Izdavač IK „CID“, Podgorica 2024
Ovo je vrt sjećanja na prijatelje koji su mi lađu usmjerili ka južnim morima, naučili me da čitam zvijezde i vjetrove i darovali plodovima saznanja, smisla i radosti. Sve su znali, umjeli i mogli, sem jedno: nikako nijesu shvatali kako je nesavršeno biće, kao što je čovjek, moglo da stvori takvo savršenstvo, kao što je šah.
M. L.
Šah u parku, Moskva, 1950.
E4
Ovo moje, vjerovatno posljednje, druženje sa šahom izraz je neskromnosti i ljubavi. Usudio sam se da, pored toliko autoriteta šaha i pera, napišem nekoliko riječi o ovoj paradoksalnoj sintezi igre, nauke i umjetnosti; slici i prilici borbe i života; korelaciji sa mnogo čovjekovih djelatnosti i čudu nad čudima. Možda to činim zbog toga što nijesam našao odgovor o tome šta je šah u esencijalnom smislu. O ljubavi i zahvalnosti prema šahu neću zamarati čitaoca. Imao sam izvrsne učitelje, profesore, drugove i rivale koji su mi otvarali i otključavali vrata života i njegovog smisla. Kao oni, šah me svemu učio i naučio. Od obrade crno-bijelih polja do čeličnih zakona logike. Objasnio mi je paradoksalnost jedinstva suprotnosti i da su svjetlost i tama, život i smrt, pobjeda i poraz samo odrazi, lica i naličja iste medalje i ogledala. U dobru se ne uznesi, a u zlu se ne ponizi! Knjigu prepuštam sudu čitalaca i nadam se da će im se dopasti. Ona je kombinacija šaha, eseja i priča, sasvim kratkih. Neke od njih, ranije objavljene, su kao vino, što starije to pitkije i neće škoditi da ih okuse novi, mladi čitaoci. Sve ih povezuje autobiografska nit o druženju jednog zanesenjaka sa drevnom igrom, od djetinjstva do „ure potonje”.
A. Karpov — M. Lutovac 0:1, Bar, 1975
………
Antologijska fotografija, jedina u 19. vijeku: Dr. Feuvrier — B. Petrović
IV
CRNOGORSKO ORO
PRVI POMENI I POJAVA ŠAHA
Dugo je vladalo mišljenje da su se šah i Crna Gora sreli sredinom XIX vijeka, tačnije u vrijeme vladavine Petra II Petrovića. U zanimljivoj studiji „Šah u Crnoj Gori do I svjetskog rata” istraživač crnogorske kulturne prošlosti Luka Milunović osporava taj stav, navođenjem vrlo zanimljivog izvora. Mladi Rade se 1827/28. godine školovao u mjestu Topla, kod Herceg Novog kod sveštenika Josipa Tropovića. Često su posjećivali obližnji manastir Savina. U njemu se nalazio četvoroazbučni bukvar, štampan u Rusiji krajem XVII vijeka, vjerovatno 1694. godine. U bukvaru se, pod slovom Š nalazi ilustrovana strana na kojoj je, pored drugih crteža, i šahovska tabla sa 8 x 8 polja. Uz crtež se nalazi i naziv igre. Radev učitelj, kao i on sam, sigurno su vidjeli bukvar, šahovsku tablu, i koristili ga za svoje potrebe. Ovo je dragocjen podatak koji susret drevne igre i Crne Gore pomjera mnogo ranije, što je potvrđivalo i vladičino znanje šaha i njegove igre sa izvanjcima tog vremena. Oni su obavljali razne državne dužnosti ali su i učili Rada jezicima, šahu i drugim vještinama.11
____________
11 Sima Milutinović Sarajlija, Antid Žom, Filip Vuković (Kokotović), a sigurno su bili zanimljivi njegovi susreti sa Vukom Karadžićem 1834. i Ljubom Nenadovićem u Napulju 1851
____________
Istraživač L. Milunović, pored geneze šaha od Arabije do Evrope, potom Mediterana i Jadrana, navodi kuriozan podatak da je šah postojao u vrijeme dinastije Vojislavljevića, pod kulturnim uticajem benediktinskih manastira. U vrlo zanimljivom eseju „Borba bez krvi” („Pobjeda”, 22. jul 2000) književnik Veljko Radović između ostalog piše:
Njegoša je na gustoj cetinjskoj samštini, godine 1839. učio šahu i kartografiji (ne bi trebalo neoprezno isključivati te dvije misteriozne djelatnosti) dezerter iz austrijske vojske Filip Vuković Kokotović, a prije njega i učitelj jezika i ŠAHA i svih umnih „dokolica” Francuz Antid Žom. Šahom se strasno bavio i njegov učitelj Simeon — Simo Milutinović Sarajlija („Među prve ti si, Simo, teško te nazreti, kamoli proći mimo…”), a nije slučajno ni što se posvećivao alhemiji, zajedno s čudnim pjesnikom iz Srema Đorđem Markovićem Koderom. Kao da šah i alhemija ne piju s istog izvora Prapočetka duha.
Drugi je (i drugačiji) ogranak priče o njegovom dolasku i postojanju u Boki.
Grad Kotor je u Crnoj Gori prvi došao u dodir sa šahom. Majstor i istraživač šaha Ozren Nedeljković je naišao na podatak da se šah u ovom drevnom gradu igrao već u XVI vijeku.
U „Pismima iz Italije” srpskog pripovjedača Ljube Nenadovića, podignut je prvi spomenik crnogorskom vladaru, vladici i pjesniku, klesan s ljubavlju i poštovanjem.
„Pisma” su pisana u proljeće 1851. godine u Napulju, pola godine prije Njegoševe smrti, a iz njih se osjeća Njegoševa uznemirenost, ne zbog kraja koji je predosjećao, već zbog Crne Gore, „slamke među vihorove”: „On često po nekoliko sati sjedi u svojoj velikoj stolici i ć u t i . Za to vrijeme ja mu što pričam, novine ili kakvu knjigu čitam. Igramo i šaha, ali on nema strpljenja.”
Lj. Nenadović kroz „Pisma” ukazuje na Njegošev ugled i veličinu: „Jednom pre podne sedeo sam i igrao šah s njim, a jedan lord prijavi se i pođe sa rečima: „Nisam mogao poći iz Neapolja a da se ne oprostim s Vama; i budite uvereni da mi je milije što sam video i upoznao Vas, nego Neapolj.” / „Englezi retko laskaju; bogati lordovi nigda!”/
Razumljivo je njegovo nestrpljenje i brzina u igri prilikom više šahovskih duela sa mladim Nenadovićem. Za istoriju šaha je bitniji podatak da je crnogorski vladar bio i naš prvi šahista. Njegošev saigrač, književnik Nenadović (1826–1895), kako bilježe izvori, pod stare dane igrao je s najboljim srpskim igračem Vladislavom Vulićevićem, ali nije mogao da mu se odupre. Ovaj detalj govori da je i Ljuba bio dobar igrač, što, prirodno navodi na sud i o vrijednosti Njegoševe igre, jer je poznato da se igrači, s velikom razlikom u snazi, ne druže za istim šahovskim stolom.
Njegoš — vladar, pjesnik, mislilac i naš prvi šahista!
ZAPISI IZVANJACA I ŠTAMPE
Mnogo su pouzdaniji podaci iz druge polovine XIX vijeka. Njemački putopisac Berhard Švarc (Bernhard Schwarz) bilježi 1881. da je upoznao Pavla Rovinskog i nastavlja: „Odlazili smo, većinom, u kafanu… gdje ima prilike za bilijar, š a h ili karte i gdje se u svako doba… nailazi na šareno društvo domaćih.”
Sličan podatak je ostavio i P. Rovinski: „Odrasli igraju u kosti igru zare i tavla, što je turska igra. Zatim na dame, a tek poneko igra na šah.”
Dr Valtazar Bogišić, preko deset godina je radio na Opštem imovinskom zakoniku za knjaževinu Crnu Goru, obnarodovanom na Cetinju 1888. godine. Princip mu je bio da zakon odrazi narodno shvatanje, psihu i leksiku, kako ne bi ostao „mrtvo slovo na papiru” kao toliki drugi, posebno današnji zakoni. Taj zakon je i danas remek djelo pravne nauke.
U članu 477 je definisano: „Zakon povlađuje one igre i oklade koji krijepe tjelo i um ljucki, kao utrkiva[1]nje konjika ili pješaca, rvanje, vježbanje oružjem, igru š a h a … te se dugovi od takvih oklada i igara mogu sudom naplaćivati.”
Niko Martinović bilježi: „Šah, lutrija i karte u prvoj fazi rada cetinjske čitaonice nijesu bili dozvoljeni. Kasnija pravila (1893) dopuštala su i ove igre.”
Iz ove konstatacije izgleda da je šah i na Cetinju dugo tražio mjesto pod suncem, kao i da je istorijska fotografija B. Petrović i dr Feuvrier za šahovskom tablom nastala 1893. ili nešto kasnije. Međutim, po navodima V. Pejovića, dr Feuvrier je u Crnoj Gori boravio znatno ranije!
Na Cetinju je 1932. godine osnovan Šahovski klub „Cetinje”, a za njegovog predsjednika izabran je dr prava Nikola Jergović. Događaj bilježi „Slobodna misao” (13. XI 1932) uz opasku: „dobro je da se svijet odvikne od karata i kocke”.
„Glas Boke” (16. XII 1932) piše o upisu u šahovski klub i „velikom interesovanju”. Dolazi i do međugradskih prijateljskih susreta i „zabava”. Cetinjani 16. XI 1934. pobjeđuju Podgoričane sa 3,5:2,5, a 7. maja 1939. Dubrovčane sa 5:3. Tada je Dubrovnik bio u okviru Zetske banovine, a njen centar Cetinje.
„Zeta” donosi vijest 21. januara 1934. o osnivanju ŠK „Podgorica”. „Zetski glasnik” 3. 10. 1934. godine objavljuje vijest o osnivanju ŠK „Berane”, a „Slobodna misao” 17. 2. 1935. o osnivanju ŠK „Nikšić”.
Ovaj period napretka šaha u Jugoslaviji (i Zetskoj banovini) završava pojavom prvog značajnog šahiste — Vasilija Tomovića, za koga se smatralo, u predratnim godinama, da je najbolji igrač Beograda. Dodali bi smo, ne samo u Beogradu, već u čitavoj zemlji. Na prvenstvu Jugoslavije 1939. godine, zauzeo je drugo mjesto iza M. Vidmara, a već 1932. godine osvojio je titulu majstora (drugu po redu u istoriji jugoslovenskog šaha), a poslije toga pobijedio na niz turnira.
Na Cetinju su bili najbolji arhitekta Viktor Zaljevski, oficir Vjekoslav Logar i ing. Radovan Ivkov. U Podgorici dominira Boris Markov, u Nikšiću Ilija Erbez, a u Herceg Novom Artemije Popov. Pred sam rat istaknute rezultate postizali su Vjekoslav Logar i Mladen Lompar.
V
SAGA O SRĐI
Iako sam u grdnom cajtnotu, zastavica samo što nije pala, iako mi se svakodnevno sužava po jedan krug svjetlosti, gasi po jedna misao, zanosi korak… drznuo sam se da napišem knjigu o mom druženju sa šahom. Mašem mu sa poslednjeg 64. polja da mu zahvalim za sve što mi je darovao.
A onda sam doživio neprobolan udarac. Vijest o smrti Srđe Dragaševića, najbliskijeg druga iz poslednjih decenija, ljudske i šahovske veličine. Neka se u ovim sjećanjima druže dva moja druga, kao što su to činili decenijama. Za Pljevlja sam čuo 1941. („Idu na Pljevlja!”); prvi put igrao protiv Mila Lučića i Butka Halilbegovića u meču omladinskih brigada Pljevalja i Kotora, 1952. godine, na izgradnji željezare.
Na majstorskom turniru 1964. godine u Titogradu prišao mi je mladi plavušan i rekao da navija za mene zato što „igram oštro”. Bio je to Srđa Dragašević, s kojim sam obnovio poznanstvo početkom ovog vijeka i bio s njim jedna šahovska glava. Tada sam zavolio Srđu, markmiljanovskog ČOJKA, kome su velemajstori konja vodili.
ŠKOLOVANJE I PROFESIJA
Naš drug Srđa Dragašević rođen je 8. marta 1949. godine u Pljevljima, a preminuo 2. avgusta 2023. godine u Beogradu. Iznenadna smrt gospodina dipl. ing. S. Dragaševića, FIDE majstora i bivšeg predsjednika Saveza šokirala je njegove prijatelje i šahovsku javnost, jer je bio poznat po vitalnosti i optimizmu. U vječnost se preselio tiho, bez riječi, ne opterećujući nikog ali nije mogao da nasluti kakvu prazninu ostavlja onima koje je volio i koji su ga voljeli.
Srđa Dragašević
Na osnovu svjedočanstava, diplome fakulteta, radnih karakteristika, sertifikata, sportskih priznanja, a naročito sjećanja njegovih životnih saputnika, Srđa je u svemu čime se bavio bio IN kako se danas kaže. Odličan titogradski maturant, diplomirao je na Metalurško-tehnološkom fakultetu u Beogradu sa 24 godine.
Mladi inženjer se zaposlio u preduzeću u razvoju „Import-invest” u Nikšiću (spoljna trgovina), a potom preuzeo predstavništvo „Montenegro export-import” u Beogradu, čuvenog Monteksa, da bi od 1986. vodio Monteksovo predstavništvo u Bukureštu. Poslije „diplomiranja” međunarodne trgovine, 1993. godine se osamostalio i otvorio svoje firme: Ferrotrade i Ferro Dil, šireći biznis i na Crnu Goru.
Nešto zbog geopolitičkih promjena, kao i u samom Monteksu, ali više zbog oca Vuka koji je samovao u Đenovićima, Srđa je završio karijeru privrednika i vratio se 2003. godine u Crnu Goru.
KRUGOVI ETIČNOSTI
Srđin prijatelj, pjesnik Radojica Grba, govorio je sa respektom o Srđinim precima, tradiciji i njihovim uticajima na porodicu. Još je Jovan Cvijić zapisao da se nigdje ne pamte i poštuju preci kao u Crnoj Gori.
Četiri generacije Dragaševića
„Selo Kovač, na planini Kovač, na sredokraći između Pljevalja i Čajniča bilo je, poslednjih nekoliko vjekova, boravište Dragaša, odnosno Dragaševića.
Upravo je nemaština natjerala Vula Dragaša, Srđinog prađeda, da se kao nedorastao dječak uputi u grad, trbuhom za kruhom, u vrijeme krupnih političkih, ekonomskih i demografskih promjena zaokruživanja pljevaljskog Sandžaka pod austrijsko — turskim dvovlašćem. Vule je brzo uspio da se osamostali u poslu. Kupio je kola i konje i počeo da samostalno „kiridžija” između Pljevalja i Sarajeva, nalazeći dobre izvore prihoda. Zato je pružao pomoć postojećim narodnim ustanovama i društvima. Pred kraj života zamijenio je kola za fijaker i bavio se prevozom putnika.
Tako je i Srđin đed — Mihailo Dragašević, učitelj, narodni poslanik, politički, društveni i prosvjetni poslenik, ratnik i logoraš u dva velika svjetska rata — završio svoj životni put, u zemlji u koju nikada nije kročio kao slobodan čovjek. Ostao je da samuje daleko od svoje zemlje, u gradu Ponca — Italija, koji prethodno nikada nije ni vidio.
Jasno je odakle izviru Srđine vrline i dobročinstvo. Srđu je, ipak, sa svim njegovim osobinama i vrlinama oblikovala njegova porodica. Otmenost, taktičnost i strpljenje naslijedio je od majke Danice — Dane, omiljene učiteljice, a diplomatski nerv, toleranciju i prkos, kad je trebalo, od oca Vuka, istaknute ličnosti iz socijalističkog perioda. Samouvjerenost, inicijativnost i preduzimljivost primio je od brata Mihaila-Mika, uz pažnju njegove porodice.
A onda je soko, jednog davnog dana, savio gnijezdo sa Bugarkom Antoninom Georgijevom, poznatom šahistkinjom tog vremena. Iz tog braka su rođeni kćerka Dolja *13 i sin Vuko *14 , najdragocjeniji darovi njihovim roditeljima.
_____________
*13 Dolja Dragašević živi i radi u Londonu. Doktorirala je na Kembridžu. Oblast interesovanja joj je film i pozorište u kojima je nastupala i afirmisala se u mnogim evropskim zemljama kao producent, režiser i glumica;
*14 Vuko Dragašević, dipl. ecc živi i radi u Beogradu. Diplomirao je u Bordou (Francuska) i bavi se biznisom kao preduzetnik i investitor modernih tehnologija sa preduzećima iz Rumunije, Srbije, Crne Gore i Francuske.
________________
Srđa je svoje univerzalne vrijednosti obogatio i vidike proširio učeći školu života i rada u dvije velike porodice: Monteksu i Šahu. U obje je stekao reputaciju i ugled, ali ne ljubavlju, već pregalaštvom.
NEZABORAVNE GODINE IGRE
Od mnogo aktivnosti i igara Srđa je izabrao šah. Ne zna se zbog čega. U Titogradu je 1965. godine održano prvenstvo Jugoslavije na kome je pobijedio Svetozar Gligorić. U to vrijeme je počela da sija zvijezda Božidara Ivanovića, a skoro se istovremeno pojavio talas darovitih mladića: Borko Vujačić, Dragan Šešlija, Dragan Perović, Srđa Dragašević, Dragan Savović, Radojica Dabetić, Zdravko Vuković… Još se pominju pobjeda B. Vujačića nad Lj. Ljubojevićem 3:1 i „ljepotice” D. Perovića.
Dragašević je, tada, demonstrirao svoj talenat osvajanjem trećeg mjesta na seniorskim prvenstima Crne Gore, 1969 i 1970. godine, ali su, ubrzo, i on i sva pomenuta generacija dali prednost studijama i struci nad šahom.
Izgledalo je da je S. Dragašević napustio šah, ali je on stalno igrao za poznate klubove: Titograd, Partizan, Slavija, Rudar; učestvovao na vikend, open i jačim turnirima, a još više njih organizovao i pomogao.
Kruna njegovog interesovanja i bavljenja šahom bila je titula FIDE majstora, osvojena na Memorijalu „Viktor Čokaltea”, 2000. godine u Bukureštu.
Međutim, on je sam smatrao naznačajnijim dvije srebrne medalje 2011. i 2012. godine, veteranske reprezentacije Crne Gore na evropskom prvenstvu. Osvojili su ih Božidar Ivanović, Ljubo Živković, Momčilo Raičević i Srđa Dragašević. Dr Ljubo se sjeća da su u Rogaškoj slatini imali šest pobjeda i tri remija! Prilika je da se pomene da je 2023. godine na Svjetskom prvenstvu veterana crnogorska ekipa zauzela sedmo mjesto u kojoj se istakao IM Boro Miljanić sa 6,5 (poena).
PREDSJEDNIK — VIZIONAR
Centar Srđinog interesovanja od mladosti do veteranskih dana, bio je šah. Pored svega dobrog što je u njemu uradio, najviše se cijeni zbog konsolidacije Saveza i njegove međunarodne afirmacije. Srđa je na čelu Saveza bio od 2004. do 2011. godine Za to vrijeme je ugovorio, organizovao i realizovao mnogo atraktivnih događaja, za koje je teško odrediti najznačajnije za naš šah.
Da ih pomenemo u par riječi.
2005. godine: utemeljen, na naučan i profesionalan način, Projekat „Šah u škole”. Perspektiva šaha. Prvi — 78 — koordinatori ovog značajnog projekta bili su M. Luto[1]vac (2005–2009), potom, B. Miljanić.
2007. godine crnogorska reprezentacija debitovala na Evropskom prventsvu na Kritu.
2006/07. godine ŠSCG primljen u ECU (Evropska šahovska federacija) i FIDE (Svjetska šahovska organizacija). Tek je od tada suštinski promijenjen status našeg Saveza i šaha, a na to je presudno uticao S. Dragašević upornim zalaganjem i diplomatskim djelovanjem.
2007. godine održan Bord direktora ECU i FIDE u Crnoj Gori, kao potvrda nove saradnje.
2009. godine Crna Gora se afirmisala na dva velika takmičenja:
— Prvenstvo Evrope za mlade u Budvi, sa 913 učesnika iz 52 zemlje;
— Olimpijada u Drezdenu: 26. mjesto i zlatna medalja VM Dragiše Blagojevića na četvrtoj tabli sa 8 (9) poena;
2007. godine Seniorsko evropsko prvenstvo u Budvi, hotel „Splendid”, pobjednik VM Evgeni Tomaševski. Vjerovatno najprestižnije od svih održanih takmičenja.
Srđa Dragašević je ostvario ciljeve i snove i uveo naš šah u svjetski, a Crna Gora je postala gostoprimna i omiljena šahovska destinacija.
Bio sam svjedok nekog od ovih događaja i opservirao Srđu. Ponašao se, u visokom društvu, bez trunke inferiornosti, sasvim nonšalantno, na bordu svjetskih predsjednika, kao da sa mnom igra cug na terasi u Đenovićima. Vizionar i promoter našeg šaha drug Srđa Dragašević.
MEGA TURNIR „NIKŠIĆ 1983”
Velike ljude čine velika djela. Pored brojnih Srđinih poduhvata, izuzetne vrijednosti, najviše se pamti i pominje kao direktor turnira „Nikšić 1983”. Grad Nikšić je tada još bio privredni gigant i potpuno je podržao turnir. Ipak tvorci i realizatori turnira bili su biznismen Stanislav Ćano Koprivica i Srđa Dragašević. Prvi je finansirao turnir, prihvatajući ideje i sugestije svog mlađeg saradnika.
O samom turniru vjerodostojnije i emotivnije govori IM Boro Miljanić.
„Taj spoj šaha i biznisa pokrenuo ga je da davne 1983. godine, rame uz rame sa legendarnim Ćanom Koprivicom, dovede veliki svijet u našu malu Crnu Goru. Tada je organizovan najveći šahovski turnir u Crnoj Gori posvećen 60. rođendanu Svetozara Gligorića — najvećem šahisti Jugoslavije (koji je igrao protiv figura, a ne protiv ljudi) i 60. godini Šahovskog kluba Nikšić koji su se „rodili” iste 1923. godine — prije ravno 100 godina. To je bio najveći sportski i kulturni događaj toga vremena. Tada smo zahvaljujući njima, na kratko, mislili da smo ili na vrhu svijeta ili sasvim blizu njega. Sve je u Nikšiću bilo u znaku tog turnira, velikih Kasparova, Talja, Spaskog, Petrosjana, Gligorića… a pod budnim okom sjajnog direktora Srđe i njegovog zamjenika Nikole Mijuškovića. Tada sam i upoznao Srđu, želio je da sa mnom, omladinskim prvakom Jugoslavije iz Nikšića odigra meč u brzopoteznom šahu. Bio je jak pozicioni igrač sa dobrim poznavanjem teorije otvaranja i brzim pregledom igre, ukratko opasan cugeraš. Veoma šarmantan, duhovit i neobavezan u toku igre i druženja ali veoma ozbiljan i profesionalan, čak mogu reći prilično strog i izuzetno efikasan za sve što je bilo vezano sa turnirom. Sve je moralo biti na svom mjestu, kako je on mislio da treba. Za desetak dana biće 40 godina od početka tog turnira (24. avgust — 13. septembar 1983).
Druženje sa G. Kasparovom, Nikšić, 1983.
Veličinu turnira potvrđuje i VM Božidar Ivanović.
„Srđina ljubav prema šahu imala je snažan uticaj na rukovodstvo firme. Tu je rođena ideja da Nikšić 1983. godine organizuje jedan od najjačih turnira u svijetu. Srđa je imenovan za direktora turnira i kroz susrete i razgovore sa učesnicima i zvanicama turnira polako se rađala još jedna vrlo važna ideja. Ona je najviše pogodovala pobjedniku turnira Gariju Kasparovu kome je Nikšić otvorio vrata šahovske slave. Svojevrstan kuriozitet je da je turniru prisustvovao Viktor Korčnoj, ali mu je sovjetska federacija zabranila da učestvuje na njemu. Turnir ‘Nikšić 1983’ se, i poslije četiri decenije, smatra jednim od najvećih u istoriji šaha.”
SRĐINA DOBROČINSTVA
Nikada mi nije bilo jasno što se u Crnoj Gori sve zna o nepočinstvima, nasiljima i zločinima. Valjda da opominju i da se ne ponove. Za razliku od njih, o dobročinstvu se malo istraživalo i pisalo. Za neke narodne dobrotvore čuo sam još u djetinjstvu, za neke kasnije i žao mi je što o njima ne pišem. Međutim, i među šahistima bilo je ljudi široke ruke i otvorena srca koji su pomagali (i pomažu) ljude, a najviše kolege — šahiste. Njihova dobra djela jedva bi obuhvatila studija, zato ih predstavljamo samo po jednom. Tako je Blažo Sredanović, iz daleke Kalifornije, podržao, kad je to bilo potrebno „Šahovski vijenac”, 2021. godine, što je učinio i Baranin Đorđije Pavićević, menadžer KK „Mornar”.
A Srđa?
O njemu bolje govore svjedoci njegovih dobročinstava, kao VM Božidar Bonja Ivanović.
„U Nikšiću je 2000. godine pokrenuo inicijativu i zajedno sa opštinom Nikšić podijelio finansijski teret organizacije memorijalnog turnira ‘Vladimir Bato Kontić’. To je bio divan gest koji je oživio sjećanja na jednog od najsjajnijih bisera crnogorskog šaha.
Jedan neprijatan slučaj iz 2002. godine, takođe, govori koliko je Srđa bio drug, sposoban da izvuče prijatelja iz neugodne situacije. Ja sam, krajem te godine, odveo olimpijsku selekciju SRJ na Bled gdje se održavala šahovska Olimpijada. Stigli smo u hotel i na recepciji sam saznao da još nije stigao novac koji nam je obećan. Pored mene se odmah našao Srđa koji je karticom izmirio tu obavezu ne pitajući da li će mu novac biti vraćen.”
— Polufinalni meč Turnira kandidata izmedju Korčnoja i Kasparova trebalo je da se održi u Pasadeni (Kalifornija) ali je zbog zahlađenja odnosa između SSSR-a i SAD, Kasparovu bio zabranjen odlazak u Ameriku. Na scenu je stupio Stanislav Koprivica i uz asistenciju Srđe Dragaševića „Montex” je pokazao diplomatsku vještinu i obnovio pregovore o naknadnom održavanju meča. Korčnoj i FIDE su se uvjerili u ozbiljnost „Montexove” ponude i Korčnoj i Kasparov su se sreli naredne godine u Londonu. Kasparov je pobijedio u tom borbenom duelu i vratio vjeru u sebe i svoje šampionske snove.
Ne smije se zaboraviti veliki Srđin gest kad je, kao predsjednik ŠSCG, izdejstvovao dostojnu sahranu za Dragoljuba Minića koji je umro 5. aprila 2005. godine u Novom Sadu. Kao nepoznat čovjek van šahovskih krugova u toj sredini, bolestan i sam, umro je napušten od svih i gradska pogrebna služba tražila je da neko plati troškove sahrane na bezimenom groblju. Srđa je brzo reagovao i obezbijeđena su sredstva za prenos do Podgorice i sahranu na groblju Čepurci. Nekad najugledniji crnogorski šahista tako se vratio kući poslije dugih lutanja, a Srđa je čovjek koji mu je sačuvao dostojanstvo i omogućio vječni mir u rodnoj zemlji.
Iz nešto drugačije perspektive, Srđina dobročinstva vidi Radojica Grba: „Poznati humanista i donator od skupih i deficitiranih lijekova, stipendija, žiranata, uloga za stan, manjih i većih novčanih pozajmica, vraćenih ili ne vraćenih. Slično je bilo i u šahovskom životu, u svakom pogledu i vremenu. Činio je to sa voljom, iz ljubavi i posebnim zadovoljstvom. Pritom je blistao kao da ima više života.”
ZDRAVKO VUKOVIĆ
SRLE
Sjećanje
Krajem devedesetih prošlog vijeka, kada se naša eks-yu zbilja (is)tumbala, šah me je prugom doveo do Bukurešta. U podgoričkom vagonu karte su ovjeravali i majstori R. Brajović i B. Miljanić; kasnije N. Đukić, B. Kalezić, A. Rmuš… Na Pesijeve turnire i memorijale Čokaltee uz nas, Crnogorce, redovni gosti su bili i Nišlije vm S. Marjanović sa gospođom, dr S. Ilić a iz Beograda kompanjoni Gavela, M. Raičević, N. Jovanović, kao i V. Podinić, S. Milanović… D. Lekić.
I sve nas, stare i mlade, minule i dolazeće „zaludnjake”, dočekivao je, gostio i ispraćao još veći zanesenjak iako naizgled utkan u realnost… Ozbiljan i neformalan, vrckav i staložen, provokativan i nježan, nenametljiv da pomogne…
Nakon partija, kad figure utihnu, vodio nas je doma ili još češće u pitoreskne „mehane”, gdje smo uz vino i pjesmu nazdravljali i šahu i životu. I gle čuda, u kasne — rane sate, iako ga Boro i ja tek upoznajemo, s Rašom je mnogo toga pregrmio, dok prelijepa operska (!) pjevačica, tranzicija je u toku, izvodi „svi pljevaljski tamburaši” … „Moćevčiću mali Carigrade”, neko završi na stolu, neko u sevdahu, a neko baš u tom trenutku (01 čas) poziva i budi naše supruge da im dočara „šahovsku” atmosferu… Takav je bio naš prijatelj.
Da, da ne zaboravim, iako smo mi Crnogorci, kao rijetko ko, politički znali da kontriramo, noć-dvije uoči „milosrdnog anđela”, u jednoj staroj otmjenoj srpskoj kafani, gdje su, osim nas i Makedonci, Dalmatinci, Slovenci… naš drug je zapjevao „Konjuh planinom”, a mi ga pratili, kao i kada smo išli za njim ulicama Bukurešta noseći transparente i uzvikivali: „Ne bombama”.
Da, takav je bio naš drug.
Petokraka sa pet pera …
I ne mogu da vjerujem…
Kvadrat, krug i tren.
Pripadao je sjajnoj omladinskoj četvorci crnogorskog YU šaha: D. Perović, B. Vujačić, D. Šešlija i on. Srđa Dragašević!
P. S.
Kao bijeli, s tempom više oprezan, d4, Sf3, Lf4 (!), London sistem, kćerka Dolja, Kraljevsko pozorište, dokumentarac, Vuko, Pljevlja, Vuko…
„I ljepote Ćirkovića Magde”!
Kao crni, s tempom manje „talasast”, na e4…Sf6 — Aljehinka (!), podrivajući centar — pontu. Đenovići …
Oktobar, 2023
VII
KOVERTIRANI POTEZI
IZMEĐU NOĆI I DANA
Knjiga „Drug”, bila je zamišljena kao kombinacija šahovskih, esejističkih i literarnih poteza. Međutim, 29. 12. 2023. godine, rad na knjizi je prekinut zbog smrti njenog autora.
Jedna od poslednjih poluotkucanih stranica na Maksimovom radnom stolu bio je tekst „Nezavršena partija”.
Potpisnik ovih redova, koji je od marta do decembra 2023. godine, slobodno vrijeme koristio kako za druženje, tako i za razgovor sa autorom o knjizi u nastanku, smatra da upravo ta crtica može da bude vjerodostojna najava VII poglavlja koje je, u Maksimovom odsustvu, po uredničkoj slobodi, naslovio „Kovertirani potezi”.
Pogavlje čine kratke i sasvim kratke priče, pjesme i crtice iz različitih perioda autorovog života, koje su se uz istrošene olovke, razglavljene naočare i rukopise, to jest, sveske iz kojih su ispadali listovi, našle u blizini poprišta knjige.
Uz naslove ovog poglavlja, dati su početni potezi jedne Maksimove davno odigrane partije, u kojoj je, u dobijenoj poziciji, zbog previda topa u cajtnotu, izvukao deblji kraj.
Maksim je, kao svi ljudi, volio pobjede, međutim, nije se stidio svojih poraza. Naprotiv, čuvao ih je kao bjelutke iz djetinjstva, za neku novu igru. Svaka igra, vjerovao je, pobjeda je sama po sebi.
U Baru, 7. 1. 2024. g.
Milun M. Lutovac
NEZAVRŠENA PARTIJA
Na izmaku 2023. godine, liječio sam se u barskoj bolnici od sto bolesti i sto godina. Sobu i vrijeme dijelio sam sa dva neobična cimera, je[1]dan ćutljiv, drugi govorljiv, obojica teško bolesni. Crnih ruku od šaka do ramena od ubadanja, infuzija, trans[1]fuzija, snimanja… Brojao sam dane do izlaska i pored očigledne pažnje dr Miodraga Stankovića.
Jednog sivog popodneva, kao i svakog drugog, u „trojku” je ušao mladić koji mi se obratio pitanjem: „Vi ste šahista?” Ćutao sam, jer nijesam mogao da prozrem pitanje, a već odavno nijesam igrao. Pri tome sam se sjećao ranijih megdana, kao i poslednjeg, u lokalu „Ciao” na barskom šetalištu, sa sarajevskim drugom R. Budalićem, koji sam izgubio.
Gost, koji nije pozdravio moje cimere, što je ovdje bio običaj, ponovi pitanje i ja odgovorih: „Može se reći da sam šahista, ali tanak kao djevojka u struku”. „Baš lijepo”, reče „…večeras igramo meč”.
Mladić, čije ime nijesam upamtio, kao u čarobnjačkoj seansi stvorio je šah i sat i to isto veče otpočeli smo ljuti boj na natkasni između dva kreveta. Igrao sam slabo i pravio previde, ali mi se, za čudo, u tome revanširao moj protivnik i izgubio meč.
I sljedeće večeri se pojavio i sve se ponovilo. Dok ja nijesam, mimo svog običaja, osjećao nikakvo zadovoljstvo, primijetio sam da je moj protivnik nervozan i ljut. Možda zbog toga što je više očekivao ili zbog grešaka koje je činio. Pri kraju jedne partije, u izgubljenoj poziciji, pokupio je figure i napustio sobu bez pozdrava. Ne zamjeram mu, ali me je to malo uvrijedilo, zato što nije bio loš šahista, a učinilo mi se ni čovjek. Nije bilo razloga za gorčinu u malom vodoskoku igre u bolesničkoj sobi.
Ovdje se priča prekida.
Maksim se 29. 12. 2023. godine, kako to, na njegovom poslednjem ispraćaju kaza Milan Vujović „…zaputio u svoje Dapsiće da dosanja one davne dječačke snove. U Dapsiće koji se po njemu kazuju, iz kojih je otišao zbunjen, uplašen i sam, a u koje se vraća na bijelom konju, obožavan od supruge, kćerke, sinova, sedmoro unučadi, snaha, zeta, ali i rođaka, kumova, prijatelja i brojnih neznanih poštovalaca njegovog lika i djela.”
Zatečen odlaskom, koliko očekivanim, toliko i iznenadnim, jer se Makijavelijev, kako sam ga ponekad zvao, zdrav duh, uprkos bremenu godina i zdrastvenim problemima, vijorio visoko iznad lomnog tijela, prisjetih se njegovih cimera u starobarskoj bolnici. Riješih da ih posjetim i pred novogodišnju noć, poželim dobro zdravlje. Kupih pomorandže, volio je da se njemu donesu i krenuh. U sobi zatekoh onog ćutljivog, drugi je već bio dio diskusije u nekoj drugoj prostoriji, međutim, kad je čuo da sam stigao odmah se obreo nazad. Obradovali su se, ali i rastužili zbog Maksimovog odlaska.
Riječi su se brzo potrošile, što je specìfikum bolničkih soba. Srdačno smo se pozdravili uz lijepe želje u Novoj. Na izlasku upitah da li znaju u kojoj je sobi mladić koji je sa Maksimom igrao šah, volio bih da i njega pozdravim i poželim mu sve najbolje.
Ćutali su, kao da nisu razumjeli šta ih pitam. Ponovio sam pitanje, pokazujući na poluotvorenu, bijelu natkasnu do praznog kreveta. Opazih kako onaj govorljiviji gleda u ćutljivog i neprimjetno sliježe ramenima. Nisu znali šta ih pitam. Pozdravili smo se, ne kao prvi put, ali pozdravili. Za svaki slučaj, u prolazu kroz dugi bolnički hodnik, priupitah omalenu medicinsku sestru, koja je strpljivo brinula o Maksimu, da li zna gdje je smješten mladić sa šahovskom tablom. Nije znala, čak je dodala, spretno slažući sledovanja ljekova na kolica sa sterilnim gazama: da je takav bio, znala bih!
Sa kim je Maksim igrao svoju poslednju partiju, ostaće tajna.
RECENZIJE
Kalif Harun al Rašid (766–809) pretvorio je svoj dvorac u atraktivan ambijent i carstvo šaha. Upitan, možda i zbog toga, „Šta je šah?”, odgovorio je protiv pitanjem: „A šta je život?”
Kad napusti ljušturu sopstvene hermetike šah je život, gdje je svaki tren, po Laskeru potez, borba; dan — noć, bijelo i crno …
Početak je „e4!”, bjelutak i našeg odrastanja. Zaronimo u zelenu dapsićku prozirnosti, izronimo u modro-plavoj Boki. Ratna generacija; od djeda do Pojmaša, od bezazlenog do žala „bestidnosti”.
Melšpajz za drveni — drugačiji svijet. Carske mrvice za dvojnika!
Narandže … zlataste i sočne, kao Marijane, kao Jelene. Mladost koje ima i nema; Zastave, drugovi …
Zar i 48-a nije šah naše zbilje? Danas sa Staljinom, sjutra … zaćutimo.
Kad je Maksim objavio „E4!” bio sam, pamtim, zakriljen sjenom Momčilova grada (Žabljak 1984), gazeći 24-to polje.
„Drug-a” čitam sa 64(!), lete ljeta, ne znajući ni sam gdje će Jabučilo, at — skakač, zanoćiti. Druže, veliki naklon u ime svih koji i slikahu i slušahu šah.
Open Al (2023):
_ „Šta je život?”
_ „A šta je šah?”
Sfumato …
P. S. Suton — bulldog (još) jedne civilizacije?
ZDRAVKO VUKOVIĆ
Dva polja u jednoj knjizi
Pred nama je neobična knjiga, knjiga o životu koji je beskrajno polje, kao što je šah beskrajno polje. Neobična knjiga kao što je neobičan i njen autor. Pisana srcem, ali znanjem i promišaljanjem, vrhunske pismenosti, pronicljivih zapažanja.
Istorija šaha u malom. I života u velikom!
Od kamenčića iz Dapsićke rijeke, koje je dječak Maksim sakupljao i stavljao pod slamaricu, nagovještavajući svoj neobični životni put, uvod je u neku vrstu igre, koja će se kasnije pokazati kao šahovska, sa kojom će prvi doticaj imati u Domu za nezbrinutu djecu u Kotoru. Šah će ga kasnije pratiiti kroz život, a odnos će se pretvoriti u posvećenički. Bez posvećeništva nema djela. Šah je najintelektnija igra, vrhunac čovjekovog uma, saznanje nad saznanjima. Kao što je velika literatura, igra riječima.
Lutovac knjigu Drug koncipira: od partija šaha i zanimljivih priča — partija života, sjećanja, te je neka vrsta memoara, bolje reći antimemoara. Bez literarnih partija ne bi bila toliko zanimljiva, osim za igrače i tumače šaha. Ovako je zanimljiva i za druge čitaoce. Dvostruka zanimljivost, višestruka značenja. Nauka i literatura.
Pravljena u borhesovkom maniru — lavirint za radoznale. Njene staze se udvajaju i spajaju. Šahovski udžbenik, literarna knjiga.
Umješnost koju je Lutovac pokazao u knjizi „Bar grad feniks”, u kojoj neimarskom vještinom oživljava jedan nestali grad, praveći ga od raznorodnog nepropadljivog materjala: fakata, legendi, citata, hronika i ljetopisa, domišljatih i originalnih dopisivanja, knjiga ne prestaje da fascinira. Fascinacija ne izostaje ni sa knjigom Drug. Kao što je šah i umna i zaumna igra, tako je knjiga Drug i umna i zaumna, pjesnička. Prepuna tajnovite poezije koju nose i šah i život. Igre u stalnom umnožavanju, do beskraja. Crno bijela se polja smjenjuju, a beskraj širi. U proznim cjelinama kao u partijama šaha.
Biće šaha i biće života — u knjizi su jedno Biće!
Život je kao partija šaha, to na najljepši način kazuje knjiga Drug.
Autor se sjeća ljudi, velikih partija, velikih igrača, vrhunskih rješenja, sjeća se malih stvari i malih doživljaja, koji u knjizi dobijaju trajnu dimenziju. Nema malih stvari i nema malih događaja. Autor se sjeća djetinjstva, životnih početaka i pretvara ih u svoj amarcord, trajniji od života, u šah i literaturu.
Ukratko i uširoko, Knjiga budi ljubav, intrigantna je. U njoj ima stihova, poezija treperi od Omara Hajama do naših dana. Trajno stanje duha!
Tekst zaključujem divljenjem i ljubavlju za mog i profesora mnogih generacija Maksima Lutovaca, koji je znao i umio da budi ljubav za književnost, jednako kao i ljubav za šah.
Figure šaha i figure života — besmrtni su bjeluci koje vaja čovjekov um i mašta, Vrijeme — taj vajar neumorni! Jednako kao Dapsićka rijeka, neumorna u svom toku.
U Herceg Novom, novembra 2023.
MIRAŠ MARTINOVIĆ
Izdavač IK „CID“, Podgorica 2024
Kraj
____________
Ovo je samo mali dio teksta iz knjige Maksima Lutovca "Drug". Podsjećam još jednom da će se promocija knjige Maksima Lutovca „D R U G“ održati 18. jula 2024 u 21. čas na Platou Doma revolucije /Narodna biblioteka i čitaonica ‘Ivo Vučković’, u Baru.
O knjizi govore: Dr Ljubo Živković (IM) Nikola Đukić (VM) Milan Vujović, književnik i publicista.
Dobro došli!
Нема коментара:
Постави коментар