemnik i slušalicu. L’vov donosi sumornu vijest: Spaski je primio prijetnju u pismu da će njegova porodica biti u opasnosti ako se vrati u Moskvu kao pobjednik. To je ispitano, ali nikakvi dokazi nijesu pronađeni. Porijeklo pisma ostaje nepoznato; danas Spaski kaže da o tome nije imao pojma.
Preduzimaju se drugi načini da se šampion zaštiti. Jul prelazi u avgust, i jedan sudski psihijatar sastaje se sa L’vovim i Gostijevim. L’vov obavještava o mogućnosti da se organizuje provjera prisustva radio-talasa i rendgenskih zraka „na licu mjesta“ — vjerovatno u sali. Razmatra se mogućnost da neko utiče na Spaskog putem hipnotizera i telepate. Moguće je da je ideja o posjeti psihijatara Rejkjaviku potekla od Gostijeva. Izbor pada na Vartanjana i Žarikova, i Gostijev počinje da organizuje njihovu posjetu.
Pojavljuje se uznemirujuća vijest da je 15. avgusta Spaski popio sok, nakon čega ga je obuzela apatija. KGB i Gostijev se ponovo uključuju u slučaj. Uzorak soka donose u Moskvu, gdje stručnjaci KGB-a ispituju njegov sastav. Kasnije načelnik Gostijeva, Nikaškin, obavještava Ivonina da ništa strano nije pronađeno.
Međutim, KGB ne želi da ostane samo u pasivnoj ulozi. Pomoć Spaskom uključuje i inicijativu širenja glasina da Fišer vara koristeći uređaj skriven u stolici: navodno, uređaj pogoršava igru Spaskog i/ili poboljšava igru Fišera. Ta ideja se razmatra krajem jula. Planirano je da sve izgleda uvjerljivo. Ivonin sluša o čemu govore „drugovi“, dok sam razmišlja — može li nešto takvo zaista da postoji. Dana 29. jula, Boris Gončarov iz CK partije saopštava Ivoninu da je glasina „puštena“. Dalje — tišina.
Nije poznato postoji li veza između „puštanja“ te glasine i izjave Gelera, data tri nedjelje kasnije, 22. avgusta, kada je protestovao zbog prljavih trikova koji su se koristili da se utiče na Spaskog, iako je sam Geler tvrdio da su „takva pisma postojala“. O događajima koji su uslijedili nakon te izjave već je bilo riječi. Nikaškin je informisao Ivonina da je epizoda dobila veliku medijsku pažnju; islandski eksperti su sve provjerili, ali ništa nisu pronašli.
Da li je Geler postupao po naređenjima iz KGB-a? Da li je znao detalje plana ili je i sam postao njegova žrtva, javno iznijevši misao o američkim makinacijama s visokom tehnologijom? Geler, koji je bio krajnje sumnjičav prema Zapadu, djelovao je samostalno. Krogius nije potpisao sumnjivu izjavu i danas je karakteriše kao „besmislenu i nespretno sastavljenu“. On je pripisuje Gelerovoj „sklonosti da djeluje impulsivno“. Nej je odbio da stavi svoj potpis, jer je, prema njegovim riječima, bilo očigledno da Geler postupa po nalogu iz Moskve. Ivonin kaže da je za to pismo prvi put čuo iz vijesti koje su stigle iz Rejkjavika. Spaski danas prisjeća da ga je neko pismo, pred meč, upozoravalo na stolicu, i da se to „pismo pojavilo niotkuda“. Možda su, pred kraj borbe, očajni što ne mogu da objasne neuspjehe na tabli, on i Geler, svjesno ili nesvjesno, pokušavali da im nađu neko spoljašnje objašnjenje. Ni danas ne znajući za plan KGB-a, Spaski i dalje vjeruje da je u crnoj kožnoj stolici Fišera zaista moglo nešto da bude; kaže da ga Gelerova izjava nije uznemirila.
Ostaje otvoreno pitanje: da li je zaista neki tajni agent KGB-a nešto podmetnuo u Fišerovu stolicu i da li je to otkrio rendgen? Da li je to bio dio neuspješnog pokušaja da se spasi reputacija šampiona, a možda čak i da se Fišer diskredituje i diskvalifikuje? Iznenađujuće, čak i Amerikanac Don Šulc, inženjer IBM-a i predsjednik Šahovske federacije SAD od 1996. do 1999. godine, pokazuje sumnju. Na rendgenski pregled Fišerove stolice Amerikanci su poslali Šulca kao posmatrača. On i danas čuva tadašnje zabilješke, uključujući i skicu samog objekta s omčom, viđenog na prvom snimku. U to vrijeme se javno ismijavao domišljanjima sovjetske strane, ali je kasnije potvrdio svoje sumnje: „Nije bilo tačnih objašnjenja za ono što se desilo.“ Iznenadila ga je razlika između dva rendgenska snimka. Kada je rađena druga analiza, objekat u obliku omče — „anomalija“, kako ga je nazvao — nestao je.
Dugo sam razmišljao o tome. Jedina vjerovatna opcija zvuči radikalno, i tada nisam želio da o tome govorim, jer mi vjerovatno ne bi povjerovali; ali mislim da postoji mala šansa da je neki pomahnitali ruski agent — jer to zaista zvuči suludo — pokušao da diskredituje SAD tako što je nešto podmetnuo u stolicu. Pretpostavljalo se da će potom biti objavljeno neko saopštenje i da će se ta stvar „pronaći“. A onda je njihova služba bezbjednosti shvatila šta se dešava i zaključila da je to čisto ludilo, pa su to iz stolice uklonili.
Sve to, kaže on, „vrlo je vjerovatno; ubijeđen sam da je tako nešto moglo sasvim realno da se desi“. Kada je podignuta uzbuna, i sovjetska i islandska strana mogle su imati svoje razloge da se u stolici ništa ne pronađe. Šulc je bio šokiran kada su islandski zvaničnici saopštili da je sve čisto — i to još prije nego što su bili poznati rezultati drugog rendgenskog snimanja.
Da li je KGB zaista stavio neki predmet u Fišerovu stolicu ili ne — jedno je jasno: Krogius je u pravu kada Gelerove optužbe naziva besmislenim i nespretno sročenim. Islandski organizatori su ih odbacili, američka štampa ih ismijala, a Sovjeti su ostali poniženi.
Pojavila se i misao o špijunu u sovjetskom taboru. Neočekivana nepredvidivost izazivača u otvaranjima razoružala je Spaskog; s tim da je Fišer bolje pripremljen, bilo je teško raspravljati. Ali Geler je smatrao da je analiza koju je Spaski obavio prije meča na neki način dospjela do protivnika.
Iz ugla sumnjičavog sovjetskog građanina, ko je mogao biti peta kolona, ko je bio kriv za curenje informacija? U zapisima analize meča u Sportskom komitetu nema direktnih optužbi na račun konkretnog člana tima, ali komentar Baturinskog daje očiglednu naznaku. Spaski naziva Neja slabom karikom tima, gnjevio se Baturinski i, braneći ga, pisao: „O Neju govore skoro kao o špijunu. Protivio sam se uključivanju Neja u trenažnu grupu, ali Boris Vasiljevič je insistirao. Pozivati se sada na Neja kao na jedan od razloga svoje loše igre je u najmanju ruku besramno.”
Iz ugla Sportskog komiteta, Nej u Rejkjaviku nije imao nikakvog posla. Od momenta formiranja Spaskog tima, smatran je „fizičkim trenerom“ šampiona. Nej insistira da je imao važnu ulogu u šahovskoj analizi, radeći uveče zajedno sa ostalima. Tečno je govorio njemački i pomalo engleski, a u Rejkjaviku je prevodio za glavnog sudiju Lotara Šmida i predsjednika FIDE Maksa Evea, koje je odlično poznavao.
Spoj poznavanja šaha i pozicije „unutrašnjeg posmatrača“ kod Iva Neja omogućio je Polu Maršalu da ga razmatra kao mogućeg autora knjige o meču. Maršal je razumio koliki ogroman tržišni potencijal ima takva knjiga, posebno ako bi je napisao neko iz Spaskovljevog tima. Nej kaže da mu je Maršal, pored honorara, ponudio sve što bi mogao poželjeti iz Amerike. Nej je otišao kod velemajstora Roberta Birna, koji je u Rejkjaviku komentarisao meč za holandsku televiziju, s molbom da mu bude koautor. Nej je uspostavio prijateljske odnose s oficijelnim licima meča i američkim gostima. Sovjetski ambasador mu nije zabranjivao takve kontakte, ali mu je savjetovao da bude oprezan u susretima s Amerikancima. Kao trener Spaskog, Nej je smatrao da su njegovi susreti koristili šampionu: davao je timu informacije o dešavanjima u protivničkom taboru.
Knjiga koju je naručio Maršal nosi naziv „Dvije strane šahovske table“. U nju je uključeno i predgovor Evea, gdje predsjednik FIDE naglašava da je Nej bio upućen u zatvorene informacije, i tehničke i psihološke. Po Nejevom mišljenju, adekvatniji naslov bi bio „Oproštaj s Rejkjavikom“. Dana 22. avgusta, nakon sedamnaeste partije, Nej je sasvim iznenada napustio meč i trebalo je da sačeka let za Moskvu u Kopenhagenu. Danas kaže da je njegov posao bio završen i da je bilo vrijeme da se pripremi za početak školske godine u Estoniji, gdje je bio direktor šahovske škole. Meč je bio praktično završen. Nej više nije ozbiljno analizirao sa sekundantima Spaskog, i Geler je smatrao da nema smisla da ostane. Spaski se složio.
Krogius govori drugačije. Zaposlenik sovjetske ambasade obavijestio je njega i Gelera da se „Nej ponaša čudno“. Estonac je provodio mnogo vremena nasamo s Birnom. Pomoćnici su to prenijeli Spaskom. Iste večeri Nej je podvrgnut oštrom ispitivanju. Nije negirao kontakte s Birnom, niti to da zajedno analiziraju meč, kao ni činjenicu da Birnu daje svoje komentare na partije za kasniju objavu u SAD. Kolege su bile sumnjičave i vršile su pritisak na Neja: zašto se bavi sporednim poslovima bez dozvole Spaskog, i to još tako sumnjivim, a sve to drži u tajnosti? Šta je bilo napisano u materijalima koje je predao Amerikancima o stanju Spaskog i o njegovoj ličnoj ocjeni igre šampiona? Nisu bili zadovoljni njegovim odgovorima; razgovor je postao izuzetno napet. Nej je obaviješten da njegove usluge više nisu potrebne i da mora da ode. (Spaski tvrdi da članovima njegovog tima nije bilo dozvoljeno da se bave bilo kakvim poslovima.)
Sutradan je Estonac odletio. U Moskvi je sjeo na avion za rodni Talin, čak ni ne svraćajući u Sportkomitet, gdje je trebalo da preda pasoš.
Nej kaže da su se mnogi ljudi iz šahovskog svijeta iznenadili kada su ga vidjeli da se vratio u Estoniju; mislili su da mu je put ili za Sibir, ili na Zapad. „Ali zašto? – čudi se Nej. – Zar sam se ponašao nekako pogrešno?“ Iz Talina je poslao u Sjedinjene Države posljednje zapise za knjigu, sedam dijelova. Projekat ga je ozbiljno zabrinuo: svaki dio slao je na drugu adresu u Kanadi i SAD.
Nej nije naišao na odobravanje: nije obavijestio ni KGB, ni vlasti o knjizi. Zabranjeno mu je da napušta zemlju na dvije godine; to je bila relativno blaga kazna i značilo je da optužbe za odavanje šahovskih tajni nisu shvaćene ozbiljno. Potpuno je nerazumno, kaže Ivonin, komentarisati meč dok on još traje, ali Nej nije mogao biti kažnjen jer ništa nije bilo dokazano. „Samo sumnje.“
Sumnji je bilo više nego dovoljno – bilo ih je za sve. KGB je uzeo na nišan čak i samog Spaskog.
Pred kraj meča, Rejkjavik je bio ispunjen glasinama da se Spaski namjerava zadržati na Zapadu. Teodor Tremble se prisjeća: „Jugosloveni su mi tokom meča prilazili i pitali: ‘Da li Spaski hoće da ostane? Da li hoće da ostane?’ U tom trenutku imao sam prilično blizak odnos s Borisom. Odgovarao sam: ‘Slušajte, ako Boris želi da ostane, sve što treba da uradi jeste da mi to kaže. Mi ćemo već naći način da mu pomognemo.’“
Tremble je prvi put sreo Spaskog na prijemu poslije zvaničnog otvaranja meča i zapričali su se uz čašu šampanjca. Prema Trembleovim riječima, postali su dobri prijatelji i „nastavili da se viđaju“. Američki diplomata je povremeno ručao u hotelu u kojem je boravio Spaski, i ako bi ga šampion primijetio, prišao bi da porazgovaraju. Tremble je smatrao da je atmosfera oko sovjetskih šahista bila mnogo opuštenija nego na njegovom prethodnom službovanju u Bangkoku. Niko se nije motao uokolo da tjera neželjene ljude od Spaskog, iako bi neko obavezno prekinuo duži razgovor ako bi ga vodio negdje u hotelu ili na ulici.
Naravno, Amerikanac negira da je namjerno tražio društvo Spaskog, iako njegove riječi ne djeluju uvjerljivo: „Mogli smo ga bez problema izvesti iz zemlje da je to htio, ali Spaski nije imao namjeru da emigrira.“
Sovjetske vlasti nijesu dijelile uvjerenje Tremblea. U kabinetu Ivonina vladala je zabrinutost i uznemirenost zbog ponašanja Spaskog. KGB je, naravno, bio obaviješten. General-major Nikaškin je odlučio da im trebaju njihovi predstavnici u Rejkjaviku i preporučio Ivoninu da se u Island pošalje prijatelj Spaskog, Stanislav Melentjev. Ivonin nije želio da kod Spaskog probudi osjećaj da mu ne vjeruju, pa je upozorio Nikaškina da bi šampion mogao pogrešno shvatiti pojavljivanje Melentjeva. Uključio se i Pavlov; nazvao je i rekao da je sve to mnogo buke ni oko čega i da jednostavno treba vjerovati u odanost Spaskog. Nikaškin je hladno ukazao na izvještaje u štampi da je Spaski na početku meča ignorisao Pavlovljev savjet, iako bi ga drugi sportisti poslušali. (Prema Ivoninovim riječima, ako su zaista smatrali da Spaski ozbiljno razmišlja da ostane na Zapadu, morali su preduzeti mjere predostrožnosti: poslati nekoga da ga vrati ili pronaći podsticaj za njegov povratak.)
Četvrtog septembra svi su s olakšanjem odahnuli. Nikaškin je obavijestio Ivonina da je Spaski kupio automobil na Islandu i da želi da ga dovede u Lenjingrad. U početku je želio da preveze auto do Kopenhagena i odatle se vrati kući, ali su ga ubijedili da bi to putovanje bilo previše rizično. Stigle su još ohrabrujuće vijesti: Spaski je napao novinare koji su ga pitali da li zaista želi da ostane. „To je provokacija“, odgovorio je i dodao da planira da kupi vikendicu blizu Moskve. Jakovljevu je javljeno: Spaski se vraća.
Trembleovo mišljenje o Spaskom pokazalo se tačnim. Kolege nikada nisu dovodile u pitanje njegov patriotizam — ruski, ne sovjetski. Danas Spaski kaže da mu tada nije ni padalo na pamet da ostane u inostranstvu. Otkuda onda izvor glasina koje su Jugosloveni tako revnosno širili? Meč je bio izgubljen — nije li to mogao biti još jedan nespretan pokušaj KGB-a da diskredituje Spaskog, umjesto da ga podrži, i tako opravda zašto nije uspio da savlada Amerikanca?
POGLAVLJE 21 PARTNERI — RIVALI
Sveukupno, odnosi između SAD i Sovjetskog Saveza 1972. godine bili su bolji nego svih prethodnih godina. Henri Kisindžer
Gledajući danas na ono što se događalo tih davnih godina, možemo li reći da je Fišerov šahovski trijumf bio, makar simbolična, pobjeda Sjedinjenih Američkih Država nad starim protivnikom u Hladnom ratu, Sovjetskim Savezom?
U interpretaciji meča kroz prizmu Hladnog rata odmah se uočava jedna suštinska manjkavost. Fišer i Spaski imali su nešto zajedničko — obojica su potpuno neprikladni za ulogu predstavnika političkih sistema svojih zemalja. Spaski nije bio sovjetski patriota i to nije ni krio. Asocijalno ponašanje Fišera učinilo je da ga mnogi sunarodnici ne smatraju pravim Amerikancem.
U „Sunday Timesu” od 2. jula Artur Kestler, autor potresne studije o staljinizmu „Zasljepljujuća tama”, blago je upozoravao: „Bobi je genije, ali kao izaslanik slobodnog svijeta on će vjerovatno izazvati suprotan efekat.” „Washington Post” se pitao kako je Fišerovo ponašanje pretvorilo meč „iz sportskog takmičenja u povod za pojačanje atmosfere Hladnog rata”. Jedan čitalac Posta napisao je da je „Fišer jedini Amerikanac koji je natjerao sve u SAD da navijaju za Ruse”. U članku napisanom krajem jula, koji je nasmijao čitavu sovjetsku ambasadu u Rejkjaviku, kolumnista Washington Posta Arg Buhvald razmatrao je dilemu: hoće li Nikson pozvati Island ako Fišer pobijedi? On je zamislio njihov razgovor ovako:
— Halo, Bobi, ovdje predsjednik Nikson. Zovem samo da ti čestitam na pobjedi na Islandu. — Skrati ako možeš. Umoran sam. — Ovo je veliki dan za Ameriku, Bobi. — Još veći za mene. Osvojio sam 150 hiljada dolara i pokazao srednji prst tim islandskim ološima.
Na kraju, predsjednik spušta slušalicu i zove direktora CIA Ričarda Helmsa. — Dik, šaljem predsjednički avion po Bobija Fišera na Island. Učini mi uslugu: kad uđe u njega, pobrini se da avion bude otet i preusmjeren na Kubu.
Viktor Džaković se prisjeća osjećaja koji su vladali na dan završetka meča: Kad je osvojio šahovsku krunu za Ameriku, naša prva reakcija nije bila ponos. Naša prva reakcija bilo je olakšanje što je sve konačno gotovo. Tek druga — pobijedili smo! Amerika je pobijedila. Naš momak je šampion. Pobjednik rođen i odrastao u SAD — to je bilo nešto. Ali najjači osjećaj bilo je ogromno olakšanje. Ispit je bio težak.
Međutim, teško je osporiti da je najrasprostranjenije viđenje meča bilo njegovo tumačenje kao epizode Hladnog rata. Novi šampion ga je upravo tako doživljavao. U aprilu, list The Times je zabilježio: „Fišer vjeruje da se, na neki način, bori za slobodni svijet protiv Sovjetskog Saveza, u atmosferi sličnoj berlinskoj blokadi od prije dvadeset godina.“ Fišer bi izostavio riječi „na neki način“. U intervjuu sa Džejmsom Berkom iz BBC-ja rekao je:
Bitka između mene i Spaskog je mikrokosmos svjetske političke situacije. Uvijek govore da svjetski lideri treba da se suoče jedan na jedan. Upravo to i radimo — ali bez bombi, borimo se na tabli.
Zapadna publika takođe je bila ubijeđena u geopolitički značaj sukoba — pisma koja su izražavala takvo mišljenje preplavila su lokalnu i nacionalnu štampu. Donald Kertis iz Konektikata pisao je New York Timesu: „Šah je mnogo važniji milionima ljudi u inostranstvu nego u Sjedinjenim Državama. Pobjeda gospodina Fišera mogla bi ih impresionirati više nego svi trgovinski i vojni sporazumi, ili sporazumi o pomoći, zajedno uzeti.“ Isto je tvrdio i urednik New York Timesa u svojoj kolumni, upoređujući događaj sa sovjetskim dostignućima u svemiru: „Nema sumnje da se gubitak titule od strane Spaskog može smatrati ogromnim nacionalnim nazadovanjem, kao satelit unazad.“ Prije prve partije, Washington Post je pisao: „Pobjeda Fišera zadala je udarac osnovama sovjetske ideologije.“ Čak i decenijama kasnije, mnogi akteri naše priče dijelili su to mišljenje. Za islandskog snimatelja Gisli Gestssona to nije bio samo šahovski meč: „To je bila bitka za umove ljudi širom svijeta — jer su se sukobile super sile. Mislim da je šahu bilo žao što je na taj način iskorišćen.“
Stereotipni kontrasti između „mi“ i „oni“ mogu se pronaći u mnogim člancima i knjigama savremenih pisaca — to odražava period u kojem su živjeli. Prevodioca sovjetske ambasade Valerija Šamanina često su navodili kao primjer nedostatka ljudskosti kod sovjetskih zvaničnika. Frensis Vajdhem, jedan od autora ekspres-izvještaja o meču, smatrao je Šamanina nalik lutki iz izloga. (Međutim, koliko živopisan zapravo treba da bude profesionalni prevodilac? U svakodnevnom životu, Šamanin je pun topline i energije.)
Prema riječima Breda Daraha, Šamanin je bio „jedan od onih pseudozvaničnih sovjetskih činovnika čija su lica izgledala kao da su vraćena u ljudsku formu nakon smrtonosne povrede“. On je primijetio da je sovjetska delegacija hodala u koloni kao guske; svi su bili bezizražajni i nekomunikativni, „kao finalisti u takmičenju u samoponiženju“. Svi, osim Spaskog i još Krogiusa, čija je izražajnost za ljude sa Zapada djelovala čak zastrašujuće; podsjećao je na lika iz horor filma: psihologa koji plete intrige i sa okrutnom pronicljivošću vodi junaka ka propasti. Čak i iz perspektive sovjetskih savremenika, da ne govorimo o zapadnim reporterima, Efim Geler je pokazivao izuzetno nepovjerenje prema Zapadu, a dopisnik TASS-a Aleksandar Ermakov ga je nazivao „gospodin Ne“ zbog njegove nespremnosti da dijeli informacije čak ni sa sovjetskom državnom novinskom agencijom.
Način na koji je Sunday Times doživljavao dvojicu protivnika omogućava nam da shvatimo do koje mjere se stvarnost iskrivljuje kroz prizmu ideološke konfrontacije: „Obojica su savršeno odgovarali svojim ulogama. Fišer — strogi individualista, avanturističkog duha, ponekad nerazumno postupa i u životu i na šahovskoj tabli. Spaski — prijatniji tip sovjetskog birokrate, oprezan, neodređen, teško shvatljiv.“
U Sportskom komitetu bi se sa skepsom gledalo na mišljenje da je Spaski „prijatan birokrata“, ali za Moskvu i sovjetski blok, meč Fišer–Spaski takođe je predstavljao sudar sistema. Naravno, za američku opsjednutost novcem bio je kriv krvoločni kapitalizam, iako se u govorima o načinu na koji je Fišer pokupio kajmak s meča lako mogla čuti i doza zavisti. Zvaničnici su brinuli da bi to moglo promijeniti odnos sovjetskih igrača prema novcu, učiniti ih manje podložnima kontroli države i odvratiti ih od socijalističkih prioriteta.
Ali čak i ako je u početku sve tako izgledalo, nakon otvaranja meča ideologija je pala u drugi plan. Prekretnica je bila katastrofalna treća partija, nakon koje se sovjetska štampa upustila u konstruktivnu šahovsku analizu sa malim primjedbala da je sam šampion kriv za svoj neuspjeh. Meč je bio na drugom mjestu po važnosti, odmah iza Olimpijade, zbog oskudnih deviznih sredstava i ograničenih novinarskih resursa. Troškovi za boravak Ermakova bili su strogo ograničeni; pronašao je smještaj za studente i sam sebi kuvao. Zadatak dopisnika TASS-a bio je da u Moskvu šalje poteze; urednici se gotovo uopšte nisu interesovali za smiješne priče, drame i ljudske sudbine koje su toliko zaokupljale zapadne novinare — prenosile su se samo osnovne činjenice.
Komentari u sovjetskoj štampi govorili su o nezadovoljstvu velemajstora nivoom igre Spaskog. Iako su događaji vezani za Fišera bili slabo pokriveni, američki novinar u Moskvi Robert Kajzer bio je iznenađen slobodom u analizama samih partija:
Svi su u Rusiji prikovani za ovaj događaj... Sebični, nepredvidivi Amerikanac ovdje izaziva čuđenje, ali je istovremeno i predmet divljenja. Njegovi potezi, kao i potezi Spaskog, predstavljaju se u rijetko viđenoj formi reportaže — živopisnom i izražajnom novinarstvu. Velemajstori pišu direktno, otvoreno, više u stilu američkih političkih komentara nego po standardima sovjetske štampe. Izjave poput „Spaski je grubo pogriješio“ mogu djelovati normalno američkom čitaocu, ali sovjetskom odmah upadaju u oči.
Među ekspertima na klupama u parkovima takođe je vladala sloboda govora, a drugi američki novinar čuo je sumorne komentare: „Spaski igra kao obućar.“
Tokom dvije trećine meča njegovo istaknuto prisustvo na stranicama lista Izvestija postepeno je blijedjelo. Posle sedamnaeste partije, logo FIDE pored članka je uklonjen (možda kao znak zvaničnog neodobravanja Međunarodne federacije, možda da bi se meč učinio manje uočljivim, ili iz oba razloga istovremeno), kao i ime autora — velemajstora Davida Bronštajna, koji je komentarisao partije. Posljednji izvještaj TASS-a bio je stisnut u donji lijevi ugao sportske stranice, dok su fotografije sovjetskih atletičara i gimnastičara odmah upadale u oči. Sastojao se od jedne kolone od jedanaest redova:
Ne pojavivši se na nastavak partije, Spaski je potvrdio svoj poraz u dvadeset prvoj partiji prvenstva svijeta u šahu, koja je prethodnog dana bila odložena. Odluka je obrazložena time što je analiza pokazala da je dalje pružanje otpora bijelim figurama besmisleno. Tako je Fišer pobijedio u meču rezultatom 12,5:8,5 i osvojio titulu svjetskog šampiona.
List Sovjetska Rusija objavio je vijest o gubitku titule u crnoj ivici, poput čitulje. Ali sada su sve zanimale Olimpijske igre u Minhenu — i za to je postojao razlog. Kada je Fišer preuzeo titulu, ruski sprinter Valerij Borzov oduzeo je trkačima iz SAD-a titulu najbržeg čovjeka na planeti. Nikada ranije Amerikanci nisu postali svjetski prvaci u šahu, a Rusi nikada nijesu pobijedili na olimpijskoj stometarskoj trci (kao da je Pavlov sve uskladio).
Pad interesovanja za šah bio je potpuno očekivan. Uloga sovjetske štampe bila je da odražava zvaničnu poziciju, a ne da ispunjava želje čitalaca. Imajući u vidu snagu kojom je Fišer izazvao sovjetsku hegemoniju, reakcija novinara bila je vrlo tiha iz pragmatičnih razloga. Važno je da u njoj nije bilo političkih izjava, niti optužbi na račun Zapada. Iako je gubitak titule bio bolan, on se posmatrao kao unutrašnje šahovsko pitanje, a ne kao događaj političkog ili ideološkog značaja.
To je bilo vrijeme kada nisu bili potrebni suvišni sukobi sa SAD-om. Daleko od toga da bi se smatralo sukobom Istoka i Zapada, šahovski meč se odigravao u sredini smanjenja međunarodne napetosti. U Evropi, areni hladnog rata, konačno je počinjao postratni mir — dugo odlagano potpisivanje mira nakon Drugog svjetskog rata. Iako su gotovo svi zapadni dopisnici meč Fišer — Spaski karakterisali u terminima geopolitike, oni su, na čudno iznenađenje, bili u zabludi. Meč je mogao izgledati kao sukob s te strane očiju javnosti i štampe, ali u Kremlju i Bijeloj kući demonstracija sile nije bila na dnevnom redu.
Zbog toga je sa sovjetske strane nivo političkog interesa za pripremu Spaskog bio visok, ali ne i prekomjeran. Mihail Suslov, jedan od dva sekretara CK KPSS, koji je bio odmah iza sovjetskog lidera Leonida Brežnjeva u partijskom hijerarhijskom sistemu, bio je odgovoran za ideologiju, a samim tim i za šah. Nikada nije zvanično diskutovao o meču. Čini se da Brežnjev također nije obratio pažnju na njega, iako je nominalni šef SSSR-a, Nikolaj Podgornij, poslao Spaskom telegram s dobrim željama (za Brežnjeva bi bilo nezamislivo staviti svoj potpis na takvu poruku). Kada su se na Spaskog sručili problemi, Lev Abramov, koji je predvodio šahovski odjel u Sportskom komitetu, želio je poslati vođu tima u Rejkjavik. Po pomoć je otišao kod jednog od pomoćnika Brežnjeva, Konstantina Rusakova. Međutim, Rusakov je bio u inostranstvu, a u Kremlju nisu vidjeli hitnu potrebu za pomoći, pa inicijativa Abramova nije imala nikakvih rezultata.
Znamo da je Henri Kisindžer dva puta zvao Fišera, ali dnevni zapisi savjetnika za nacionalnu bezbjednost (knjiga "Godine u Bijeloj kući") ne sadrže nikakve informacije o tome. Nema pomena o meču ni u tako detaljnim "Sjećanjima" Niksona. Sovjetski ambasador u Vašingtonu, Anatolij Dobrinjin, rekao nam je da se tema meča nikada nije spominjala tokom njegovih čestih kontakata s Kisingerom. Ni Fišer ni Spaski ne pojavljuju se na stranicama njegove knjige Po sekretu, iako je Kisindžer zvao Fišera upravo tada kada je sovjetski ambasador bio gost predsjednika u Kaliforniji, radeći i odmarajući se zajedno sa savjetnikom; u to vrijeme američki pretendent je prijetio da će otići u Bruklin.
U intervjuu za ovu knjigu dr Kisindžer se prisjeća: „Poziv Fišeru nije bio neka ozbiljna odluka, ali mi se činilo da može doprinijeti atmosferi mirnog takmičenja“. Zaista, postoji li nešto više takmičarsko ili više miroljubivo od šahovskog prvenstva? Bivši savjetnik za nacionalnu bezbjednost insistira da, za razliku od većine, on meč nije posmatrao kao epizodu Hladnog rata, kao borbu demokratije protiv komunizma.
Na stranicama godišnjeg „Strateškog pregleda“, izdanog krajem 1971. godine, Međunarodni institut za strateška istraživanja iz Londona uporedio je 1971. i 1947. godinu: one su bile tačke u kojima su se „međunarodni odnosi formirali u osjetno novi sistem“. Jedan od najistaknutijih američkih strateških mislilaca, Semjuel P. Hantington, ovako je opisivao geopolitičku situaciju početkom sedamdesetih: „Nebo je bilo puno aviona u kojima su diplomate putovale na pregovore, a u vazduhu su lebdjela obećanja o smanjenju tenzija“. U „Strateškom pregledu“ iz 1972. institut je objavio da je s Hladnim ratom završeno.
Godine prvenstva i naredne godine dogodila su se tri uspješna samita: 1972. godine Nikson je posjetio Peking i Moskvu, a u junu 1973. Brežnjev je došao u Vašington. Talasi pregovora, prijedlozi za naredne sastanke, nadolazeći i realni sporazumi slivali su se kao bujica na diplomatsku pustinju. U to su spadali sovjetsko-američki pregovori o ograničenju strateškog naoružanja (OSV), privremeni sporazum o mjerama vezanim za strateško ofanzivno oružje (OSV-1) i sporazum o antibalističkim raketama. U konačnici, potpisano je 150 sporazuma i formirano jedanaest zajedničkih komisija. Rukovanje u svemiru 1975. godine s pravom se moglo smatrati kulminacijom primirja.
Kisindžer tvrdi: osnovna razlika između smanjenja tenzija i ere napetosti bila je ta što je Nikson vjerovao u mogućnost pregovora sa sovjetskim režimom. Prethodne američke administracije smatrale su da je svaki ozbiljan dijalog sa Sovjetskim Savezom moguć tek nakon temeljnih promjena u sovjetskom političkom sistemu. Nikson je to mišljenje okrenuo naglavačke. On je smatrao da, ako se dovoljno dugo održi međunarodna stabilnost, monolitni sovjetski sistem neće moći da se odupre političkim transformacijama.
Brežnjev je smanjenje tenzija vidio isključivo kao mehanizam za rješavanje problema između vlada i nije razmatrao spoljnu politiku u kontekstu unutrašnjih pitanja. Ako je takva veza i postojala, onda se ticala očuvanja sistema, a ne njegove liberalizacije. Zaista, u godinama smanjenja tenzija represije u Sovjetskom Savezu su se pojačale.
Za Kremlj je bilo važno što je smanjenje tenzija predstavljalo priznanje Sovjetskog Saveza kao vojne supersile, politički ravnopravne Americi. Sovjetski ministar vanjskih poslova Andrej Gromiko je 1971. godine govorio: „Nema nijednog pitanja koje bi se moglo riješiti bez Sovjetskog Saveza ili protiv njega.“ Za Brežnjeva je priznanje ravnopravnosti bilo daleko značajniji rezultat od samih sporazuma. On je mogao da uvjerava sebe i sovjetske građane da se takozvani „balans snaga“ u svijetu naginje ka komunizmu; Sovjetski Savez se uzdigao na talasu istorije koji će sprati kapitalizam sa lica zemlje. Članak u „Komsomolskoj pravdi“ koji je branio ispravnost takve politike nosio je naslov „Trijumf realizma“. Smanjenje tenzija nije značilo kraj globalnog političkog nadmetanja. Naprotiv, došlo je vrijeme da se uđe u borbu; u toj fazi istorije, okolnosti za progresivni marš socijalizma činile su se izuzetno povoljnim. (Kisindžer je Brežnjevljevu osjetljivost na političku ravnopravnost vidio kao znak njegove psihološke ranjivosti: „Ono što bi samouvjereniji lider smatrao uobičajenim ili pokroviteljskim stavom, on je doživljavao kao dugo očekivani znak ozbiljnosti naših namjera.“)
Smanjenje tenzija je nudilo brze praktične dobitke za suparničke supersile: Sovjetski Savez je želio da trguje kako bi izbjegao radikalne ekonomske reforme, dok su Sjedinjene Države gajile nadu da će smanjenje tenzija donijeti stabilnost Sovjetskom Savezu i smanjiti njegovu aktivnost u inostranstvu. Tako se u osnovi smanjenja tenzija nalazilo trajna protivrječnost između saradnje i rivalstva. Nadmetanje supersila ostajalo je intenzivno, što se vidi iz dugačke liste kontramjera protiv pretpostavljenih prijetnji Sovjetskom Savezu koje je sastavio Nikson. Administracija je preduzimala mjere protiv uspostavljanja sovjetske mornaričke baze na Kubi (američki špijunski avioni su fotografisali fudbalsko igralište, iako je nacionalni sport na Kubi bio bejzbol), protiv premještanja sovjetskih balističkih raketa zemlja–vazduh ka Sueckom kanalu, protiv sovjetske uloge u indo-pakistanskom ratu, protiv Brežnjevljeve agresivnosti i naizgledne spremnosti SSSR-a na vojnu intervenciju u arapsko-izraelskom sukobu.
Obe strane su radile na unapređenju naoružanja i širenju svog uticaja. I obe su imale probleme sa saveznicima i zavisnim državama čiji interesi nisu bili u skladu s njihovim ili su bili podređeni interesima supersila. Na primjer, u prvim danima meča Fišer – Spaski, egipatski predsjednik Anvar Sadat je protjerao iz svoje zemlje 20 hiljada sovjetskih savjetnika i stručnjaka, zajedno sa trupama i izviđačkim avionima. Naljutivši se zbog odbijanja Moskve da mu isporuči savremeno oružje, Sadat je uspostavio tajne kontakte s Amerikancima.
Kada je meč završen, neki u štampi su pokrenuli temu sukoba — sumnjičavosti i neprijateljstva naspram mirnog nadmetanja. S jedne strane, Fišer i Spaski su predstavljali svoje zemlje, i meč se, po opštem uvjerenju, smatrao ogledalom sukoba Istoka i Zapada, naročito imajući u vidu sovjetske tvrdnje da je šahovsko nadmoćstvo rezultat efikasnije ideologije. S druge strane, nacionalnog rivalstva zapravo nije bilo. Mnogi Amerikanci su navijali za Spaskog, a mnogi Rusi su u sebi podržavali Fišera. Tako ili onako, zaključuje „New York Times“, meč je imao jedinstveni politički značaj iz ugla unapređenja sovjetsko-američkih odnosa.
Rejkjavik je bio poligon Hladnog rata, ilustracija napetosti koja je postojala unutar procesa smanjenja tenzija, kao i problema koji su u naredne tri godine doveli do raspada te inicijative. Meč Fišer – Spaski imao je prizvuk trajne podjele politike i društva, sumnjičavosti i neprijateljstva koje je uticalo na ponašanje ljudi s one strane Gvozdene zavjese. Poseban prostor koji je bio dodijeljen sovjetskom timu, njihovo tradicionalno nepovjerenje i budnost, neiskustvo u ophođenju s novinarima, otvorena agresivnost Fišerovog tima, sklonost zapadnih zvaničnika i Amerikanaca da donose jednostrane odluke i zatim ih sovjetskoj strani predstave kao svršen čin, stereotipno viđenje sovjetske ekipe od strane zapadnih novinara — sve to je odražavalo Hladni rat i direktno uticalo na tok meča.
Naša dva junaka takođe su ogolila kontradikcije epohe. Za Spaskog je Rejkjavik bio praznik šaha, radost koju je vrijedilo podijeliti u prijateljskim duelima. Fišer je, pak, vidio posljedice svoje pobjede sasvim drugačije. Izjavljivao je da će slomiti svakog sovjetskog igrača kojeg mu pošalju. „Rusi su pometeni“, tvrdio je. Bio je srećan što je titulu uzeo upravo Sovjetskom Savezu. „Sigurno sad žale što su uopšte počeli da igraju šah“, rekao je dopisniku BBC-ja. „Posljednjih dvadeset godina imali su sve. Govorili su o svojoj vojnoj i intelektualnoj moći. E pa, evo vam intelekta... Mene raduje... kao slobodnog čovjeka... što sam ih intelektualno porazio.“
Kako se ispostavilo, tvrdnje o kraju Hladnog rata bile su znatno preuveličane. Ali da Fišer nije bio toliko hirovit i neprijateljski nastrojen prema Sovjetima, da je bio druželjubiv i prijatan poput Spaskog, meč je lako mogao ući u istoriju kao simbol smanjenja tenzija.
POGLAVLJE 22 ALI NEMA MIRA ZA GLAVU S KRUNOM
Ništa, osim izgubljene bitke, ne može biti ni upola toliko tužno kao dobijena bitka. Vojvoda od Wellingtona
Slava — to je trenutak kada prestanete da pjevate i počnete da dajete autograme. Bili Vajlder
Meč je bio završen, Fišer je slavio pobjedu, ali organizatori još uvijek nisu mogli da odahnu. Njegovo odsustvo sa ceremonije otvaranja bilo je katastrofalno; sada su se brinuli da će novi svjetski šampion ignorisati završni banket. Iscrpljen nakon dva mjeseca „fišerizma“, Gudmundur Torarinson se gotovo već bio pomirio s tim. Fred Kramer je hranio njegove sumnje. Smatrao je da njegov štićenik treba da bude krunisan u svojoj sobi: „Ne mogu da zamislim da bi Bobi mirno sjedio i slušao dugačke govore.“
Maks Eve, Lotar Šmid i Torarinson su se sastali u hotelu „Esja“ prije ceremonije. Jedan novinar je pitao Šmida hoće li ponovo suditi neki meč. „Hoću. Ali prije toga ću dobro razmisliti“, odgovorio je oprezno. Po mišljenju Evea, najbolja stvar u vezi sa ovim mečom bila je to što je — završen. Italijanski list Corriere della Sera završio je svoj izvještaj o meču Fišer–Spaski kao bajku: „Laku noć, Fišere, laku noć, Spaski, laku noć, čarobno ostrvo Islande.“
Novi kineski ambasador u Islandu, Čen Tung, bio je jedan od onih koji su se radovali završetku meča. Predsjednički apartmani u hotelu „Loftlejdir“ odavno su bili rezervisani za njega, ali su mu dozvolili da se useli tek po završetku prvenstva. Ne želeći da izazovu diplomatske tenzije, osoblje hotela obratilo se Krameru s molbom može li se Fišer preseliti u drugu sobu. „Nismo spremni da razgovaramo ni o čemu osim o šahu“, saopštio je ovaj važni čovjek. „Bobi se ne smije uznemiravati zbog problema kineskog ambasadora.“ Čen Tung je mogao da izabere i drugi luksuzni hotel, „Sagu“, ali su tamo boravili predstavnici ideološkog protivnika — Sovjetskog Saveza.
Za završni banket, održan u Laugardalshollu u nedjelju 3. septembra (ulaz: 22 dolara po osobi), izabrana je tema Vikinga. Konobari su na glavama imali plastične šlemove sa rogovima. Gosti su uživali u pečenom mliječnom prasiću i planinskom jagnjetu sa ražnja, koje su zalijevali „vikinškom krvlju“ — jakim napitkom nepoznatim drevnim Vikinzima, a koji je sadržao vino, konjak, sok od narandže i limunadu. Večera je počela u sedam uveče. Među prisutnima su bili Spaski, Šmid, Torarinson, Eve, ministar finansija Haldor Sigurdson i oko 1200 zvanica. U protokolu ceremonije otvaranja, Fišerovo mjesto ostalo je prazno.
Ti bi izgubio, šta god da si uradio.
Skoro sat kasnije, u 19:55, dok je orkestar na sceni svirao himnu Međunarodne šahovske federacije, počasni gost, obučen u baršunasto ljubičasto odijelo, konačno se pojavio. Gari Golombek je pisao da je odijelo „vjerovatno napravljeno od brokata, profinjeno, veličanstveno...“ Novog šampiona su dočekali stojeći, ovacijama. Sjeo je desno od Evea, dok je Spaski bio s lijeve strane. Predsjednik FIDE-a je ustao da održi jedan od nekoliko govora koje je te večeri imao u planu. Fišer je odmah sjeo na oslobođenu stolicu, zavukao ruku u sako, izvukao džepni šahovski set i počeo da pokazuje Spaskom odloženu poziciju iz njihove završne partije. To je bilo posljednje što je umorni bivši šampion želio da vidi, ali danas tvrdi da je mirno reagovao na takvo Fišerovo ponašanje. U svakom slučaju, pristojno je pratio njegovu analizu, s vremena na vrijeme dodajući svoje komentare.
Tema razgovora bila je mogućnost remija da je odigran drugačiji potez prije prekida partije. Fišer je smatrao da remi nije bio moguć. Publika ih je odmah opkolila. Na kraju je Fišer to primijetio i obratio se svom prijatelju i tjelohranitelju Semiju Palsonu: „Sami, skloni ih odavde.“
Zadatak Torarinsona bio je da uruči čekove. Pobjedniku je pripadalo 76.123 dolara, što je činilo dvije trećine od ukupnog fonda od 125.000 dolara. Isti iznos bio je očekivan i iz Britanije — novac Džima Slejtera, koji je spasio meč.
Fišer nije držao zahvalne govore, nije pomenuo težak rad organizatora uložen tokom ove duge borbe, niti je odao počast svom protivniku. Uzevši nagradu, odmah je pocepao kovertu i nekoliko sekundi proučavao njen sadržaj, provjeravajući cifre. Zadovoljan onim što je vidio, vratio se u fotelju.
Česteru Foksu konačno se posrećilo, i mogao je da snima sve što mu je dolazilo pred objektiv, inspirisan ne samo zaradom, već i željom da nadmaši druge. Ples se nastavio do jedan iza ponoći. Fišer je nespretno plesao bugi-vugi sa dvije mlade Islanđanke, osamnaestogodišnjom Anom Torsteinsdotir i njenom sedamnaestogodišnjom drugaricom Ingom; sledećeg dana novine su ih nazvale prelijepim islandskim plavušama. Na prijemu su se djevojke pojavile zahvaljujući Palsonu (sjedjele su s Fišerom u restoranu kada je Semi primijetio djevojke kako zapanjeno gledaju u Fišera i pozvao ih na banket; nakon banketa, djevojke su čak bile pozvane u sobu Amerikanca da slušaju rok muziku). Negirale su glasine o romantičnim vezama: „On je vrlo ljubazan mladić, ali među nama nije bilo ničega. Bobija nije moguće zainteresovati za žene — on je oženjen šahom.“
Da bi se završile sve formalnosti, upriličen je još jedan, ovog puta državni prijem u zvaničnoj rezidenciji predsjednika Islanda. Ovaj put, Fišer i Pálsson su došli ranije. „Kada je Bobi vidio da ministri dolaze kasnije od njega, odveo me je sa strane i pitao: 'Sæmi, kako to da smo mi stigli ovdje na vrijeme?'“ Spretni islandski policajac se izvukao. Dok je Fišer bio pod tušem, on je pomjerio naprijed zidne, ručne, pa čak i one satove na stolu. „‘O,’ rekao je Bobi, ‘to je bio sjajan potez’.“ Ponekad je bilo moguće raditi ili govoriti bilo šta. Ali ako je bio loše volje, mogao je planuti, a zatim otići — ili odletjeti pravo za Ameriku.
Na tom prijemu Fišer je ljubazno razgovarao sa zvaničnicima sovjetske ambasade, a sa Spaskim se dogovorio da sutradan odu na bazen. Spaski je kasnije otkazao susret: rano ujutro je letio kući i morao je da spakuje stvari. Fišer se razljutio i rekao Pálssonu da se neće oprostiti sa svojim protivnikom. Pálsson priča da se i on tada naljutio i odgovorio da Fišer makar treba da napiše oproštajno pismo. Fotograf „Life“-a Gari Benson poklonio je Fišeru jeftin fotoaparat. Pošto mu on nije bio potreban, Islanđanin je predložio da ga poklone Spaskom. Fišer je odgovorio da je kamera suviše jeftina. „Nije u tome stvar“, rekao je Pálsson. „To je simbol.“ Odnio ju je u hotel „Saga“ i predao Spaskom. „Spaski je bio veoma dirnut. Nikad ga nisam vidio tako zadovoljnog. Mislim da je to jedan od najboljih postupaka koje sam učinio tokom meča.“
Godine 2000, prisjećajući se vremena kada je bio svjetski šampion, Spaski je rekao dopisniku „Irish Times“-a: „U Rusiji sam bio kralj.“ Ipak, period vladavine pokazao se toliko teškim da je lako zamisliti miješana osjećanja s kojima je gledao u Fišera, koga je poštovao, a koji je zauzeo njegov tron. Dejvid Spanijer iz „Times“-a osjećao je „da je na nekom dubljem, podsvjesnom nivou Spaski želio da Fišer pobijedi“.
Nakon fijaska u trećoj partiji, Spaskom je bilo teško. Kad je sve bilo gotovo, rekao je da je Fišer započeo meč kao sprinter, a nastavio kao maratonac; činilo se da Amerikanac može da se slomi u svakom trenutku. Poslije ceremonije zatvaranja, sreo je Fišera samo jednom, na prijemu kod predsjednika, i pitao novog šampiona da li bi u budućnosti mogli da odigraju revanš-meč. „Možda“, odgovorio je Fišer. „Kada?“ — „Možda za godinu — ako se riješi pitanje novca.“
Bivši šampion razmišljao je o sudbini koja čeka njegovog nasljednika: „Dolazi teško vrijeme. Sada se osjeća kao bog. Misli da su svi problemi nestali — da će imati mnogo prijatelja, da će mu se ljudi diviti, da će mu istorija biti podređena. Ali nije tako. Na tim visinama je vrlo hladno i usamljeno. Ubrzo će nastupiti depresija. On mi se sviđa, i bojim se onoga što mu se sada može dogoditi.“ Te gorke riječi ticale su se i njega samog.
Do kraja meča Spaski više nije ličio na onog radosnog čovjeka koji je stigao na Island pun prazničnih očekivanja. Larisa se prisjeća da je napeta atmosfera uticala i na nju: u Rejkjavik je doputovala zdrava, a vratila se s bolovima u stomaku i pola godine se oporavljala. Spaski, kaže ona, osjećao se loše, pio je više nego obično; bila je potrebna pomoć psihoterapeuta kako bi se izborio s preživljenom traumom.
Trauma nije bila neočekivana. „Ne znam kad mi je bilo gore: prije meča ili poslije“, kaže Spaski. „U dugom nadmetanju igrač se veoma duboko povlači u sebe, kao ronilac. Zatim se naglo izranja. I svaki put, bez obzira da li pobjeđujem ili gubim, nakon meča me obuzme takva depresija da mi se čini da bih najradije umro. Ne mogu da razgovaram s ljudima. Treba mi samo drugi šahista. Bukvalno mi nedostaje. Tek nakon godinu dana taj bol nestane. Godinu dana.“
Stres je bio kompenzovan materijalno. Spaski je dobio svoj dio nagradnog fonda, koji je iznosio 93.750 dolara. Sovjetske šahovske vlasti nisu preduzele nikakve mjere povodom tog iznenađujuće velikog dobitka; Spaski je taj novac zadržao, a zvaničnici o njemu nikada nisu govorili. U Sovjetskom Savezu, ta suma ga je činila bogatim koliko i milioner na Zapadu. Petrosjan je primijetio: „Obično se za dobijeni novac može kupiti auto, ali ako dobijete mogućnost da kupite čitav vozni park, to je već nešto sasvim drugo“ (u budućnosti su sovjetski učesnici mečeva za svjetsku titulu bili obavezni da državi predaju polovinu svojih premija). Spaski se vozio u novom „reindž roveru“, kupljenom po nabavnoj cijeni od prijatelja-dilera Zigfusa Zigfussona: on mu je naručio najnoviji model bijele boje, opremljen rezervnim dijelovima, i poslao ga iz Rejkjavika pravo u Lenjingrad. Larisa je za nagradu kupila islandski zimski kaput. (Nakon dvije teške godine na sovjetskim putevima, automobil je prodat; kaput je trajao mnogo duže.)
Nakon što su 7. septembra Larisa i Spaski napustili Rejkjavik, zadržali su se nekoliko dana u Kopenhagenu, a zatim se vratili u Moskvu, gdje je Spaskog čekalo polaganje računa. Zar nije bio sovjetski sportista koji je predao šampionsku krunu Amerikancu, a s njom i sovjetsku hegemoniju u šahu? Ne gledaju li ga kao čovjeka koji nije znao da živi po načelima velike otadžbine? Možda su ga progonila sjećanja na to kako su dočekali Tajmanova nakon poraza od Fišera.
Ipak, od Petra Demičeva već je stiglo naređenje da se Spaski dočeka civilizovano. Na aerodromu Šeremetjevo dočekali su ga predstavnik Sportskog komiteta, novinar i nekoliko bliskih prijatelja. Krogijus se prisjeća da je „poraz Spaskog primljen mirno. Bilo je prijatno iznenađenje što sportsko rukovodstvo i štampa nisu požurili da kazne njega i tim“.
Ipak, to nije ličilo na doček heroja koji bi ga zadesio u slučaju pobjede. Agencija „Associated Press“ opisala je postupanje s njim na aerodromu riječju „anti-VIP“. Spaski je stajao u dugom redu za pasošku kontrolu, gurkao se za svojim torbama, popunjavao carinsku deklaraciju. Na izlazu ih je čekao stari plavo-plavi autobus, a ne „Čajka“ limuzina. Larisa je žvakala žvaku: „prljava navika“ koju je naučila „tamo“, primijetio je neko. Autobus je stajao na svakom semaforu; da se Spaski vratio kao pobjednik, prošao bi čitavim putem bez zaustavljanja, kao Brežnjev.
Međutim, napadi nijesu izostali. Botvinik je kasnije iznio mišljenje da je Spaski izgubio jer je precijenio svoje snage. Bivši svjetski šampion Vasilij Smislov oštro je kritikovao Spaskog. U stvaralačkom smislu, govorio je, Spaski je na meč došao potpuno ispražnjen. Dodavao je i da je svaki od igrača kući donio ono o čemu je razmišljao: Fišer — titulu i novac, Spaski — samo novac. Geler je svoje viđenje izložio lično Ivoninu: Spaski voli sebe, i ovaj poraz mu je donio veliku lekciju; potcijenio je važnost priprema i malo je igrao, a uz to je ostao idealista koji je „omekšavao“ u razgovorima s Fišerom. Spaski je bio „veoma blag prema svojim neprijateljima i veoma oštar prema onima koji su pokušavali da mu pomognu“.
Sve ovo poslužilo je samo kao uvod u zvaničnu raspravu koja je održana 27. decembra 1972. godine u Sportskom komitetu pod predsjedavanjem Ivonina. Pored Spaskog, Gelera i Krogijusa, za stolom je sjedilo i najviše šahovsko rukovodstvo, njih petnaestak. Među njima bilo je pet velemajstora, dvojica bivši svjetski šampioni, kao i rukovodstvo Šahovske federacije SSSR-a. Njihova rasprava je stenografisana.
Cilj sastanka je budućnost, rekao je Ivonin odmah s mjesta: „Moramo napraviti plan za vraćanje titule u našu sovjetsku porodicu.“ Ipak, otvarajući diskusiju (kao zvanični član ekipe), Geler nije gubio vrijeme — odmah je prešao na ličnost Spaskog, optuživši ga za sve grijehe. Pozivao se na „samostalno donijetu“ odluku da se igra u zatvorenoj prostoriji, stalno i neobjašnjivo odstupanje od dogovorene taktike i neshvatljive greške. Najozbiljnija optužba ticala se neuspjeha u psihološkoj pripremi:
Nismo mogli promijeniti mišljenje Spaskog o ličnim osobinama Fišera. Smatrao je da će Fišer igrati pošteno. Možda je upravo takva predstava Spaskog o kapitalističkom sportu odigrala ključnu ulogu u njegovom pristanku da se igra u zatvorenoj prostoriji. Naivno je vjerovao u poštenje Zapada.
Geler je postavio opšti ton, iako je Krogijus u svom kratkom govoru iznio pozitivnije mišljenje: poraz Spaskog povezan je s tim što se on prema ljudima odnosio bolje nego što su zasluživali. Fišera je doživljavao kao saborca i nesrećnog genija, a ne kao lukavog neprijatelja.
Došao je red na Spaskog da se brani. Slijedeći tradiciju odbrambenih govora, odbacio je direktnu krivicu sa sebe, ali je priznao ljudsku — suštinski oprostivu — slabost. Žalio se na to što im nije bio dodijeljen organizator, pa se energija tima rasipala na sitne svakodnevne probleme. „Razrada tehničkih detalja“ pred polazak u Rejkjavik bila je nezadovoljavajuća — kritika na račun Gelera i Krogijusa. No, glavni problem je bio to što je, kako je rekao, bio slab psiholog i „to je dovelo do niza grešaka“ — drugim riječima, potvrdio je da je bio previše povjerljiv:
Znao sam Fišera kao šahistu, ali sam ga, možda, idealizovao kao čovjeka. Odlazak Bondarevskog bio je težak udarac. Bez njega je bilo veoma teško. Veliki je minus uključivati se u sporedne probleme ako ih nedovoljno poznajete. Bondarevski me štitio od takvih problema. Besane noći... zbog grešaka koje smo napravili bile su nevjerovatno iscrpljujuće. Čini mi se da sam trebao da poslušam savjet svojih drugova i da se Viktor Davidovič [Baturinski] privremeno udalji iz meča.
Spaski je priznao da nije predvidio teškoće „groznice prije meča“ u Rejkjaviku i ono što je nazvao „pravim ratom“: neko je, smatrao je, morao otputovati tamo isključivo radi rješavanja tih problema. Iznio je svoje viđenje „kulminacionog trenutka“ — treće partije, nakon koje se sve okrenulo protiv njega. Pokazavši mekoću i nedostatak borbenog duha, susreo je Fišera bez žara, umjesto da ga natjera da igra u sali ili da preda. Kao rezultat, otvoren je put ka „kolosalnoj dominaciji“ Fišera sve do devete partije. Tek od desete partije Spaski je počeo da kontroliše svoje emocije. Nije priznao nikakve slabosti u pripremama za Rejkjavik. Nesuglasice sa Baturinskim i Bondarevskim okarakterisao je kao nevažne.
Nije iznenađujuće što je u opširnom odgovoru Baturinskog bilo primjetno uzdržano ogorčenje. Govorio je o tome kako je Spaski ignorisao savjete velemajstora (Averbah je suvo primijetio da je „teško savjetovati čovjeka koji ne želi da sluša“), o pasivnom stavu prema manevrima Fišera i Evea u predmečnom periodu, o neuspjehu efektivne pripreme i odbijanju da se formira kompletan tim. Baturinski nije propustio da primijeti da, iako se Spaski žalio na nedostatak vođe delegacije, nije se konsultovao sa Ivoninom povodom prenosa igre u zatvorenu prostoriju. Na kraju, sam Baturinski je, kako je rekao, učinio sve što se od njega tražilo zarad pobjede Spaskog i uvijek je davao sve od sebe u korist šaha i interesa šahista.
Kako se diskusija razvijala, pitanje pripreme Spaskog i njegove nespremnosti da se osloni na savjete ponovo je pokretano: rad je ocijenjen kao „površan“ i „nezadovoljavajući“. Talj je bio naročito oštar: „Izgubiti od takvog igrača kao što je Fišer – to nije sramota, ali igra Spaskog jednostavno užasava.“
Na udaru su se našli i stil ponašanja i ličnost Spaskog. Šef lenjingradske šahovske federacije A. P. Tupikin izjavio je da je ljubav Lenjingrađana prema bivšem šampionu isparila, optuživši ga za umišljenost, strane poglede i nesposobnost da shvati politički značaj takvog meča. Zamjenik predsjednika Šahovske federacije SSSR i potpredsjednik FIDE B. I. Rodionov bio je još oštriji i direktniji: „Spaski je zaboravio da je sportista, ali — u crvenoj majici! Svojim nastupom doveo je u pitanje ugled države.“ Neshvatljivo je kako je Spaski mogao da se povinuje svom protivniku — onome što je Rodionov nazvao „apsolutno neutemeljenim zahtjevima koje je postavio taj nitkov“.
Na kraju je Ivonin iznio zaključak. Bio je nemilosrdan prema Spaskom, izloživši oštroj kritici i njegov rad i ideološki aspekt svega što se dogodilo:
„Svi njegovi zahtjevi i želje bile su ispunjene. Danas možemo samo da žalimo što te mogućnosti nisu bile u potpunosti iskorišćene... Riječi Spaskog, da će meč biti praznik i da u njemu treba da bude poštena borba, mogu se nazvati izrazom idealizma. To nije bio praznik, već surova bitka. Nije slučajno što je Maršal, Fišerov pravni zastupnik, rekao da je Fišerova pobjeda bila pitanje nacionalnog i ličnog ponosa. Nažalost, drug Spaski nije davao takve izjave.“
Nikolaj Krogius, koji je 1981. godine preuzeo rukovodstvo šahovskim odjeljenjem Državnog komiteta za sport, kaže da je poraz Spaskog na kraju donio mnogo pozitivnih plodova: „Vlasti su počele da pomažu mladim šahistima, da razvijaju šah u cjelini. Otvoreno je mnogo dječjih šahovskih škola, povećano je izdavanje šahovske literature, reorganizovan je sistem prvenstava SSSR-a, više pažnje je počelo da se posvećuje vodećim mladim šahistima, među kojima je glavni bio Karpov. Zvuči paradoksalno, ali Fišerova pobjeda pozitivno je uticala na povećanje statusa šaha u Sovjetskom Savezu.“
Što se tiče Spaskog, njemu devet mjeseci nije bilo dozvoljeno da igra u inostranstvu. To je loše, kaže on, „nakon poraza morate igrati, jer imate mnogo energije koja traži izlaz“. Oduzeto mu je 200 rubalja mjesečno koje je dobijao tokom priprema, ali je i dalje primao dobru stipendiju velemajstora.
Sve je moglo biti mnogo gore. Početkom Hladnog rata, kada je Sovjetski Savez tek počeo da učestvuje na međunarodnim takmičenjima, netrpeljivost Politbiroa prema porazima dovela je do toga da je general Apolonov premješten iz Ministarstva unutrašnjih poslova u Sportski komitet. Poraz u inostranstvu povlačio je za sobom telegram od generala s naređenjem da se rezultati odmah poprave. Na neki način, sportisti su nalazili u sebi dodatnu snagu. Godine 1974, ministar unutrašnjih poslova Nikolaj Ščelokov, koga je Brežnjev unaprijedio u čin generala, posjetio je meč Karpov – Korčnoj (pobjednik tog meča izlazio je na meč s Fišerom za titulu svjetskog prvaka). Prema riječima Baturinskog, Ščelokov ga je počeo ispitivati o šahovskim stvarima. I, između ostalog, rekao: „Ja bih sve one koji su tamo bili sa Spaskim u Rejkjaviku – uhapsio.“
Iako su posljedice meča bile bolne, karijera Spaskog time nije završena. Nakon poraza nije izgubio volju za takmičenjem, iako je rekao Ivoninu da bi volio da se prema njemu odnose kao prema običnom velemajstoru. Odlučio je da ne učestvuje na prvenstvu SSSR-a, ali je sljedeće godine namjeravao da zaigra na velikom turniru. I zaista, tada je postao šampion SSSR-a. Godine 1974. pobijedio je u četvrtfinalnom meču kandidata američkog velemajstora Roberta Birna, ne izgubivši nijednu partiju, ali nije uspio da dođe do finala i revanša s Fišerom.
Još uvijek je volio da iznenađuje i provocira. Jedna takva šala skoro ga je koštala pasoša za inostranstvo, kada je prolazio partijsku komisiju za izlazak iz zemlje. Procjenjujući njegovu političku lojalnost, postavili su mu pitanje o situaciji u Angoli. U to vrijeme portugalske trupe borile su se tamo s marksističkim pobunjenicima. Sovjetske novine posvećivale su mnogo pažnje tom ratu, slaveći pobjedu naroda nad „kolonizatorima“. Možda želeći da šokira prisutne, Spaski je odgovorio da nema vremena da prati razvoj događaja u Angoli. Komisija je zaista bila šokirana, i pasoš mu nije izdat. Odluka je poništena tek nakon intervencije Sportskog komiteta.
Gubitak svjetske titule izazvao je u životu Spaskog ne samo profesionalnu, već i ličnu krizu; uslijedio je razvod, a u septembru 1975. nova ženidba. Spaski je upoznao Marinu Ščerbačevu — državljanku Francuske — u kući jednog francuskog diplomate: radila je u trgovinskoj misiji francuske ambasade u Moskvi. Njen djed bio je general Ščerbačev, koji je komandovao carskom vojskom na rumunskom frontu 1916–17. godine. Kasnije je general emigrirao u Francusku.
Spaski je mogao biti kralj u Rusiji (ili bivši kralj), ali, kao i svaki sovjetski čovjek koji je želio da se oženi državljankom Zapada i napusti zemlju, naišao je na prepreke. Na Marinu se vršio pritisak da napusti Sovjetski Savez; ona je to odbijala. Nakon što se Spaski preselio u njen stan u Moskvi, oboje su stavljeni pod nadzor, a u avgustu 1975. njegov lični stan je na tajanstven način opljačkan — ukradene su sve lične stvari (uključujući kameru koju mu je poklonio Fišer). Otprilike od tog vremena svi njegovi zapadni gosti bili su pretresani prilikom izlaska iz zemlje.
Ova priča ipak ima srećan kraj. Približavao se planirani francusko-sovjetski samit, i SSSR je nastojao da izbjegne loš publicitet. Spaski je profitirao i od potpisivanja Brežnjevljevog Helsinškog sporazuma 1975. godine: poglavlja o ljudskim pravima podrazumijevala su slobodu kretanja i sadržavala članke koji se odnose na međunarodne brakove. Šahovski funkcioneri su vidjeli da bivši šampion želi da ode, ali su htjeli da ga zadrže na uzici; ni on sam nije želio potpuno da prekine veze s otadžbinom. Uz pomoć Ivonina, kaže bivši zamjenik ministra, i nekoliko članaka u zapadnoj štampi, Spaski je postigao dogovor s vlastima. U septembru 1976. napustio je Sovjetski Savez zajedno s Marinom, otputovavši u Pariz s gostujućom vizom koja se redovno obnavljala i zadržavši sovjetski pasoš. Među kolegama i prijateljima u Moskvi vladalo je mišljenje da je njegov odlazak produbio njegovu otuđenost od sovjetskog društva. Sin Vasilij je promišljeno promijenio očevo prezime u majčino djevojačko — Solovjov — kako bi se osigurao prilikom upisa na fakultet žurnalistike.
Godine 1977. Spaski se ponovo uključio u ciklus kandidata. U istom onom Rejkjaviku, na radost Islanđana, pobijedio je čehoslovačkog velemajstora Vlastimila Horta, a zatim, već u Švajcarskoj, i mađarskog velemajstora Lajoša Portiša. Ironično, predstavljao je Sovjetski Savez u meču protiv prezrenog Viktora Korčnoja, koji je pobjegao iz SSSR-a 1976. godine: stigavši u Amsterdam, ušao je u policijsku stanicu i zatražio politički azil. Budući i sam u dobrovoljnom egzilu, Spaski je prihvatio prijedlog Sportskog komiteta da mu pomogne u pripremama. Pored toga, na njegov zahtjev u Beograd je poslat Bondarevski; čak se i Ivonin zaputio da bivšem šampionu pruži moralnu podršku. Spaski je izgubio rezultatom 7,5:10,5, ali je, uprkos tom rezultatu, njegova sposobnost da vodi psihološki rat pokazala da je ponešto ipak naučio od Fišera.
Korčnoj je bio pod ozbiljnim pritiskom: bio je meta zajedljive sovjetske štampe, a bivše kolege bojkotovale su turnire na kojima je on učestvovao. Porodica Korčnoja ostala je u Sovjetskom Savezu. Poslije devete partije, gubeći rezultatom 2,5:6,5, Spaski je počeo izlaziti na scenu samo da bi povukao potez, a onda bi se ponovo povukao iza pozornice. Korčnoj se žalio da kao da igra protiv duha. Pored toga Spaski je stavio srebrnasti vizir za sunce i podizao bi ga i spuštao kada bi ulazio i izlazio. U toj otrovnoj atmosferi, s tonovima protesta i međusobnim optužbama, Spaski je napisao otvoreno pismo „šahistima“, braneći svoje postupke i tvrdeći da zavladava anarhija: meč je ušao u fazu kada je, „po riječima Fjodora Dostojevskog, sve dozvoljeno“. Godine 1976. nije potpisao pismo kojim se osuđuje Korčnojev bijeg, ali je poslije meča govorio o njemu riječima koje bi odobrio i sam Pavlov: Korčnoj je „izgubio moralne principe, pa je zato njegova budućnost, i moralno i u šahovskom smislu, nevesela“.
Poraz Spaskog nije značio kraj njegovog učešća na takmičenjima svjetskog nivoa. Godine 1980. ponovo je igrao u kandidatskom meču, ali mu se ovoga puta Portiš revanširao, pobijedivši ga u odlučujućem susretu. Posljednji put Spaski je učestvovao u ciklusu za svjetsku titulu 1985. godine, a na olimpijadama i Svjetskom kupu igrao je do 1989.
Nastanivši se u Francuskoj, Spaski je, izgleda, pronašao najbolje od oba svijeta: srećnu porodicu, pravo da igra na turnirima po sopstvenom izboru, slobodu od represivnog sovjetskog sistema. Danas živi među drugim ruskim emigrantima u tihom starom predgrađu francuske prijestonice, u čuvenoj kući vajara Rodena. Često ga pozivaju da bude „ambasador“ šaha; aktivno posjećuje i Rusiju i druge zemlje. U njegovom stanu nalazi se šahovska tabla, ali je i teniski reket uvijek pri ruci.
Ne gaji zlu krv prema Fišeru; 2000. godine je za irski list „Irish Times“ rekao: „Već s dvadeset dvije — dvadeset tri godine imao sam dobro mišljenje o Bobiju. Uvijek je bio veoma pošten i govorio ono što misli.“
Nakon što je Fišer postao šampion, ostao je na Islandu još dvije nedjelje, provodeći dane s Palsonom, plivajući, igrajući bilijar i, naravno, sjedeći za šahovskom tablom. 15. septembra zamijenio je mirni islandski život za njujoršku užurbanost. Sljedeće sedmice u „City-hallu“ održan je veličanstveni prijem kod gradonačelnika-republikanca Džona Lindseja, koji je pozdravio Fišera kao „najvećeg majstora na svijetu“, a šef Bruklina Sebastijan Leon nazvao je stanovnika svog kraja šampionom „istinskog bruklinskog sporta — sporta intelektualaca“. Veliki plakat je glasio: „Dobrodošao, Bobi Fišer, šampion svijeta u šahu“. Pažljiv pogled na službene pozdrave mogao je primijetiti štedljivost lokalnih vlasti: na poleđini plakata bila su čestitanja drugim herojima — ekipi „Apolo-16“, koja se vratila na Zemlju 27. aprila, šest dana nakon slijetanja na Mjesec. Kao i svi šahovski organizatori, gradski zvaničnici bili su u neznanju: hoće li Fišer uopšte doći? Novinari su citirali riječi jednog pomoćnika, koji je rekao da je, kada su Fišeru ponudili ključeve grada, on odgovorio: „Ja živim ovdje, čemu mi ključevi?“ Na samom prijemu bio je u izuzetno opuštenom stanju, sa toliko volje da dijeli autograme da je nekoliko novinara koji su se šetali u blizini smatrao obožavaocima, i davao im autograme. Izgovarajući svoj govor, čak je i našalio: „Volio bih da razjasnim neke glasine — mislim da su potekle iz Moskve. Nije tačno da me je Henri Kisindžer zvao noću i sugerisao poteze.“ Međutim, na radost onih koji su očekivali od Fišera divlje ispade kako bi ih kasnije pričali na zabavama, nešto u njegovom ponašanju ostalo je nepromijenjeno. Zabranio je bilo kakvo snimanje na prijemu, a tek nakon dugih pregovora mediji su bili dozvoljeni.
Njegova budućnost i budućnost svjetskog šahovskog šampiona činili su se zagarantovanim. Urednička riječ u "New York Timesu" obavještavala je: "U šahu je počela era Fišera, koja obećava sjaj drevne igre, kakvog nikada prije nije bilo." Fišer je tvrdio da neće izbjegavati odbranu svoje titule; naprotiv, redovno će se boriti sa izazivačima. Malo je ko vjerovao da će pretrpjeti poraz u narednih deset godina. Jedini izuzetak bio je njegov bivši sekundant Lari Evans: "Imam osjećaj da on više nikada neće igrati na šahovskim takmičenjima."
Svi su vjerovali da će Fišer uskoro ući u klub multimilionera. Gotovo odmah nakon meča, preduzetnik i obožavalac bridža Aira Dž. Korn, sa finansijskom podrškom kojom je američka ekipa u bridžu pobijedila na svjetskim šampionatima 1970. i 1971. godine, ponudio je da organizuje meč-revanš između Fišera i Spaskog. Riječ je bila o mogućoj simultanoj demonstraciji partija u londonskom "Albert-holu". Povoljne ponude za turnire stizale su gotovo svakodnevno, od Katara do Južnoafričke Republike, od predsjednika Filipina Ferdinanda Markosa do iranskog šaha.
Međutim, ubrzo su producenti, promotori, finansijeri i sponzori naišli na iritirajuću reakciju Fišera na potrebu potpisivanja ugovora. Uznemireni Pol Maršal se sjeća da su bili dogovoreni grandiozni ugovori, ali, iako je "Fišer želio novac, pisana obećanja nije davao, a dobiti novac bez njih bilo je nemoguće."
Kompanija „Warner Brothers“ planirala je da izda Božićni album na kojem bi Fišer snimio nekoliko osnovnih šahovskih lekcija. Dva producenta su tokom meča otputovala u Island kako bi pokušali da postignu dogovor o uslovima. Fišer je bio previše zauzet da im posveti vrijeme. Ipak, ponuđeni novac ostavio je utisak — moguća zarada mogla je biti veoma značajna. Evans je izrazio želju da pomogne u sastavljanju dokumenta sa primamljivim honorarom. Pitao je predsjednika „Warner Brothers“ da li sam Fišer treba da potpiše ugovor, na šta su mu odgovorili „ne“, to je bila samo formalnost. Svi detalji su već trebalo da budu dogovoreni u principu. Evans je rekao: „U tom slučaju bih više volio da unapred dobijem novac“. On je plaćen.
Jedan preduzetnik ponudio je Fišeru oko milion dolara za potpis na šahovskim kompletima, a Palsonu su obećali procenat ako bi mogao da ubijedi svog prijatelja. „Rekao sam Bobiju: 'Šta nije u redu? Ti želiš da šah bude u svakom domu.' Siguran sam da bih mogao da ga ubijedim, ali za to je bilo potrebno više vremena. Oni su željeli brz odgovor, jer je već bio septembar, a kompleti su morali da se pojave u prodavnicama do Božića.“ Na kraju su svi ovi i ostali predlozi propali.
