Tomaševski podijelio očekivanja od šahovske Olimpijade
Dvostruki šampion Rusije i pobjednik ekipnog svjetskog prvenstva — o predstojećem startu u Mađarskoj, Dingu Lirenu, Kramniku i snazi open turnira.
Jedan od najjačih ruskih velemajstora, Evgenij Tomaševski, u posljednje vrijeme rijetko učestvuje na šahovskim turnirima, fokusirajući se na trenerski rad. Zato je bilo vrlo zanimljivo pratiti njegovu igru na turniru "Šahovske zvijezde 4.0". Evgeniju nije uspjelo da se bori za pobjedu, ali njegova igra ostavila je sjajan utisak.
U intervjuu za "SE" Tomaševski je podijelio mišljenje o još jednom učesniku turnira, 18-godišnjem Raunaku Sadhvaniju, kao i o glavnim talentima nove generacije i vrlo mladim igračima koji postižu izvanredne rezultate. Takođe smo razgovarali o Svjetskoj šahovskoj Olimpijadi 2024, stanju 17. svjetskog prvaka i "meču godine" Kramnik — Žospem.
U openima je sada pravi epicentar šaha
— Kako ocjenjujete svoj nastup na "Šahovskim zvijezdama 4.0"?
Evgenij Tomaševski — U rapidu sam igrao prilično dobro. Četvrto mjesto, niti jedan poraz. U blitz-u je bilo lošije, previše jednostavnih grešaka. Lako objašnjivo: uglavnom sada malo igram. Brže prelazim na trenerski posao nego što bih želio. To se jako osjeti kada uopšte nemam vremena na satu, ali naglašavam da sam igrao u Moskvi s velikim zadovoljstvom. Kada rijetko igraš, svaka partija postaje praznik. A kada igraš u tako zvjezdanom sastavu, praznik je dvostruk. Želim da se zahvalim organizatorima na pozivu i da im poželim da organizuju još mnogo sjajnih turnira.
— Da li vam se svidio sastav ovaj put?
Evgenij Tomaševski — Vrlo zanimljiv. Plus, organizatori su opet uspjeli uspostaviti ravnotežu između snage i ‘zvjezda’. Bilo je sjajno igrati protiv Hou Yifan, s našim djevojkama, koje bez pretjerivanja možemo nazvati superzvijezdama svjetskog šaha.
— Četiri djevojke nisu previše?
Evgenij Tomaševski — Nisam tako mislio, jer sve igraju vrlo jako u brzom šahu, a Valja Gunina je čak aktualna svjetska prvakinja u blitz-u, odigrala je mnogo sjajnih partija u ovom formatu. Nanijela je jedini poraz Vladu Artemjevu. Prije turnira smo razgovarali o njenom nastupu na jednom od "Tituliranih utoraka", i Valja mi je rekla da je skoro pobijedila Hansa Nimanna. Odgovorio sam joj da se ne bih ni malo iznenadio da je to učinila. Dakle, mogu reći da su četiri ovako jake šahistkinje odličan potez. I sa stanovišta promocije turnira, i sa stanovišta same igre.
— Sadhvani je opet bio u top-3 ukupnog poretka. Da li nivo talenta Raunaka odgovara njegovim slavnim sunarodnicima?
Evgenij Tomaševski — Gukesh, Pragnanandhaa, Erigaisi su već superzvijezde. Kao i Vidit, koji je nešto stariji od pomenutih momaka. Raunak još uvijek zaostaje za njima, ali me ne bi iznenadilo da ih dostigne. Takvi talenti se razvijaju u talasima, a njegov potencijal je ogroman. U rapid šahu mu je bilo teže, ali u blitz-u je sasvim sposoban da pokaže rezultate na najvišem nivou.
— Erigaisi vodi u FIDE Ciklusu 2024, skoro tri boda ispred Nodirbeka Abdusattorova. Uspjeh Arjuna je u mnogome jedinstven — svoj nevjerovatni rejting postigao je na openima. Šta mislite o tome?
Evgenij Tomaševski — Po mom mišljenju, openi su sada pravi epicentar šaha. Poeni osvojeni na njima jednako su vrijedni kao i oni koje šahisti osvajaju na klasičnim kružnim turnirima (uz sve poštovanje prema njima). Pažljivo sam pratio open turnire posljednjih mjeseci — u Dubaiju, Sharjah, Aktobe i druge — i konkurencija je bila na najvišem nivou. Nije slučajno što tamo nastupa sve više i više elitnih igrača, i to je zaista zanimljivo. Naprotiv, početkom jula završio je klasični turnir u Bukureštu, gdje su se okupili gotovo svi igrači iz top-10. Uz svo poštovanje prema sastavu, manje mi je zanimljiv jer otprilike znam šta ću tamo vidjeti.
Još jednom naglašavam: ne želim da umanjim nivo igre elite. Ne. Samo imam osjećaj da na openima sada vri šahovski život. I čini mi se poštenim davati puno poena za njih.
— Pomenuli ste open u Sharjah, gdje je naš 14-godišnji sunarodnik Ivan Zemljanski ostvario svoju posljednju normu velemajstora. Može li se on i drugi ruski mladići iz njegove generacije u budućnosti probiti se u elitu?
Evgenij Tomaševski — Još je rano ocjenjivati ovu generaciju. Napomenuo bih da trenutno u svijetu ima dovoljno igrača starih 13-15 godina, ali oni već imaju rejting oko 2500, pa čak i blizu 2600. To je ozbiljno. Pored toga, ti momci se pojavljuju u raznim zemljama. Da, svi su čuli za Abhimanyu Mishru, Yagiza Erdogmusa, Zemljanskog, ali mogu navesti još mnogo imena. U ovoj generaciji postoji jako velika konkurencija.
Šah se brzo podmlađuje, i drago mi je što naši momci postoje u ovoj grupi potencijalnih top-igrača. Budućnost šaha pripada ovoj generaciji, i bilo bi sjajno kada bi se Rusi također našli na vrhu.
— Mislite li da će generacija Gukesha, Abdusattorova i Praggna donijeti nešto novo šahu na globalnom nivou?
Evgenij Tomaševski — Već donose mnogo novog i donosit će još više. Momci sa 17-18 godina zauzeli su vodeće pozicije i vode igru. Nikada prije u šahu nije bilo toliko mladih igrača koji su se odjednom probili u elitu. A Gukesh je čak uspio osvojiti turnir kandidata. A nakon njih će doći oni o kojima je bio vaš prethodni upit.
— U septembru 2024. godine u Budimpešti će se održati 45. šahovska Olimpijada. Kome dajete prednost?
Evgenij Tomaševski — Na muškom turniru glavni favoriti su Indija i SAD. Oni će dovesti gotovo optimalne sastave u Mađarsku, osim Nakamure. Nažalost, Rusija opet neće biti prisutna. Tako bi i naša reprezentacija bila među favoritima. Kineski tim je vrlo ozbiljan. Za njih će igrati najjači, uključujući Dinga. Bez sumnje, očekujemo borbu za zlato od Uzbekistana. Iako, uprkos statusu aktuelnih šampiona, drugi uzastopni takav podvig je malo vjerovatan. Oni su slabiji od prva tri broja startne liste, ali su definitivno u krugu kandidata za pobjedu.
— Ko može iznenaditi?
Evgenij Tomaševski — Za prvo mjesto, mislim da će se boriti četiri ekipe koje smo već pomenuli. A za medalje, pod određenim uslovima, mogu se boriti desetak timova, među kojima su reprezentacije Srbije (aktuelni evropski prvaci), Azerbejdžana, Poljske, Irana i nekoliko drugih.
— Da li bi se Rusija sigurno borila za zlato? Ipak, u elitnom klubu 2700+ trenutno imamo samo Jana Nepomniachtchija, Aleksandra Griščuka i Danila Dubova.
Evgenij Tomaševski — Siguran sam u to. Hipotetički tim sa Janom, Sergejem [Karjakinom], Aleksandrom, Danilom, Vladom [Artemjevom] bi se borio sa svima. Plus, tu je još i Esipenko. Vrlo ozbiljan sastav.
— Krajem juna rođendane su slavili Boris Gelfand i Vladimir Kramnik. Blisko ste upoznati s obojicom. Podijelite zanimljive priče o ovim velikim igračima?
Evgenij Tomaševski — Boris Abramovič je u mnogim stvarima moj šahovski učitelj. Imamo poseban prijateljski odnos. Radio sam s njim na meču 2012. godine i turniru kandidata 2013. Djelomično, to je bila moja karta za veliki šah. Da, u tom trenutku sam već imao pristojan rejting, ali u Moskvi i Londonu sam se izravno susreo sa turnirima najvišeg nivoa. Tako da imam mnogo toga vezano za Gelfanda u šahovskom smislu. On je, bez sumnje, legenda. Želim mu prosperitet i mnogo zahvalnih učenika.
— Šta vas je impresioniralo kod Gelfanda?
Evgenij Tomaševski — Ponavljam, prije rada s njim nisam bio upoznat s unutrašnjom kuhinjom pripreme za takve događaje. Sjećam se da je rad na meču bio, s jedne strane, zanimljiv, s druge strane, fizički vrlo težak. Noćima smo analizirali mnoge pozicije, i kada smo ih ujutro pokazivali Borisu, impresioniralo me koliko je intuitivno osjećao slabe tačke naše analize, iako smo satima radili na visokom nivou. Za nekoliko minuta je pronalazio slabosti, a njegove procjene tih trenutaka su se u 80-90% slučajeva pokazale ispravnima. Tada sam jasno shvatio da u šahu nema granice za usavršavanje. Dobar analitičar nikada ne prestaje da napreduje.
— Sjećam se da je rekao kako je naučio takvu radnu etiku nakon bliskog druženja s Viktorom Korčnojem.
Evgenij Tomaševski — To je bolje pitati Borisa. Ali nije stvar u količini posla, već u efikasnosti i pristupima. Mnogi mogu sjediti pored šahovske table 10 sati dnevno, ali to ne funkcioniše uvijek kako treba. U slučaju Gelfanda, Boris Abramovič je razvio fantastičan analitički instinkt. Ranije je zbog toga imao značajnu prednost. S razvojem kompjutera, koji nam pokazuju ogroman broj varijanti, to se dijelom smanjuje.
— Gelfand je taj meč izgubio od Ananda u Moskvi...
Evgenij Tomaševski —Još uvijek mi je žao. Imao je realnu šansu da pobjedi.
— Kažu da 15. svjetski prvak tada nije bio u najboljoj formi...
Evgenij Tomaševski — Nije bio na vrhuncu, ali ne bih umanjivao njegovu tadašnju snagu. Ponavljam, Boris je mogao pobijediti, i imao je sve šanse. To je bila borba dvojice velikih igrača, po mom mišljenju, podcijenjena. Iako je moje mišljenje pristrasno, stoga nije najobjektivnije.
— S Kramnikom ste radili na zalasku njegove karijere.
Evgenij Tomaševski — Da, na turniru kandidata 2018. u Berlinu. Učestvovao sam u radu velemajstora, on je jedan od onih koji su u panteonu istorije igre. Da, Vladimiru Borisoviču je bilo teško izdržati taj turnir od početka do kraja, ali odigrao je nekoliko izvanrednih partija. Ja sam stekao nevjerovatno iskustvo. Upoznati ga, osjetiti njegov pristup. To je fantastična škola. Sretan sam što Kramnik sada vodi velike javne šahovske aktivnosti. Želim mu sreću, nadam se da će mu sve uspjeti kako je zamislio.
— Ako Kramnik nastavi u istom duhu, zašto se ne bi kandidovao za predsjednika FIDE?
Evgenij Tomaševski — Opet, bolje je ovo pitanje uputiti njemu. Da li to želi? Inače, putevi Gospodnji su nepredvidivi.
Evgenij Tomaševski — Već sam rekao "SE" da na online šah gledam kao na zabavu. I čitav meč u Madridu sam smatrao showom. Kako je sada moderno reći: bila je "akcija". Međutim, ona nije mnogo pokazala. I nije mogla pokazati. Čak i da je Kramnik razbio Peruanca ili obrnuto. Možda neki smatraju da je to dobra reklama za šah. Ja ne dijelim to mišljenje. Samo događaj koji se dogodio, odnosim se lako i skeptično.
U Taškentu je održan međunarodni kup uzbekistanskog šahiste Rustama Kasimdžanova. „Gazeta.uz“ razgovarala je s bivšim svjetskim prvakom po FIDE verziji o radu s uzbekistanskim igračima, predstojećoj Šahovskoj olimpijadi i o tome zašto ne treba usmjeravati djecu prema profesionalnom šahu.
U Taškentu je održan drugi međunarodni turnir „Kup Rustama Kasimdžanova“ s nagradnim fondom od 50.000 dolara.
Rapid partije igrale su se po kružnom sistemu u 9 kola. Na turniru, sa prosječnim ELO rejtingom od 2634 boda, učestvovalo je 10 velemajstora iz 5 zemalja.
Pobjednik Kupa Kasimdžanova postao je velemajstor Nodirbek Abdusattorov sa 6,5 poena. Drugo mjesto zauzeo je Žavohir Sindarov sa 6 poena, a treće mjesto je osvojio iranski velemajstor Parham Magsudlu sa 5,5 poena.
Sam Rustam Kasimdžanov završio je četvrti sa 5,5 poena.
Rezultati:
1. Nodirbek Abdusattorov — 6,5;
2. Žavohir Sindarov — 6;
3. Parham Magsudlu — 5,5;
4. Rustam Kasimdžanov — 5,5;
5. Šahrijar Mamedjarov — 5,5;
6. Aleksandar Griščuk — 5;
7. Richard Rapport — 4;
8. Nodirbek Jakubboev — 3,5;
9. Šamsiddin Vohidov — 2,5;
10. Džahongir Vahidov — 1.
Nakon turnira, „Gazeta.uz“ je razgovarala sa 14. svjetskim prvakom po FIDE verziji, legendom uzbekistanskog šaha, Rustamom Kasimdžanovim.
— Prije svega, recite nam nešto o završenom turniru, Kupu Rustama Kasimdžanova. Kako je nastala ideja da se prošle godine održi takvo takmičenje?
Rustam Kasimdžanov — Ovaj turnir nisam ja osmislio, nazvali su ga mojim imenom iz simbolike. Tačno vam ne mogu reći kako je nastao, ali čini mi se da je u nekom trenutku postojao čak i dekret predsjednika zemlje o razvoju šaha, u kojem je pomenut i ovaj turnir. Zato ga sada organizuje federacija. Za mene je to veoma prijatno, jer je ovo moj omiljeni format, rapid šah, a nisam mnogo igrao poslednjih godina... Mogućnost da igram s našim najboljim šahistima za mene je veoma interesantna.
— Znači li to da vi ne birate format i sastav turnira?
Rustam Kasimdžanov — Naravno da ne. Organizacijski rad je u potpunosti u rukama Šahovske federacije Uzbekistana i Agencije za pitanja mladih. Svi oni organi koji se bave sportom i razvojem šaha.
— Recite nam, kako je za vas prošao ovaj turnir?
Rustam Kasimdžanov — Imao sam vrlo uspješan prvi dan, čak i prvih šest kola. Osvojio sam sve što sam mogao, čak i mnogo više. Sreća je očigledno bila na mojoj strani, ali onda mi je ponestalo energije. To je veliki problem za starije šahiste, a ja sam već stariji šahista (Rustamu Kasimdžanovu su 44 godine — red.). Osjećao sam da počinjem slabiti, dok su moji protivnici igrali istom snagom kao na početku. Kasnije sam shvatio da sam s velikim odstupanjem najstariji učesnik među ovih deset. Ima šahista koji su mlađi od mene za 25 godina, neki za 10 godina.
— Pobjedu je odnio Nodirbek Abdusattorov. Koliko znam, radite s njim?
Rustam Kasimdžanov — Tokom moje karijere radio sam s mnogim šahistima, u Uzbekistanu gotovo sa svima — ili na privatnim časovima, ili na grupnim treninzima, pripremama federacije. Ali s Nodirbekom Abdusattorovom, vjerovatno, više nego s drugima.
— Da li ste trenutno sekundant Nodirbeka?
Rustam Kasimdžanov — Ne bih želio ulaziti u detalje rada, ali ne ostavljam ga bez pažnje.
— Na UzChess Cup-u Nodirbek je izgubio od Žavohira, ustupivši mu prvo mjesto. Nedavno je završio turnir u Bukureštu s rezultatom „minus jedan“. Govori li to o lošoj formi, ili je to samo slučajnost?
Rustam Kasimdžanov —Čovjek nije imao ni 20 godina, a već je bio četvrti na svijetu, u svjetskoj desetki. Da nam je svima takva kriza!
To su takve sitnice — jedan turnir, dodatni pokazatelji, jedna partija. Glavna stvar je smjer, nesumnjivo naprijed, na rast. Pojedinačne rezultate gotovo da i ne gledam. Toliko je glupo govoriti da je Žavohir pobijedio u ovoj partiji, a on na tom turniru… Mnogo je zanimljivije vidjeti da je prvi put održan UzChess Cup, drugi put moj turnir. I u jednom, i u drugom, i u trećem gotovo čitav podijum zauzimaju mladi uzbekistanski šahisti. To je mnogo značajnije od toga ko je tačno pobjedio i gdje.
— Ima li uticaj faktor domaćeg terena?
Rustam Kasimdžanov — U šahu domaći teren uopšte nije prednost. Oni jednostavno vrlo dobro igraju šah. Meni je ta pažnja uvijek smetala, a mislim da ni njima ne pomaže. Oni pobjeđuju ne zato što se turniri održavaju u Uzbekistanu.
— Prošle godine, govoreći o tome zašto nije uspio ući u turnir kandidata, Nodirbek je rekao da se nije osjećao spremnim za turnir. Koliko ste se slagali s njim?
Rustam Kasimdžanov — Mislim da će svako ući u turnir kandidata kada bude pravo vrijeme. Mislim da bi imao šanse da je bio u turniru kandidata. Ali ako nije ušao, znači da vrijeme još nije došlo. Sportski proces još nitko nije ukinuo — postoji kvalifikacija, postoji ulazak u turnir kandidata. Jasno je da će u nekom trenutku ući, nadam se da će to biti sljedeći turnir. U nekom trenutku, vjerovatno, će ga i osvojiti. Ali kada će taj trenutak doći — ne usuđujem se nagađati.
— Sada su u toku kvalifikacije za turnir 2026. godine, uključujući FIDE Ciklus trku, gdje Nodirbek konkuriše Arjun Erigašiju. Jesu li se rezultati i igra Nodirbeka poboljšali u odnosu na prošli ciklus?
Rustam Kasimdžanov — Nadam se. Barem rezultati su mu očigledno prisutni. Rezultati Arjuna su takođe izvanredni posljednjih nekoliko mjeseci. FIDE Ciklus traje do decembra, a sada je juli. Pred nama je mnogo događanja, još je vrlo rano.
— Pređimo na ono što predstoji uskoro. U septembru će biti Šahovska olimpijada. Kakve su šanse naše reprezentacije da ponovi prošli uspjeh?
Rustam Kasimdžanov — Šanse, nesumnjivo, postoje, značajne su. Ali teško je navesti neku brojku: 40%, 60%, 70%. Neki ljudi mogu pokušati izračunati vjerovatnosti, ali za mene je to beskorisna aktivnost. Gotovo uvijek uspjeh na takvom turniru zavisi o jednom trenutku. Ponekad o dva. Na prošloj Olimpijadi bio je vrlo važan trenutak kada je Nodirbek igrao crnima protiv Karuane i kada je igrao protiv Gukeša. I prvu i drugu partiju je pobijedio. I jedna i druga partija mogle su se potpuno drugačije završiti .
— Bez obzira na to što reprezentacija nije prva u rejtingu?
Rustam Kasimdžanov — SAD su ozbiljan konkurent, ali vjerovatno samo zbog Karuane. U ostalom dijelu njihovog tima ne vidim nikoga ko bi ozbiljno mogao da ugrozi naše momke. Teoretski, opet se može desiti da se Olimpijada odlučuje u partiji Abdusatorov – Karuana i u meču Uzbekistan – Indija.
Zbog odsustva ruske reprezentacije, ne vidim drugih jakih konkurenata. Čak i da ruski tim igra u punom sastavu, više nije ona sila koja je bila prije nekoliko godina. Nepomnjašči je sjajan, ali slede već stariji igrači moje generacije – Griščuk, Svidler. Nisu više onako moćni kao nekada.
Kina... Ding Liren očigledno nije u dobroj formi poslednjih mjeseci. Kineska reprezentacija može konkurisati skoro svakoj, ali im je za to potrebno da izostave Dinga iz sastava, a oni to neće uraditi.
— Prošli put trener reprezentacije bio je Ivan Sokolov. Sada, koliko je poznato, radi sa drugim timovima. Da li ćete vi raditi sa uzbekistanskom reprezentacijom na predstojećoj Olimpijadi?
Rustam Kasimdžanov — Bio sam u Kini na Azijskim igrama. To je bila odluka donijeta u poslednjem trenutku. Radio sam s njima kada su osvojili medalje na Azijskim igrama – Nodirbek i Žavohir su osvojili individualne medalje, a ekipa je uzela medalje u ukupnom plasmanu, ali ne zlatne. Bilo je jasno da se zlatne medalje odlučuju u jednoj partiji, jednom trenutku. Da je jedna partija završena drugačije, imali bismo i individualne i timske pobede. Trenutno ne planiram da budem prisutan na Olimpijadi lično. Koliko razumijem, uzbekistanska reprezentacija će imati drugog kapitena, ne Ivana Sokolova.
— Ipak, vi ste jedan od najpoznatijih šahista zemlje i veoma iskusni trener koji je donio mnogo uspjeha, uključujući i timska takmičenja. Postoji li neki razlog zbog kojeg ne radite sa reprezentacijom?
Rustam Kasimdžanov — Kao što sam već pomenuo, tako ili drugačije, uvijek sam povezan sa timom – na pripremama, online. Ne ostavljam ih bez pažnje. Čitaoci vjerovatno razumiju da, s mojim iskustvom, da sam želio da budem kapiten reprezentacije na Olimpijadi i smatrao da bi to bilo korisno, to bi se i dogodilo.
Za mene je Olimpijada lično uvijek bila veoma teško takmičenje. Teško je zamisliti koliko je naporno. To je 5000 ljudi u jednoj sali. Energetski mi nije lako. U sali gdje poznajem 5000 ljudi po imenu ili liku, svako mi prilazi, pozdravlja se, pita kako sam... Nisam siguran da bih u toj atmosferi mogao mnogo pomoći. Da sam uvjeren da bi moje prisustvo bilo korisno, nesumnjivo bih bio tamo. U trenutnoj fazi moje karijere, vjerujem da više doprinosim iz sjenke. Mislim da ljudi razumiju o čemu govorim.
— Radite sa različitim šahistima, poput Ananda i Karuane. Da li ste emotivno vezani za njih? Pomenuli ste partiju Nodirbeka s Karuanom, za koga ste navijali?
Rustam Kasimdžanov — Neću ulaziti u lične detalje, to je posebna tema. Ali u okviru sporta, mislim da trener treba da navija za osobu s kojom trenutno radi. Zamislite fudbal. Normalno je da trener trenira „Mančester Junajted“, zatim „Bajern“, pa „Real Madrid“. Očigledno je da će, kada sjedi na klupi, navijati za tim s kojim trenutno radi. Bilo bi apsurdno da je drugačije. Sa većinom svojih učenika zadržavam dobre odnose. Ali jasno je da navijam za one s kojima trenutno radim.
Ne govoreći o tome da, kada je reč o uzbekistanskim sportistima, navijam za njih čak i kada ne radim s njima. Nodirbek Jakubbojev je pobjedio na UzChess Cup-u, pretekao mog učenika. Drago mi je zbog njega, iskreno mu čestitam. Jasno je da, kada uzbekistanska reprezentacija igra protiv bilo koga, čak i da sam s njima radio 15 godina, navijaću za naše momke.
— Koliko pratite razvoj šaha u Uzbekistanu sada? Možda ne na najvišem nivou, već na nižem.
Rustam Kasimdžanov — Imamo vrlo jak dječji sport, koliko razumem. Mnogo škola se time bavi. Često se pojave talenti koji iznenada počnu sjajno da igraju. Mnogi misle da, pošto sam vrhunski trener, to je i moj domen. Ali u stvarnosti, tom sferom se bave drugi ljudi. Nikada nisam radio s djecom i ne znam kako se to radi.
Često se dešava da mi neko dovede svog sina i pita kako da ga trenira. Rado bih pomogao savjetom, ali ne znam. Imamo stručnjake koji se time bave. Ti treneri su veoma poštovani u sportu. Oni uzimaju djecu i dovode ih do vrha. Ali ja ne znam ništa o tom dijelu šaha. Shvatam da imamo talente i da iza njih stoje daroviti treneri, ali nisam uključen u to.
— Koliko ste zadovoljni onim što se dešava u uzbekistanskom šahu sada? Internim procesima, organizacijom, medijima?
Rustam Kasimdžanov — Vidim reprezentaciju koja je osvojila Olimpijadu. Mislim da to samo po sebi odgovara na vaše pitanje. Ako možemo stvoriti tim koji osvaja Olimpijadu, onda očigledno radimo nešto kako treba. Barem u određenoj mjeri, rad je potpuno ispravan.
Što se tiče medija... Kada čujem reč "mediji", dobijem alergijsku reakciju, uopšte to ne pratim. Jasno je da se neki posao obavlja, ali o njegovim rezultatima ne znam ništa i mislim da se to neće promijeniti u narednim godinama.
— Može li se reći da je Olimpijada pokazatelj stanja šaha u zemlji?
Rustam Kasimdžanov — U određenoj mjeri, da. Cilj profesionalnog sporta je postizanje rezultata. To ga razlikuje od amaterskog sporta, hobija, rekreacije. Ako smatramo Uzbekistan relativno mladom zemljom, tokom njenog postojanja imali smo srebrne medalje na Olimpijadi, mnogo medalja na omladinskim turnirima — svjetskim, azijskim prvenstvima u različitim uzrastima. Bile su kontinentalne pobjede. Zlatne medalje na Azijskim igrama, pobjede na svjetskom prvenstvu. Srebrne medalje ženskih ekipa na Azijskim igrama. Bezbrojne pobjede na različitim omladinskim olimpijadama. Pobjede na svjetskim prvenstvima u rapid šahu. Šahisti u prvih deset i zlatne medalje na Olimpijadi. Već smo osvojili apsolutno sve što se može. Već smo ispunili sve zadatke za istoriju unapred.
Od sada će sve pobjede biti kao bonus. Koje god rezultate od nas očekivali zemlja, navijači, sponzori, vlada — mislim da smo već sve to postigli. Naravno, postizaćemo i više, ali ako procjenjujemo rad po rezultatima, sve zadatke smo ispunili s velikom rezervom. Možda ponekad čak i prerano.
Zamislite da reprezentacija nije osvojila Olimpijadu prije dvije godine, već za 15 godina, to bi se i dalje smatralo velikim uspehom. Sportisti su nas razmazili ranim pobjedama, i sada očekujemo ne znam ni ja šta. Gde da napreduju? Sada moraju samo da ponavljaju zlatne medalje. Mislim da je to za sportistu i pritisak. S druge strane, gledajući naše momke, vidim da ne dangube, rade, razvijaju se.
Jedino dostignuće koje još nismo postigli je prvo mjesto na rejting listi za nekog od naših sportista. To je sledeća tačka koju nismo dosegnuli. To je veliki i veoma težak zadatak. Pratićemo.
— Pomenuli ste razvoj profesionalnog dječjeg sporta. Po vašem iskustvu, da li biste roditeljima savjetovali da usmjeravaju decu ka profesionalnom šahu?
Rustam Kasimdžanov — Treba razumjeti da je to vrlo konkurentan sport. Od 100.000 dece koja počnu da igraju, možda jedno postane jak profesionalni šahista. Vjerovatnoća radi protiv vas. Nikome ne preporučujem profesionalnu šahovsku karijeru. To je težak put, gdje većina ne postigne ciljeve koje teži. To treba da rade samo oni koji razumiju šta ih čeka – naporan rad koji vjerovatno neće donijeti rezultate. Takav je sport. Grandiozne pobjede nisu norma. Norma u sportu je teška borba i razočaranje.
Pobjede postižu rijetki – izuzetno nadareni sportisti koji sve rade kako treba i kojima se posreći u ključnom trenutku. Kada vidite gomilu ljudi kako ulazi u kazino veselo uveče, ujutro će iz kazina zadovoljni izaći veoma malo njih. U sportu, za svakog blistavog sportistu, svakog Novaka Đokovića, dolaze milioni djece koja su posvetila čitav život, svu energiju, ali čija imena nikada nećemo čuti.
Preporuka svakom djetetu za profesionalni sport je neodgovorna. Preporuka da završi školu, upiše dobar univerzitet, postane advokat, finansijer ili inženjer je mnogo ispravnija. Sport se sastoji od neobjektivnih ljudi. Od entuzijasta koji su time strastveni. Ali društvo funkcioniše zahvaljujući ljudima koji se bave dobrim profesijama. Ovi ljudi – uspešni inženjeri, finansijeri – kasnije sponzorišu sportska takmičenja. Da bi ljudi koji se bave sportom, koji su strastveni, imali priliku da zarade neki novac.
Posmatranje nekih šahovskih turnira može biti zanimljivije od posmatranja najuzbudljivijih sportova
Može da izgleda da je šah toliko intelektualan sport da se njime bave isključivo štreberi i staromodne žene. Ali imamo najmanje pet dokaza da to nije tako. Heroine našeg članka ne samo da mogu da impresioniraju protivnike za šahovskom tablom, već i osvoje svakoga na prvi pogled. Proslava Dana šaha u ovakvom društvu je pravo zadovoljstvo.
Sofiko Gurašvili
Sofiko je rođena 1991. godine u Tbilisiju. U ranom djetinjstvu često je igrala dame s bakom, ali su je još više zanimale rezbarene šahovske figure koje nisu bile korištene u igri. Tada je majka odlučila da nauči Sofiko da igra šah. Sa 10 godina, Sofiko se prvi put kvalifikovala na svoje prvo svjetsko prvenstvo za mlade u šahu.
Na svom prvom prvenstvu, Sofiko je zauzela deveto mjesto od 70 učesnica, zaostavši samo tri poena za pobjednicom.
Kasnije je Sofiko učestvovala na evropskim i svjetskim prvenstvima. Iako nije osvojila te šampionate, to joj nije spriječilo da postane međunarodni majstor.
Godine 2015. Sofiko se udala za holandskog velemajstora Anisha Girija, a od 2019. godine igra za Holandiju.
Ana Šarević
Kao i Sofiko Gurašvili, Ana Šarević je počela da igra šah sa pet godina. Njen prvi trener bio je njen otac.
Svoje prve pobjede Ana je počela ostvarivati na prvenstvima svoje rodne Bjelorusije. Potom je kao članica reprezentacije učestvovala na šahovskim olimpijadama.
Uz šahovski talenat, Ana je otkrila i sklonosti za modeling.
Na nekim njenim fotografijama jasno se vidi šta se događa kada se u djevojci spoje ljepota i ljubav prema šahu.
Godine 2014. Ana je postala državljanka SAD-a. Od tada igra za SAD. Jednom je čak osvojila ekipno prvenstvo zemlje kao članica ekipe Saint Louis Arch Bishops.
Ana Rudolf
Ana nije imala drugog puta osim da krene stopama svog oca — svjetskog prvaka u heksagonalnim šahovskim igrama i iskusnog šahiste Lasla Rudolfa.
Kada je Ana imala četiri godine, igrala je šah na kompjuteru zajedno sa svojom sestrom. Toliko su se zainteresovali za tu igru da se ubrzo kvalifikovala za omladinsko svjetsko prvenstvo u šahu.
Nakon prvog uspjeha, Ana je redovno učestvovala u različitim šahovskim takmičenjima, svaki put pokazujući visok nivo. Sa devet godina pobijedila je mađarskog velemajstora Lajosa Portiša, koji je u to vrijeme imao 59 godina.
Ana je višestruko pobjednica na Evropskim prvenstvima za juniore u brzopoteznom šahu i na Mađarskom prvenstvu za žene. Predstavljala je Mađarsku na šahovskoj olimpijadi od 2008. do 2012. godine. U 2010. godini preselila se u Madrid, gdje je spojila podučavanje šaha sa takmičarskom igrom.
Od 2017. godine, Ana je prestala igrati takmičarski šah na visokom nivou i posvetila se televizijskoj karijeri. Takođe vodi kanal na Twitchu i blog na YouTubeu. U međuvremenu ne zaboravlja da se bavi i sportom.
YouTube je spojio Anu s njenim budućim partnerom — 2019. godine šahistkinja je započela romansu s irskim YouTuberom Kevinom O'Reillyjem. Sada zajedno žive u Španiji.
Dina Belenkaya
Dina Belenkaya rođena je 1993. godine u Sankt Peterburgu i igra šah od svoje treće godine.
Sa 17 godina osvojila je Prvu rusku ligu, osvojivši 8 poena od mogućih 9. Nakon niza pobjeda, 2016. godine Dina je dobila titulu velemajstora među ženama. Dina je poliglot, tečno govori ruski, engleski, francuski i njemački jezik.
Trenutno Dina radi kao komentator i vodi prenose na Twitchu.
I, moguće je da toga nije svjesna, ali često se pojavljuje na listama najljepših šahistkinja na svijetu. Naša lista nije izuzetak.
Godine 2022. Dina je debitovala u šah-boksu. To je takmičenje koje spaja šah i boks. Meč se sastoji od 11 rundi i održava se u ringu. Počinje partijom šaha. Za 4 minute protivnici moraju napraviti što više poteza. Zatim izlaze u ring i boksuju 3 minute. Nakon toga se vraćaju na šahovsku tablu. Svaka runda traje 7 minuta, a čitav meč 77 minuta. Pobjednik je onaj ko matira protivnika ili ga nokautira. U slučaju neriješenog rezultata u šahu, pobjeda se dodjeljuje prema poenima osvojenim tokom boksa.
Postići pobjedu u šah-boksu za Dinu je bilo pitanje vremena. Tako da ona ne može samo matirati, već i dobro udariti.
Posljednjih nekoliko godina Dina živi u Francuskoj, a na šahovskoj tabli predstavlja Izrael.
Dina se sastaje s drugim šahistkinjama ne samo na takmičenjima, već i u neformalnim situacijama. Na primjer, na fotografiji ispod možete je vidjeti sa sestrama Botez.
Alexandra i Andrea Botez
Alexandra Botez je kanadsko-američka šahistkinja, petostruka prvakinja među djevojkama.
Interes za šah počela je da pokazuje sa šest godina. Prvo je otac podučavao šah, a zatim je krenula u šahovski klub "Zlatni vitezovi". Već nakon dvije godine osvojila je svoj prvi turnir.
Do 2016. godine, Alexandra je učestvovala na nekoliko šahovskih olimpijada i postigla visok rejting u karijeri. Čak je dobila titulu majstora FIDE među ženama, ali je odlučila da se posveti studijama na Univerzitetu Stanford.
Do 15. godine, Botez je živjela u Kanadi, gdje je osvojila pet nacionalnih prvenstava u svojim starosnim kategorijama, a nakon preseljenja u Sjedinjene Američke Države počela je da nastupa za reprezentaciju te zemlje i osvojila još jednu titulu.
Postepeno su gledaoci počeli da se zanimaju i za same šahovske partije. Publika na Aleksandrinom kanalu je rasla, a djevojka je počela zarađivati od streamova. Ubrzo se šahistkinji pridružila i njena mlađa sestra Andrea.
Andrea je potpuna suprotnost Aleksandri: živahna, impulzivna, glasna. Zajedno se savršeno nadopunjuju.
Gledaoce su privukli stil i harizma sestara. Botez ne samo da zanimljivo pričaju o šahu i edukuju publiku, nego i stalno komuniciraju sa gledaocima, šale se, priređuju izazove.
U decembru 2020. godine, Andrea i Aleksandra postale su finalistkinje Dexerto Awards nagrade u kategoriji „Proboj godine među strimerima“ i potpisale ugovor s e-sport organizacijom Envy Gaming. Generalni menadžer kompanije za sadržaj, Endru Peterman, tada je nazvao sestre „najboljim kreatorima zabavnog šahovskog sadržaja“.
Ruski velemajstor Vladislav Artemjev — o tome zašto ne želi da vidi šah na Olimpijadi, BRIKS Igrama u Kazanju, ljubavi prema blicu i prelasku u Aziju
13. juli 2024,
Piše: Aleksej Fomin
Po mišljenju ruskog velemajstora Vladislava Artemjeva, uključivanje šaha u program Olimpijskih igara stvorilo bi mnogo nepotrebnih problema. Ove godine 26-godišnji šahista osvojio je turnir "Šahovske zvijezde 4.0" održan u Moskvi, a prije toga je trijumfovao na BRIKS Igrama. U intervjuu za novine "Izvestija" Artemjev je objasnio zašto mu brzi šah više odgovara od klasičnog, podijelio svoje utiske o Igrama u Kazanju i ocijenio prelazak ruskog šaha iz Evrope u Aziju.
— Zahvaljujući čemu ste postigli tako uspješne rezultate ovog ljeta?
Vladislav Artemjev — Mislim da generalno dobro igram u brzom šahu i blitzu. Na primjer, krajem prošle godine igrao sam na Svjetskom prvenstvu u blitz šahu i osvojio treće mjesto. Prije toga sam nekoliko puta bio među prvih pet na Svjetskom prvenstvu u brzom šahu i blitzu. Dakle, moji rejtinzi u ovim disciplinama su prilično dobri. Zato ljetne pobjede nisu bile iznenađenje, ali uvijek je lijepo pobjeđivati.
— Koliko je visok bio nivo takmičenja na "Šahovskim zvijezdama"?
Vladislav Artemjev — Turnir je generalno bio prilično zanimljiv i konkurentan. Rekao bih da nije bilo očiglednih autsajdera. Svaka partija je bila svojevrstan izazov. U Moskvi su se na ovom takmičenju okupili mnogi velemajstori visokog nivoa. Bilo je naporno, ali tako je i zanimljivije, naravno.
— Kakvi su vaši utisci o učešću na BRIKS Igrama u Kazanju u junu?
Vladislav Artemjev — Naravno, zadovoljan sam što su šah uključili u BRIKS Igre. Posebno što su se održavale u Kazanju, gdje živim. Tako da nisam morao daleko putovati (smijeh). BRIKS Igre su značajan događaj za Rusiju u cjelini i za Republiku Tatarstan posebno. Kao osoba koja dugo godina živi u Kazanju, mogu reći da se grad pripremao za takmičenja. Čak su i ljudi koji nisu zainteresovani za sport očekivali ovaj događaj. Ali takvi događaji uvijek izazivaju veliku pažnju zbog dolaska sportista i delegacija iz drugih zemalja. Dolazi do razmjene iskustava, uspostavljaju se kulturne veze. To je veliki događaj.
— Kako biste ocijenili nivo šahovskih takmičenja na BRIKS Igrama?
Vladislav Artemjev — Konkurencija je bila solidna. Iako, objektivno govoreći, nije bilo izrazitih vrhunskih igrača. Na primjer, reprezentacije Kine i Indije su dovele velemajstore, šahiste dobrog nivoa, ali to je ipak bio treći sastav, grubo rečeno. Ipak, nije bilo lako igrati protiv njih. Kina je tradicionalno jaka u šahu, a u Indiji je trenutno pravi šahovski bum. Ali mi smo od početka bili favoriti jer je Rusiju predstavljao najjači sastav — pored mene su nastupali Ekaterina Lagno, Andrej Esipenko i Valentina Gunina, aktuelna svjetska prvakinja u brzom šahu. Imali smo jak tim. Tako da je turnir bio dobar — sve mi se svidjelo. Smatram da je organizacija bila na visokom nivou. Hvala Ministarstvu sporta RF, Tatarstanu i svim organizacijama koje su bile uključene u pripreme.
— Koliko ste ozbiljno pristupili takmičenju na BRIKS Igrama? Da li ste ih doživljavali kao nešto prolazno?
Vladislav Artemjev — Takvo pitanje treba postaviti svakom članu našeg tima posebno. Iako smo unutar ekipe razgovarali o tome. Činilo mi se da su svi bili maksimalno ozbiljni i željeli pobijediti. Za sebe mogu reći sigurno. Jasno je da smo bili favoriti. Ali često se dešava da favorit ne pobijedi. Tako da u svakom turniru treba igrati na granici svojih mogućnosti i boriti se ozbiljno. Želio sam da uspješno nastupim u Kazanju. Na kraju sam osvojio tri zlatne medalje i jednu srebrnu. Samo u pojedinačnom takmičenju jednog turnira nisam pobijedio, zauzevši drugo mjesto. Naravno, malo sam se razočarao zbog toga. Ali ipak sam generalno zadovoljan.
— Da li biste voljeli da se šah jednog dana uključi u program Olimpijskih igara?
Vladislav Artemjev — Lično, nikako ne bih volio. Mislim da bi to donijelo samo negativne posljedice. Posebno uzimajući u obzir trenutnu međunarodnu situaciju, sve poteškoće s kojima se suočavaju sportisti, timovi, federacije. Po mom mišljenju, sve je postalo mnogo komplikovanije. Evo, vidimo da će uskoro biti Olimpijske igre u Parizu. Bar su planirane. I mi još uvijek ne znamo hoće li neki ruski sportista nastupiti tamo. A čak i ako hoće, to će biti maksimalno 15-20 osoba. I to pod neutralnim zastavama. Svi će biti pod strogim kontrolama zbog dopinga i političkih stavova određenih sportista. Smatram da šahu to nije potrebno. Bez Olimpijade nam je mnogo mirnije. Ne vidim nikakve pozitivne strane u uključivanju šaha u njen program.
— A ako se normalizuje međunarodna situacija? Ako se sve vrati na stanje prije 2022. godine?
Vladislav Artemjev — Teško je zamisliti takvo što, teško je vratiti vrijeme unazad... Ne, iskreno govoreći, uvijek sam smatrao da je to čudna ideja. Prije nekoliko godina FIDE je aktivno promovisala ideju dogovora s MOK-om i uvođenja šaha u program Olimpijade. Za FIDE bi to možda bilo korisno u smislu poboljšanja finansiranja, dolaska novih velikih sponzora. Ali igrači bi imali dodatne probleme. Na primjer, mi šahisti također povremeno radimo doping testove. Ja sam ih lično radio tri-četiri puta u posljednjih pet godina, počevši od 2019. godine. To je uvijek bila duga procedura. I meni nikada nije bilo jasno zašto je to potrebno. Ipak, šah je više intelektualni sport. Jasno je da zahtijeva određenu izdržljivost.
— Kažu da se nervni sistem može kontrolisati pomoću određenih preparata.
Vladislav Artemjev — Možda je to nekako moguće. Ali koliko sam razgovarao s ljudima — gotovo niko ništa ne koristi. Čak i ako neko koristi, oni ne razumiju baš šta to znači (smijeh). Uglavnom su to obične tablete.
— Koristite li ih vi?
Vladislav Artemjev — Ne, praktično ne. Smatram da treba jednostavno dovoljno spavati, po mogućnosti voditi zdrav život i trenirati.
— Da li vam se ikada desilo da igrate neispavani?
Vladislav Artemjev — Dešavalo se svašta. Na primjer, odigraš vrlo tešku partiju koja traje dugo. I napraviš neku grešku u njoj. A onda dugo razmišljaš kako si mogao to izbjeći. Te misli te mogu malo uznemiriti. Jedna od vrlo važnih osobina za šahistu je sposobnost da se apstrahuje od već napravljenih grešaka i sljedeću partiju igra kao da se ništa nije desilo. Jer, obično turniri se sastoje od mnogo partija. I, ako ćeš dugo da razmišljaš, to može negativno da utiče. Moraš znati da se toga oslobodiš.
— Kako ocjenjujete svoje šanse da u narednim godinama uspješno nastupite na turniru kandidata i igrate meč za titulu svjetskog prvaka?
Vladislav Artemjev — To je ipak vrlo dug put. Treba razumjeti da su u klasičnom šahu drugačija pravila. Brzi šah, koji trenutno najviše igram, je nešto sasvim drugo. To su različite discipline. Kao u trčanju, gdje imaš maraton na 30 km i sprint na 100 m. Tako je i u šahu — različita vremenska kontrola i specifičnost. Što se tiče mojih šansi na turniru kandidata, vjerovatno postoje. Ali nema nikakvih garancija.
— Hoćete li u narednim godinama pokušati poboljšati svoju poziciju u klasičnom šahu? Ili ste zadovoljni što vam dobro ide u brzom šahu i blitzu?
Vladislav Artemjev — Više volim brzi šah i blitz. Oni su dinamičniji. Osim toga, sada je nivo pripreme otvaranja jako porastao, šahovski programi su vrlo jaki, pa je teže pripremati se za "klasiku". Količina informacija je znatno porasla u odnosu na ono što je bilo prije pet-sedam godina.
— Koliko vremena je tada bilo potrebno za pripremu partija, a koliko sada?
Vladislav Artemjev — Rekao bih da je tada bilo mnogo manje. U brojkama je teško procijeniti, ali mnogo manje.
— Koliko se sada pripremate?
Vladislav Artemjev — Za klasičnu partiju u prosjeku po 3-3,5 sata. Ponekad je to 2,5 sata. Ali svejedno troši se puno vremena. Prema tome, ostaje manje energije. U brzom šahu i blitzu treba se više pripremati generalno. Prije svega u smislu mentalnog stanja. Jer treba se pripremiti za aktivnu borbu zbog ograničenog vremena za partiju. I tada dolaze do izražaja druge osobine — volja, borba do kraja. Kada ostanu posljednje sekunde, već je teško sve izračunati, ali važno je biti stalno sabran. "Klasika" je udobnija — možeš se malo odmoriti, opustiti, razmišljati 20 minuta o potezu. U brzom šahu i blitzu ne razmišljaš više od dvije-tri minute (smijeh).
— Kako ste doživjeli prelazak Šahovske federacije Rusije iz Evrope u Aziju prije godinu i po dana?
Vladislav Artemjev — Trenutno je šah u Aziji u usponu. Ima mnogo jakih šahista u Indiji, Uzbekistanu... i ne samo u tim zemljama. Konkurencija je prilično visoka. Iako lično još nisam osjetio konkretne prednosti za sebe. Ali, bez obzira na mene lično, smatram da je odluka o prelasku u Aziju bila ispravna. Ne može se sjediti skrštenih ruku — ako situacija zahtijeva neke radikalne mjere, treba ih poduzeti. Zato podržavam ovaj prelazak. Mislim da će njegove posljedice biti povoljne za nas. Na primjer, uskoro ćemo imati prvenstvo Rusije u klasičnom šahu u Barnaulu. I prvih pet mjesta će se kvalifikovati za Svjetski kup. Dakle, uspjeli smo kroz Aziju napraviti naš nacionalni šampionat kao zasebnu kvalifikacionu zonu. Ranije smo se u Evropi morali kvalifikovati za Svjetski kup preko Evropskog prvenstva. Sada direktno s našeg državnog prvenstva idemo tamo. I to je samo jedan primjer. Jasno je da je teško očekivati trenutni efekat od ovog prelaska. Ali postepeno...
Ovo je vrt sjećanja na prijatelje koji su mi lađu usmjerili ka južnim morima, naučili me da čitam zvijezde i vjetrove i darovali plodovima saznanja, smisla i radosti. Sve su znali, umjeli i mogli, sem jedno: nikako nijesu shvatali kako je nesavršeno biće, kao što je čovjek, moglo da stvori takvo savršenstvo, kao što je šah.
M. L.
Šah u parku, Moskva, 1950.
E4
Ovo moje, vjerovatno posljednje, druženje sa šahom izraz je neskromnosti i ljubavi. Usudio sam se da, pored toliko autoriteta šaha i pera, napišem nekoliko riječi o ovoj paradoksalnoj sintezi igre, nauke i umjetnosti; slici i prilici borbe i života; korelaciji sa mnogo čovjekovih djelatnosti i čudu nad čudima. Možda to činim zbog toga što nijesam našao odgovor o tome šta je šah u esencijalnom smislu. O ljubavi i zahvalnosti prema šahu neću zamarati čitaoca. Imao sam izvrsne učitelje, profesore, drugove i rivale koji su mi otvarali i otključavali vrata života i njegovog smisla. Kao oni, šah me svemu učio i naučio. Od obrade crno-bijelih polja do čeličnih zakona logike. Objasnio mi je paradoksalnost jedinstva suprotnosti i da su svjetlost i tama, život i smrt, pobjeda i poraz samo odrazi, lica i naličja iste medalje i ogledala. U dobru se ne uznesi, a u zlu se ne ponizi! Knjigu prepuštam sudu čitalaca i nadam se da će im se dopasti. Ona je kombinacija šaha, eseja i priča, sasvim kratkih. Neke od njih, ranije objavljene, su kao vino, što starije to pitkije i neće škoditi da ih okuse novi, mladi čitaoci. Sve ih povezuje autobiografska nit o druženju jednog zanesenjaka sa drevnom igrom, od djetinjstva do „ure potonje”.
A. Karpov — M. Lutovac 0:1, Bar, 1975
………
Antologijska fotografija, jedina u 19. vijeku: Dr. Feuvrier — B. Petrović
IV
CRNOGORSKO ORO
PRVI POMENI I POJAVA ŠAHA
Dugo je vladalo mišljenje da su se šah i Crna Gora sreli sredinom XIX vijeka, tačnije u vrijeme vladavine Petra II Petrovića. U zanimljivoj studiji „Šah u Crnoj Gori do I svjetskog rata” istraživač crnogorske kulturne prošlosti Luka Milunović osporava taj stav, navođenjem vrlo zanimljivog izvora. Mladi Rade se 1827/28. godine školovao u mjestu Topla, kod Herceg Novog kod sveštenika Josipa Tropovića. Često su posjećivali obližnji manastir Savina. U njemu se nalazio četvoroazbučni bukvar, štampan u Rusiji krajem XVII vijeka, vjerovatno 1694. godine. U bukvaru se, pod slovom Š nalazi ilustrovana strana na kojoj je, pored drugih crteža, i šahovska tabla sa 8 x 8 polja. Uz crtež se nalazi i naziv igre. Radev učitelj, kao i on sam, sigurno su vidjeli bukvar, šahovsku tablu, i koristili ga za svoje potrebe. Ovo je dragocjen podatak koji susret drevne igre i Crne Gore pomjera mnogo ranije, što je potvrđivalo i vladičino znanje šaha i njegove igre sa izvanjcima tog vremena. Oni su obavljali razne državne dužnosti ali su i učili Rada jezicima, šahu i drugim vještinama.11
____________ 11 Sima Milutinović Sarajlija, Antid Žom, Filip Vuković (Kokotović), a sigurno su bili zanimljivi njegovi susreti sa Vukom Karadžićem 1834. i Ljubom Nenadovićem u Napulju 1851 ____________
Istraživač L. Milunović, pored geneze šaha od Arabije do Evrope, potom Mediterana i Jadrana, navodi kuriozan podatak da je šah postojao u vrijeme dinastije Vojislavljevića, pod kulturnim uticajem benediktinskih manastira. U vrlo zanimljivom eseju „Borba bez krvi” („Pobjeda”, 22. jul 2000) književnik Veljko Radović između ostalog piše:
Njegoša je na gustoj cetinjskoj samštini, godine 1839. učio šahu i kartografiji (ne bi trebalo neoprezno isključivati te dvije misteriozne djelatnosti) dezerter iz austrijske vojske Filip Vuković Kokotović, a prije njega i učitelj jezika i ŠAHA i svih umnih „dokolica” Francuz Antid Žom. Šahom se strasno bavio i njegov učitelj Simeon — Simo Milutinović Sarajlija („Među prve ti si, Simo, teško te nazreti, kamoli proći mimo…”), a nije slučajno ni što se posvećivao alhemiji, zajedno s čudnim pjesnikom iz Srema Đorđem Markovićem Koderom. Kao da šah i alhemija ne piju s istog izvora Prapočetka duha.
Drugi je (i drugačiji) ogranak priče o njegovom dolasku i postojanju u Boki.
Grad Kotor je u Crnoj Gori prvi došao u dodir sa šahom. Majstor i istraživač šaha Ozren Nedeljković je naišao na podatak da se šah u ovom drevnom gradu igrao već u XVI vijeku.
U „Pismima iz Italije” srpskog pripovjedača Ljube Nenadovića, podignut je prvi spomenik crnogorskom vladaru, vladici i pjesniku, klesan s ljubavlju i poštovanjem.
„Pisma” su pisana u proljeće 1851. godine u Napulju, pola godine prije Njegoševe smrti, a iz njih se osjeća Njegoševa uznemirenost, ne zbog kraja koji je predosjećao, već zbog Crne Gore, „slamke među vihorove”: „On često po nekoliko sati sjedi u svojoj velikoj stolici i ć u t i . Za to vrijeme ja mu što pričam, novine ili kakvu knjigu čitam. Igramo i šaha, ali on nema strpljenja.”
Lj. Nenadović kroz „Pisma” ukazuje na Njegošev ugled i veličinu: „Jednom pre podne sedeo sam i igrao šah s njim, a jedan lord prijavi se i pođe sa rečima: „Nisam mogao poći iz Neapolja a da se ne oprostim s Vama; i budite uvereni da mi je milije što sam video i upoznao Vas, nego Neapolj.” / „Englezi retko laskaju; bogati lordovi nigda!”/
Razumljivo je njegovo nestrpljenje i brzina u igri prilikom više šahovskih duela sa mladim Nenadovićem. Za istoriju šaha je bitniji podatak da je crnogorski vladar bio i naš prvi šahista. Njegošev saigrač, književnik Nenadović (1826–1895), kako bilježe izvori, pod stare dane igrao je s najboljim srpskim igračem Vladislavom Vulićevićem, ali nije mogao da mu se odupre. Ovaj detalj govori da je i Ljuba bio dobar igrač, što, prirodno navodi na sud i o vrijednosti Njegoševe igre, jer je poznato da se igrači, s velikom razlikom u snazi, ne druže za istim šahovskim stolom.
Njegoš — vladar, pjesnik, mislilac i naš prvi šahista!
ZAPISI IZVANJACA I ŠTAMPE
Mnogo su pouzdaniji podaci iz druge polovine XIX vijeka. Njemački putopisac Berhard Švarc (Bernhard Schwarz) bilježi 1881. da je upoznao Pavla Rovinskog i nastavlja: „Odlazili smo, većinom, u kafanu… gdje ima prilike za bilijar, š a h ili karte i gdje se u svako doba… nailazi na šareno društvo domaćih.”
Sličan podatak je ostavio i P. Rovinski: „Odrasli igraju u kosti igru zare i tavla, što je turska igra. Zatim na dame, a tek poneko igra na šah.”
Dr Valtazar Bogišić, preko deset godina je radio na Opštem imovinskom zakoniku za knjaževinu Crnu Goru, obnarodovanom na Cetinju 1888. godine. Princip mu je bio da zakon odrazi narodno shvatanje, psihu i leksiku, kako ne bi ostao „mrtvo slovo na papiru” kao toliki drugi, posebno današnji zakoni. Taj zakon je i danas remek djelo pravne nauke.
U članu 477 je definisano: „Zakon povlađuje one igre i oklade koji krijepe tjelo i um ljucki, kao utrkiva[1]nje konjika ili pješaca, rvanje, vježbanje oružjem, igru š a h a … te se dugovi od takvih oklada i igara mogu sudom naplaćivati.”
Niko Martinović bilježi: „Šah, lutrija i karte u prvoj fazi rada cetinjske čitaonice nijesu bili dozvoljeni. Kasnija pravila (1893) dopuštala su i ove igre.”
Iz ove konstatacije izgleda da je šah i na Cetinju dugo tražio mjesto pod suncem, kao i da je istorijska fotografija B. Petrović i dr Feuvrier za šahovskom tablom nastala 1893. ili nešto kasnije. Međutim, po navodima V. Pejovića, dr Feuvrier je u Crnoj Gori boravio znatno ranije!
Na Cetinju je 1932. godine osnovan Šahovski klub „Cetinje”, a za njegovog predsjednika izabran je dr prava Nikola Jergović. Događaj bilježi „Slobodna misao” (13. XI 1932) uz opasku: „dobro je da se svijet odvikne od karata i kocke”.
„Glas Boke” (16. XII 1932) piše o upisu u šahovski klub i „velikom interesovanju”. Dolazi i do međugradskih prijateljskih susreta i „zabava”. Cetinjani 16. XI 1934. pobjeđuju Podgoričane sa 3,5:2,5, a 7. maja 1939. Dubrovčane sa 5:3. Tada je Dubrovnik bio u okviru Zetske banovine, a njen centar Cetinje.
„Zeta” donosi vijest 21. januara 1934. o osnivanju ŠK „Podgorica”. „Zetski glasnik” 3. 10. 1934. godine objavljuje vijest o osnivanju ŠK „Berane”, a „Slobodna misao” 17. 2. 1935. o osnivanju ŠK „Nikšić”.
Ovaj period napretka šaha u Jugoslaviji (i Zetskoj banovini) završava pojavom prvog značajnog šahiste — Vasilija Tomovića, za koga se smatralo, u predratnim godinama, da je najbolji igrač Beograda. Dodali bi smo, ne samo u Beogradu, već u čitavoj zemlji. Na prvenstvu Jugoslavije 1939. godine, zauzeo je drugo mjesto iza M. Vidmara, a već 1932. godine osvojio je titulu majstora (drugu po redu u istoriji jugoslovenskog šaha), a poslije toga pobijedio na niz turnira.
Na Cetinju su bili najbolji arhitekta Viktor Zaljevski, oficir Vjekoslav Logar i ing. Radovan Ivkov. U Podgorici dominira Boris Markov, u Nikšiću Ilija Erbez, a u Herceg Novom Artemije Popov. Pred sam rat istaknute rezultate postizali su Vjekoslav Logar i Mladen Lompar.
V
SAGA O SRĐI
Iako sam u grdnom cajtnotu, zastavica samo što nije pala, iako mi se svakodnevno sužava po jedan krug svjetlosti, gasi po jedna misao, zanosi korak… drznuo sam se da napišem knjigu o mom druženju sa šahom. Mašem mu sa poslednjeg 64. polja da mu zahvalim za sve što mi je darovao.
A onda sam doživio neprobolan udarac. Vijest o smrti Srđe Dragaševića, najbliskijeg druga iz poslednjih decenija, ljudske i šahovske veličine. Neka se u ovim sjećanjima druže dva moja druga, kao što su to činili decenijama. Za Pljevlja sam čuo 1941. („Idu na Pljevlja!”); prvi put igrao protiv Mila Lučića i Butka Halilbegovića u meču omladinskih brigada Pljevalja i Kotora, 1952. godine, na izgradnji željezare.
Na majstorskom turniru 1964. godine u Titogradu prišao mi je mladi plavušan i rekao da navija za mene zato što „igram oštro”. Bio je to Srđa Dragašević, s kojim sam obnovio poznanstvo početkom ovog vijeka i bio s njim jedna šahovska glava. Tada sam zavolio Srđu, markmiljanovskog ČOJKA, kome su velemajstori konja vodili.
ŠKOLOVANJE I PROFESIJA
Naš drug Srđa Dragašević rođen je 8. marta 1949. godine u Pljevljima, a preminuo 2. avgusta 2023. godine u Beogradu. Iznenadna smrt gospodina dipl. ing. S. Dragaševića, FIDE majstora i bivšeg predsjednika Saveza šokirala je njegove prijatelje i šahovsku javnost, jer je bio poznat po vitalnosti i optimizmu. U vječnost se preselio tiho, bez riječi, ne opterećujući nikog ali nije mogao da nasluti kakvu prazninu ostavlja onima koje je volio i koji su ga voljeli.
Srđa Dragašević
Na osnovu svjedočanstava, diplome fakulteta, radnih karakteristika, sertifikata, sportskih priznanja, a naročito sjećanja njegovih životnih saputnika, Srđa je u svemu čime se bavio bio IN kako se danas kaže. Odličan titogradski maturant, diplomirao je na Metalurško-tehnološkom fakultetu u Beogradu sa 24 godine.
Mladi inženjer se zaposlio u preduzeću u razvoju „Import-invest” u Nikšiću (spoljna trgovina), a potom preuzeo predstavništvo „Montenegro export-import” u Beogradu, čuvenog Monteksa, da bi od 1986. vodio Monteksovo predstavništvo u Bukureštu. Poslije „diplomiranja” međunarodne trgovine, 1993. godine se osamostalio i otvorio svoje firme: Ferrotrade i Ferro Dil, šireći biznis i na Crnu Goru.
Nešto zbog geopolitičkih promjena, kao i u samom Monteksu, ali više zbog oca Vuka koji je samovao u Đenovićima, Srđa je završio karijeru privrednika i vratio se 2003. godine u Crnu Goru.
KRUGOVI ETIČNOSTI
Srđin prijatelj, pjesnik Radojica Grba, govorio je sa respektom o Srđinim precima, tradiciji i njihovim uticajima na porodicu. Još je Jovan Cvijić zapisao da se nigdje ne pamte i poštuju preci kao u Crnoj Gori.
Četiri generacije Dragaševića
„Selo Kovač, na planini Kovač, na sredokraći između Pljevalja i Čajniča bilo je, poslednjih nekoliko vjekova, boravište Dragaša, odnosno Dragaševića.
Upravo je nemaština natjerala Vula Dragaša, Srđinog prađeda, da se kao nedorastao dječak uputi u grad, trbuhom za kruhom, u vrijeme krupnih političkih, ekonomskih i demografskih promjena zaokruživanja pljevaljskog Sandžaka pod austrijsko — turskim dvovlašćem. Vule je brzo uspio da se osamostali u poslu. Kupio je kola i konje i počeo da samostalno „kiridžija” između Pljevalja i Sarajeva, nalazeći dobre izvore prihoda. Zato je pružao pomoć postojećim narodnim ustanovama i društvima. Pred kraj života zamijenio je kola za fijaker i bavio se prevozom putnika.
Tako je i Srđin đed — Mihailo Dragašević, učitelj, narodni poslanik, politički, društveni i prosvjetni poslenik, ratnik i logoraš u dva velika svjetska rata — završio svoj životni put, u zemlji u koju nikada nije kročio kao slobodan čovjek. Ostao je da samuje daleko od svoje zemlje, u gradu Ponca — Italija, koji prethodno nikada nije ni vidio.
Jasno je odakle izviru Srđine vrline i dobročinstvo. Srđu je, ipak, sa svim njegovim osobinama i vrlinama oblikovala njegova porodica. Otmenost, taktičnost i strpljenje naslijedio je od majke Danice — Dane, omiljene učiteljice, a diplomatski nerv, toleranciju i prkos, kad je trebalo, od oca Vuka, istaknute ličnosti iz socijalističkog perioda. Samouvjerenost, inicijativnost i preduzimljivost primio je od brata Mihaila-Mika, uz pažnju njegove porodice.
A onda je soko, jednog davnog dana, savio gnijezdo sa Bugarkom Antoninom Georgijevom, poznatom šahistkinjom tog vremena. Iz tog braka su rođeni kćerka Dolja *13 i sin Vuko *14 , najdragocjeniji darovi njihovim roditeljima.
_____________
*13 Dolja Dragašević živi i radi u Londonu. Doktorirala je na Kembridžu. Oblast interesovanja joj je film i pozorište u kojima je nastupala i afirmisala se u mnogim evropskim zemljama kao producent, režiser i glumica;
*14 Vuko Dragašević, dipl. ecc živi i radi u Beogradu. Diplomirao je u Bordou (Francuska) i bavi se biznisom kao preduzetnik i investitor modernih tehnologija sa preduzećima iz Rumunije, Srbije, Crne Gore i Francuske.
________________
Srđa je svoje univerzalne vrijednosti obogatio i vidike proširio učeći školu života i rada u dvije velike porodice: Monteksu i Šahu. U obje je stekao reputaciju i ugled, ali ne ljubavlju, već pregalaštvom.
NEZABORAVNE GODINE IGRE
Od mnogo aktivnosti i igara Srđa je izabrao šah. Ne zna se zbog čega. U Titogradu je 1965. godine održano prvenstvo Jugoslavije na kome je pobijedio Svetozar Gligorić. U to vrijeme je počela da sija zvijezda Božidara Ivanovića, a skoro se istovremeno pojavio talas darovitih mladića: Borko Vujačić, Dragan Šešlija, Dragan Perović, Srđa Dragašević, Dragan Savović, Radojica Dabetić, Zdravko Vuković… Još se pominju pobjeda B. Vujačića nad Lj. Ljubojevićem 3:1 i „ljepotice” D. Perovića.
Dragašević je, tada, demonstrirao svoj talenat osvajanjem trećeg mjesta na seniorskim prvenstima Crne Gore, 1969 i 1970. godine, ali su, ubrzo, i on i sva pomenuta generacija dali prednost studijama i struci nad šahom.
Izgledalo je da je S. Dragašević napustio šah, ali je on stalno igrao za poznate klubove: Titograd, Partizan, Slavija, Rudar; učestvovao na vikend, open i jačim turnirima, a još više njih organizovao i pomogao.
Kruna njegovog interesovanja i bavljenja šahom bila je titula FIDE majstora, osvojena na Memorijalu „Viktor Čokaltea”, 2000. godine u Bukureštu.
Međutim, on je sam smatrao naznačajnijim dvije srebrne medalje 2011. i 2012. godine, veteranske reprezentacije Crne Gore na evropskom prvenstvu. Osvojili su ih Božidar Ivanović, Ljubo Živković, Momčilo Raičević i Srđa Dragašević. Dr Ljubo se sjeća da su u Rogaškoj slatini imali šest pobjeda i tri remija! Prilika je da se pomene da je 2023. godine na Svjetskom prvenstvu veterana crnogorska ekipa zauzela sedmo mjesto u kojoj se istakao IM Boro Miljanić sa 6,5 (poena).
PREDSJEDNIK — VIZIONAR
Centar Srđinog interesovanja od mladosti do veteranskih dana, bio je šah. Pored svega dobrog što je u njemu uradio, najviše se cijeni zbog konsolidacije Saveza i njegove međunarodne afirmacije. Srđa je na čelu Saveza bio od 2004. do 2011. godine Za to vrijeme je ugovorio, organizovao i realizovao mnogo atraktivnih događaja, za koje je teško odrediti najznačajnije za naš šah.
Da ih pomenemo u par riječi.
2005. godine: utemeljen, na naučan i profesionalan način, Projekat „Šah u škole”. Perspektiva šaha. Prvi — 78 — koordinatori ovog značajnog projekta bili su M. Luto[1]vac (2005–2009), potom, B. Miljanić.
2007. godine crnogorska reprezentacija debitovala na Evropskom prventsvu na Kritu.
2006/07. godine ŠSCG primljen u ECU (Evropska šahovska federacija) i FIDE (Svjetska šahovska organizacija). Tek je od tada suštinski promijenjen status našeg Saveza i šaha, a na to je presudno uticao S. Dragašević upornim zalaganjem i diplomatskim djelovanjem.
2007. godine održan Bord direktora ECU i FIDE u Crnoj Gori, kao potvrda nove saradnje.
2009. godine Crna Gora se afirmisala na dva velika takmičenja:
— Prvenstvo Evrope za mlade u Budvi, sa 913 učesnika iz 52 zemlje;
— Olimpijada u Drezdenu: 26. mjesto i zlatna medalja VM Dragiše Blagojevića na četvrtoj tabli sa 8 (9) poena;
2007. godine Seniorsko evropsko prvenstvo u Budvi, hotel „Splendid”, pobjednik VM Evgeni Tomaševski. Vjerovatno najprestižnije od svih održanih takmičenja.
Srđa Dragašević je ostvario ciljeve i snove i uveo naš šah u svjetski, a Crna Gora je postala gostoprimna i omiljena šahovska destinacija.
Bio sam svjedok nekog od ovih događaja i opservirao Srđu. Ponašao se, u visokom društvu, bez trunke inferiornosti, sasvim nonšalantno, na bordu svjetskih predsjednika, kao da sa mnom igra cug na terasi u Đenovićima. Vizionar i promoter našeg šaha drug Srđa Dragašević.
MEGA TURNIR „NIKŠIĆ 1983”
Velike ljude čine velika djela. Pored brojnih Srđinih poduhvata, izuzetne vrijednosti, najviše se pamti i pominje kao direktor turnira „Nikšić 1983”. Grad Nikšić je tada još bio privredni gigant i potpuno je podržao turnir. Ipak tvorci i realizatori turnira bili su biznismen Stanislav Ćano Koprivica i Srđa Dragašević. Prvi je finansirao turnir, prihvatajući ideje i sugestije svog mlađeg saradnika.
O samom turniru vjerodostojnije i emotivnije govori IM Boro Miljanić.
„Taj spoj šaha i biznisa pokrenuo ga je da davne 1983. godine, rame uz rame sa legendarnim Ćanom Koprivicom, dovede veliki svijet u našu malu Crnu Goru. Tada je organizovan najveći šahovski turnir u Crnoj Gori posvećen 60. rođendanu Svetozara Gligorića — najvećem šahisti Jugoslavije (koji je igrao protiv figura, a ne protiv ljudi) i 60. godini Šahovskog kluba Nikšić koji su se „rodili” iste 1923. godine — prije ravno 100 godina. To je bio najveći sportski i kulturni događaj toga vremena. Tada smo zahvaljujući njima, na kratko, mislili da smo ili na vrhu svijeta ili sasvim blizu njega. Sve je u Nikšiću bilo u znaku tog turnira, velikih Kasparova, Talja, Spaskog, Petrosjana, Gligorića… a pod budnim okom sjajnog direktora Srđe i njegovog zamjenika Nikole Mijuškovića. Tada sam i upoznao Srđu, želio je da sa mnom, omladinskim prvakom Jugoslavije iz Nikšića odigra meč u brzopoteznom šahu. Bio je jak pozicioni igrač sa dobrim poznavanjem teorije otvaranja i brzim pregledom igre, ukratko opasan cugeraš. Veoma šarmantan, duhovit i neobavezan u toku igre i druženja ali veoma ozbiljan i profesionalan, čak mogu reći prilično strog i izuzetno efikasan za sve što je bilo vezano sa turnirom. Sve je moralo biti na svom mjestu, kako je on mislio da treba. Za desetak dana biće 40 godina od početka tog turnira (24. avgust — 13. septembar 1983).
Druženje sa G. Kasparovom, Nikšić, 1983.
Veličinu turnira potvrđuje i VM Božidar Ivanović.
„Srđina ljubav prema šahu imala je snažan uticaj na rukovodstvo firme. Tu je rođena ideja da Nikšić 1983. godine organizuje jedan od najjačih turnira u svijetu. Srđa je imenovan za direktora turnira i kroz susrete i razgovore sa učesnicima i zvanicama turnira polako se rađala još jedna vrlo važna ideja. Ona je najviše pogodovala pobjedniku turnira Gariju Kasparovu kome je Nikšić otvorio vrata šahovske slave. Svojevrstan kuriozitet je da je turniru prisustvovao Viktor Korčnoj, ali mu je sovjetska federacija zabranila da učestvuje na njemu. Turnir ‘Nikšić 1983’ se, i poslije četiri decenije, smatra jednim od najvećih u istoriji šaha.”
SRĐINA DOBROČINSTVA
Nikada mi nije bilo jasno što se u Crnoj Gori sve zna o nepočinstvima, nasiljima i zločinima. Valjda da opominju i da se ne ponove. Za razliku od njih, o dobročinstvu se malo istraživalo i pisalo. Za neke narodne dobrotvore čuo sam još u djetinjstvu, za neke kasnije i žao mi je što o njima ne pišem. Međutim, i među šahistima bilo je ljudi široke ruke i otvorena srca koji su pomagali (i pomažu) ljude, a najviše kolege — šahiste. Njihova dobra djela jedva bi obuhvatila studija, zato ih predstavljamo samo po jednom. Tako je Blažo Sredanović, iz daleke Kalifornije, podržao, kad je to bilo potrebno „Šahovski vijenac”, 2021. godine, što je učinio i Baranin Đorđije Pavićević, menadžer KK „Mornar”.
A Srđa?
O njemu bolje govore svjedoci njegovih dobročinstava, kao VM Božidar Bonja Ivanović.
„U Nikšiću je 2000. godine pokrenuo inicijativu i zajedno sa opštinom Nikšić podijelio finansijski teret organizacije memorijalnog turnira ‘Vladimir Bato Kontić’. To je bio divan gest koji je oživio sjećanja na jednog od najsjajnijih bisera crnogorskog šaha.
Jedan neprijatan slučaj iz 2002. godine, takođe, govori koliko je Srđa bio drug, sposoban da izvuče prijatelja iz neugodne situacije. Ja sam, krajem te godine, odveo olimpijsku selekciju SRJ na Bled gdje se održavala šahovska Olimpijada. Stigli smo u hotel i na recepciji sam saznao da još nije stigao novac koji nam je obećan. Pored mene se odmah našao Srđa koji je karticom izmirio tu obavezu ne pitajući da li će mu novac biti vraćen.”
— Polufinalni meč Turnira kandidata izmedju Korčnoja i Kasparova trebalo je da se održi u Pasadeni (Kalifornija) ali je zbog zahlađenja odnosa između SSSR-a i SAD, Kasparovu bio zabranjen odlazak u Ameriku. Na scenu je stupio Stanislav Koprivica i uz asistenciju Srđe Dragaševića „Montex” je pokazao diplomatsku vještinu i obnovio pregovore o naknadnom održavanju meča. Korčnoj i FIDE su se uvjerili u ozbiljnost „Montexove” ponude i Korčnoj i Kasparov su se sreli naredne godine u Londonu. Kasparov je pobijedio u tom borbenom duelu i vratio vjeru u sebe i svoje šampionske snove.
Ne smije se zaboraviti veliki Srđin gest kad je, kao predsjednik ŠSCG, izdejstvovao dostojnu sahranu za Dragoljuba Minića koji je umro 5. aprila 2005. godine u Novom Sadu. Kao nepoznat čovjek van šahovskih krugova u toj sredini, bolestan i sam, umro je napušten od svih i gradska pogrebna služba tražila je da neko plati troškove sahrane na bezimenom groblju. Srđa je brzo reagovao i obezbijeđena su sredstva za prenos do Podgorice i sahranu na groblju Čepurci. Nekad najugledniji crnogorski šahista tako se vratio kući poslije dugih lutanja, a Srđa je čovjek koji mu je sačuvao dostojanstvo i omogućio vječni mir u rodnoj zemlji.
Iz nešto drugačije perspektive, Srđina dobročinstva vidi Radojica Grba: „Poznati humanista i donator od skupih i deficitiranih lijekova, stipendija, žiranata, uloga za stan, manjih i većih novčanih pozajmica, vraćenih ili ne vraćenih. Slično je bilo i u šahovskom životu, u svakom pogledu i vremenu. Činio je to sa voljom, iz ljubavi i posebnim zadovoljstvom. Pritom je blistao kao da ima više života.”
ZDRAVKO VUKOVIĆ
SRLE
Sjećanje
Krajem devedesetih prošlog vijeka, kada se naša eks-yu zbilja (is)tumbala, šah me je prugom doveo do Bukurešta. U podgoričkom vagonu karte su ovjeravali i majstori R. Brajović i B. Miljanić; kasnije N. Đukić, B. Kalezić, A. Rmuš… Na Pesijeve turnire i memorijale Čokaltee uz nas, Crnogorce, redovni gosti su bili i Nišlije vm S. Marjanović sa gospođom, dr S. Ilić a iz Beograda kompanjoni Gavela, M. Raičević, N. Jovanović, kao i V. Podinić, S. Milanović… D. Lekić.
I sve nas, stare i mlade, minule i dolazeće „zaludnjake”, dočekivao je, gostio i ispraćao još veći zanesenjak iako naizgled utkan u realnost… Ozbiljan i neformalan, vrckav i staložen, provokativan i nježan, nenametljiv da pomogne…
Nakon partija, kad figure utihnu, vodio nas je doma ili još češće u pitoreskne „mehane”, gdje smo uz vino i pjesmu nazdravljali i šahu i životu. I gle čuda, u kasne — rane sate, iako ga Boro i ja tek upoznajemo, s Rašom je mnogo toga pregrmio, dok prelijepa operska (!) pjevačica, tranzicija je u toku, izvodi „svi pljevaljski tamburaši” … „Moćevčiću mali Carigrade”, neko završi na stolu, neko u sevdahu, a neko baš u tom trenutku (01 čas) poziva i budi naše supruge da im dočara „šahovsku” atmosferu… Takav je bio naš prijatelj.
Da, da ne zaboravim, iako smo mi Crnogorci, kao rijetko ko, politički znali da kontriramo, noć-dvije uoči „milosrdnog anđela”, u jednoj staroj otmjenoj srpskoj kafani, gdje su, osim nas i Makedonci, Dalmatinci, Slovenci… naš drug je zapjevao „Konjuh planinom”, a mi ga pratili, kao i kada smo išli za njim ulicama Bukurešta noseći transparente i uzvikivali: „Ne bombama”.
Da, takav je bio naš drug.
Petokraka sa pet pera …
I ne mogu da vjerujem…
Kvadrat, krug i tren.
Pripadao je sjajnoj omladinskoj četvorci crnogorskog YU šaha: D. Perović, B. Vujačić, D. Šešlija i on. Srđa Dragašević!
P. S. Kao bijeli, s tempom više oprezan, d4, Sf3, Lf4 (!), London sistem, kćerka Dolja, Kraljevsko pozorište, dokumentarac, Vuko, Pljevlja, Vuko… „I ljepote Ćirkovića Magde”! Kao crni, s tempom manje „talasast”, na e4…Sf6 — Aljehinka (!), podrivajući centar — pontu. Đenovići …
Oktobar, 2023
VII
KOVERTIRANI POTEZI
IZMEĐU NOĆI I DANA
Knjiga „Drug”, bila je zamišljena kao kombinacija šahovskih, esejističkih i literarnih poteza. Međutim, 29. 12. 2023. godine, rad na knjizi je prekinut zbog smrti njenog autora.
Jedna od poslednjih poluotkucanih stranica na Maksimovom radnom stolu bio je tekst „Nezavršena partija”.
Potpisnik ovih redova, koji je od marta do decembra 2023. godine, slobodno vrijeme koristio kako za druženje, tako i za razgovor sa autorom o knjizi u nastanku, smatra da upravo ta crtica može da bude vjerodostojna najava VII poglavlja koje je, u Maksimovom odsustvu, po uredničkoj slobodi, naslovio „Kovertirani potezi”.
Pogavlje čine kratke i sasvim kratke priče, pjesme i crtice iz različitih perioda autorovog života, koje su se uz istrošene olovke, razglavljene naočare i rukopise, to jest, sveske iz kojih su ispadali listovi, našle u blizini poprišta knjige.
Uz naslove ovog poglavlja, dati su početni potezi jedne Maksimove davno odigrane partije, u kojoj je, u dobijenoj poziciji, zbog previda topa u cajtnotu, izvukao deblji kraj.
Maksim je, kao svi ljudi, volio pobjede, međutim, nije se stidio svojih poraza. Naprotiv, čuvao ih je kao bjelutke iz djetinjstva, za neku novu igru. Svaka igra, vjerovao je, pobjeda je sama po sebi.
U Baru, 7. 1. 2024. g.
Milun M. Lutovac
NEZAVRŠENA PARTIJA
Na izmaku 2023. godine, liječio sam se u barskoj bolnici od sto bolesti i sto godina. Sobu i vrijeme dijelio sam sa dva neobična cimera, je[1]dan ćutljiv, drugi govorljiv, obojica teško bolesni. Crnih ruku od šaka do ramena od ubadanja, infuzija, trans[1]fuzija, snimanja… Brojao sam dane do izlaska i pored očigledne pažnje dr Miodraga Stankovića.
Jednog sivog popodneva, kao i svakog drugog, u „trojku” je ušao mladić koji mi se obratio pitanjem: „Vi ste šahista?” Ćutao sam, jer nijesam mogao da prozrem pitanje, a već odavno nijesam igrao. Pri tome sam se sjećao ranijih megdana, kao i poslednjeg, u lokalu „Ciao” na barskom šetalištu, sa sarajevskim drugom R. Budalićem, koji sam izgubio.
Gost, koji nije pozdravio moje cimere, što je ovdje bio običaj, ponovi pitanje i ja odgovorih: „Može se reći da sam šahista, ali tanak kao djevojka u struku”. „Baš lijepo”, reče „…večeras igramo meč”.
Mladić, čije ime nijesam upamtio, kao u čarobnjačkoj seansi stvorio je šah i sat i to isto veče otpočeli smo ljuti boj na natkasni između dva kreveta. Igrao sam slabo i pravio previde, ali mi se, za čudo, u tome revanširao moj protivnik i izgubio meč.
I sljedeće večeri se pojavio i sve se ponovilo. Dok ja nijesam, mimo svog običaja, osjećao nikakvo zadovoljstvo, primijetio sam da je moj protivnik nervozan i ljut. Možda zbog toga što je više očekivao ili zbog grešaka koje je činio. Pri kraju jedne partije, u izgubljenoj poziciji, pokupio je figure i napustio sobu bez pozdrava. Ne zamjeram mu, ali me je to malo uvrijedilo, zato što nije bio loš šahista, a učinilo mi se ni čovjek. Nije bilo razloga za gorčinu u malom vodoskoku igre u bolesničkoj sobi.
Ovdje se priča prekida.
Maksim se 29. 12. 2023. godine, kako to, na njegovom poslednjem ispraćaju kaza Milan Vujović „…zaputio u svoje Dapsiće da dosanja one davne dječačke snove. U Dapsiće koji se po njemu kazuju, iz kojih je otišao zbunjen, uplašen i sam, a u koje se vraća na bijelom konju, obožavan od supruge, kćerke, sinova, sedmoro unučadi, snaha, zeta, ali i rođaka, kumova, prijatelja i brojnih neznanih poštovalaca njegovog lika i djela.”
Zatečen odlaskom, koliko očekivanim, toliko i iznenadnim, jer se Makijavelijev, kako sam ga ponekad zvao, zdrav duh, uprkos bremenu godina i zdrastvenim problemima, vijorio visoko iznad lomnog tijela, prisjetih se njegovih cimera u starobarskoj bolnici. Riješih da ih posjetim i pred novogodišnju noć, poželim dobro zdravlje. Kupih pomorandže, volio je da se njemu donesu i krenuh. U sobi zatekoh onog ćutljivog, drugi je već bio dio diskusije u nekoj drugoj prostoriji, međutim, kad je čuo da sam stigao odmah se obreo nazad. Obradovali su se, ali i rastužili zbog Maksimovog odlaska.
Riječi su se brzo potrošile, što je specìfikum bolničkih soba. Srdačno smo se pozdravili uz lijepe želje u Novoj. Na izlasku upitah da li znaju u kojoj je sobi mladić koji je sa Maksimom igrao šah, volio bih da i njega pozdravim i poželim mu sve najbolje.
Ćutali su, kao da nisu razumjeli šta ih pitam. Ponovio sam pitanje, pokazujući na poluotvorenu, bijelu natkasnu do praznog kreveta. Opazih kako onaj govorljiviji gleda u ćutljivog i neprimjetno sliježe ramenima. Nisu znali šta ih pitam. Pozdravili smo se, ne kao prvi put, ali pozdravili. Za svaki slučaj, u prolazu kroz dugi bolnički hodnik, priupitah omalenu medicinsku sestru, koja je strpljivo brinula o Maksimu, da li zna gdje je smješten mladić sa šahovskom tablom. Nije znala, čak je dodala, spretno slažući sledovanja ljekova na kolica sa sterilnim gazama: da je takav bio, znala bih!
Sa kim je Maksim igrao svoju poslednju partiju, ostaće tajna.
RECENZIJE
Kalif Harun al Rašid (766–809) pretvorio je svoj dvorac u atraktivan ambijent i carstvo šaha. Upitan, možda i zbog toga, „Šta je šah?”, odgovorio je protiv pitanjem: „A šta je život?”
Kad napusti ljušturu sopstvene hermetike šah je život, gdje je svaki tren, po Laskeru potez, borba; dan — noć, bijelo i crno …
Početak je „e4!”, bjelutak i našeg odrastanja. Zaronimo u zelenu dapsićku prozirnosti, izronimo u modro-plavoj Boki. Ratna generacija; od djeda do Pojmaša, od bezazlenog do žala „bestidnosti”.
Melšpajz za drveni — drugačiji svijet. Carske mrvice za dvojnika!
Narandže … zlataste i sočne, kao Marijane, kao Jelene. Mladost koje ima i nema; Zastave, drugovi …
Zar i 48-a nije šah naše zbilje? Danas sa Staljinom, sjutra … zaćutimo.
Kad je Maksim objavio „E4!” bio sam, pamtim, zakriljen sjenom Momčilova grada (Žabljak 1984), gazeći 24-to polje.
„Drug-a” čitam sa 64(!), lete ljeta, ne znajući ni sam gdje će Jabučilo, at — skakač, zanoćiti. Druže, veliki naklon u ime svih koji i slikahu i slušahu šah.
Open Al (2023):
_ „Šta je život?”
_ „A šta je šah?”
Sfumato …
P. S. Suton — bulldog (još) jedne civilizacije?
ZDRAVKO VUKOVIĆ
Dva polja u jednoj knjizi
Pred nama je neobična knjiga, knjiga o životu koji je beskrajno polje, kao što je šah beskrajno polje. Neobična knjiga kao što je neobičan i njen autor. Pisana srcem, ali znanjem i promišaljanjem, vrhunske pismenosti, pronicljivih zapažanja.
Istorija šaha u malom. I života u velikom!
Od kamenčića iz Dapsićke rijeke, koje je dječak Maksim sakupljao i stavljao pod slamaricu, nagovještavajući svoj neobični životni put, uvod je u neku vrstu igre, koja će se kasnije pokazati kao šahovska, sa kojom će prvi doticaj imati u Domu za nezbrinutu djecu u Kotoru. Šah će ga kasnije pratiiti kroz život, a odnos će se pretvoriti u posvećenički. Bez posvećeništva nema djela. Šah je najintelektnija igra, vrhunac čovjekovog uma, saznanje nad saznanjima. Kao što je velika literatura, igra riječima.
Lutovac knjigu Drug koncipira: od partija šaha i zanimljivih priča — partija života, sjećanja, te je neka vrsta memoara, bolje reći antimemoara. Bez literarnih partija ne bi bila toliko zanimljiva, osim za igrače i tumače šaha. Ovako je zanimljiva i za druge čitaoce. Dvostruka zanimljivost, višestruka značenja. Nauka i literatura.
Pravljena u borhesovkom maniru — lavirint za radoznale. Njene staze se udvajaju i spajaju. Šahovski udžbenik, literarna knjiga.
Umješnost koju je Lutovac pokazao u knjizi „Bar grad feniks”, u kojoj neimarskom vještinom oživljava jedan nestali grad, praveći ga od raznorodnog nepropadljivog materjala: fakata, legendi, citata, hronika i ljetopisa, domišljatih i originalnih dopisivanja, knjiga ne prestaje da fascinira. Fascinacija ne izostaje ni sa knjigom Drug. Kao što je šah i umna i zaumna igra, tako je knjiga Drug i umna i zaumna, pjesnička. Prepuna tajnovite poezije koju nose i šah i život. Igre u stalnom umnožavanju, do beskraja. Crno bijela se polja smjenjuju, a beskraj širi. U proznim cjelinama kao u partijama šaha.
Biće šaha i biće života — u knjizi su jedno Biće!
Život je kao partija šaha, to na najljepši način kazuje knjiga Drug.
Autor se sjeća ljudi, velikih partija, velikih igrača, vrhunskih rješenja, sjeća se malih stvari i malih doživljaja, koji u knjizi dobijaju trajnu dimenziju. Nema malih stvari i nema malih događaja. Autor se sjeća djetinjstva, životnih početaka i pretvara ih u svoj amarcord, trajniji od života, u šah i literaturu.
Ukratko i uširoko, Knjiga budi ljubav, intrigantna je. U njoj ima stihova, poezija treperi od Omara Hajama do naših dana. Trajno stanje duha!
Tekst zaključujem divljenjem i ljubavlju za mog i profesora mnogih generacija Maksima Lutovaca, koji je znao i umio da budi ljubav za književnost, jednako kao i ljubav za šah.
Figure šaha i figure života — besmrtni su bjeluci koje vaja čovjekov um i mašta, Vrijeme — taj vajar neumorni! Jednako kao Dapsićka rijeka, neumorna u svom toku.
U Herceg Novom, novembra 2023.
MIRAŠ MARTINOVIĆ
Izdavač IK „CID“, Podgorica 2024
Kraj
____________
Ovo je samo mali dio teksta iz knjige Maksima Lutovca "Drug". Podsjećam još jednom da će se promocija knjige Maksima Lutovca „D R U G“ održati 18. jula 2024 u 21. čas na Platou Doma revolucije /Narodna biblioteka i čitaonica ‘Ivo Vučković’, u Baru.
O knjizi govore: Dr Ljubo Živković (IM) Nikola Đukić (VM) Milan Vujović, književnik i publicista.
