Šahista Goganov govorio o pobjedama nad Gukešom i Niemannom
Piše: Timur Ganeev, zamjenik šefa sportske rubrike “Sport –Express”
Aleksej Goganov.
Foto: Eteri Kublashvili / FŠR
Ruski velemajstor govori o pobjedama nad Gukešom i Niemannom, izazovima pri izboru turnira i predstojećem Prvenstvu Azije u UAE
Jedan od glavnih junaka završenog "Aeroflot Opena" 2025 bio je Aleksej Goganov. Velemajstor iz Sankt Peterburga osvojio je 6,5 poena (pobjedivši pritom šampiona "Aeroflot Opena" 2020 Ajdina Sulejmanlija i mladog talenta iz Indije Raunaka Sandvanija, a takođe je remizirao s pobjednikom Janom Nepomnjaščijem) i podijelio 2-9. mjesto (po dodatnim kriterijumima završio je kao sedmi).
Na prvi pogled, senzacionalan rezultat za 43. nosioca turnira, ali onima koji prate šah, ime Goganova nije novo. Aleksej se više puta kvalifikovao za Superfinale prvenstva Rusije, a prije nekoliko godina njegov rejting bio je blizu 2650 (top 70 na svijetu). Nakon moskovskog turnira, "SE" je razgovarao s 33-godišnjim šahistom, koji je govorio o svom neobičnom šahovskom putu.
Vjerovatno igram više klasičnih turnira nego svi ruski šahisti
— Koliko je za vas lično ovaj rezultat bio neočekivan?
Aleksej Goganov — Uopšte nije bio neočekivan. Da imam svoj uobičajeni rejting 2600-2640, ovo bi bio samo uspješan turnir. Ali posljednje dvije godine bile su izuzetno loše za moju karijeru, pa mi je sada rejting prilično skroman. Dakle, ovo nikako nije moj najbolji turnir u karijeri.
— Možete li navesti pet najboljih turnira u karijeri?
Aleksej Goganov — Počeću s turnirom "Cahkadzor Open" 2021. Tada sam imao performans od 2800. Pobijedio sam Gukeša, Pragnanandhu i još nekoliko jakih šahista te osvojio prvo mjesto. Takođe bih izdvojio Prvenstvo Evrope 2016 na Kosovu. Završio sam na osmom mjestu, ali kolo prije kraja bio sam na drugom mjestu. Treći turnir bio je u Astani, koji se održavao paralelno s mečom za titulu svjetskog prvaka između Jana Nepomnjaščija i Dinga Lirena. Prvi nosilac turnira bio je Hans Niemann, kojeg sam uspio pobijediti. Pored toga, pobijedio sam Panajappana Sethuramana, tadašnjeg šampiona Indije. Na kraju sam podijelio 3-8. mjesto, a zvanično završio treći-četvrti zajedno s Aleksandrom Moiseenkom.
Naravno, moram pomenuti i Višu ligu Prvenstva Rusije 2013 u Jekaterinburgu. Tada je konkurencija bila izuzetno jaka: Jan [Nepomnjašči], Ženja Tomaševski, Ernesto Inarkijev, Aleksandar Motiljev... Koliko se sjećam, bilo je pet igrača s rejtingom 2700+. Osvojio sam četvrto mjesto s performansom od 2750, iako sam tada još uvijek bio majstor.
Peti turnir? Pa, hajde da kažemo "Aeroflot Open" 2025, iako se bojim da sam možda nešto zaboravio.
Aleksej Goganov
Foto: Eteri Kublashvili / FŠR
— U Sankt Peterburgu ima mnogo jakih velemajstora iz vaše generacije: Vitjugov, Matlakov, Šimanov... Da li ste u kontaktu s nekima od njih?
Aleksej Goganov — Uglavnom imam dobre odnose sa svima, ali svako od nas ima svoje obaveze i malo slobodnog vremena. Sa Nikitom, recimo, živim u malo drugačijem svijetu. On igra svoje turnire, ja svoje, pa se rijetko srećemo. Sa Matlakovim i Šimanovim se družim od djetinjstva. Ali ne mogu reći da zajedno treniramo. Svako ima svoje pripreme, putovanja... Aleksandru karijera strimera odlično napreduje.
— Da li ste očekivali da će postići takav uspjeh u tome?
Aleksej Goganov — To mu je poziv: on je prilično ekstrovertna osoba. Da je, recimo, u strimovanju uspio Vlad Artemjev, to bi bilo čudno. Ali zato Vlad odlično igra šah. Šima i ja u posljednje vrijeme igramo malo slabije nego prije.
— Čuo sam od mnogih velemajstora da ste sjajan analitičar. Da li ste nekada pomagali vrhunskim igračima u pripremama za Turnir kandidata ili mečeve za svjetsku titulu?
Aleksej Goganov — Spreman sam na to, ali do sada nije bilo ponuda, a sam se nametati zvuči čudno. Ali, to nije problem jer ionako imam više obaveza nego što bih želio. Skoro svaki dan držim čacove, a u posljednjih nekoliko godina snimio sam nekoliko opširnih kurseva za kanal Maksima Omarijeva.
Moj turnirski raspored uključuje oko 12 klasičnih turnira godišnje. Vjerovatno je to više nego kod bilo kojeg ruskog šahiste. Mada, to je specifičan rekord—polovina tih turnira su takvi da bi ih, realno, bilo bolje preskočiti.
Kada beskonačno gledaš kompjuterske procjene, počinješ polako da ludiš
— Zbog deflacije rejtinga ne možete da ga podignete jer igrate protiv protivnika sa 2200-2300 rejting poena?
Aleksej Goganov — Ako su 2300, to još može da prođe: bar ponekad pobijediš i malo podigneš rejting. Ali ako igraš protiv igrača od 2100-2200, to je baš loše. Takvih turnira je većina, a ipak želim da igram. Zato i nastavljam.
— To su uglavnom ruski turniri?
Aleksej Goganov — Ne. U posljednje vrijeme igram u Jermeniji, Kazahstanu, Indiji, ako dobijem poziv. Što se tiče Evrope, logistika je sada užasna. Recimo, da bih stigao u Helsinki, moram prvo iz Peterburga u Istanbul ili negdje u UAE. A moji poznanici su čitavog života vozili biciklom između ta dva grada!
Foto: Eteri Kublashvili / FŠR
— Plus su cijene avionskih karata visoke.
Aleksej Goganov — To je takođe problem. Povratna karta košta oko 100.000 rubalja. S obzirom na šahovske nagrade, to nema nikakvog ekonomskog smisla. Ipak, trudim se da ne propuštam važne turnire. Redovno igram Kup Kazahstana, a prošle godine sam iz nostalgije igrao u Cahkadzoru. U Uzbekistanu sada organizuju vrlo dobre turnire. Na primjer, nedavno je održan Predsjednički kup, gdje su igrali Nodirbek Abdusattorov, Nihal Sarin—jedan igrač iz top 10 i još desetak iz top 100. Ove godine planiram da igram i Prvenstvo Azije.
— Ono se održava uskoro, zar ne?
Aleksej Goganov — U maju. Ali kad sam pročitao pravilnik, mogu reći da su organizatori baš ismijali učesnike. Obavezno je boraviti u zvaničnom hotelu, koji je četiri puta skuplji od apartmana u blizini. A u UAE su cijene već visoke.
Al Ain nije grad na moru, nije ljetovalište. Tako da mi cjenovna politika nije jasna, ali u svakom slučaju moram ići. Godine prolaze, ipak moram nešto da postignem prije kraja karijere. Ne želim da me pamte kao nekog s rejtingom 2470.
Foto: Pavel Jovik / FŠR
— Imate li stalnog trenera?
Aleksej Goganov — Već dugo radim samostalno. Povremeno mi pomažu neki ljudi, recimo Sergej Vladimirovič Ivanov. Ali to nije sistematizovan rad kao kod Jana Nepomnjaščija ili Andreja Esipenka.
Možda mi to i nedostaje, jer kada neprestano gledaš procjene kompjutera, počinješ da ludiš. To je beskonačno drvo varijanti s ocjenama 0,00. Živa interakcija je neprocjenjiva. Nakon partije razgovaraš s protivnikom, čuješ mišljenja o poziciji. A ne samo ta beskonačna "0,10", "0,05" i slično.
— Osvojili ste neke novčane nagrade na svjetskim prvenstvima u rapid i blitz šahu?
Aleksej Goganov — Da, osvajao sam neke nagrade, ali nikada nisam bio blizu medalje. Mečevi po rapid vremenskoj kontroli nisu za mene. Po mom mišljenju, postoji samo 30-40 velemajstora u svijetu koji mogu da igraju rapid i blitz na visokom nivou. Ja definitivno nisam jedan od njih, zato ih igram izuzetno rijetko.
— Možete li objasniti svoj stav?
Aleksej Goganov — U takvim partijama ništa ne naučiš i nemaš šta da pokažeš drugima. To sve postaje besmisleno. Osvojiš nekoliko poena, dobiješ neku nagradu, recimo hiljadu dolara, i odeš kući. To mi nije zanimljivo.
Ali u klasičnom šahu možeš stvoriti umjetničko djelo koje ostaje zauvijek. Proći će 20-30 godina, a ja ću negdje držati predavanje i reći: „Evo, 2012. godine u Samari, odigrao sam interesantnu varijantu protiv Fjodora Aleksejeva.“
— Imate li već desetak takvih partija?
Aleksej Goganov — Mislim da ih ima bar 15. Zapravo, to je prilično mnogo—15 partija od dvije hiljade koje mogu sigurno pokazati svojim učenicima.
Turgenjev i Tolstoj su izgubili od šaha
— Viktor Korčnoj je često dolazio u Sankt Peterburg 2000-ih. Da li ste se susretali s njim?
Aleksej Goganov — Ne, uopšte se nisam zatekao to vrijeme. Do 17. godine sam živio bez interneta. Nisam ni znao da je dolazio. Tek mjesec-dva kasnije bih pročitao u nekom časopisu da je bio u Peterburgu. Znam da je Vitjugov trenirao s njim, ali ja tu priliku nisam imao.
— A na dječjim turnirima, da li ste igrali protiv Nepomnjaščija ili Andrejkina?
Aleksej Goganov — Ne, nikada. Ta četvorka—Dima Andrejkin, Jan Nepomnjašči, Ildar Hajrulin i Vanja Popov—bila je u nekoj potpuno drugoj ligi.
— Kako to mislite?
Aleksej Goganov — Dima je, na primjer, sa 9 godina postao prvak svijeta do 10 godina. Skoro istovremeno su svi postali velemajstori i već sa 14 godina igrali na tom nivou.
Ja sam, s druge strane, tek sa 10 godina počeo da se bavim šahom, a prvi rejting sam dobio sa 14. Zato ni ne znam kako bismo se uopšte mogli sresti.
Foto: Eteri Kublashvili / FŠR
— Da, zaista ste kasno počeli. Pogotovo po današnjim standardima.
Aleksej Goganov — Na to nisam mogao da utičem.
— Dakle, roditelji vas nisu doveli u šahovsku sekciju?
Aleksej Goganov — Ne, šah je sam pronašao mene.
— Kako to mislite?
Aleksej Goganov — Ništa posebno. Jednom sam pretraživao police s knjigama. Bili su tu romani Tolstoja i Turgenjeva, udžbenici iz astronomije... i knjiga o šahu.
I tako su Turgenjev i Tolstoj izgubili od šaha.
— Koja je to bila knjiga?
Aleksej Goganov — Ništa posebno. Osnovne stvari: top ide gore-dole, skakač se kreće u obliku slova „G“, treba boriti se za centar…
Ne znam šta bi u tome moglo zainteresovati devetogodišnje dijete, ali mene je privuklo i počeo sam da igram sam sa sobom.
— Imali ste sreće s trenerima?
Aleksej Goganov — Da. Moj prvi trener bila je Nina Mihajlovna Sirotkina. To je zaista bio jedinstven slučaj—osoba takve stručnosti radila je u običnom školskom klubu.
To nije bio Aničkov dvorac (Gradski dom za mlade talente), nije bio klub Čigorina, nego baš obična sekcija, gdje su se šahovske lekcije smjenjivale sa časovima vajanja od gline i slikanja.
Ona je radila za minimalnu platu, nekoliko dana nedjeljno, i to u tom skromnom okruženju.
— A kasnije ste trenirali u Aničkovom dvorcu?
Aleksej Goganov — Skoro odmah su me poslali tamo, već posle pola godine. Jasno je da u onoj sekciji nisam imao šta da tražim.
- Da li su vas treninzi u palati u centru Peterburga dodatno motivisali?
Aleksej Goganov — Nikada to nisam primjećivao. Za mene su uvijek bili važniji ljudi. Treneri koji su tamo radili—oni su najbolji od najboljih.
60% kao šahista dugujem Sergeju Klimovu
— Ko vas je tamo trenirao?
Aleksej Goganov — Prvo Aleksej Mihajlovič Junejev, ali pošto sam bio problematično dijete, recimo „nestašan“, prebacili su me kod Borisa Josifoviča Gobermana.
On je bio stroži, pa sam uz njega bar malo počeo da slušam starije, i onda su rezultati krenuli.
Naravno, imao sam i redovne treninge sa Sergejem Aleksandrovičem Klimovim. Vjerovatno oko 60% svog šahovskog umijeća dugujem njemu. Ostali su više uticali na mene kao osobu.
Takođe bih pomenuo i treninge sa Sergejem Vladimirovičem Ivanovim. To je trajalo mnogo godina, ali to su bili povremeni treninzi—nismo imali sistematski rad. Recimo, čujemo se, prođemo neku varijantu, ponekad se i vidimo. Ali nije bilo odlazaka na pripreme po tri nedjelje, gdje bi se od jutra do mraka igrale šahovske partije.
— Tako nešto rijetko ko može da priušti.
Aleksej Goganov — Samo oko sedam-osam elitnih šahista. Mislim da oni imaju te mogućnosti. Ne kažem to kao kritiku.
Danas su uslovi u Rusiji mnogo bolji. Kad sam ja bio mlad, to nije niko imao.
Sjećam se, dok sam trenirao sa međunarodnim majstorom Klimovim (danas velemajstor), to se smatralo nevjerovatnom privilegijom.
Sjećam se i jedne situacije kada mi je prišao Aniš Giri i pohvalio se: „Moj trener na turniru ima manje poena nego ja.“ Aniš je tada imao 12 godina i rejting oko 2200.
— Da li ste često igrali protiv njega?
Aleksej Goganov — Da. Protiv momaka koji su 3-4 godine mlađi od mene, tu smo već bili na sličnom nivou.
Oni su počeli sa 5-6 godina, a ja tek sa 10, tako da je sve bilo pomjereno.
— Da li ste se iznenadili što je Aniš postao elitni šahista?
Aleksej Goganov — Više me iznenadilo to što su mnogi to znali unaprijed.
Recimo, Klimov i Šimanov su govorili da je to jednostavno bilo neizbježno.
Jedino ako se ne bi odlučio da se bavi nečim drugim, da nađe „normalan“ posao. U suprotnom, bio bi u top 10 ili top 20 svijeta.
To su bile njihove riječi dok je Aniš još bio dijete.
— Imate li mnogo učenika?
Aleksej Goganov — Ne, ne uzimam mnogo učenika. Naprotiv, pokušavam da smanjim opterećenje, ali broj zainteresovanih stalno raste.
U posljednje vrijeme više radim na kampovima.
U januaru sam bio u Jaroslavlju, na kampu Alekseja Moskvina.
U septembru 2024. bio sam u „Sirijusu“. Neko je tamo čuo moja predavanja, svidjelo mu se, pa su se kasnije javili za individualne treninge.
Ali to nije veliki broj učenika. Postoje treneri koji imaju 200-300 učenika.
To je čista rutina, beskonačan protok partija od jutra do mraka.
Možda ću i ja jednog dana, za 20 godina, raditi tako.
Ali za sada mi je prioritet igranje.
Нема коментара:
Постави коментар