Tabijasuzi i liske
"U mostarskoj čaršiji živili su čuveni osobenjaci, tabijasuzi, dobroćudni namćori, bez kojih se ovaj grad ni dan danas ne može zamisliti. Njihove navike i blage nastranosti bila su njihova životna pravila o kojima se sa blagonaklonošću vodilo računa i u mahali i u čaršiji. Jedino od njih, tabijasuza, na većem glasu bile su čuvene mostarske šaljivdžije, liske, uvijek spremne na duhovitu dosjetku, blagu podvalu i kalambur. Mostarci su i jedne i druge volili" (Zuko Džumhur-"Hodoljublja").
Prema predanjima liske su se okupljale na
rijeci Radobolji, iza Dispanzera, u današnjoj "Liska" ulici. Kako je
tu bilo močvarno zemljište, predstavljalo je idealno mjesto za ptice liske,
koje su tu obitavale. Otuda potiče naziv liskaluk. Muhamed beg Glavović, Ilija
Pjanić, Vaso Kisić (Vasa Kisa), Ico Voljevica, Meho Sefić, samo su neki od
mostarskih liski, čije se priče, šale i pošalice i danas prepričavaju. Muhamed
beg Glavović poticao iz bogate porodice i prezirao sva zvanja. Proslavljao je 40-godišnjicu nerada i od
gradskih vlasti tražio da mu to priznaju u staž. Jednom je Vasa Kisa legao u
mrtvački sanduk u kamionu koji je vozio prema Širokom brijegu. U kamionu je
bilo nekoliko ljudi, niko ga nije uočio. I u neko doba, kad je kiša počela
padati, podigao je pokolopac i pitao: "Je li prestala"?! Ljudi su u
strahu skočili s kamiona. Kad su dva njemačka agenta privela Vasu u njihovu
komandu kazao je dežurnom oficiru da je on zarobio i doveo dvojicu ilegalaca.
Dok se stvar razjasnila, Vasa je iskoristio gužvu i nepažnju stražara i
pobjegao!
Liskaluci su ekskluzivitet mostarskog duha,
autohtona pojava, karakteristična za Mostar. Kada je Ilija Pjanić izbacio novi
liskaluk nije ni slutio da je dao odgovor na pitanje: zašto se mostarski šereti
kreativci posebnog iskričavog humora nazvaše liskama. Tada je rekao: "I ja
sam poput liske, jer volim mokre krajeve. Liske vole močvaru, a ja
gostionicu". Mostarski lingvista, akademik Asim Peco daje definiciju
liske: "To su okretni, veseli i snalažljivi mladići koji u sebi nemaju
ničega negativnog. Liska označava šereta, mangupa, dovitljivca, visprenog,
okretnog i snalažljivog čovjeka". Kao dijete sam često boravio kod rođaka
u Ulici "Stjepana Radića". Dječaci su neprestano pričali viceve o
Vasi Kisi, ali tako nevješto da su banalizovali tu vrstu humora. Bogatstvo
mostarskog duha približili su nam majstori pisane riječi, autentični svjedoci.
Mostarskog novinara Fazliju Hebibovića i
njegovu suprugu upoznao sam u Herceg Novom (maj 1992). Kupali smo se
na plaži “Topla”, blizu kuće Ive Andrića. Hebibović je prvi novinarski zadatak
obavio daleke 1965, kada je kao učenik osnovne škole razgovarao sa Ljubišom
Samardžićem. Dugogodišnji stalni dopisnik beogradske “Politike ekspres”, koja
se odlikovala dobrom šahovskom rubrikom. Uređivao je Branislav-Krca Rakić, koji je često
objavljivao aktuelne partije. To je nekad bio sjajan ugođaj. Pokušaću da
dočaram mladim šahistima to daleko vrijeme. Gledamo na televiziji analizu 16.
partije meča Karpov-Kasparov,
Moskva 1985. Komentariše proslavljeni velemajstor Aleksandar Matanović. Mi ne znamo
kako je partija završena, samo po rečenicama Matanovića naslućujemo rezultat.
Bilo je puno draži u tome.
Sve priče, maja 92, imale su ukus gorčine i sjete. Lament nad Mostarom, Jugoslavijom i divnim
suživotom. I žal što ljudi pate u ratnom vrtlogu. Živio sam na Luci, blizu
Fabrike duhana, od oktobra 91. do 6. aprila 92. Odlazeći na šahovski turnir u Vrnjačkoj Banji, napustio sam Mostar nekoliko minuta prije
početka rata! Kako sam zakasnio na autobus za Sarajevo, 5. aprila? Odustajem od
turnira, ali majka predlaže zanimljivu soluciju. Organizator turnira, Milan Peljin, zapanjujuće sugestivno moli da dođem na turnir. On je bio
izuzetno dobar, pedantan organizator. Autobus kasni 4 sata... Pisao sam o tome u knjizi "Putujući sa figurama".
Uprkos skrušenosti koja prožima razgovore na
plaži, u vazduhu lebdi pritajeno, duboko potisnuto zadovoljstvo, što smo darom
sudbine izvan ratne zone. Da li je to sebičan osjećaj? Svako ima pravo da izabere svoj put. Ratovi su
iskonska patnja, inverzija ljudskih vrijednosti.
"I mislim u sebi:
kako je
divna
slika
zemlje
i
čovjek, brat.
A
kol’ko nakaza i mučenika
donese
samo svijetu rat"!
I
kol’ko ih je ubijenih
i
kol’ko će još pasti njih!
Bride
obrazi ispijeni
i u
meni – sve drhti...
Ne, ne!
Ne idem!
Ni u
kom vidu!
Zato
što vidim nekakvu svinju
kako
vojniku-invalidu
u blato
baca milostinju".
Potresna antiratna poruka Sergeja Jesenjina iz poeme "Ana Snjegina"
Hebibović je
mnogo kasnije objavio knjigu “Mostarski akvareli” Sjajan je njegov tekst o liskama i tabijasuzima, objavljen na
portalu “Nova Sloboda”."Jedan od meni posebno dragih ljudi bio je Sabit Milavić. Gospodin
po vokaciji, tabijasuz, ljudina i pravi prijatelj. Naše društvo u kafani se
počelo okupljati u šest sati uveče. Konobari su znali šta pijemo i rijetko se
kad desilo da neko zakasni na "randes". Jedne prilike, Sabit je
zakasnio kojih desetak minuta. "Gdje si ti bio, što kasniš", potkači
ga Hama Kahrimanović. Sabit u svom stilu, namjesti kravatu, stade skoro po
vojnički u stavu mirno i reče: "Pa, nisi mi životna drugarica da se tebi
ispovijedam"! Sabit je bio poznat i kao čovjek koji nikad nije prekidao
sagovornika. Pustio bi ga da priču dovede do kraja. A ako bi se desilo da je
taj rekao nešto neistinito, Sabit bi ustao sa stolice, gledao bi desetak
sekundi pravo u oči tog čovjeka i rekao: "Nije meni što ti lažeš, već što
misliš da ti ja vjerujem"!
Hebibović
simpatično piše o slikaru i šeretu Mehi Sefiću. “Sjedimo tako na velikoj terasi hotela “Neretva”. Ljeto je, a mi se dočepali hladovine. Preko
Titovog mosta ide maestro Meho Sefić i baci pogled prema Banji, gdje se okupilo
dosta ljudi gledajući smrtovnice. Meho zovnu jednog iz te grupe i, onako kako
je samo on znao, reče: "De, boga ti, vidi, ima li mene na toj
tabli"?!
Zanimljiv je Sefićev razgovor sa Mišom
Marićem o portretisanju Ive Andrića: "Mali Mariću, znaš li ti da je drug
Ivo dobio Nobelovu nagradu"? Kažem, ne znam. "Znaš li ko će ga prvi
potretisati nakon dobijanja"? "Ko bi mogao drugi, kažem, osim
tebe"? "Vazda sam govorio raji kako si plaho pametan i nadaren",
govori on (smijeh).
Maestro Meho
Sefić iz mlađih dana
U divnoj knjizi "Mostarenje", Mišo
Marić piše: "Volio je reći da je najbolji pjevač među slikarima i najbolji
slikar među pjevačima. Snimio je prvi fonetski zapis na Radio Zagrebu '45. Bio
je jednako ponosan kad se pojavio u enciklopediji Yu slikarstva i intervjuu Ive
Robića. Ivo je bio prvi Yu pjevač koji je na Zapadu prodao milion singlica
"Morgen", a potom izjavio da ga je pjevati učio - Meha Sefić. Kad mu
je Dubravka Zubović uz pratnju Simfonijskog
izvela kompoziciju "Mostar se smiješi" bio je već bolan, ali
razdragan kao da je priredio samostalku".
Pamtio je i beogradske godine. "Interesovao se kako je uveče na Terazijama i Kališu? Znam li ko pjeva kod "Tri šešira", ko sjedi u "Maderi" i "Mažestiku"? Pojma nisam imao, pričah mu o igrankama u "Braći Stamenković", na Kalemegdanu i na Karaburmi, gdje je subotom pjevao prvi roker Beograda, Mile Lojpur. - Drekavci, veli. - Nema pjesme nad šansonom, romansom i šlagerom... Samo je Nada Knežević dama, Dušan Jakšić gospodin, a Cicvarić muzika..."
Dražen Ondelj Pera, vatreni veležovac i jedna od posljednjih autentičnih mostarskih liski, prisjeća se druženja u kafani Muje Kahrimanovića u Fejićevoj ulici.
Kako je Mujo bio veliki "ters", uvijek se našao
neko da ga "upali". "Tako je glumac Jozo Lepetić svaki dan iz
Narodnog pozorišta Mostar nailazio pored kafane, ali nikada nije ulazio. Čekao
bi da ga Mujo vidi. Kada bi im se pogledi susreli, samo bi odmahnuo rukom i
nastavio. Mujo bi čekao da malo zamakne, pa izletio, mašući salvetom i vičući
prema njemu: "Šta je, šta se ti javljaš? Kakav si ti glumac, vazda pogineš
u prvoj slici"!? Dražen nastavlja u svom stilu: "Sjećam se, dobio
Mujo novi aparat za kafu iz Italije, pa nikako da skonta kako se njim rukuje.
Na papiru su mu napravili uputstvo kako kafu da napravi. Došao bi Rudi iz
butika na kraću kafu, a Mujo je znao napraviti samo jednu, onu po uputstvu. Rudi
mu je prigovorio da nije dobio ono što je tražio, Mujo mu na to: "Lakše je
tebi malo otpiti nego da ja pobrkam komande na aparatu".
Kratka, lijepa priča iz knjige Zdenka
Boškovića "Mostarski liskaluci".
"Mujo što malo ne renoviraš radnju, uljepšaš, malo
napucaš ko ovi novi kafići?
Što, pa da mi se narod skuplja ovdje"!!
Mujo je bio liska, ali je i
on bio predmet nemilosrdne mostarske trehe. Tako je dobio i pravi mostarski
nadimak "Trovač", koji bi bio presudan za svaku radnju, al' Muji je
cvjetao posao. I oni koji su ga tako zvali znali su da se u njega niko nije
otrovao, da je to samo Mostar, koji nikad nikog nije u zajebanciji štedio i
žalio…
U "Mostarenju" je nadahnuto dočaran slikar
Mustafa-Ico Voljevica. Ico je ponekad dolazio u naš restoran "Topole"
(Tasovčići). Sjedio bi lijevo od ulaznih vrata, kod širokog prozora, sa dr neuropsihijatrom Hamom
Ćurićem, velikim prijateljem moga oca. Kafana na Rondou, "Neretva" i
"Bristol" bile su njegove pozornice. Zaplovimo stranicama
"Mostarenja", na sceni su Mika Antić, Pero Zubac, Ico i Mišo.
"Po bijelim stolovima Rondoa anđeoski bešumno osipalo se lišće s platana.
Rumena i blaga mostarska jesen. Mika je rajsneglom od osmrtnica zakačio sako za
platan. Dočekuša, pa krenusmo na tekuća pitanja, za odrasle. Odmah na početku
Mika se žalio kako nije učestvovao u izboru rodnog grada, pa je rođen uz
Dunavo, a ne kraj Neretve. I, da bi bar umreti voleo u Mostaru. Koji je, veli,
čudo. Više pesma, nego grad. I da je njemu, Antiću, najlepši u proleće. Zubac
se zalaže za jesen, s modrim kišama. Meni je Mostar, dodajem, uvijek lijep. Ico
dokrajči lozu i temu: - Meni je najljepši kad sam u Sarajevu!
Enko Mehmedbašić, koji se razumije u mnogo šta, a posebno
u humor, tvrdio je da Icina dosjetka kako je rođen kao lijepa beba, ali su ga
zamijenili u porodilištu, može u svjetsku antologiju humora. Antić je od nje
načinio pjesmu, a ja sam uvijek govorio: da je s vana kao iznutra, Ico bi bio
Rudolf Valentino. Poštena, meka duša
mostarska, koju je nerado otvarao".
Odavno su nas napustili omiljeni mostarski
boemi i liske. Ostaće zauvijek živo sjećanje na neponovljive velemajstore
života! Bilo jednom u Mostaru. Neki njemački književnik boravio je svojevremeno
u Mostaru i ostavio zanimljiv zapis. "Mostarska vedrina je u osnovi, najdublja
filozofija. Život zaista brzo leti, pa je velika glupost da se čovjek muči
brigama i zaboravlja na lijepu, vedru i prijatnu stranu života. Ko je veseo,
nasmijan i uvijek spreman na šalu, taj je veoma mudar čovjek". Kao što je
Ivo Andrić otkrio izuzetni kvalitet mostarske svjetlosti, Peđa Milosavljević
ljepotu Neretve, tako je i ovaj stranac ovjekovječio mudrost Mostaraca.
Нема коментара:
Постави коментар