autor Uvencio Blanco
13.5.2023 – Andrzej Filipowicz je jedna od najzanimljivijih šahovskih ličnosti na svijetu. Bio je šahista, sudija, organizator, urednik i pisac, kao i građevinski inženjer specijalizovan za čelične konstrukcije oblast u kojoj je predavao više od 25 godina. Obdaren snažnom ličnošću, jasnom inteligencijom, dobro definisanim uvjerenjima i radoznalim smislom za humor, danas, 13. maja 2023., puni 85 godina. Uvencio Blanco je dao poduži intervju sa poljskom šahovskom univerzalnom osobom.
Imao sam priliku i čast da ga upoznam prije 30-ak godina i uvijek sam vidio koliko je aktivan u svojoj ulozi lidera i organizatora na najvišem nivou, uvijek posvećen poljskom šahu i njegovoj tradiciji. Danas, 13. maja poseban je dan u Andžejevom životu, jer on puni 85 godina. Savršen dan za uživanje u francuskim pjesmama koje izvode Edith Piaf i Charles Aznavour i starim poljskim pjesmama. I, zašto da ne, da uz muziku pije francuski šampanjac, koji toliko voli. Njemu, naše čestitke i čestitke našim čitaocima ChessBasea. Živjeli maestro!
Uvencio Blanco Hernández: Poštovani gospodine Filipowiczu, izjavili ste da vaši hobiji uključuju poljsku istoriju i istoriju poljskog šaha, pa hajde da počnemo sa ovim temama. Isak Asimov je jednom rekao: „U ratu ne ginu samo živi“. Rođeni ste u Varšavi i kao dijete doživjeli ste invaziju Hitlerovih trupa. Čega se sjećate iz tog vremena?
Andrzej Filipowicz: Rođen sam u Varšavi (1938). Sledeće godine počeo je rat njemačkom okupacijom (1939-1945), što je bio najgori period u mom životu. Njemci su ubili preko šest miliona poljskih građana i uništili mnoge poljske gradove i sela. Poljski narod je pokušavao da se bori i izbio je Varšavski ustanak (1. avgust - 3. oktobar 1944).
Tada sam imao više od šest godina. Nakon 63 dana borbi, kada je ustanak propao, u jednom dijelu Varšave je ubijeno više od dvije stotine hiljada ljudi, ponekad i četrdeset hiljada dnevno. Teško je povjerovati! U tom periodu bomba je uništila kuću u kojoj sam živio, ali sam, na sreću, zajedno sa bakom i mlađim bratom ostao pod zemljom u drugoj zgradi.
Svi stanovnici glavnog grada Poljske bili su primorani da napuste Varšavu 2-3. oktobra 1944. i na sreću, zajedno sa mojom bakom, imali smo sreću da smo uz pomoć rođaka prevezeni u malo selo udaljeno oko 100 km od Varšave, blizu Piotrków-a. Trybunalski. Živjeli smo nedaleko od grada kada smo vidjeli rat u obližnjem selu. Kada su Njemci došli, morali smo da se krijemo u šumi. Mi smo se vraćali, vraćali su se i oni, pa smo morali da se vratimo u šumu, ali ne sjećam se mnogo iz tog perioda. U Varšavi je (oktobar 1944.-januar 1995.) boravilo svega stotinjak Poljaka (zvali smo ih "Robinzoni") u podrumima i tavanima. Vidjeli su kako su Njemci počeli da pljačkaju sve kuće (uzimajući sve) u Varšavi, a kasnije su vidjeli kako je specijalni njemački odred uništavao kuću za kućom.
Kako su vaši roditelji, Zygmunt i Aniela, osigurali da Filipowiczi prežive kada su bili u okruženju u kojem su slobodu i život uzurpirali invazijska vojska?
Andrzej Filipowicz: Na dan kada je izbio ustanak, moji roditelji su bili u drugom dijelu grada i nisu mogli kontaktirati mene i mog brata. U oktobru 1944. odvedeni su u logor, ali su nas, na sreću, tri mjeseca kasnije našli u selu (u januaru 1945.) kada su sovjetski vojnici došli u praznu Varšavu.
Moji roditelji su se vratili u potpuno uništenu Varšavu (više, recimo, od današnjeg Alepa u Siriji) u februaru 1945. i otkrili da nemaju gdje živjeti. Kada su u maju 1945. konačno uspjeli da nađu mesto, vratili su se u selo da mene, mog brata i našu baku odvedu u Varšavu! U septembru sam se vratio u školu. Tako je počelo...
Vjekovima je Poljska bila nacija opterećena ratovima; oni ubrzavaju istorijske procese. Imamo percepciju da je poljski narod veoma ujedinjen i podržava druge. Šta mislite o ovome?
Andrzej Filipowicz: Poljska je velika zemlja i ima veoma pametne ljude. Zajedno sa Litvanijom imali smo veliku teritoriju od Baltičkog mora do Crnog mora od 16. do 18. vijeka.
Nažalost, tokom mnogo prošlih vekova našu zemlju su napadale Njemačka i Rusija (Sovjetski Savez). Dakle, dobro znamo šta znači rat, koliko je važno imati jako jaku vojsku.
U šahu, Poljska je postala svjetska sila - njeni rezultati na olimpijadama i velikim turnirima to potvrđuju. Ko su po Vašem mišljenju bili Vaši najbolji predstavnici na šahovskoj tabli?
Andrzej Filipowicz: Prije Drugog svjetskog rata Poljska je bila jedna od tri šahovske sile: SAD, Mađarske i Poljske. Osvojili smo zlatnu olimpijsku medalju u Hamburgu 1930., srebrnu u Pragu 1931. i Buenos Airesu 1939. i tri bronzane medalje. Bio sam ponosan što sam igrao i napravio dva remija sa članom naše zlatne ekipe, Kazimierzom Makarczykom.
Kasnije, kada sam bio potpredsjednik Poljske šahovske federacije, imao sam čast da u Buenos Airesu (1978.) uručim medalju za 50 godina uspjeha Paulinu Frydmanu, također članu tima koji je osvojio zlato.
Ipak, najbolji poljski igrač u istoriji bio je Akiba Rubinštajn. Većinu poljskih vrhunskih šahista ubili su Njemci tokom rata ili su bili prisiljeni da žive van zemlje. Tako smo 1945. godine počeli sa šahom iz početka.
Kakva su vas sjećanja na svoje rane godine igranja šaha?
Andrzej Filipowicz: Na početku svog djetinjstva imao sam priliku da igram u timskim takmičenjima, posjetim mnoge poljske gradove, upoznam sve vrhunske poljske šahiste (tada su Bogan Sliwa i Kazimierz Plater bili najjači) i vidim njihov nivo igre dok sam pokušavao da napredujem .
Dok sam bio student, igrao sam na prvoj ili drugoj tabli Poljske na Svjetskom ekipnom studentskom prvenstvu i sreo sam se i igrao protiv mnogih vrhunskih svjetskih igrača, uključujući Borisa Spaskog (kasnije mog dobrog prijatelja), Fridrika Olafsona, Ghitescua, Gheorghiua , Radulova, Cirića, Zinna, Horta, Tringova, Malicha, Bileka, Zuckermana, Lombardyja, Tabbane itd. Imao sam priliku da vidim mnogo različitih zemalja i razumijem mnoge jezike da razgovaram sa svim njihovim šahovskim predstavnicima.
Sa 21 godinom učestvovao sam u prvom finalu poljskog šahovskog prvenstva. Kasnije sam učestvovao u 18 finala poljskog prvenstva.
Kao igrač, bili ste u više navrata dio olimpijskog tima. Recite nam o ovim iskustvima.
Andrzej Filipowicz: Imao sam veliko zadovoljstvo da pratim 26 olimpijada (u godinama 1960-2018). Za reprezentaciju Poljske sam igrao 6 puta (1960-1972), 10 puta sam bio kapiten poljskog tima, jednom menadžer i mnogo puta posjetilac ili gost. Upoznao sam, razgovarao i analizirao partije sa 13 od 17 svjetskih prvaka, od Botvinika do Ding Lirena. Bilo je veoma zanimljivo!
Najvažniji meč u kojem sam učestvovao bio je meč Poljska – Sovjetski Savez (2-2), u finalu Olimpijade u Tel-Avivu 1964. Potpisali smo četiri remija nakon dugih borbi: Botvinik – Sliva, Bednarski – Petrosjan, Keres – Filipowicz i Balcerowski – Spaski.
Ko su najvažnije ličnosti u svijetu šaha sa kojima ste dijelili šahovsku tablu?
Andrzej Filipowicz: Imao sam zadovoljstvo da igram protiv tri svjetska šampiona: Spaskog (izgubio), Smislova (izgubio) i Talja (remi). Dobio sam partije protiv Horta, Kavaleka, Uhlmanna, Tolusha i svih vrhunskih poljskih igrača, a remizirao sam protiv Keresa, Matanovića, Gheorghiua, Olafssona, Torrea, Flohra itd.
Kako ste u okruženju visoke šahovske kulture uspjeli svoju strast prema igri podijeliti sa svojim poslodavcima?
Andrzej Filipowicz: Uvijek sam bio veoma zauzet. Na Tehnološkom univerzitetu u Varšavi (Politechnika Warszawska), radeći na Odsjeku za čelične konstrukcije, trudio sam se da obavljam sve aktivnosti koje su zahtijevali univerzitetski profesori — odnosno predavanja, učešće u vijeću fakulteta, sastanke sa rektorom Tehnološkog univerziteta — a zauzvrat sam dobio priliku da igram na turnirima.
Zašto ste se kasnije odlučili za arbitražu i organizaciju turnira?
Andrzej Filipowicz: Kada sam izabran za potpredsjednika Poljske šahovske federacije (moja dužnost bila su sva sportska pitanja poljskih šahista), imao sam priliku da upoznam mnoge vrhunske igrače tokom Olimpijade i FIDE kongresa, tako da mi je bilo lako da ih pozovem dobre igrače u Poljsku i organizujem jake turnire u Polanici Zdroj (Memorijal A. Rubinsteina) uz učešće Korčnoja, Topalova, Horta, Czerniaka, Flohra, Mascarinas, De Firmiana, Uhlmana, Riblija, Saksa, Gulka, Velimirovića, Sosonka, Torrea, Huebnera , Gelfanda, Smejkala, Vasiukova, Karpova, itd.
Bio sam istovremeno i organizator i glavni sudija. Upoznao sam šah veoma dobro, uključujući i pravila turnira, tokom godina kao igrač i kapiten, tako da nisam imao problema da postanem internacionalni sudija. Vodio sam 17 sudijskih seminara u pet azijskih i šest evropskih zemalja
Andrzej Filipowicz
Takođe ste imali priliku da radite sa nekim od najvažnijih FIDE sudija i organizatora turnira. Možete li navesti neke od najrelevantnijih u njihovim oblastima?
Andrzej Filipowicz: Najpoznatiji FIDE arbitri sa kojima sam radio su Geurt Gijssen, Ashot Vardapetyan, Panagiotis Nikolopoulos. Što se organizatora tiče, veoma poštujem Aleksandra Baha iz Rusije, Juergena Grastata i Stefana Kota iz Nemačke i Patrika Gonoa iz Francuske.
Kao delegat Poljske šahovske federacije učestvovali ste na brojnim kongresima i olimpijadama. Možete li da navedete neke od najtežih odluka koje su donijele ove skupštine?
Andrzej Filipowicz: Imao sam zadovoljstvo da učestvujem na 37 FIDE kongresa (1977-2018). Tokom mog prvog FIDE kongresa (Lucern 1977.) bio sam iznenađen da delegati nisu rekli nijednu riječ o šahu. Razgovarali su o političkom problemu Južne Afrike i učešću nekoliko evropskih igrača na njihovim turnirima. Tokom FIDE kongresa u Kuritibi (Brazil) 1993. godine, bio sam protiv odluke da se ukine rejting Kasparova i Short-a nakon što su igrali meč za Svjetskog šampiona van FIDE. Ali to nije bio razlog da im se poništi rejting. Rekao sam svim delegatima da je to nezakonita odluka.
FIDE Vas je prepoznala kao ‘počasnog dostojanstvenika’ i ‘počasnog predsjednika’ Tehničke komisije, kao i člana Upravnog odbora FIDE, predsjednika Kvalifikacione komisije i trenutnog člana Istorijskog komiteta. Šta vam je značilo što ste imali priliku da radite sa ovim stručnim grupama?
Andrzej Filipowicz: Trenutno sam član Istorijskog komiteta FIDE. Bio sam nominovan za počasnog člana FIDE u Torinu 2008. Bio je to sjajan dan za mene jer sam bio treći poljski predstavnik nakon vrlo poznatog Dawida Przepiórke, člana poljskog tima koji je osvojio zlato i vrlo aktivnog delegata u FIDE ( 1927-1935), i čuvenog GM Mieczyslawa (Miguel) Najdorfa (Poljska, kasnije Argentina).
Za mene je uvijek bila velika čast i zadovoljstvo raditi i sarađivati sa delegatima svih kontinenata i poznavati probleme u njihovim zemljama. Mnogo puta sam razgovarao sa delegatima iz Afrike, Azije, Amerike, Australije i, naravno, Evrope. Uživao sam u rješavanju problema Kvalifikaciono-tehničke komisije i predlaganju novih rješenja.
Među mnogim turnirima na visokom nivou koje ste sudili u posljednjih 40 godina, šta smatrate najzadovoljnijim postignućima kao arbitar ili organizator?
Andrzej Filipowicz: Najzanimljiviji sa pozicije sudije bili su mečevi Kasparov – Kramnik u Londonu 2000. i Carlsen – Anand u Sočiju 2014. godine, kao i mnoga svjetska prvenstva u rapidu i blicu, kao i seniorska i juniorska prvenstva u različitim zemljama. Imao sam veliko zadovoljstvo da budem glavni arbitar na Afričkom prvenstvu u Kairu 2001.
Sa stanovišta organizatora, bio sam ponosan što sam radio sa poljskim timom na Svjetskom juniorskom prvenstvu (1996.) i kasnije na Svjetskom seniorskom prvenstvu (2000.). Radio sam i u Izvršnom vijeću FIDE i na Kongresu FIDE koji je održan u Poljskoj, u Krakovu 2011.
Kakav je trenutni status šaha u Poljskoj? Da li se na njega gleda kao na sport i da li ima zvanično priznanje i podršku?
Andrzej Filipowicz: Trenutno je šah u Poljskoj cijenjen kao jedan od sportova koje podržava naša vlada. Želim pomenuti ministra Lukasza Schreibera (bivši prvak Poljske u-10 i vrhunski poljski juniorski igrač prije mnogo godina) i premijera Mateusza Morawieckog.
Iz vašeg znanja i iskustva, koji su predsjednici FIDE najbolje odradili posao u šahu?
Andrzej Filipowicz: Imao sam zadovoljstvo upoznati i sarađivati sa svim predsjednicima FIDE osim Aleksandra Rueba. Mislim da je Florencio Campomanes učinio mnogo za šah, posebno u periodu 1982-1995, ali i kasnije.
Vaše fakultetsko obrazovanje dovelo vas je do diplome građevinskog inženjera, sa specijalizacijom za čelične konstrukcije. Recite nam o svom radnom iskustvu u ovoj oblasti.
Andrzej Filipowicz: Radio sam više od 25 godina na Varšavskom tehnološkom univerzitetu (Politechnika Warszawska) i napisao sam nekoliko knjiga i mnogo članaka o čeličnim konstrukcijama, ali sam izabrao šah.
Većina stručnjaka smatra da postoje četiri megatrenda: IKT, biotehnologija, nanotehnologija i kognitivne nauke. Po Vašem mišljenju, a kao osoba bliska akademskoj zajednici i tehnološkoj praksi, kakve veze bismo mogli uspostaviti sa nekima od njih?
Andrzej Filipowicz: Mislim da nisam stručnjak za pomenute stvari, pa je bolje da ne komentarišem.
Kakvo je vaše mišljenje o uticaju koji je veštačka inteligencija imala na šah poslednjih decenija i šta predviđate u budućnosti?
Andrzej Filipowicz: Razvoj kompjutera je promijenio ij šaha, ali sumnjam da je to dobro za šah. Tradicija od petnaest vjekova se uništava. Ljudi pokušavaju pronaći rješenja koristeći kompjutere i umjetnu inteligenciju umjesto da razvijaju vlastiti um.
Moj život trenutno nije tako aktivan kao prije nekoliko godina. Međutim, nastavio sam da sudim u šahu dva mala godišnja turnira već tri godine. Od 1986. do danas sam i glavni urednik poljskog šahovskog časopisa Szachy, koji je kasnije postao Szachista i na kraju sadašnji Magazyn Szachista.
Andrzej Filipowicz
Ko je najinteligentnija šahovska osoba sa kojim ste imali posla u svom plodnom životu? Neke posebne anegdote?
Andrzej Filipowicz: Upoznao sam mnogo zanimljivih ljudi u svim ovim šahovskim godinama, i to je vrlo teško reći, ali se dobro sjećam mnogih razgovora koje sam vodio sa Borisom Spaskim o istoriji naše dve zemlje i, naravno, mnogih šahovskih problema.
Što se tiče anegdota, meni se jako sviđa filozofija sledeće anegdote: U poljskom gradu prije rata, majstor igra za uloge sa vrlo slabim igračem bez dame, ali rijetko pobjeđuje. Pa vidjevši umor rivala, koji samo gleda svoje figure, majstor odlučuje da zadrži damu na tabli. Nakon nekoliko poteza, protivnik iznenada kaže: 'Majstore, niste sklonili damu'. Majstor je odgovorio: 'Uklonio sam je'. 'Odakle je sada na tabli?'. 'Promovisao sam piona'. „Ali imate osam piona. Zato, molim vas, uklonite jednog!’.
Još jedna anegdota ima veze sa iskustvom sudije. Sudija je pozvan da sudi na ženskom turniru kasnih 1940-ih. Otprilike u to vrijeme koristili su pravila iz amaterskog šaha. Nivo partija takođe nije bio najviši. Sudija je odjednom vidio da je na jednoj tabli kralj pod šahom dva skakača.... Kao iskusan sudija, odmah je izašao iz sale i otišao u bife. Mirno je popio kafu i vratio se u salu. Vidio je da je pomenuta partija završena i dama koja je sa dva skakača napala protivničkog kralja dobila duel. Otišao je do te table, objasnio joj da mu je 'neko' rekao da su na ovoj tabli crnog kralja šahirala dva skakača. Počeo je da pita obe šahistkinje kako je došlo do takve situacije. Gospođa koja je igrala bijelim figurama objasnila je: „Dragi gospodine sudija, kada sam šahirala sa jednim skakačem, moja protivnica se sarkastično nasmiješila i igrala lovcem, i to prilično odlučno. Odgovor na takvu reakciju je bio da joj kralja šahiram sa drugim skakačem, ali opet nije bilo reakcije, pa sam odlučila da joj ponesem pješake sa damine strane i ... pobjedila sam’.
Pomenuli ste da vam je neprijatno da sarađujete sa ljudima koji nisu posvećeni svom poslu ili sportskim rezultatima. Kada biste morali da izaberete partnera za kompaniju za šahovske događaje, koga biste preferirali: Billa Gejtsa, Džefa Bezosa, Elona Maska, Marka Zakerberga ili Donalda Trampa? Zašto?
Andrzej Filipowicz: Pitanje je preteško za mene!
Koja je poslednja knjiga koju ste pročitali iz zadovoljstva?Andrzej Filipowicz: Od djetinjstva sam uvijek volio knjige o velikim ličnostima, počevši od Aleksandra Dumasa, Karla Maya i poljskog pisca Henryka Sienkiewicza; Tri mušketira, Winnetou, Old
Shatterhand, Wołodyjowski, Kmičić, itd.; i druge knjige o poznatim ljudima, uključujući naučnike i šahiste. Ovo se nikada nije promijenilo, pa sam nedavno čitao Orangutanov gambit, koji uključuje priče o poljskim šahistima, od kojih neke nikada nisam upoznao.
Volim da gledam prenose raznih sportova, posebno tenisa, fudbala. Naravno, ja sam navijač poljskih timova i poljskih predstavnika.
Nalazimo se u svijetu u kojem su neizvjesnost, ograničenja slobode i klimatske promjene preuzele maha. U ovim uslovima, kakvu biste poruku dali novim generacijama šahista?
Andrzej Filipowicz: Nažalost, ne vidim pravo rješenje za navedene probleme. Uvjeren sam da šahisti ne mogu mijenjati osnovna pravila i moraju zadržati tradiciju naše omiljene igre i igrati partije preko table kako bi vidjeli svoje protivnike umjesto ekrana kompjutera. Tradicija je budućnost šaha!
An interview with Andrzej Filipowicz, a Polish chess polymath | ChessBase
Нема коментара:
Постави коментар