„Od Rusije neće napraviti Švajcarsku“: Kramnik – o životu u dvije zemlje
Piše: Oleg Bogatov
Dopisnik RIA Novosti Sport
XIV svetski šampion u šahu Vladimir Kramnik, koji živi u Ženevi, u intervjuu za RIA Novosti Sport rekao je da se ne osjeća kao svjetski poznata ličnost i da nema dvojno državljanstvo, govorio je o skandalima u vezi sa Magnusom Karlsenom i incidentu sa Sergejem Karyakinom, naveo je razloge neuspjeha ruskog tima na Svjetskim olimpijadama i podijelio svoje utiske o radu sa mladim talentima.
Kramnik će postati jedan od učesnika elitnog Rapid i blitz turnira Chess Stars 2022, koji se održava u Moskvi u Vegas Crocus City od 30. septembra do 5. oktobra.
Sloganom „Sport je van politike“ igraju kako hoće
— Kako ocenjujete FIDE diskvalifikaciju Sergeja Karjakina zbog podrške specijalne operacije koja je dovela do neigranja na turniru kandidata? Da li je imao šanse da osvoji taj turnir? -Naravno, to nije dobro. I postoji čudna nedoslednost. Jer postoji poznata parola „Sport je van politike“. I sport je zaista izvan politike, ali u jednom trenutku odjednom postaje dio politike, a onda je ponovo napušta. Ovaj slogan se igra kao ‘poteznica’.
Jako bih volio da jasno definišemo da li je sport van politike ili ne. Nadajmo se da će se to jednog dana dogoditi.
Sergej je ipak osvojio pravo nastupa na turniru kandidata. Šteta za njega, mislim da je sigurno imao šansu da se izbori za pobjedu. Ali, opet, šta da kažem? Nemoćni smo da promijenimo svijet, posebno što je on u poslednje vrijeme, recimo, postao ponekad iracionalan i nepredvidiv.
– Sergeju su vraćena prava, ali je prije nekoliko dana Norveška šahovska federacija pozvala na bojkot turnira sa njegovim učešćem. Kako doživljavate ovaj predlog?
-Više volim da komentarišem odluke nego predloge.
Izgleda da je Švajcarska izgubila svoju neutralnost
-Ali u srijedu je bila odluka. Švajcarske vlasti nisu pustile 12. svjetskog prvaka Rusa Anatolija Karpova u zemlju radi predstavljanja filma o njemu „Svjetski prvak“ u sjedištu UN. Kako se nositi s tim?
-Ovo je suvereno pravo svake zemlje. Druga stvar je da je Švajcarska, naravno, takoreći izgubila svoju neutralnost. Vjerujem da svaka država ima pravo odlučiti šta želi. Moj pristup ovome je oduvijek bio vrlo jednostavan: ako me nećete, nećete, neću tu ići. Čini mi se da ovdje nema potrebe da se bilo ko vrijeđa.
Jaka osoba treba da ima ovakav pristup: ako je ne pustite unutra, onda je gore za vas. Mislim da će Anatolij Jevgenijevič dobro živjeti i bez ovoga i da će se osjećati odlično. To je problem zemlje: ako ne želi da pusti izvanredne muzičare, šahiste, onda ova država neće imati nikakve prednosti. A Anatolij Jevgenijevič to neće ni primjetiti.
Shvaćate da je situacija u svijetu sada vrlo napeta, nervozna i često se donose neadekvatne odluke.
Carlsenova odluka izgleda čudno
– Kako ocenjujete odluku Magnusa Karlsena da odbije da igra meč za svjetsku titulu?
– Svjetski šampion je ipak prije svega čovjek, i on ima pravo da odluči da li će igrati ili ne. Savršeno razumijem da je meč za svjetsko prvenstvo vrlo ozbiljno preopterećenje i, možda, doživio je neku vrstu psihičkog sagorijevanja. I bio je umoran od velikih napora, možda nije bio potpuno spreman.
Očigledno mi je da bi mu druga borba sa Nepomniachchijem bila teža. Jan je, naravno, stekao dosta iskustva i uzeo u obzir greške iz prvog meča.
Ipak, postoji vrlo ozbiljna razlika da li igrate prvi ili drugi meč. Već ste prikupili potrebno iskustvo, naučili ste na svojim greškama, a siguran sam da bi Magnusu bilo mnogo teže.
Magnus je toga bio itekako svjestan, a u kombinaciji s činjenicom da mu je motivacija, očigledno, malo pala, vjerovatno je i donio takvu odluku. Za mene je to malo čudno. Ali on je čovjek druge generacije, ja sam ipak odgojen u duhu da vi kao svjetski prvak snosite povećanu odgovornost. I morate igrati i braniti svoju titulu, ma koliko vam bilo teško.
I ja sam izgorio prije meča sa Anandom, moram priznati. Ali ipak, morate to uraditi. Ali opet, ja ne osuđujem Magnusa, to je samo moje vaspitanje i moje gledište. I to je apsolutno relevantno za njega. Pa on ne želi da igra, izgubio je titulu i to je to.
Malo je šteta, jer on je najveći šahista.
I da je završio sa nastupima, onda bi sve bilo jasno. Ali on nastavlja, a to malo potkopava značaj titule. Ali, s jedne strane, gotovo sam siguran da će se Magnus vratiti u pravo vrijeme. S druge strane, ovo definitivno nije Janov problem, sada mora da igra sa veoma jakim kineskim šahistom Ding Lirenom. Samo treba da se sabere i pobijedi.
Slična situacija bila je i 1975. godine, kada je Amerikanac Robert Fischer odbio da igra meč, ali to Anatolija Karpova nije učinilo manje velikim svjetskim prvakom. Osvojio je titulu i zatim godinama dokazivao da je veliki šampion. I takva odluka ne bi trebala nekako da iznervira Jana.
Nepomniachtchijeve šanse za osvajanje šampionata su veće
– Može li se Nepomniachtchi smatrati favoritom meča?
— Po mom profesionalnom osjećaju, Jan je favorit. Ali pogrešno je potcijeniti Ding Lirena, on je kolosalan šahista. Samo ponekad igra malo neujednačeno.
Ima trenutaka kada može igrati fantastično jako. Ali bilo je epizoda sa neuspjesima, malo je nestabilan šahista. Meč će biti manje-više izjednačen. A kad kažem da je Ian favorit, to ne znači da mu dajem 80% šansu na pobjedu. Ne, procjenjujem njegove šanse na 55, možda 60%. Ali biće to težak meč.
Na neki način, Janu bi bilo lakše igrati sa Magnusom. Jer shvatite da morate dati sve od sebe i pokazati svojj maksimum da biste pobijedili tako velikog šahistu. Mislim da će Jan početi meč kao mali favorit, a ovo je drugačija psihička situacija. I on se tome treba prilagoditi i pri tome ne preuzimati preveliku odgovornost.
Najveća greška prije meča je misliti da ga morate i morate pobijediti. Ovo djeluje veoma restriktivno. Nadam se da će Jan izbjeći ovu grešku.
Carlsen nije trebao pokrenuti skandal
— Carlsen se povukao sa prestižnog američkog turnira nakon partije protiv Hansa Niemanna. Zatim se na sledećem takmičenju posle dva poteza predao Amerikancu, a nedavno ga je optužio za varanje. Kako ocjenjujete ove postupke i ima li svjetski prvak pravo na takve izjave?
– Mogu reći kao profesionalac na prilično visokom nivou – za partije u St. Louisu nemam apsolutno nikakve sumnje da je Niemann koristio kompjuterske upute. Ovo se ne vidi, igrala se normalna partija. Ali Magnusu nije dobro išlo: otvaranje je bio loše odigrano i protivnik nije uradio ništa natprirodno. U ovoj partiji ne vidim nikakve preduslove za optuživanje Nimanna.
Druga stvar je da je koristio pomoć kompjutera u online igrama. Ali to ne znači da je Hans to sada uradio. Jer to je mnogo teže uraditi u običnom šahu. Jedino što mislim je da Magnus možda zna nešto što mi ne znamo i da ima bolje dokaze.
Kao osoba koja nije uključena u ovu situaciju, samo sam profesionalno pogledao partiju i nisam našao razloga za barem nedvosmislene optužbe. I dalje mi je čudno vidjeti ovako direktnu optužbu i odustajanje od turnira zbog ove partije. Mislim da vam nijedan vrhunski velemajstor neće 100% reći da su u toj partiji korišteni kompjuterski savjeti, apsolutno svaki šahista sa rejtingom od 2700 može tako da igra. U partiji nije bilo ništa posebno.
Čudna je situacija, onda ova predaja partije. Ne bih se tako ponašao. Ipak, čini mi se da veliki svjetski šampion Carlsen, nije trebalo da se povuče sa turnira i napravi ovakav skandal. To se može uraditi samo u slučaju apsolutno stopostotne uvjerenosti u prevaru. Ali opet, onda bih volio da znam konkretan razlog za tu uvjerenost ubjeđenje.
Prevara se može brzo suzbiti
Da li je varanje uopšte moguće na tako visokom nivou ili ne?
– Teoretski je, naravno, moguće. Ali u praksi, da li se to dešava ili ne, ne znamo. Vjerovatno ne. Ali potrebno je odvojiti online turnire, na kojima je to uglavnom nemoguće zaustaviti, i igru uživo. Ovdje je to prilično teško organizovati, pa ako se to ikada dogodi, onda je ovo potpuno izolovan slučaj.
Još 2012. razgovarao sam sa osobljem FIDE iz komiteta za borbu protiv prevara. I tada sam im rekao o metodama koje se mogu preduzeti da se ovaj fenomen potpuno eliminiše. Od tada se ništa nije promijenilo osim što je dodato nekoliko modernih tehnologija koje će gotovo u potpunosti riješiti ovaj problem.
Potrebne su im neke finansijske injekcije, i tu ne vidim nikakve probleme osim novca. Da zatvorim temu. Kada ovaj problem postoji, često postoji paranoja da neko ima veoma jak turnir.
Ali dešava se, čovjek je u jako dobroj formi, i ima sreće negdje. Komuniciram sa nekim igračima i znam da je situacija prilično nervozna. Nezdravo je, ali ja ću naglasiti ono najvažnije: ovaj problem je apsolutno rješiv, samo je pitanje želja i određenih finansija.
– Možete se nazvati svetskim čovekom, živeli ste u Moskvi i Parizu, sada u Ženevi. A postoje li trenuci kada se javi nostalgija za Rusijom?
— Da, dešava se, ali sada se svijet promenio. Pojavila se nostalgija – uzeo sam avionsku kartu i doletio. Prilično često posjećujem Rusiju i nemam problema s posjećivanjem prijatelja i porodice.
Mlađa generacija će mnoge ‘pomesti’
– Ko od mladih Rusa u narednim godinama može da igra meč za titulu? A kako ocjenjujete potencijal Alireze Firouzje, da li je on budući svjetski prvak?
– Ne bih da navodim imena, to nije baš korektno u odnosu na druge. To je oduvijek bio moj princip – čak i kada radim sa djecom, nikada ne kažem koga smatram perspektivnijim. Nije pedagoški. Naravno, imam neka unutrašnja osećanja ko ima veće ili manje šanse, ali ne vrijedi to javno navoditi.
Firouzja sada nije jedini vrlo jaka generacija. Četiri ili pet Indijaca, zatim mladići iz Uzbekistana i Irana. Ova generacija prati Firouzju, koji je svakako veoma talentovan i koji će još dugo biti vrhunski igrač.
Generalno, on je jedini koji se probio iz svoje generacije, zbog čega se tako sjajno ističe. I sledeća generacija, od 15 do 17-18 godina, kako ja to vidim, biće jednostavno izvanredna. A konkurencija je žestoka.
Zato ne bih izdvajao Firouzju. Naravno, on je jedan od onih pretendenata na titulu svjetskog prvaka. No, naveo bih I Indijce Rameshbabu Pragnanandh, Dommaraja Gukesh, Nihal Sarin, istog Sadhvani Raunaka, koji će igrati na turniru u Moskvi, Nodirbeka Abdusattorova iz reprezentacije Uzbekistana i niz njegovih saigrača.
Mogu garantovati da će skoro svi sigurno biti među prvih deset. A jedan od njih će postati svjetski prvak. A ko je tačno Sadhvani Raunak ne znam (sa osmjehom). Možemo reći da je Firouzja bio prvi u svojoj generaciji koji je ušao u prvih 10, a pratila ga je čitava plejada sjajnih šahista.
Velemajstori iz prvih deset, posebno s obzirom na to da mnogi od njih više nisu mladi, moraju biti na oprezu. I bojim se da će se vrlo brzo sastav prvih deset jako promijeniti, mladi momci će početi da traže svoja prava. I to zahvaljujući talentu i igri.
Ali i naši šahisti će ih sustići. Osim toga, imamo i trenutne igrače na veoma visokom nivou. Sada se fokusiram na šahiste od 10-14 godina, najbolji će doći nešto kasnije.
– Nažalost, moramo priznati da na listi talenata od 15-18 godina nema jakih Rusa?
– Nema sjajnih igrača, ali dešava se. Ovdje u Indiji, među šahistima s razlikom od dvije godine, ima pet ili šest kolosalnih talenata. Ovo je tako nevjerovatna generacija. Ali to je rijetkost, to je slučajnost.
-I nakon Ananda dugo nisu imali nikoga.
– Da. I odjednom su se svi tako dramatično šahovski razvili u isto vrijeme. I ne može se reći da je naša generacija šahista od 15-17 godina opala, iz nje će izrasti dobri igrači. Ali ne vidim nijednog koji bi se takmičio sa ovim veoma sjajnim zvijezdama.
Ali ovo će trajati samo dvije ili tri godine, a onda će se pojaviti drugi momci.
Ali bila je I jedna nevjerovatna generacija, uslovno rođena 1990. godine – Carlsen, Nepomniachchi, Karjakin, apsolutno fantastični šahisti. Postoje generacije u kojima je koncentracija ogromnih talenata veoma visoka.
I bila je situacija početkom 90-ih, kada smo svi ušli u elitu za samo par godina kao nova generacija – Anand, Boris Gelfand, Vasilij Ivančuk, ja, Aleksej Širov, Veselin Topalov, Petar Leko. I odmah smo ‘pomeli’ prvih deset, za par godina se to potpuno promijenilo, tu su ostali samo Kasparov i Karpov.
Iako je bilo šahista vrlo visokog nivoa – Artur Jusupov, Valerij Salov i drugi. I ostali smo u eliti dugi niz godina. I sada mi se čini da se isto dešava, dolazi moćna generacija. Što mi se, inače, jako sviđa i veoma je zanimljivo.
Ne osećam se kao svjetska zvezda
– Pomaže li vam slava u rješavanju raznih poslovnih i svakodnevnih problema?
– Ne nikako. Ali, ni ne pokušavam. Jednom je bila takva situacija kada sam živio u Francuskoj. Nemam drugi pasoš osim ruskog. I tako sam morao stalno da obnavljam svoju dozvolu za boravak u zemlji. Svake godine sam dolazio, popunjavao neke papire, stajao u redovima, kao i svi ostali, i produžavao.
I nekako sam imao sreće da je veliki zaljubljenik u šah postavljen za šefa imigracionog odjela. I od tog trenutka sve se promijenilo. Zatim sam došao, predao dokumente i stajao u velikom redu zajedno sa predstavnicima afričkog kontinenta. U redu u kojem možete stajati satima.
I odjednom je izašla žena i ponudila se da uđem u kancelariju. Ušao sam i ispostavilo se da je šef čitavog odjela veliki ljubitelj šaha. Kao junior igrao je na francuskom prvenstvu i kada me je vidio, bio je jako srećan. A zatim mi je rekao: „Recite mi datum kada će vam biti zgodno da dođete pa ćemo vam svake godine sve obnavljati.“
I od tada nisam imao nikakvih problema. Ali ranije mi je bio određen datum, i ako sam u to vreme igrao na turniru, jednostavno nisam znao šta da radim. I onda mi je rekao: “Recite mi datum kada će Vam biti zgodno da preuzmete dokumente“.
To se dešava slučajno. Ali nikada nisam pokušao da to koristim, i zašto bih? Uvijek stojim u redu sa svima ostalima. Prvo, ne osjećam se povlaštenim da nešto koristim. I drugo, ne osjećam se kao neka zvijezda. Uopšte nemam taj unutrašnji osjećaj.
Za djecu je važno da komuniciraju sa idolima
— Na turniru će 3. oktobra biti slobodan dan, ali Vi imate u planu prilično obiman program. Šta ćete raditi?
– Imaću sastanak sa djecom i održaću majstorske kurseve (na sajtu Vegas Crocus City). Često to radim jer razumijem koliko je važno da dijete upozna igrače čije je partije proučavalo. Sjećam se da kada sam prvi put vidio Mihaila Botvinika i Garija Kasparova, to je bio veliki emocionalni poticaj za mene. I to djeci daje veliku motivaciju, a za njih je to važno.
Ali i ovo mi je važno, jer kada komunicirate sa tako pametnom, entuzijastičnom i iskrenom djecom, onda i sami imate neku novu energiju. Divno je vidjeti njihovu strast prema poslu. I kada imam priliku, svakako se trudim da učestvujem u takvim projektima.
— Koje projekte trenutno nadgledate u Rusiji?
– Nakon što sam završio sa aktivnim šahom, rekao sam da sam spreman da pomognem u svakom slučaju. Tu je, naravno, dječiji centar „Sirius“. Moj rad je prvenstveno vezan za dječiji i omladinski šah na vrhunskom nivou.
S obzirom na situaciju tokom pandemije, kada je bilo teško igrati simultanke uživo, našao sam sponzora i za godinu i po dana smo već održali dosta ovakvih simultanki sa najboljim dječacima i djevojčicama od 10 do 14 godina.
I sam držim predavanja, a mi privlačimo vrhunske igrače da učestvuju. A naši momci već imaju neke uspjehe u međunarodnoj areni.
– Šta vas prije svega pitaju – kako postati svjetski prvak?
– Ne, nije to poenta. I sam sam učio u školi Mihaila Botvinika/Garija Kasparova. Veoma je važno u ovom uzrastu moći učiti od vrhunskih igrača. Jer postoji velika razlika između dobrog trenera i vrhunskog igrača. Velemajstor može o određenim stvarima u šahu govoriti na nivou za koji drugi nisu sposobni ni uz najbolju volju.
Sećam se sebe u ovoj školi: za mene nije bilo važno neko specifično znanje ili tajna koja mi je otkrivena. Ne, nije bilo tajni. Ono što je važno jeste da počnete da osjećate i razumjete razmišljanje takvih legend kao što su Kasparov i Botvinik. I počinjete usvajati neke stvari o kojima nećete čitati ni u jednoj knjizi.
Da, odgovaram na neka pitanja, ali najvažnije je da talentovani dječak ili djevojčica upije ovu metodu razmišljanja. To je živi primjer. U toj školi sam shvatio kako ovi igrači razmišljaju i to me je jako obogatilo. Nadam se da će se isto desiti i našim dječacima i djevojčicama.
Neće svi postati svjetski prvaci, ali čini mi se da je u pedagoškom radu najvažnije da dijete maksimalno ostvari svoj potencijal. Svako ima svoje sposobnosti, a vi pomažete da se to u potpunosti realizuje. A onda sve zavisi od Svemogućeg. Do kakvih će visina doći, više nije u mojoj nadležnosti (sa osmjehom).
Ne tražite idola, već svoj stil
— Koga ste od poznatih šahista pratili u mladosti?
— Moja prva knjiga bila je zbirka partija Anatolija Karpova, koji je tada bio svjetski prvak. I, vjerovatno, odredili su moj stil igre koliko je to moguće, postao je malo bliži Karpovljevom. Ali onda sam učio u školi Kasparova, koja je takođe imala veoma snažan uticaj na mene. I, možda, po stilu igre sam negdje između njih, imam simbiozu njihovih stilova.
Ali nikad nisam imao idola. Čini mi se da je jako važno razviti svoj stil igre, nema smisla nekoga kopirati. Ako želite da postignete najveća dostignuća, onda u nekom trenutku morate postati svoji. Razvijete neku vrstu vizije igre i sledite je. Shvatio sam to kao prilično mlad, tako da nisam pokušavao nekoga kopirati.
Postignuto više od očekivanog
– Svima su poznata imena 16 svjetskih prvaka. A koga biste naveli među onima koji su svojim talentom bili dostojni titule, a nisu je mogli osvojiti?
-Nema mnogo takvih igrača. Neko jednostavno nije imao sreće, upali su u moćnu generaciju. Na primjer, kada je igrao Garry Kasparov. Vjerujem da je iz moje generacije jednostavno Vasilij Ivančuk imao nevjerovatan
talenat. I neko je upao u generaciju Anatolija Karpova, koji je tada bio u zenitu. Isti Viktor Korčnoi, na primjer. Mogao je da pobijedi sve – osim Karpova.
Vasilij Vasiljevič Smislov je uvijek govorio da se svjetski prvaci ne stvaraju, svjetski prvaci se rađaju. Potrebna je neka vrsta predodređenja sudbine, sve bi trebalo da prođe. A isto tako nekako mislim da i ja ne bih mogao postati svjetski prvak, imao sam moćnu generaciju. A onda je tu bio Kasparov. Ali ispostavilo se da sam to postao. Svaka osoba ima svoju sudbinu.
Imao sam malo sreće da sam već sa 15 godina postao dobar šahista i brzo skočio na najviši nivo. A tada sam već mogao sam da se snađem, uključujući i pripreme za turnire. Uostalom, ja sam iz provincije, ne iz Moskve i Sankt Peterburga, ali Karpov i Kasparov od malih nogu su imali starije, iskusnije mentore koji su ih vodili kroz život.
Nisam imao takvu osobu, sve sam nekako radio sam na pokušajima i greškama. Definitivno se ne žalim ni na šta, jer sam ipak uspio postići više nego što sam očekivao.
Nikad nisam imao neku posebnu podršku, sve sam radio sam. Pozivao sam trenere, plaćao njihov rad, sam kupovao karte i tako dalje.
I nisam imao podršku države, koju su, naravno, imali i Kasparov i Karpov. A činjenica da sam postao svjetski prvak bez podrške koju su imali moji prethodnici, čini me ponosnim – zbog činjenice da sam uspio da se probijem sam. Potpuno sam sebi dovoljan, prvi put sam dobio neku finansijsku uplatu za pripremu od saveza tek 2007. godine. I čini mi se da je sve u redu.
Smirenost obnavlja energiju
— Volite li odmjeren i miran život u Švajcarskoj? Ne želite ponekad osjetiti aktivniji ritam?
– Prije svega, bitni su ljudi koji vas okružuju – vaša porodica. I nije važno gdje si, već ko je pored tebe. Naravno, takav ritam je ponekad dosadan, ali, s druge strane, imam puno posla, putovanja i sastanaka. Potrebno je puno energije i možda je tako bolje. Na kraju krajeva, kada dođem kući, u tako opuštenom ritmu, možete sigurno akumulirati potrebnu energiju.
Da sam tamo stalno živio, onda bi mi, vjerovatno, bilo dosadno i teško. Ali ovo je dobro mjesto za vraćanje izgubljene energije. I opet, moja žena je Francuskinja, djeca govore francuski jezik i zgodnije im je tamo živjeti. I odgovara mi.
A tako spori, spori švajcarski ritam života malo ublažavaju stres od putovanja i velikog opterećenja. Čak se sjećam da u prvih šest mjeseci nakon što smo se preselili u Švajcarsku nisam mogao da shvatim zašto se sve dešava tako sporo. Sve teče kao usporeni video. Prvo me to iznerviralo, a onda sam shvatio – kao da je namjerno brzina u javnom životu malo manja. I možda se zato stanovništvo osjeća opuštenije sa sve većim tempom života. A sada sam se navikao na to.
-Znaju li komšije ko ste?
-Da, neko zna. Ali to mi nikad nije bilo važno. Razumijem da me ljudi doživljavaju malo drugačije – kao svjetskog prvaka u šahu. Ali osjećam se kao običan čovjek i mogu lako komunicirati sa različitim segmentima stanovništva.
S tim u vezi, nemam ni neku vrstu snobizma, ni neku vrstu interne slave. Dakle, iskreno, više volim da se prema meni ponašaju bez posebnog obzira, baš kao prema bilo kojoj osobi. Uglavnom, moji drugari su takvi, da li si ti svjetski šampion ili ne, nije im mnogo bitno.
— Da li vaša deca, 13-godišnja Daša i 9-godišnji Vadim, vole šah?
– Ne baš. Naravno, pokazao sam im kako se figure kreću, ali šah za njih nije izazvao neko veliko interesovanje. Moj sin malo igra fudbal, zna sve igrače i ko se gdje preselio. Ćerka je više humanitarno usmjerena i voli muziku i književnost.
Ali ja ih ne prisiljavam. Da, šah je važan za razvoj djeteta, ali ako počne da prolazi kroz fazu „neću“, zašto onda? Ima i mnogo drugih stvari. Vadim, na primjer, lako rješava neke teške matematičke probleme, ali ga šah ne zanima toliko. Pa, dobro.
— Vladimire Borisoviču, šta biste bili da nije bilo vašeg uspeha u šahu?
– Ne znam. Ali ja bih svakako imao neku matematičku ili naučnu sudbinu, imam takav način razmišljanja. Jer kad sam bio dijete, bilo mi je to zanimljivo i bilo prilično lako. Ali tada sam se toliko zanio šahom, sve je toliko došlo do tačke da sam već sa šest ili sedam godina bio siguran da ću postati profesionalni šahista.
Djetinjasto, naravno, naivno, ali apsolutno nisam imao san, kao mnoga djeca, da postanem, na primjer, astronaut. I već tada sam shvatio da želim da budem šahista i da ću to biti. Naravno, nisam mislio da ću stići tako daleko. Ali sve mi se toliko svidjelo da bih i da sam postao majstor ili prosječan velemajstor bio srećan.
Ja sam tako specifičan slučaj, ali bih inače išao nekim putem naučnika u fizici ili matematici.
Нема коментара:
Постави коментар