Piše: Anastasia Ratskevich, dopisnik
Aleksandra Gorjačkina
Tokom turnira ‘Chess Stars’, Larisa Matvienko je govorila o ulozi sporta u porodici Goryachkine.
Aleksandra Gorjačkina, jedna od glavnih zvijezda ženskog šaha, trenutno učestvuje na međunarodnom turniru ‘Chess Stars 2022’, koji se održava u moskovskom kompleksu Crocus City i okupio je 10 vrhunskih velemajstora iz različitih zemalja. Od 30. septembra do 2. oktobra igraju kružni turnir, a zatim blitz 4. i 5. oktobra. Učesnici turnira će 3. oktobra održati majstorske kurseve. Nakon prvih kola, Rus Sergey Karyakin i Indijac Raunak Sadwani su poveli, ali čitava borba tek predstoji.
Uz muškarce, na turniru igraju i djevojke – Ekaterina Lahno i Aleksandra Gorjačkina. Ovog puta 24-godišnju vicešampionku svijeta ne prati njen otac (i trener) Yuri Goryachkin, već njena majka Larisa Viktorovna Matvienko. Roditelji svim silama podržavaju nadu ruskog šaha. U njihovoj porodici sve je vezano sa ovim sportom. U intervjuu za SE, majka Aleksandre Gorjačkine ispričala je kako je počeo šahovski put njene ćerke, o ulozi njenog oca u njenim nastupima, kao i o Aleksandrinoj strasti prema umjetničkom klizanju.
Čitav vikend je sjedila u šahovskoj školi
-Aleksandra je počela da igra šah sa šest godina, a išla je takođe i na stoni tenis. Da li je bilo i drugih sportova?
– Zanimala se za mnogo stvari. Bila je i u atletskoj sekciji, i u umjetničkoj školi, i na engleskom, i na baletu. Probali smo mnoge stvari.
– Da li ste razmišljali o umjetničkom klizanju ili ritmičkoj gimnastici?
-Naša porodica nije bila u bezbrižnom materijalnom položaju da se bavi takvim aktivnostima. Zato smo preferirali masovne sportove, gdje su se okupljale velike grupe djece. Probali smo mnogo toga. Naš grad (Alexandra je rođena u Orsku u Orenburškoj regiji. – Komentar „SE“) je mali, sve škole su bile u blizini.
-Šta je Aleksandra maštala da postane kao dijete?
– Nikada nije bilo ovakvog pitanja. Njeno djetinjstvo je vrlo brzo završilo, a ciljevi su bili odmah jasni.
— A kako je počela da igra šah?
– Njen otac (Jurij Gorjačkin. – Komentar „SE“) je šahista. Radio je u školi šaha. Zato, kada se ćerka vratila iz vrtića, morala je čekati oca. A vikende je provodila u njegovoj šahovskoj školi. Stoni tenis je također bio prioritet. Dobro je prolazila, atletika je pomogla. Ali desio se nesretan slučaj – Aleksandra je jako razbila glavu i dva mjeseca provela na liječenju. Ovo je bila trauma za čitav život, i nije više išla na tenis. Ostala je samo šahovska škola.
Za odlazak na Svjetsko prvenstvo uzeli smo kredit
-Da li je Aleksandra imala idola u djetinjstvu?
– Bila je premala za idole kada je počela da igra šah. Pošto joj je šah išao veoma dobro, već u prvom ili drugom razredu škole, Saša je pročitala mnogo knjiga o svjetskim prvacima, znala je sve vrline i mane svakog od njih. Nije bilo posebnih idola, ali ćerka je razumjela šta od koga treba da uzme.
— Kada ste shvatili da je šah ozbiljan za vašu ćerku? Sa deset godina, kada je osvojila dječije svetsko prvenstvo u Vijetnamu?
— Bila je to prekretnica. Još jednom ću reći: naša porodica je imala ograničene finansije. Da bi otišla na Svjetsko prvenstvo, morali smo uzeti kredit u banci. I to tako da bismo ga sa našom platom otplaćivali dvadeset godina. Zato je pitanje bilo teško: idemo ili ne idemo. I Saša je donijela odluku: može li ona da vrati kredit koji će roditelji uzeti za nju ili ne. Rekla je da je ona to dužna. Otišla sam i uzela kredit. Moj muž je bio veoma iznenađen: pitao je šta sam napisala u rubrici „ciljevi“. Rekla sam, „Turizam u Vijetnamu.“ A on je odgovorio da mi ga definitivno neće odobriti. Ali nekako su nam odobrili kredit.
-Možda sudbina?
— Da, čini se. I išli smo na ovo Svjetsko prvenstvo za naš novac. A kada je Aleksandra pobjedila, gradonačelnik našeg grada je pomogao u otplati kredita.
– Ispostavilo se da je ovo bila prekretnica za Gorjačkinu kao šahistkinju.
– Može se reći da je to za nju bilo odlučujuće. Taj šampionat je mogao da bude poslednji turnir u njenom životu, jer nije bilo novca da nastavi da nastupa.
— Da li ste morali da tjerate ćerku da igra šah?
– Imala je jako dobrog trenera – Vladimira Belova. Podučavao je mnogo šahista. Ali izabrali smo ga na osnovu toga što je dobro radio sa šahistkinjama. Trener je u Saši pronašao šampionske sklonosti i one su se vrlo brzo pokazale u radu sa ovim specijalistom. Kako je sve dobro funkcionisalo, nije bilo problema sa motivacijom.
— Da li je Saša imala želju da napusti šah?
– Kod nje se postavljalo samo pitanje da napusti srednju školu. Učila je četvrti razred i sa deset godina postala svjetska šampionka. Sledilo je takmičenje sa temeljitijim pripremama. I neki turniri su donijeli dobar novac. Shvatili smo da joj škola oduzima mnogo vremena i truda. Opterećenje u šahu nije bilo manje nego u školi, morala je da uči četiri do pet sati. A takmičenja su bila periodički tako da Saša nije bio kod kuće po dva mjeseca. I trebalo je riješiti problem sa školom. Kao rezultat toga, eksterno smo došli do sedmog razreda, a zatim prešli na samoučenje i završila devet razreda. I tu je završila školu.
Šah je svuda u porodici
-Ali ona nikada nije htela da napusti šah?
— Šah joj je otvorio svijet. Jer u početku smo živjeli u vrlo malom gradu. A sa šahom su velike mogućnosti. Naravno, nastavila je Saša upijajući sve da ide dalje.
-Da li često pratite svoju ćerku na turnirima?
– Tata ide sa njom na skoro svako takmičenje, jer je on njen zvanični trener. A ja sam sa svojom mlađom ćerkom. Zajedno sa Sašom, nađemo se ako se odmor poklopi. Ili na nekom jako velikom turniru gdje je potrebna super podrška.
– Šta osjećate kada gledate svoju ćerku kako igra na takmičenjima?
– Nema posebnih emocija. Ni u kom slučaju ne treba da budete nervozni. Šta je ovde glavno? Način rada, hrana, san. Da odgovara odjeća, šminka. To su glavna pitanja. Jasno je da protiv nje igraju jaki velemajstori, koji igraju dobro.
– Da li nekako utičete na Sašine šahovske aktivnosti?
– Postoji trener-tata, ne mogu da se miješam, nemam kompetencije. Rado bih pomogla ako bih mogla.
— Postoji mišljenje da moderni velemajstor mora imati svog menadžera da bi stvorio imidž. Mislite li da je ovo važno?
– Naravno da je važno, ali ne može svako sebi da ga priušti. Njen tata takođe djeluje kao menadžer. I ja mogu, ako je potrebno, kupiti karte ili rezervisati hotel. Potrebno je, naravno, veliki štab. Ali ponekad možete proći samo sa mamom i tatom.
– Tata i ćerka su u dobrim odnosima, koliko sam razumeo, nema nesuglasica?
-Imamo porodicu bez nesuglasica. Razgovaramo o svim radnim momentima. I nema toga da svako na sebe vuče. Uvijek dolazimo do konsenzusa.
— Vaša mlađa ćerka takođe igra šah.
– Da, nedavno je osvojila bronzu na Svjetskom prvenstvu u Batumiju.
-Da li je počela da igra šah gledajući svoju sestru?
– Živi u porodici u kojoj je svuda samo šah. Dnevni prenosi, diskusije o partijama, šahisti, noviteti, neka otvaranja. Ne kažem da je jako strastvena za šah. Na to ju je natjerao samo skup informacija.
– Imate šahovsku porodicu.
– Imamo Sašu na čelu, čitava porodica se sada prilagođava prema njoj.
Nije bilo razmišljanja o promjeni zastave
– Pojedini ruski sportisti mijenjaju sportsko državljanstvo. Da li ste razmišljali o tome?
– Apsolutno ne. Nema se tu o čemu raspravljati. Prvo, komplikovano je. Drugo, to je gotovo nemoguće zbog finansija. A ni ja ne želim da ona napusti sport dvije godine. Za igrače ovog nivoa ovo uopšte nije opcija – da propuste godinu ili dve. U drugim sportovima ga ponekad mijenjaju. Ali svuda postoje pravila.
Šta mislite o drugim sportovima u vašoj porodici? Fudbal, hokej?
– Saša sve gleda, poznaje sve sportiste iz viđenja. Mnogo voli umjetničko klizanje, jako podržava Kamilu Valijevu. Navijala je za Alinu Zagitovu na Olimpijadi, držala je palčeve za nju. I čitav porodica je bila zabrinuta za Valijevu. Sve što joj se desilo bilo je nepravedno! Još uvijek pratimo njene nastupe. Saša je njen najveći fan.
Gledamo i tenis sa čitavom porodicom, gledamo Andreja Rubljova, Danila Medvedeva. Aleksandra takođe voli fudbal i hokej. Ona generalno poznaje fudbalska pravila bolje od muškaraca!
– Navija li za neki tim?
– Ne za tim, ali ima omiljene igrače. Ona će vam sama reći o tome.
„Radi odlaska na dječije svjetsko prvenstvo podigli smo kredit.“ Majka Aleksandre Gorjačkine priča o razvoju sjajne šahistkinje
Piše: Anastasia Ratskevich
dopisnik
Aleksandra Gorjačkina
Tokom turnira ‘Chess Stars’, Larisa Matvienko je govorila o ulozi sporta u porodici Goryachkine.
Aleksandra Gorjačkina, jedna od glavnih zvijezda ženskog šaha, trenutno učestvuje na međunarodnom turniru ‘Chess Stars 2022’, koji se održava u moskovskom kompleksu Crocus City i okupio je 10 vrhunskih velemajstora iz različitih zemalja. Od 30. septembra do 2. oktobra igraju kružni turnir, a zatim blitz 4. i 5. oktobra. Učesnici turnira će 3. oktobra održati majstorske kurseve. Nakon prvih kola, Rus Sergey Karyakin i Indijac Raunak Sadwani su poveli, ali čitava borba tek predstoji.
Uz muškarce, na turniru igraju i djevojke – Ekaterina Lahno i Aleksandra Gorjačkina. Ovog puta 24-godišnju vicešampionku svijeta ne prati njen otac (i trener) Yuri Goryachkin, već njena majka Larisa Viktorovna Matvienko. Roditelji svim silama podržavaju nadu ruskog šaha. U njihovoj porodici sve je vezano sa ovim sportom. U intervjuu za SE, majka Aleksandre Gorjačkine ispričala je kako je počeo šahovski put njene ćerke, o ulozi njenog oca u njenim nastupima, kao i o Aleksandrinoj strasti prema umjetničkom klizanju.
Čitav vikend je sjedila u šahovskoj školi
-Aleksandra je počela da igra šah sa šest godina, a išla je takođe i na stoni tenis. Da li je bilo i drugih sportova?
– Zanimala se za mnogo stvari. Bila je i u atletskoj sekciji, i u umjetničkoj školi, i na engleskom, i na baletu. Probali smo mnoge stvari.
– Da li ste razmišljali o umjetničkom klizanju ili ritmičkoj gimnastici?
-Naša porodica nije bila u bezbrižnom materijalnom položaju da se bavi takvim aktivnostima. Zato smo preferirali masovne sportove, gdje su se okupljale velike grupe djece. Probali smo mnogo toga. Naš grad (Alexandra je rođena u Orsku u Orenburškoj regiji. – Komentar „SE“) je mali, sve škole su bile u blizini.
-Šta je Aleksandra maštala da postane kao dijete?
– Nikada nije bilo ovakvog pitanja. Njeno djetinjstvo je vrlo brzo završilo, a ciljevi su bili odmah jasni.
— A kako je počela da igra šah?
– Njen otac (Jurij Gorjačkin. – Komentar „SE“) je šahista. Radio je u školi šaha. Zato, kada se ćerka vratila iz vrtića, morala je čekati oca. A vikende je provodila u njegovoj šahovskoj školi. Stoni tenis je također bio prioritet. Dobro je prolazila, atletika je pomogla. Ali desio se nesretan slučaj – Aleksandra je jako razbila glavu i dva mjeseca provela na liječenju. Ovo je bila trauma za čitav život, i nije više išla na tenis. Ostala je samo šahovska škola.
Za odlazak na Svjetsko prvenstvo uzeli smo kredit
-Da li je Aleksandra imala idola u djetinjstvu?
– Bila je premala za idole kada je počela da igra šah. Pošto joj je šah išao veoma dobro, već u prvom ili drugom razredu škole, Saša je pročitala mnogo knjiga o svjetskim prvacima, znala je sve vrline i mane svakog od njih. Nije bilo posebnih idola, ali ćerka je razumjela šta od koga treba da uzme.
— Kada ste shvatili da je šah ozbiljan za vašu ćerku? Sa deset godina, kada je osvojila dječije svetsko prvenstvo u Vijetnamu?
— Bila je to prekretnica. Još jednom ću reći: naša porodica je imala ograničene finansije. Da bi otišla na Svjetsko prvenstvo, morali smo uzeti kredit u banci. I to tako da bismo ga sa našom platom otplaćivali dvadeset godina. Zato je pitanje bilo teško: idemo ili ne idemo. I Saša je donijela odluku: može li ona da vrati kredit koji će roditelji uzeti za nju ili ne. Rekla je da je ona to dužna. Otišla sam i uzela kredit. Moj muž je bio veoma iznenađen: pitao je šta sam napisala u rubrici „ciljevi“. Rekla sam, „Turizam u Vijetnamu.“ A on je odgovorio da mi ga definitivno neće odobriti. Ali nekako su nam odobrili kredit.
-Možda sudbina?
— Da, čini se. I išli smo na ovo Svjetsko prvenstvo za naš novac. A kada je Aleksandra pobjedila, gradonačelnik našeg grada je pomogao u otplati kredita.
– Ispostavilo se da je ovo bila prekretnica za Gorjačkinu kao šahistkinju.
– Može se reći da je to za nju bilo odlučujuće. Taj šampionat je mogao da bude poslednji turnir u njenom životu, jer nije bilo novca da nastavi da nastupa.
— Da li ste morali da tjerate ćerku da igra šah?
– Imala je jako dobrog trenera – Vladimira Belova. Podučavao je mnogo šahista. Ali izabrali smo ga na osnovu toga što je dobro radio sa šahistkinjama. Trener je u Saši pronašao šampionske sklonosti i one su se vrlo brzo pokazale u radu sa ovim specijalistom. Kako je sve dobro funkcionisalo, nije bilo problema sa motivacijom.
— Da li je Saša imala želju da napusti šah?
– Kod nje se postavljalo samo pitanje da napusti srednju školu. Učila je četvrti razred i sa deset godina postala svjetska šampionka. Sledilo je takmičenje sa temeljitijim pripremama. I neki turniri su donijeli dobar novac. Shvatili smo da joj škola oduzima mnogo vremena i truda. Opterećenje u šahu nije bilo manje nego u školi, morala je da uči četiri do pet sati. A takmičenja su bila periodički tako da Saša nije bio kod kuće po dva mjeseca. I trebalo je riješiti problem sa školom. Kao rezultat toga, eksterno smo došli do sedmog razreda, a zatim prešli na samoučenje i završila devet razreda. I tu je završila školu.
Šah je svuda u porodici
-Ali ona nikada nije htela da napusti šah?
— Šah joj je otvorio svijet. Jer u početku smo živjeli u vrlo malom gradu. A sa šahom su velike mogućnosti. Naravno, nastavila je Saša upijajući sve da ide dalje.
-Da li često pratite svoju ćerku na turnirima?
– Tata ide sa njom na skoro svako takmičenje, jer je on njen zvanični trener. A ja sam sa svojom mlađom ćerkom. Zajedno sa Sašom, nađemo se ako se odmor poklopi. Ili na nekom jako velikom turniru gdje je potrebna super podrška.
– Šta osjećate kada gledate svoju ćerku kako igra na takmičenjima?
– Nema posebnih emocija. Ni u kom slučaju ne treba da budete nervozni. Šta je ovde glavno? Način rada, hrana, san. Da odgovara odjeća, šminka. To su glavna pitanja. Jasno je da protiv nje igraju jaki velemajstori, koji igraju dobro.
– Da li nekako utičete na Sašine šahovske aktivnosti?
– Postoji trener-tata, ne mogu da se miješam, nemam kompetencije. Rado bih pomogla ako bih mogla.
— Postoji mišljenje da moderni velemajstor mora imati svog menadžera da bi stvorio imidž. Mislite li da je ovo važno?
– Naravno da je važno, ali ne može svako sebi da ga priušti. Njen tata takođe djeluje kao menadžer. I ja mogu, ako je potrebno, kupiti karte ili rezervisati hotel. Potrebno je, naravno, veliki štab. Ali ponekad možete proći samo sa mamom i tatom.
– Tata i ćerka su u dobrim odnosima, koliko sam razumeo, nema nesuglasica?
-Imamo porodicu bez nesuglasica. Razgovaramo o svim radnim momentima. I nema toga da svako na sebe vuče. Uvijek dolazimo do konsenzusa.
— Vaša mlađa ćerka takođe igra šah.
– Da, nedavno je osvojila bronzu na Svjetskom prvenstvu u Batumiju.
-Da li je počela da igra šah gledajući svoju sestru?
– Živi u porodici u kojoj je svuda samo šah. Dnevni prenosi, diskusije o partijama, šahisti, noviteti, neka otvaranja. Ne kažem da je jako strastvena za šah. Na to ju je natjerao samo skup informacija.
– Imate šahovsku porodicu.
– Imamo Sašu na čelu, čitava porodica se sada prilagođava prema njoj.
Nije bilo razmišljanja o promjeni zastave
– Pojedini ruski sportisti mijenjaju sportsko državljanstvo. Da li ste razmišljali o tome?
– Apsolutno ne. Nema se tu o čemu raspravljati. Prvo, komplikovano je. Drugo, to je gotovo nemoguće zbog finansija. A ni ja ne želim da ona napusti sport dvije godine. Za igrače ovog nivoa ovo uopšte nije opcija – da propuste godinu ili dve. U drugim sportovima ga ponekad mijenjaju. Ali svuda postoje pravila.
Šta mislite o drugim sportovima u vašoj porodici? Fudbal, hokej?
– Saša sve gleda, poznaje sve sportiste iz viđenja. Mnogo voli umjetničko klizanje, jako podržava Kamilu Valijevu. Navijala je za Alinu Zagitovu na Olimpijadi, držala je palčeve za nju. I čitav porodica je bila zabrinuta za Valijevu. Sve što joj se desilo bilo je nepravedno! Još uvijek pratimo njene nastupe. Saša je njen najveći fan.
Gledamo i tenis sa čitavom porodicom, gledamo Andreja Rubljova, Danila Medvedeva. Aleksandra takođe voli fudbal i hokej. Ona generalno poznaje fudbalska pravila bolje od muškaraca!
– Navija li za neki tim?
– Ne za tim, ali ima omiljene igrače. Ona će vam sama reći o tome.
Нема коментара:
Постави коментар