Piše: velemajstor Igor Zajcev
Nemilosrdno vrijeme sve brže juri prema granici poznatoj jedino Bogu. I premda se svijet naših nekadašnjih predstava ruši pred našim očima zastrašujućom, gotovo grčevitom brzinom, i mnogih iz velike šahovske kohorte više nema među nama, ipak — o šahu se ne može pisati drukčije nego s obzirom na još uvijek neupitan autoritet tih divova. Botvinik, Smislov, Talj, Petrosjan…
Listajući požutjele, gotovo bestežinske stranice časopisa, zagledan u tamna, zamućena lica starih fotografija, ostajem u nedoumici, ne znajući šta da učinim s onim posve ličnim utiscima o nedavnoj prošlosti, koji me tako preplavljuju. Zadržati ih zauvijek u sebi ili ih pustiti, kao lake papirne brodiće, da otplove talasima navrlih, tugaljivih sjećanja — odakle će ionako jednom otplutati u daleko i nepoznato…
Duboko iza ponoći. Sitna proljetna kiša kvasi izmučenu prijestonicu, prianja uz staklo i pokorno se sliva niz prozorsku dasku u tihim, suznim mlazevima.
Ne spava mi se. Misli, rođene u toj tihoj osami, uvlače u svoj vrtlog sve nova i nova sjećanja. Ovladavajući maštom, slike prošlosti zaklanjaju sobom cijeli svijet, a zatim nestaju bez traga — kao da ih nečija nevidljiva, majčinski brižna ruka sklanja, poput pramenova kose s lica usnulog djeteta.
Ko zna kuda vode beskrajni putevi života — i treba li radost i tugu koje nas čekaju na mnogim njegovim raskršćima pripisivati tek pukom sticaju okolnosti? Jednim od tih puteva pošlo mi je da koračam rame uz rame s jednim od najistaknutijih šahista dvadesetog vijeka…
Tigran Vartanovič Petrosjan. Dok osluškujem to ime, koje je još za njegova života steklo legendarnu slavu, hvatam sebe u misli da, u suštini, znam vrlo malo o onom Petrosjanu koga su bezbrojna sportska izdanja prozvala Tigranom Velikim, neprobojnim „centralnim“ braniocem, čovjekom od željeznog strpljenja i sličnim epitetima.
Sve fotografije iz arhiva Garija Kasparova
Vjerovatno je tako i bilo, čim je uspio postati najjači šahista svoje epohe, pobijedivši u meču samog Mihaila Botvinika. Ali ja sam poznavao sasvim drugog Tigrana Petrosjana – čovjeka nasmijanog i ironičnog, brzih pokreta i brze misli, naglog, a opet čudesno uravnoteženog, ozbiljnog i istovremeno tako posebnog – i u šahu i u svojim pogledima na život. Zato nije ni čudo što su ga ljudi uvijek instinktivno tražili, što mu se, bukvalno, naša šahovska omladina privijala. Prirodno je, dakle, da mi je upravo u portret tog Petrosjana, danas i ubuduće ako mi se ukaže prilika, najmilije da, koliko mogu, unosim nove, široj javnosti nepoznate poteze i varijante.
Početkom šezdesetih godina, Petrosjan, već jedan od vodećih velemajstora (a ubrzo i kandidat za šahovsku krunu), rado je pristao da – naravno, bez ikakve naknade – vodi časove s grupom mladih moskovskih šahista. I među tim srećnicima tada se našao i autor ovih redova.
Kao i za većinu mojih moskovskih vršnjaka – djece ratnog vremena – pravo, neposredno upoznavanje s Tigranom Petrosjanom nije bilo kroz novinske tekstove, nego kroz susret na Gogoljevskom bulevaru, u jedan od onih sunčanih majskih dana kada je svaka zelena boja neobično zelena, a svaki zvuk neobično jasan. Prozori Centralnog šahovskog kluba bili su širom otvoreni, a mi, još posve mladi majstori i kandidati, pretrčavali smo Arbat, s uzbuđenjem u grudima žureći na svoj prvi čas u životu s šahistom takvog ranga. Za većinu nas to je bio i prvi put da uživo vidimo jednog čuvenog velemajstora izbliza.
Ti susreti u Centralnom šahovskom klubu bili su toliko živi i privlačni, da sam, bojeći se da ne zakasnim, iz svog Rameńskog kretao vozom s velikom vremenskom rezervom. Sjećam se, kada sam putovao na taj prvi susret, dok su iza prozora promicala prigradska stajališta, mučila me misao – koju od svojih partija da se usudim pokazati Petrosjanu. Ali sve se završilo mnogo sretnije i jednostavnije – samo nekoliko trenutaka nakon što su se teške vrata „velemajstorske sobe“ otvorile, na pragu se pojavio Petrosjan, ozaren i dobroćudan.
U prostranu prostoriju, gdje smo svi već bili okupljeni, ušao je živahno, lagano se njišući, pogledom obuhvatajući okupljenu grupu. Od prvih trenutaka, već poslije dvije-tri njegove srdačne rečenice, vrijeme je počelo teći drukčije. Minute su jurile nepojmljivom brzinom, a samo to šahovsko druženje, koje je trajalo oko tri sata, činilo se iznenađujuće kratkim. Sama od sebe uspostavila se atmosfera žive i prirodne komunikacije. (Kasnije sam više puta primijetio da su svjetovi šaha i sportskog stadiona bili Petrosjanu veoma bliski. Među ljudima, gdje se razgovor često svodi na geste, uzvike i smiješna namigivanja, osjećao se lagano i slobodno kao ptica u letu.) Na njegovom izražajnom i skladnom licu stalno se zadržavao blago ironičan, ali dobronamjeran osmijeh. Velike, sjajne oči gledale su sagovornika s iskrenim zanimanjem.
Petrosjan je uvijek bio besprekorno odjeven. Sada, kad su njegovi šahovski uspjesi naglo poletjeli uzlazno, u njegovom se odijelu, pored uobičajene strogoće, počeo osjećati i istančan ukus. Toga nezaboravnog dana prevladavali su suzdržani sivi tonovi. Sve to, čak i spolja gledano, a da ne govorimo o sličnosti stila, činilo ga je u našim očima srodnim Kapablanki – tačnije, njegovom literarnom portretu, onako kako su ga opisivali.
Kao što sam već spomenuo, Petrosjan je za početak upoznavanja zamolio svakog od nas da pokaže neku svoju partiju. Ništa dovoljno dostojno nismo imali „u rukavu“, i svi smo se pomalo zbunili. Spasio nas je kandidat za majstora Boris Kolker, koji je, skupivši hrabrost, pokazao jednu svoju pobjedu. Poslije njega, redom smo i mi počeli iznositi svoje partije.
Takvi susreti održavali su se svake srijede. Petrosjan na njima nikada se nije ponašao kao učitelj, ali je svaki od nas, učestvujući u zajedničkoj analizi, kao učenik za slikarskim platnom osjećao da je tu, pored njega, uvijek prisutna ruka velikog majstora – spremna da u pravom trenutku ispravi tvoj potez.
Prebacujući figure kratkim, energičnim zamahom na ključna polja, davao je utisak da diriguje čitavim šahovskim ansamblom na svojoj polovini table. Vjerovatno je zato, nakon svakog poteza, obično lagano nakrivio glavu, kao da osluškuje čistoću zvuka pozicionih melodija.
Tokom tih časova, a i u narednim godinama, često sam primjećivao da Petrosjan u šahu pažljivo izbjegava previše obavezujuća generalizovanja i dalekosežne zaključke, preferirajući da ovoj teorijsko-filozofskoj liniji suprotstavi finu opažajnost pravog poznavaoca. Istovremeno, bio je izuzetno brižan i osjetljiv mentor, i nije ostavljao nijednu našu repliku ili pitanje bez odgovora. Čak i ako bi neko od nas napravio nepovratnu grešku u analizi, objašnjavao bi je s takvom srdačnošću da bi onaj koji je pogriješio osjećao očigledno zadovoljstvo zbog pažnje koju mu je poklonio.
Izvan tog kruga, Tigran Vartanovič odgovarao je na najrazličitije primjedbe i savjete brojnih ljubitelja šaha na potpuno spontani i neposredan način. Zbog toga mu je ostao zahvalan ogroman broj šahista različitih nivoa, koje je, kako se sada saznaje, učio ne samo u svojim javnim i novinskim nastupima, nego i jednostavno kroz analizu pojedinih partija.
Petrosjan nas je obično hvalio i bodrio, ali ponekad, kada bi se radilo o našim pozicionim greškama, bivao je ozbiljan i počinjao govoriti kao da klesa svaku riječ. Njegova razmišljanja u tim trenucima bila su zadivljujuća i često su se razlikovala od, naizgled, kanonskog znanja koje smo ranije usvojili. U najmanju ruku, ništa slično nije se nalazilo u tada poznatoj šahovskoj literaturi.
Ti časovi su mnogo promijenili naše šahovsko shvatanje. Kasnije su mnogi iz te grupe mladih majstora, u mjeri svojih sposobnosti usvojivši pozicione zakone šaha u Petrosjanovoj interpretaciji, smatrali sebe njegovim učenicima. Ali, iskreno govoreći, sam Petrosjan (i u tome leži paradoks situacije koji nikoga ne umanjuje) nikoga od nas nije doživljavao direktno kao svog učenika. Ne usuđujem se suditi čime je to bilo određeno – da li posebnom zahtjevnošću velikog majstora, ili prosto formalnim razlogom što je trajanje tih kontakata bilo prilično kratko – svega godinu-dvije. Ali za sve nas ostao je Učitelj s velikim slovom, jer je dijelio ne opšte dostupne informacije, već svoje unutrašnje jedinstveno razumijevanje, koje i jeste pravo Znanje.
Pod njegovim rukama figure su počinjale da pokazuju zadivljujuće osobine, narušavajući ustaljenu hijerarhiju na šahovskoj tabli. I ako je Talj, unoseći nepojmljivu pometnju u hijerarhiju šahovskog materijala kombinaciono-žrtvenim silovitim potezima, obezbjeđivao jednoj ili više figura najprestižnije napadačke pozicije, Petrosjan je, koristeći isključivo pozicione metode, postepeno osvajao potrebna polja za sve svoje figure.
Razlika između pozicionog i kombinacionog načina djelovanja na šahovskoj tabli, po mom mišljenju, ogleda se u sljedećem. Kombinacioni igrač nastoji šahovskim figurama dati vlastita nastojanja i energiju i, odsjecanjem suvišnog, djeluje poput iskusnog hirurga. Pozicioni igrač, s druge strane, nastupa pred iste figure kao pastir, jer samo pomaže pravilnom razvoju i usavršavanju onoga što je u njima već izvorno sadržano. „Moj zadatak svodio se na to da samo pazim na figure“, priznao je 1973. godine u intervjuu, tokom uspješno odigranog mežduzonskog turnira u Lenjingradu, čuveni Bent Larsen.
Pošto je kružnica pamćenja široko postavljena i obuhvata događaje udaljene decenijama, u okviru objavljivanih zapisa teško je osigurati glatki prelaz od jedne epizode sjećanja do druge. Napomenuću samo da su i period školovanja, i godine naknadne kreativne komunikacije s velikim šahistom dovele do toga da su pod njegovim uticajem i uz njegovo učešće moje šahovske sklonosti, iz igračkih (tako je volio govoriti Petrosjan) postepeno preoblikovane u analitičke.
Vremenom, prolazeći školovanje u njegovoj analitičkoj „studiji“ (gdje su u različito vrijeme radili takvi analitički korifeji kao što su Jefim Petrovič Geller, Isak Jefremovič Boleslavski, Semjon Abramovič Furman, Aleksej Stepanovič Suetin), počeo sam polako pristupati tajnama nove, iscrpljujuće, ali u isto vrijeme fascinantne profesije šahovskog analitičara.
Provjeravajući analitičke pripreme, Petrosjan bi pažljivim pogledom prešao preko izgrađene šahovske strukture, lagano klimnuo glavom, na trenutak se zamislio, a zatim, kao da je pronašao ranjivo mjesto, nekoliko poteza razotkrivao je glavni „živac“ pozicije. Ako bi u analizi nešto bilo neusklađeno, sakriti to od njega bilo je beznadežno. Kao da je osjećao nestabilnost šahovske konstrukcije, i taj instinkt ga je nepogrešivo vodio do pukotine u varijanti.
Sve ovo podsjeća na priču o našem čuvenom fizičaru Landauu. Priča se da su mu nakon saobraćajne nesreće, prikovanom za bolnički krevet (kako bi se provjerilo stanje njegovih mentalnih sposobnosti), donijeli teoretske proračune sa namjerno ubačenom greškom – svojevrsnu zamaskiranu zamku. Umornim, ali preciznim pokretom nepogrešivo je ukazao na „tačku apsurda“. Naravno, šah i fizika su dvije sasvim različite sfere ljudske djelatnosti, ali mehanizam djelovanja u njima vrhunskog dara – ljudske intuicije – kako vidimo, potpuno je identičan.
Ovdje sam spomenuo paralele koje povezuju šah i nauku ne bez razloga. Dok sam boravio kod Petrosjana, često bih zatekao njegove komšije iz predgrađa Moskve – poznate akademike J. Osipjana i A. Išlinskog. Nerijetko se dešavalo da nakon ukusnog ručka i deserta uz aromatični čaj, a ponekad i čašicu-dvije jermenskog konjaka, sjednemo za analizu neke aktuelne varijante otvaranja, dok su naučnici, u odličnom raspoloženju i ne obraćajući pažnju na nas, započinjali raspravu o tome šta se podrazumijeva pod četvorodimenzionalnim kontinuumom. Nerealnost svega što se dešavalo u tim trenucima s posebnom snagom zadirala je u dušu.
U sjećanju mi izranja još jedan dolazak na Petrosjanovu vikendicu. Zimsko jutro. Nas, okupljenih oko šahovskog stola, četvoro: T. Petrosjan, J. Geler, K. Grigorjan i ja. Već nekoliko dana svi zajedno tražimo rješenje u jednoj varijanti engleskog otvaranja, ali naši napori su zasad bezuspješni. Dobroćudni Jefim Petrovič – tako je bilo uvijek kad nešto nije išlo – šeta poput oblaka, pije kafu, puši i šuti. Petrosjan je također malo nervozan (bliži mu se naredni meč sa Korčnojem u italijanskom gradiću Čokko), ali se trudi da to ne pokaže.
Kako bismo ubrzali rad, dijelimo se u parove i razilazimo po kući. Moj šahovski prijatelj, izuzetno talentovani Karen Grigorjan, i ja brzo se postavljamo na polu-šaljivu notu i u tom tonu, izmjenjujući taktičke udarce i bezopasne zadirkivanja, vodimo našu analizu ni naprijed ni nazad, ali zanimljivo. Tako je bilo i ranije, i nije mi neugodno to priznati. Stvar je u tome što sam, tokom dugih godina rada sa šahovskim materijalom, došao do uvjerenja da je analitičko traganje kreativno-intimni čin, i da prosvjetljenje, u pravilu, dolazi u trenucima potpune samoće i usmjerenosti na sebe (nije slučajno što su neka šahovska otkrića nastala u snu). Naravno, i zajednički rad donosi određenu korist, jer dolazi do razmjene i međusobnog zasićenja idejama, ali ja sam se ipak više oslanjao na večernji rad u samoći.
Nakon sat vremena ostavljam Karena samog i idem da posjetim „korifeje“. U tome je bila prednost i jedna od najprijatnijih privilegija mog položaja kao trenera, koja, moram priznati, strašno je laskala mom samoljublju: savladaš par kratkih stepeništa i eto ih – živi klasici – čarobnjaci, nagnuti nad tablom.
Za analizom Petrosjan i Geler. Posmatraju Aleksandar Kotov, Paul Keres i Jurij Averbah.
Sjećam se da bi, ostajući sami, Petrosjan i Geler vrlo često razgovarali na nekom svom, samo njima razumljivom slengu, koji su razvili tokom dugogodišnjeg šahovskog prijateljstva. „A šta, Jefimle,“ – nježno je pitao Petrosjan, – „možda malo da okrenemo konja?“ Na to bi Jefim Petrovič uvukao dim cigarete i, okrenuvši se polu-bokom, tiho visio nad tablom. Ja sam tada bio mlađi, komunikativniji, nisam razumio mnoge stvari, i ta igra u tišini me donekle iznenađivala.
Zaista, mislio sam, kao u poznatoj pjesmi Visockog – „Nabijesio se, pa onda se podbočio“. Ali prođe sat-dva, i čujemo da iz sobe, gdje se nalazio taj čuveni duet, počinju da dopiru glasni glasovi i neki čudni, nešahovski udarci. Otvaramo vrata i ne možemo da vjerujemo svojim očima: velemajstori, veselo se smijući, već igraju tavlu… A pored, na šahovskom stolu, stoji finalna pozicija iz briljantnog rješenja problema otvaranja koje su pronašli. Pokušaji da saznamo ko je zapravo smislio tu novinu nisu uspjeli – svaki, smijući se i raširivši ruke, pokazivao na drugog… „Pa dobro, dobro, što ste, bogami, kao djeca,“ – zaključio je domaćin i pozvao sve na ručak.
I zaista, iz kuhinje se već odavno širio primamljiv miris, a tetka Dušica je barem dvaput povikala: „Tigran Vartanovič, dok je još toplo!“
Takvi dani donosili su bivšem svjetskom prvaku, koji je imao jedinstveno razumijevanje igre, povratak sreće i nekadašnje samopouzdanja. Po radosnom sjaju u očima, po frazama kojima je razmjenjivao riječi sa svojom suprugom Ronom Jakovlevnom – stalnom saputnicom svih naših mečevskih putovanja, moglo se primijetiti da u njegovom raspoloženju počinju dominirati vedri, majorski tonovi.
Preobražavao se i Geler. U toj snažnoj i izuzetno darovitoj prirodi sve je zračilo neukrotivom energijom i nekim posebnim umjetničkim ukusom. Tih godina, gledajući njihov kreativni tandem, savez pozicionog i kombinacionog genija, stalno sam mislio kakvih neviđenih visina bi mogli doseći kad bi uvijek djelovali zajedno. I kad sam jednom u naletu iskrenosti to rekao Geleru, on je samo mahao rukom: „Pa šta vi, treba poznavati Tigra, njega nikakvom silom ne možeš natjerati da se zaista priprema za partiju.“ I u tome je bio skoro u pravu. Takva je, izgleda, sudbina svih pretjerano darovitih od prirode pozicionih igrača. Uzmite Kapablanku, Petrosjana, istog Karpova. Ispada kao u poznatoj šali: „Volite li šah?“ – „Volim igrati, a inače, ne baš.“
Ali čini mi se da postoji i drugo, duboko lično, gotovo mistično objašnjenje takvog Petrosjanovog odnosa prema domaćoj pripremi. Razmislimo: sva ta pripremanja nisu ništa drugo nego pokušaj da se predvidi ishod, da se zaviri u sutra, u budućnost. I nešto je, očito, zaustavljalo Petrosjana i držalo ga podalje od navike da gleda u nadolazeću budućnost. A ko zna, možda mu je u tome dat znak posebnog predosjećaja…
Kad smo se, otprilike dva mjeseca prije njegove smrti, sreli u šahovskom klubu, u početku ga nisam ni prepoznao, toliko se promijenio. A kada sam shvatio da je ON, bukvalno sam ostao bez daha i nisam znao šta da kažem… A šta u takvim slučajevima uopšte može reći onaj koji privremeno ostaje onome koji zauvijek odlazi, kad će sve što kaže zvučati lažno; jedino ono što nam je dopušteno, što leži u najdubljim dubinama duše, niko ne smije izreći.
Prošle su godine… Dosta sporo, posebno po savremenim mjerilima, penjao sam se stepenik po stepenik klasifikacione ljestvice. I tako je sudbina odredila mojim skromnim sposobnostima da, poslije Isaaka Boleslavskog i Alekseja Sujetina, postanem jedan od šahovskih pomoćnika Tigrana Vartanoviča. Za mene, mladog međunarodnog majstora, to je, naravno, bilo izuzetno laskavo. Samo po sebi razumljivo, ovom događaju je prethodila nagovještena kreativna komunikacija koja je kasnije prerasla u prijateljstvo.
Od našeg prvog susreta proteklo je mnogo vode. Prirodno, to više nije bio onaj žustri mladi Petrošjan kojeg sam nekada poznavao. Šest godina provedenih na šahovskom Olimpu bilo je dovoljno da se na licu pojave prve bore i da se na sljepoočnicama zablistaju prve sijede. Sada, nažalost, on se pridružio klubu živućih bivših svjetskih šampiona, u kojem su do tada već bili Eve, Botvinik, Smislov, Talj i Spaski. I dalje je ostajao vrlo pokretan i aktivan, uvijek spreman za živu, emocionalnu komunikaciju, ali su postojale i minute kada je težio za samoćom. Dešavalo se da ga zateknem u dubokoj zamišljenosti; malo ko zna da je „gvozdeni Tigran“, kako su ga ponekad zvali, povremeno trebao i utjehu. Život je život, i koliko god šahovski svijet bio privlačan, čak i izabranima otvara svoja vrata – utočište samo na kratke trenutke.
Piše: velemajstor Igor Zajcev
Čini mi se da je, na jedan ili drugi način, sve u životu Tigrana Petrosjana bilo povezano sa šahom. I u tome nema ničeg iznenađujućeg, jer dovoljno je sagledati životni put bilo kojeg svjetskog šampiona da se uvjeriš da je to pravilo, a ne izuzetak. Petrosjan je savršeno razumio koliko revnosno njegovi nastupi prate brojni navijači, naročito iz Jermenije. Predstavljajući kako se oni raduju svakom njegovom uspjehu i proživljavaju neuspjehe, osjećao je težinu velike odgovornosti. U trenutku iskrenosti jednom mi je čak priznao: „Zavidim Miši“ (misleći na Mihaila Talja) – „on je slobodni umjetnik i može igrati kako želi“. U isto vrijeme, sam Petrosjan, posjedujući izuzetan kombinacioni talenat, o čemu svjedoče mnoge briljantne pobjede postignute u napadačkom stilu, ponekad je bio primoran da krene putem kreativnog samoograničenja, kako bi postigao stabilan sportski rezultat.
Na mene, kao svjedoka, veliki je utisak ostavljalo to s kakvim oduševljenjem su jermenske dijaspore u Španiji i Francuskoj tokom sedamdesetih godina dočekivale Petrosjana. U njegovu čast organizovani su raskošni i svečani prijemi u Madridu i Parizu, uz pozivanje ogromnog broja gostiju.
Po svojoj prirodi, Tigran Vartanovič i Rona Jakovlevna bili su ljudi izuzetno društveni i životoljubivi. Zato se kod Petrosjana na njihovoj gostoljubivoj seoskoj kući često okupljalo sjajno društvo (danas bismo rekli – boemija ili „bomond“). Pored šahovske elite, tu su stalno boravili poznati predstavnici nauke i kulture, čija su imena i danas prepoznatljiva. Na primjer, kompozitor Arno Babadžanjan, već spomenuti akademici Jurij Osipjan i Aleksandar Išlinski, radio-komentator Naum Dymarski i mnogi, mnogi drugi. Nekoliko puta mi se pružila prilika da budem među gostima u krugu tih znamenitih ličnosti, od kojih je svaka doprinijela šarmu i duhovitosti zajedničkog veselja za stolom.
Poslije obilnog i ukusnog obroka (po tom pitanju velika majstorica bila je teta Dušja, njihova stalna domaćica) nastupala je pauza. Nakon što bi se dovoljno ispričali i nasmijali, svi bi obično odstupili od stola i počeli igrati šah ili narte. Petrosjan i tada rijetko je podlegao strasti igre, vodeći tokom partije lagane razgovore i blago zadirkujući svoje protivnike. Često bi upitao nekog od svojih sunarodnika koji su pratili razgovor: „A šta misli o tome talentovani, ali vrijedni jermenski narod?!“
S tugom u srcu prisjećam se tih svijetlih slika prošlosti. Kakvo je vrijeme bez milosti! Gdje je sve to nestalo? Prošlo je, naime, samo nekoliko decenija, a od one, kako je rekao Sent-Egziperi, „luksuzne ljudske komunikacije“ nije ostalo ni traga.
Do početka XXI vijeka čovječanstvo je već naučilo mnogo toga, posebno kako prevazići prostor i zaroniti u dubine materije, ali vlast nad vremenom Bog mu nije darovao. Ipak, sve teče svojim tokom, a kako reče Blaženi Avgustin: „Vrijeme je veličina koja teži da nestane…“
Ali i u samom životu Petrosjana postojalo je mnogo privrženosti i strasti. Jedna od njih – muzika. Tačnije, to nije bio tek hobi, već strast koja je prerasla u naviku. Stalno je nešto pjevao ili slušao. Među mnogim žanrovima koji su mu bili privlačni, čini mi se da je ipak davao prednost kamernoj klasici. Ona je kao da bila vanjska pozadina, sposobna da uravnoteži njegovo promjenljivo raspoloženje. U tim godinama sa velikim zadovoljstvom sam slušao, u njegovom izvođenju, sve najmodernije hitove koje je tokom naših zajedničkih analiza stalno pjevušio.
Kako je samo Tigran Petrosjan vješto i precizno vladao riječima! Pročitajte njegove članke – svi su napisani sočnim, živopisnim i slikovitim jezikom, kompetentno i bez ponavljanja. Za iste pojmove svaki put je nalazio nove riječi, jer je bio ličnost izuzetno kreativna, unutrašnje stalno usavršavana.
A njegova društvenost! Po mom mišljenju, Petrosjan tokom cijelog života nije propustio nijednu priliku da započne razgovor sa bilo kojom osobom koju je sreo. Posebno je to vrijedilo za djecu. Kada bi takav razgovor počeo, obično bi se prilagodio svom malom sagovorniku, mijenjao glas, pravio urnebesne „facijalne grimase“, širom otvarao svoje već ogromne crne oči. Bilo je jednostavno nemoguće gledati na to ravnodušno – svi prisutni bi se kotrljali od smijeha.
Na seoskoj kući, gdje je Petrosjan provodio veći dio vremena, uvijek su boravila jedan ili dva psa i cijela mačja družina. Između njega i životinja vladalo je potpuno međusobno razumijevanje. Kada su šahovski poslovi kod domaćina išli dobro, vjerni Kefo (ogromni kavkaski ovčar) dočekivao ga je kod kapije radosnim lajanjem.
Tigrana Vartanoviča su voljeli svi koji su ga okruživali. Sjećam se s koliko topline se odnosila prema njemu domaćica teta Dušja. Gdje god bi se nalazio, čime god da se bavio – šahom ili skupljanjem markica – ona ga je svuda pratila, nudeći mu nešto ukusno. Od te brige su svi imali koristi, „pripadalo“ je, naravno, i nama, njegovim pomoćnicima. U takvim trenucima činilo se da nijedna nevolja neće dotaknuti svijet tih gostoljubivih ljudi…
Kao što je, vjerovatno, već primijetio čitalac, godine mog saradničkog rada sa velikim Tigranom Petrosjanom uglavnom su bile posvećene rješavanju sportskih i kreativnih problema. Jer takvih, vjerujte mom sada već četrdesetogodišnjem trenerskom iskustvu, kod nosilaca šahovske krune uvijek ima više nego dovoljno. Iako je posao uglavnom bio takav, bilo je i mnogo trenutaka kada je naše druženje nenamjerno izlazilo iz okvira čisto šahovskog protokola. I sada, nakon toliko godina od opisanih susreta, ja, kao običan čovjek na zalasku života, razmišljajući o osnovi osnova – duhovnoj komponenti našeg postojanja, analiziram upravo te trenutke.
Pokušavajući kroz njih odrediti odnos devetog svjetskog šampiona prema vjeri u Boga. Naravno, treba uzeti u obzir tadašnju atmosferu (70-80-te godine XX vijeka), kao i činjenicu da Petrosjan nije bio potpuno slobodan u izražavanju svojih religijskih osjećaja. Ipak, ne jednom sam primijetio da je, raspravljajući o nizu paradoksalnih životnih situacija koje ne podležu nikakvom logičkom, razumnom objašnjenju, Tigran Vartanovič često uzvikivao sa nekom nejasnom, radosnom nadom, kao da traži moju podršku: „Znaš, vjerovatno, nešto ipak postoji!“
Zanimljivo je i nešto drugo. Kada bi počinjao pričati o svojim višestrukim putovanjima u Ečmiadzin i susretima sa Katolikosom, čitava njegova priča dobijala je neki poseban, poštovan i svečani ton. Vjerovatno, upravo to, kao i mnoge druge stvari koje se ne mogu prepričati, već ih se samo može osjetiti, dozvoljava da se pretpostavi da je njegova duša bila u značajnoj mjeri spremna za susret sa Stvoriteljem…
Imao sam sreću da prisustvujem kao trener-sekundant Petrosjanu na mnogim prestižnim takmičenjima, gdje se ispisivala šahovska istorija. Stranice te istorije dobro su poznate, jednako kao što je široko proučavano i stvaralaštvo devetog svjetskog šampiona. Ali danas sam se prisjećao i mislio o njemu više kao o čovjeku koji je znao biti dirljiv i pažljiv, prijateljski i povjerljiv. O čovjeku koji je ostavio lijepu uspomenu na sebe, svijetli trag u našim životima. I možda je to čak važnije od svih šahovskih nagrada. Jer dobrota, dobro – to je takvo blago koje, kao što sada, čini se, već polako počinjemo shvatati, predstavlja glavno mjerilo Duha, koji je izvan vremena, u svojim vječnim potraga i lutanjima.
Нема коментара:
Постави коментар