Andrej Esipenko: Sada su sve misli – o turniru kandidata

 

Osvajač bronzane medalje Svjetskog kupa odgovorio je na pitanja pres-atašea ŠSV-a Eteri Kublašvili.

3. decembar 2025.

Eteri Kublašvili – Andrej, čestitam ti na plasmanu na turnir kandidata! Imao si ogroman broj intervjua, o mnogo čemu si već govorio. Ali eto, prošlo je neko vrijeme od završetka Svjetskog kupa, strasti su se stišale – kakvi su utisci ostali?
Andrej Esipenko – Prije svega, još uvijek nisam potpuno došao sebi, nisam se pravo oporavio, malo sam bolestan poslije turnira. Polako se vraćam u fizičkom smislu, a u emotivnom sam se, u principu, mnogo bolje oporavio. Već pomalo planiram pripremu za turnir kandidata.

Eteri Kublašvili – Možeš li ovaj rezultat nazvati najvećim uspjehom u dosadašnjoj karijeri?
Andrej Esipenko – Da, sto posto!

Eteri Kublašvili – Šta je doprinijelo ovom uspjehu?
Andrej Esipenko – Vjerovatno mnogo faktora. Prije svega, naravno, rad na šahu. Zatim, pravi ljudi oko mene, koji zaista iskreno navijaju i brinu za mene. Uz sve to, sazrio sam, u poređenju s ranijim godinama kada nisam uspio da se kvalifikujem. Preselio sam se iz Novočerkaska u Moskvu, oženio sam se. Očigledno je to proces odrastanja.

Eteri Kublašvili – Molim te, reci nešto detaljnije o podršci.
Andrej Esipenko – To su i porodica, i treneri, i Šahovski savez Rusije, i lično Andrej Vasiljevič Filatov, i Šahovski savez Rostovske oblasti, i njegov predsjednik Arutjun Armenakovič Surmaljan.
Ako govorimo poimence, to su Aleksandar Rjazancev, s kojim dugo radim, zatim David Paravjan, koji je išao sa mnom na Svjetski kup. Hvala čitavoj mojoj porodici, roditeljima, supruzi Soni. Zahvaljujem Dmitriju Krjakvinu i svim trenerima s kojima sam ikada radio. Spisak je jako dugačak (smije se)!

Eteri Kublašvili – Kako je ženidba uticala na tvoj život?
Andrej Esipenko – Sama po sebi ženidba, čini mi se, nije nešto posebno uticala, jer već nekoliko godina živimo zajedno. Osjećaj porodice, da tako kažem, kod mene se formirao odavno. Brak je bio potreban da se sve zvanično uredi. Imao sam sreće sa ženom: Sonja me podržava, radi sve za moj uspjeh. Tako da je, u tom smislu, izgleda ženidba pozitivno uticala.

Eteri Kublašvili – Možda je donijela malo stabilnosti?
Andrej Esipenko – Stabilnost je, čini mi se, postojala i prije. Usput, razmišljao sam o onoj frazi da šahisti izgube sto poena rejtinga nakon ženidbe, ali meni to vjerovatno ne prijeti baš zbog raznih faktora. Bila je to promišljena odluka: analizirao sam da mi se život nešto posebno neće promijeniti i da ne bi trebalo da utiče negativno, samo pozitivno.

Eteri Kublašvili – A sad hajde malo da prođemo kroz Svjetski kup, meč po meč. Bukvalno par riječi o svakom od njih.
Andrej Esipenko – Na početku je bio meč s Abasovim. Tokom čitavog turnira dobio sam dva meča u klasici: prvi protiv Abasova i posljednji protiv Jakubbоjeva. Protiv Nidžata se nekako sve idealno sklopilo. U prvoj partiji bijelim figurama uspio sam da ga uhvatim na jednu ideju. Zapravo, to je ideja Davida Paravjana – 8.Bd2 u italijanskoj, ali je zanimljivo da mi uopšte nismo očekivali taj njegov izbor – italijansku sa 4…d5. I ja sam igrao samo zato što sam se sjetio: David mi je još u Moskvi, u metrou, pričao o potezu 8.Bd2. Bukvalno dvije minute smo ga razmatrali, i ja kažem: „Pa, zanimljiva ideja!“ I onda sam je odigrao sa znanjem stečenim za te dvije minute u metrou. Ali se sve dobro uklopilo. Nidžat je odmah napravio nekoliko ne baš najboljih poteza, ja sam uzeo inicijativu i dobio partiju.

Druga partija je bila prilično nervozna: Nidžat je izabrao varijantu koju skoro nikad ranije nije igrao. Nisam čak siguran da li je imao ijednu partiju u tom sistemu, ali smo David i ja „pročitali“ njegov izbor i dobro se pripremili. Problem je bio u tome što sam tokom partije shvatio da sam se pripremao, pripremao, a zaboravio baš onu varijantu koju je odigrao, iako sam je sigurno ponavljao – ali sam sve potpuno smetnuo s uma! Na kraju sam morao da se snalazim za tablom; čini se da sam se dobro snašao, nastala je dobra partija i uspio sam da dobijem meč 2:0.

Zatim je bio supertežak meč protiv Idanija, gdje sam mogao da ispadnem. Prva partija mi se nikako nije primila: izgubio sam, može se reći, bez ikakvog otpora. On je veoma dobar teoretičar, ali me nije uhvatio na konkretnoj analizi, nego na nekom planu u kojem nisam najbolje razumio šta treba da radim. Ostavila je ta partija čudan utisak. Trebaće je, naravno, pažljivo analizirati, ali je ispala prilično loše. Ukratko – izgubio sam.

U revanšu – igram bijelim i dobijam poziciju iz snova iz samog otvaranja, s pristojnom prednošću, ali u kritičnom trenutku previdim resurs vezan za razmjenu kraljica. Kad su se dame skinule s table, shvatio sam da su šanse za pobjedu minimalne… David je već počeo da pakuje stvari, iskreno. Kako mi je kasnije rekao, davao mi je svega nekoliko procenata za pobjedu. U jednom trenutku kompjuter je pokazivao „-0,40“. Ali sam svjesno išao u takvu strukturu, da se figure odmah ne razmijene i da ostane makar malo dinamike. U jednom trenutku se vidjelo da je on osjetio blizinu remija i – iznervirao se. Kasnije mi je sam to priznao: sreli smo se poslije taj-brejka na recepciji i pričali. Rekao je: „Da, tu sam se nekako iznervirao. Ne znam šta mi je bilo – jednostavno sam popustio.“ Napravio je nekoliko grešaka, ja sam preuzeo inicijativu u završnici, a dalje je sve išlo kako treba. Prednost je bila prevelika da bih je ispustio. Uspio sam da izjednačim.

Prvu partiju taj-brejka dobio sam u dobrom stilu. U revanšu sam odlučio da uđem u Berlin, da odigram čvršće. Tu partiju još nisam ozbiljno analizirao, ali mislim da mi je nedostajalo iskustva u tim strukturama. Htio sam prije svega da odigram čvrsto, bez rizika odmah. Ali Idani je, čini mi se, odigrao briljantno i izjednačio „po narudžbi“.

Prvih pet minuta bio sam baš potišten, a onda sam se smirio. Zatim smo odigrali remi. Odlučio sam da moram bar jednu partiju izvući na neriješeno, da bih uopšte imao šansu da prođem dalje, jer ako bih svaki put gubio crnim figurama, stigli bismo do „Armagedona“. Ukratko, sabio sam se crnim, a bijelim, koji su mi u tom meču bili udarni, dobio posljednju partiju i prošao dalje.

Zatim je slijedio meč s Kajmerom. Vjerovatno je on bio najjači protivnik od svih koji su igrali na Svjetskom kupu. Možda je čak bio i glavni favorit čitavog turnira. To je bio važan, dosta principijelan meč, jer mi je bilo važno da odigram dostojno protiv takvog top-igrača, koji je trenutno četvrti na svjetskoj rejting-listi. Naravno, bilo je veoma zanimljivo. U prvoj partiji smo izšli iz otvaranja u neku, ne-teorijsku poziciju koja može da se igra i jednostavno počeli da igramo šah. On je izuzetno dobro pripremljen u otvaranjima, uhvatiti ga u nekoj teorijskoj varijanti prilično je teško.

Uopšte, kad govorim o svim svojim protivnicima u Goi, čini mi se da su svi oni veoma jaki u otvaranjima. Možda je Vej I nešto slabije pripremljen, ali to je samo u poređenju sa samim vrhom; inače je i on odličan. U ruskoj partiji me je uhvatio – u rapidu. A svi ostali su patentirani „specijalisti za otvaranja“. I Abasov je veoma dobar, pomaže mnogima kao sekundant. Idani takođe: mislim da je on trener Danešvara i da mnogo proučava. Kajmer – jasno, njegov glavni trener je Leko. Šenkland – takođe sjajan teoretičar. Ukratko, nenormalno su jaki u otvaranjima!

Dakle, s Kajmerom smo u prvoj partiji ušli u borbu i samo igrali, igrali… Pred sam kraj imao sam neku sumanutu šansu da se borim za prednost, ali tu je bila nenormalno složena taktika: da dam pješaka, pa da žrtvujem konja i napadam prijeteći mat, a on nema kako da se brani. Vrlo komplikovana geometrija! Nisam to pronašao i pristali smo na remi.

Zatim je uslijedila, vjerovatno, jedna od ključnih partija čitavog turnira, jer sam mogao da ispadnem – ne po kompjuterskoj procjeni, nego po ličnom osjećaju. Igrao sam istu varijantu kao i protiv Zemljanskog na prvenstvu Rusije. Kajmer je, u principu, trebalo to da očekuje, ali izgleda da ga je iznenadilo – sudeći po tome koliko je vremena trošio na prve poteze. Očigledno je malo potcijenio tu varijantu, a ja sam, naprotiv, odlučio da je odigram jer vjerujem u nju.

U cjelini, partija je tekla mirno: trudio sam se da se borim za inicijativu, a i on takođe. Sve vrijeme je bila napeta, komplikovana pozicija. Onda smo prešli u završnicu, gdje sam, vjerovatno, izgubio koncentraciju. Mislio sam da mogu još malo da pritisnem, odigrao 44…Kg6 i shvatio da sam previdio njegov nenormalno važan resurs, u vezi s tim da na 46…f3 on igra 47.g3 i moj top ostaje u zamci. Iskreno, mnogo mi je sreće trebalo u tom trenutku, jer tu počinje forsirana varijanta i ako nešto ne funkcioniše, crni može odmah da izgubi. Prešli smo u završnicu skakača, koja mi je izgledala užasno opasno, ali, izgleda, potez po potez stižem da stvorim dovoljno kontre i izvučem remi, kako se i dogodilo. Uglavnom, dobro me prodrmala ta partija, a do toga sam, naravno, mogao i sam da dobijem. Ispada da sam sam sebi napravio probleme, odigrao malo nemarno, ali, srećom, ispostavilo se da on nema ništa bolje od remija u toj završnici s konjima.

Prve dvije partije taj-brejka bile su prilično dosadne. Bijelim sam malo pritiskao, ali ništa posebno nisam dobio. Zapravo, teško je to nazvati pritiskom: iz otvaranja je bila jednaka pozicija, malo smo se potezali i složili se na remi. Inače, počeo sam crnim figurama, i tu me uhvatio u varijanti španske. Nisam se ničega sjetio i imao sam ozbiljne probleme. Po kompjuteru sam čak bio i izgubljen u jednom trenutku, ali to je bilo užasno teško pronaći za tablom. Mislim da sam se odlično branio i tražio kontru, i kad je već počeo da prijeti cajtnot, sve smo razmijenili.

Onda sam ponovio isto otvaranje koje smo igrali u prvoj brzoj partiji. On se iznenadio i reagovao sasvim ljudski, dobro. Nastala je čvrsta pozicija, u kojoj nisam mogao ništa posebno kreirati. A prije druge partije on je, izgleda, došao u sobu i pogledao kompjutersku analizu kako treba igrati. Vidio je da komp daje mali plus crnome i dozvolio mi je da se rokiram na dugu stranu, što mi je savršeno odgovaralo. Da, bilo je važno da je on pogledao kompjuter! On je to uradio i uspio sam da dobijem solidnu poziciju s dugom rokadom i napadom. Imao sam inicijativu, zatim smo prešli u jednaku završnicu, i tu mi se čini da se on unervozio kad je ostalo malo vremena, praktično je počeo cajtnot. Remi se ne vidi odmah, on se unervozio i raspao.

U sljedećoj partiji igrao sam crnim figurama. Nisam se posebno brinuo, samo sam igrao svoje. Nastala je solidna pozicija, on je odstupio od teorije, sve je bilo mirno. U jednom trenutku napravio sam malu pozicionu grešku, iako sam mislio da je sve pod kontrolom. U komplikovanoj poziciji on nije izdržao, otvorio igru, moje figure su proradile i više nije bilo problema. Onda je još i previdio potez 37…Dc2, nakon čega je već bilo potpuno jasno da prolazim u sljedeći krug. Mislim da je pomalo impulsivno odigrao tu partiju, možda se previše iznervirao poslije prethodne. Možda i nije, ali ostavljao je utisak da se nije uspio vratiti nakon poraza.

Poslije toga imao sam meč s Grebnevom – takođe težak, naravno. U klasici se, u principu, nije događalo ništa posebno. Mislim da smo u nekom trenutku svi zaključili da nam je već pomalo mrsko da igramo klasiku i da je lakše riješiti meč na taj-brejku, gdje je svima zanimljivije, gdje ima adrenalina. U svakom slučaju, brže je – zanimljivije.

U rapidu sam odigrao prilično agresivnu varijantu u ruskoj partiji, s velikom rokadom. Tamo kompjuter kaže: mali minus bijelom, mali plus crnom. Ali iz praktične perspektive postoji napad, sve izgleda dosta opasno za crnog, i treba igrati prilično precizno. Aleksej nije reagovao na najbolji način, ali mislim da samo kompjuter može pravilno da reaguje u toj poziciji, pogotovo u brzoj partiji. Tu ili znaš varijantu, ili se nadaš čudu. U svakom slučaju, ja sam vrlo optimistično ocjenjivao tu poziciju za bijelog. Sve se složilo, dobio sam dobru partiju.

Crnim figurama partija je bila teška: nastala je nejasna pozicija, bez jasnog plana. Dugo smo manevrisali tamo–amo, i u jednom trenutku Aleksej je probio na daminom krilu. Ja sam još usput i previdio udar, ostao bez pješaka, ali mi se činilo da je pozicija i dalje stabilna i pod kontrolom. Mada je u jednom momentu postojao i gubitak, ali ne onaj koji se lako vidi. Uz to, počeo je obostrani cajtnot, tako da njemu nije bilo lako da pobjedi. Poslije sam preuzeo inicijativu i dobio veliki plus, možda čak i dobijenu poziciju, ali u cajtnotu smo se obojica zbunili, nismo shvatili šta se dešava u sekundama, i nastala je remi-završnica. Ipak, zahtijevala je tačnost s moje strane; bio sam precizan i dobio meč.

Zatim sam igrao sa Šenklendom, za kojeg sam već rekao da je sjajan teoretičar. U klasici se takođe nije desilo ništa posebno: dvije izjednačene partije. A u taj-brejku, za razliku od meča s Idanijem, desilo se sve obrnuto: poene sam osvajao crnim figurama, a bijelim…

Počeo sam pobjedom. Dobra partija. Uspio sam da ga nadigram u karlsbadskoj strukturi i, čini mi se, sigurno privedem prednost kraju. A u drugoj partiji… Plan u otvaranju je zapravo bio potpuno drugačiji. Mislili smo da ima smisla jednostavno „ubiti“ ga iz otvaranja – u smislu spriječiti ga da igra na pobjedu – i odigrati u Karo-Kanu varijantu koja mi, za igru na pobjedu bijelim, nije djelovala nešto uvjerljivo. Ali baš zbog toga smo skrenuli s plana. Uglavnom, bila je to ili greška otvaranja, ili psihološka – kako ko želi. Partija je ispala loše, ali nisam se posebno nervirao jer sam znao da sam izgubio svojom glupošću. Meč se nastavlja, treba samo izvući pouke i sve će biti u redu.

Onda sam ponovo dobio crnim, približno po istom scenariju kao i prvu partiju – u strukturi daminog gambita uspio sam da ga nadigram. A u sljedećoj partiji izašao sam na veliku borbu u poziciji s dugom rokadom, i odlučio: neka bude što bude! U principu, partija je protekla dobro. On očigledno nije očekivao da neću „sušiti“, nego da ću ići u dugu rokadu i „tući se“ s njim, i Sem je počeo da igra pomalo nesigurno. Uspio sam prilično lako da dobijem partiju. Od trenutka kada sam shvatio da stojim bolje, pronašao sam jasan plan i sve je išlo glatko; mada je u središnjici bilo neprijatnih trenutaka. Mogao je da odigra preciznije i dobije komplikovanu poziciju s nejasnim ishodom. Ali nekako se sve dobro za mene posložilo.

Polufinalni meč s Vej I – moj omiljeni. Kao i protiv Grebneva i Šenklenda, počeli smo s dvije mirne remi partije u klasici. U prvoj brzoj partiji nisam uspio bijelim da mu postavim probleme: vidjelo se da je izvanredno pripremljen. Mi smo potcijenili sve te planove s dugom rokadom u ruskoj partiji, a on ih je, očigledno, dobro proučio i vjerovao u njih. I u principu me je pritisnuo u toj partiji. Još sam i previdio: mislio sam da sam dobio bolju poziciju, pa sam propustio potez 20…De6. Morao sam da uđem u nešto lošiju završnicu, i tamo sam se namučio dok nisam izvukao remi. Bila je prilično neprijatna pozicija.

Zatim sam igrao crnim. Sve je bilo normalno: on je malo pritiskao, ja sam se branio. Branio sam se, čini mi se, vrlo dobro i precizno, nisam mu dao da stvori „gol-šansu“. U jednom trenutku je pretjerao. Možda mu se činilo da će uskoro dobiti veliki plus, ali ja sam uvijek nalazio resurse za odbranu. Izgleda da se malo unervozio i u završnici sam dobio inicijativu na kratak trenutak. A onda sam previdio topa i predao (smije se).

Tokom partije osjećao sam da preuzimam inicijativu, osjećao sam da je on „gotov“ i da treba uzeti poen, ali se dobro branio. U kritičnom trenutku me je, izgleda, omelo to što se u početku uhvatio za topa. Nakon poteza 55…Kb6 odmah sam vidio da ima napad na topa s prijetnjom Sd5+. To mi se strašno nije svidjelo, i tad vidim da on pruža ruku prema topu. Mislio sam: „Hajde, povuci topa! Sad ćeš, pa ćemo brzo završiti i gotovo!“ Pa dobro, možda ne baš brzo, ali makar ja igram c7–c6 i više nema tog šaha na d5. I tako – on pruža ruku, pruža, pruža… Onda mu ostane jedna sekunda i on naglo odigra 56.Se3, baš potez koji nisam želio da vidim. Prošla mi je kroz glavu misao: šta je ovo uopšte - prljavština? Pa planirao si topom da igraš. I to još na jednoj sekundi…

Eteri Kublašvili– I ti si odigrao 56…c6…
Andrej Esipenko – Da, jednostavno mi se glava isključila. Ne znam šta se desilo – izgleda da mi se nikako nije išlo u remi. Shvatio sam da će poslije Sd5+ biti remi, i tu se, izgleda, desio kolaps – potpuno sam zaboravio na topa.

Posljednji meč s Nodirbekom Jakubbojevom ispao je dobro. U prvoj partiji iznenadilo me je što nije znao tu varijantu, ali stvar je u tome da sam čitav turnir bijelim igrao otprilike ista otvaranja i milion puta ponavljao sve sicilijanske varijante. Zato sam bio dobro pripremljen. Činilo mi se da se tu može dalje analizirati, a on, izgleda, nije očekivao da ću to igrati. Teško je reći šta je on planirao u otvaranju. Onda sam mogao da odigram 15.Sd6! i dobijem praktično dobijenu poziciju; jaki kompjuter kaže – jednostavno dobijenu. Ali toliko se nakupio umor, toliko je bilo teško razmišljati… Kao kroz maglu su prošle posljednje dvije partije, iskreno, više nije bilo snage. Mislim da je i on bio u istom stanju. Činilo mi se da su svi u takvom stanju kao ja, jer mjesec dana igrati u Indiji – to, da tako kažem, nije za one slabih živaca.

Na kraju smo prešli u neku završnicu, malo bolju za mene. Ocjenjivao sam svoje šanse optimistično. Kompjuter je pisao „nule“, ali meni se činilo da crni još mora i mora da dokazuje ravnopravnost. I nekako sam postepeno dobio tu poziciju. Mislim da je crnima tu užasno neprijatno braniti se.

Druga partija je potpuno u magli prošla. U prvoj sam makar nešto kapirao, a u drugoj mi je mozak rekao: „Doviđenja!“ Igrao sam na neke osjećaje, instinkte. I ispalo je, u suštini, dobro. Odigrao sam više poziciono otvaranje, čemu sam bio izuzetno radostan, s obzirom na to kakve sam lude linije varijante spremao s Davidom. Bio sam presrećan kad sam vidio da mi kralj ne trči po čitavoj tabli, nego stoji u maloj rokadi, da je pozicija mirna, čvrsta, i da se jednostavno može igrati. To mi je psihološki mnogo značilo, tako da se od otvaranja sve dobro posložilo.

On je odigrao dosta popularnu varijantu sa 7.Se5 i 9.f4. Tu uglavnom svi igraju 7…Dc7. A mi smo odavno pripremili – čak ne za ovu partiju, možda za Grand Swiss – potez 7…a6. Samo potez za igru, ništa posebno, ali ispostavilo se da ga Nodirbek nije znao. Poslije je napravio još nekoliko ne baš tačnih odluka, dao lovca bijelopoljca – vjerovatno je previdio 12…b5, nakon čega ja zapravo imam dobijenu poziciju, iako je tada tako nisam ocjenjivao. Kasnije sam shvatio da je dobijena – kad je konj stao na d3 i sve figure se aktivirale. Tad sam već znao da ide dobro, ali ranije je bilo napeto, nervozno, glava mi nije radila. Igrao sam potpuno drugačije nego inače, na drugim osjećajima, ali dobro se završilo, a protivniku nije pošao za rukom taj meč, iako je, naravno, jak igrač i obično tako ne igra – ali se, izgleda, umor baš osjetio.

Eteri Kublašvili– Hvala na zanimljivom i detaljnom odgovoru. Hajde ipak da se vratimo na meč s Vejijem, na taj previd. Poslije si rekao da si te večeri pogledao fudbal, popio pivo i da ti je odmah postalo lakše.
Andrej Esipenko – Da.

Eteri Kublašvili– Da se slična situacija desila prije par godina, bi li mogao tako relativno lako da se nosiš s tim? Da li se nešto promijenilo u tvojoj svijesti, u doživljaju šaha, pa si sada brže izašao iz toga nakon takvog prevoda?
Andrej Esipenko – Pa, kad bi prije dvije godine igrao Arsenal i kad bi pivo bilo pri ruci, vjerovatno bih mogao da se priberem, bilo bi lakše. Mislim da bih mogao. Samo što sam poslije partije s Gukešom odmah ispao – previdio i ispao. Nije bilo šanse da se vratim, da odigram još jednu partiju. Zato mislim da bih, da, vjerovatno mogao, samo se ranije nisu stvorile takve okolnosti – da poslije izgubljenog meča ne idem kući, nego nastavim da igram. Ovaj put mi je, zapravo, bilo teže, s obzirom na to da sam već imao takve previde. I protiv Gukeša sam previdio, i još nekoliko važnih partija mi se loše završilo. Sve te misli postoje, i sada mi je bilo teže nego da sam previdio prije dvije godine, rekao bih.

Eteri Kublašvili– Kako se igralo u Goi?
Andrej Esipenko – Prvih desetak dana sve je bilo u redu. Jeli smo u restoranu kod hotela, gdje i svi ostali. Ali onda, poslije trećeg kola, svima je odjednom sve dozlogrdilo! U jednom trenutku postalo je baš teško biti tamo toliko dugo. Izgleda da imam limit na turnir: 11–12 dana. Poslije toga se, izgleda, nešto prelomi i postane teško, ali smo pronašli nekoliko dobrih restorana gdje smo išli na večeru poslije partija. U nekom trenutku sam prestao da jedem u našem restoranu, uzimao sam samo voće, jer je ishrana bila prilično jednolična.

Čini mi se da bi svuda bilo teško biti toliko dugo. Uz to, u Indiji je još i problem što baš i nema gdje da se prošeta. Tokom igre su nam davali banane, a ja sam ih, izgleda, jeo najviše od svih. Valjda su mi davale snagu, jer su banane bile izuzetno ukusne, mnogo ukusnije nego u Rusiji. Na bananama sam izdržao.

Eteri Kublašvili-Preživio
Andrej Esipenko – Da, preživio sam, u suštini. Pa, bilo je, naravno, jako teško. Otišli smo David i ja u neki restoran; on začinjeno generalno voli, a ja baš i ne. David naručuje takose s piletinom. Pitam ga: „Kako je, je li ljuto ili nije? Može li da se jede?“ On kaže: „Ma, samo mrvicu ljuto.“ Onda dolazi konobar, i njega isto pitam koliko je ljuto. I on mi kaže: „Baš-baš malčice, samo radi ukusa.“ Donesu mi to jelo, ja pojedem malo – i cijela usta gore, ne mogu više ništa da jedem, jer boli da išta stavim u usta. Da, u tom pogledu je bilo nezgodno – naći nešto što nije ljuto. Ali nešto se ipak uspijevalo pronaći. A pred kraj je to zaista ličilo na neko preživljavanje. Već sam samo želio da se sve što prije završi.

Eteri Kublašvili– Primijetila sam da se u Indiji prema šahistima, pogotovo indijskim, odnose otprilike kao prema bollywoodskim zvijezdama. Bi li želio da je isto tako  u Rusiji?
Andrej Esipenko – Naravno! Tamo se vidi ljubav navijača prema šahu. Prijatno je kad te ljubitelji tako doživljavaju, tako cijene. Kod nas toga, čini mi se, nema – nestalo je u posljednje vrijeme. Možda je nekad i bilo, ali sada je nekako iščezlo.

Eteri Kublašvili– Poznati su skoro svi učesnici turnira kandidata. Kako ocenjuješ sastav?
Andrej Esipenko – Sastav je prilično dobar, naravno (smijeh). Čini mi se da je sasvim upotrebljiv. Može se raditi s tim momcima. Jasno je da su Fabi, Naka, Prag glavni favoriti, a Sindarov, Vej I, Giri takođe veoma jaki. Dakle, šest superjakih igrača plus Blubaum. Smatram da je on ipak slabiji od tih šest. Iako ima svoje veoma jake strane, on je veoma moćan teoretičar. Kako je odigrao Grand Swiss! Dakle, može, naravno, praviti jake turnire, jake partije, ali globalno, naravno, postoji šest veoma jakih protivnika i jedan jak.

Eteri Kublašvili– Sada su svi napori na pripremi. Koji su ti planovi za ovu godinu – Svjetsko prvenstvo u rapidu i blicu ili nešto drugo?
Andrej Esipenko – Da, samo rapid i blic. Sve snage na turnir kandidata. Ostala su ukupno četiri mjeseca. Sva priprema je sada, naravno, usmjerena na turnir kandidata.

Eteri Kublašvili- Imam još nekoliko pitanja vezanih za blic, da bude zabavnije. Na primjer, ko ti je omiljeni šahista u istoriji šaha?
Andrej Esipenko – Anatolij Karpov.

Eteri Kublašvili– A fudbaler?
Andrej Esipenko – Kristijano Ronaldo i Bukajo Saka.

Eteri Kublašvili– Omiljena knjiga?
Andrej Esipenko – U djetinjstvu su na mene snažan utisak ostavili „Grof Monte Kristo“ i „Tri musketara“.

Eteri Kublašvili– A omiljena šahovska knjiga?
Andrej Esipenko – Knjige Borisa Gelfanda.

Eteri Kublašvili– Ako ne fudbal, koji sport?
Andrej Esipenko – Šah.

Eteri Kublašvili– Ako ne fudbal i ne šah, šta onda?
Andrej Esipenko – Veliki tenis.

Eteri Kublašvili– Omiljena serija?
Andrej Esipenko – Ove godine sam gledao „Igru prijestola“. Veoma mi se dopalo. Poslije sam gledao „Dom zmaja“. Takođe mi se veoma dopalo. „Čudne stvari“ sam sada pregleđivao na turniru s Davidom. Sad je izašla još jedna sezona, četiri epizode, takođe sam pogledao u avionu. „Breaking Bad“, „Peaky Blinders“. Sva klasika mi, u principu, veoma prija.

Eteri Kublašvili– Gdje bi sada otišao na odmor?
Andrej Esipenko – Na Maldivi.

Eteri Kublašvili– S kim od poznatih ljudi u istoriji bi bio spreman da ostaneš u liftu?
Andrej Esipenko – S Borisom Gelfandom.

Eteri Kublašvili– I s njegovom knjigom?
Andrej Esipenko – Da, da, razgovarali bismo o bilo kojim konceptima.

Eteri Kublašvili– Tvoje omiljeno jelo?
Andrej Esipenko – Ćufte s pireom od moje bake.

Eteri Kublašvili– Čaj ili kafa?
Andrej Esipenko – Čaj ili kafa? Zavisi od raspoloženja. U nekom trenutku to može biti kafa, a u nekom čaj. Ali trenutno, vjerovatno, kafa.

Eteri Kublašvili– Meso ili desert?
Andrej Esipenko – Meso.

Eteri Kublašvili– Skok padobranom ili ronjenje s bocama?
Andrej Esipenko – O, Bože! I jedno i drugo je užasno, ali definitivno ne skok padobranom. Onda ronjenje s bocama.

Eteri Kublašvili– Jedno kolo dnevno jedanaest dana ili dva kola dnevno pet dana plus jedan dan?
Andrej Esipenko – Dva kruga dnevno pet dana, sto posto.

Eteri Kublašvili– Rapid ili blic?
Andrej Esipenko – Oboje mi se dopada, ali vjerovatno rapid.

Eteri Kublašvili – Bulit ili Fišerov šah?
Andrej Esipenko – Fišerov šah.

Eteri Kublašvili – Šta za tebe znači šah jednom rečenicom?
Andrej Esipenko – To je posao koji donosi ogromno zadovoljstvo.

Eteri Kublašvili – Andrej, hvala na razgovoru, sretno!
Andrej Esipenko – Hvala.

Fotografije: Eteri Kublashvili i Mihal Valuši / FIDE

https://ruchess.ru/news/report/andrey_esipenko_seychas_vse_mysli_o_turnire_pretendentov/

Adrijan Mihaljčišin: Sjećanje na Vasilija Smislova

Svako ima svoje vrijeme 

Upoznavanje

Moje prijateljsko druženje sa Vasilijem Vasiljevičem Smislovim počelo je 1980. godine, kada smo zajedno igrali na Kupu lista Politiken u Kopenhagenu. Obojica smo pobijedili – podijelili smo 1–2. mjesto, ali za mene je najvažnije bilo to što je tada započelo naše prijateljstvo – jedno od najvažnijih događaja u mom životu.

Zvao sam ga otprilike jednom mjesečno, razgovarali bismo po sat vremena, a sada pokušavam da povratim barem dio tih neprocjenjivih razgovora. Ali pamćenje…

Foto iz arhiva autora

Odsjeli smo u stanu člana kluba AS1904, Kaarea Visinga Andersena. Možete samo zamisliti: svakog jutra sam zajedno s Vasilijem Vasiljevičem išao u supermarket po namirnice za doručak i ručak, koje smo sami pripremali (a večerali smo s organizatorima)! To je bilo fantastično iskustvo za mene – kuvati zajedno s Vasilijem Vasiljevičem. U Sovjetskom Savezu uopšte nije bilo takvog izbora proizvoda, iz kojeg bi kulinarski diletanti poput nas mogli lako spremiti sasvim pristojnu hranu.

Uostalom, za put nas je njegova supruga Nadežda Andrejevna opskrbila velikom kesom domaćih kolačića, koje je sam Vasilij Vasiljevič nazivao „zločestim pogačicama“, jer je u to vrijeme bilo zabranjeno iznositi bilo kakvu hranu iz Sovjetskog Saveza. Tokom čitavog turnira jeli smo te pogačice uz čaj – Vasilij Vasiljevič bi rekao: „A sad – zločeste pogačice!“

Poslije doručka i priprema, išli smo u šetnju do parka s idiličnim jezerima, gdje mi je V. V. pričao mnoge priče iz života sovjetske šahovske elite. Kako bih volio da se mogu vratiti u to vrijeme i pitati, pitati…

Odlično smo se provodili s našim danskim prijateljima Ejgilom Johansenom i Samuilom Ugorskim (inženjerom, emigrantom iz Peterburga). V. V. nam je nekoliko puta otpjevao svoju omiljenu pjesmu o Stjenki Razinu.

Bio sam duboko impresioniran načinom na koji je Vasilij Vasiljevič igrao završnice – nije mario za materijal i uvijek je bio spreman da žrtvuje pješaka radi aktivne igre kralja. U Kopenhagenu je dobio nekoliko sjajnih završnica; jedna od njih – protiv velemajstora Mestela – s pravom se može nazvati remek-djelom. Bronštejn mi je jednom rekao da V. V. tako brilijantno igra završnice zahvaljujući stotinama osnovnih pozicija koje je naučio još kao dijete. Njegov otac, jak  igrač koji je pobjeđivao Aljehina i Grigorjeva, usvojio je taj način podučavanja šaha – počinjati od završnice – od Kapablanke.

Vodio je sina na Moskovske turnire 1935. i 1936. godine. Najviše se malom V. V. urezao u sjećanje Emanuel Lasker, koji je nepomično sjedio u oblaku dima od cigare pet sati, i Kapablanka, koji je stalno šetao pozornicom nakon svakog poteza, razgovarajući sa šetačima o svemu – pa i o njihovim partijama. Kasnije je Smislov taj manir velikog Kubanca uspoređivao s ponašanjem Najdorfa, Tajmanova i Talja!

Naš posljednji dan u Kopenhagenu otišli smo na aerodrom, ali pošto je let „Aeroflota“ za Moskvu bio odložen četiri sata, prošetali smo s našim danskim prijateljima do Sjevernog mora. Taman se uz obalu privezala mali ribarski brod, a bradati danski ribari počeli su iskrcavati svoj ulov – prekrasnu ribu (uglavnom iverk). Vasilij Vasiljevič je bez razmišljanja odlučio kupiti ribu, a potom je, već u avionu, zamolio stjuardesu da je stavi u frižider.

Te iste večeri Nadežda Andrejevna je spremila divnu večeru. Vasilij Vasiljevič je obožavao ribolov kad god bi imao slobodnog vremena – naročito na Kubi, gdje je često pecao iz čamca. Njegov ulov su uglavnom bili marlini, a u časopisu Šah u SSSR-u čak je bila i fotografija o tome!

Porodica

Vasilij Vasiljevič: "U posljednje vrijeme često se prisjećam svoje porodice – svi smo iz Astrahana, na Kaspijskom moru. Zato obožavam more – to su geni. Otac je imao petero braće i dvije sestre – eto kakve su tada bile porodice!

Otac me naučio da igram šah, ali podsticaj mi je dao stric Kirilj, poklonivši mi knjigu s posvetom: ‘Budućem šampionu’. Bio je ljekar i živio je u Urjupinsku. Očeva sestra udala se u Ukrajini, takođe za ljekara, u Poltavskoj oblasti. Ali, što je čudno, posljednji put sam tamo bio na raspustu 1930. godine i od tada nisam više imao prilike da posjetim Ukrajinu.

Otac je igrao sasvim dobro – 1912. godine pobijedio je mladog Aljehina, a kasnije i poznatog majstora Grigorjeva. Bio je nagle naravi, nije volio da gubi i znao je da se naljuti. Radio je čitavog života kao inženjer u fabrici Goznak (koja je proizvodila vrijednosne papire i novac), najprije u Petrogradu, gdje je mjesečno zarađivao 200 rubalja – što je bilo vrlo pristojno. Kasnije su fabriku Sovjeti premjestili u Moskvu. Plata je ostala ista, ali smo živjeli skromnije.

Tek sam nedavno saznao da je otac ranije već bio oženjen, ali je njegova prva žena umrla. Imao sam i brata, ali ga, nažalost, nikad nisam upoznao.“

Foto: V. Levitin

O šahu i šahistima

Podsjetio sam Vasilija Vasiljeviča da je među našom generacijom kružila jedna njegova čuvena rečenica. Jedan sportski funkcioner pokušavao je da ga natjera da besplatno održi seansu simultanke s amaterima, na što je V. V. odgovorio:
„Besplatno samo ptičice pjevaju!“

Na to je, mrmljajući, odgovorio Vasilij Vasiljevič: „Pa dobro, bar ste nešto naučili od nas – iako ne baš ono najvažnije!“

Vasilij Vasiljevič:
„A nisam to ja izmislio, to je govorio sam veliki Šaljapin. Poslije nas je sve spasio Tolja Karpov – tada je počela kampanja ‘Velemajstori bliže narodu’, u okviru koje su htjeli da nas sve natjeraju da igramo na prvenstvima gradova, a to je moglo dovesti dotle da igramo i na takmičenjima stambenih zadruga! Tada je Tolja otišao kod najvišeg sportskog rukovodstva i rekao:
‘Stanite, postoji divan način za popularizaciju šaha – simultanke s časovnicima!’
I kampanja je odmah utihnula.“

Poznati trener Viktor Željandinov prisjeća se 1953. godine, kada je bio u sovjetskoj omladinskoj reprezentaciji i pripremao se za prvenstvo SSSR-a među juniorima. To je bilo neposredno pred turnir kandidata u Cirihu. Sovjetska federacija imenovala je V. V. za trenera. Držao im je fantastična predavanja o završnicama.

U to vrijeme, omiljena zabava među dječacima bili su noćni ratovi jastucima. Jedne noći V. V. se probudio zbog buke „jastučne bitke“ i, provirivši u njihovu sobu, počeo im je tiho pričati kako treba da vole jedni druge. U sličnoj situaciji, deset godina kasnije – 1963. – Botvinik je iz svoje škole izbacio pokretača „jastučnog rata“, koji je, usput rečeno, kasnije postao međunarodni velemajstor Naum Raškovski.

Za V. V. je trenerski rad zapravo bio dio pripreme za uspješan nastup u Cirihu. Neposredno prije toga pobijedio je na važnom pripremnom turniru u crnomorskom ljetovalištu Gagri. Tom pobjedom, kao i trijumfima na turnirima na kojima su učestvovali najbolji sovjetski šahisti, V. V. je načinio prvi korak ka petogodišnjoj borbi protiv Botvinika.

Aleksandar Beljavski se prisjeća kako je protiv Smislova imao pet dobijenih pozicija zaredom, ali su sve završile – remijem!
Najkorisniji Smislovljev savjet, koji je Beljavski zapamtio za čitav život, bila je rečenica koju je ponavljao dok bi pomjerao figure prema centru: 👉 „Figure treba da stoje čvrsto!“

Foto: B. Dolmatovski

Vasilij Vasiljevič imao je svoj poseban način pomjeranja figura – doslovno ih je „uvrtao“ u polje na nekoliko sekundi! Posebno zadovoljstvo mu je to pokretanje donosilo kada bi potez bio zaista jak.

V. V. je uživao u trenucima kada bi uspio da podbode Lav Polugajevskog, koji bi mu, naravno, sa zadovoljstvom uzvraćao istom mjerom. Tokom jednog međunarodnog turnira Lav je izgubio dobijenu poziciju i pokazivao partiju V. V. Ovaj je, nakon kratkog razmišljanja, pitao:
— „Jeste li vi to stvarno odigrali taj potez?“
Lav odgovara:
— „Da, naravno.“
Na to će V. V.:
— „Kako je tako iskusan šahovski matador kao vi, Lav, mogao da napravi tako nešto?“
Publika se nasmijala, a Lav je, pomalo zbunjeno, rekao:
— „Pa stvarno, kako se to meni moglo dogoditi?“

Vasilij Vasiljevič je volio da citira druge. Posebno mu je bila bliska filozofija Isaka Jefremoviča Boleslavskog. Često je koristio njegovo omiljeno izražavanje: „Prazno!“

Na moje pitanje zašto je tako veliki igrač i poznavalac otvaranja kao što je bio Boleslavski tako brzo ispao iz borbe za naslov svjetskog prvaka, V. V. je odgovorio:
„Nije imao dovoljno energije za borbu. Nikada nije radio čak ni najjednostavnije vježbe. Mnogo me podsjećao na Kramnika – i po šahovskim kvalitetima, i po svemu ostalom.“

Vasilij Vasiljevič:
„Da, sve leti, sve se mijenja. Evo, Kramnik je izgubio od Ananda. Čini mi se da Kramniku nedostaje borbenosti tokom partije. Pa čak sam i ja uvijek igrao s ciljem da pobijedim, a on toga nema. Sadašnji rejting-sistem ne dozvoljava da se igra slobodno i agresivno. Po mom mišljenju, ranije se igralo borbenije i zanimljivije. Ti rejtinzi su, rekao bih, od nečistog!

A uopšte, ja sam Kramnika smatrao najtalentovanijim igračem poslije Kasparova – po nečemu me podsjećao na mene. I s kakvom je maštom igrao devedesetih!“

Da, poslije poraza od Ananda, Kramnik je pokušao da se preusmjeri i da igra što borbeniji šah.

Foto: B. Dolmatovski

Evo još jednog zanimljivog slučaja: 1975. godine najjača po sastavu reprezentacija Moskve izgubila je Spartakijadu naroda SSSR-a u Rigi. Vrhunac poraza bilo je stradanje od ruske reprezentacije rezultatom 0,5 : 8,5!! Moskovsko sportsko rukovodstvo bilo je užasnuto tim debaklom. Tim je bio pod velikim pritiskom, svi su očekivali „analizu propusta“ – strogo sastanak s kritikama i ukorima…

I tada ustaje V. V. i kaže:
„Ne zaboravite: najvažnije je sačuvati ljude. Sutra je novi dan – pa ko će igrati ako ih izgubimo?“

Na tome je sastanak završen. Ta rečenica postala je za mnoge klasičan lijek protiv poraza.
V. V. mi je rekao da je neposredno prije Rige čitao velikog Rajnera Mariju Rilkea:

„Ko to govori o pobjedi? Mi sanjamo o tome – da preživimo.“

Nedugo potom dogodila se druga priča.

Međunarodni velemajstor Lev Alburt zatražio je politički azil u Njemačkoj 1979. godine, tokom Kupa evropskih šampiona. Nakon slijetanja na Šeremetjevo, čitava ekipa je pozvana u sjedište „sindikata“, gdje su se već pripremali agenti KGB-a da započnu ispitivanje.

Kada su pitali za Alburta, V. V. je odgovorio da je on „zaista demonska ličnost“ i da se od njega moglo očekivati bilo šta.
U toj napetoj atmosferi, jednom od službenika „dubokog bušenja“ (kako su ironično zvali agente) spala je vilica od iznenađenja, svi su prasnuli u smijeh – pa čak i pripadnici KGB-a.
Ispitivanje je na tome završeno, jer su shvatili da se od šahista može očekivati još i čudnijih odgovora.

(Nastaviće se)

**********

Adrijan Mihaljčišin, velemajstor

22.novembar 2014.

https://chesspro.ru/thesaurus/mikhalchishin_smyslov

(Stavljen nastavak 3) 

Sergej Rublevski: Dospjeti na svjetsko prvenstvo bilo je teže nego ga osvojiti

2. decembar 2025

Stariji trener ženske reprezentacije Rusije odgovorio je na pitanja Vladimira Barskog

Vladimir Barski – Sergej, čestitam na pobjedi u ekipnom svjetskom prvenstvu! Prije svega: kako je naša reprezentacija uspjela da se plasira na ovaj turnir?
Sergej Rublevski – Nije bilo lako. Teže nego pobijediti, kako se ispostavilo.
Poslije tri i po godine konačno je ukinuta zabrana za učešće ženske ruske reprezentacije na međunarodnim takmičenjima. Zatim se u FIDE kalendaru pojavio ovaj šampionat (samo ženski, muški ekvivalent ne postoji), i pozvani smo da učestvujemo.

Vladimir Barski – Po rejtingu?
Sergej Rublevski – Iskreno, nisam se previše upuštao u tehničke detalje, jer je bilo jasno da po snazi nekako treba da se plasiramo, ako nam dopuste. Čini se da smo bili nominovani od strane FIDE – naša ekipa se tako i zvala: „FIDE reprezentacija“.

Španski organizatori su prilično brzo poslali zvanični poziv, i mi smo predali dokumenta za vize. Međutim, proces se znatno otegao: Španci su čekali maksimalni rok koji je moguć za izdavanje vize. Već smo se bojali da možda nećemo stići, ali sve je prošlo više-manje normalno i svi su dobili vize.

Vladimir Barski – Da li smo imali veliku delegaciju?
Sergej Rublevski – Da. Četiri osnovna igrača plus dva rezervna, tri trenera, ljekar i vođa delegacije. Posljednji je dobio Šengen vizu Jevgenij Naer, koji je igrao na Svjetskom kupu u Indiji. Čak je i on, po povratku u Moskvu, stigao da dobije vizu.

Vladimir Barski – A da li neka od ekipa nije uspjela da dobije Šengen?
Sergej Rublevski – Da, Alžir. Nemam pojma šta se tamo desilo; saznao sam u posljednjem trenutku. A od toga koje ekipe učestvuju zavisi i raspored po grupama. Na kraju je vizu dobila reprezentacija Azerbejdžana, koja je prije toga igrala kvalifikacioni meč sa Uzbekistanom i izgubila. Ali ipak je stigla u Linares, i još je nastupila briljantno!

Vladimir Barski – Tako to ide, da. Znači, sastav svoje grupe ste saznali negdje nedjelju dana prije početka?
Sergej Rublevski – Da, ali mi se u svakom slučaju nismo posebno pripremali za grupu.

Vladimir Barski – A čime ste se bavili na pripremama?
Sergej Rublevski – Pripremali smo se za turnir uopšte. Nedjelju dana prije puta okupili smo se u Novogorsku, na bazi Ministarstva sporta, gdje smo prvi put održali pripreme. Sa nama su bili i ljekar, i psiholog, i maser.

Vladimir Barski – Koliko vremena naša reprezentacija već nije igrala?
Sergej Rublevski – Tako odmah se i ne sjetiš… Čini se da su posljednji put osvojile isti šampionat u Sijesu, takođe u Španiji, 2021. godine. U živo od tada nisu igrale.

Vladimir Barski – Ali ste nastavili sa treninzima?
Sergej Rublevski – Da, redovno. U prosjeku tri puta godišnje smo održavali pripreme.

Vladimir Barski – Da ne bi zaboravile vještine timske igre?
Sergej Rublevski – Baviti se svakako je korisno. Ista Ana Šuhman, koja je prije mjesec dana postala šampionka Rusije, već je bila sa nama na pripremama – uključivali smo je kao talentovanu mladu šahistkinju. Pri tome nije bilo jasno kada ćemo početi da igramo. Ali u svakom slučaju, za uigravanje tima veoma je važno održavati pripreme u punom sastavu, da se djevojke bolje upoznaju. Što smo i učinili neposredno prije turnira.

Vladimir Barski – Da li je bilo problema sa izborom sastava za šampionat?
Sergej Rublevski – Uvijek uzimamo u obzir sportske rezultate. Ipak, zbog roka morali smo formirati tim prije završetka Superfinala. Uzimali smo u obzir ženski Grand Swiss u Samarkandu, zahvaljujući kojem je u sastav ušla Olga Girja. Uzele smo Anju Šuhman, a ona je kasnije postala šampionka Rusije.

Aleksandra Gorjačkina, Jekaterina Lagno, Sergej Rublevski, Polina Šuvalova i Leja Garifulina

Vladimir Barski – U Linaresu je vremenska kontrola bila ista kao prije četiri godine u Sijesu?
Sergej Rublevski – Skoro ista. Sada je 45 minuta po partiji plus 30 sekundi na potez, a tada 45+10. I druga razlika: u Sijesu je sastav bio 4+1, a u Linaresu 4+2. Zašto se to radi? Dvije partije dnevno, potrebna je mogućnost zamjene. Nama je korisno što je dodana još jedna rezervna, jer imamo dugu klupu i možemo angažovati svih šest igračica. U svijetu nije mnogo timova gdje čak i četiri učesnice imaju približno isti nivo. A šest, u suštini, imamo samo mi i Kina. Mi od početka planiramo da iskoristimo dugu klupu, dakle pokušavamo da igraju sve, a bliže odlučujućim mečevima biramo one koje su u najboljoj formi. Jasno je da za druge timove naša strategija već dugo nije tajna. Oni bi vjerovatno radili isto da imaju takvu mogućnost.

45+10 je već bliže brzopoteznom šahu: malo se zadržiš u razmišljanju i vrijeme već teče. Sa dodatkom od 30 sekundi igra je ozbiljnija; ako pređeš 40 poteza, dalje se partija ne razlikuje mnogo od one sa satom od sat i po. Ali pripreme praktično nema, jer se igraju dvije partije dnevno. Protivnice se može pogoditi realno samo na prvim tablama, i to ne uvijek. Prijavljuješ se 45 minuta prije početka partije i za nekoliko minuta saznaš sastave. Pripremiti se za drugu partiju praktično nije moguće. Osim timova gdje postoje jasni lideri, ali to su obično prve dvije table. Ipak, nismo predvidjeli, na primjer, da protiv nas neće igrati Bibisara Asaubajeva. Hou Yifan takođe nije uvijek igrala, ali bili smo gotovo sigurni da će igrati protiv nas. Možda je i dobro što se ne može pogoditi priprema, jer ako bi se pripremale za dvije partije, morali bismo da igramo šah po 12 sati dnevno. To je jednostavno nemoguće.

Vladimir Barski – Zato su bile više odmorne?
Sergej Rublevski – Ova kontrola vremena podrazumijeva da se igra sa manjom pripremom. Takva poluklasika, ali bez pripreme. U suštini, sav pripremni rad bio je na pripremama. Tokom šampionata, vjerovatno smo par puta pogodili otvaranja i tačno su se pripremile. A u ostalom, recimo tako, oslanjali smo se na opštu erudiciju.

Vladimir Barski – Vjerovatno u tome ima i prednosti i mana?
Sergej Rublevski – Bez sumnje. To je samo malo drugačija igra, koja podrazumijeva drugačiji nivo pripreme. Raste značaj fizičke forme, jer za dvije partije sa ovim kontrolom provedeš za tablom više vremena nego za jednom klasičnom.

Vladimir Barski – Kako je prolazila sportska borba?
Sergej Rublevski – U početku su podijeljeni u dvije grupe po šest timova, a naš je bio znatno jači – što se vidi po rezultatima završne faze. Kada iz šest timova prolaze četiri, nemoguće je ne izaći iz grupe; zadatak je bio – izaći sa povoljnijeg mjesta. Prvo mjesto, obično, bolje za dalje žrijebanje, ali i to nije uvijek sigurno. Tako je ispalo da su naše šahistkinje prvog dana igrale sa najjačim protivnicama.

Vladimir Barski – Na početku je bio meč sa Kazahstanom?
Sergej Rublevski – Da, ali oni su, kao što sam već rekao, iz nekog razloga izašli bez Bibisare. U Kazahstanu se nedavno nekoliko vodećih šahistkinja udalo i prestale da igraju (privremeno ili trajno, ne znam), ali se pojavila plejada 14-godišnjih djevojčica. U perspektivi njihov tim može biti vrlo opasan. Ne znam da li će ojačati do Olimpijade 2026, ali za dvije-tri godine mogu postati ozbiljne konkurentkinje. A sada su se borile kao lavice!

Vladimir Barski – Meč je bio težak?
Sergej Rublevski – Da. Tokom meča nije bilo lako, ali završilo se kako treba. Polina je pobijedila, a u ostalim partijama smo imali rezervu snage. Katja je na kraju imala objektivno dobijenu poziciju, iako je ranije morala da se brani bez pješaka. Shvatila je da je dobijena, ali realizacija je zahtijevala ozbiljan napor. Na vremenskoj kontroli odlučila je da je pametnije zabilježiti remi i sa njim – pobjedu u meču.

Vladimir Barski – Poslije su igrale sa Amerikom?
Sergej Rublevski – Da. To je bio veoma napet meč, gdje nismo bili sigurni da ćemo pobijediti. Naše su šahistkinje vodile „plus jedan“, odličnu pobjedu je postigla Ana Šuhman, ali Polina je u jednom trenutku bila praktično izgubljena. Međutim, njena protivnica u žurbi nije mogla da kontroliše situaciju i izgubila je.

Vladimir Barski – Polina igra veoma brzo, to je vjerovatno iritiralo protivnicu?
Sergej Rublevski – Da, imala je takav užurbani tempo u toj partiji, jednostavno nije izdržala. Polina je sjajno iskoristila tu situaciju, meni se veoma dopalo.

Vladimir Barski – Dakle, imali ste malo sreće, mogli ste objektivno taj meč i ne pobijediti?
Sergej Rublevski – Da.

Vladimir Barski – S kim su igrale drugog dana?
Sergej Rublevski – Sa Azerbejdžanom i Španijom.

Vladimir Barski – Vjerovatno je bilo teško pretpostaviti da će Azerbejdžan biti glavni konkurent sa kojim ćete igrati meč za prvo mjesto?
Sergej Rublevski – Naravno. Postavili smo rezervne igračice i pobijedili, čini mi se, prilično sigurno. Treba priznati da smo u tom trenutku potcijenili Azerbejdžanke, a one su potom sigurno stigle do finala, pobijedivši veoma jake timove. Njihova liderka Ulvija Fatalijeva je pobijedila na prvoj tabli.
Dakle, pobijedili smo Azerbejdžan i Španiju, a trećeg dana još i Peru. Tokom mečeva povremeno su se javljala neka pitanja, ali bliže vremenskoj kontroli  bio sam već potpuno siguran u povoljan ishod. Niko se nije nervirao, niko nije upao u velike probleme sa vremenom. Meni se, uopšte, dopadalo kako su sve igrale.

Vladimir Barski – Dakle, počela je igra na ispadanje…
Sergej Rublevski – U četvrtfinalu su naše šahistkinje igrale sa Uzbekistanom. Njihov tim je prilično mlad, ali već je pokazao kvalitet. Ipak, prošli smo prilično sigurno.

Vladimir Barski – Zašto za njih nije igrala Afruza Hamdamova?
Sergej Rublevski – Ne znam šta se desilo, ali nije došla. Isprva smo mislili: možda je skrivaju, ili će doći do finala? Afruza bi, naravno, pojačala tim.

Vladimir Barski – Ali se vratila Tohirdžonova?
Sergej Rublevski – Da, igrala je na prvoj tabli. Čini se da je jednostavno studirala u SAD i tada igrala za Ameriku, a sada je završila školu i vratila se kući. Iskreno, bili smo sigurni da ćemo proći Uzbekistan, a zatim nas je čekao glavni konkurent – Kina.

Vladimir Barski – Koja je skoro izgubila u četvrtfinalu od SAD…
Sergej Rublevski – Da, Amerika je trebala da prođe.

Vladimir Barski – Navijali ste za Amerikanke?
Sergej Rublevski – Naravno, sa Kinom igrati nije prijatno, sa Amerikom bi bilo lakše. S druge strane, to bi bilo nepravedno. Jer meč Rusija – Kina u ženskom šahu je uvijek ukras turnira!

Vladimir Barski – Iznenadila vas je postava koju je donijela Kina?
Sergej Rublevski – Uzele su Hou Yifan, koja dugo nije igrala, ali i dalje igra odlično. Može se reći da je veteranka kineskog šaha. Uz Hou su dodale mlade šahistkinje, koje su se borile sa nama na BRICS igrama, gotovo ravnopravno. Ali, iskreno, njihov sastav nije bio optimalan, mogu ga pojačati.

Vladimir Barski – Čini se da su prošli put igrale Ju Wenjun sa kandidatkinjama, ali nije bilo previše uspješno, pa su ih odlučili zamijeniti.
Sergej Rublevski – Možda. Kina uvijek ima veoma strogu rotaciju kadrova. Ako su odlučile da je vrijeme da nekoga zamijene, nosiće mlade igračice dok ne porastu. Tako je bilo i sa Lei Tingze, na primjer. Kada je tek počinjala da igra za kinesku reprezentaciju, činilo nam se da je očigledno ona slabo mjesto. Ipak, meč za prvenstvo svijeta je već odigrala.

Kina ima dobar kadar, ne smije se podcjenjivati. Kao i obično, kineske šahistkinje su veoma marljive, vide taktiku, pronalaze jedine ispravne poteze. Istina, u završnici i dalje imaju velike probleme, ali i tome uče. Ju Wenjun, na primjer, igra završnicu kao naše, nimalo lošije. To se može naučiti, a one uče dobro.

Vladimir Barski – Da li je ovo bilo teško polufinale?
Sergej Rublevski – Pa, naravno, nije jednostavno. Sa Kinom nikada nije lako. Uzmite, recimo, ovu partiju…

E. Lagno – Sun Yujin

Katja je primijenila zanimljivu ideju u otvaranju, ali se potom malo previše “zaigrala”. A Kineskinja je odlično vodila partiju i postigla ogromnu prednost. U ovoj poziciji, vjerovatno, bilo koji normalan potez bijelog bi pobijedio, osim onog koji je zaista odigran.

40...Rc6?? 41.Rxc6 bxc6 42.c4 f4 43.b5 cxb5 44.axb5 axb5 45.cxb5…

To je jednostavno nerazumijevanje šaha. Ne smije se ostaviti konj protiv lovca kada su pješaci na različitim krilima. Konačno, bijela je dobila kontragru, pomicanje pješaka a4 i b4 se opravdalo. Takav potez kao 40...Rc6 u principu se ne može razmatrati. Ne zbog neke konkretne greške, nego iz opštih šahovskih razloga.

Zbog ovakvih trenutaka mi ih i pobjeđujemo. Uopšte, kvalitet poteza kod njih je nešto lošiji nego kod nas, ali s druge strane ne prave grube greške. Ipak, događaju se ovakvi padovi u razumijevanju šaha. Zbog toga ih mi i dobijamo. Međutim, one uče, i kasnije šahistkinje koje se probiju do vrha već znaju igrati i završnicu. Tako da se dugo ne može računati na ovakve “slučajeve”.

Vladimir Barski – Dakle, neočekivano su u finale zajedno sa reprezentacijom Rusije prošle Azerbejdžanke…
Sergej Rublevski – Da, prošle su zasluženo. Pobijedile su Gruziju, koja je briljirala do meča sa njima. Nešto postoji u ovom timu što im omogućava da “eksplodiraju” u pravom trenutku. Na posljednjoj tabli imaju mladu šahistkinju Ajan Allahverdijevu (2005. godište), koja takođe dobro igra. Protiv Olge Girje je briljirala, postigla ogromnu prednost. Ipak, u završnici, prva prijetnja njenom kralju je potpuno šokirala Ajan, koja je dala svog slobodnog pješaka. Kasnije je odlučila da mora igrati za pobjedu da spasi meč i sama je izgubila. Naše su šahistkinje pobijedile 3:1, ali tokom meča sve je bilo veoma neizvjesno.

Tu djevojku ne smije se podcijeniti – po mom mišljenju igraće dobro. Bilo koji tim u kojem ima mladih šahistkinja ne smije se potcjenjivati, jer niko ne zna šta će se desiti sa rejtingom za godinu dana.

Finale Azerbejdžan – Rusija

Vladimir Barski – Možete li sada reći nekoliko riječi o svakoj našoj šahistkinji?
Sergej Rublevski – Kod nas je sve jasno, uloge su vrlo jednostavno raspoređene. Postoje liderke koje pokrivaju prve table i duga klupa, zahvaljujući čemu možemo varirati sastav. Jasno je da prve dvije table nose ogromno opterećenje, a to su pokrivale najiskusnije učesnice turnira kandidatkinja – Aleksandra Gorjačkina i Ekaterina Lagno. Na trećoj tabli je sve “rušila” Polina Šuvalova. Ova kontrola joj veoma odgovara. Odlično vidi taktiku i brzo donosi odluke. Igra pomalo lagano, ali brzo i ništa ne propusta. Uvijek je spremna malo podešavati poziciju i “pritisnuti dugme”, tako da kažem. Ova kontrola se savršeno uklapa u njen stil igre.

Vladimir Barski – Na četvrtoj tabli Leja Garifulina je takođe dobro igrala?
Sergej Rublevski – Da, zauzela je drugo mjesto na tabli, a mogla je osvojiti i više poena. Mislim da je malo osjećala pritisak odgovornosti: jako je htjela dobro igrati i ne iznevjeriti tim.

Uopšte, naše rezerve Šuhman i Girja su odlično odigrale. Čitava ekipa je izgubila samo jednu partiju, i to od superšahistkinje. Gorjačkina je bolje odigrala otvaranje protiv Hou Yifan, ali da bi zadržala prednost, započela je napad na kralja, koji nije uspio. Da nije napala – ne bi izgubila.

Dakle, sve su igrale kako treba, a “strelac” je Polina – treća tabla sada je baš ono što je trebalo. Za drugu će se već pripremati, tamo se vidi ko igra, a na trećoj je idealno. Na četvrtoj, iskreno, mogla je igrati bilo koja od njih. Sve su igrale dobro, nijedna ne zaslužuje primjedbu. Osim Poline, ne bih izdvajao nikoga. 9,5 od 10 – to je, naravno, sjajan rezultat!

Ruska delegacija u punom sastavu

Vladimir Barski – Kako vas je dočekao Linares?
Sergej Rublevski – Čudno, nikad prije tamo nisam bio. Nikada nisam igrao u nekada čuvenom superturniru, samo sam čuo da je Linares selo. Mislio sam da je kao Vejk-an-Zee, ali po mom mišljenju mnogo ljepše! Lijep španski grad sa oko 50 hiljada stanovnika. U gradu se sjećaju da su imali superturnir. Hotel je, po mom osjećaju, sebi dodao zvjezdicu jer su tu nekad boravili učesnici superturnira. Njihove fotografije vise u foajeu. Kao nagradu smo dobili kompoziciju sa prikazom konzervirane naftne platforme – čini mi se da su sličnu dobijali i pobjednici tih turnira.

Vladimir Barski – Uslovi su bili u redu?
Sergej Rublevski – Nismo imali nikakvih neugodnosti. Navijači su prilazili, tražili da se fotografišu sa nama. Da, tim se zvao FIDE, ali sport je ipak individualan, šta god da kažete. Sve igraju u ličnim turnirima, sve šahistkinje su prepoznatljive. Zato, kada stoje u redu i igraju za jedan tim, svima je jasno da je to reprezentacija Rusije. Uopšte, atmosfera je bila sasvim prijateljska.

Naša delegacija je imala Ninu Bodenchuk koja je rješavala sve organizacione stvari. Ona, osim engleskog, zna i španski, što je bilo važno za brzu organizaciju ručka između partija: u restoranu hotela nije bilo lako naručiti hranu. Konobari su donosili jelovnik na engleskom, ali često ni sami nisu znali šta piše.

Vladimir Barski – Hoće li naš tim biti dopušteno da igra na Olimpijadi 2026?
Sergej Rublevski – Računamo na to. Predsjednik FIDE nam je to i obećao.

Vladimir Barski – Osjetili ste veliki interes za vaše nastupe u domovini?
Sergej Rublevski – Naravno! Predsjednik V. V. Putin nam je odmah čestitao, poslao telegram još prije našeg povratka kući. Intervjue smo počeli snimati već sat vremena nakon završetka finala. Sedam televizijskih kanala nas je dočekalo na aerodromu, plus novinari TASS-a i drugih medija. Bilo je zaista prijatno!

Susret u "Vnukovu"

Fotografije: P. Dvorković/FIDE, R. Martinez/FIDE, E. Kublashvili

https://ruchess.ru/news/report/sergey_rublevskiy_popast_na_chempionat_mira_okazalos_slozhnee_chem_ego_vyigrat/

A.V.ČEREPKOV: POSLUŠAJTE, DJECO, ŠTA ĆE VAM PRIČATI DJED O VREMENU KOJE JE PROŠLO

 

Daleke 1934. godine, u sektoru fizičke kulture Dvora kulture im. S. M. Kirova (27. linija Ostrva Vasiljevskog) otvoren je šahovski kružok (ili škola) pod rukovodstvom majstora A. M. Batueva.

Do tada sam već bio „strastveni“ ljubitelj mudre igre i jedan od najboljih šahista svoje škole. Imao sam „dobru“ šahovsku praksu, neprekidno igrajući partije od 10 ili 12 partija sa svojim prijateljem i školski drugom Simkom Gurevičem, sada doktorom fizičko-matematičkih nauka, profesorom i počasnim akademikom Kirgistanske akademije nauka… Naravno, iskoristili smo priliku i upisali se u Batuevsku školu. Treba reći da je prijem djece prolazio „kao podmazano“, jer, prvo, Batuev je primao sve, a drugo, ličnost rukovodioca bila je vrlo neobična.

Andrej Mihajlovič Batuev bio je vrlo privlačan spolja, imao je odlično intoniran glas (tada je još pjevao u horu Akademske kapele), impozantne manire, bio je duhovit, veseo i životan. Nekako je odmah osvajao sagovornika, i sa njim je bilo lako i prijatno, njegova talentovanost nije izazivala sumnju (usput, Andrej Mihajlovič je tamo radio i kao pratilac na sportskoj gimnastici), i zato ko god bi došao kod Batueva, od njega više nije odlazio. U stvari, spontano se stvorio radni šahovski klub, bez ikakvog pisanog statuta, ali sa izvanrednim „predsjednikom“.

Andrej Mihajlovič je organizovao razne turnire, održavao simultanke, često uz pozivanje poznatih majstora. Često su se igrale tzv. konsultativne partije, a posebno popularna bila igra „a tempo“ (bez časovnika, naravno) sa samim Batuevom, koji je, dajući neku prednost od konja do kraljice mladom igraču, neprekidno „zvao“ svog partnera raznim šalama i doskočicama, ne zaboravljajući da i sebe ohrabri riječima: „Pritisni, Andreju, ne stidi se“ – i sve u tom stilu. Batuevove podvale su radile svoje, odvlačeći pažnju partnera od suštine pozicije, i najčešće je gubio nit igre, pravio greške i dopuštao Batuevu da završi partiju lijepom kombinacijom uz opšti smijeh i oduševljenje drugih „željnih“ da se sukobe sa trenerom. Sjećam se da su nas posjetili šahisti poput V. I. Nenarkova, I. L. Rabinoviča, V. I. Čehovera, V. A. Alatorceva, G. Ja. Levenfiša, V. A. Rauzera, G. M. Lisicina i drugi majstori.

Teme šahovskih predavanja Batuev je prethodno „usaglašavao“ sa prisutnima. Naravno, svi su se slagali sa njegovim mišljenjem. Većina predavanja bila su priče o istoriji šaha, o velikim šahistima prošlosti, o svjetskim šampionima, o značaju strategije i taktike. Održavani su i konkursi rješavanja kombinacija, zadataka, studija. Jedino ne mogu da se sjetim nijednog predavanja o otvaranjima. Iako je i tada bilo teško nabaviti šahovsku literaturu, uspio sam pribaviti zbirku partija M. I. Čigorina u mekim koricama i s uživanjem ih proučavao.

Jednog dana krajem 1934. godine održano je dodjeljivanje kategorija učesnicima kružoka. Izgledalo je ovako: specijalna izlazna kvalifikaciona komisija šahovske sekcije grada polagala je „ispit“ kod mladih šahista. Postavljana su pitanja o šahu, nudilo se rješavanje kombinacija ili zadataka (studija). Do danas osjećam ponos što su mi, kao i šampionu Vasiljeostrovskog okruga Nikolaju Volskom, kao i jednom Senki Šešinu, dodijeljene četvrta kategorija! Većina ostale djece dobila je petu, a neki nisu dobili kategoriju.

Volski, Šešin i ja bili smo primljeni u polufinale prvenstva školaraca Lengorona (tako se službeno nazivalo takmičenje u šahu za školarce u gradu). U svom polufinalu nastupio sam uspješno i plasirao se u finale. Mom uspjehu, bez sumnje, doprinijela je „slučajna“ okolnost.

U kući broj 14 na 11. liniji V. O. (ugao Velikog prospekta), gdje je živio Simka Gurevič, dva sprata niže stanovao je poznati šahovski teoretičar, majstor Vsevolod Alfredovič Rauzer. Ponekad smo sa Simkom odlazili u posjetu Rauzerima (on je živio sa majkom) i slušali njegove argumente u korist poteza 1.e2–e4!, kao i gledali njegove partije. Dok je demonstrirao partije, objašnjavao je situaciju na tabli, strateške ideje i značenje strateških principa. Objašnjavao nam je zašto u Francuskoj odbrani nakon 3. Nc3 Bb4? stavlja upitnik pored poteza crnih. Govorio je da ne vidi logiku u tome da crni, postavljajući svoje pješake na bijela polja, odjednom žure da zamijene zaštitnika crnih polja nekim konjem! „To je antipozicioni potez i vodi hroničnoj slabosti crnih polja“, zaključivao je.

Gledajući unaprijed, mogu reći da su „slaba polja“ toliko urezana u moje shvatanje šahovske strategije da dugo vremena, iako već prilično iskusni šahista, nisam mogao da se prisilim da igram Nimcovičevu odbranu (zašto bih mijenjao „dobrog“ lovca?!), zavidno gledajući kako drugi igrači osvajaju poene u turnirskoj tabeli upravo ovom odbranom.

Majstor Rauzer, poklonik Z. Taraša, volio je „red“ na šahovskoj tabli, i tamo gdje bi uspio da primijeni svoj sistem igre – igrao je sjajno. Tokom naših posjeta Rauzerima, njegova majka nas je obavezno počastila čajem sa džemom i kolačićima.

Finale šahovskog prvenstva Lengorona počelo je, čini se, krajem maja 1935. godine. Iz nekog razloga, meni nije javljeno o početku turnira. Ali, u pretposljednjem danu maja, do naše kuće broj 30 na 5. liniji došao je automobil (koliko se sjećam, prvi put u istoriji naše zgrade), iz njega istrčava A. M. Batuev i penje se u naš zajednički stan na trećem spratu. Zvoni, ulazi, hvata me i vuče dole, usput objašnjavajući šta i kako. Sišli smo. Kod auta se okupila gomila djece iz naše zgrade. Sjeli smo u auto i vozilo je krenulo; izdaleka su se čuli glasovi dječaka: „Evo, Šurka Čerep daje!“

Stigli smo do Doma učitelja na Moiki (Jusupovski dvorac) i ulazimo u prostorije šahovskog kluba. Batuev se kratko pozdravlja sa inspektorom Lengorona za šah G. Somovom (tada je postojala takva funkcija) i ulazimo na žrijebanje takozvanog „malog“ finala. Nakon žrijeba odmah počinje prvi krug.

Kako se kasnije ispostavilo, „malo“ finale organizovano je improvizovano zbog prijetnje skandala od strane Batueva, koji, stigavši dan ranije na finale „velikog“ i ne videći mene među učesnicima, tražio je objašnjenje. Pošto nije dobio zadovoljavajuće objašnjenje zbog mog odsustva, zaprijetio je da neće tolerisati bezobrazluk učinjen sa jedinim predstavnikom Vasiljeostrovskog okruga, koji je zakonito ušao u finale, i da će se obratiti najvišim organima GORONO. Pošto se u „velikom“ finalu igrao već treći ili četvrti krug, jedino rješenje bilo je organizovanje „malog“ finala od učesnika polufinala koji su zauzeli mjesta iza direktno plasiranih.

Dakle, „malo“ finale je počelo, a moj protivnik u prvom krugu bio je šampion Petrogradske strane, neko po imenu Serdjukov. Bio sam jasno demoralisan brzim razvojem događaja i zato sam „za svaki slučaj“ započeo partiju potezom 1.d4, a nakon 1…Nf6 2.c4… dobio 2…e5!? Budimpeštanski gambit bio je netaknuta tema u mojim znanjima otvaranja, i ja sam „potonuo“. Nakon sat i po igre postalo je jasno da neću izbjeći tužnu sudbinu. Gubiti u prvom krugu nakon svih mojih nedaća bilo je neprijatno, pa sam počeo razmatrati najfantastičnije nastavke.

Na kraju se pojavila ideja. Žrtvovao sam svoje pješake sa kraljevog krila i grupisao figure na daminom krilu, tu sklonio kralja i metodično nudio Serdjukovu posljednje figure koje su još mogle da se pomjeraju. Serdjuk je sigurno uništavao neprijateljski materijal svojim lakim i teškim figurama, ali odjednom, nakon još jedne „žrtve“, čuo je moj radostan krik – „Pat!“. Serdjuk je zbunjen pogledao tablu: armada crnih pritisla je bijelog kralja u uglu table, sa još pet ili šest figura i pješaka oko njega. Nevjerovatno, ali činjenica – bijeli zaista nije imao poteza, sve njihove figure bile su vezane! Remi zbog pata!

Moj Serdjuk dugo je tiho klimao glavom, posmatrajući ovu neobičnu „mansubu“ XX vijeka, i odjednom, hvatajući se rukama za svoju raskošnu tamnu kosu, s mukom je počeo da udara glavom o šahovsku tablu…

Nakon ovog nezaboravnog početka, u daljem toku turnira nastupao sam uspješno i, izgubivši samo jednu partiju od Dime Gorškova sa Viborgske strane, sigurno zauzeo prvo mjesto. Nagrada je bila diploma, šahovski žeton sa ugraviranim prezimenom pobjednika, nazivom turnira, datumom i osvojеnim mjestom. Osim toga, dobio sam i put u fizičko-sportski kamp na jezeru Seliger.

Zbog uspješnog nastupa na ovom turniru, bio sam uključen u sastav prve ekipe GORONO-a (deset najjačih šahista-školaraca) i počeo da idem na časove kod Petra Arsenjeviča Romanovskog, u kabinet šahovskih majstora koji se nalazio u CDRFK-u (Centralna kuća radnika fizičke kulture). Tokom čitavog tog vremena, sve do narednog prvenstva školaraca 1936. godine, gdje sam podijelio 2-3. mjesto sa Koljom Kopilovim (kasnije poznati voronješki majstor Nikolaj Georgijevič Kopilov), drugari su me zadirkivali: „Evo i malog šampiona.“

O časovima kod P. A. Romanovskog, o radu kabineta majstora CDRFK, gdje su se sastajali vodeći šahisti grada, o simultanki bivšeg svjetskog šampiona dr. Emanuela Laskera, održanoj 1936. godine u glavnom foajeu CDRFK – zahtijeva poseban razgovor. A ja sam ionako već „prešao granicu“ u opisima pojedinih aspekata šahovskog života u gradu. Molimo za oproštaj!

…

U četvrtfinalu XXII prvenstva SSSR-a (Lenjingrad, oktobar 1953.) odigrane su sljedeće dvije „blizankinje“ partije.

....

Šteta što nisam mogao da pokažem ovu partiju majstoru V. Rauzeru (umro je od gladi u blokiranom Lenjingradu). Bio bi sretan još jednom da vidi trijumf svojih ideja u Francuskoj odbrani.

Još 1934. godine, Lenjingradski gradski komitet VKP(b) i LenSovet donijeli su odluku o stvaranju Pionirskog i školskog dvorca u bivšoj carskoj Aničkovoj vili. Rekonstrukciju prostorija Dvorca povjerili su arhitekti A. I. Gegello i D. P. Kričevski.

14.decembra 1935. održana je prva sjednica Savjeta dječijeg Dvorca, na kojoj je govorio velemajstor M. M. Botvinik sa predlogom da se osnuje šahovski klub za mlade šahiste i da im se dodijeli adekvatan prostor za časove. Predlog Mihaila Moisejeviča naišao je na razumijevanje i kod vlasti i kod buduće administracije Dvorca. I tako, krajem 1936. godine, mladi šahisti Lenjingrada dobili su sjajan poklon: prekrasan prostor u glavnoj zgradi bivšeg Aničkovog Dvorca, sa velikom salom za zajedničke časove (ili događaje u obliku predavanja i simultanki), i dugim hodnikom za odigravanje turnirskih partija. (U posleratnim godinama, ovaj prostor je prešao u Klub mladih kosmonauta Hermana Titova, a šahisti su dobili luksuzan prostor bivšeg radnog kabineta cara Aleksandra III.) Svečano otvaranje Dvorca pionira održano je 12. februara 1937. Od tog trenutka počeli su da rade svi krugovi i sekcije Dvorca, a šahisti su već smatrani „starosjediocima“.

Prvi rukovodilac šahovskog kluba, koliko se sjećam, bio je poznati lenjingradski kandidat za majstora Aleksandar Semjonovič Budo. Među šahistima grada imao je nadimak „vječni kandidat“ zbog stalnog nedostatka sreće na turnirima višeg ranga (dva puta je igrao u finalima prvenstva SSSR-a, ali nikada nije ispunio normu majstora). Rad šahovskog kluba tada je uključivao održavanje kvalifikacionih turnira, tematskih turnira sa određenim otvaranjima za bijele i crne, pozivanje poznatih šahista grada za predavanja i simultanke, konsultativne partije, gdje je jedna grupa djece sa „mentorom“ igrala protiv druge grupe sa svojim „mentorom“.

Gosti kluba bili su i M. M. Botvinnik, G. J. Levenfiš, I. L. Rabinovič, A. P. Sokoljski, V. V. Ragozin, G. M. Lisicin i drugi. Posebno želim da istaknem ciklus predavanja o teoriji otvaranja koje je držao V. G. Zak, kasnije gotovo nepromjenjivi rukovodilac dječijeg šaha u gradu, izvanredan trener i metodičar, koji je pronašao nove forme rada na pripremi i usavršavanju mladih. Budući zasluženi trener SSSR-a, koji je u posleratnim godinama izveo takve istaknute šahiste kao što su deseti svjetski šampion Boris Spaski i stalni kandidat za titulu šampiona Viktor Korčnoj, vrlo jasno je objašnjavao zašto je neophodno samostalno provjeravati sve knjiške varijante i preporuke, i što je važno, i njega samog takođe.

Od oktobra 1937. rukovodilac šahovskog kluba postao je Samuil Osipovič Vajnštejn, odličan  organizator i sjajan pedagog. Uglavnom, pravci rada kluba ostali su isti, ali Samuil Osipovič je nastavio usavršavanje sistema časova sa djecom, prelazeći sa opštih predavanja za sve zainteresovane na rad u malim grupama mladih šahista pod vođstvom šefa-majstora. Tako sam počeo da treniram kod svog „šefa“ – V. V. Ragozina.

Treba reći da je u to vrijeme posebna briga administracije Dvorca bila dječija samouprava u krugovima i sekcijama, i, naravno, u našem šahovskom klubu postojao je dječiji savjet, na koji me opšte okupljanje djece gotovo jednoglasno izabralo za predsjednika. Savjet je odobravao plan aktivnosti kluba, davao prijedloge za poboljšanje rada i pozivanje željenih „gostiju“, pratio školske rezultate članova kluba, izdavao zidni časopis i, naravno, odlučivao o prijemu i isključenju članova kluba, kao i o pitanjima discipline i reda. Nakon nekog vremena shvatio sam da „nisam na svom mjestu“ i da ovdje neću osvojiti lovorike. Tako je i bilo. Na sljedećem reizboru, po prijedlogu S. O. Vajnštejna, uklonjen sam sa mjesta „zbog neaktivnosti“. Zamijenio me na ovom „teškom“ položaju Ryžak (nažalost, ne sjećam se imena).

Godine 1938. prvakom grada među školarcima postao je Kiril Vinogradov, danas doktor istorijskih nauka, profesor i jak kandidat za majstora, a trenutno i uspješan takmičar u veteranskim turnirima. (Godine 1999. Kiril Borisovič osvojio je bronzanu medalju u poljskoj Ostravi Moravskoj, na održanom svjetskom prvenstvu za invalide – službeno nazvanom „Olimpijada-99“.) Ja sam na prvenstvu školaraca zauzeo drugo mjesto, zaostajući za Kirilom pola poena.

Jednog dana kod nas je u posjetu došao sam Mihail Moisejevič – idol ne samo mladih šahista. Naša velika soba bila je ispunjena „narodom“. Ne sjećam se teme kratkog razgovora Mihaila Moisejeviča, ali tokom njega je detaljno odgovarao na pitanja djece. Na kraju je S. O. Vajnštajn predložio da pokažem Botvinku svoju partiju iz gradskog prvenstva protiv Fime Stoljara na demonstracijskoj tabli, kako bi svi mogli čuti moje komentare i Botvinkovo mišljenje.

Pažljivo reprodukujući naše poteze u toj partiji, davao sam ocjenu pojedinim potezima i poziciji u cjelini, ponekad prateći komentare prikazom varijanti koje su potvrđivale moje tvrdnje. Sve je išlo glatko, a Mihail Moisejevič je odobravajuće pratio tok partije, povremeno ubacujući svoje komentare. Ali u jednom trenutku on je smatrao da je moj predloženi potez pogrešan i predložio svoje objašnjenje, međutim nisam se složio i strastveno sam počeo dokazivati ispravnost svog poteza. Na čast Botvinku, koji je šahovsku istinu držao najviše, brzo je ponovo izračunao varijantu i priznao svoju pogrešku. Ta epizoda mi je ostala u pamćenju za cijeli život.

U pamćenju mi je ostao i jedan čas u grupi V. V. Ragozina, posvećen razmatranju domaćih zadataka, kada je naš šef počeo pokazivati jednu od partija koje sam komentarisao kod kuće (predavao sam mu svoje komentare kako na partijama koje sam pobjedio, tako i na partijama koje sam izgubio). Uz opšti smijeh djece čitao je moje bilješke o pojedinim potezima i zamišljeno komentarisao: „Čudno, veoma čudno… Zašto Čerepkov kod svojih poteza stavlja samo uzvičnike, a kod poteza protivnika samo upitnike? Pa da je Čerepkov stvarno igrao tako dobro, a protivnik tako loše, on bi partiju već odavno dobio, još u otvaranju!“

Pri svemu tome, Vjačeslav Vasiljevič bio je izuzetno dobronamjeran i srdačan mentor, s njim je bilo lako i prijatno komunicirati. Zajednička analiza i razvijanje novih nastavaka mnogo su vrijedili, a različitih šahovskih ideja u glavi Vjačeslava Vasiljeviča bilo je na pretek. Ipak, kako kažu, „i na staru damu padne greška“, i jednom, u najnepovoljnijem trenutku, odlučio sam iskoristiti Ragozinovu preporuku u jednoj dugoj teorijskoj varijanti i doživio fijasko. Ali o tome kasnije.

Proljeća 1937. godine, u sali sa bijelim stupovima glavnog krila Dvorca pionira, održan je veliki šahovski praznik – simultanka američkog velemajstora R. Fajna. Budući pobjednik slavnog AVRO-turnira 1938. godine (1–2 mjesto sa P. Keresom) već je tada smatran jednim od najjačih šahista svijeta i bio je jedan od glavnih kandidata za svjetskog šampiona. Okupljeno je bilo mnogo gledalaca – ne samo mladih šahista, već i djece iz drugih sekcija, administracije i mnogih radoznalih radnika Dvorca, došlih da vide poznatu ličnost.

Prije početka simultanke, prema Reubenu Fajnu sa pozdravnim govorom obratio se lijep kovrdžavi dječak u pionirskoj uniformi. Bio je to Mark Tajmanov, tada još više muzičar nego šahista. Budući istaknuti leningradski velemajstor već je bio dovoljno poznat među djecom zahvaljujući briljantnoj ulozi u „svježem“ muzičkom filmu „Betovenov koncert“. Simultanku su mu divnim buketima cvijeća uljepšali, i sve je bilo vrlo svečano. Partija se igrala na 30 (ili 35) tabli, pet šahovskih stolova zauzimale su djevojčice, među kojima su bile Kira Zvorikina i Olga Ignatjeva, kasnije međunarodni velemajstori među ženama.

Sjedio sam pored Kole Kopilova i iz prve ruke posmatrao njegovu omiljenu „krivoruku“ igru, kojom je očigledno zbunjivao svog iskusnog protivnika. Ako me sjećanje ne vara, njihova partija je počela ovako: 1.c4 e6 2. Nc3 Nf6 3.e4 d5 4.cxd5 exd5 5.e5 Ne4 6.Nxe4 dxe4 7.Qa4 Nc6 8.Qe4 Qd4... Šta je dalje bilo, ne sjećam se, ali u kratkoj „gužvi“ na tabli Kopilov je imao višak materijala i brzo pobijedio. Prvom pobjedniku velemajstora uručen je memorijalni poklon – trotomnik A. S. Puškina, a sve je zabilježeno fotografijom. Usput, Fajna je pobijedio i K. Vinogradov. Nažalost, mene je čekala druga sudbina.

U mojoj partiji otvoren je bio Krauzeova varijanta u Nimcovičevoj odbrani; kako se kasnije ispostavilo, otvaranje nisam „pogodio“. Nakon poteza: 1.d4 Nf6 2.c4 e6 3.Nc3 Bb4 4.Qc2 c5 5.cxd5 Nxa6 6.a3 Bxc3 7.Qxc3 Nxc5, prvo sam izgubio jednog lovca, zatim me Fajn „prisilio“ da razmijenim dame i zamijenio preostalog konja za mog bijelog lovca, nakon čega je na otvorenoj c-liniji razmijenio oba topa i ušao u završnicu sa dva lovca protiv dva moja konja. Sjećam se da je prvo ograničio pokretljivost mojih „konja“, a zatim se centralizovao i gurnuo mog kralja u ugao na daminom krilu, i „vezavši“ dalekometnim lovcima moje konje, gotovo me doveo u pat poziciju. „Najbolji“ izlaz bio je predati partiju – što sam i učinio. Bio sam veoma nezadovoljan porazom i sa ogorčenjem pričao drugovima o „neugodnoj“ igri velemajstora.

Shvatate, kažem, on jednostavno ne dozvoljava da se igra! Tako pažljivo i čvrsto postavlja svoje figure da im se ne može prići!.. Sada mogu to samo potvrditi: zaista, R. Fajn je zahvaljujući svom izuzetnom pozicionom osjećaju sve radio na vrijeme i sigurno sprečavao aktivnu igru protivnika.

Bio sam još i pogođen događajem jer sam u simultanci Andre Lilienthala protiv tima GORONO 1936. godine pobijedio velemajstora u napadačkom stilu, u Rihterovoj varijanti sicilijanske  odbrani žrtvujući figuru na b2 nakon njegove velike rokade, a ovdje – takav poraz!.. Ali Lilienthal je imao potpuno drugačiji stil igre: sam je igrao i dozvoljavao protivniku da igra, s uživanjem ulazio u svaku komplikaciju u kojoj se briljantno pokazivao njegov kombinacioni talenat. Svi pamte njegovu slavnu partiju protiv H. R. Kapablanke sa Hastings turnira 1934/35. Fajn je, međutim, u začetku prekinuo svaku moguću komplikaciju. Prvi put susrevši se sa takvom „suvo-igrom“, nisam shvatio zašto sam izgubio partiju, iako nisam pravio greške… Po mom sadašnjem mišljenju, R. Fajn je bio savršeniji „tehničar“ čak i od velikog Kape, i mislim da bih teško izgubio u završnici i od samog Roberta Džejmsa Fišera.

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 4.)

„Šahovski Peterburg“ br. 3–4, 2000. godina

https://e3e5.com/article.php?id=1592 

Pored Petrosjana

 

Piše: velemajstor Igor Zajcev

Nemilosrdno vrijeme sve brže juri prema granici poznatoj jedino Bogu. I premda se svijet naših nekadašnjih predstava ruši pred našim očima zastrašujućom, gotovo grčevitom brzinom, i mnogih iz velike šahovske kohorte više nema među nama, ipak — o šahu se ne može pisati drukčije nego s obzirom na još uvijek neupitan autoritet tih divova. Botvinik, Smislov, Talj, Petrosjan…

Listajući požutjele, gotovo bestežinske stranice časopisa, zagledan u tamna, zamućena lica starih fotografija, ostajem u nedoumici, ne znajući šta da učinim s onim posve ličnim utiscima o nedavnoj prošlosti, koji me tako preplavljuju. Zadržati ih zauvijek u sebi ili ih pustiti, kao lake papirne brodiće, da otplove talasima navrlih, tugaljivih sjećanja — odakle će ionako jednom otplutati u daleko i nepoznato…

Duboko iza ponoći. Sitna proljetna kiša kvasi izmučenu prijestonicu, prianja uz staklo i pokorno se sliva niz prozorsku dasku u tihim, suznim mlazevima.

Ne spava mi se. Misli, rođene u toj tihoj osami, uvlače u svoj vrtlog sve nova i nova sjećanja. Ovladavajući maštom, slike prošlosti zaklanjaju sobom cijeli svijet, a zatim nestaju bez traga — kao da ih nečija nevidljiva, majčinski brižna ruka sklanja, poput pramenova kose s lica usnulog djeteta.

Ko zna kuda vode beskrajni putevi života — i treba li radost i tugu koje nas čekaju na mnogim njegovim raskršćima pripisivati tek pukom sticaju okolnosti? Jednim od tih puteva pošlo mi je da koračam rame uz rame s jednim od najistaknutijih šahista dvadesetog vijeka…

Tigran Vartanovič Petrosjan. Dok osluškujem to ime, koje je još za njegova života steklo legendarnu slavu, hvatam sebe u misli da, u suštini, znam vrlo malo o onom Petrosjanu koga su bezbrojna sportska izdanja prozvala Tigranom Velikim, neprobojnim „centralnim“ braniocem, čovjekom od željeznog strpljenja i sličnim epitetima.

Sve fotografije iz arhiva Garija Kasparova

Vjerovatno je tako i bilo, čim je uspio postati najjači šahista svoje epohe, pobijedivši u meču samog Mihaila Botvinika. Ali ja sam poznavao sasvim drugog Tigrana Petrosjana – čovjeka nasmijanog i ironičnog, brzih pokreta i brze misli, naglog, a opet čudesno uravnoteženog, ozbiljnog i istovremeno tako posebnog – i u šahu i u svojim pogledima na život. Zato nije ni čudo što su ga ljudi uvijek instinktivno tražili, što mu se, bukvalno, naša šahovska omladina privijala. Prirodno je, dakle, da mi je upravo u portret tog Petrosjana, danas i ubuduće ako mi se ukaže prilika, najmilije da, koliko mogu, unosim nove, široj javnosti nepoznate poteze i varijante.

Početkom šezdesetih godina, Petrosjan, već jedan od vodećih velemajstora (a ubrzo i kandidat za šahovsku krunu), rado je pristao da – naravno, bez ikakve naknade – vodi časove s grupom mladih moskovskih šahista. I među tim srećnicima tada se našao i autor ovih redova.

Kao i za većinu mojih moskovskih vršnjaka – djece ratnog vremena – pravo, neposredno upoznavanje s Tigranom Petrosjanom nije bilo kroz novinske tekstove, nego kroz susret na Gogoljevskom bulevaru, u jedan od onih sunčanih majskih dana kada je svaka zelena boja neobično zelena, a svaki zvuk neobično jasan. Prozori Centralnog šahovskog kluba bili su širom otvoreni, a mi, još posve mladi majstori i kandidati, pretrčavali smo Arbat, s uzbuđenjem u grudima žureći na svoj prvi čas u životu s šahistom takvog ranga. Za većinu nas to je bio i prvi put da uživo vidimo jednog čuvenog velemajstora izbliza.

Ti susreti u Centralnom šahovskom klubu bili su toliko živi i privlačni, da sam, bojeći se da ne zakasnim, iz svog Rameńskog kretao vozom s velikom vremenskom rezervom. Sjećam se, kada sam putovao na taj prvi susret, dok su iza prozora promicala prigradska stajališta, mučila me misao – koju od svojih partija da se usudim pokazati Petrosjanu. Ali sve se završilo mnogo sretnije i jednostavnije – samo nekoliko trenutaka nakon što su se teške vrata „velemajstorske sobe“ otvorile, na pragu se pojavio Petrosjan, ozaren i dobroćudan.

U prostranu prostoriju, gdje smo svi već bili okupljeni, ušao je živahno, lagano se njišući, pogledom obuhvatajući okupljenu grupu. Od prvih trenutaka, već poslije dvije-tri njegove srdačne rečenice, vrijeme je počelo teći drukčije. Minute su jurile nepojmljivom brzinom, a samo to šahovsko druženje, koje je trajalo oko tri sata, činilo se iznenađujuće kratkim. Sama od sebe uspostavila se atmosfera žive i prirodne komunikacije. (Kasnije sam više puta primijetio da su svjetovi šaha i sportskog stadiona bili Petrosjanu veoma bliski. Među ljudima, gdje se razgovor često svodi na geste, uzvike i smiješna namigivanja, osjećao se lagano i slobodno kao ptica u letu.) Na njegovom izražajnom i skladnom licu stalno se zadržavao blago ironičan, ali dobronamjeran osmijeh. Velike, sjajne oči gledale su sagovornika s iskrenim zanimanjem.

Petrosjan je uvijek bio besprekorno odjeven. Sada, kad su njegovi šahovski uspjesi naglo poletjeli uzlazno, u njegovom se odijelu, pored uobičajene strogoće, počeo osjećati i istančan ukus. Toga nezaboravnog dana prevladavali su suzdržani sivi tonovi. Sve to, čak i spolja gledano, a da ne govorimo o sličnosti stila, činilo ga je u našim očima srodnim Kapa­blanki – tačnije, njegovom literarnom portretu, onako kako su ga opisivali.

Kao što sam već spomenuo, Petrosjan je za početak upoznavanja zamolio svakog od nas da pokaže neku svoju partiju. Ništa dovoljno dostojno nismo imali „u rukavu“, i svi smo se pomalo zbunili. Spasio nas je kandidat za majstora Boris Kolker, koji je, skupivši hrabrost, pokazao jednu svoju pobjedu. Poslije njega, redom smo i mi počeli iznositi svoje partije.

Takvi susreti održavali su se svake srijede. Petrosjan na njima nikada se nije ponašao kao učitelj, ali je svaki od nas, učestvujući u zajedničkoj analizi, kao učenik za slikarskim platnom osjećao da je tu, pored njega, uvijek prisutna ruka velikog majstora – spremna da u pravom trenutku ispravi tvoj potez.

Prebacujući figure kratkim, energičnim zamahom na ključna polja, davao je utisak da diriguje čitavim šahovskim ansamblom na svojoj polovini table. Vjerovatno je zato, nakon svakog poteza, obično lagano nakrivio glavu, kao da osluškuje čistoću zvuka pozicionih melodija.

Tokom tih časova, a i u narednim godinama, često sam primjećivao da Petrosjan u šahu pažljivo izbjegava previše obavezujuća generalizovanja i dalekosežne zaključke, preferirajući da ovoj teorijsko-filozofskoj liniji suprotstavi finu opažajnost pravog poznavaoca. Istovremeno, bio je izuzetno brižan i osjetljiv mentor, i nije ostavljao nijednu našu repliku ili pitanje bez odgovora. Čak i ako bi neko od nas napravio nepovratnu grešku u analizi, objašnjavao bi je s takvom srdačnošću da bi onaj koji je pogriješio osjećao očigledno zadovoljstvo zbog pažnje koju mu je poklonio.

Izvan tog kruga, Tigran Vartanovič odgovarao je na najrazličitije primjedbe i savjete brojnih ljubitelja šaha na potpuno spontani i neposredan način. Zbog toga mu je ostao zahvalan ogroman broj šahista različitih nivoa, koje je, kako se sada saznaje, učio ne samo u svojim javnim i novinskim nastupima, nego i jednostavno kroz analizu pojedinih partija.

Petrosjan nas je obično hvalio i bodrio, ali ponekad, kada bi se radilo o našim pozicionim greškama, bivao je ozbiljan i počinjao govoriti kao da klesa svaku riječ. Njegova razmišljanja u tim trenucima bila su zadivljujuća i često su se razlikovala od, naizgled, kanonskog znanja koje smo ranije usvojili. U najmanju ruku, ništa slično nije se nalazilo u tada poznatoj šahovskoj literaturi.

Ti časovi su mnogo promijenili naše šahovsko shvatanje. Kasnije su mnogi iz te grupe mladih majstora, u mjeri svojih sposobnosti usvojivši pozicione zakone šaha u Petrosjanovoj interpretaciji, smatrali sebe njegovim učenicima. Ali, iskreno govoreći, sam Petrosjan (i u tome leži paradoks situacije koji nikoga ne umanjuje) nikoga od nas nije doživljavao direktno kao svog učenika. Ne usuđujem se suditi čime je to bilo određeno – da li posebnom zahtjevnošću velikog majstora, ili prosto formalnim razlogom što je trajanje tih kontakata bilo prilično kratko – svega godinu-dvije. Ali za sve nas ostao je Učitelj s velikim slovom, jer je dijelio ne opšte dostupne informacije, već svoje unutrašnje jedinstveno razumijevanje, koje i jeste pravo Znanje.

Pod njegovim rukama figure su počinjale da pokazuju zadivljujuće osobine, narušavajući ustaljenu hijerarhiju na šahovskoj tabli. I ako je Talj, unoseći nepojmljivu pometnju u hijerarhiju šahovskog materijala kombinaciono-žrtvenim silovitim potezima, obezbjeđivao jednoj ili više figura najprestižnije napadačke pozicije, Petrosjan je, koristeći isključivo pozicione metode, postepeno osvajao potrebna polja za sve svoje figure.

Razlika između pozicionog i kombinacionog načina djelovanja na šahovskoj tabli, po mom mišljenju, ogleda se u sljedećem. Kombinacioni igrač nastoji šahovskim figurama dati vlastita nastojanja i energiju i, odsjecanjem suvišnog, djeluje poput iskusnog hirurga. Pozicioni igrač, s druge strane, nastupa pred iste figure kao pastir, jer samo pomaže pravilnom razvoju i usavršavanju onoga što je u njima već izvorno sadržano. „Moj zadatak svodio se na to da samo pazim na figure“, priznao je 1973. godine u intervjuu, tokom uspješno odigranog mežduzonskog turnira u Lenjingradu, čuveni Bent Larsen.

Pošto je kružnica pamćenja široko postavljena i obuhvata događaje udaljene decenijama, u okviru objavljivanih zapisa teško je osigurati glatki prelaz od jedne epizode sjećanja do druge. Napomenuću samo da su i period školovanja, i godine naknadne kreativne komunikacije s velikim šahistom dovele do toga da su pod njegovim uticajem i uz njegovo učešće moje šahovske sklonosti, iz igračkih (tako je volio govoriti Petrosjan) postepeno preoblikovane u analitičke.

Vremenom, prolazeći školovanje u njegovoj analitičkoj „studiji“ (gdje su u različito vrijeme radili takvi analitički korifeji kao što su Jefim Petrovič Geller, Isak Jefremovič Boleslavski, Semjon Abramovič Furman, Aleksej Stepanovič Suetin), počeo sam polako pristupati tajnama nove, iscrpljujuće, ali u isto vrijeme fascinantne profesije šahovskog analitičara.

Provjeravajući analitičke pripreme, Petrosjan bi pažljivim pogledom prešao preko izgrađene šahovske strukture, lagano klimnuo glavom, na trenutak se zamislio, a zatim, kao da je pronašao ranjivo mjesto, nekoliko poteza razotkrivao je glavni „živac“ pozicije. Ako bi u analizi nešto bilo neusklađeno, sakriti to od njega bilo je beznadežno. Kao da je osjećao nestabilnost šahovske konstrukcije, i taj instinkt ga je nepogrešivo vodio do pukotine u varijanti.

Sve ovo podsjeća na priču o našem čuvenom fizičaru Landauu. Priča se da su mu nakon saobraćajne nesreće, prikovanom za bolnički krevet (kako bi se provjerilo stanje njegovih mentalnih sposobnosti), donijeli teoretske proračune sa namjerno ubačenom greškom – svojevrsnu zamaskiranu zamku. Umornim, ali preciznim pokretom nepogrešivo je ukazao na „tačku apsurda“. Naravno, šah i fizika su dvije sasvim različite sfere ljudske djelatnosti, ali mehanizam djelovanja u njima vrhunskog dara – ljudske intuicije – kako vidimo, potpuno je identičan.

Ovdje sam spomenuo paralele koje povezuju šah i nauku ne bez razloga. Dok sam boravio kod Petrosjana, često bih zatekao njegove komšije iz predgrađa Moskve – poznate akademike J. Osipjana i A. Išlinskog. Nerijetko se dešavalo da nakon ukusnog ručka i deserta uz aromatični čaj, a ponekad i čašicu-dvije jermenskog konjaka, sjednemo za analizu neke aktuelne varijante otvaranja, dok su naučnici, u odličnom raspoloženju i ne obraćajući pažnju na nas, započinjali raspravu o tome šta se podrazumijeva pod četvorodimenzionalnim kontinuumom. Nerealnost svega što se dešavalo u tim trenucima s posebnom snagom zadirala je u dušu.

U sjećanju mi izranja još jedan dolazak na Petrosjanovu vikendicu. Zimsko jutro. Nas, okupljenih oko šahovskog stola, četvoro: T. Petrosjan, J. Geler, K. Grigorjan i ja. Već nekoliko dana svi zajedno tražimo rješenje u jednoj varijanti engleskog otvaranja, ali naši napori su zasad bezuspješni. Dobroćudni Jefim Petrovič – tako je bilo uvijek kad nešto nije išlo – šeta poput oblaka, pije kafu, puši i šuti. Petrosjan je također malo nervozan (bliži mu se naredni meč sa Korčnojem u italijanskom gradiću Čokko), ali se trudi da to ne pokaže.

Kako bismo ubrzali rad, dijelimo se u parove i razilazimo po kući. Moj šahovski prijatelj, izuzetno talentovani Karen Grigorjan, i ja brzo se postavljamo na polu-šaljivu notu i u tom tonu, izmjenjujući taktičke udarce i bezopasne zadirkivanja, vodimo našu analizu ni naprijed ni nazad, ali zanimljivo. Tako je bilo i ranije, i nije mi neugodno to priznati. Stvar je u tome što sam, tokom dugih godina rada sa šahovskim materijalom, došao do uvjerenja da je analitičko traganje kreativno-intimni čin, i da prosvjetljenje, u pravilu, dolazi u trenucima potpune samoće i usmjerenosti na sebe (nije slučajno što su neka šahovska otkrića nastala u snu). Naravno, i zajednički rad donosi određenu korist, jer dolazi do razmjene i međusobnog zasićenja idejama, ali ja sam se ipak više oslanjao na večernji rad u samoći.

Nakon sat vremena ostavljam Karena samog i idem da posjetim „korifeje“. U tome je bila prednost i jedna od najprijatnijih privilegija mog položaja kao trenera, koja, moram priznati, strašno je laskala mom samoljublju: savladaš par kratkih stepeništa i eto ih – živi klasici – čarobnjaci, nagnuti nad tablom.

Za analizom Petrosjan i Geler. Posmatraju Aleksandar Kotov, Paul Keres i Jurij Averbah.

Sjećam se da bi, ostajući sami, Petrosjan i Geler vrlo često razgovarali na nekom svom, samo njima razumljivom slengu, koji su razvili tokom dugogodišnjeg šahovskog prijateljstva. „A šta, Jefimle,“ – nježno je pitao Petrosjan, – „možda malo da okrenemo konja?“ Na to bi Jefim Petrovič uvukao dim cigarete i, okrenuvši se polu-bokom, tiho visio nad tablom. Ja sam tada bio mlađi, komunikativniji, nisam razumio mnoge stvari, i ta igra u tišini me donekle iznenađivala.

Zaista, mislio sam, kao u poznatoj pjesmi Visockog – „Nabijesio se, pa onda se podbočio“. Ali prođe sat-dva, i čujemo da iz sobe, gdje se nalazio taj čuveni duet, počinju da dopiru glasni glasovi i neki čudni, nešahovski udarci. Otvaramo vrata i ne možemo da vjerujemo svojim očima: velemajstori, veselo se smijući, već igraju tavlu… A pored, na šahovskom stolu, stoji finalna pozicija iz briljantnog rješenja problema otvaranja koje su pronašli. Pokušaji da saznamo ko je zapravo smislio tu novinu nisu uspjeli – svaki, smijući se i raširivši ruke, pokazivao na drugog… „Pa dobro, dobro, što ste, bogami, kao djeca,“ – zaključio je domaćin i pozvao sve na ručak.

I zaista, iz kuhinje se već odavno širio primamljiv miris, a tetka Dušica je barem dvaput povikala: „Tigran Vartanovič, dok je još toplo!“

Takvi dani donosili su bivšem svjetskom prvaku, koji je imao jedinstveno razumijevanje igre, povratak sreće i nekadašnje samopouzdanja. Po radosnom sjaju u očima, po frazama kojima je razmjenjivao riječi sa svojom suprugom Ronom Jakovlevnom – stalnom saputnicom svih naših mečevskih putovanja, moglo se primijetiti da u njegovom raspoloženju počinju dominirati vedri, majorski tonovi.

Preobražavao se i Geler. U toj snažnoj i izuzetno darovitoj prirodi sve je zračilo neukrotivom energijom i nekim posebnim umjetničkim ukusom. Tih godina, gledajući njihov kreativni tandem, savez pozicionog i kombinacionog genija, stalno sam mislio kakvih neviđenih visina bi mogli doseći kad bi uvijek djelovali zajedno. I kad sam jednom u naletu iskrenosti to rekao Geleru, on je samo mahao rukom: „Pa šta vi, treba poznavati Tigra, njega nikakvom silom ne možeš natjerati da se zaista priprema za partiju.“ I u tome je bio skoro u pravu. Takva je, izgleda, sudbina svih pretjerano darovitih od prirode pozicionih igrača. Uzmite Kapablanku, Petrosjana, istog Karpova. Ispada kao u poznatoj šali: „Volite li šah?“ – „Volim igrati, a inače, ne baš.“

Ali čini mi se da postoji i drugo, duboko lično, gotovo mistično objašnjenje takvog Petrosjanovog odnosa prema domaćoj pripremi. Razmislimo: sva ta pripremanja nisu ništa drugo nego pokušaj da se predvidi ishod, da se zaviri u sutra, u budućnost. I nešto je, očito, zaustavljalo Petrosjana i držalo ga podalje od navike da gleda u nadolazeću budućnost. A ko zna, možda mu je u tome dat znak posebnog predosjećaja…

Kad smo se, otprilike dva mjeseca prije njegove smrti, sreli u šahovskom klubu, u početku ga nisam ni prepoznao, toliko se promijenio. A kada sam shvatio da je ON, bukvalno sam ostao bez daha i nisam znao šta da kažem… A šta u takvim slučajevima uopšte može reći onaj koji privremeno ostaje onome koji zauvijek odlazi, kad će sve što kaže zvučati lažno; jedino ono što nam je dopušteno, što leži u najdubljim dubinama duše, niko ne smije izreći.

Prošle su godine… Dosta sporo, posebno po savremenim mjerilima, penjao sam se stepenik po stepenik klasifikacione ljestvice. I tako je sudbina odredila mojim skromnim sposobnostima da, poslije Isaaka Boleslavskog i Alekseja Sujetina, postanem jedan od šahovskih pomoćnika Tigrana Vartanoviča. Za mene, mladog međunarodnog majstora, to je, naravno, bilo izuzetno laskavo. Samo po sebi razumljivo, ovom događaju je prethodila nagovještena kreativna komunikacija koja je kasnije prerasla u prijateljstvo.

Od našeg prvog susreta proteklo je mnogo vode. Prirodno, to više nije bio onaj žustri mladi Petrošjan kojeg sam nekada poznavao. Šest godina provedenih na šahovskom Olimpu bilo je dovoljno da se na licu pojave prve bore i da se na sljepoočnicama zablistaju prve sijede. Sada, nažalost, on se pridružio klubu živućih bivših svjetskih šampiona, u kojem su do tada već bili Eve, Botvinik, Smislov, Talj i Spaski. I dalje je ostajao vrlo pokretan i aktivan, uvijek spreman za živu, emocionalnu komunikaciju, ali su postojale i minute kada je težio za samoćom. Dešavalo se da ga zateknem u dubokoj zamišljenosti; malo ko zna da je „gvozdeni Tigran“, kako su ga ponekad zvali, povremeno trebao i utjehu. Život je život, i koliko god šahovski svijet bio privlačan, čak i izabranima otvara svoja vrata – utočište samo na kratke trenutke.

Piše: velemajstor Igor Zajcev

Čini mi se da je, na jedan ili drugi način, sve u životu Tigrana Petrosjana bilo povezano sa šahom. I u tome nema ničeg iznenađujućeg, jer dovoljno je sagledati životni put bilo kojeg svjetskog šampiona da se uvjeriš da je to pravilo, a ne izuzetak. Petrosjan je savršeno razumio koliko revnosno njegovi nastupi prate brojni navijači, naročito iz Jermenije. Predstavljajući kako se oni raduju svakom njegovom uspjehu i proživljavaju neuspjehe, osjećao je težinu velike odgovornosti. U trenutku iskrenosti jednom mi je čak priznao: „Zavidim Miši“ (misleći na Mihaila Talja) – „on je slobodni umjetnik i može igrati kako želi“. U isto vrijeme, sam Petrosjan, posjedujući izuzetan kombinacioni talenat, o čemu svjedoče mnoge briljantne pobjede postignute u napadačkom stilu, ponekad je bio primoran da krene putem kreativnog samoograničenja, kako bi postigao stabilan sportski rezultat.

Na mene, kao svjedoka, veliki je utisak ostavljalo to s kakvim oduševljenjem su jermenske dijaspore u Španiji i Francuskoj tokom sedamdesetih godina dočekivale Petrosjana. U njegovu čast organizovani su raskošni i svečani prijemi u Madridu i Parizu, uz pozivanje ogromnog broja gostiju.

Po svojoj prirodi, Tigran Vartanovič i Rona Jakovlevna bili su ljudi izuzetno društveni i životoljubivi. Zato se kod Petrosjana na njihovoj gostoljubivoj seoskoj kući često okupljalo sjajno društvo (danas bismo rekli – boemija ili „bomond“). Pored šahovske elite, tu su stalno boravili poznati predstavnici nauke i kulture, čija su imena i danas prepoznatljiva. Na primjer, kompozitor Arno Babadžanjan, već spomenuti akademici Jurij Osipjan i Aleksandar Išlinski, radio-komentator Naum Dymarski i mnogi, mnogi drugi. Nekoliko puta mi se pružila prilika da budem među gostima u krugu tih znamenitih ličnosti, od kojih je svaka doprinijela šarmu i duhovitosti zajedničkog veselja za stolom.

Poslije obilnog i ukusnog obroka (po tom pitanju velika majstorica bila je teta Dušja, njihova stalna domaćica) nastupala je pauza. Nakon što bi se dovoljno ispričali i nasmijali, svi bi obično odstupili od stola i počeli igrati šah ili narte. Petrosjan i tada rijetko je podlegao strasti igre, vodeći tokom partije lagane razgovore i blago zadirkujući svoje protivnike. Često bi upitao nekog od svojih sunarodnika koji su pratili razgovor: „A šta misli o tome talentovani, ali vrijedni jermenski narod?!“

S tugom u srcu prisjećam se tih svijetlih slika prošlosti. Kakvo je vrijeme bez milosti! Gdje je sve to nestalo? Prošlo je, naime, samo nekoliko decenija, a od one, kako je rekao Sent-Egziperi, „luksuzne ljudske komunikacije“ nije ostalo ni traga.

Do početka XXI vijeka čovječanstvo je već naučilo mnogo toga, posebno kako prevazići prostor i zaroniti u dubine materije, ali vlast nad vremenom Bog mu nije darovao. Ipak, sve teče svojim tokom, a kako reče Blaženi Avgustin: „Vrijeme je veličina koja teži da nestane…“

Ali i u samom životu Petrosjana postojalo je mnogo privrženosti i strasti. Jedna od njih – muzika. Tačnije, to nije bio tek hobi, već strast koja je prerasla u naviku. Stalno je nešto pjevao ili slušao. Među mnogim žanrovima koji su mu bili privlačni, čini mi se da je ipak davao prednost kamernoj klasici. Ona je kao da bila vanjska pozadina, sposobna da uravnoteži njegovo promjenljivo raspoloženje. U tim godinama sa velikim zadovoljstvom sam slušao, u njegovom izvođenju, sve najmodernije hitove koje je tokom naših zajedničkih analiza stalno pjevušio.

Kako je samo Tigran Petrosjan vješto i precizno vladao riječima! Pročitajte njegove članke – svi su napisani sočnim, živopisnim i slikovitim jezikom, kompetentno i bez ponavljanja. Za iste pojmove svaki put je nalazio nove riječi, jer je bio ličnost izuzetno kreativna, unutrašnje stalno usavršavana.

A njegova društvenost! Po mom mišljenju, Petrosjan tokom cijelog života nije propustio nijednu priliku da započne razgovor sa bilo kojom osobom koju je sreo. Posebno je to vrijedilo za djecu. Kada bi takav razgovor počeo, obično bi se prilagodio svom malom sagovorniku, mijenjao glas, pravio urnebesne „facijalne grimase“, širom otvarao svoje već ogromne crne oči. Bilo je jednostavno nemoguće gledati na to ravnodušno – svi prisutni bi se kotrljali od smijeha.

Na seoskoj kući, gdje je Petrosjan provodio veći dio vremena, uvijek su boravila jedan ili dva psa i cijela mačja družina. Između njega i životinja vladalo je potpuno međusobno razumijevanje. Kada su šahovski poslovi kod domaćina išli dobro, vjerni Kefo (ogromni kavkaski ovčar) dočekivao ga je kod kapije radosnim lajanjem.

Tigrana Vartanoviča su voljeli svi koji su ga okruživali. Sjećam se s koliko topline se odnosila prema njemu domaćica teta Dušja. Gdje god bi se nalazio, čime god da se bavio – šahom ili skupljanjem markica – ona ga je svuda pratila, nudeći mu nešto ukusno. Od te brige su svi imali koristi, „pripadalo“ je, naravno, i nama, njegovim pomoćnicima. U takvim trenucima činilo se da nijedna nevolja neće dotaknuti svijet tih gostoljubivih ljudi…

Kao što je, vjerovatno, već primijetio čitalac, godine mog saradničkog rada sa velikim Tigranom Petrosjanom uglavnom su bile posvećene rješavanju sportskih i kreativnih problema. Jer takvih, vjerujte mom sada već četrdesetogodišnjem trenerskom iskustvu, kod nosilaca šahovske krune uvijek ima više nego dovoljno. Iako je posao uglavnom bio takav, bilo je i mnogo trenutaka kada je naše druženje nenamjerno izlazilo iz okvira čisto šahovskog protokola. I sada, nakon toliko godina od opisanih susreta, ja, kao običan čovjek na zalasku života, razmišljajući o osnovi osnova – duhovnoj komponenti našeg postojanja, analiziram upravo te trenutke.

Pokušavajući kroz njih odrediti odnos devetog svjetskog šampiona prema vjeri u Boga. Naravno, treba uzeti u obzir tadašnju atmosferu (70-80-te godine XX vijeka), kao i činjenicu da Petrosjan nije bio potpuno slobodan u izražavanju svojih religijskih osjećaja. Ipak, ne jednom sam primijetio da je, raspravljajući o nizu paradoksalnih životnih situacija koje ne podležu nikakvom logičkom, razumnom objašnjenju, Tigran Vartanovič često uzvikivao sa nekom nejasnom, radosnom nadom, kao da traži moju podršku: „Znaš, vjerovatno, nešto ipak postoji!“

Zanimljivo je i nešto drugo. Kada bi počinjao pričati o svojim višestrukim putovanjima u Ečmiadzin i susretima sa Katolikosom, čitava njegova priča dobijala je neki poseban, poštovan i svečani ton. Vjerovatno, upravo to, kao i mnoge druge stvari koje se ne mogu prepričati, već ih se samo može osjetiti, dozvoljava da se pretpostavi da je njegova duša bila u značajnoj mjeri spremna za susret sa Stvoriteljem…

Imao sam sreću da prisustvujem kao trener-sekundant Petrosjanu na mnogim prestižnim takmičenjima, gdje se ispisivala šahovska istorija. Stranice te istorije dobro su poznate, jednako kao što je široko proučavano i stvaralaštvo devetog svjetskog šampiona. Ali danas sam se prisjećao i mislio o njemu više kao o čovjeku koji je znao biti dirljiv i pažljiv, prijateljski i povjerljiv. O čovjeku koji je ostavio lijepu uspomenu na sebe, svijetli trag u našim životima. I možda je to čak važnije od svih šahovskih nagrada. Jer dobrota, dobro – to je takvo blago koje, kao što sada, čini se, već polako počinjemo shvatati, predstavlja glavno mjerilo Duha, koji je izvan vremena, u svojim vječnim potraga i lutanjima.

(Kraj)

https://chesspro.ru/_events/2012/zaycev1_enc.html