O jednoj od najčešćih formi rehabilitacije i razonode u Sovjetskoj armiji tokom Velikog otadžbinskog rata – u materijalu TASS-a.
Piše: Daniil Sorokin/TASS
U Sovjetskom Savezu šah je bio nevjerovatno popularan, igrali su ga svi, od malih do velikih. Njegov razvoj u SSSR-u započeo je 1920-ih godina, a 1924. godine osnovana je Savezna sekcija za šah i damu, koja je postala prethodnica Šahovske federacije SSSR-a.
Kako je za TASS ispričao direktor Muzeja šaha u Centralnom šahovskom domu, kandidat istorijskih nauka Dmitrij Olejnikov, šah je postao društveni fenomen koji ranije nije postojao nigdje u svijetu, a do početka rata oko milion ljudi u zemlji organizovano se njime bavilo.
„Ako je u svijetu šah bio razonoda određenog intelektualnog kruga ljudi, onda je osnivanjem šahovske federacije 1924. godine pokrenut poklič ‘Šah masama!’. Ako je prije revolucije stvarno igralo 5–10 hiljada ljudi, u SSSR-u počinje gotovo eksponencijalni rast. Sredinom 1930-ih bilo je već pola miliona organizovanih šahista, a oko milion uoči Velikog otadžbinskog rata“, rekao je Olejnikov.
„Organizovani – to znači da su odigrali makar neku turnirsku partiju ili su bili upisani u neko sportsko društvo. Ogroman broj ljudi igrao je za razonodu na plaži, kod kuće, u parku, tako da je stvarni broj bio mnogo veći. To je bila masovna igra, kulturni fenomen koji je iznjedrio izuzetne šahiste, poput Mihaila Botvinika, koji je posle rata postao svjetski prvak, iako je to mogao postići i ranije. To je bio fenomen poput pozorišta, muzike, filma ili cirkusa“, dodao je sagovornik agencije.
„Inat neprijatelju“
Usprkos teškoj ratnoj situaciji u zemlji, šahovski turniri nisu prestajali. Takmičenja su se održavala širom Sovjetskog Saveza: u Moskvi, opkoljenom Lenjingradu, Taškentu, Bakuu i drugim gradovima. 1941. godine započelo je prvenstvo SSSR-a, ali je zbog rata prekinuto. Sljedeće se održalo 1944. godine, a njegov pobjednik bio je Botvinik.
„Turniri su se održavali inat neprijatelju čak i u najtežim godinama, baš kao i Sedma simfonija. Svake godine organizovana su prvenstva opkoljenog Lenjingrada. Krajem 1941. godine održano je prvenstvo Moskve, a od njegovih učesnika samo su trojica doživjela kraj rata. U Sverdlovsku je održan turnir i čak se našao papir za štampanje biltena o njemu, a u Bakuu je održan turnir koji je zabilježen u filmskim zapisima“, ispričao je Olejnikov.
Razglednica potpisana od Davida Bronštajna
© Danil Sorokin/ TASS
Šahovska scena u SSSR-u bila je interesantna i inostranstvu. Šahisti su pisali članke i slali svoje partije stranim časopisima. „Bilo je potrebno jačati savezničke odnose sa SAD i Velikom Britanijom, a šah je doprinosio stvaranju pozitivnog imidža SSSR-a na Zapadu. Namjenski su se pisali članci o šahovskom životu u našoj zemlji, i mora se reći da su naši šahisti izazivali simpatije“, kazao je sagovornik agencije.
Šah na frontu
Šah je bio jedan od najvažnijih elemenata vojnog života. Mogao se pronaći u gotovo svakoj vojnoj jedinici. Igru su voljeli ne samo obični vojnici, već i visoki komandanti, kao i mnogi heroji. Šah je igrao maršal Ivan Bagranjan, zatim Vasilij Čujkov, koji se istakao u Staljingradskoj bici, trostruki Heroj Sovjetskog Saveza, pilot Aleksandar Pokriškin i mnogi drugi.
"Šah je bio ne samo kulturni fenomen, već i alat koji je doprinosio razvoju načina razmišljanja u Crvenoj armiji. To je svojevrsni jednostavni vojni simulator, koji je pomagao u razvijanju logičkog mišljenja uzimajući u obzir slučajnosti, ‘maglu rata’. Trebalo je biti sposoban proračunati ne samo svoje poteze, već i poteze protivnika. Navika da se razmišlja bila je od izuzetne važnosti", objasnio je istoričar.
Popularnost šaha među vojnicima objašnjava se i time što za igru nije bila potrebna posebna oprema niti teren. Šah se mogao napraviti od gotovo bilo kakvih dostupnih materijala, a tabla se, ako je nije bilo, mogla nacrtati na bilo kojoj površini. Figure su se izrađivale od čaura, drveta, pa čak i od hljeba.
"Bilo je slučajeva kada bi vojnike pozivali kod starešina i oni bi igrali šah. Ali, postojala je i druga strana medalje – poznati su primjeri kada su komandiri umjesto da se bave svojim zadacima, igrali šah. Takođe, postoji prilično poznata fotografija na kojoj velemajstor Aleksandar Toluš igra simultanku sa vojnicima u zemunici", istakao je sagovornik agencije.
"Šah u bolnici"
Šah je takođe bio veoma rasprostranjen među ranjenim vojnicima u bolnicama. Vrijedi napomenuti da je jedina šahovska knjiga objavljena tokom rata nosila naziv "Šah u bolnicama", a napisao ju je velemajstor (tada još majstor sporta) Vladimir Alatorcev.
"To je bilo kratko uputstvo koje je vojnicima omogućavalo da nauče osnove šaha, shvate pravila igre i organizuju šahovski turnir. Svi šahovski časopisi su bili zatvoreni, nisu se izdavale knjige, osim ove", rekao je Olejnikov.
Za mnoge ranjene vojnike šah (kao i igra dame) bio je jedini sport kojim su mogli da se bave. Poznati šahisti često su dolazili u bolnice i držali lekcije pacijentima.
"Ovo je bio čitav pokret – šah se mogao igrati bilo gdje. Pokazalo se da je igra pomagala u oporavku ranjenih. U bolnicama je bilo mnogo mladih ljudi koji su osjećali potrebu za takmičenjem, za ispuštanjem adrenalina, a takođe i mnogo onih koji su imali ograničenu pokretljivost ili su bili potpuno nepokretni, te nisu mogli učestvovati ni u kakvim drugim aktivnostima. Sve to doprinijelo je šahovskoj ekspanziji u zemlji, jer su mnogi naučili da igraju upravo u bolnicama".
Jedan od simultanih šahovskih mečeva opisan je u časopisu "Šah 64". Nakon jednog od tih mečeva, majstor Vasilij Panov, koji je lako pobijedio svoje protivnike, umjesto uobičajenog odobravanja publike, naišao je na neprijatnu tišinu. Tada je odlučio da promijeni svoj pristup igri.
"Knjiga 'Šah u bolnici' autora Vladimira Alatorceva"
© Danil Sorokin/ TASS
"Iznenada mi je sinulo: zadatak majstora u njegovom mentorskom radu nije da se razmeće snagom, tehnikom i brzinom igre, već da ljudima pruži zabavu i radost. Pobijediti majstora može donijeti zadovoljstvo običnom šahisti – bilo da nosi vojnu uniformu ili bolnički ogrtač. Ali namjerno gubiti partijom uz grube greške bilo bi nepromišljeno i izazvalo bi suprotan efekat", citira časopis riječi Panova.
Šahista je tražio najvještije protivnike – među najboljima u bolnici birao je najteže ranjene, a među veteranima one s najviše odlikovanja. Panov bi postavljao pozicije u kojima je protivnik, iako u prividno izjednačenoj situaciji, mogao pronaći kombinaciju i pobijediti. Kada bi vojnici uspijevali da dobiju partiju, radovali su se pobjedi, a Panovu je bilo drago što vidi nasmijana lica.
Šahisti na frontu
Mnogi šahisti, kao i pripadnici drugih profesija, dali su svoj doprinos pobjedi. Neki su branili domovinu na frontu sa oružjem u rukama, dok su drugi radili u pozadini, organizovali simultanke za vojnike i ranjenike. Na primjer, šef Svesavezne sekcije za šah i igru dame Vladimir Herman komandovao je četom i uspio se vratiti iz rata živ. Velemajstor Aleksandar Kotov radio je kao glavni konstruktor u jednom od vojnih pogona i značajno doprinio poboljšanju minobacačkih sistema. Tokom ratnih godina živjeli su i svjetski šampioni Mihail Botvinik i Vasilij Smislov.
"Praktično u svim vojnim jedinicama bilo je šahovskih majstora. Velemajstora je bilo vrlo malo i čuvali su ih, tim prije što su tada imali 30–40 godina i nisu odmah mobilisani. Šahisti su smatrani kulturnim radnicima, baš kao i zvijezde teatra, filma i drugih umjetnosti. Svi koji nisu bili direktno angažovani u ratnim operacijama, u slobodno vrijeme odlazili su u bolnice, među njima i žene, gdje su održavali simultanke i radili s ranjenim vojnicima", objasnio je Olejnikov.
"Neki od istaknutih šahista, poput Botvinika, bili su oslobođeni vojne službe zbog lošeg vida i radili su kao inženjeri u pozadini. Smislov je bio student vazduhoplovnog instituta. Bronštajn je bio mlad i nalazio se u evakuaciji, gdje je učestvovao u obnovi Staljingrada. Efim Geler radio je kao tehničar u avijaciji", dodao je istoričar.
Pobjeda duha nad materijom
Posebno mjesto u istoriji šaha zauzima život u opkoljenom Lenjingradu. Usprkos teškim uslovima, stanovnici grada održali su svoju ljubav prema šahu kroz čitav period opsade. U Lenjingradu su masovno izrađivane šahovske garniture, od kojih su mnoge sačuvane do danas.
"Šahovske figure koje se nalaze u našem muzeju napravljene su od mastila i kartona. One simbolizuju trijumf duha nad materijom. Njihova vrijednost leži u tome što su masovno proizvođene u opsjednutom Lenjingradu, u pogonima Lenjingradskog industrijskog kombinata, kako bi služile šahistima tog vremena", rekao je direktor Muzeja šaha.
"Treba napomenuti da je u prvoj zimi opsade sve što je moglo da gori bilo spaljeno. Gorjele su i šahovske table, knjige i figure, ali ljubav prema igri bila je toliko jaka da su, uprkos svemu, održavana prvenstva Lenjingrada, od 1941. do 1944. godine, kada je opsada okončana. Ljudi su dolazili iz vojnih jedinica, neki su dolazili pod bombama, skrivali se od granatiranja – ali su ipak igrali", dodao je sagovornik agencije.
Tokom 900 dana opsade odigrano je više od 500 turnira. Neke partije prenošene su putem radija, a mnoge su dokumentovane u knjigama koje su sačuvane do danas.
Šah tokom Velikog otadžbinskog rata predstavljen je na turniru "Aeroflot open"
Još jedna priča koja povezuje Lenjingrad i šah dogodila se nedugo prije njegove blokade. U junu 1941. godine druga svjetska šahovska prvakinja Ljudmila Rudenko radila je u jednoj od fabrika evakuisanih u Ufu. Brinulo ju je što su djeca radnika ostala u Lenjingradu, pa je organizovala njihovu evakuaciju.
"Tada su angažovali Rudenko, iako je malo ko vjerovao da će uspjeti u tome. Jedva je stigla tamo, zatim je organizovala djecu, okupila ih, smjestila u vozove i evakuisala. Upravo je to nazvala svojim najvećim dostignućem, čak većim od osvajanja titule svjetske šampionke", ― ispričao je Olejnikov.
Godine 1944. u Aničkovom dvorcu, nakon ukidanja blokade, otvorena je šahovska sekcija. Upravo tamo počeo je da trenira kandidat za titulu svjetskog prvaka Viktor Korčnoj, a dvije godine kasnije tu je svoj sportski put započeo i deseti svjetski prvak Spaski, koji se vratio iz evakuacije.
Radiomeč SSSR ― SAD
U septembru 1945. godine održan je čuveni radiomeč između reprezentacija SSSR-a i SAD-a. Timovi su se sastojali od po 10 igrača, a za ekipu SSSR-a na prvim tablama igrali su Botvinik, Smislov i Isaak Boleslavski, dok je kapiten ekipe bio German. Kod Amerikanaca su na prve tri table igrali Arnold Denker, Samjuel Reševski i Ruben Fajn. Protivnici su međusobno igrali po dvije partije, a ukupan rezultat bio je 15,5:4,5 u korist sovjetskih šahista.
"Amerikanci su znali da su šahisti u Sovjetskom Savezu veoma jaki, ali su bili uvjereni u svoju pobjedu. Čitao sam izdanje New York Timesa, i tamo se niko nije pitao ko će pobijediti, već samo kojim rezultatom", ― ispričao je Olejnikov.
"A ispostavilo se da su na prve tri table Amerikanci protiv Botvinika, Smislova i Boleslavskog osvojili samo 0,5 poena od 6 mogućih. Na posljednjoj tabli sve je porazio tada nepoznati majstor David Bronštajn, koji je kasnije igrao meč za titulu svjetskog prvaka protiv Botvinika. Amerikanci su bili potpuno šokirani. Sljedeće godine su došli da igraju revanš meč, ponovo su izgubili, a isto tako su naši šahisti nadigrali i Engleze", ― dodao je sagovornik agencije.
Početak dominacije sovjetskih šahista u svijetu
Posle rata, SSSR je postao neprikosnoveni lider u svjetskom šahu zahvaljujući pobjedama sportista na takmičenjima svih nivoa. Godine 1947. Šahovska federacija SSSR-a postala je članica Međunarodne šahovske federacije (FIDE), što je omogućilo domaćim igračima da se bore za titulu svjetskog prvaka i učestvuju u timskim takmičenjima. Godine 1948. svjetski prvak, nakon smrti Aleksandra Aljehina, postao je Botvinik. Titulu svjetske šampionke 1950. godine osvojila je Rudenko.
"Šahovski Šekspir". Davidu Bronštajnu bi danas bilo 100 godina
"Prije rata postojalo je uvjerenje da buržoaski sport nije naš. Međutim, nakon rata postalo je jasno da ćemo ući u svjetski sport. Posle fudbalera, šahovska federacija bila je druga koja se pridružila međunarodnoj. Od tog trenutka sovjetski šahisti počeli su da učestvuju u mečevima za svjetsku šahovsku krunu, i praktično smo u potpunosti monopolizovali svjetski šah", ― istakao je Olejnikov.
"Godine 1948. Botvinik je postao prvi svjetski prvak poslije smrti Aljehina. FIDE je uspostavila sistem kvalifikacija za meč za titulu prvaka svijeta, a David Bronštajn ga je u potpunosti prošao ― prvi put su dvojica sovjetskih šahista igrala međusobno za titulu svjetskog prvaka. Takmičenje za titulu svjetske šampionke održano je 1949–1950. godine, a prva četiri mjesta zauzele su sovjetske šahistkinje, od kojih su tri u različitim periodima postale svjetske prvakinje. Godine 1952. sovjetska ekipa učestvovala je na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi i pobijedila, a 1957. godine osvojena je i ženska Olimpijada, čime je započela era dominacije sovjetskih šahista, zahvaljujući masovnosti i planskom radu. Pojavljuje se sovjetska šahovska škola, koja se odlikuje sistematskom pripremom uzimajući u obzir fizičku spremu i naučni pristup istraživanju šaha", ― zaključio je Olejnikov.
Нема коментара:
Постави коментар