Dr Ljubo Živković: Šahisti su velika tajna

 AUTOR: DR LJUBO ŽIVKOVIĆ 20.05.2023,

Nedavno sam pio kafu na terasi Maloga dvorca sa svojim drugom i prijateljem, profesorom Lutovcem. Prišao nam je poznati Baranin i rekao: „Pozdravljam čuvene barske šahiste“. Nas dvojica smo se zgledali i bili smo malo u čudu. Maksim je profesor književnosti i dugogodišnji direktor Barske gimnazije, a ja sam već 60 godina ljekar i dugogodišnji direktor Medicinskog centra. Pa, ipak, mi smo „čuveni barski šahisti“. I obojica smo se pitali: Šta je, zapravo, u našim životima šah?

Ja znam da moji djed Milutin i baba Dolje nisu igrali šah i da sam prvi put vidio šahovsku tablu i figure, u ranom djetinjstvu, na stolu, u frizerskoj radnji Akuša Abazovića, koja se nalazila na samom ulazu u starobarsku čaršiju. I znam da je sve u meni, vezano za šah, samouko i samoniklo i da je ta čarobna igra moja najveća kreativna muka, bez koje bi, bez te muke, moj život bio, zacijelo, prazan.

Obećao sam Milanu da ću jednom govoriti o šahu, o mojim susretima sa velikanima ove igre koju su, vjerujem, izmislili bozi, ne za sebe, već samo za ljude. Jer šah kao muzika, muzika i ljubav, zna čovjeka učiniti srećnim.

A pošto nemam još mnogo vremena, evo tog teksta…

Bora Kostić

U proljeće 1953. godine, prije 70 godina, u Baru su radila dva šahovska kluba. U Starom Baru „Kod Mare Crne“ i na Pristanu, na Trgu, „Kod kafane Tomovića“. U goste nam je došao slavni velemajstor Bora Kostić, trostruki prvak Kraljevine Jugoslavije, svjetski putnik, poliglota, Nestor banatske ravnice. Simultanka je održana na Pristanu, u jednoj od onih italijanskih baraka, pored bioskopa. Imao sam 14 godina i veliku tremu. U središnjici partije, u približno izjednačenoj poziciji, počeo sam brzopleto da vučem nekoliko uzastopnih poteza, poslednji autobus za Stari Bar išao je u 18 sati i žurio sam da ne zakasnim. Iznad mene stajao je čika Bora, raširio ruke i grohotom se nasmijao: „A sada, mališa, kad si se usr’o, od remija nema ništa“ i povukao dobitnički potez. Ja sam se tužan vraćao kući i objašnjavao Adžiji i Saitu, našim đačkim prijateljima, što sam mogao i gdje sam pogriješio.

Mnogi misle da je velemajstor Bora Kostić poslužio nobelovcu Stefanu Cvajgu da napiše vanvremeni, blistavi „Esej o šahu“, a malo ljudi je znalo, čak i u ona davna vremena, da je boemska kraljica Skadarlije, pjevačica Divna Kostić, bila njegova kći.

U mom maglovitom sjećanju čika Bora je, tog barskog proljeća, bio beskrajno stari sijedi gospodin, a imao je samo 66 godina.

Viktor Korčnoj

Na početku 1954. godine bilo je neko toplo vrijeme i počeo se topiti led na Istoku. U Crnu Goru je došao mladi sovjetski šahista Viktor Ljvovič Korčnoj i odigrao nekoliko simultanki. Domaćin mu je bio sekretar Šahovskog saveza Crne Gore Blažo Sredanović, naš omiljeni drug i prijatelj. Simultanka je održana na terasi hotela „Rumija“ i, koliko se sjećam, Korčnoj je sve partije dobio. Bio je dragi, mladi čovjek u lakom sivom odijelu ruskog kroja. Kasnije će on postati jedan od najboljih šahista svijeta i biće četvorostruki prvak SSSR-a.

Godine 1976. emigrirao je i preselio se u Švajcarsku i igrao mnoge turnire po svijetu. Blažo Sredanović će mi ispričati neobičnu anegdotu. Sredinom osamdesetih, kada je on uveliko bio Amerikanac, Korčnoj je igrao simultanku u San Francisku. Blažo je, u publici, iza Korčnoja, glasno komentarisao neku poziciju, a Korčnoj je, ne okrećući se, na čistom srpskom jeziku, koji je inače tečno govorio, rekao: “A kada si ti, Blažo, zbrisao?” Poslije 30 godina, a u međuvremenu nisu se ni vidjeli ni čuli, on je sekretara ŠSCG prepoznao po govoru i glasu. Malo je reći: fantastično!

Korčoj je bio u Baru krajem 1984. za vrijeme velemajstorskog turnira u Titogradu. Na fotografiji sa te simultanke vide se majstor FIDE Milan Minić, bivši pionirski prvak Crne Gore, majstorski kandidat Milan Vujović i velemajstor duha Božo Ulićević, a u publici mlađani Saša Stevović i dječak sa zelenom jaknom, moj sin Nebojša. Desno, iza Korčnoja, čovjek sa naočarima je gospodin Ilija Vučković, kultna istorijska ličnost Bara, veliki zaljubljenik u šah i naš prijatelj.

Korčoj je bio beskompromisni borac, svaku partiju je igrao na pobjedu i nije se ljutio što je zaslužio nadimak „grozni“. Šah je doživljavao i kao umjetnost, a šahovsko takmičenje kao vrhunsku estradnu predstavu. Na partije je dolazio besprekorno odjeven, uvijek odijelo i uvijek kravata. Danas je sve drugačije. Na Evropsko prvenstvu, na Kritu, u našem meču sa Norveškom, velemajstor Magnus Karlsen, budući prvak svijeta, bio je u farmericama, a na nogama je imao papuče iz kupatila.

Korčnoj je imao veliki broj obožavalaca i fanatičnih navijača. Jedan od njih je bio naš nikad zaboravljani drug, inženjer Rašo Marojević. Proslavio ga je sin Igor, dobitnik „Pekićeve nagrade“ za književnost.

Poslednji put sam vidio „strašnog“ Viktora u Rogaškoj Slatini, na prvenstvu Evrope za seniore, igrači stariji od 65 godina. Bio je najstariji učesnik turnira, ali ga to nije smetalo da ostvari najbolji rezultat na prvoj tabli. Sjedio je prekoputa i igrao sa Bonjom. Nije ustajao, okretao je brojanicu, a na licu i usnama imao neke neobične pokrete koji su me podsjećali na parkinsonizam. Pored njega je bila njegova vjerna druga, gospođa Petra Leverik. Bonju nije pobijedio, a mi smo u tom meču sa Švajcarskom slavili 3:1 i osvojili bronzanu medalju. Neka bude upamćeno, reprezentacija Crne Gore je igrala u sastavu: Ivanović, Živković, Raičević, Dragašević.

Mihail Botvinik

Krajem 1971. godine ukazana nam je velika čast. U Baru je igrao simultanku bivši prvak svijeta Mihail Mojsejevič Botvinik, koji je tu titulu, sa malim prekidima, nosio 15 godina. Bio je naučnik, vrhunski intelektualac, zvali su ga, ne bez razloga, „patrijarh sovjetskog šaha“. Za našeg proslavljenog velemajstora Aleksandra Matanovića, on je najbolji igrač u istoriji šaha.

Na fotografiji sa te simultanke, vidi se da je iznenađen mojim „volškim gambitom“. Do mene sjedi profesor Momo Vuković, šahovski majstor, jedan od najvećih intelektualaca koje je Bar ikada imao. On gleda u zenicu Botvinika. Do njega je moj brat Ivan. Bio je prvokategornik i volio je beskrajno šah. Odigrao je hiljadu brzopoteznih partija sa Milenkom, u gostoljubivom domu Ratkovića, u Rapu.

Anatolij Karpov

Kada je svjetski prvak Fišer odbio da igra meč za titulu, prvakom svijeta je proglašen, bez borbe, velemajstor Anatolij Jevgenevič Karpov. U Baru, u Sutomoru, tog ljeta 1975. igrao se Otvoreni šampionat Crne Gore, na kome je naš Bato Zeka osvojio drugo mjesto i na simultanci Karpova, koja je održana u hotelu „Agava“ igrao je veliki broj najboljih crnogorskih šahista. Na fotografiji je Karpov nalik na tinejdžera, krupni čovjek pored njega je Drago Popović, međunarodni šahovski sudija, predsjednik ŠSCG, a do njega Čedo Ratković, naš veliki drug i prijatelj, predsjednik šahovskog kluba, kasnije predsjednik Opštine Bar, iz porodice osnivača šaha u Baru. Onaj mladić što sjedi prvi slijeva je, najvjerovatnije, dr Živković. Na toj simultanci Karpova smo pobijedili prof. Lutovac i ja i ta dva poraza su bili jedini porazi koje je Karpov doživio na simultankama odigranim tada u Crnoj Gori.

Kada je, poslije desetak godina, Karpov ponovo boravio ovdje, u pratnji publiciste i putopisca Dimitrija Bjelice, i kada su se, slučajno, sreli na Svetom Stefanu, Karpov je, rukujući se sa profesorom Lutovcem, rekao da nema potrebe da se predstavlja, on zna da je „od tog brke“ izgubio na simultanci u Baru.

Karpova sam vidio 1986. na velikom turniru u Bugojnu i na Olimpijadi te godine u Dubaiju. Znao je ko sam i nije me trebalo predstavljati. Pamte se pobjede, a naročito porazi.

Vasilij Smislov i Tigran Petrosjan

Bar je liječio rane koje mu je nanio strašni zemljotres, a već u jesen 1980. održan je velemajstorski turnir, najjači pojedinačni turnir odigran te godine u svijetu. Na njemu su učestvovala dva svjetska prvaka, Vasilij Vasiljevič Smislov i Tigran Vartanovič Petrosjan. Njihovo učešće obezbijedio je, ličnim angažovanjem, jugoslovenski ambasador u Moskvi, gospodin Marko Orlandić. Sa Petrosjanom sam izgubio u jednoj borbenoj partiji i to je bio moj jedini poraz na tom turniru. A Adžije i Saita više nije bilo među nama da „požale ka da bi pomogli“.

Na slobodni dan Božo i Mikica su izveli Petrosjana u šetnju i pokazali mu starobarsku čaršiju i Stari grad. Objasnili su mu da su te ruševine nastale prije 102 godine, kada je crnogorska vojska oslobodila Bar od Turaka, poslije 307 godina Otomanske okupacije. Petrosjan je bio oduševljen i sve goste kafane „Kod Oma“ častio je pićem. Iz njega je isplivao neki zapretani jermenski atavizam. Prije partije sa Smislovom rekao mi je Jusuf, moj odani prijatelj, koji je bio direktor turnira, da je tog jutra šetao Čanjem sa Smislovom i Petrosjanom, da su hvalili turnir i moju igru. Zato me moli da igram mirno i da mu se čini da Smislov tu partiju neće igrati na pobjedu. Dok sam duboko razmišljao u jednoj mirnoj „poluslovenki“ kod 18. poteza, čuo sam duboki Vasjin glas: Ja predlagaju ničiju (Ja predlažem remi). Taj remi mi je obezbjeđivao siguran put do titule. Bio sam totalno zbunjen, ustao sam, rukovao se, u publici je bio aplauz punog školskog amfiteatra. Prišao je i Bonja. Sjećam se da je rekao: “Doktor je zbunjen, pomislio je da je Smislov izgovorio – ja prehladio juče, pa nije znao kakvu terapiju da propiše”.

Predsjednik opštine, gospodin Blažo Orlandić, priredio je prijem za Smislova i Petrosjana u svom kabinetu koji se tada nalazio na spratu današnje Carine. Pila se kafa i neko piće. Predsjednik je goste ponudio da telefoniraju svojim porodicama u Moskvi. Kada je draga sekretarica Mika dala vezu Petrosjanu on je uzeo slušalicu i zagrmio: Rona, to skandalj, to skandalj! Bio je ljut jer nije uvršten u reprezentaciju zbornaje za Olimpijadu na Malti. A kada je vezu dobio Smislov, on je glasom koji je podrhtavao, šaputao: Moja ljubimaja, moja ljubimaja…

Na završnoj svečanosti, koja je bila svojevrsni glamur, Petrosjan je dobio pehar i lovorov vijenac, a Smislov je baršunastim baritonom pjevao „Volgu“ i „Oči čarnije“. Bilo mi je posve jasno: Petrosjan je mogao biti svjetski prvak jer je imao ogromno šahovsko znanje i jer je bio neustrašivi ratnik i borac, tigar, a Smislov jer je bio živa enciklopedija šaha i jer je imao raskošnu slovensku dušu i dobrotu, pred kojima su morale stati sve galije carske.

Boris Spaski

Za vrijeme velemajstorskog turnira u Nikšiću, 1983. godine, poželjeli smo da nam dođe u goste bivši svjetski prvak Boris Vasiljevič Spaski. Simultanka je održana u hotelu „Topolica“. Spaski je došao namrgođen i umoran, bilo je vidljivo da mu put od Nikšića do Bara, preko Titograda i Petrovačkih strana, nije lako pao. Tražio je da osvjetljenje bude bolje i samo 20 tabli. Tu simultanku sam otvorio i pozdravio ga, vjerujem biranim riječima. Za sve to vrijeme moj sin Nebojša me držao za ruke. Atmosfera je bila, blago je reći, mučna. Po završetku simultanke, Spaski je tražio šofera i odmah se vratio u Nikšić. Nije nam pružio priliku da porazgovaramo i zajedno popijemo kafu, da pokažemo bar nešto od gostoprimstva. Pomislio sam: Ovdje od „šahovskog Puškina“ nema ni traga.

U maju 1986. godine bio sam pozvan da budem gost na velikom velemajstorskom turniru u Bugojnu, posledna tri kola, bio sam predsjednik ŠS Jugoslavije. Taj turnir je imao 16. kategoriju FIDE i bio najjači turnir koji je ikad igran, sa prosječnim rejtingom od, za to vrijeme, nevjerovatnih 2628. Tog jutra sjedio sam na terasi motela „Akvarijum“ sa gospodinom Domaćinovićem, dugogodišnjim predsjednikom Opštine Bugojno, dušom tih čuvenih bugojanskih turnira. Manjeg čovjeka, a većeg domaćina, u životu nisam vidio. Iz vedrog neba sa ponekim oblačkom, počela je da pada kiša i ja sam, gotovo odsutno, izgovorio: “Anđeli se kupaju”. Spaski je sjedio za susjednim stolom, podigao je glavu i rekao: Angli kupajuca i prešao za naš sto. Tu prelijepu metaforu prvi put čuje i misli da je nema u ruskom jeziku. A onda me upitao: “Doktore, a kak vaš rebjonok?” Vidjevši da sam zbunjen, pojasnio je: “Onaj dječak duge plave kose što vas je držao za ruke na onoj simultanci u Baru”. Onaj namrgođeni Spaski, zapamtio je taj, gotovo trivijalni, detalj. Doktore, rekao sam, falio si, ovo je, ipak, „šahovski Puškin“.

Nedavno sam u romanu „Brizbejn“ mladog ruskog pisca Vodolazkina naišao na jedan zanimljiv pasaž. Njemački baštovan koji ljubi knjigu i tečno govori ruski jezik divi se mekoti i melodičnosti ruskog jezika, tog jezika koji je govorio i pisao Puškin. I dodaje: A možda Puškin uopšte nije živio i bio je plod mašte ruskog naroda da sanja divan san o sebi.

David Bronštajn

Po preporuci Svetozara Gligorića ugostili smo, krajem osamdesetih, čuvenog velemajstora Davida Jonoviča Bronštajna, sa suprugom. Ljubazni i dragi „her Simović“ se postarao da bračni par Bronštajn dobije najljepši apartman u hotelu „Topolica“ sa pogledom na zaliv i Madžaricu. Njima je ovo bio, na neki način, bračni medeni mjesec i, poslije mnogo godina, prvi izlazak „u svijet“. Proveli smo desetak nezaboravnih dana, slušajući ovog bajkovitog čovjeka.

Imao je težak život, teško djetinjstvo i mladost. U Staljinovo doba nije bilo lako biti Jevrej i imati prezime koje podsjeća na Trockog. A tek u Velikom ratu biti u okupiranoj Ukrajini… Da nije igrao šah, ne bi bio među živima. Sa ogromnim zanosom i ponešto tuge, govorio je o onom antologijskom meču za titulu svjetskog prvaka sa Botvinikom, 1951. godine, koji je izgubio, iako je rezultat na kraju bio 12:12. Odlučujući poraz doživio je u pretposlednjoj, 23. partiji tog meča. Veoma je cijenio i poštovao Gligorića, bili su istih godina i veliki prijatelji, ali za tablom ljuti protivnici. Hvalio je Talja i smatrao ga najboljim šahistom svih vremena. Znao je da on ima natprirodnu snagu hipnoze koju je nemilice trošio u bolesti i stilom svoga života.

Ugostili su ga Čedo, Sveto, Miloš. U dnevnom boravku njihovog apartmana svakog dana je bila puna košarica zlaćastih mandarina i pomorandži koje je tog jutra uzbrala nevidljiva ruka Vlada Lukšića.

Osoblje hotela se trudilo da im ništa ne fali i da nas pamte po dobroti i ljubavi.

Poslije nekoliko dana dobio sam razglednicu iz Moskve, sa Arbata: riječi zahvalnosti ispisala je mlađana supruga Davida Bronštajna, Tatjana, kćer njegovog saborca i prijatelja, velemajstora Isaka Boleslavskog.

Bronštajn i Korčnoj su, mnogi misle, najbolji šahisti u istoriji šaha koji nisu bili svjetski prvaci.

Gari Kasparov

Na Olimpijadi u Dubaiju 1986. bio sam svjedok veličanstvene pobjede našeg Ljubojevića nad Karpovom u jednoj „španci“ koja dotad nije viđena a imala je ukus i aromu Čubure, Savamale i Dorćola. Tamo sam dane provodio u društvu Draška Velimirovića, našeg selektora i Gligorića, koji je bio počasni gost Olimpijade. Bili smo u istom hotelu sa sovjetskim šahistima. Novi svjetski prvak Gari Kasparov je kočoperno hodao i napadno gestikulirao. Gliga je bio ljut na njega, ljut i uvrijeđen. Kasparov nije birao riječi, optuživao ga je da je najveći krivac što nije postao svjetski prvak prije dvije godine i što je, kao glavni sudija, prekinuo onaj meč sa Karpovom, zbog totalne fizičke iscrpljenosti svjetskog prvaka. Gliga je bio spreman da prihvati njegovo izvinjenje „on je još uvijek mlad i zelen“. Uvjeravao nas je da je Kasparov veliki talenat i veliki igrač ali da ima rušilački karakter i da će uskoro postati „Hitler svjetskog šaha“. I nije mnogo potrajalo, ove riječi su se obistinile. FIDE se naprosto raspala, sve je doživjelo inflaciju a titula svjetskog prvaka u šahu mogla se osvojiti „na penale“.

Kasparov je bio glavni zagovornik da se reprezentacija SR Jugoslavije suspenduje i vrati iz Mađarske sa Evropskog prvenstva 1992, a 1999. godine je aplaudirao kad su padale bombe po Srbiji i Crnoj Gori.

Bio sam iznenađen kada sam nedavno na fejsbuku našao prijateljsku čestitku našeg Bonje kojom Kasparovu čestita 60. rođendan. Razumio sam da je to on učinio kao šahista profesionalac i da je to gest njegove uzvišene lične dobrote i čin hrišćanskog milosrđa i oprosta. Kasparov se svojski trudio da pokaže da nije naš prijatelj.

Srećko Nedeljković

Za vrijeme revanš meča Fišer – Spaski, održanom na Svetom Stefanu i u Beogradu, bio sam šef ljekarskog konzilijuma na ostrvu. Tog 2. septembra 1992, Fišer je, poslije 20 godina od Rejkjavika, povukao prvi put potez u zvaničnoj partiji. Na moj 54. rođendan.

U sali „Maestrala“ očekivali smo taj trenutak. Prišao mi je prof. dr Srećko Nedeljković, intermajstor, i zabrinuto govorio da će ovo biti veliki blam, da onaj čovjek na bini, prekoputa Spaskog, nije uopšte Fišer jer on ni likom ni hodom, ni govorom ne liči na njega, dodajući da je pravog Fišera upoznao na Islandu prije 20 godina. Fišer je maestralno odigrao tu „španku“ i dobio u velikom stilu. Profesor Nedeljković je ujutro ušao u moju ambulantu, na kafu. Htio je da se izvini: “Kolega, ono je, ipak, pravi Fišer”.

I tu ću ispričati jednu posve ličnu priču. Bio sam student poslednje godine medicine. Povodom Dana medicinara igrali smo meč sa profesorima fakulteta, na Dekanatu. Moj protivnik je bio prof. dr Srećko Nedeljković, osnivač interventne kardiologije u Srbiji, poznati šahista, reprezentativac Jugoslavije. Sa silnim respektom igrao sam tu partiju i aktivnom igrom na daminoj strani uspio da remiziram. Bio je to moj veliki uspjeh jer sam bio obični prvokategornik. I sada, poslije više od 30 godina, pijem kafu sa prof. Nedeljkovićem, na ostrvu, daleko od Dekanata. I dešava se čudo. Profesor se sjeća naše partije i tog aktivnog poteza pješakom na a5. Da, kaže, sjećam se kao da je bilo juče. Šahisti su velika tajna.

Kada je Fišer poslije pete partije počeo da igra slabije i da u trećem satu igre djeluje pospano, organizatori su se uspaničili. Gazda Jezda me zamolio da se obratim Fišeru. Napisao sam mu pismo naslovljeno: Svjetskom prvaku. Preporučio sam da aktivnije živi, da se pokrene iz svog apartmana, da šeta, da se kupa u moru. I, naročito, da vodi računa o ishrani i da, obavezno, iz menija izbaci pasulj prebranac, koji je ovdje otkrio i konzumirao u velikim količinama. Sve je narednih dana Fišer ispunio i meč je nesmetano nastavljen.

Spaskog sam svakog dana sretao u restoranu i srdačno smo se pozdravljali a jednom sam njegovom sinu, Borisu junioru, ukazao ljekarsku pomoć.

Na Svetom Stefanu, sve vrijeme, bio je i Bonja. Bio je član Apelacione komisije. Izvještavao je sa meča, a naveče na TV, komentarisao i prikazivao odigrane partije. Prisustvovao je jednom neobičnom susretu. Spaski je na ostrvo, kao ličnog gosta, doveo starog velemajstora Andre Lilijentala, svog prvog šahovskog učitelja, koji je tada imao preko 80 godina. Želio je da ga upozna sa Fišerom. Pružajući ruku Fišer je izgovorio: “Pješak nosi na f6!” Taj pobjednički potez, žrtvujući damu, povukao je Lilijental u neko davno vrijeme u partiji sa svjetskim prvakom Kapablankom. Bilo je to dovoljno za upoznavanje.

Kada sam poslije 24 prelijepa dana provedena na ostrvu, na kome se vrlo galantno živjelo, predao ključeve na recepciji, mislio sam da moje dugove neće moći da isplate ni masline ujaka Sima. Šef recepcije je zaželio srećan put i rekao da je sve častio gazda Jezda.

***

Igrao sam četiri partije sa četiri prvaka svijeta i ostvario rezultat 2:2. Za jednog ljekara iz provincije, to i nije tako loše.

Kretao sam se godinama u društvu šahista, velikih i malih, i osjetio i proživio atmosferu šahovskog takmičenja. Pišem ove retke, kišni je dan pod Kurilom, i sve više sam uvjeren da nam je, Maksimu i meni, onaj Baranin, onomad, udijelio veliki komplimenat i priznanje.

Milan je u svom blogu zapisao: “Ovaj život je prelijep, jer je jedini i neponovljiv.”

Mi svi imamo dva života, a onaj drugi počinje kad shvatimo da imamo samo jedan.

https://barinfo.me/dr-ljubo-zivkovic-sahisti-su-velika-tajna/ 

Intervju s Andrzejom Filipowiczem, poljskom šahovskom univerzalnom ličnosti

autor Uvencio Blanco

13.5.2023 – Andrzej Filipowicz je jedna od najzanimljivijih šahovskih ličnosti na svijetu. Bio je šahista, sudija, organizator, urednik i pisac, kao i građevinski inženjer specijalizovan za čelične konstrukcije oblast u kojoj je predavao više od 25 godina. Obdaren snažnom ličnošću, jasnom inteligencijom, dobro definisanim uvjerenjima i radoznalim smislom za humor, danas, 13. maja 2023., puni 85 godina. Uvencio Blanco je dao poduži intervju sa poljskom šahovskom univerzalnom osobom.

Imao sam priliku i čast da ga upoznam prije 30-ak godina i uvijek sam vidio koliko je aktivan u svojoj ulozi lidera i organizatora na najvišem nivou, uvijek posvećen poljskom šahu i njegovoj tradiciji. Danas, 13. maja poseban je dan u Andžejevom životu, jer on puni 85 godina. Savršen dan za uživanje u francuskim pjesmama koje izvode Edith Piaf i Charles Aznavour i starim poljskim pjesmama. I, zašto da ne, da uz muziku pije francuski šampanjac, koji toliko voli. Njemu, naše čestitke i čestitke našim čitaocima ChessBasea. Živjeli maestro!

Uvencio Blanco Hernández: Poštovani gospodine Filipowiczu, izjavili ste da vaši hobiji uključuju poljsku istoriju i istoriju poljskog šaha, pa hajde da počnemo sa ovim temama. Isak Asimov je jednom rekao: „U ratu ne ginu samo živi“. Rođeni ste u Varšavi i kao dijete doživjeli ste invaziju Hitlerovih trupa. Čega se sjećate iz tog vremena?

Andrzej Filipowicz: Rođen sam u Varšavi (1938). Sledeće godine počeo je rat njemačkom okupacijom (1939-1945), što je bio najgori period u mom životu. Njemci su ubili preko šest miliona poljskih građana i uništili mnoge poljske gradove i sela. Poljski narod je pokušavao da se bori i izbio je Varšavski ustanak (1. avgust - 3. oktobar 1944).

Tada sam imao više od šest godina. Nakon 63 dana borbi, kada je ustanak propao, u jednom dijelu Varšave je ubijeno više od dvije stotine hiljada ljudi, ponekad i četrdeset hiljada dnevno. Teško je povjerovati! U tom periodu bomba je uništila kuću u kojoj sam živio, ali sam, na sreću, zajedno sa bakom i mlađim bratom ostao pod zemljom u drugoj zgradi.

Svi stanovnici glavnog grada Poljske bili su primorani da napuste Varšavu 2-3. oktobra 1944. i na sreću, zajedno sa mojom bakom, imali smo sreću da smo uz pomoć rođaka prevezeni u malo selo udaljeno oko 100 km od Varšave, blizu Piotrków-a. Trybunalski. Živjeli smo nedaleko od grada kada smo vidjeli rat u obližnjem selu. Kada su Njemci došli, morali smo da se krijemo u šumi. Mi smo se vraćali, vraćali su se i oni, pa smo morali da se vratimo u šumu, ali ne sjećam se mnogo iz tog perioda. U Varšavi je (oktobar 1944.-januar 1995.) boravilo svega stotinjak Poljaka (zvali smo ih "Robinzoni") u podrumima i tavanima. Vidjeli su kako su Njemci počeli da pljačkaju sve kuće (uzimajući sve) u Varšavi, a kasnije su vidjeli kako je specijalni njemački odred uništavao kuću za kućom.

Kako su vaši roditelji, Zygmunt i Aniela, osigurali da Filipowiczi prežive kada su bili u okruženju u kojem su slobodu i život uzurpirali invazijska vojska?

Andrzej Filipowicz: Na dan kada je izbio ustanak, moji roditelji su bili u drugom dijelu grada i nisu mogli kontaktirati mene i mog brata. U oktobru 1944. odvedeni su u logor, ali su nas, na sreću, tri mjeseca kasnije našli u selu (u januaru 1945.) kada su sovjetski vojnici došli u praznu Varšavu.

Moji roditelji su se vratili u potpuno uništenu Varšavu (više, recimo, od današnjeg Alepa u Siriji) u februaru 1945. i otkrili da nemaju gdje živjeti. Kada su u maju 1945. konačno uspjeli da nađu mesto, vratili su se u selo da mene, mog brata i našu baku odvedu u Varšavu! U septembru sam se vratio u školu. Tako je počelo...

Vjekovima je Poljska bila nacija opterećena ratovima; oni ubrzavaju istorijske procese. Imamo percepciju da je poljski narod veoma ujedinjen i podržava druge. Šta mislite o ovome?

Andrzej Filipowicz: Poljska je velika zemlja i ima veoma pametne ljude. Zajedno sa Litvanijom imali smo veliku teritoriju od Baltičkog mora do Crnog mora od 16. do 18. vijeka.

Nažalost, tokom mnogo prošlih vekova našu zemlju su napadale Njemačka i Rusija (Sovjetski Savez). Dakle, dobro znamo šta znači rat, koliko je važno imati jako jaku vojsku.

U šahu, Poljska je postala svjetska sila - njeni rezultati na olimpijadama i velikim turnirima to potvrđuju. Ko su po Vašem mišljenju bili Vaši najbolji predstavnici na šahovskoj tabli?

Andrzej Filipowicz: Prije Drugog svjetskog rata Poljska je bila jedna od tri šahovske sile: SAD, Mađarske i Poljske. Osvojili smo zlatnu olimpijsku medalju u Hamburgu 1930., srebrnu u Pragu 1931. i Buenos Airesu 1939. i tri bronzane medalje. Bio sam ponosan što sam igrao i napravio dva remija sa članom naše zlatne ekipe, Kazimierzom Makarczykom.

Kasnije, kada sam bio potpredsjednik Poljske šahovske federacije, imao sam čast da u Buenos Airesu (1978.) uručim medalju za 50 godina uspjeha Paulinu Frydmanu, također članu tima koji je osvojio zlato.

Ipak, najbolji poljski igrač u istoriji bio je Akiba Rubinštajn. Većinu poljskih vrhunskih šahista ubili su Njemci tokom rata ili su bili prisiljeni da žive van zemlje. Tako smo 1945. godine počeli sa šahom iz početka.

Kakva su vas sjećanja na svoje rane godine igranja šaha?

Andrzej Filipowicz: Na početku svog djetinjstva imao sam priliku da igram u timskim takmičenjima, posjetim mnoge poljske gradove, upoznam sve vrhunske poljske šahiste (tada su Bogan Sliwa i Kazimierz Plater bili najjači) i vidim njihov nivo igre dok sam pokušavao da napredujem .

Dok sam bio student, igrao sam na prvoj ili drugoj tabli Poljske na Svjetskom ekipnom studentskom prvenstvu i sreo sam se i igrao protiv mnogih vrhunskih svjetskih igrača, uključujući Borisa Spaskog (kasnije mog dobrog prijatelja), Fridrika Olafsona, Ghitescua, Gheorghiua , Radulova, Cirića, Zinna, Horta, Tringova, Malicha, Bileka, Zuckermana, Lombardyja, Tabbane itd. Imao sam priliku da vidim mnogo različitih zemalja i razumijem mnoge jezike da razgovaram sa svim njihovim šahovskim predstavnicima.

Sa 21 godinom učestvovao sam u prvom finalu poljskog šahovskog prvenstva. Kasnije sam učestvovao u 18 finala poljskog prvenstva.

Kao igrač, bili ste u više navrata dio olimpijskog tima. Recite nam o ovim iskustvima.

Andrzej Filipowicz: Imao sam veliko zadovoljstvo da pratim 26 olimpijada (u godinama 1960-2018). Za reprezentaciju Poljske sam igrao 6 puta (1960-1972), 10 puta sam bio kapiten poljskog tima, jednom menadžer i mnogo puta posjetilac ili gost. Upoznao sam, razgovarao i analizirao partije sa 13 od 17 svjetskih prvaka, od Botvinika do Ding Lirena. Bilo je veoma zanimljivo!

Najvažniji meč u kojem sam učestvovao bio je meč Poljska – Sovjetski Savez (2-2), u finalu Olimpijade u Tel-Avivu 1964. Potpisali smo četiri remija nakon dugih borbi: Botvinik – Sliva, Bednarski – Petrosjan, Keres – Filipowicz i Balcerowski – Spaski.

Ko su najvažnije ličnosti u svijetu šaha sa kojima ste dijelili šahovsku tablu?

Andrzej Filipowicz: Imao sam zadovoljstvo da igram protiv tri svjetska šampiona: Spaskog (izgubio), Smislova (izgubio) i Talja (remi). Dobio sam partije protiv Horta, Kavaleka, Uhlmanna, Tolusha i svih vrhunskih poljskih igrača, a remizirao sam protiv Keresa, Matanovića, Gheorghiua, Olafssona, Torrea, Flohra itd.

Kako ste u okruženju visoke šahovske kulture uspjeli svoju strast prema igri podijeliti sa svojim poslodavcima?

Andrzej Filipowicz: Uvijek sam bio veoma zauzet. Na Tehnološkom univerzitetu u Varšavi (Politechnika Warszawska), radeći na Odsjeku za čelične konstrukcije, trudio sam se da obavljam sve aktivnosti koje su zahtijevali univerzitetski profesori — odnosno predavanja, učešće u vijeću fakulteta, sastanke sa rektorom Tehnološkog univerziteta — a zauzvrat sam dobio priliku da igram na turnirima.

Zašto ste se kasnije odlučili za arbitražu i organizaciju turnira?

Andrzej Filipowicz: Kada sam izabran za potpredsjednika Poljske šahovske federacije (moja  dužnost bila su sva sportska pitanja poljskih šahista), imao sam priliku da upoznam mnoge vrhunske igrače tokom Olimpijade i FIDE kongresa, tako da mi je bilo lako da ih pozovem dobre igrače u Poljsku i organizujem jake turnire u Polanici Zdroj (Memorijal A. Rubinsteina) uz učešće Korčnoja, Topalova, Horta, Czerniaka, Flohra, Mascarinas, De Firmiana, Uhlmana, Riblija, Saksa, Gulka, Velimirovića, Sosonka, Torrea, Huebnera , Gelfanda, Smejkala, Vasiukova, Karpova, itd.

Bio sam istovremeno i organizator i glavni sudija. Upoznao sam šah veoma dobro, uključujući i pravila turnira, tokom godina kao igrač i kapiten, tako da nisam imao problema da postanem internacionalni sudija. Vodio sam 17 sudijskih seminara u pet azijskih i šest evropskih zemalja

Andrzej Filipowicz

Takođe ste imali priliku da radite sa nekim od najvažnijih FIDE sudija i organizatora turnira. Možete li navesti neke od najrelevantnijih u njihovim oblastima?

Andrzej Filipowicz: Najpoznatiji FIDE arbitri sa kojima sam radio su Geurt Gijssen, Ashot Vardapetyan, Panagiotis Nikolopoulos. Što se organizatora tiče, veoma poštujem Aleksandra Baha iz Rusije, Juergena Grastata i Stefana Kota iz Nemačke i Patrika Gonoa iz Francuske.

Kao delegat Poljske šahovske federacije učestvovali ste na brojnim kongresima i olimpijadama. Možete li da navedete neke od najtežih odluka koje su donijele ove skupštine?

Andrzej Filipowicz: Imao sam zadovoljstvo da učestvujem na 37 FIDE kongresa (1977-2018). Tokom mog prvog FIDE kongresa (Lucern 1977.) bio sam iznenađen da delegati nisu rekli nijednu riječ o šahu. Razgovarali su o političkom problemu Južne Afrike i učešću nekoliko evropskih igrača na njihovim turnirima. Tokom FIDE kongresa u Kuritibi (Brazil) 1993. godine, bio sam protiv odluke da se ukine rejting Kasparova i Short-a nakon što su igrali meč za Svjetskog šampiona van FIDE. Ali to nije bio razlog da im se poništi rejting. Rekao sam svim delegatima da je to nezakonita odluka.

FIDE Vas je prepoznala kao ‘počasnog dostojanstvenika’ i ‘počasnog predsjednika’ Tehničke komisije, kao i člana Upravnog odbora FIDE, predsjednika Kvalifikacione komisije i trenutnog člana Istorijskog komiteta. Šta vam je značilo što ste imali priliku da radite sa ovim stručnim grupama?

Andrzej Filipowicz: Trenutno sam član Istorijskog komiteta FIDE. Bio sam nominovan za počasnog člana FIDE u Torinu 2008. Bio je to sjajan dan za mene jer sam bio treći poljski predstavnik nakon vrlo poznatog Dawida Przepiórke, člana poljskog tima koji je osvojio zlato i vrlo aktivnog delegata u FIDE ( 1927-1935), i čuvenog GM Mieczyslawa (Miguel) Najdorfa (Poljska, kasnije Argentina).

Za mene je uvijek bila velika čast i zadovoljstvo raditi i sarađivati sa delegatima svih kontinenata i poznavati probleme u njihovim zemljama. Mnogo puta sam razgovarao sa delegatima iz Afrike, Azije, Amerike, Australije i, naravno, Evrope. Uživao sam u rješavanju problema Kvalifikaciono-tehničke komisije i predlaganju novih rješenja.

Među mnogim turnirima na visokom nivou koje ste sudili u posljednjih 40 godina, šta smatrate najzadovoljnijim postignućima kao arbitar ili organizator?

Andrzej Filipowicz:  Najzanimljiviji sa pozicije sudije bili su mečevi  Kasparov – Kramnik u Londonu 2000. i Carlsen – Anand u Sočiju 2014. godine, kao i mnoga svjetska prvenstva u rapidu  i blicu, kao i seniorska i juniorska prvenstva u različitim zemljama. Imao sam veliko zadovoljstvo da budem glavni arbitar na Afričkom prvenstvu u Kairu 2001.

Sa stanovišta organizatora, bio sam ponosan što sam radio sa poljskim timom na Svjetskom juniorskom prvenstvu (1996.) i kasnije na Svjetskom seniorskom prvenstvu (2000.). Radio sam i u Izvršnom vijeću FIDE i na Kongresu FIDE koji je održan u Poljskoj, u Krakovu 2011.

Kakav je trenutni status šaha u Poljskoj? Da li se na njega gleda kao na sport i da li ima zvanično priznanje i podršku?

Andrzej Filipowicz: Trenutno je šah u Poljskoj cijenjen kao jedan od sportova koje podržava naša vlada. Želim pomenuti ministra Lukasza Schreibera (bivši prvak Poljske u-10 i vrhunski poljski juniorski igrač prije mnogo godina) i premijera Mateusza Morawieckog.

Iz vašeg znanja i iskustva, koji su predsjednici FIDE najbolje odradili posao u šahu?

Andrzej Filipowicz: Imao sam zadovoljstvo upoznati i sarađivati sa svim predsjednicima FIDE osim Aleksandra Rueba. Mislim da je Florencio Campomanes učinio mnogo za šah, posebno u periodu 1982-1995, ali i kasnije.

Vaše fakultetsko obrazovanje dovelo vas je do diplome građevinskog inženjera, sa specijalizacijom za čelične konstrukcije. Recite nam o svom radnom iskustvu u ovoj oblasti.

Andrzej Filipowicz: Radio sam više od 25 godina na Varšavskom tehnološkom univerzitetu (Politechnika Warszawska) i napisao sam nekoliko knjiga i mnogo članaka o čeličnim konstrukcijama, ali sam izabrao šah.

Većina stručnjaka smatra da postoje četiri megatrenda: IKT, biotehnologija, nanotehnologija i kognitivne nauke. Po Vašem mišljenju, a kao osoba bliska akademskoj zajednici i tehnološkoj praksi, kakve veze bismo mogli uspostaviti sa nekima od njih?

Andrzej Filipowicz: Mislim da nisam stručnjak za pomenute stvari, pa je bolje da ne komentarišem.

Kakvo je vaše mišljenje o uticaju koji je veštačka inteligencija imala na šah poslednjih decenija i šta predviđate u budućnosti?

Andrzej Filipowicz:  Razvoj kompjutera je promijenio ij šaha, ali sumnjam da je to dobro za šah. Tradicija od petnaest vjekova se uništava. Ljudi pokušavaju pronaći rješenja koristeći kompjutere i umjetnu inteligenciju umjesto da razvijaju vlastiti um.

Moj život trenutno nije tako aktivan kao prije nekoliko godina. Međutim, nastavio sam da sudim u šahu dva mala godišnja turnira već tri godine. Od 1986. do danas sam i glavni urednik poljskog šahovskog časopisa Szachy, koji je kasnije postao Szachista i na kraju sadašnji Magazyn Szachista.

Andrzej Filipowicz

Ko je najinteligentnija šahovska osoba sa kojim ste imali posla u svom plodnom životu? Neke posebne anegdote?

Andrzej Filipowicz: Upoznao sam mnogo zanimljivih ljudi u svim ovim šahovskim godinama, i to je vrlo teško reći, ali se dobro sjećam mnogih razgovora koje sam vodio sa Borisom Spaskim o istoriji naše dve zemlje i, naravno, mnogih šahovskih problema.

Što se tiče anegdota, meni se jako sviđa filozofija sledeće anegdote: U poljskom gradu prije rata, majstor igra za uloge sa vrlo slabim igračem bez dame, ali rijetko pobjeđuje. Pa vidjevši umor rivala, koji samo gleda svoje figure, majstor odlučuje da zadrži damu na tabli. Nakon nekoliko poteza, protivnik iznenada kaže: 'Majstore, niste sklonili damu'. Majstor je odgovorio: 'Uklonio sam je'. 'Odakle je sada na tabli?'. 'Promovisao sam piona'. „Ali imate osam piona. Zato, molim vas, uklonite jednog!’.

Još jedna anegdota ima veze sa iskustvom sudije. Sudija je pozvan da sudi na ženskom turniru kasnih 1940-ih. Otprilike u to vrijeme koristili su pravila iz amaterskog šaha. Nivo partija takođe nije bio najviši. Sudija je odjednom vidio da je na jednoj tabli kralj pod šahom dva skakača.... Kao iskusan sudija, odmah je izašao iz sale i otišao u bife. Mirno je popio kafu i vratio se u salu. Vidio je da je pomenuta partija završena i dama koja je sa dva skakača napala protivničkog kralja dobila duel. Otišao je do te table, objasnio joj da mu je 'neko' rekao da su na ovoj tabli crnog kralja šahirala dva skakača. Počeo je da pita obe šahistkinje kako je došlo do takve situacije. Gospođa koja je igrala bijelim figurama objasnila je: „Dragi gospodine sudija, kada sam šahirala sa jednim skakačem, moja protivnica se sarkastično nasmiješila i igrala lovcem, i to prilično odlučno. Odgovor na takvu reakciju je bio da joj kralja šahiram sa drugim skakačem, ali opet nije bilo reakcije, pa sam odlučila da joj ponesem pješake sa damine strane i ... pobjedila sam’.

Pomenuli ste da vam je neprijatno da sarađujete sa ljudima koji nisu posvećeni svom poslu ili sportskim rezultatima. Kada biste morali da izaberete partnera za kompaniju za šahovske događaje, koga biste preferirali: Billa Gejtsa, Džefa Bezosa, Elona Maska, Marka Zakerberga ili Donalda Trampa? Zašto?

Andrzej Filipowicz: Pitanje je preteško za mene!

Koja je poslednja knjiga koju ste pročitali iz zadovoljstva?Andrzej Filipowicz: Od djetinjstva sam uvijek volio knjige o velikim ličnostima, počevši od Aleksandra Dumasa, Karla Maya i poljskog pisca Henryka Sienkiewicza; Tri mušketira, Winnetou, Old

Shatterhand, Wołodyjowski, Kmičić, itd.; i druge knjige o poznatim ljudima, uključujući naučnike i šahiste. Ovo se nikada nije promijenilo, pa sam nedavno čitao Orangutanov gambit, koji uključuje priče o poljskim šahistima, od kojih neke nikada nisam upoznao.

Volim da gledam prenose raznih sportova, posebno tenisa, fudbala. Naravno, ja sam navijač poljskih timova i poljskih predstavnika.

Nalazimo se u svijetu u kojem su neizvjesnost, ograničenja slobode i klimatske promjene preuzele maha. U ovim uslovima, kakvu biste poruku dali novim generacijama šahista?

Andrzej Filipowicz: Nažalost, ne vidim pravo rješenje za navedene probleme. Uvjeren sam da šahisti ne mogu mijenjati osnovna pravila i moraju zadržati tradiciju naše omiljene igre i igrati partije preko table kako bi vidjeli svoje protivnike umjesto ekrana kompjutera. Tradicija je budućnost šaha!

An interview with Andrzej Filipowicz, a Polish chess polymath | ChessBase

Šahista Maxim Matlakov koji je tajno pomagao Janu Nepomniachtchiju u meču za svjetsku krunu

© RIA Novosti ilustracija. RIA Novosti / Grigorij Sisojev / Vladimir Fedorenko

Na završnoj konferenciji za novinare u Astani, Ian Nepomniachtchi, koji je izgubio meč za titulu svjetskog prvaka, naveo je pomoćnike. U pripremi za meč pomogli su mu velemajstori Nikita Vitiugov, Ildar Khairullin i Maxim Matlakov, koji je za RIA Novosti Sport ispričao o tajnama šaha iza kulisa.

— Kako ste ušli u Nepomniachcthijev tim?

Maxim Matlakov - Svi znaju da je Khairullin Nepomniachtchijev dugogodišnji sekundant, Vitiugov mu je pomogao na turniru kandidata. Urađen je kolosalan posao i ostala je ogromna baza sa razradom otvaranja.

- Da li ste u Astani živeli u istom hotelu kao Nepomniactchi ili ste pokušali da ostanete inkognito?

Maxim Matlakov -  Trudili smo se da se ne ističemo. Iako su, mislim, svi znali ko radi u Janovom timu, ali samo je Vitiugov uvijek bio pored njega.

- Zašto učesnici meča za titulu svjetskog prvaka o svojim pomoćnicima obavještavaju tek kada se završi, a i tada se neki ljudi drže u tajnosti?

Maxim Matlakov -  Poznavajući sastav sekundanata, moguće je sa velikim stepenom verovatnoće predvidjeti pripremu otvaranja. Nakon pojavljivanja mađarskog velemajstora Richarda Rapporta, koji igra za Rumuniju, u timu Ding Lirena, pretpostavili smo da je on pozvan da unese kreativnost. Repertoar otvaranja Kineza uvijek je bio prilično uzak. Nakon što smo saznali za Rapporta, nismo sumnjali da će biti proširen. Ovo se desilo tokom meča. Već u Astani smo morali da obnovimo.

-Osim Rapporta, ko je još bio u štabu Ding Lirena?

Maxim Matlakov - Na završnoj pres-konferenciji samo Jana su pitali o timu. Ne sumnjam da je Ding Liren imao veliki tim i da su za njega radili vodeći kineski šahisti.

Velemajstor Jan Nepomniachtch pred konferenciju za novinare posvećenu meču za svetsku titulu između ruskog igrača Janga Nepomnjačija i kineskog reprezentativca Ding Lirena u Astani - RIA Novosti, 1920, 04.05.2023.

© RIA Novosti / Grigorij Sysoev

- Glavni posao odvijao se tokom priprema za meč. Da li ste uspjeli da uradite nešto u Astani?

Maxim Matlakov -  Strategija za meč je bila unapred razrađena. Pripremljeno mnogo  ideja otvaranja. Nemoguće je sve predvidjeti. Osim toga, meč je odmah krenuo po nepredvidivom scenariju. Niko nije očekivao da će prva odlučena partija biti odigrana tako rano. Strategija se promijenila, a onda je meč postao potpuno nepredvidiv. Da, i Ding Liren, je da budem iskren, iznenadio. Podrazumijevalo se da će u meču za svjetsku titulu biti drugačiji, ali bijelim figurama nikada nije odigrao svoje omiljeno katalonsko otvaranje. Umjesto toga, odlučio je da od samog početka skrene s utabane staze.

- Šta vam je dao vaš analitički rad u sjedištu Nepomniacthchija?

Maxim Matlakov - Prošlo je premalo vremena od kraja meča da bi se to procijenilo. Sve u svemu, bilo je to vrlo zanimljivo iskustvo. Vidio sam kako se vrhunski šahista priprema za najvažnije takmičenje u životu.

— Da li se uloga sekundanta promijenila od pojave kompjutera?

— Siguran sam da pored učesnika meča na Svjetskom prvenstvu treba da budu jaki velemajstori. Ako se oslanjate samo na kompjuter, onda će svi dobiti iste preporuke. Izuzetno je teško pronaći novu ideju otvaranja uglavnom. Potreban nam je nestandardan pristup koji će natjerati protivnika da pogriješi.

— Da li je bilo novosti u otvaranju ili iznenađenja u meču u Astani zbog kojih bi protivnik pogrešio?

Maxim Matlakov -  Nekoliko dubokih ideja je demonstrirano već u prvim partijama, kada je Nepomniachtchi igrao  bijelim figurama. U neupadljivim, kako mi kažemo, pozicijama, pronašao je varijante zbog kojih je Ding Liren bio nervozan i pogrešio. Nije bilo bombastičnih iznenađenja. Danas ih je uglavnom teško pripremiti. Možemo reći da smo u partijama koje je Ian igrao  bijelim figurama iznenadili protivnika, a kada je Nepomniachtchi imao crne figure, bili smo iznenađeni.

- Kako da objasnim Janove greške u 12. partiji "klasika" i u četvrtom u taj-brejku?

Maxim Matlakov - Ovo su dvije različite priče. U klasičnoj igri, Nepomniachtchi je imao dobijenu poziciju, ali je u taj-brejku do dobijene pozicije bilo još daleko. Naravno, uticala je i nervna napetost, a Janu se, vjerovatno, već vrtjela u glavi pomisao da će se sada sve završiti. Pozicija u 12. partiji zapravo nije bila tako jednoznačna. Da, kompjuter je pokazao pobjedu crnog, ali za tablom nije bilo lako pronaći put do nje. U četvrtoj partiji doigravanja Nepomniachtchi je imao šanse za pobjedu, ali u odlučujućem trenutku nije našao najjači nastavak. Već u ravnopravnoj poziciji, Ding Liren rizikuje, a ovaj rizik se opravdao. Bilo bi pogrešno reći sve nijanse bez Janove dozvole.

- Dugogodišnji ste navijač "Zenita". Može li se povući analogija između izvođenja penala u fudbalu i taj-brejka u šahovskom meču za titulu svjetskog prvaka?

Maxim Matlakov -  U smislu da je ovo lutrija? Ne. I u fudbalu sve ekipe treniraju pucanje penala, a, a u šahu su četiri partije u rapid je generalno bliže klasičnom šahu nego blicu. Ako povučemo analogiju sa fudbalom, onda je taj-brejk produžetak. Dva poluvremena po 15 minuta, kada možete promašiti, i nadoknaditi, i oduzeti pobjedu.

— Vjerujete li u povratak Magnusa Carlsena na šahovski tron?

Maxim Matlakov -  Uostalom, on je sam odbio da brani titulu, a ne vidim njegovu motivaciju da se kroz Turnir kandidata ponovo probije u šampionski meč. Jednostavno nema logike u tome. Magnus će sigurno nastaviti da igra na turnirima. Možda će se on vratiti ako FIDE promijeni format šampionskog meča prihvatajući Carlsenov prijedlog. To je jednostavno nevjerovatno.

— RCF je bio prvi od sveruskih sportskih saveza koji je otišao u Aziju. Kako će to uticati na ruske šahiste?

Maxim Matlakov - Kako kažu, sačekaćemo i vidjeti. Ovo je još uvijek jedinstven presedan i teško je nešto predvidjeti. Karijere većine ruskih šahista do sada su bile povezane sa evropskim turnirima i kvalifikacijama. Sa Nikitom Vitiugovom i Ildarom Hajrulinom uspešno smo igrali za ekipu ‘Bronzanog konjanika’ na Evropskom klupskom kupu. Mnogim ruskim velemajstorima ovo je bio jedan od omiljenih turnira.

https://rsport.ria.ru/20230504/nepomnyaschiy-1869741793.html

 

Ding Liren, svjetski šampion u šahu: Sjetio sam se Kamija: 'Ako ne možeš pobijediti, moraš se oduprijeti'

 Ovaj 30-godišnjak govori o svojoj dramatičnoj pobjedi nad Rusom Ianom Nepomniachtchijem, svojoj ljubavi prema poeziji i zašto sebe opisuje kao "veoma emotivnu i racionalnu" osobu

Izvod intervjua sa Ding Lirenom

Svjetski šampion u šahu Ding Liren.
Foto: VLADISLAV VODNEV (REUTERS)

LEONTXO GARCÍA

Astana (Kazahstan) - 02.05.2023. - 14:15 CEST

Voli da gleda i sluša kišu. Ali on je takođe upravo postao svjetski prvak u šahu, trijumfujući u sportu koji uključuje puno mentalnog boksa. Ding Liren, 30-godišnjak, intenzivno igra šah od svoje četvrte godine. Međutim, diplomirao je pravo jer njegov otac nije želio da napusti studije. Takođe puno čita, posebno filozofiju. Ding – koji je ‘prestolonaslednik’ norveškog šahiste Magnusa Karlsena nakon što je pobijedio Rusa Iana Nepomniachtchija u rapid doigravanju – razgovarao je 20 minuta za EL PAÍS u Astani u Kazahstanu. Ono što slijedi uključuje citate iz prethodnih intervjua koje je Ding dao kineskim medijima.

Između proslave, uzbuđenja i razgovora sa 15 različitih kineskih medija, Ding nije spavao "ni minute" čitavu noć. „Imao sam vremena samo da se istuširam“, kaže on. Neizmjerno skromni šahovski šampion, koji se bori da se izrazi na engleskom, osjeća se čudno na mjestu punom kamera, kablova i raznih tehničkih naprava. Ali Ding želi da odgovori na svačija pitanja najbolje što može. “Razumijem da je štampa važna.” Neposredno prije nego što je razgovarao za ove novine, rasplakao se tokom snimanja svog zvaničnog intervjua Međunarodnoj šahovskoj federaciji (FIDE). Ding je postao emotivan kada je počeo da objašnjava savjete koji mu je prijatelj dao nakon što je izgubio drugu partiju na j prvenstvu u šahu.

Predsjednik Međunarodne šahovske federacije Arkadij Dvorkovič (l) predaje kineskom velemajstoru Ding Lirenu trofej tokom ceremonije zatvaranja FIDE Svjetskog prvenstva u šahu 2023. u Astani, Kazahstan.

RADMIR FAHRUTDINOV (EFE)

U tom trenutku se sjetio naslova knjige američke pjesnikinje Louise Glück: ‘Dok svijet ne odrazi najdublje potrebe duše’. Ding je objasnio da je ovu ideju prilagodio kako bi se suočio sa svojim profesionalnim i emocionalnim izazovima, koje je tada obilježio njegov raskid sa djevojkom. “Neka moja čitanja su me učinila boljim igračem”, kaže on, navodeći ono što se dogodilo u subotu, kada je bio na ivici poraza šest i po sati prije nego što je posljednju klasičnu partiju na turniru doveo do neriješenog rezultata. “Sjetio sam se kako Albert Kami govori o konceptu otpora. Ideja je da ako vidite da ne možete pobijediti, učinite sve što je u vašoj moći da se oduprete. I to sjećanje mi je dalo odlučnost koja mi je bila potrebna.”

Ding vidi veliku vezu između filozofije i šaha, jer su „oboje apstraktni“. Ali šah je i visoko takmičarski sport koji od igrača zahtijeva veliki pragmatizam i efikasnost. Kao rezultat toga, Ding kaže da mora da zanemari emotivniju stranu svoje ličnosti dok igra šah. „I veoma sam emotivan i racionalan. A takođe sam i entuzijasta umjetnosti. U svom normalnom životu volim da gledam i slušam kišu, a takođe i da igram košarku. Ali kada stignem na turnir, moram da zaboravim ta osjećanja da bih bio strožiji i profesionalniji.”

Ali postoje veoma različiti načini da se pretpostavi taj profesionalizam. Ruski šahista Gari Kasparov – koji je bio broj 1 od 1985. do ‘penzionisanja’ 2005. – nije bio zadovoljan samo pobjedom u partiji, on je želio da uništi svog protivnika. Nasuprot tome, indijski šahista Viswanathan Anand – koji je petostruki svjetski prvak i hinduista – nikada nije pokazao ni najmanju naznaku Kasparovljevog ‘ubilačkog instinkta’ . Ding ima svoj pristup: „Smatram sebe akademikom, učenjakom koji zaista voli da uči, i mislim da sam pronašao nove načine da pristupim šahu. Kada sam dostigao 2.500 poena na međunarodnoj listi [među 700 najboljih na svijetu] i odlučio da podignem svoj nivo, shvatio sam da moram prihvatiti izazov i biti vrlo konkurentan.”

Kinez Ding Liren igra protiv Rusa Jana Nepomniachtchija tokom njihovog FIDE Svjetskog šahovskog prvenstva u Astani, Kazahstan, u subotu, 29. aprila 2023.

STANISLAV FILIPPOV (AP)

Ding je rođen u Wenzhouu, Kina. Njegova majka je medicinska sestra i otputovala je sa njim u Astanu na tronedjeljni Svetski šampionat u šahu. Njegov otac je inženjer elektrotehnike, koji je insistirao Dingu da nastavi da studira, iako je njegov talenat za šah već bio ocigledan od vrlo mladog uzrasta. Ali njegov otac nije odustajao: Ding je morao da stekne petogodišnju diplomu prava, iako je od početka znao da mu se to nimalo ne sviđa. “Ovo su stvari o kojima više volim da ne pričam mnogo.”

Umjesto toga, Ding sa entuzijazmom odgovara na pitanje kako će zadržati titulu svjetskog prvaka: „Moram izgraditi jak tim, sa odličnim šahistima i moćnim kompjuterima. Ukratko, moram biti profesionalniji.” Samo dan ranije rekao je da mu nije toliko važno da bude svjetski prvak, da je bitno da bude sve bolji igrač. Pa kako je onda našao motivaciju da pobijedi u tako izuzetno teškoj završnici? „Glavni ključ je bio moj analitičar, [rumunski šahista, broj 12 u svijetu] Richard Rapport. On je unio svu kreativnost koja mi je nedostajala sa mojim otvaranjima”. Ako Ding uspije izgraditi svoj tim iz snova, neće se nikoga bojati: "Spreman sam na sve izazove, uključujući i igru protiv Carlsena ako želi da povrati titulu, ili da je odbranim od mladih zvijezda."

Kinez Ding Liren pobijedio je Rusa Iana Nepomniachchia u uzbudljivom finalu.

STANISLAV FILIPPOV (AP)

Ding je ušao u stilu  kamikaze u dvije partije na  turniru, sa suprotnim rezultatima. Izgubio je sedmu partiju iz vrlo povoljne pozicije kada je, sa vrlo malo vremena na satu, izveo rizičan napad umjesto da igra oprezno do poteza 40, kada se na satove igrača dodaje 60 minuta. “To ima jednostavno objašnjenje. Jednostavno nisam bio svjestan koliko sam bio pod pritiskom.” S druge strane, Ding je u sličnim okolnostima osvojio posljednji rapid tajbrejk: „Bilo mi je jasno da je Nepo favorit, kako u rapid partijama, tako i u blitz šahu. I da je ta partija bila neriješena, kao i tri prethodna rapid tajbrejka, otišli bismo na blic. Tako da sam igrao da pobijedim.”

U svom intervjuu za FIDE, Ding se osvrnuo na film Vudija Alena kada su ga pitali da li je osvajanje šampionata najsrećniji trenutak u njegovom životu: „[Woody Allen] kaže da engleska fraza 'volim te' ne izražava uvek da voliš nekoga jako, da treba da postoji jači izraz od toga. U mom slučaju sreća nije dovoljno jaka riječ, potrebna je jača riječ. To je ogromno oslobođenje.”

Toliko veliko u stvari da ga je navelo da razmisli o odustajanju od šaha, kaže on. “Prije meča za svjetskog šampiona rekao sam prijatelju da ću se povući ako izgubim. I takođe da bih, pošto se dobro poznajem, mnogo plakao ako bih pobijedio. Pobijedio sam, puno sam plakao, odlučio sam neću se povući i život sada ide u drugom smjeru.”

https://english.elpais.com/sports/2023-05-02/ding-liren-world-chess-champion-i-remembered-camus-if-you-cant-win-you-have-to-resist.html

Težak teret vođstva

 

Teški završeci mečeva za svjetskog šampiona

U fudbalu se tradicionalno vođstvo od 2-0 smatra vrlo opasnim, iako sa njim, prema statistikama, sjajni timovi mnogo češće donose  pobjede nego što gube bodove. Kao, igrači mogu da se opuste, a onda jednom – 2:1, i nastaje panika, neprijatelj juri u poslednji napad na gol i nije daleko do 2:2.

Ako uzmemo šahovske mečeve za svjetskog šampiona i igru ​​na najvišem nivou, onda je razlika od dva poena anulirana samo jednom u istoriji – samo nam na pamet pada finalni meč Svjetskog prvenstva 2015. u kojem je Sergej Karjakin postigao pobjedu nad Peterom Svidlerom 6:4, počevši meč sa 0:2.

Ali vratiti jedan poen i na kraju pobijediti – takvih primjera ima puno i u modernim vremenima! A ako se zadubite u događaje iz prošlih godina, onda morate uzeti u obzir činjenicu da su naši preci tretirali sve vrste doigravanja na isti način kao što je bio odlazak u kockarnicu Vasilija Smislova i Roberta Huebnera, kada se putem ruleta određivalo ko će ići u polufinale mečeva kandidata. I tada je u mečevima za svjetsku krunu nerješenim rezultatom, šampion zadržavao titulu.

Nije jasno da li se meč između Emanuela Laskera i Karla Schlechtera (1910) smatrao borbom za titulu – o tome se istoričari i dalje raspravljaju. Možda je, zaista, Šlehter trebalo da osvoji za pobjedu dva poena razlike, ali činjenica ostaje – vodeći 5:4, Karl je izgubio u finalnoj partiji meča, i rezultat je bio izjednačen.

Max Euwe je, uz nevjerovatan trud, uspio zadržati “+1” na kraju u prvom meču sa Aleksandrom Aljehinom (1935) – uprkos svim naporima prvog ruskog šampiona, poslednje tri partije  završene su neriješeno. Ali izazivač David Bronstein sa rezultatom 11,5:10,5 nije mogao da odoli u 23. partiji pod pritiskom Mihaila Botvinika (1951) – David Jonovič, koji nikada nije postao svjetski prvak, pamtio je ovaj tragični duel do kraja života.

U dugotrajnoj partiji, Botvinik je konačno pritisnuo svog protivnika

I sam Botvinik je tri godine kasnije vodio 11,5:10,5 protiv Vasilija Smislova (1954), takođe je izgubio ‘začaranu’ 23. partiju, ali je samouvjereno remizirao finalnu partiju i zadržao titulu. Međutim, ovaj meč bio je samo početak njegovog dugogodišnjeg obračuna sa Vasilijem Vasiljevičem za titulu najjačeg na svijetu.

U borbama između Tigrana Petrosjana i Borisa Spaskog (1966., 1969.) lideru u poslednjim metrima distance nije bilo teško da svoju prednost dovede do čiste pobjede – istorijski rivali razmijenili su čiste pobjede u finišu. I to je postavilo neki trend za određeno vrijeme.

Viktor Korčnoj se sjajno vratio protiv Anatolija Karpova (1978), vratio čak tri poena, ali je pobjeda ipak ostala za Anatolija Jevgenijeviča. Nažalost, nikada nećemo saznati kako bi se stvari završile na kraju meča bez ograničenja broja partija (1984/1985) između Karpova i Garija Kasparova , kada je posle rezultata 5:0, izazivač uspio da vrati tri poena? – Predsjednik Florencio Campomanes prekinuo je meč bez utvrđivanja pobjednika.

A kasnije, herojska borba do kraja Anatoliju ipak nije bila dovoljna da vrati krunu. Godine 1985. Karpov je izgubio 24. partiju, izgubivši 11:12, 1986. je vratio tri poena razlike, ali je ipak izgubio meč. Bivši prvak svijeta ni u finalnoj partiji 1990. nije mogao postići remi, iako  Kasparovljeva titula nije bila ugrožena, a u pitanju je bio samo nagradni fond.

Tada su se partije još prekidale, a čitav svijet se pitao – koji je potez upisan?

1987., naprotiv, pravilo tako teškog “+1” u finišu je pucalo – Karpov je bio u vođstvu, cilj je bio na dohvat ruke, ali Kasparov je uspio da se pobjedi kada je trebalo i nije dozvolio svom kolegi da postigne mnogo -željenu osvetu.

Od tada je počela neka prava misterija. Peter Leko je 2004. vodio 7:6 protiv Vladimira Kramnika, ali se Vladimir Borisovič spremio za odlučujuću borbu, pobijedio i ostao šampion. Od 2006. ukinute su klasične privilegije predratnih šampiona, kasnije pojačane Mihailom Botvinikom i njegovim učenicima, a doigravanje je određivalo kralja šaha u slučaju nerješenog rezultata. Ali ne samo da trend nije nestao, već su se počele dešavati nevjerovatne stvari!

Nakon što je bio na vrhuncu  „toaletnog skandala“, Vladimir Kramnik protiv Veselina Topalova 2006. je poslednjim naporom uspio da izjednači rezultat na ciljnoj liniji, a potom i izborio doigravanje!

Nakon Eliste-2006, Kramnik i Topalov prekinuli su sva rukovanja…

Viswanathan Anand je, bio pred meč protiv Borisa Gelfanda (2012) u ne baš najboljoj formi, takođe izjednačio, a onda mu je usamljeni b-pješak nekim čudom izborio pobjedu u doigravanju (gdje je Gelfand vršio pritisak u nizu partija).

Vjerovatno je malo ko tako hrabro prihvatio poraz u meču kao Boris Gelfand

Neporaženi Magnus Carlsen (2016) u prvom poluvremenu protiv Sergeja Karjakina nije mogao da probije protivničku odbranu, zatim je izgubio partiju, ali se vratio i sjajno pobijedio u rapidu! Pored svega, pri vođstvu 5:4, Karjakin je u toj izgubljenoj partiji propustio relativno lak remi vječitim šahom.

Norvežanin je stavio najljepšu tačku u istoriji svjetskih prvenstava posle 49.Rc8+ Kh7 50.Qh6+!!

I 2023. činilo se da je Ian Nepomniachchi takođe upao u ovaj začarani niz. Ding Liren je doživio psihičke poteškoće, „spalio“ je pripreme sa Richardom Rapportom na sajtu lichess, u igri koja je obećavala da će biti najbolja, upao u strašne vremenske probleme i davao figure. Ipak, gubivši minus „-1“, Ding je nevjerovatno, prošavši najtežu poziciju, izjednačio rezultat, a onda „na zube“ izvukao pobjedu u doigravanju. Kako da se ne zadivite?

Ding Liren se dugo nije mogao oporaviti nakon završetka posljednje partije

Ian Nepomniachtchi je izgubio, a sada se suočava sa istorijskom borbom protiv dostignuća Vasilija Smislova, Borisa Spaskog, Viktora Korčnoja i Anatolija Karpova (Anatolij Jevgenijevič takođe ima pobjedu 1987. nad Andrejem Sokolovim u „superfinalu“ kandidata): hoće li Jan biti u stanju da  pobijedi turnir kandidata po treći put? Ono što do sada nije bilo moguće nikome od šahista. Ali da li je zaista tačno da će se u mečevima za svjetsku krunu 21. veka potvrditi pravilo da za postizanje nemogućeg  treba ići uz samu ivicu provalije?

https://ruchess.ru/blogs/dimakrya/tyazhkoe-bremya-liderstva/