уторак, 23. јул 2024.

„Već smo osvojili sve što se može“. Intervju sa legendom uzbekistanskog šaha Rustamom Kasimdžanovim

 

U Taškentu je održan međunarodni kup uzbekistanskog šahiste Rustama Kasimdžanova. „Gazeta.uz“ razgovarala je s bivšim svjetskim prvakom po FIDE verziji o radu s uzbekistanskim igračima, predstojećoj Šahovskoj olimpijadi i o tome zašto ne treba usmjeravati djecu prema profesionalnom šahu.

U Taškentu je održan drugi međunarodni turnir „Kup Rustama Kasimdžanova“ s nagradnim fondom od 50.000 dolara.

Rapid partije igrale su se po kružnom sistemu u 9 kola. Na turniru, sa prosječnim ELO rejtingom od 2634 boda, učestvovalo je 10 velemajstora iz 5 zemalja.

Pobjednik Kupa Kasimdžanova postao je velemajstor Nodirbek Abdusattorov sa 6,5 poena. Drugo mjesto zauzeo je Žavohir Sindarov sa 6 poena, a treće mjesto je osvojio iranski velemajstor Parham Magsudlu sa 5,5 poena.

Sam Rustam Kasimdžanov završio je četvrti sa 5,5 poena.

Rezultati:

1. Nodirbek Abdusattorov — 6,5;

2. Žavohir Sindarov — 6;

3. Parham Magsudlu — 5,5;

4. Rustam Kasimdžanov — 5,5;

5. Šahrijar Mamedjarov — 5,5;

6. Aleksandar Griščuk — 5;

7. Richard Rapport — 4;

8. Nodirbek Jakubboev — 3,5;

9. Šamsiddin Vohidov — 2,5;

10. Džahongir Vahidov — 1.

Nakon turnira, „Gazeta.uz“ je razgovarala sa 14. svjetskim prvakom po FIDE verziji, legendom uzbekistanskog šaha, Rustamom Kasimdžanovim.

— Prije svega, recite nam nešto o završenom turniru, Kupu Rustama Kasimdžanova. Kako je nastala ideja da se prošle godine održi takvo takmičenje?

Rustam Kasimdžanov — Ovaj turnir nisam ja osmislio, nazvali su ga mojim imenom iz simbolike. Tačno vam ne mogu reći kako je nastao, ali čini mi se da je u nekom trenutku postojao čak i dekret predsjednika zemlje o razvoju šaha, u kojem je pomenut i ovaj turnir. Zato  ga sada organizuje federacija. Za mene je to veoma prijatno, jer je ovo moj omiljeni format, rapid  šah, a nisam mnogo igrao poslednjih godina... Mogućnost da igram s našim najboljim šahistima za mene je veoma interesantna.

— Znači li to da vi ne birate format i sastav turnira?

Rustam Kasimdžanov — Naravno da ne. Organizacijski rad je u potpunosti u rukama Šahovske federacije Uzbekistana i Agencije za pitanja mladih. Svi oni organi koji se bave sportom i razvojem šaha.

— Recite nam, kako je za vas prošao ovaj turnir?

Rustam Kasimdžanov — Imao sam vrlo uspješan prvi dan, čak i prvih šest kola. Osvojio sam sve što sam mogao, čak i mnogo više. Sreća je očigledno bila na mojoj strani, ali onda mi je ponestalo energije. To je veliki problem za starije šahiste, a ja sam već stariji šahista (Rustamu Kasimdžanovu su 44 godine — red.). Osjećao sam da počinjem slabiti, dok su moji protivnici igrali istom snagom kao na početku. Kasnije sam shvatio da sam s velikim odstupanjem najstariji učesnik među ovih deset. Ima šahista koji su mlađi od mene za 25 godina, neki za 10 godina.

— Pobjedu je odnio Nodirbek Abdusattorov. Koliko znam, radite s njim?

Rustam Kasimdžanov — Tokom moje karijere radio sam s mnogim šahistima, u Uzbekistanu gotovo sa svima — ili na privatnim časovima, ili na grupnim treninzima, pripremama federacije. Ali s Nodirbekom Abdusattorovom, vjerovatno, više nego s drugima.

— Da li ste trenutno sekundant Nodirbeka?

Rustam Kasimdžanov — Ne bih želio ulaziti u detalje rada, ali ne ostavljam ga bez pažnje.

— Na UzChess Cup-u Nodirbek je izgubio od Žavohira, ustupivši mu prvo mjesto. Nedavno je završio turnir u Bukureštu s rezultatom „minus jedan“. Govori li to o lošoj formi, ili je to samo slučajnost?

Rustam Kasimdžanov —Čovjek nije imao ni 20 godina, a već je bio četvrti na svijetu, u svjetskoj desetki. Da nam je svima takva kriza!

To su takve sitnice — jedan turnir, dodatni pokazatelji, jedna partija. Glavna stvar je smjer, nesumnjivo naprijed, na rast. Pojedinačne rezultate gotovo da i ne gledam. Toliko je glupo govoriti da je Žavohir pobijedio u ovoj partiji, a on na tom turniru… Mnogo je zanimljivije vidjeti da je prvi put održan UzChess Cup, drugi put moj turnir. I u jednom, i u drugom, i u trećem gotovo čitav podijum zauzimaju mladi uzbekistanski šahisti. To je mnogo značajnije od toga ko je tačno pobjedio i gdje.

— Ima li uticaj faktor domaćeg terena?

Rustam Kasimdžanov — U šahu domaći teren uopšte nije prednost. Oni jednostavno vrlo dobro igraju šah. Meni je ta pažnja uvijek smetala, a mislim da ni njima ne pomaže. Oni pobjeđuju ne zato što se turniri održavaju u Uzbekistanu.

— Prošle godine, govoreći o tome zašto nije uspio ući u turnir kandidata, Nodirbek je rekao da se nije osjećao spremnim za turnir. Koliko ste se slagali s njim?

Rustam Kasimdžanov — Mislim da će svako ući u turnir kandidata kada bude pravo vrijeme. Mislim da bi imao šanse da je bio u turniru kandidata. Ali ako nije ušao, znači da vrijeme još nije došlo. Sportski proces još nitko nije ukinuo — postoji kvalifikacija, postoji ulazak u turnir kandidata. Jasno je da će u nekom trenutku ući, nadam se da će to biti sljedeći turnir. U nekom trenutku, vjerovatno, će ga i osvojiti. Ali kada će taj trenutak doći — ne usuđujem se nagađati.

— Sada su u toku kvalifikacije za turnir 2026. godine, uključujući FIDE Ciklus trku, gdje Nodirbek konkuriše Arjun Erigašiju. Jesu li se rezultati i igra Nodirbeka poboljšali u odnosu na prošli ciklus?

Rustam Kasimdžanov — Nadam se. Barem rezultati su mu očigledno prisutni. Rezultati Arjuna su takođe izvanredni posljednjih nekoliko mjeseci. FIDE Ciklus traje do decembra, a sada je juli. Pred nama je mnogo događanja, još je vrlo rano.

— Pređimo na ono što predstoji uskoro. U septembru će biti Šahovska olimpijada. Kakve su šanse naše reprezentacije da ponovi prošli uspjeh?

Rustam Kasimdžanov — Šanse, nesumnjivo, postoje, značajne su. Ali teško je navesti neku brojku: 40%, 60%, 70%. Neki ljudi mogu pokušati izračunati vjerovatnosti, ali za mene je to beskorisna aktivnost. Gotovo uvijek uspjeh na takvom turniru zavisi o jednom trenutku. Ponekad o dva. Na prošloj Olimpijadi bio je vrlo važan trenutak kada je Nodirbek igrao crnima protiv Karuane i kada je igrao protiv Gukeša. I prvu i drugu partiju je pobijedio. I jedna i druga partija mogle su se potpuno drugačije završiti .

— Bez obzira na to što reprezentacija nije prva u rejtingu?

Rustam Kasimdžanov — SAD su ozbiljan konkurent, ali vjerovatno samo zbog Karuane. U ostalom dijelu njihovog tima ne vidim nikoga ko bi ozbiljno mogao da ugrozi naše momke. Teoretski, opet se može desiti da se Olimpijada odlučuje u partiji Abdusatorov – Karuana i u meču Uzbekistan – Indija.

Zbog odsustva ruske reprezentacije, ne vidim drugih jakih konkurenata. Čak i da ruski tim igra u punom sastavu, više nije ona sila koja je bila prije nekoliko godina. Nepomnjašči je sjajan, ali slede već stariji igrači moje generacije – Griščuk, Svidler. Nisu više onako moćni kao nekada.

Kina... Ding Liren očigledno nije u dobroj formi poslednjih mjeseci. Kineska reprezentacija može konkurisati skoro svakoj, ali im je za to potrebno da izostave Dinga iz sastava, a oni to neće uraditi.

— Prošli put trener reprezentacije bio je Ivan Sokolov. Sada, koliko je poznato, radi sa drugim timovima. Da li ćete vi raditi sa uzbekistanskom reprezentacijom na predstojećoj Olimpijadi?

Rustam Kasimdžanov — Bio sam u Kini na Azijskim igrama. To je bila odluka donijeta u poslednjem trenutku. Radio sam s njima kada su osvojili medalje na Azijskim igrama – Nodirbek i Žavohir su osvojili individualne medalje, a ekipa je uzela medalje u ukupnom plasmanu, ali ne zlatne. Bilo je jasno da se zlatne medalje odlučuju u jednoj partiji, jednom trenutku. Da je jedna partija završena drugačije, imali bismo i individualne i timske pobede. Trenutno ne planiram da budem prisutan na Olimpijadi lično. Koliko razumijem, uzbekistanska reprezentacija će imati drugog kapitena, ne Ivana Sokolova.

— Ipak, vi ste jedan od najpoznatijih šahista zemlje i veoma iskusni trener koji je donio mnogo uspjeha, uključujući i timska takmičenja. Postoji li neki razlog zbog kojeg ne radite sa reprezentacijom?

Rustam Kasimdžanov — Kao što sam već pomenuo, tako ili drugačije, uvijek sam povezan sa timom – na pripremama, online. Ne ostavljam ih bez pažnje. Čitaoci vjerovatno razumiju da, s mojim iskustvom, da sam želio da budem kapiten reprezentacije na Olimpijadi i smatrao da bi to bilo korisno, to bi se i dogodilo.

Za mene je Olimpijada lično uvijek bila veoma teško takmičenje. Teško je zamisliti koliko je naporno. To je 5000 ljudi u jednoj sali. Energetski mi nije lako. U sali gdje poznajem 5000 ljudi po imenu ili liku, svako mi prilazi, pozdravlja se, pita kako sam... Nisam siguran da bih u toj atmosferi mogao mnogo pomoći. Da sam uvjeren da bi moje prisustvo bilo korisno, nesumnjivo bih bio tamo. U trenutnoj fazi moje karijere, vjerujem da više doprinosim iz sjenke. Mislim da ljudi razumiju o čemu govorim.

— Radite sa različitim šahistima, poput Ananda i Karuane. Da li ste emotivno vezani za njih? Pomenuli ste partiju Nodirbeka s Karuanom, za koga ste navijali?

Rustam Kasimdžanov — Neću ulaziti u lične detalje, to je posebna tema. Ali u okviru sporta, mislim da trener treba da navija za osobu s kojom trenutno radi. Zamislite fudbal. Normalno je da trener trenira „Mančester Junajted“, zatim „Bajern“, pa „Real Madrid“. Očigledno je da će, kada sjedi na klupi, navijati za tim s kojim trenutno radi. Bilo bi apsurdno da je drugačije. Sa većinom svojih učenika zadržavam dobre odnose. Ali jasno je da navijam za one s kojima trenutno radim.

Ne govoreći o tome da, kada je reč o uzbekistanskim sportistima, navijam za njih čak i kada ne radim s njima. Nodirbek Jakubbojev je pobjedio na UzChess Cup-u, pretekao mog učenika. Drago mi je zbog njega, iskreno mu čestitam. Jasno je da, kada uzbekistanska reprezentacija igra protiv bilo koga, čak i da sam s njima radio 15 godina, navijaću za naše momke.

— Koliko pratite razvoj šaha u Uzbekistanu sada? Možda ne na najvišem nivou, već na nižem.

Rustam Kasimdžanov — Imamo vrlo jak dječji sport, koliko razumem. Mnogo škola se time bavi. Često se pojave talenti koji iznenada počnu sjajno da igraju. Mnogi misle da, pošto sam vrhunski trener, to je i moj domen. Ali u stvarnosti, tom sferom se bave drugi ljudi. Nikada nisam radio s djecom i ne znam kako se to radi.

Često se dešava da mi neko dovede svog sina i pita kako da ga trenira. Rado bih pomogao savjetom, ali ne znam. Imamo stručnjake koji se time bave. Ti treneri su veoma poštovani u sportu. Oni uzimaju djecu i dovode ih do vrha. Ali ja ne znam ništa o tom dijelu šaha. Shvatam da imamo talente i da iza njih stoje daroviti treneri, ali nisam uključen u to.

— Koliko ste zadovoljni onim što se dešava u uzbekistanskom šahu sada? Internim procesima, organizacijom, medijima?

Rustam Kasimdžanov — Vidim reprezentaciju koja je osvojila Olimpijadu. Mislim da to samo po sebi odgovara na vaše pitanje. Ako možemo stvoriti tim koji osvaja Olimpijadu, onda očigledno radimo nešto kako treba. Barem u određenoj mjeri, rad je potpuno ispravan.

Što se tiče medija... Kada čujem reč "mediji", dobijem alergijsku reakciju, uopšte to ne pratim. Jasno je da se neki posao obavlja, ali o njegovim rezultatima ne znam ništa i mislim da se to neće promijeniti u narednim godinama.

— Može li se reći da je Olimpijada pokazatelj stanja šaha u zemlji?

Rustam Kasimdžanov — U određenoj mjeri, da. Cilj profesionalnog sporta je postizanje rezultata. To ga razlikuje od amaterskog sporta, hobija, rekreacije. Ako smatramo Uzbekistan relativno mladom zemljom, tokom njenog postojanja imali smo srebrne medalje na Olimpijadi, mnogo medalja na omladinskim turnirima — svjetskim, azijskim prvenstvima u različitim uzrastima. Bile su kontinentalne pobjede. Zlatne medalje na Azijskim igrama, pobjede na svjetskom prvenstvu. Srebrne medalje ženskih ekipa na Azijskim igrama. Bezbrojne pobjede na različitim omladinskim olimpijadama. Pobjede na svjetskim prvenstvima u rapid šahu. Šahisti u prvih deset i zlatne medalje na Olimpijadi. Već smo osvojili apsolutno sve što se može. Već smo ispunili sve zadatke za istoriju unapred.

Od sada će sve pobjede biti kao bonus. Koje god rezultate od nas očekivali zemlja, navijači, sponzori, vlada — mislim da smo već sve to postigli. Naravno, postizaćemo i više, ali ako procjenjujemo rad po rezultatima, sve zadatke smo ispunili s velikom rezervom. Možda ponekad čak i prerano.

Zamislite da reprezentacija nije osvojila Olimpijadu prije dvije godine, već za 15 godina, to bi se i dalje smatralo velikim uspehom. Sportisti su nas razmazili ranim pobjedama, i sada očekujemo ne znam ni ja šta. Gde da napreduju? Sada moraju samo da ponavljaju zlatne medalje. Mislim da je to za sportistu i pritisak. S druge strane, gledajući naše momke, vidim da ne dangube, rade, razvijaju se.

Jedino dostignuće koje još nismo postigli je prvo mjesto na rejting listi za nekog od naših sportista. To je sledeća tačka koju nismo dosegnuli. To je veliki i veoma težak zadatak. Pratićemo.

— Pomenuli ste razvoj profesionalnog dječjeg sporta. Po vašem iskustvu, da li biste roditeljima savjetovali da usmjeravaju decu ka profesionalnom šahu?

Rustam Kasimdžanov — Treba razumjeti da je to vrlo konkurentan sport. Od 100.000 dece koja počnu da igraju, možda jedno postane jak profesionalni šahista. Vjerovatnoća radi protiv vas. Nikome ne preporučujem profesionalnu šahovsku karijeru. To je težak put, gdje većina ne postigne ciljeve koje teži. To treba da rade samo oni koji razumiju šta ih čeka – naporan rad koji vjerovatno neće donijeti rezultate. Takav je sport. Grandiozne pobjede nisu norma. Norma u sportu je teška borba i razočaranje.

Pobjede postižu rijetki – izuzetno nadareni sportisti koji sve rade kako treba i kojima se posreći u ključnom trenutku. Kada vidite gomilu ljudi kako ulazi u kazino veselo uveče, ujutro će iz kazina zadovoljni izaći veoma malo njih. U sportu, za svakog blistavog sportistu, svakog Novaka Đokovića, dolaze milioni djece koja su posvetila čitav život, svu energiju, ali čija imena nikada nećemo čuti.

Preporuka svakom djetetu za profesionalni sport je neodgovorna. Preporuka da završi školu, upiše dobar univerzitet, postane advokat, finansijer ili inženjer je mnogo ispravnija. Sport se sastoji od neobjektivnih ljudi. Od entuzijasta koji su time strastveni. Ali društvo funkcioniše zahvaljujući ljudima koji se bave dobrim profesijama. Ovi ljudi – uspešni inženjeri, finansijeri – kasnije sponzorišu sportska takmičenja. Da bi ljudi koji se bave sportom, koji su strastveni, imali priliku da zarade neki novac.

Razgovarao Georgij Švanov

https://www.gazeta.uz/ru/2024/07/22/rustam-kasimdzhanov/?utm_source=yxnews&utm_medium=desktop&utm_referrer=https%3A%2F%2Fdzen.ru%2Fnews%2Fsearch%3Ftext%3D

Нема коментара:

Постави коментар