Za većinu ljubitelja šaha, Matvej Galčenko je popularan videobloger i trener koji ne samo da podučava finese igre, već i uvijek podiže raspoloženje. Uvijek nasmijan i pozitivan, ne dozvoljava svojim pratiocima da se dosađuju, neprestano dokazujući da čak i u najozbiljnijoj igri na svijetu ima mjesta za šalu.
Ove godine mnogi su ga upoznali i kroz njegovo suprotstavljanje Vladimiru Kramniku – međunarodni majstor iz Moskve optužio je bivšeg svjetskog prvaka da, u svom svetom pohodu protiv varalica, i sam često ide krivim putem (samo ne koristi kompjuterske sugestije). Kramnik je zauzvrat optužio Galčenka da ga je "prijavio", i kako kažu, rasplamsalo se. Na Kramnikovu stranu u ovoj polemici stao je i Ilja Levitov, koji je doveo u pitanje da li je Matvej uopšte osoba koja ima pravo šampionima govoriti kako da se ponašaju, te je osporio njegov vlastiti nivo igre i reputaciju poštenog igrača… Čak mu je predložio da odigra meč protiv Griščuka.
Ali meč nije bio potreban. Galčenko je našao najbolji način da "dokaže" svoje šahovsko umijeće, u koje, uz rijetke izuzetke, niko nije ni sumnjao – osvojio je… pojedinačno prvenstvo Rusije u blicu! Njegova pobjeda je bila još impresivnija s obzirom na to da je imao tek 49. startni broj.
Novinar: Prvo, čestitke na pobjedi! Kako misliš, kako je tako nešto uopšte postalo moguće?
Matvej Galčenko: Hvala! Nisam to očekivao, naravno, ali to je blic, može se desiti bilo šta. Takvi turniri se ne osvajaju bez sreće, osim ako nisi Magnus ili Hikaru, uvijek postoji element iznenađenja. Ovaj put, sreća je bila na mojoj strani.
Novinar: Da li si nekada imao bar približno slične rezultate u klasičnom šahu, rapidu ili blicu?
Matvej Galčenko: U suštini, rijetko igram na turnirima uživo… Posljednjih godina igrao sam uglavnom u evropskim ligama. Teško je porediti, ali 2017. godine takođe sam zauzeo prvo mjesto na prvenstvu Rusije u blicu do 19 godina, pobijedivši Saranu, braću Drygalov, Afanasjeva i mnoge druge poznate igrače tog vremena.
Novinar: Navedi glavne faktore svog uspjeha. Možeš li ih posložiti po važnosti za konačan rezultat?
Matvej Galčenko: Ovo je prvi turnir nakon dugo vremena na dan kojeg sam otkazao sve individualne časove s učenicima i nisam snimao ni jedan video za YouTube ili Telegram. Izgleda da se lakše igra s rasterećenom glavom. Pored toga, igrao sam u svom stilu, dolazila su mi poznati otvaranja, tu i tamo me poslužila sreća – izvlačio sam loše pozicije u posljednjim sekundama. Naravno, uvijek pomaže podrška bliskih ljudi (smijeh).
Novinar: Kako se odvijao turnir i u kom trenutku si osjetio da je pobjeda moguća? Šta si tada pomislio?
Matvej Galčenko: Ne znam, nisam mnogo pratio turnir. Kada sam postigao 4 od 5 poena, pomislio sam da mi je to vjerovatno dovoljno… Sve ostalo biće bonus. Tek prije partije s Andrejem Cvetkovim primijetio sam da sam na prvom mjestu, a on mi je zatim ponudio remi u drugom potezu. Pitao sam ga koji je sad krug? Odgovorio je: posljednji. Pomislio sam da treba odigrati još 2-3 kruga, ali… teško da bi me prevario! Prihvatio sam. Na kraju – bilo je dovoljno.
Novinar: Jesi li imao osjećaj da svaki naredni protivnik želi da te obavezno pobijedi?
Matvej Galčenko: Nakon brzog remija, shvatio sam da me jedino David Paravyan može dostići. Igrao je s Maksimom Matlakovim crnim figurama. Naravno, pobijediti kada je neophodno u takvom slučaju nije lako. Maksim je pobijedio, što znači da sam pobijedio i ja! U tom trenutku osjećao sam se sjajno. Nisam imao pobjede takvih razmjera do sada.
Novinar: Možeš li uporediti taj osjećaj s nečim što si već doživio?
Matvej Galčenko: Ne bih upoređivao, ali bio sam zadovoljan svojim nastupom.
Novinar: Sada pitanje: koliko ti je važno sve što se događa s tobom u šahu? Šta je šah za tebe – tvoj svijet u kojem živiš, posao, sredstvo za zaradu, način samorealizacije?
Matvej Galčenко: Sve što si naveo. Kao trener svakodnevno provodim vrijeme u šahovskom svijetu. Isto važi i za snimanje videa na YouTube-u. Naravno, šah je i hobi – kad imam slobodno vrijeme i želju, uvijek uđem da odigram blic ili bullet partiju online.
Novinar: Da nije šaha, čime bi se najvjerovatnije bavio?
Matvej Galčenko: Teško je odabrati, mnogo je zanimljivih stvari. Možda bih se isto bavio YouTube-om, ali o nekoj drugoj temi. U šahovskom YouTube-u zapravo je vrlo teško napredovati.
Novinar: Reci nam ukratko o svom putu u šahu: kada i zašto si se zainteresovao, kod koga si trenirao, zašto nisi krenuo putem profesionalca i počeo da zarađuješ igranjem? Žališ li što nemaš takvu priliku?
Matvej Galčenko: Kada sam imao 4-5 godina, tata me naučio osnovama, a zatim su mene i mog brata upisali u šahovski klub u Murmansku. Isprva smo trenirali kod V.A. Šananina, a od 8 do 18 godina kod G.A. Kiseleva. Također sam radio malo individualno s D.S. Jvsejevim i A.M. Iljušinom. Nikad nisam planirao da budem profesionalac, uvijek sam igrao za sebe. Završio sam školu s odličnim uspjehom, upisao fakultet, a šah je uvijek bio tu negdje sa strane. Kasnije me zaista privukao. Gledajući većinu profesionalaca, ne žalim što nisam postao super-profi. To je nervozan, težak posao, a zarađuje samo nekolicina.
Novinar: Kako je u tvoj život ušao šahovski bloging? Kada se to dogodilo? Ko ti je bio „uzor“?
Matvej Galčenко: Pokrenuo sam svoj YouTube kanal u decembru 2022. Već dugo treniram djecu i odrasle, pa sam odlučio da putem interneta jednostavne stvari mogu podučiti većem broju ljudi.
Novinar: Kako si odabrao taj medij? Zašto baš njega? Imaš li drugih ideja za razvoj?
Matvej Galčenko: Prvenstveno, bolje razumijem šah i podučavanje nego druge oblasti – igram cijeli život i već dugo treniram druge. Teško da bih imao više perspektiva u kulinarstvu ili automobilizmu.
Novinar: Gdje obično objavljuješ svoja videa? Koliko trenutno imaš pretplatnika i koliko bi želio da ih bude? Da li sve radiš sam ili ti neko pomaže oko snimanja, montaže, pisanja scenarija, promocije kanala itd.?
Matvej Galčenko: Videa objavljujem na YouTube-u i na zatvorenom kanalu u Telegramu… Na YouTube-u imam sada oko 135 hiljada pretplatnika, a konkretan cilj o njihovom broju nemam. Redovno objavljujem video-sadržaje, trudim se samo da rastem i stvaram zajednicu ljudi koji vole šah. Tim je mali i uglavnom radimo sami… Povremeno snimamo veće projekte s ekipom „Central Park Tower“ – tu, naravno, učestvuje više ljudi.
Novinar: Da li ti kanal donosi neki prihod ili to radiš više zbog zabave i ličnog razvoja?
Matvej Galčenko: Sam YouTube donosi malo, ali prvenstveno služi kao reklama za kurseve i webinare… Volim snimati video-sadržaje o šahu, pa ako nešto zaradim, to je prijatan bonus.
Novinar: Spomenuo si da kanalu posvećuješ samo slobodno vrijeme od treninga. Možeš li pojasniti šta je bilo prvo: da su htjeli trenirati s tobom jer si postao popularan bloger ili si postao popularan jer si već imao toliko učenika da si poželio zabaviti se i kroz kanal?
Matvej Galčenko: To je jasno: s treninzima sam počeo još 2016. godine, a kanal sam pokrenuo 2022… Dakle, učenici su došli prvi. Njihove pobjede na prvenstvima oblasti i federalnih okruga navele su me da razmislim o pokretanju kanala.
Novinar: Šta je po tvom mišljenju važnije pri odabiru učenika: da ti je interesantan ili da dobro plaća?
Matvej Galčenko: Uvijek je važan balans. Teško je raditi besplatno, ali raditi samo za novac, posebno kad učenika šah ne zanima i sluša te samo zato što ga roditelji tjeraju, takođe je teško.
Novinar: Na kojem bi nivou rejtinga procijenio svoje prihode od učenika – 2600, 2650, 2700?
Matvej Galčenko: Nemam pojma ko koliko zarađuje na tom nivou. Mislim da je to strogo individualno – različiti igrači istog rejtinga mogu zarađivati vrlo različite sume…
Novinar: Ove godine si postao poznat po „sparingu“ s Kramnikom, ušao si s njim u otvoreni sukob. Da li si to uradio jer jednostavno nisi mogao da ćutiš ili si vidio u tome priliku za popularnost?
Matvej Galčenko: Nije stvar u popularnosti. Više me iznenađivalo ćutanje drugih i bezgranično poštovanje prema V.B., iako je on već, blago rečeno, više puta prelazio granicu.
Novinar: Koliko se tvoj kanal „proširio“ nakon što je vaš sukob postao široko raspravljen?
Matvej Galčenko: Neznatno. Velika većina gledalaca mog kanala gleda video radi zabave ili edukacije, a skandali su kod mene rijetki.
Novinar: Kakav je tvoj odnos s Kramnikom i Levitovim, koji se aktivno zauzeo za svog prijatelja i čak ti ponudio da odigraš meč s Griščukom na njegovoj platformi da „dokažeš svima sve“?
Matvej Galčenko: Nikakav. Obojica su već shvatili da znam igrati šah. Nisam započeo sukobe ja, već oni. Pošto je sada sve jasno, konflikt je jednostavno nestao. Sve je mirno.
Novinar: Imaš li ambicije za rast kanala, i ko ti je uzor? Nakamura? Rojzman?
Matvej Galčenko: Po broju pretplatnika ne možemo se porediti s engleskim igračima. Tamo je publika ukupno 10 puta veća nego u ruskom segmentu. Ne želim da se utrkujem ni s kim, samo redovno objavljujem sadržaje.
Novinar: Već imaš puno aktivnosti, a prošle godine se pojavila još jedna – ekipa „Central Park Tower“. Reci nam šta je to za projekat, kako je tim nastao, ko ga je stvorio i koji su ciljevi?
Matvej Galčenko: „Central Park Tower“ je kompanija za iznajmljivanje nekretnina u Moskvi i glavni sponzor kanala. Redovno sponzorišu naše strimove i druge aktivnosti. Vlasnik kompanije je Vladimir Krasavcev. U 2023. smo odlučili da osnujemo ekipu i prijavimo se na neki turnir. Najbliži je bio ruski šampionat u rapidu i blicu u oktobru, gdje smo odmah postali šampioni. Uvijek je lijepo pobijediti! Sastav biramo tako da uvijek možemo konkurisati za pobjedu. Za sada nismo postavili neke velike ciljeve za ekipu, ali planiramo češće nastupati uživo, više od jednom godišnje.
Novinar: Koju ulogu imaš u ovom projektu?
Matvej Galčenko: Ja sam menadžer ekipe, a također i rezervni igrač.
Novinar: Vaša ekipa je prošle godine postala šampion Rusije, a ove godine osvojila rapid. Kako birate sastav i ko odlučuje koga da pozovete? Imate li neke druge aktivnosti i… zašto ne igrate klasičan šah?
Matvej Galčenko: Sastav biram uglavnom ja. Pravilo je jednostavno – članovi moraju biti dobri igrači šaha… Što se tiče klasike, nismo to prvobitno planirali, previše traje. Ali možda ćemo u budućnosti igrati i to.
Novinar: Da li razmišljate o organizaciji sopstvenih blic i rapid turnira, kao što to radi Levitov?
Matvej Galčenko: To je također bilo u planu. Možda ćemo se vremenom i time pozabaviti…
Novinar: I na kraju, vraćamo se opet na tebe. Osjećaš li se sretnim? Jer radiš ono što voliš, a očigledno postižeš vidljive uspjehe u oblastima koje te zanimaju…
Matvej Galčenko: Da, naravno. Ja sam sretan čovjek!
Svjetski šampion Ding Liren simbol je ustrajnosti u šahu. Njegov put do svjetske titule, od skromnih početaka u šahovskoj prestonici Wenzhou, obilježen je brojnim uspjesima, ali i velikim izazovima.
Rođen 24. oktobra 1992. godine u Kini, Ding je šah naučio da igra sa četiri godine, uz podršku majke. Njegov talent brzo je primijetio trener Chen Lixing, koji je ranije trenirao i bivšu svjetsku šampionku Zhu Chen. Ovo je omogućilo Dingu rane uspjehe na svjetskoj šahovskoj sceni, poput dijeljenja prvog mjesta na Svjetskim prvenstvima za mlade u kategorijama do 10 i do 12 godina (2003, 2004), iako je završio na drugom mjestu na oba takmičenja po dodatnim kriterijima..
Sa samo 16 godina, 2009. godine, Ding je postao najmlađi kineski šahovski šampion, čime je najavio svoj uspon. Te godine je stekao titulu velemajstora, a 2011. i 2012. osvojio je još dvije titule kineskog šampiona.
By karpidis
Photo: Andreas Kontokanis
Nakon dominacije na nacionalnoj sceni, Ding je svoje ciljeve usmjerio globalno. Pomogao je Kini da osvoji zlato na Šahovskoj olimpijadi 2014. i ponovo 2015. na Svjetskom ekipnom prvenstvu. Iste godine postao je drugi kineski igrač, nakon Wang Yue-a, koji je ušao u top 10 svjetskih šahista.
Dingova dosljedna i stabilna igra dovela ga je do finala Svjetskog kupa u šahu 2017. i 2019. godine, iako je u oba navrata nije uspio da pobjedi. Uprkos tim neuspjesima, njegova reputacija svjetskog igrača nastavila je da raste.
Photo: Kirill Merkuryev
Veliki preokret u njegovoj karijeri dogodio se 2018. kada je osvojio pojedinačno i ekipno zlato na 43. Šahovskoj olimpijadi. Te godine je postao prvi kineski igrač s rejtingom većim od 2800 Elo poena, dostigavši vrhunac od 2816, što ga je smjestilo među najbolje u istoriji šaha. Njegova nevjerovatna serija od 100 partija bez poraza od avgusta 2017. do novembra 2018. dodatno je učvrstila njegov status jednog od najtežih protivnika, a taj record je oborio tek Magnus Carlsen 2019. godine.
Ipak, put do svjetske titule nije bio jednostavan. Nakon izazova na Turniru kandidata 2018. u Berlinu gdje je remizirao 13 od 14 partije i samo jednu pobjedio, i kasnijeg uspjeha na Sinquefield Kupu 2019., gdje je osvojio titulu šampiona Grand Chess Toura, sa performansom od 2845.
Photo: St-Louis Chess Club | Lennart Ootes
Dingov drugi pokušaj na Turniru kandidata desio se 2020. godine u Ekaterinburgu, u Rusiji, upravo kada je počela pandemija COVID-19. Iako je bio jedan od favorita, uspio je osvojiti samo 2,5 poena nakon sedam kola prije nego što je turnir odgođen zbog pandemije. Kada je nastavljen u aprilu 2021. godine, Ding je poboljšao svoju formu, pobjedivši u posljednje tri partije i završivši sa 7 poena, zauzevši ukupno peto mjesto.
Njegova prava šansa za titulu pojavila se 2022. godine na njegovom trećem Turniru kandidata u Madridu.
Uprkos slabom startu, Ding je pronašao svoj ritam u drugom dijelu turnira, osiguravajući ključne pobjede nad Fabianom Caruanom i Hikaru Nakamurom, završivši na drugom mjestu iza Iana Nepomniachtchija.
U normalnim okolnostima, ovo ga ne bi kvalifikovalo za meč za svjetskog prvaka, ali kako je Magnus Carlsen odstupio, Ding se našao u meču za titulu protiv Nepomniachtchija.
Meč za svjetskog šampiona u Astani bio je napet. Nakon 14 klasičnih partija, rezultat je bio izjednačen, a Ding je u rapid doigravanju pobijedio 2½-1½, postavši prvi Kinez koji je osvojio titulu klasičnog svjetskog šahovskog šampiona.
Photo: David Llada
Međutim, usprkos ovoj monumentalnoj pobjedi, Ding se suočio s ličnim borbama. Nakon osvajanja titule, uzeo je devetomjesečnu pauzu zbog mentalnog zdravlja, navodeći da se bori s depresijom. Tokom tog perioda, preskočio je važne događaje, ali se kasnije te godine vratio takmičenju na turniru Tata Steel i Olimpijadi, olimpijade, dokazujući da i dalje ostaje snaga s kojom se treba računati.
U intervjuu prije meča za svjetskog šampiona, Ding je razmišljao o svom mentalnom stanju: „Moje trenutno stanje nije ni posebno dobro ni loše, kao što sam se osjećao u proteklih godinu i po dana. Prešao sam preko najdubljih ili najgorih trenutaka. Znam da igram sjajan šah—jednostavno nisam mogao da dobijem određene pozicije. I dalje vjerujem da to mogu da promijenim, možda tokom meča.“
Photo: Mark Livshitz
Dingova mentalna snaga i otpornost obilježili su njegovu karijeru. Dok se suočava s protivnicima čije su nedavni nastupi bili dosljedniji, samo će vrijeme pokazati da li može održati svoj status svjetskog šampiona. Bez obzira na ishod, Ding Liren je osigurao svoje mjesto među najvećim imenima u modernom šahu.
Velemajstor Naroditsky odgovorio je na Kramnikove optužbe
Timur Ganeev, zamjenik šefa sportskog odjela “Sport-Expressa”
Vladimir Kramnik i Daniel Naroditsky. Foto: Global Look Press, društvene mreže.
Američki šahista objasnio je šta nije u redu s videom koji se nije dopao 14. svjetskom šampionu.
Nakon priče o Kirilu Ševčenku, koji je suspendovan iz takmičenja tokom istrage o telefonu pronađenom u toaletu, šahovski svijet suočava se s još jednim skandalom. Na svom kanalu Vladimir Kramnik je objavio video u kojem je prikazao dio strima jedne od glavnih zvijezda Chess.com, Daniela Naroditskog. Američki velemajstor igrao je partiju s amaterom, i nakon što mu protivnik previđa damu, Naroditsky počinje analizirati uz pomoć kompjutera, iako partija još nije završena. Kramnik je takođe objavio podatke o neobičnim performansama Naroditskog u okviru "Titularnih utoraka" i traži od platforme da detaljno provjeri igrača. Dan nakon optužbi, "SE" je stupio u kontakt s Naroditskim, koji je iznio svoje mišljenje o optužbama 14. svjetskog šampiona.
Učinio sam glupost ne shvatajući njen obim
Timur Ganeev — U posljednjih nekoliko nedjelja desilo se nekoliko velikih skandala u šahu. Kako to komentarišete?
Daniel Naroditsky — Iskreno, svi ovi medijski naslovi djeluju nestvarno. Čudna priča o Kirilu Ševčenku u Španiji, incident s Christopherom Yoo, koji je izbačen s prvenstva SAD-a zbog sitnog huliganstva. Dobro ga poznajem, on je iz Kalifornije. I ja sam uvučen u situaciju koja se ne bi desila ni u najgoroj noćnoj mori. Nažalost, posljednjih godinu dana problem varanja u šahu je postao glavna tema. Konkretno, ja sam sada "pod nišanom" Vladimira Borisoviča Kramnika.
Timur Ganeev — Kako odgovarate na ono što je Kramnik izjavio protiv vas?
Daniel Naroditsky — Prvo, Vladimir Borisovič je bio prvi velemajstor s kojim sam se fotografisao. To je bilo 2008. ili 2009. godine na turniru u Moskvi. Iskreno govoreći, imam veliko iskustvo u šahu, tako da razumijem da ne mogu doprijeti do svih ljubitelja šaha. Uvijek će biti ljudi koji će me gledati s prezirom, koji su me već "sahranili" i smatraju da sam u dosluhu s Chess.com, za koji navodno kažu da štiti varalice. To je apsolutna laž. NIKADA NISAM VARAO! Varanje mi izaziva gađenje. Ćitavu svoju šahovsku karijeru izgradio sam bez varanja.
Timur Ganeev — Da li je ovo vaša zvanična izjava?
Daniel Naroditsky — Da. Ne živim s tom idejom, ali pridržavam se ovog pravila. Ne igram blitz zbog novca. Ako pogledate moje nastupe u blitz partijama, vidjećete da praktično ne zarađujem novac u tom formatu. Sada sam u teškoj situaciji. Ako budem oštro poricao optužbe, biće ljudi koji će reći: "Kako možeš s takvom agresijom govoriti o tako uglednoj osobi." Ako budem ćutao, neki će sigurno tvrditi da sam "priznao krivicu". Odlučio sam profesionalno demantovati laži koje iznosi Vladimir Borisovič. Nikada nisam imao iskušenje da se koristim prevarom. Znam da su ovo samo riječi, ali ipak.
Timur Ganeev— Hajde da razgovaramo o dijelu strima koji je Kramnik naveo. Šta se tu desilo?
Daniel Naroditsky — Ovdje je važna pozadina. Chess.com mi dozvoljava da pravim nove naloge kako bih igrao Speedrun (brzo podizanje rejtinga ili brzo prelaženje igre). Onima koje pobijedim, Chess.com kasnije vraća rejting. Već četiri godine radim speedrunove i svi to vole. Uložio sam hiljade sati u speedrunove, i to mnogo pomaže početnicima.
Šta se desilo? Napravio sam glupost, ne shvatajući njen obim. Dok je moj protivnik razmišljao, odgovorio sam na pitanje iz četa i slučajno otvorio šahovski kompjuterski program. Brzo sam ga zatvorio i nastavio odgovarati na pitanje. Umjesto da obrišem taj video, ja sam ga objavio. Poslije toga su počela uobičajena pitanja: „Da li varaš?“ Izvinio sam se i preuzeo odgovornost. Bez obzira na okolnosti, ne smiješ koristiti kompjuter tokom partije. To je bila greška, ali bezazlena i nije mogla uticati na ishod.
Vladimir Borisovič je objavio taj video kao dokaz mog varanja. Uvijek namjerno izostavi kontekst, i jednog dana ću to dokazati. Speedrun partije nisu ozbiljne partije za mene (u smislu da su korisne za početnike, ali ne i za velemajstore). Apsurdno je što ovo uopšte moram objašnjavati. Sam Kramnik je neko vrijeme igrao pod nalogom Denisa Hismatulina. Kako to? Prema pravilima Chess.com-a, to je ozbiljno kršenje. Iako se ja s tim ne slažem.
Jedni smatraju Kramnika ludakom, ali postoji i "Kramnikov tabor"
Timur Ganeev — Šta mislite, kako će se ova situacija dalje razvijati? Ipak, ne djeluje da ste vi Kramnikov neprijatelj broj jedan.
Daniel Naroditsky — Nadam se da nisam. Ranije situacija nije bila ovako napeta. Sjećam se da smo igrali online meč, i u četvrtoj partiji Kramnik se isključio. Shvatio sam da mu je dosadilo što ga Naroditsky prečesto pobjeđuje. Ipak, za mene je uvijek bila i ostala velika čast igrati protiv takvog šampiona. Jedino što želim je da on shvati koliko griješi. Uradio sam sve da budem potpuno transparentan, postavio četiri kamere oko sebe, fotografišem ekran, spreman sam poslati bilo koji video iz bilo kojeg ugla sobe.
Timur Ganeev — Trenutno ste možda tema o kojoj se najviše diskutuje u šahovskom svijetu.
Daniel Naroditsky — U martu sam dao intervju u kojem sam govorio o nekom razdoru između šahovskih zajednica. Ima ljudi koji smatraju Kramnika ludakom, a postoji i "Kramnikov tabor". To su oni koji mu ili jako vjeruju ili podržavaju ono što radi. Ja sam, inače, bio dio tog tabora. Dao sam mu nekoliko savjeta kako da njegova retorika bude prihvatljivija za gledaoce koji govore engleski. Njegova prvobitna misija je bila iskorijeniti varanje na svakom nivou. Ako je to cilj, onda moraš osigurati da tvoje poruke budu prihvaćene na svim nivoima komunikacije, među svim šahovskim sudionicima. Bio sam spreman da učestvujem u toj „misiji“, ali mi se nije dopala Kramnikova reakcija.
Njegov dvosatni video [o meni] natjerao me da preispitam čitavu situaciju, čak sam počeo sumnjati u stvarnost svega. Sada je već snimio šest videa o meni. Ironija je u tome što se slažem s većinom osnovnih stavova Kramnika, ali on očigledno preuveličava moj značaj. Sudeći po njegovim izjavama, Danny Rensch (direktor Chess.com-a) je predsjednik, a ja sam potpredsjednik, zbog čega, navodno, učestvujem u svim događajima. Ali ja ni u čemu ne učestvujem! Ja sam samo komentator, nemam nikakve veze s njihovim anti-cheating sistemom. Vidim samo da oni to shvataju vrlo ozbiljno.
Takođe potpuno poričem Kramnikove sugestije da sam namjerno gubio partije protiv Hikarua Nakamure. Usput, i on je to radio, što su svi zaboravili. Čini mi se da je Vladimir Borisovič spreman "žrtvovati" neke ljude kako bi gurao ovaj proces naprijed. Spreman sam preuzeti taj teret: postaviti pet-šest kamera, prihvatiti sudije u svojoj kući na svakom online turniru. Ali on se umjesto toga ponaša kao da je ovo "Igra prijestolja", i da je jedino rješenje izazvati me na dvoboj.
Timur Ganeev — Možete li pojasniti?
Daniel Naroditsky — Njegov moto je "Nikoga ne optužujem", ali sve to izgleda pomalo čudno. Vrlo je slično manipulaciji. Navodno je protiv emocionalnog pristupa, ali ispada drugačije. Opet kažem, slažem se s nekim njegovim opštim izjavama. Na primjer, da ne razumijemo razmjere varanja u šahu. I niko se ne može braniti samo pozicijom "dobrog momka". S čim se ne slažem? S tim da sam varalica — to je najvažnije. I s tim da je Chess.com korumpirana organizacija koja služi varalicama, štiti ih i podržava njihovo postojanje.
Timur Ganeev — Šta vas je još pogodilo u izjavama 14. svjetskog šampiona?
Daniel Naroditsky — Imam osjećaj da Vladimir Borisovič još uvijek misli da sam dijete. Kramnik tvrdi da su "pokreti mojih očiju" tokom partija glavni dokaz protiv mene. To je smiješno. Na kraju, volio bih da Vladimir Borisovič direktno kaže: "Daniel, mislim da varaš." Ako stvarno tako misli. Ali ovako djeluje kao manipulacija. Da li on to sam shvata? To je vrlo neprijatno. Imao sam sličnu situaciju s Janom Nepomniachtchijem (kada je sumnjao da igram nepošteno), i na to sam mirno reagovao. Spreman sam da igram pred pet kamera i pokažem isti nivo igre.
Incident sa Ševčenkom dovodi u pitanje čitavi šah
Timur Ganeev — Kakav ste zaključak izvukli iz ove priče?
Daniel Naroditsky — Incident s Kirilom Ševčenkom postavlja pitanje o čitavom šahovskom svijetu. Jasno je da se problem varanja mora riješiti, ali način na koji se to radi može stvoriti ozbiljnu štetu. Svi ovi sukobi izazivaju nepovjerenje i tenzije, a to nije dobro za šah.
U svakom slučaju, kontekst je jedino važan. Varanje bez ikakve koristi je apsolutna glupost. Varanje tokom komercijalnih turnira je prevara, kao što se pretpostavlja da je nedavno učinio Ševčenko. Ne razumijem šta sam ja to uradio? Zašto bih koristio pomoć protiv amatera? Osjećam ljutnju s njegove strane. Imam ogromno poštovanje prema Kramniku, ali njegov odnos prema meni je iscrpljujući. On briše svu kritiku na svoj račun [u komentarima], ali ne uklanja negativne komentare o meni. Plašim se da je nemoguće promijeniti mišljenje Vladimira Borisoviča.
Sada se prati svaki moj pokret tokom streamova. Gledam gore, gledam dolje, oči mi skrenu s ekrana — gotovo! Problem Vladimira Borisoviča nije što se ne slaže sa mnom, već što ne priznaje druga mišljenja. Stavljaju me u poziciju da moram objašnjavati svoju intuiciju, što je samo po sebi besmisleno. Ovo liči na lov na vještice. Ne tražim ništa, samo želim da me ostave na miru. Nisam profesionalni igrač, čak ni profesionalni blitz igrač. Moj izvor prihoda ne zavisi od mog rejtinga. Zašto bih rizikovao svoju karijeru? Proveo sam 95 posto svog života u šahu — i sada bih sve to bacio na kocku?
Timur Ganeev — Ima li išta pozitivno u ovom skandalu?
Daniel Naroditsky — Zahvaljujem Kramniku na ovoj situaciji jer me motiviše. Sada ću, kad god budem mogao, ići na svaki offline turnir, da igram za tablom i pokažem svoj nivo.
Timur Ganeev — Pomenuli ste situaciju sa Ševčenkom. Koje je vaše mišljenje o tom incidentu?Daniel Naroditsky — Iskreno, teško je to objasniti. Nije baš najjači šahista, varao je na nekom običnom turniru na najprimitivniji način. Ako je tako odlučio podići svoj rejting, to je strašno. Takve stvari ne samo da drastično narušavaju naše međusobno povjerenje, već kompromituju čitavu zajednicu i dovode u pitanje sam šah. Vjerujem da varanje za tablom postoji, ali metode su suptilnije. Kada počneš razmišljati o tome, to vodi u depresiju. Šta ako svi vrhunski igrači varaju? Moramo napraviti međunarodnu bazu podataka u kojoj će biti zabilježeni svi slučajevi u kojima su šahisti uhvaćeni na djelu. Organizatori turnira moraju otvoriti oči i priznati sva ova kršenja. Strašno je što ne znamo puni razmjer problema.
Velemajstor i jedan od najjačih ruskih trenera priznao je da je varanje neiskorjenjivo, te je procijenio šanse Rusa da se kvalifikuju za turnir kandidata 2026. godine.
Do meča za svjetsku šahovsku titulu ostalo je nešto više od mjesec dana. Turnir će se održati od 25. novembra do 13. decembra u Singapuru. U njemu će igrati aktuelni svjetski prvak Kinez Ding Liren i Gukesh Dommaraju iz Indije. Bukmejkeri i stručnjaci Gukesha vide kao favorita. U slučaju pobjede, 18-godišnji indijski velemajstor postaće najmlađi svjetski prvak u istoriji. U čemu je tajna indijske dominacije? Koji ruski velemajstor može izazvati budućeg prvaka? Ko je kriv za varanje i kako se boriti protiv toga? Ova i druga aktuelna pitanja iz svijeta šaha razgovarali smo s državnim prvakom (2016) i trenerom ruske muške reprezentacije Aleksandrom Rjazancevom.
"Čim su računari počeli igrati jače od čovjeka, problem varanja je odmah nastao"
Nikolaj Kandišev – Kakav je vaš stav o skandaloznoj priči sa rumunskim velemajstorom Kirilom Ševčenkom na prvenstvu Španije?
Aleksandar Rjazancev – Moje mišljenje se zasniva na onome što sam pročitao u medijima. Uhvaćen je od strane organizatora turnira u Španiji na djelu. Koliko razumijem, bilo je dovoljno dokaza. Koristio je savjete s telefona. Veoma loša situacija. Na svim turnirima treba pojačati borbu protiv varanja. Vladimir Kramnik je tokom šahovske Olimpijade u Budimpešti ukazao na ovo kada je ChessBase India unijela telefone za strimovanje partije, iako su to pravila zabranjivala. Potrebno je uvesti strožiju kontrolu i više-manje jedinstvena pravila za sve. Na taj način možemo minimalizovati situacije poput one u Španiji.
Nikolaj Kandišev – Vjerujete li da je Ševčenko kriv?
Aleksandar Rjazancev – Teško je suditi sa strane, treba razgovarati s organizatorima. Učesnici turnira su se o tome izjasnili, poput Franciska Valjeha. Oni bolje znaju, jer su bili na licu mjesta. Ševčenko je napustio mjesto takmičenja. Dodijeljene su mu nule kontumacijom, što može ukazivati na to da su organizatori imali čvrste dokaze. To je za mene vrlo značajno.
Nikolaj Kandišev – Zašto se na tako visokom nivou dešava ovako očigledno kršenje pravila?
Aleksandar Rjazancev – Kao i u svakom drugom sportu, šah nije izuzetak. Ako sportisti imaju priliku da koriste neku vrstu dopinga, često se pojavljuju ljudi koji to zloupotrebljavaju. Ambicije, želja da budu bolji, pokažu viši nivo i rezultat, te pobjede na turnirima. Tu dolaze u igru čisto ljudske emocije koje vode ka takvim postupcima. Organizatori i zvaničnici šahovskih organizacija moraju raditi na tim aspektima kako bi smanjili mogućnost takvih zloupotreba. Pravila moraju biti ne samo na papiru, već i sprovedena u praksi. Ako je nešto zabranjeno, onda se mora poštovati. Ali ovdje je situacija takva da na jednom turniru organizatori obraćaju pažnju na takve stvari, a na drugom zatvaraju oči. Na primjer, šahisti prolaze kroz detektore za telefone ili druge elektronske uređaje. Viđao sam kako detektori daju signal, ali se ništa ne poduzima. Čista formalnost. Osoblje osiguranja često ne zna na šta treba reagovati. S druge strane, ne treba pretjerivati i uvoditi kontrolu kao na aerodromima. Tako detaljan pregled velikog broja učesnika može dovesti do dugih redova i kašnjenja početka turnira. Možda će trebati dolaziti nekoliko sati prije početka.
Izvor fotografije: Grand Chess Tour
Nikolaj Kandišev – Da li je moguće pobijediti varanje ovakvim mjerama?
Aleksandar Rjazancev – Pobijediti, po mom mišljenju, nije moguće. Uvijek će biti ljudi koji pokušavaju zaobići pravila, iskoristiti savjete računara da bi pokazali viši nivo igre ili osvojili turnir. Treba uložiti napore da se barem minimalizuju takvi slučajevi. Potrebno je da ljudi shvate rizike s kojima se suočavaju: suspenzija karijere, doživotna zabrana, kazne... Mislim da bi takve mjere mogle da ih zaustave.
Nikolaj Kandišev – Da li je varanje najveći problem savremenog šaha?
Aleksandar Rjazancev – Čim su računari počeli da igraju bolje od čovjeka, ovaj problem je odmah nastao. Jakom šahisti često je dovoljno nekoliko savjeta da bi riješio ishod partije u svoju korist. Postoji određena "fobija" među igračima da bi neki protivnik mogao koristiti pomoć. Čak i ako takvih situacija nije bilo, sama pomisao često ometa igru na visokom nivou. Problem postoji, a tu su i sponzori kojima neće biti prijatno da finansiraju turnire sa reputacionim rizicima. Odgovornost bi trebala biti i na igračima koji optužuju druge šahiste za varanje, jer je to veliki udarac i na reputaciju i na psihološko stanje. Potrebno je naći zlatnu sredinu, napraviti duboku analizu i donijeti odgovarajuće regulative.
Nikolaj Kandišev – Tokom nedavnog turnira Global Chess League u Londonu, Magnus Carlsen je takođe podigao pitanje nekompetentnosti sudija na šahovskim turnirima...
Aleksandar Rjazancev – Taj problem zaista postoji, i to u svim zemljama. Sudije često donose pogrešne odluke ili ne znaju kako da postupe u određenoj situaciji. Često su to neprofesionalni šahisti. Na primjer, tokom blica igrač može pogrešno postaviti figuru. Da, njegov protivnik može da zaustavi sat i pozove sudiju. Ali, po mom mišljenju, sudija bi trebao sam pratiti i reagovati na takve situacije. Intervencija treba da bude u skladu s pravilima. Bilo je situacija kada su partije prekidane, igrači premještani, iako nije bilo kršenja. Kvalifikacija sudija treba biti podignuta na viši nivo.
Nikolaj Kandišev – Koje su šanse ruskih velemajstora da se kvalifikuju za Turnir kandidata 2026. godine?
Aleksandar Rjazancev – Objektivne šanse za učešće ruskih velemajstora u Turniru kandidata 2026. godine nisu baš velike.
Nikolaj Kandišev – Da li se može govoriti o poboljšanju organizacije šahovskih turnira u posljednjih nekoliko godina?
Aleksandar Rjazancev – Sve zavisi od pojedinačnog turnira. Tokom pandemije i nakon nje interes za šah je nesumnjivo porastao. Ljudi su bili u karantinu i učestvovali su na online turnirima. Pored toga, serije i filmovi o šahu su takođe podstakli interes. Publika se značajno povećala posljednjih godina, kao i prosječan nivo igrača, uključujući amaterske šahiste koji su postali profesionalci. Organizatori turnira trebaju to uzeti u obzir. Takođe je aktuelno pitanje rejtinga, jer igranje protiv slabijih protivnika postaje sve teže. U slučaju remija, gubi se previše poena. Dolazi do velike deflacije. Trenutni sistem rejtinga treba mijenjati.
Nikolaj Kandišev – Razmatra se uvođenje rejting sistema sličnog onom u tenisu.
Aleksandar Rjazancev – Moguće je da bi sistem postao dinamičniji. S druge strane, trebalo bi razmotriti smanjenje broja poena koje sportista gubi u slučaju remija. Šah je po prirodi remi igra. Kada je u pitanju pobjeda ili poraz, ostaviti sve kako jeste, ali u slučaju remija smanjiti gubitak poena za jačeg igrača. To bi stimulisalo slabije rejtingovane igrače da igraju na pobjedu.
Nikolaj Kandišev – Da li se u Rusiji takođe primjećuje porast interesovanja za šah?
Aleksandar Rjazancev – Da, bez sumnje. U Rusiji je registrovano oko 500 hiljada šahista sa zvaničnim rejtingom. To je prilično velika publika. Kroz kurseve, strimove i dostupnost informacija, interes za šah je značajno porastao. Pojavljuje se veliki broj dječijih škola i sekcija. Mnogi koji se bave šahom ostaju u tom sportu.
Nikolaj Kandišev – Da li je moguć takav bum u Rusiji kao u Indiji?
Aleksandar Rjazancev – Indija ima mnogo više resursa: 1,5 milijardi stanovnika, samo zbog toga imaju bolju selekciju. Šah je tamo jedan od najpopularnijih sportova, milioni djece i odraslih počinju da se bave šahom. Teško je parirati tome. Ipak, generalno gledano, može se očekivati porast prosječnog nivoa igre u Rusiji. Pojaviće se još više djece koja se profesionalno bave šahom, a kroz ispravnu i strukturiranu radnu metodologiju možemo im pomoći da postignu svjetski nivo.
Nikolaj Kandišev – Koje su šanse da vidimo Ruse na Turniru kandidata 2026. godine? I ko bi to mogao biti?
Aleksandar Rjazancev – Nažalost, objektivne šanse nisu toliko velike. Ako pogledate svjetski rejting, u top 20 je samo Jan Nepomniachtchi (deveto mjesto. – Prim. „Sovsporta“). Iza njega je Vladislav Artemjev (29. mjesto. – Prim. „Sovsporta“). Problem nije samo u rejtingu, već i u ciklusu. Na Turnir kandidata se može kvalifikovati putem Svjetskog kupa ili Velikog švajcarskog turnira – to su najizgledniji scenariji. Kroz open turnire šanse su manje, jer naši igrači često nemaju pozive, a javljaju se i problemi s vizama. To nije potpuno konkurentna sredina. A za rejting je važno učestvovati na velikom broju takvih turnira i skupljati bodove. Zato se treba osloniti na Svjetski kup. Šanse postoje. Ako krene igra, naši jaki velemajstori mogu ostvariti visok rezultat i kvalifikovati se za Turnir kandidata. To su Vladislav Artemjev, Daniil Dubov, Andrej Esipenko i, naravno, Jan Nepomniachtchi. Ostalima će biti teže. Imamo talentovanu i perspektivnu omladinu, ali u ovom ciklusu ne treba na njih računati. Još moraju unaprediti svoje šahovsko umijeće.
Nikolaj Kandišev – Na prošloj Generalnoj skupštini FIDE zadržana je suspenzija ruske reprezentacije sa međunarodnih turnira, dozvoljavajući samo djeci i osobama s invaliditetom da učestvuju. Da li to ometa razvoj šaha u Rusiji?
Aleksandar Rjazancev – Šah bi trebao biti izvan politike, kao i sav sport. Ograničenja su pogrešna. To donekle utiče na razvoj šaha u Rusiji. Pitanje motivacije, komunikacija timova, razmjena iskustava… Lakše je razvijati se kada učestvuješ na timskim turnirima na međunarodnom nivou i kada imaš priliku da se takmičiš s drugim šahistima. Nadam se da će FIDE ukinuti sankcije i da ćemo moći učestvovati na narednoj Olimpijadi.
Nikolaj Kandišev – Na koje rezultate bi mogla pretendovati ruska reprezentacija u trenutnom stanju i uz postojeću konkurenciju?
Aleksandar Rjazancev – Konkurencija je veća nego ikad. SAD, Indija, Kina, Uzbekistan i mnoge druge jake zemlje su tu negdje. Ruska reprezentacija može pretendovati na najviša mjesta. Da, Indija ima fenomenalnu trojku igrača – Gukeša, Erigaija, Praggnanandhu, a četvrta i peta tabla su takođe veoma jake. Teško je konkurisati s njima, ali ništa nije nemoguće. Ako odigramo dobar turnir, možemo osvojiti Olimpijadu, i u muškoj i u ženskoj konkurenciji.
Nikolaj Kandišev – Uspjeh reprezentacije Uzbekistana, koja je već drugu Olimpijadu zaredom među tri najbolje ekipe, objašnjava se isključivo ulogom Nodirbeka Abdusatorova?
Aleksandar Rjazancev – Uloga lidera je važna. On često daje motivaciju, tempo, ali uspjeh u timskom turniru zavisi od svih igrača. Zajedništvo, želja za pobjedom, zajednička energija tima Uzbekistana je vidljiva i to ih pokreće na ovakvim velikim događajima. Pobjeda nije rezultat jednog čovjeka. Ako jedan igrač nije u formi, gotovo je nemoguće osvojiti Olimpijadu.
Nikolaj Kandišev – Kao u slučaju Dinga Lirena u kineskom timu…
Aleksandar Rjazancev – On nije pokazao igru na nivou od prije četiri godine. Nastupao je ispod svog standarda. Zbog toga u ključnim mečevima, poput onog protiv Indije, nije ni izašao na tablu, a Gukeš je pobijedio Wei-ja Yija na prvoj tabli. Zbog Dingove loše forme i nesposobnosti da se nosi s pritiskom, kineska ekipa nije mogla da bude ravnopravan konkurent Indiji i Uzbekistanu.
Nikolaj Kandišev – Ostalo je manje od mjesec dana do borbe za šahovsku krunu. Možemo li reći, s obzirom na trenutnu formu dva šahista, da Ding nema šanse protiv ovakvog Gukeša?
Aleksandar Rjazancev – Gukeš će sigurno pobijediti u tom meču. Ne vidim kako bi Ding mogao da trijumfuje. Obojica će biti dobro pripremljeni, ali sve će se odlučiti za tablom, u korišćenju šansi i probijanju otpora protivnika. U posljednjim partijama koje sam vidio, šampion je imao konstantne probleme. Gubio je stečenu prednost i pravio mnogo strateških i taktičkih grešaka. Po mom mišljenju, Ding nema šanse. Gukeš bi čak mogao ostvariti pobjedu prije kraja meča. Istina je da nema iskustvo igranja mečeva za šahovsku krunu, ali mislim da će se brzo prilagoditi i da taj faktor neće biti presudan. Vidjećemo nivo igre koji Gukeš trenutno prikazuje, a razlika između njih dvojice je sada prevelika.
Nikolaj Kandišev – Postoji li razočarenje zbog toga što ćemo gledati nekonkurentan meč za šahovsku krunu?
Aleksandar Rjazancev – Ne. Niko ovdje nije kriv. Ding je zvanično i zasluženo pobijedio u meču za krunu. Gukeš se legalno kvalifikovao. U istoriji su se već dešavale situacije kada je jedan igrač bio na vrhuncu i osvojio titulu, a kasnije nije mogao da pruži dostojan otpor i izgubio je.
Nikolaj Kandišev – Da li možemo očekivati nešto posebno u teorijskom smislu od predstojećeg meča?
Aleksandar Rjazancev – Zanimljivo je vidjeti sam koncept. Kojim putem će krenuti šahisti? Da li ići po glavnim varijantama ili će pokušati da nametnu sopstvenu igru od prvih poteza? Od Gukeša možemo očekivati pokušaje ulaska u rjeđe igrane pozicije. Posebno s crnim figurama, ili da bijelim igra komplikovane i nejasne pozicije. Možda će se fokusirati na središnjicu, na praktični aspekt. Za Dinga je važno da ne izgubi u otvaranju i da pokuša da bijelim figurama dobije jednu-dvije partije kako bi stekao samopouzdanje. Ne mogu se sjetiti kada je posljednji put pobijedio jakog šahistu u klasičnoj partiji. Taj faktor će ga jako pritiskati.
Nikolaj Kandišev – Ako pobijedi, Gukeš Dommaraju će postati najmlađi svjetski šampion u istoriji, čime će nadmašiti rekord Garija Kasparova. Neki šahovski stručnjaci smatraju da je ovako rano dostignuće mlade zvijezde potpuno opravdano.
Aleksandar Rjazancev – Ako pobijedi i postane najmlađi šampion svijeta u istoriji, to će biti potpuno zasluženo. Ne vidim ništa sporno u tome. Šah je sada znatno podmlađen. Ako je prije 30 godina 22-24 godine bilo smatrano jako mladim za svjetskog šampiona, danas se velemajstorima postaje sa 12-13 godina, što je sada normalno. Uz veliki talenat, rad i sportske rezultate, sasvim je moguće postati svjetski prvak za pet godina.
Nikolaj Kandišev – Prema komentarima, čini se da Karlsena previše ne zanima šahovska kruna…
Aleksandar Rjazancev – Održani Turnir kandidata potvrdio je smjenu generacija u šahu. Jesu li "boomeri" poput Fabiana Karuane, Jana Nepomniachtchija i Hikaru Nakamure konačno ustupili mjesto indijskim čudima, Alirezi Firouzji, Nodirbeku Abdusatorovu?
Aleksandar Rjazancev – Smjena generacija je prirodan proces u šahu. Već smo to vidjeli 90-ih godina. Igrači stare garde ustupili su svoje pozicije novoj eliti. U narednim godinama vidjećemo formiranje još nekoliko jakih velemajstora koji će se boriti za najviša mjesta. Istina, s godinama dolazi do gubitka motivacije i teže je uskladiti optimalan raspored. Ipak, ne bih otpisao nekoga poput Karuane. Iskustvo pokazuje, na primjer, slučaj Borisa Gelfanda, koji je dostigao vrhunac i borio se za titulu svjetskog šampiona sa 44 godine. Tako nešto je sasvim moguće. Turnir kandidata je poseban. Uz dobru pripremu, optimalnu psihološku i fizičku formu, Karuana, ili bilo ko od "otpisanih" velemajstora, može pobijediti. Neće tako lako prepustiti svoje mjesto. Mlađi šahisti će morati još mnogo toga da dokažu.
Nikolaj Kandišev – Vjerujete li u povratak Magnusa u borbu za šahovsku krunu?
Aleksandar Rjazancev – U trenutnom formatu ne vjerujem da će se vratiti na Turnir kandidata, čak i ako Gukeš osvoji krunu. Ali, ako se promijene pravila, to bi moglo postati moguće.
Nikolaj Kandišev – U tom slučaju, bio bi apsolutni favorit?
Aleksandar Rjazancev – Danas Magnus Karlsen prikazuje najjaču i najstabilniju igru među svim šahistima. Naravno, s godinama će mu biti teže da se nosi s mlađom generacijom, jer su na njihovoj strani energija i izjednačeni skorovi u međusobnim duelima. Pitanje motivacije je takođe vrlo važno. Sudeći po njegovim komentarima, čini se da ga to više ne zanima previše.
Nikolaj Kandišev – Da li je Magnus Karlsen najjači šahista u istoriji?
Aleksandar Rjazancev – To je uvijek subjektivno pitanje. Gotovo svaki svjetski šampion u trenutku osvajanja titule bio je najjači. Ali s obzirom na dužinu karijere, dominaciju i broj pobjeda na turnirima, on je, ako ne najjači, onda sigurno u top-3. Možda čak i najjači.
Nikolaj Kandišev – Koga biste još uključili u top-3?
Aleksandar Rjazancev– Teško je reći. Ne bih želio navoditi imena da ne bih uvrijedio neke šahiste. Mnogi svjetski šampioni dali su ogroman doprinos šahu i svaki od njih je bio velik.
Nikolaj Kandišev – Vidite li nekoga kao Karlsenovog nasljednika u ovoj dominantnoj ulozi?
Aleksandar Rjazancev – Trenutno je teško nekoga imenovati. Mnogo je jakih šahista, mnogi se tek pojavljuju i svi se međusobno bore. Dominacija zasad nije vidljiva. Možda će se u narednih par godina neko nametnuti u toj ulozi. Gukeš, na primjer, ako osvoji krunu i uspije zadržati lidersku poziciju i stabilnost u igri. Pragnananda, Abdusatorov, Erigaisi još uvijek nisu dostigli vrhunac svojih mogućnosti, a njihov maksimum nije jasan. Vrlo zanimljivo vrijeme, uz veliku sportsku konkurenciju.
Prvak Rusije u rapid šahu odgovorio na pitanja Eldara Muhametova
Eldar Muhametov– Nikita, čestitam na pobjedi! Da li ste imali neku posebnu strategiju za ovaj turnir?
Nikita Afanasjev: Hvala. Nije bilo neke posebne strategije. Želio sam da pokažem dobru igru i podignem rejting. Nakon starta 7 od 7, pomislio sam da ako ne izgubim, biću prvi. Na kraju se sve posložilo.
Eldar Muhametov– Može li se reći da je taj dan sreća bila na vašoj strani?
Nikita Afanasjev– Tokom partija nisam nigdje bio u izgubljenoj poziciji, što je rijetkost. Možda je ovo zaista bio moj turnir.
Velemajstor Nikita Afanasjev
Eldar Muhametov– Da li je ovo vaša prva pobjeda na prvenstvima Rusije?
Nikita Afanasjev– Da. Ranije sam osvojio samo prvenstvo Rusije za mlade do 15 godina.
Eldar Muhametov– Drugo mjesto na prvenstvu u blicu je odličan rezultat. Da li je postojala mogućnost da ostvarite i duplo zlato?
Nikita Afanasjev– Nakon drugog kola dobio sam sedam partija zaredom i moralno sam bio na vrhuncu. Ali u desetom kolu sam igrao s Davidom Paravjanom, koji je bio dobro pripremljen u otvaranju i postigao svoju igru. Dobro sam se branio i u završnici bio blizu remija, ali on je ipak bio jači. Nakon toga sam shvatio da vjerovatno neću osvojiti prvo mjesto, ali da s dobrim koeficijentom mogu ući u prva tri. To samopouzdanje mi je pomoglo da dobijem odličnu partiju u posljednjem kolu.
Eldar Muhametov– Igrate mnogo: Crnomorska serija, faze Kupa i Grand-Prix Rusije. Da li vam ta uigranost pomaže u jačim turnirima, kao što je ovaj?
Nikita Afanasjev– Ne uvijek. Na Crnomorskoj seriji sam odigrao četiri klasična turnira u dva mjeseca, a nakon toga učestvovao na prilično jakom turniru od Ivija u Moskvi sa prosječnim rejtingom od 2300. Bilo je prilično teško. Izgubio sam dvije partije, a u skoro svakoj drugoj partiji sam bio u sumnjivim pozicijama.
Eldar Muhametov– Vjerovatno takva uigranost graniči s umorom?
Nikita Afanasjev– Apsolutno tačno.
Eldar Muhametov– Na kojim turnirima planirate da učestvujete u bliskoj budućnosti?
Nikita Afanasjev– Nakon ekipnog prvenstva Rusije u rapidu i blicu planiram da igram na Memorijalu Čigorina i, možda, na fazi Kupa Rusije u Hanti-Mansijsku.
Eldar Muhametov– Da li dobijate lična pozivna pisma za velike turnire?
Nikita Afanasjev– Za sada samo u Rusiji, i to ne često. Uglavnom sam odlučujem o takvim pitanjima.
Eldar Muhametov– Nadam se da će se, nakon ovog uspjeha, situacija promijeniti na bolje. Hvala vam na odgovorima.
Bivši predsjednik FŠR-a reagovao je na skandal u kojem je učestvovao šahista Ševčenko.
Piše: Timur Ganeev, zamjenik šefa sportske rubrike “Sport- Express-a”
Ilya Levitov Foto: Fred Lukas
Otvoren razgovor sa bivšim šefom FŠR-a i šahovskim mecénom.
U šahu je otkriven varalica – 22-godišnji Kiril Ševčenko, koji je vjerovatno koristio pomoć telefona tokom ekipnog prvenstva Španije. Ovo nije prvi slučaj posljednjih godina, ali priča iz Melilje je posebna jer se radi o igraču koji je bio blizu elite i dobijao pozive na superturnire. O ovom skandalu razgovarali smo sa bivšim izvršnim direktorom Šahovske federacije Rusije, tvorcem Levitov Chess-a, Iljom Levitovim.
Varanje je postalo jedina tema razgovora u šahu
— Vaša reakcija na događaje vezane za Kirila Ševčenka?
Ilja Levitov— Iskreno, s jedne strane, zaista mi je žao momka. Ima samo 22 godine, talentovan, originalan šahista. Čitava karijera je pred njim, a onda se dogodi ovako nešto. Sada je tema varanja pod ogromnom pažnjom, toliko toga se obrušava na mlade šahiste koji se još formiraju... Znam da su ranije velemajstori sakrivali papir s otvaranjem u džep sakoa, kao šalabahter u školi. Ako bi ti se takva varijanta pojavila u partiji, brzo bi otišao u toalet i provjerio je. To bi ti dalo prednost. A sada zamislite koliko prostora ima za varanje. U duelu ravnopravnih protivnika, ako samo jednom pogledaš pravi potez (igrači osjećaju ključni trenutak partije), umjesto da računaš varijante 40 minuta, ti simuliraš razmišljanje 15 minuta i odigraš najjači potez, s jasnom idejom o daljem planu. To daje ogromnu prednost. To je kao kada bi protivnicima Đokovića ili Alkaraza bilo dozvoljeno da igraju na čitavom terenu, kao u dublu, dok bi Srbin i Španac igrali po standardnim pravilima.
S druge strane, ne želeći da se bavim lično Ševčenkom (ne poznajem ga, ne mogu ništa reći), na neki način sam zadovoljan ovim događajem. Možda će to označiti početak novog perioda u svjetskom šahu i promjene odnosa prema varanju.
— Imate li osjećaj da FIDE neće preduzeti stroge mjere, s obzirom na državljanstvo šahiste i čitavu geopolitičku situaciju? Ili očekujete ozbiljnu istragu?
Ilja Levitov— Naravno da nas očekuje ozbiljna istraga. Kako drugačije? Izgleda da je uhvaćen na djelu. Međutim, važno je razumjeti da čitamo samo izvještaje iz medija s opisom situacije. Zvaničnih izjava još nema ni od Ševčenka, ni od organizatora turnira, ni od španskih vlasti. Na osnovu onoga što znamo, to je bio Ševčenkov telefon i koristio ga je za varanje tokom službenog turnira. To je razlog za hitnu intervenciju i donošenje odluka.
Ovo je test za FIDE, lakmus papir. Razlog da se zapitamo šta se dešava u šahu. A dešava se katastrofa.
— Zbunjuje me činjenica da, sudeći po izvještajima medija, tokom partija sa Bassemom Aminom i Franciskom Vallejom, Ševčenko je više puta odlazio u toalet. Znači li to da su mu stalno trebale uputstva, što zvuči čudno?
Ilja Levitov — Teško mi je reći. Prvo, nisam šahista. Drugo, ne varam. Pretpostavljam da, kad moraš dobiti partiju iz nekog razloga – bilo finansijskog ili sportskog, a nemaš dovoljno snage za to, igrač počinje da pribjegava nepoštenim metodama. Takođe, iz iskustava iza kulisa mogu reći da šahisti odmah primijete kada neko koristi varanje. To je nemoguće sakriti. Svi otprilike znaju nivo jedan drugoga, a sve partije se mogu pregledati u bazi. Dakle, ako tvoj protivnik odjednom počne igrati za 200 rejting poena bolje, odmah se pojavljuju sumnje. Naravno, osim ako nije u pitanju neko kao Boris Gelfand, čovjek s besprijekornom reputacijom, o kojem bi se moglo tako nešto pomisliti samo u ludilu.
Zbog toga svi sumnjaju jedni u druge. A situacija se zahuktava u okruženju gdje, u suštini, nema nikakve kontrole. U današnje vrijeme, telefon skriven iza vodokotlića je kao igra za djecu.
— Može li biti da je on mislio da je ovo neki manje važan turnir, gdje uopšte neće biti kontrole?
Ilja Levitov — Izgleda da kontrola nije ni postojala. Opet, prema medijima, telefon iza vodokotlića našla je pažljiva čistačica. Tužno, ali s druge strane, nešto se mora poduzeti. Živimo u svijetu gdje je varanje postalo jedina tema razgovora u šahu.
Kiril Ševčenko Foto: Global Look Press
Kramnikove izjave treba uzimati s velikom pažnjom
— Da li će ovaj slučaj povećati paranoju među šahistima?
Ilja Levitov — Teško mi je govoriti o mladima. Više sam u kontaktu s igračima starije generacije, za koje je ovako nešto bilo nezamislivo. Sada su vrijednosti malo drugačije. Nemojte misliti da ovo govorim kao neki starac. Jednostavno mi se čini da mladi razmišljaju drugačije. U stilu: "on gleda uputstva, i ja gledam" – da, svi mi gledamo, to je normalno. I to je zastrašujuće. Zato ponavljam, uloga FIDE ovdje mora biti presudna. Oni moraju poduzeti odlučne korake, a ovaj slučaj bi trebao postati prekretnica.
— Simbolično je da je manje od sedmicu dana prije ovoga, Vladimir Kramnik napisao da mu igra Ševčenka u pobjedničkom "Titularnom utorku" djeluje sumnjivo. Sada je Ševčenko upao u lošu situaciju. Mislite li da će Chess.com nakon ovoga biti pažljiviji prema informacijama od strane 14. svjetskog prvaka? Kakvo je vaše mišljenje, na osnovu razgovora sa Dennyjem Renschom (na kanalu Levitov Chess je izašao veliki intervju s njim – prim. „SE“), o njegovom odnosu prema Kramnikovim istragama?
Ilja Levitov — Mislim da predstavnici Chess.com ozbiljno shvataju rad Vladimira Borisoviča. To se vidi po emocijama Dennyja i vremenu koje je posvetio ovoj temi. Nisam htio toliko detaljno ulaziti u to, ali Rensch se nije mogao zaustaviti. Problem je što ljudi često ne gledaju na suštinu informacija, već na način na koji su prezentirane. A tu Vladimir Borisovič ima očigledne probleme. No, mislim da bi trebali slijediti savjete nobelovca Samuela Becketta, koji je rekao da nije bitno ko govori. Bilo da je to Kramnik, Rensch, ili Ivan Ivanič, treba gledati na suštinu. A suština je da se zaraza proširila po čitavom organizmu, i možda je već kasno za bilo šta. Ali, zbog savjesti, nešto treba poduzeti.
A najvažnije i ključno, što sada mnogi shvataju, jeste da postoji autoritativna osoba koja se ozbiljno bavi ovim pitanjem. I u posljednje vrijeme Kramnik je značajno napredovao. Zato treba s velikom pažnjom pratiti ono što on govori.
Vladimir Kramnik Foto: Fedor Uspenski, "SE
Turniri uživo trebaju se održavati bez publike
— U decembru je Hans Niemann osvojio 8 od 9 poena u Zagrebu, pokazavši nivo igre od 2946 rejting poena. Tada su se mnogi učesnici žalili da u Hrvatskoj nije bilo nikakvih mjera zaštite od varanja. Sada timski šampionat Španije prolazi bez ikakvih mjerra protiv varanja. Znači li to da FIDE nema jedinstven pravilnik o sigurnosti na takmičenjima ili, drugim riječima, da ih jednostavno nije briga?
Ilja Levitov — Nadam se da im nije svejedno. Nije moguće obuhvatiti sva pitanja. Očigledno, nisu se još posvetili tome ili ne vide načine rješavanja ovog problema. Ali bih želio reći nekoliko riječi o toj temi. Ne u vidu kritike, već možda da dam preporuke.
— Izvolite.
Ilja Levitov — U pogledu sigurnosti igre uživo potrebne su vrlo stroge mjere. Prije svega, moramo preći na igru bez publike. Na turnirima svih nivoa. Koji je užitak gledati uživo šahiste kako igraju? To objektivno nije zanimljivo. Jasno je da će neko reći da je to strašno, ali nije ništa strašno, jer ćemo barem zaštititi igrače od signala u vidu treptanja, lupkanja po stolici, ili izlaska iz sale.
Prenosi uživo moraju imati značajno kašnjenje, minimalno 15-30 minuta. Svuda treba postaviti detektore metala i pregledavati toalete prije početka kola. U tome nema ništa loše. Koliko u drugim sportovima postoji antidoping mjera? A kod nas se ponašaju kao da se ništa ne događa. Igra se turnir koji se računa za FIDE ciklus, dakle može uticati na kvalifikacije za turnir kandidata, a nema nikakvih sigurnosnih mjera. Varaj koliko hoćeš. Dobro, telefon iza vodokotlića. A šta ako igrač stavi mikro slušalicu u uvo i supruga mu sugeriše poteze? Gdje su garancije da se to već ne događa? Tema je očigledno zanemarena, i mjere moraju biti vrlo stroge.
— Matvej Galjčenko, s kojim ste imali konflikt, ove sedmice je osvojio prvenstvo Rusije u blicu. Šta kažete?
Ilja Levitov — Čudo, ruska šahovska zajednica je uzbuđena! (Smijeh.) Prema nivou njegove igre ništa nije nagovještavalo takav rezultat, ali nemam razloga da sumnjam da je to bila poštena pobjeda. Dakle, čovjek je dokazao za tablom da zna da igra šah. Ostaje samo da mu čestitam. Što se ostalog tiče, neka to ostane na njegovoj savjesti.
— U intervjuu za "SE" Matvej je rekao: "Predložio sam Levitovu da igram 'Titularne utorke' iz njegovog prostora, da me provjeri na sve moguće zabranjene uređaje i da bude pored mene tokom streamova, ali on je odbio."
Ilja Levitov — Da, to se dogodilo, ali ja nisam policajac. Zašto bih sjedio pored Matveja Galjčenka i pratio kako igra? Naći ću nešto pametnije da radim u utorak naveče. Meni je to bio čudan predlog. Htio sam mu organizovati meč s Aleksandrom Griščukom uživo. To nije bila nikakva provjera, jer ne radim u komitetu protiv varanja. Čak i ako koristi nepoštene metode igre, to ne utiče na moj život. Jednostavno je čudno što u 'Titularnim utorcima' postiže isti broj poena kao Hikaru Nakamura, a uživo često gubi od šahista s rejtingom 1900 i nižim. To su sve moje sumnje u vezi s ovim šahistom.
Ilya Levitov Foto: Vladimir Barski
Treba igrati samo po nokaut-sistemu
— Posjetili ste Svjetsku šahovsku olimpijadu 2024. godine i podijelili svoja zapažanja: „U prekrasnom gradu Budimpešti nema ni jedne reklame, nigdje ni jedne riječi o Olimpijadi. Dođete u stari Expo centar ili nešto slično; unutra zapuštena sala sa zgužvanim zastavama učesnica. Nikakve simbolike, sve izgleda siromašno i neugledno. Sjednete na tribinu i izdaleka vidite šahiste. I to je sve! Nema ekrana, a partije možete pratiti samo na telefonu. Čini se da Mađarima ta Olimpijada uopšte nije bila potrebna.“ Da li vam se čini da šah više zanima samo nekoliko zemalja?
Ilja Levitov — Teško je reći, ali Olimpijada je zaista izazvala osjećaj mrtvila. Istovremeno, u glavnom gradu Mađarske održavao se Judit Polgar festival. Čitav sprat Nacionalne galerije — glavnog muzeja zemlje — bio je posvećen tom događaju. Puno djece, lokalnih poznatih ličnosti, lijepo uređeno. Judit je imala simultanku, američki režiser je snimao dokumentarac o njoj. A kad se nakon toga vratite na Olimpijadu, ostajete bez riječi.
Jasno je da je za šahiste to prestižan turnir. Svi se trude, ali organizacija je na vrlo niskom nivou. Čini se da FIDE organizuje turnire samo zato što to moraju da rade, kao što je Porthos govorio: „Borim se jer se borim.“ Kakva je svrha tih turnira? Koji je njihov koncept?
Čini mi se da smo, kao i u slučaju mjera protiv varanja, zaostali za stvarnošću. A na tom polju Indija je ispred svih.
Kod njih je stasala izuzetno jaka generacija velemajstora! I koliko samo sponzora imaju! Čitava nacija se složila da podrži odluku partije i vlade. Nedavno je u Londonu završena druga sezona Global Chess League, koju sponzorišu indijske kompanije. Sjajan turnir, uz učešće svih najjačih igrača. Prijatna slika prenosa, igrači nose timske dresove, bore se jedni protiv drugih. Da, figure lete brzo po tabli, ali možda bi malo dodatnog vremena riješilo taj problem?
Pored toga, nagradni fond je iznosio milion dolara, od čega je pobjednički tim dobio 500 hiljada. Gdje to u šahu možete vidjeti? U posljednjem meču za svjetsku titulu nagrada je bila 2 miliona. A ovdje, lagani turnir, gdje su šahisti poslije partija igrali poker.
Pogledao sam to i pomislio: možda ne trebamo biti tako ozbiljni? Možda trebamo pristupati svemu malo opuštenije? Kažem to jer ljudi više ne žele organizovati dosadne klasične turnire. Žele nešto živo, sjajno, zanimljivo, eliminacionu igru, timske turnire. I ne samo da ih razumijem, već ih potpuno podržavam.
— Jan Nepomniachtchi je u nedavnom intervjuu rekao da bi volio da nokaut sistem postane standard za velike turnire, možda čak i za sva takmičenja. Da li se slažete?
Ilja Levitov — Naravno. Uopšte ne razumijem kako još uvijek igramo kružne turnire. To je neka vrsta noćne more! Mnogi to ne shvataju, ali šahisti često „uvlače“ neiskusne organizatore i zvaničnike, objašnjavajući da je u šahu visok elemenat slučajnosti. „Izgubiš pješaka i ispadneš.“ U tenisu napraviš jednu grešku i izgubiš poen. Maksimum — gem. A ovdje izgubiš partiju zbog male greške i ideš kući. To ne može tako. Hajde da igramo dvije nedjelje jedni protiv drugih da vidimo ko je jači. Ova tradicija kružnih turnira počela je 1970-ih: igrati ove duge, dosadne turnire. A u međuvremenu, svi pojedinačni sportovi — tenis, snooker — igraju se na eliminaciju. Ti i ja, ko je jači. A kružni turnir? To su beskrajni dogovoreni remiji, a mnogi ni ne znaju da su dogovoreni... Naravno, trebamo igrati na eliminaciju. Nema nikakve sumnje u to.
Ding Liren Foto: Global Look Press
Nemojmo prerano otpisati Dinga
— Šta mislite o Svjetskom prvenstvu u New Yorku, koje završava 31. decembra? Osim toga, mnogi vrhunski igrači neće doći zbog problema s dobijanjem američke vize.
Ilja Levitov — Imam podijeljene osjećaje. Da, neki igrači neće moći doći u New York. Svijet danas nije jednostavan kao ranije, kada ste mogli dobiti vizu za SAD za tri dana. Jasno je da većina ruskih igrača neće moći putovati na Svjetsko prvenstvo. To je minus, žao mi je tih momaka. Ali to nije razlog da se ne organizuje takav turnir u glavnom gradu svijeta. Što se tiče 31. decembra, nisam siguran kako da formulišem svoje pitanje. Zašto to raditi tada? Ko će to gledati?
— Hoće li Levitov Chess to prenositi?
Ilja Levitov — Ne, naravno! Mi ćemo proslaviti Novu godinu kao svi normalni ljudi. Ovo je apsurd. Još uvijek ne mogu vjerovati da je to stvarno. Možda će igrati sa čašama u rukama? Kako se to zove? "Pijani šah", gdje pojedeš figuru i popiješ piće? (Smije se.)
— Šta mislite o promjeni formata brzopoteznog turnira, gdje će prvog dana učesnici odigrati 13 kola po švajcarskom sistemu (žene 11), a zatim će se osam najboljih boriti u nokaut fazi za titulu?
Ilja Levitov — Apsolutno ne razumijem! Bio je dobar format, šahisti su ga voljeli, a mi smo to s uživanjem prenosili. Promijenili su ga, vjerovatno da Magnus Carlsen ne osigura prvo mjesto tri kola prije kraja, da se sve riješi u posljednjim trenucima. A šta ako Carlsen ne učestvuje 2026. godine? Hoćemo li opet mijenjati formulu? Toliko je promjena da se svi umaraju. Svaki novi ciklus izbora za meč za titulu dolazi s novim pravilima. U nekim pitanjima, poput borbe protiv varanja, FIDE ima konzervativne stavove. Ali kad su u pitanju promjene pravila i formata, tu su revolucionarni. Ja bih te pristupe zamijenio.
— Još ove godine u Singapuru će se održati meč za titulu svjetskog šampiona. Da li postoji interes za njega?
Ilja Levitov — Jasno je da, zbog odsustva ruskog igrača, u našoj zemlji taj meč gotovo nikome nije zanimljiv. Ali je zato vrlo zanimljiv u Indiji. U Kini, koliko sam shvatio, šah nije toliko popularan, iako oba aktuelna šampiona predstavljaju Kinu. Tamo šah nije doživio pravi bum.
— Da li ćemo uskoro vidjeti najmlađeg svjetskog šampiona u istoriji?
Ilja Levitov — Nemojmo otpisivati Dinga prerano. Ako je odlučio da igra, boriće se. Gukesh nije super stabilan igrač. Ako bude igrao kao na Olimpijadi 2024, Ding nema šanse. Ali ako pokaže formu iz druge polovine 2023., Ding može pružiti ozbiljan otpor. Da, Gukesh je favorit, ali mislim da šanse nisu 90 prema 10. Osim toga, prvi put igra u meču za titulu i mogao bi biti nervozan.
Valentina Gunina je komentarisala pobjedu na turniru Global Chess League 2024.
Novinar: Šta možete reći o Global Chess League 2024? Čuo sam mišljenja da je turnir prilično dugotrajan. Jedna partija u rapidu dnevno, ali na nju se potroši gotovo cijeli dan.
Valentina Gunina: Da, maksimalno su bila dva kola dnevno. U profesionalnom šahu nismo navikli da igramo tako. S druge strane, jasno je da je ovo više show. Glavni naglasak stavlja se na streaming, pa je format neobičan i zanimljiv prije svega gledaocima. Igrali smo 20 minuta bez dodataka, pa je stalno bilo igranje na "pad zastavice" (termin koji označava da jedan šahista pokušava pobijediti tako što protivniku ponestane vremena. – Prim. "SЕ"). Ja to zovem "prljavi šah". Da su dodali barem jednu sekundu po potezu, bilo bi ugodnije. Što se tiče čekanja, stvarno se moglo provesti sat vremena u prostoriji za odmor bez ikakvih aktivnosti, i to je bilo iscrpljujuće. Međutim, bilo je mnogo više dobrih stvari.
Sjajan hotel, sjajna ekipa koja me podržavala u teškim situacijama. Posebno hvala Tejmuru Radjabovu. Naravno, i konačna pobjeda je vrlo ugodan bonus.
Novinar: Da li ste zadovoljni svojom igrom?
Valentina Gunina: Glavno je da je moj trener zadovoljan. (Smije se.) Vanja (Ivan Popov – Prim. "SЕ") me pohvalio nakon turnira, iako mi turnir generalno nije bio uspješan. Na primjer, od šestog do devetog kola izgubila sam četiri partije zaredom. Bilo je teško, raspoloženje je jako variralo. To je povezano s tim što su mi doktori ukinuli nekoliko lijekova (Valentina boluje od teškog sistemskog autoimunog oboljenja, lupusa. – Prim. "SЕ"). Nisam igrala svoj šah, bojala sam se da iznevjerim tim jer sam bila u tako graničnom stanju. Isto se dogodilo i na BRIKS Igrama 2024 u Kazanju. Drugačije je kada igrate samo za sebe, nego kada vaš rezultat utiče na mnoge jake šahiste. Ipak, uspjela sam se sabrati za kraj turnira.
Novinar: Sjajna pobjeda nad Ekaterinom Lagno u 10. kolu.
Valentina Gunina: Pobijedila sam u vrlo zanimljivoj pozicionoj partiji, koja je omogućila našem timu da uđe u finale (Triveni Continental Kings je pobijedila Karlsenov tim. – Prim. "SЕ"). Takođe, u finalu sam savladala Alinu Kašlinsku (rusku šahistkinju koja od 2022. godine igra za Poljsku. – Prim. "SЕ"), osvojivši 1,5 poen od 2. Dakle, mogu igrati dobro kada sam u dobrom stanju. U Londonu nije bilo samo šahovskih faktora, već i drugih.
Novinar: O čemu govorite?
Valentina Gunina: Peter Heine Nielsen, trener Magnusa Karlsena, se nije ponio lijepo. Na društvenim mrežama je napisao da me ne treba puštati na međunarodne turnire jer sam nedavno dobila državnu nagradu. To je čudna pozicija. Pokušala sam da mu priđem i razgovaram o tome licem u lice, ali je izbjegavao kontakt očima i sve vrijeme me izbjegavao. Moglo bi se reći da se poneo kao kukavica, što ga ne čini časnim.
Novinar: Ali ste dokazali svoju snagu za tablom i pobijedili na turniru.
Valentina Gunina: Razumijem, da. Samo, kad imate bolest, sve se doživljava još intenzivnije. Ipak, u pravu ste, to je sitna stvar na koju ne treba obraćati pažnju.
Novinar: Da li ćete učiniti sve što je u vašoj moći da odete na Svjetsko prvenstvo u brzom šahu?
Valentina Gunina: Da, učiniću sve što mogu.
Novinar: Da li ste uspjeli da se prošetate po Londonu?
Valentina Gunina: Da. Imam prijatelja koji živi ovde, pa smo uspjeli malo da se prošetamo. Posjetili smo Prirodnjački muzej, obožavam takva mjesta. Na primer, ovog puta sam otkrila Rosetski kamen. Bilo je nevjerovatno vidjeti tako važan istorijski spomenik uživo (granitna stela pronađena 1799. godine u Egiptu, koja je pomogla u dešifrovanju egipatskih hijeroglifa. – Prim. "SЕ").
Novinar: Šta mislite o samom gradu? Čini se da ste primjetili promjene u Londonu.
Valentina Gunina: Poslednji put sam bila u Londonu prije osam godina i za to vrijeme se grad promijenio, ali na gore. Postao je prljaviji, ima mnogo migranata. Ne osjećate se uvijek sigurno, pa sam se trudila da ne izlazim iz hotela sama.
Novinar: Od ruskih šahista u Londonu ste igrali samo vi, Volodar Murzin i Ekaterina Lagno.
Valentina Gunina: Da, nažalost, Jan Nepomniachtchi i Vladislav Artemijev nisu dobili vizu. Moja situacija se riješila u poslednjem trenutku. Da je kašnjenje potrajalo još dva dana, organizatori bi mi već našli zamjenu.
Novinar: Kakva je situacija s američkom vizom? Hoćete li uspjeti da igrate na Svjetskom prvenstvu u ubrzanom šahu i blicu?
Valentina Gunina: Trenutno je sve neizvjesno. Krajem oktobra idem u Erevan, platila sam kotizaciju, ali šanse za dobijanje vize su 50/50. Znam da su dve naše djevojke već dobile odbijenicu, pa mi preostaje samo da se nadam čudu.
Novinar: Bilo bi šteta da turnir prođe bez aktuelne šampionke.
Valentina Gunina: Naravno. Zato ću učiniti sve što je u mojoj moći.
Dmitrij Krjakvin govori o tome kako su studentske ekipe iz Moskve postale zakonodavci mode u ruskom brzopoteznom šahu.
3.oktobar 2024.
Susret u „Žemčužini” na prvenstvima Rusije u rapidu i blicu već je na vidiku. Autor ponovo naglašava da je uvijek spreman da lično razjasni hronologiju legendi blica sa svim učesnicima događaja, posebno šetajući divnim promenadama u Sočiju ili uživajući u specijalnom bazenu Grand Hotela sa morskom vodom. I ponovo, vremenska mašina na sajtu Šahovske federacije Rusije vraća nas – ovaj put tri decenije unazad...
Susret najboljih blicer-a Moskve i gostiju glavnog grada 1992. godine odvijao se prilično skromno. Ne može se reći da u tom trenutku šahovskim funkcionerima nije bilo dovoljno finansijskih sredstava, vjerovatno su se samo drugačije postavljali akcenti – paralelno je u Centralnom šahovskom klubu u Gogoljevskoj ulici održavan superturnir, u kojem je trinaesti svjetski šampion pobijedio u finalu višestrukog olimpijskog pobjednika u sastavu reprezentacije Rusije, sadašnjeg trenera kanadskih šahista Evgenija Barejeva, dok su 3-4. mjesto zauzeli legendarni svjetski šampioni Mihail Talj i Vasilij Smislov. Mihail Nehemjevič je na tom turniru, nekoliko nedjelja prije smrti, nakon teške hospitalizacije i potpuno neprepoznatljiv (Talj je zahvaljivao onima koji su se s njim pozdravljali, govoreći: „Hvala što ste me prepoznali!”) pobijedio pobjednika posle smjele, polu-korektne žrtve konja na d5 u sicilijanskoj odbrani.
A u borbi za samovar Evgenij Dragomarecki je pobijedio Avigdora Bychovskog – šampiona sportskog društva „Spartak” i pobjednika timskog prvenstva SSSR-a u dopisnom šahu, koji je ubrzo otišao u Izrael. To je vrijeme – uspon moskovskog majstora Dragomareckog. Godine 1992. u hotelu „Rusija” održan je grandiozni turnir u brzom šahu „Razum pobjeđuje”, koji je organizovan uz sredstva koja je obezbjedio predsjednik Vrhovnog sovjeta SSSR-a Ruslan Hasbulatov. Grandiozne nagrade za to vrijeme, prijem velikog broja učesnika koji su došli iz čitave Rusije i inostranstva!
Evgenij Dragomarecki
Nakon raspada SSSR-a, u Ruskoj šahovskoj federaciji (bivši naziv FŠR – drugačiji redosled riječi) došlo je do podijele: polovina je podržavala jednog velikog „K”, a druga drugog. Hasbulatovski turnir organizovali su „karpovci” sa njihovim predsjednikom, poznatim novinarom, majstorom Evgenijem Bebčukom. Zato, aktuelni šahovski kralj nije učestvovao, dok je Anatolij Evgenjevič bio u borbi i sigurno zauzeo prvo mjesto – iza njega su se nalazili Aleksandar Halifman, Aleksej Širov i druge zvijezde. Evgenij Dragomarecki je na tom takmičenju postigao rezultat „+4”, podijelio četvrto mjesto i njegov performans prešao je granicu od 2700.
Međutim, kasnije su političke pozicije Hasbulatova pale u sukobu sa Borisom Jeljcinom – u sukobu između Vrhovnog sovjeta i predsjednika, koji je završio pucnjavom tenkova Tamanjske divizije po zgradi na Krasnopresnenskoj obali. I već 1993. godine Bebčuk nije mogao da isplati neke od pobjednika Memorijala Bondarevskog u rodnom gradu Evgenija Aleksandroviča, Rostovu na Donu – ubrzo će u borbi dvije federacije pobijediti njegovi protivnici predvođeni poslanikom Državne dume Andrejem Makarovim.
U istoj 1993. godini organizatori blica sa blistavom istorijom nalaze sponzora – osnivače MMMM (Moskovskog međunarodnog maratona mira – ne miješati sa finansijskom piramidom MМM Mavrodija, koja je prevarila milione Rusa). Pobjednici su nagrađivani kod sportskog kompleksa „Olimpijski” (sam turnir je tradicionalno za 90-e godine održavan u CŠK – ovde, za razliku od „Sokolnika”, postojala je mogućnost da se ne plaća zakup u doba tržišne ekonomije) zajedno sa pobjednicima samog maratona.
Ovaj put se ponovo okupila zvjezdana postava i pojavila su se nova imena. Pometnju je izazvao mladi Moskovljanin Maksim Notkin, koji je započeo sa 5 od 5. Godinama kasnije, međunarodni majstor šahovske klase (čini se da Maksim Gennadijevič jednostavno nije želeo tada da ispuni poslednju normu – pojavili su se drugi životni prioriteti, porodica) nakon niza uspješnih nastupa i plodnog trenerskog rada sa timom Venecuele postaje jedan od najboljih šahovskih novinara u Rusiji, radeći u novinama „Šahovska nedjelja” i na internet-resursu chesstoday.net, kao i na popularnom sajtu ChessPro.ru. Sada je Maksim Notkin glavni urednik časopisa „Šahovski pregled – 64”.
Međutim, bliže kraju, snage lidera su nestale, i prvo mjesto su podijelili mladi učenik legendarni trenera Marka Dvoreckog Aleksej Drejev (danas je Drejev trostruki olimpijski šampion, poznati trener sa mnoštvom zvjezdanih učenika i poznatim „Nerešavkama”) i klasik „Večernjaka”, koji se vratio u Moskvu nakon rada u inostranstvu, Evgenij Vasyukov. Dodatni pokazatelji su se pokazali u korist Drejeva – on je dobio samovar i 100.000 rubalja.
Aleksej Drejev
U zemlji je u tom trenutku stanovništvo trpjelo od strašne inflacije, koja je dostizala 300% godišnje. Nakon „šok terapije“ Gajdarovog vlade, do kraja 1992. godine kurs dolara prema rublji iznosio je 1/400. Od kovanica su u principu odustali, a najsitnija novčanica postala je 10 rubalja. To znači da je za 100 hiljada rubalja Drejev mogao nešto da kupi, ali je kupovna moć neprekidno opadala – takva je bila cijena prelaska na tržišnu ekonomiju.
Godinu dana kasnije, na turniru je pobijedio gost iz prestonice iz Bjelorusije – međunarodni majstor, budući velemajstor i lider minskih šahista Aleksej Aleksandrov. Pobjednika je čekao samovar od „Večernjaka“ i kristalna vaza od MMMM, a Aleksej je iskreno priznao da je kultni aparat za pravljenje čaja tada zaboravio u CŠK. Tada se činilo – da nije važno?! A sada mu je žao – to je uspomena! U duhu vremena svi učesnici turnira dobili su čokolade „Snikers“, koje su prema reklami, koja je tada preplavila televizore, pojeli i sve je bilo u redu!
„Snikers“ je na ekranima reklamirao golman fudbalske reprezentacije Rusije i superkluba „Čelsi“ Dmitrij Harin. Nažalost, sa brazilskim i švedskim napadačima na Svjetskom prvenstvu 1994. godine „Snikers“ mu nije pomogao, ali u meču protiv Kameruna je funkcionisao savršeno. Ipak, ne može se ne primjetiti rekord napadača Olega Salenka, koji je dao pet golova „afričkim lavovima“ bez ikakvih čokoladica!
Aleksej Aleksandrov
U 1995. godini odlučeno je da sistem sa kvalifikacijama i finalnim turnirom više ne funkcioniše – teško ga je realizovati bez novčanih nagrada. Turnir „Večernje Moskve“ sa skoro stotinu učesnika postao je grandiozni švajcarski turnir (uz kotizacije!), a pobjednik je postao student GCOLIFKa, u budućnosti poznati velemajstor i jedan od rukovodilaca FIDE Viorel Bologan. Uz samovar, Viorelu su uručili čitav milion – Rusija je dostigla takve stope inflacije da su svi njeni stanovnici postali milioneri. Na primjer, prevoz javnim prevozom u regionima tada je iznosio oko 1.500 rubalja! Između 1997. i 1998. godine vlada RF provešće denominaciju, smanjujući na novčanicama čak tri nule, ali do tada su svi morali vježbati, povećavajući svoje aritmetičke vještine.
Jedna od dobrotvornih organizacija iz glavnog grada pomogla je, i na turniru 1995. godine dodijeljeno je čak 16 novčanih nagrada i specijalne nagrade u čast legendi „Večernjaka“: nagradu imenom Stepanova dobio je Sergej Šipov, nagradu imenom nedavno preminulog Ševcova dodijelili su poznatom velemajstoru i budućem komentatoru ChessPro i „64“ Evgeniju Gleizerovu, a nagradu u sjećanje na Talja dobio je Azerbejdžanac Logman Guliyev.
Godine 1996. borbu za pobjedu vodili su junak Sokolinika iz 80-ih, budući velemajstor Oleg Nikolenko, student GCOLIFKa iz Železnovodska u Stavropolju, koji je postao šampion Rusije nekoliko godina kasnije, Aleksandar Lastin i nova legenda blica iz Moskve Pavel Dvalishvili (kome sam veoma zahvalan na dragocjenim pojašnjenjima u vezi s člankom). Na cilju je Nikolenko izborio pobjedu od Lastina, koji je kasnije veoma žalio što nikada nije postao vlasnik samovara.
Oleg Nikolenko
Krajem 1980-ih godina broj mjesta za studente katedre za šah glavnog instituta za fizičku kulturu značajno se proširio – sa 10-12 (kada su šahisti trenirali u opštoj grupi sa igračima stonog tenisa) na više od 30. Godine 1989. vratili su se oni koji su odslužili jednu ili dvije godine, a za nove studente na GCOLIFKa ponovo je uvedeno odlaganje. Savez se raspao, granice su se otvorile, putovanja u inostranstvo postala su izuzetno isplativa, i mladi talenti iz SNG-a i raznih djelova Rusije slili su se na katedru. Zahvaljujući energiji vođe katedre za šah Evgenija Pavloviča Linovickog, u 327. učionici stalno su se održavali kružni turniri sa normama. Takmičeći se međusobno i sa majstorima starije generacije, studenti su osvajali dragocjene međunarodne titule i zatim se upućivali na osvajanje svjetskih turnira.
Mnogi junaci ove publikacije, o kojima ćete čitati dalje, uključujući Aleksandra Morozeviča i Aleksandra Griščuka, su diplomci GCOLIFKa. Studenti odjeljenja i danas sa osmjehom se prisjećaju priče o tome kako je Griščuk, vraćajući se sa superturnira u Linaresu, podigao ruku u odgovoru na pitanje profesora majstora Švedčikova: „Koja su glavna pravila u završnici?“ Međutim, dalje se predavač i student nisu složili u ocjenama – prostor u završnici je važniji kod manjeg ili većeg broja figura?! Aleksandar je tokom ovog semestra rijetko dolazio na časove – putovanje u Španiji ostavilo je posledice. Nastavnik iz druge generacije šahista očigledno ga tada u tim prekompjuterskim vremenima još nije poznavao lično, a na prethodnom predavanju Švedčikova su nervirali slušaoci koji su bili daleko manje kvalifikovani, pa je, vidjevši otpor, Anatolij Ivanovič odlučio odmah strogo staviti tačku: „Odmah se vidi da ne razumješ ništa o šahu!“
Aleksandar Griščuk
U ovom članku ima znatno manje junaka sa uništenim sudbinama, ali, nažalost, železnovodski velemajstor Aleksandar Lastin je upravo takav – talentovan, koji je ponekad, u zavisnosti od raspoloženja, pobjeđivao i najveće među najvećima, koji su odavno otišli. Upravo su Lastin, kao i mladi princ iz Sankt Peterburga, budući rekorder po broju pobjeda na šampionatu Rusije Peter Svidler i budući velemajstor Aleksandar Rustemov, uspjeli da zaustave Velikog i Užasnog u grandioznom jubilarnom blicu prije godinu dana – u finalu su se susreli Vladimir Kramnik i remetilac mira Sergej Kiselev, a istorijski Kramnikov protivnik je odmah po završetku događaja (u sve tri pozicije šampion je stajao od bolje do mnogo bolje i dobijeno, ali su protivnici pokazali čuda domišljatosti) emotivno opisao dešavanja riječima: „mistika!“, što je godinama postalo omiljena fraza među moskovskim ljubiteljima šaha.
Zlatno doba Lastina, koji je igrao ravnopravno sa najboljima u ruskom šahu, vrlo brzo je zamijenjeno njegovim brzim zalaskom. Stara izreka o tome kako svako od nas ima svoju bačvu kada je u pitanju konzumiranje alkohola – neko malu, a neko veću, van koje ne treba izlaziti, najbolje odgovara priči o Aleksandru. Još 2009. godine smatrao se jednim od najjačih šahista, blizu elite šahista Rusije (imao sam sreće da budem sekundant Saši na Superfinalu 2008), a na prelazu iz 2011. u 2012. godine, za stolom je već sjedio čovjek koji je izgubio svoju jedinstvenu prodornu sposobnost.
Kasnije su isplivali strašni detalji: kada su Saški postavili tešku dijagnozu, nije mogao da se prisili da jednom zauvek sebi kaže „ne“. Njegovi poslednji dani podsjećali su na kraj puta glumca Alekseja Smirnova – junaka rata i briljantnog antagonista Šurika iz filma „Partner“. Smirnov je uspjevao da unese zveckajuće flaše u bolničku sobu, svi su mu izlazili u susret, i niko nije rekao strogo „ne može!“, i da pokušaju da spasu život talentovanog čovjeka...
Aleksandar Lastin
Godine 1997. navršilo se čitavih pola vijeka od prvog turnira! Proslavljeno je skromno, u CŠK samo je svratio pobjednik prvog turnira, dugovječni Jurij Averbah. Prvo mjesto podijelili su junak moskovskog blica iz prethodne publikacije kmc Andrej Kovalev, već klasični šahista prestonice Sergej Šipov (koliko razumijem, nakon nesretnog poraza, trinaesti šampion je počeo da sparinguje sa Šipovim, što je njegovim rezultatima protiv vođa mlade generacije vratilo nekadašnji superzvjezdani nivo) i Pavel Dvališvili – nakon meča-turnira pobjeda je pripala Pavlu.
Nevjerovatno, ali tokom svog života Pavel Dvališvili nikada nije bio profesionalac, radio je kao maser. Ali, u blicu „pod masažom“ legende moskovskih otvorenih turnira (iako je Dvališvili većinu svoje slavne karijere imao problema sa vidom) povremeno su se susretali najveći igrači, a Paša je ponovo iznenađivao svoje navijače svojim poznatim rečenicama poput: „Hmm, da li mi je pala?!“, „Želim da ti kažem jednu stvar!“ ili „Nagrada je bilo čak više nego što se ispostavilo“.
A u sledećoj sezoni dogodio se povratak na prve stolove legendarnog Valentina Arbakova, koji je podijelio prva tri mjesta s mladima Evgenijem Naerom i Andrejem Ryčagovim – budućim poznatim velemajstorima i trenerima (Evgenij je postao šampion Evrope, trenira reprezentaciju i sada nastavlja da nas raduje svojim uspjesima, a Andrej se kvalifikovao za Superfinale 2007. godine i blistao u Crnomorskoj seriji te godine). Dodatni taj-brejk donio je pobedu Naeru, koji je, suočen sa jakim umorom, gotovo zaboravio samovar u CŠD-u. Evgenij Naer, za razliku od Alekseja Aleksandrova, rođeni Moskovljanin, pa su ga sustigli i ponovo mu uručili dragocjenu nagradu, iako su zli jezici tvrdili da je trebalo ostaviti aparat na Gogoljevskom i zatim prodavati „čaj od Naera“ po dvostrukoj cijeni!
Evgenij Naer protiv Valentina Arbakova
Dmitrij Krjakvin govori o tome kako su studentske ekipe iz Moskve postale zakonodavci mode u ruskom brzopoteznom šahu. GCOFLIK je Državna fizička, kulturna i sportska akademija
Što se tiče Arbakova, to se pokazalo kao poslednji zvjezdani turnir legende blica. U 90-im, Valentin se isticao i u seriji Intel Gran Prix, plasirajući se u finale turnira sa značajnim nagradama, ali krajem 90-ih počeo je da se na njega odražava ne baš zdrav način života, i rezultati Arbakova su naglo opali.
Bio je primoran da sada traži učenike (što u 90-im još nije steklo toliku popularnost kao sada, naprotiv), a najbolji od njih – budući šampion Rusije Aleksandar Rjazancev, koji je vremenom postao trener mnogih vodećih igrača u zemlji. Na prelazu vjekova u "nulte" godine, Valentin se odlučio da predaje u Krasnodarskoj oblasti, koja je tada doživljavala šahovski bum. Pričalo se da je plaćanje časova sa Arbakovim išlo kroz meč s njegovim učenikom: Valentin je davao prednost, i ako se dječak dostojno odupirao, mogao je platiti minimalnu cijenu ili čak dobiti znanje od velemajstora besplatno. A ako nije uspijevao da se izbori sa teškim zadatkom, Moskovljanin je lako pobjeđivao i dobijao punu naknadu za svoje lekcije.
Igrao sam na openu u Krasnodaru u septembru 2003. godine i prvi put vidio Valentina Arbakova samo nekoliko mjeseci prije njegove smrti. Tokom partija, ruke su mu se tresle, više nikome nije nudio da igra blic čak ni ravnopravno. Bilo je očigledno da je proces šahovske igre za Arbakova postao izuzetno mučan, ali ništa drugo nije znao da radi. Izgubio je partiju u poslednjem kolu, koja je uticala na ulazak u nagrađene, a Valentin Mihajlovič je to doživio čak s nekim olakšanjem. Nekoliko nedjelja kasnije pronašli su ga mrtvog negdje u zabačenom kraju – tako je završio život igrača koji je više puta pobjeđivao za tablom svjetske šampione...
Posljednja fotografija Valentina Arbakova (partija s Aleksandrom Griščukom)
Godine 1998. ponovo se dogodila dioba prvog mjesta – s istim brojem poena na cilj su stigli Evgenij Dragomarecki i njegovi mladi protivnici Aleksandar Rustemov i Jaroslav Ulko. Ulko i danas raduje svojim rezultatima prestoničke ljubitelje šaha, a o velemajstoru Rustemovu, junaku moskovskih turnira i internet bitaka "nultih", sada treneru bjeloruske reprezentacije, treba pričati odvojeno.
Aleksandar je rođen u Murmansku, ali se preselio i bukvalno osvojio Moskvu, postavši jedan od njenih najjačih velemajstora. „Studentski život u velikom nepoznatom gradu bio je težak. Da bih zaradio novac za hranu, počeo sam da igram blic u parku ‘Sokolniki’. Kako sam bio 18-godišnji dečko bez Eloa ili reputacije, moskovski majstori su rado prihvatali moje ponude da odigramo nekoliko partija za pare. Tako sam zarađivao za život.
Ubrzo niko više nije igrao sa mnom za novac. Nastavio sam da dolazim u park, ali sam većinu vremena provodio besposlen. Ali jednom se pojavio novi protivnik. Neupadljiv čovjek u iznošenoj, širokoj majici, koji je došao sa mamurluka... Sjeli smo da igramo, i, na moje veliko iznenađenje, izgubio sam 2:8. Čitav sledeći dan sam ga tražio da mu se osvetim, ali izgubio sam s istim rezultatom.
Tako sam upoznao Valentina Arbakova – izvanrednog igrača u blicu. Na vrhuncu je pobeđivao mnoge majstore sa 1 minutom protiv 5! Nikada nisam vidio takvu brzinu i tehniku koju je pokazivao Arbakov. To je bio nevjerovatan šok i zauvijek sam se zaljubio u blic. Pobijediti Arbakova uspio sam tek 1998. godine, kada sam već postao velemajstor.
Igrao sam 1996-1997. godine meč s Čepuakaitisom – ulog je bilo po 10 dolara, što je tada bila velika suma (stipendija na GЦОЛИФК-u je iznosila 5 dolara – s rubljom se tada dešavalo sve i svašta, pa su svi računali u američkoj valuti), ali Čip je igrao briljantno i izgubio je samo s minimalnim rezultatom, i na kraju mi je poklonio svoju knjigu o blicu “Sprint na šahovskoj tabli”.
Kao što je već rečeno, u tom trenutku u parku sa mnom šah (osim Arbakova) više niko nije igrao, pa sam morao da savladam igre kao što su narodne, njihova vrsta pod nazivom “hačapuri” – tada je postala jedna od najpopularnijih u Moskvi“ (A. Rustemov).
Andrej Haritonov, Aleksej Gavrilov, Sergej Kiselev, Andrej Ščekajev, navijač, Evgenij Dragomaretski i Aleksandar Rustemov
Godine 1999. organizatori su rekli da prema pravilniku taj-brejk više nije predviđen, da otežava turnir, i dodijelili nagradu Evgeniju Dragomaretskom, iako je Rustemov prigovarao i zahtjevao meč-turnir za pravo da uđe u istoriju. Aleksandar je ostao drugi i ubrzo shvatio da iz nekog razloga “Večernjak” nije njegov turnir, i preorijentisao se na igru na internetu. Kasnije je pravdu ispravio Aleksandar Morozevič: poklonio je jedan od svojih pobedničkih samovara Rustemovu, smatrajući da njegov imenjak i sekundant zaslužuje ovu nagradu!
“Večernjaka” trudili su se da dođu na turnir autobusom, trolejbusom ili da prošetaju – spuštati se u podzemlje bilo je jednostavno strašno.
Borili su se za prvo mesto vođe reprezentacije zemlje – rukovodilac šaha prestonice postao je Vjačeslav Beresnev, šef informativno-analitičkog odeljenja Uprave poslova predsednika Rusije. I dalje nije jasno kako i zašto je Beresnev, koji nije igrao šah, čudesno ušao u svijet crno-belih figura, ali je uradio mnogo. Oživio je turnir u čast “Večernje Moskve” (u razmjerama koje je zasluživao), doprineo izdavanju novina “Šahovska nedjelja” (nažalost, nisu dugo trajale), koja je zahvaljujući sjajnom sastavu radnika (glavni urednik – Vladimir Barski, urednici Maksim Notkin i Ilija Odesski, mlađim kolegama pomagao je majstor sovjetskog šahovskog novinarstva Viktor Henkin) postala, vjerovatno, najbolje izdanje u crno-belom istoriji zemlje.
Vjačeslav Beresnev
U borbi najboljih blic igrača-velemajstora, "terminator" Aleksandar Morozevič zauzima prvo mjesto s velikom razlikom. U tom trenutku, Morozevič je već bio prvak Rusije i igrač koji se nalazio među deset najboljih igrača svijeta prema rejtingu. Uzletio je do tamo s rejtingom od 2590, pobjeđujući najjače švajcarske i kružne turnire rezultatima oko 8 ili 8,5 od 9 – i na kraju, nakon još jednog računanja rejtinga, probudio se kao četvrti šahista svijeta!
Godine 2001. na startu "Večernje Moskve" okupili su se skoro svi najbolji šahisti – ovakav sastav nije bio od sovjetskog vremena! U prvoj polovini tabele su Aleksandar Morozevič, Aleksej Drejev, Sergej Rubljevski, Petar Svidler, Vadim Zvjagincev, Aleksej Korotylev i Evgenij Barejev. Na kraju, Rubljevski je uspio da pretekne Morozeviča i Svidlera za pola poena. Danas je Sergej jedna od ključnih figura među trenerima u zemlji, plodonosno radi sa ženskom reprezentacijom i prenosi svoje znanje svojim učenicima iz sibirskog velemajstorskog centra FŠR.
A u to vrijeme, Sergej pobjeđuje na najvećim turnirima u sastavu reprezentacije, a 2005. godine osvaja zvjezdano Superfinale. Čuvena je hronika pobjedničkih nastupa Petera Svidlera (uključujući pobjede gotovo nad svim izuzetnim savremenim igračima – sjetite se samo nokauta Magnusa Karlsena na turniru kandidata u Londonu, zbog kojeg je Norvežanin pod drugim okolnostima mogao na neko vrijeme da se oprosti od šampionskih snova) nastavlja se i u naše vrijeme, iako mnogi sada vole Petra Venjaminoviča upravo kao jednog od najboljih šahovskih komentatora.
Peter Svidler za tablom
...Turnir 2001. godine održan je u parku "Muzeon", koji je više puta bio domaćin polufinala "Večernjaka". Pobjedniku je pripalo 10 hiljada rubalja – otprilike mjesečna plata budžetskog radnika tog vremena. Oživljavanje takmičenja izazvalo je neopisiv interes – u finalu je igrao čak i nedavno preminuli poslanik Državne Dume od stranke "Jabuka" Sergej Ivanenko, koji je senzacionalno započeo sa 2 od 2, iako kasnije nije mogao održati tempo velemajstora-finalista.
Aleksandar Žukov prati partiju Aleksandra Morozeviča sa Sergejem Ivanenkom
Zanimljivo je da je samovar Rubljevskog neko vrijeme bio pohranjen kod njegovih kolega iz reprezentacije, a zatim se održao nokaut-šampionat svijeta FIDE u Moskvi, na kojem su naši igrači počeli da ispadaju jedan za drugim i čak nisu ušli u polufinale. "Da li je čaj bio otrovan?!" – govorio je Sergej.
A 2002. godine među smrtnicima na turnir dolazi sam svjetski prvak Vladimir Kramnik, koji je pobijedio u meču za svjetsku krunu najvećeg šahistu svih vremena. Uz to na "Večernjaku" igra čitava reprezentacija, koja je upravo porazila brzo napredujuću ekipu Kine u prijateljskom meču. Prije početka takmičenja objavljeno je da reprezentaciju Rusije čeka novi Meč vijeka – okršaj protiv reprezentacije svijeta, koji se ubrzo održao u Kremlju!
Aleksandar Morozevič, Aleksandar Griščuk, Evgenij Barejev, Petar Svidler, Vladimir Kramnik, Aleksej Dreev i Vadim Zvjagincev
Na kraju, turnir se sveo na nevjerovatnu trku Kramnika sa najmlađim učesnikom takmičenja Aleksandrom Griščukom (u to vrijeme Aleksandru nije bilo ni 20 godina, ali je već blistao na Svjetskom kupu, ušao na superturnire prve veličine i osvojio Olimpijadu kao dio reprezentacije Rusije), koji je startovao sa 12 od 13! Ali svjetski prvak Vladimir Kramnik se nije predavao – započeo je manje uspješno, žalio se na raniji početak turnira, ali se zatim razigrao i pobijedio ključnu partiju protiv Griščuka. U drugoj polovini turnra, Aleksandar je smanjio svoj tempo, a Kramnik, koji je zamolio da ga premjeste iz sunčanog dijela u hladovinu, naprotiv, počeo je da pobjeđuje partiju za partijom. Vladimir Borisovič na kraju je pretekao mladog konkurenta za čitavih 1,5 poen – 15,5 od 19, pri čemu je u završnom intervjuu rekao da nikada nije ozbiljno shvatao blic i ne bi se uzrujao da nije zauzeo prvo mjesto.
Odlično je odigrao mladi Vladimir Malahov, sakupivši 5,5 od 7 protiv učesnika reprezentacije Rusije na poslednjem Meču vijeka (koji će, nažalost, završiti dovoljno velikom pobjedom reprezentacije svijeta, što će zapravo prekinuti ovu sjajnu tradiciju) i dobio specijalnu nagradu od "Šahovnog pregleda – 64". Malahov je polufinalista Svjetskog kupa, svjetski prvak u sastavu ruske reprezentacije, ali najviše raduje što Vladimir iz godine u godinu nastoji da dolazi na turnire u "Žemčužinu" i predaje mladima svoje poučne lekcije o finom strateškom manevrisanju i filigranskoj tehničkoj igri završnica.
Vladimir Malahov i Aleksej Drejev
Turnir 2003. godine ponovo se održava u "Muzeonu", iako je kulturni deo (simultanke i sastanci) održan u sjajnom "Predsjedničkom hotelu". S jedne strane, finansiranje su podržali (jasno je da je još 2002. nagrada porasla više puta, a to zato što je RŠF predvodio takva visoka politička ličnost kao Aleksandar Žukov – učvrstilo je uspjeh) najmoćniji sponzori u liku najveće banke u zemlji i državnih korporacija (koje su podržale i jak šampionat Rusije 2003. godine u Krasnojarsku, koji je prošao poslednji put po švajcarskom sistemu – prije uspostavljanja Superfinala). S druge strane, organizatori su poštovali klasičnu tradiciju. Prisustvovali su 92-godišnji strah i trepet svjetskih šampiona Andre Liliental i malo mlađi, ali koji se još sjećao prvih "Večernjaka" David Bronštajn.
David Bronštajn i Andre Liliental
Glavnu nagradu pobedniku Alekseju Drejevu uručio je glavni urednik "Večernje Moskve" Valerij Evsejev. Drejev je prošao turnir bez poraza i na čitavih 3,5 poena pretekao Malahova – to se u istoriji dešavalo jedva nekoliko puta. U tom trenutku, Aleksej je imao jedan od najviših rejtinga na popularnom serveru ICC, a na pitanje kako mu je to uspjelo odgovorio je da jednostavno igra jako dobro!
Aleksej Drejev
Treće mjesto su podijelili Morozevič i Mihail Kobalija – još jedan veoma jak velemajstor i diplomac GCOLIFK-a, koji će više od decenije voditi ka pobjedama rusku omladinu i pripremiti jednog od najmlađih velemajstora u zemlji Volodara Murzina. Vrijeme je teško – 2004. godine širom zemlje je prošla nova serija strašnih terorističkih napada, a još jedan "Večernjak" počeo je minutom ćutanja prije starta. Mnogi događaji u Moskvi su otkazani, ali popularni šahovski turnir su uspjeli spasiti. U glavnom gradu je padala kiša (nevjerovatno je kako se u različitim godinama vrijeme tokom turnira mijenjalo od strašne vrućine do nule sa vjetrom i padavinama) plus mjere bezbjednosti – takmičenje se preselilo iz "Muzeona" u "Predsjednički hotel". Ipak, neki učesnici su primjetili da su se osjećali malo psihološki neprijatno, iznenada se premještajući s narodnih klupa na baršunaste "predsjedničke" stolice. Ovoga puta, sa rezultatom 15,5 od 19, pobijedio je Aleksandar Morozevič, dok je Aleksandar Griščuk zaostao za poen.
Svaki susret Morozeviča sa Griščukom (o uspjehu višestrukog svjetskog šampiona u blicu i super igrača sa različitim kontrolama detaljnije ćemo govoriti u sledećem izdanju) u tom trenutku bila je prava poslastica za kvalifikovanu moskovsku publiku. Ali, za razliku od mnogih kolekcija, stariji Aleksandar se vrlo često pojavljuje u javnosti u prestonici – od elitnih bliceva do narodnih bitaka u popularnom klubu "Oktobarski", gdje su čak i imali svoj rejting! I gotovo uvek Aleksandar Veliki postajao je prvi!
Aleksandar Morozevič
Na kraju turnira, David Bronštajn je izjavio da mu se veoma sviđa šah koji igra Morozevič – u jednoj od partija protiv velemajstora Andreja Devjatkina (koji je na ovom "Večernjaku" odigrao odlično i podijelio treće mjesto sa višestrukim olimpijskim šampionom Vadimom Zvjagincevom i već dovoljno jakim Aleksandrom Rjazancevim) Aleksandar je dozvolio sebi da odigra otvaranje crnim figurama 1.e4 e6 2.d4 d5 3.Nd2 a5!? 4.Ngf3 a4!? 5.Bd3 a3!? i... kasnije pobijedio. Što se, uostalom, u današnje vrijeme može smatrati ozbiljnim pristupom u poređenju sa savremenim trendovima u blic šahu. U završnom intervjuu, Morozevič je kritikovao tadašnju praksu igranja na 5 minuta na mehaničkim časovima bez dodatka i pozvao je konačno da pređu na "Fišerov sat" – zaista, na mehaničkim satovima je bilo jako teško shvatiti kada pada zastavica. To je na ovom turniru dovelo do nekoliko spornim i teških za sudije situacija između igrača.
Sudije tokom rada u partiji Valerija Popova i Alekseja Drejeva
Takođe, pobjednik je rekao da je i drugi samovar poklonio svojim prijateljima: dostojnih je mnogo, a trofej je samo jedan. I uopšte, kako bi zadovoljio postojeću potražnju, moraće da pobjedi još desetak "Večernaka"! Tada, prije 20 godina, započeće olimpijska "mistika" muške reprezentacije Rusije. I pored mnoštva pobjeda na drugim turnirima (šampionati Evrope i svijeta, Online Olimpijade i drugih događaja), tim tokom dvadeset godina neće moći još jednom da osvoji Turnir nacija nakon dugogodišnjeg zlatnog niza sovjetskog vremena i 90-ih.
Umjesto toga, Vladimir Kramnik će "snagom volje" odbraniti titulu svjetskog prvaka u klasičnom šahu u borbi sa Peterom Lekom (ujedinjenje šahovskog svijeta održaće se tek za dve godine). I u cjelini, činilo se da se život popravlja – postupno raste "ekonomsko čudo dvijehiljaditih", raste cijena energenata, povećavajući budžet zemlje, snage reda pobijedile su organizovani kriminal, – a pred šahistima su ležali čitave godine tokom kojih će moći spokojno uživati u svojoj omiljenoj igri.
Foto: Boris Dolmatovski, Evgenij Atarov, "Večernja Moskva" i iz arhiva "Šahovnog pregleda – 64".
.jpg)
