STRAST I VOJNA TAJNA VELEMAJSTORA FAJNA (REUBENA FINE-a)

 Piše: Vladimir Nejštadt

Jedan od pobjednika AVRO-1938, možda i najčuvenijeg turnira svih vremena, dao je svoj doprinos u uništenju podmorničke flote Trećeg rajha i u odlučujućim bitkama protiv militarističkog Japana.
Skoro čitav Drugi svjetski rat, ovaj izuzetni šahista i teoretičar bavio se analitikom u tajnoj grupi naučnika pri Mornarici SAD, o čemu svjedoče materijali koji su ekskluzivno stavljeni na raspolaganje autoru ChessPro-a od strane Centra za mornarička istraživanja (CNA) u Aleksandriji (predgrađe Vašingtona).

KAKO JE JUGOSLOVEN VASJA PREPREČIO PUT AMERIKANCU REUBENU

Malo su zakasnili tog kišnog dana na voz za Lenjingrad mladi ruski književnik Nikolaj Čukovski i kod njega u gostima, u vikendici u predgrađu, američki pisac Dos Pasos, čiji romani tada (krajem 20-ih godina prošlog vijeka) još nisu bili dostupni ruskom čitaocu.
Da prekrate vrijeme do sljedećeg voza, odlučili su da svrate u stanični bife – uz kriglu piva i skromnu užinu u vidu kiselog graška i crnog hljeba. Uz zadovoljstvo su pili pjenušavo piće i živahno razgovarali. Jednako živahno, za susjednim stolom, razgovaralo je društvo mladih ljudi, od kojih je jedan – milicionar u uniformisanoj košulji i s naganom za pojasom – povremeno bacao poglede prema piscima.

„I primjetio sam“, prisjećao se kasnije Nikolaj Kornejevič, „da ti pogledi uznemiravaju Dosa Pasosa. Nervozno je pogledavao čas u milicionera, čas u mene. Ja, zauzet teškim poslom – sastavljanjem engleskih rečenica u glavi – dugo nisam obraćao pažnju na njegovu zabrinutost.

I odjednom,“ nastavlja memoarista, „milicionar je ustao od svog stola i krenuo ka nama. Dos Pasos je, zveckajući stolicom, skočio na noge. Lice mu je problijedilo.

– Izvinjavam se – rekao mi je milicionar, trudeći se da bude što učtiviji. – Moj kofer je na prozorskoj dasci...

Zaobišao je naš sto i uzeo kofer. Dos Pasos, još uvijek ne shvatajući, stajao je na svojim dugim nogama, spreman na sve.

– Izvinjavam se... izvinjavam se... – ponavljao je milicionar, dodirujući šapku.

Tek kada je izašao, stegnuvši platneni kofer pod pazuhom, Dos Pasos je konačno sve shvatio, zarumenio se i sjeo nazad. I tek tada mi je postalo jasno koliko mu se naša zemlja činila strašnom i koliko se u njoj osjećao usamljenim i bespomoćnim.“

Deset godina kasnije, još jedan poznavalac Menhetna, mladi američki velemajstor Reuben Fine (Fajn), došao je u SSSR da učestvuje na dva pripremna turnira. I njemu se ova zemlja učinila strašnom – kao i njegovom zemljaku Dosu Pasosu.

Jedan od junaka trilogije Džona Dosa Pasosa "SAD", Džo Vilijams, uveče je "ponekad išao na Menhetn i igrao šah u Mornaričkom klubu". Sam pisac – temeljni istraživač Njujorka – sasvim sigurno je navraćao i u najčuvenije šahovske klubove tog najvećeg megapolisa – Menhetnski, Maršalov – i mogao je sasvim lako posmatrati kako stalni gost tih klubova, Rubi (Reuben) Fajn, ređa pobjede u blic i rapid partijama protiv svih redom. Uz rijetke izuzetke, o čemu će još biti riječi...

Mnogo kasnije, u intervjuu za časopis Chess Life, velemajstor će reći da je bio u SSSR-u za vrijeme čistki, kad su, prema glasinama, dnevno strijeljali i po hiljadu ljudi. Prisjetiće se i čovjeka koji ga je pratio, a koji je ubrzo nakon što je on, Fajn, napustio Rusiju, bio strijeljan. Prisjećajući se tog putovanja i u autobiografskoj knjizi Strast prema šahu, Fajn je sa tugom primijetio da su sovjetski majstori, iako ljubazni za tablom, zazirali od toga da ga posjete u hotelu – da s njim porazgovaraju, druže se, pričaju o svakodnevnim stvarima...

Ime čovjeka koji ga je tada pratio Fajn nije naveo, a bio je to Petar Mussuri, nadareni novinar i sastavljač šahovskih problema. Pošto nije bio sovjetski državljanin, već podanik Grčke, u časopisu Šah u SSSR-u i u listu 64. Šah i dame u radničkom klubu, mogao je da se pojavljuje samo kao spoljni saradnik...

Kao stranca, bilo je lakše poslati Mussurija na turnire u inostranstvo. Te "inostrane ture" skupo su ga koštale. Po scenariju koji je osmišljen u službi što je zemlju držala u gvozdenom stisku, Mussuri je, navodno, u Parizu primio 10.000 dolara za finansiranje kontrarevolucionarne trockističke organizacije u Sovjetskom Savezu. Navodno je njen član bio Budu Mdivani (u to vrijeme zamenik predsjednika Sovnarkoma Gruzije), koji je, prema dokumentima montiranog slučaja, navodno naložio Petrovci Ani Petrovni, da zamoli sina da u francuskoj prijestonici preuzme pomenutih 10.000 dolara. Očigledno su se "scenaristi" iz NKVD-a uhvatili za Mussurijevo putovanje u Pariz po završetku Notingemskog turnira 1936. godine. Inače, na tom putovanju Mussuri je pravio društvo pobjedniku Notingema Mihailu Botviniku (o čemu piše sam Mihail Moisejevič u svojoj knjizi Ka ostvarivanju cilja).

Mussuri je uhapšen 20. marta, dva dana prije nego što je Fajn stigao u Lenjingrad. Ko zna, možda su organi upravo to i čekali, ne usuđujući se da hapse Petra dok je u Moskvi boravio njegov štićenik – američki gost čiju su posjetu pompezno propratili glavni sovjetski mediji, Pravda i Izvestija (da ne pominjemo šahovsku štampu). U narednim godinama sovjetska štampa je posvetila toliki nivo pažnje od Amerikanaca koji nisu iz državnog vrha možda samo još jednoj – kovrdžavoj Anđeli Dejvis, članici CK Komunističke partije SAD.

Petar Mussuri, rođen 1911. godine, strijeljan je 1. avgusta 1937. godine. Mjesto sahrane – Donsko groblje.
Na istom tom groblju nalazi se i grob njegove majke, Ane Petrovne Mussuri (koja je do hapšenja radila kao maserka-kozmetičarka u jednoj moskovskoj poliklinici), koju su, pored učešća u kontrarevolucionarnoj organizaciji, optužili i za špijunažu. Strijeljana je 31. jula – dan prije svog starijeg sina.

Mlađi sin, Nikolaj Mussuri, rođen 1919. godine, takođe je bio optužen za pripadnost kontrarevolucionarno-trockističkoj organizaciji i za špijunažu. Po presudi Vojnog kolegijuma Vrhovnog suda SSSR-a dobio je tzv. 2. kategoriju – što je značilo 10 godina logora. Njegova dalja sudbina ostaje nepoznata...

Ana Petrovna i Petar Mussuri rehabilitovani su istog dana – 24. decembra 1957. godine.

Dana 5. marta 1937., list Pravda, izvještavajući o dolasku Fajna u Moskvu, predstavio ga je kao jednog od najvećih savremenih šahista. A bilo mu je tek 22 godine...
Kada je koju godinu ranije Fajn poslao pismo rukovodstvu Svesavezne šahovske sekcije, sa molbom da ga uključe u tada još planirani 2. Moskovski međunarodni turnir, organizacioni odbor, na čelu s Nikolajem Grigorjevim, nije čak ni odgovorio mladom Amerikancu. S druge strane, istu takvu molbu uvažili su kada ju je uputio Jugosloven Vasja Pirc...
Ispada da je tada u sovjetskim šahovskim krugovima Vasja imao veću reputaciju nego Reuben!

Dobar dio prve stranice lista "64" od 5. marta 1937. bio je posvećen dolasku mladog američkog velemajstora u Moskvu.
Na Bjeloruskoj stanici dočekali su ga predstavnici Svesaveznog komiteta za fizičku kulturu, članovi organizacionog odbora predstojećeg pripremnog turnira, predstavnici medija... Po svemu sudeći, čovjek sa šapkom „pirožok“ iza nasmijanog Fajna bio je Vladimir Snegirev, tadašnji šef šahovskog odjeljenja Komiteta.

„Iza neuglednog spoljašnjeg izgleda – pisao je o njemu Mihail Botvinik – krio se uporan, pametan i ciljno orijentisan čovjek... Zanimljivo, pohađao je školu u Moskvi zajedno sa svjetskom prvakinjom Verom Menčik.“

S velikom dozom sigurnosti može se pretpostaviti da je upravo Snegirev bio inicijator i organizator Fajnovog dolaska u SSSR.

Zanimljivo je da iz informativne zabilješke na istoj toj prvoj stranici „64“ proizilazi da je na moskovskom trening-turniru, uz učešće velemajstora Fajna i Lilijentala, trebalo da nastupi i Fjodor Bogatirčuk. Ali iz nekog razloga on na turnir nije stigao...

POTPORUČNIK KIŽE-2, „KOJI JE OBIŠAO POLA SVIJETA“, ILI „ZA ARGENTINU – NIJE LOŠE“

Na 5. Svesaveznom šahovsko-damskom kongresu, vatreni govornik i pravnik Nikolaj Kriljenko, sa svom odlučnošću tvrdokornog partijca, obrušio se na privatni časopis „Šahmati“ (koji je izdavao Nikolaj Grekov), jer se drži po strani od društveno-političkog života mlade sovjetske države. Sve više je šahovskog vođu iritirao snažan konkurent državnog periodičnog izdanja „64. Šah i dame u radničkom klubu“ (koji se, dodajmo, punio raznoraznim političkim brbljarijama po nalogu njegovog glavnog urednika Kriljenka).

Te iste godine „prvi sovjetski šahista“ i ugasio je Grekovljev časopis, koji je sarađivao s „bjelogardistom“ Aljehinom, „izdajnikom i otpadnikom“ Bogoljubovim, Nimcovičem, Grinfeldom, Špilmnom i drugim poznatim imenima. Časopis koji je pravovremeno i živopisno pratio sve najvažnije šahovske događaje na planeti tokom 20-ih godina prošlog vijeka... Na primjer, početkom 1927. „Šahmati“ je objavio nekoliko reportaža svog inostranog dopisnika Vjačeslava Rahmanova (koji se u početku potpisivao inicijalima V. R.) iz „velike žadne sale Menhetn-hotela“ sa najvećeg turnira u Njujorku, a zatim je isti taj Rahmanov objavio seriju „dopisa iz Buenos Ajresa“ s meča Kapablanka – Aljehin.

„11. septembra, – izvještavao je Rahmanov, – kročio sam nogom na tlo Buenos Ajresa, grada u kom ja, koji sam obišao samo pola svijeta, nikada ranije nisam bio. Namjerno sam stigao nekoliko dana prije početka meča: želio sam da posmatram obojicu protivnika prije nego što borba otpočne, kako bih tim ‘prije’ mogao da se poigram na kraju meča, jer, naravno, takva borba (o, kako sam je iščekivao!) ne može da ne ostavi traga na čovjekovu psihu.“ Rahmanov je podijelio s čitaocima „Šahmata“ kako je vješto intervjuisao oba učesnika tog epskog duela – Kapablanku i Aljehina, kako je jednom došao na meč s „milom djevojkom“, na koju je „veoma pažljivo pogledao Kapa“. A šta, impozantni Kubanac bio je pravi zavodnik! Nakon senzacionalnih poraza Kapablanke u dvije partije zaredom, Rahmanov je izvještavao: „Gradom kruži anegdota da je jedan nijemi, kada je čuo ishod jučerašnje partije, povikao: ‘Ne može biti!’ – ali je potom od tuge opet izgubio moć govora, jer je bio vatreni kapablankista. Nema veze, za Argentinu – nije loše.“

Na te reportaže dopisnika Grekovljevih „Šahmata“ iz argentinske prijestonice stručnjaci se i danas pozivaju. Tako, Isaak i Vladimir Linderi, opisujući u svojoj enciklopediji o 14 svjetskih šahovskih prvaka peripetije meča Kapablanka – Aljehin, citiraju „dnevnik očevica buenosajreskog meča – novinara Vjačeslava Rahmanova“.

Sada pogledajmo u 1. tom „Mojih velikih prethodnika“, da bismo pročitali sljedeći pasus na strani 429, u poglavlju „Buenos Ajres očima Aljehina“:

„U Buenos Ajresu se dešavalo nešto nezamislivo (nakon što je rezultat postao 3:2 u korist Aljehina – V. N.). Tih dana gradom je kružila anegdota da je jedan nijemi, vatreni kapablankista, čuvši ishod 12. partije, povikao: ‘Ne može biti!’ – i od tuge opet izgubio moć govora.“

Prepoznajete? Gotovo riječ po riječ – prepisana verzija ranije navedene anegdote iz buenosajreskih dopisa Vjačeslava Rahmanova, usput rečeno, u cijelosti prenesenih kao prilog u moskovskom izdanju iz 1991. godine Aljehinove zbirke „Na putu ka vrhunskim šahovskim dostignućima“. U uvodu tog izdanja, sastavljači zbirke I. Romanov (jedan od stvaralaca sovjetskih šahovskih enciklopedija iz 1964. i 1990. godine) i njegov kolega, istoričar B. Turov, bez imalo sumnje nazivaju Rahmanova „talentovanim ruskim novinarom-emigrantom koji je sarađivao s časopisom ‘Šahmati’“.

Zaista nije postojao nikakav ruski šahovski novinar-emigrant po imenu Vjačeslav Rahmanov — pod tim pseudonimom je zapravo zavaravao čitaoce „Šahmata“ moskovljanin, član Saveza pisaca SSSR od 1934. godine (od osnivanja tog zvanja), pjesnik i prevodilac Vladimir Iljič Nejštadt. To je moj rođeni ujak (imamo potpuno isto ime, patronim i prezime). On je sastavljao reportaže s najvećih šahovskih turnira (u raznim krajevima planete), i to uglavnom ne napuštajući Belokamenu, crpeći informacije iz strane štampe (jer je znao mnogo jezika), i izmišljajući anegdote za svoje reportaže — poput ove o nijemom kapablankisti...

Vladimir Nejštadt (stariji) bio je član ekipe koja je pripremala specijalne brojeve šahovsko-damske novine „64“ o AVRO turniru 1938. Ti brojevi su kasnije objedinjeni i ukoričeni, i u tom zborniku se mogu pročitati stihovani zapisi i „zabilješke na marginama“ Nejštadta, koji je koristio razne pseudonime — „velemajstor Savelij Ivanover“, „Vječni šah“ i dr.

Blještav učinak Fajna (5,5 iz 7) u prvom krugu Nejštadt je prokomentarisao kao „Grigorij Šah“:

Opovrgavanje tablice množenja
Provideći sve u kvadratnom svijetu,
Proroci su sipali riječi:
Da je Fajn za rivale smeće,
Da je jasan kao dva i dva,
I da će četiri boda imati.
Al’ u prvom krugu, s lavljom snagom,
Uspio je da dokaže svima,
Da dva i dva znaju biti pet.
A kad se još malo pritisne,
Ponekad bude i s polovinom.

A evo još nekoliko četverostiha „Vječnog šaha“ iz tih specijalnih brojeva pod zajedničkim naslovom „A. S. Puškin o učesnicima“:

Fajn, Keres i Botvinik
Krepka slava iz dana u dan,
Od ovacija sala podrhtava:
Punim gasom niz drum ide
Trojka brzih konja prava.

Reševski
Drugima jame on kopa,
I njega tu i tamo tresnu:
Čas razuzdana veselost,
Čas srčana tuga tijesna.

Aljehin
Brzo lete godine,
Šampion više nije isti,
I magla i nepogoda,
Jesen brzo sve donosi.

Da je Vjačeslav Rahmanov, odnosno Vladimir Nejštadt, zaista izvještavao sa čuvenog njujorškog superturnira 1927. godine (na kojem su učestvovali svi titani šahovske misli osim Laskera) iz „Manhattan Hotela“, mogao je da obrati pažnju na jednog dječaka koji je spretno premeštao figure po demonstracionim tablama pod budnim okom organizatora turnira Geze Marocija. Taj mladi demonstrator nije bio niko drugi do budući kandidat za svjetsku šahovsku krunu — Reuben Fajn... 

Deset godina kasnije, boraveći u SSSR-u, Fajn će održati jednu simultanku simultanke u Moskovskom domu pisaca. Najbolji šahisti među sovjetskim piscima (među njima i prvokategornik Vladimir Nejštadt) uspjeli su tek neznatno da „očupaju“ stranog voditelja simultanke, koji je pobijedio u 22 partije, izgubio 2 i jednu remizirao. Kako je pisalo u listu „64“, na tom „večernjem događaju prisustvovali su, osim Fajna, velemajstor A. Lilijental, majstor V. Alatorcev (učesnici moskovskog trening-turnira s mladim Amerikancem), te predsjednik turnirskog komiteta N. Zubarev.

Poslije igre koja je gotovo protekla u jednom pravcu, učesnici simultanke i dio gledalaca prešli su u salu za bankete, gdje su stolovi već bili bogato postavljeni crvenom ribom i raznim delikatesima, pomiješanim s raznovrsnim alkoholnim pićima. Podignute su čaše za zdravlje rukovodstva zemlje na čelu s velikim Staljinom, zatim za zdravlje prekookeanskog gosta, nakon čega je velemajstor održao prigodan govor (govorio je na njemačkom, a prevodio, najvjerovatnije, Vladimir Nejštadt, koji se inače specijalizovao za prevode Behera i drugih njemačkih pjesnika – V.N.). On je istakao izvanrednu igru sovjetskih majstora i isto tako izvanrednu organizaciju trening-turnira (mada kakve je sve pohvale tada Fajn iznosio o šahovskom sistemu u Sovjetskoj Rusiji, na 4. Moskovski međunarodni turnir, planiran za 1938, ipak nije bio pozvan, a i sam turnir se nije održao jer je glavnog organizatora Kriljenka samljela mašina „Velikog terora“) i na kraju rekao:
– Mene nimalo ne iznenađuje što su bivši svjetski šampion Emanuel Lasker i tako veliki velemajstor kao što je Lilijental izabrali da žive u Sovjetskom Savezu. Ovdje su šahistima stvoreni izvanredni uslovi za plodotvoran rad.

„VEĆ VIDITE VIŠE NEGO MARŠAL“

Usput, čim je tada Fajn stigao u SSSR iz Amsterdama (gdje je pripremao svjetskog prvaka Evea za revanš-meč s Aljehinom koji je žudio za povratkom krune), prvo je posjetio Laskera, koji je sa suprugom Martom živio u petospratnici u Velikom Spasogljiniščevskom sokaku (u narednim godinama u toj zgradi se dugo nalazila redakcija lista „Sovjetski sport“). Veliki šahovski borac dočekao je Reubena, kako je on kasnije rekao u „Izvestijama“, „u odličnoj formi, zadovoljan svojim životom“. Dr Lasker, zaključio je Fajn, „konačno je našao spas od materijalnih briga i sada se mirno bavi matematikom. Dugo smo razgovarali.“ Ostaje samo da se nagađa – o čemu. Ali očigledno je da iskusni Lasker mladom gostu nije rekao da je u pismu šahovskom rukovodiocu Kriljenku od 4. marta 1935. godine tražio dozvolu da „otprilike dvije godine (taj rok je u martu 1937. već isticao, a više od dvije godine Emanuel, izgleda, nije ni računao da će ostati u Moskvi) dovrši jedno naučno-istraživačko djelo“. U istom pismu Lasker je postavio i veoma važno za sebe uslov: „Svoje veze sa inostranstvom želim da zadržim i u slučaju da dobijem pravo da ovdje (u SSSR-u – V.N.) živim. Na primjer, želio bih da imam potpunu slobodu putovanja u inostranstvo.“ Tom se „potpunom slobodom“ Emanuel i Marta nekoliko mjeseci nakon Fajnovog posjeta i poslužiše, napustivši SSSR zauvijek...

Nije li Fajn prepoznao da su Emanuel II i njegova supruga već pakovali kofere? A ako je to i osjetio – zar je o tome mogao govoriti dopisniku glavnog sovjetskog lista...

Čest gost tada kod bračnog para Lasker bio je i Petar Mussuri, koji im je, nema sumnje, pričao kako se u sovjetskom društvu sve više širi atmosfera straha, prevodio jezive uvodnike u „64“ i „Šahmaty v SSSR“ s naslovima poput „Satrimo neprijatelja!“ („kontrarevolucionarnu trockističku bandu prezrenih i podlih narodnih neprijatelja“)…

Godine 1934. u Cirihu, na banketu povodom završetka velikog međunarodnog turnira, Aleksandar Aljehin je, stojeći s čašom u ruci, s poštovanjem pogledao prema sijedom gospodinu s karakterističnim profilom, lako prepoznatljivim svim poklonicima Kaise, i gotovo nježno rekao:
– Lasker je bio moj učitelj, i bez njega ja ne bih postao ono što sam postao.

Laskera je svojim učiteljem smatrao i Fajn. Sve što je iz njegovog pera izašlo o Emanuelu II, napisano je s velikom toplinom.
Reuben je čitavog života pamtio kako mu je Lasker jednom rekao, još dok je bio bezbradi mladić, dok su nešto analizirali za tablom: „Vi već vidite više nego Maršall.“ Čuo je to od velikana baš u „Maršalu“, klubu s kojim je Fajna vezivalo mnogo toga i iz kojeg je, uostalom, i zakoračio u svijet Velikog šaha...

Prvi moskovski međunarodni turnir, 1925. godina. Bogoljubov protiv Laskera, partiju prati Kriljenko.

Deset godina kasnije, 11. marta 1935, šahovski vođa obratiće se pismom (s oznakom „tajno“) vođi svih naroda, u kojem će zatražiti da se odobre „sljedeće mjere u vezi s Laskerom“:

Izaći mu u susret i dozvoliti mu da ostane u SSSR-u sa suprugom koliko god želi.

Predložiti CIK-u SSSR-a da mu dodijeli zvanje „zaslužnog umjetnika“ i da mu se za čitavo vrijeme boravka u SSSR-u isplaćuje penzija od 1000 rubalja mjesečno...

Kriljenkov zahtjev Politbiro CK VKP(b) je razmotrio brzo – već osam dana kasnije – i najviši partijski areopag je odlučio: „Dozvoliti Em. Laskeru da ostane u SSSR-u sa suprugom, na rok po njegovoj želji, uz zadržavanje prava da putuje u inostranstvo radi učešća na međunarodnim šahovskim turnirima.“
Ostale Kriljenkove molbe Politbiro je odbio (jedini šahista kome je dodijeljeno zvanje „Zaslužni umjetnik“ bio je legendarni kompozitor studija Aleksej Troicki).

Odluka kremaljskih „vođa“ o Laskeru sazrijevala je u vrijeme kada se u Bjelokamenoj održavao II Moskovski međunarodni turnir. Sa članovima organizacionog odbora Emanuel II je komunicirao isključivo preko prevodioca – u učenju „velikog i moćnog“ nije napredovao ni trunku. I odjednom je 67-godišnji bivši šampion progovorio ruski – u radio-reportažama Vadima Sinjavskog! Tajna je otkrivena mnogo kasnije. „Lasker je pisao tekstove svojih nastupa na njemačkom – prisjećao se Sinjavski, već kao doajen radio-novinarstva – mi bismo ih prevodili na ruski, ali riječi smo pisali latiničnim slovima. Bivši šampion bi revnosno učio tu ‘mješavinu’ i hrabro je izgovarao pred mikrofonom!“

Bilo je u tome nešto dirljivo. Primoran da napusti domovinu nakon dolaska Hitlera, Lasker je nastojao da postane što manje stranac u zemlji koja mu je pružila utočište.
...1. maja 1936. veliki šahista je, uprkos lošem zdravstvenom stanju, čitav dan proveo na počasnoj tribini na Crvenom trgu. Mudrac, filozof, nije mogao a da ne osjeti zloslutnu sličnost idolopoklonstva. Tamo, u Njemačkoj – čovjeku s brčićima, ovdje, u SSSR-u – čovjeku s brkovima...

 Prema riječima Fajna, „Lasker je bio uravnotežen džentlmen i genije igre bez ikakve pripreme“.

„OPASAN MOMAK“

Na osmogodišnjeg Edgara Altšulera, koji se usred bijela dana vraćao iz biblioteke kući s knjigama pod miškom, odjednom su nasrnula dva starija dječaka: daj pare, židovčiću! Dječak, ukočen od straha, bez pogovora je predao sve što je imao – novčić od deset centi i dva centa. Jedan od napadača, zlobni niski dječak sa strašnim, mrtvački-svijetlim, gusto zbijenim očima, uzevši novčiće, zamalo nije nasadio svoju žrtvu na nož... To se dogodilo u Istočnom Bronksu, najmarginalizovanijem njujorškom kvartu, gdje su čovjeka mogli bez problema ubosti nožem u stomak samo zato što je Jevrej... Kao što su skoro uboli tog dječaka Edgara, mladog junaka romana E. Doktoroua Svjetski sajam – tamo se o Istočnom Bronksu kaže da je „bio poznat ne samo po razularenim dječacima, nego su tu postojali i pravi veliki gangsteri“

U tom kvartu, naseljenom pretežno novim imigrantima iz Evrope, faktički kriminalnoj zoni, gdje „ni slučajno nije smjelo da se opustiš, već si morao da gledaš na sve strane“, proveo je djetinjstvo i mladost budući osvajač šahovske Evrope, imigrant druge generacije (usput, 1914. kad se Reuben rodio, Bronks je izdvojen kao zaseban njujorški okrug). Njegovi roditelji su se preko okeana doselili iz Poljske, koja je tada bila u sastavu Ruske imperije. Majka budućeg velemajstora bila je iz Odese (dakle, Odesiska!), otac iz Varšave. On je napustio porodicu kada je Reubenu bilo dvije godine.

Kao i mnogi talentovani, ali siromašni mladi ljudi iz grada „žutog đavola“, Reuben je upisao besplatne studije na Gradskom koledžu Njujorka (City College – alma mater mnogih izuzetnih ličnosti, velikih naučnika, Nobelovaca...). Drugi rođeni Bronksovac, velemajstor Arnold Denker, ovako je opisao svog prijatelja, saborca i dugogodišnjeg rivala s američkih turnira u vrijeme njegovog sazrijevanja:

Reuben je bio mali plavooki plavušan, pola godine mlađi od mene. Nekima je djelovao samouvjereno, možda čak i bezobrazno, ali meni se čini da je to bio samo njegov zaštitni zid, tipičan za preosjetljive mladiće. U stvari, on je uvijek bio spreman za šalu, zafrkanciju, podvalu. Jedne nezaboravne večeri Reuben se pojavio na simultanci u Maršalovom klubu obučen kao osvajač Marsa iz tada popularnog filmskog serijala. Dva "nubijska roba" stajala su pored njega, spremna da brane svog gospodara. Ukratko, Reuben je bio siromašni dječak i dobar momak, odrastao u Istočnom Bronksu, gdje mu je tokom Velike depresije bilo teško tek tako preživjeti.

Sa šahovskim figurama Reubena je upoznao njegov amidža, i to kad nije imao ni osam godina. Ipak, nije ga sasvim tačno naučio kako koja figura ide, pa je njegov nećak to sam shvatio kasnije. Mališan je bio prijatno iznenađen kad mu je jednog dana u oči pala novina sa zapisima šahovskih partija. Shvatio je da se one, zapravo, mogu zapisivati, i odmah se prihvatio učenja šahovske notacije.

"Već kao dijete imao sam neobičnu sklonost ka šahu. Privlačio me kao patku voda", piše Frenk Maršal u knjizi 50 godina za šahovskom tablom. A jedan od njegovih najpoznatijih učenika, Fajn, se prisjeća da mu je šah isprva bili samo jedna od igara kojima je "uživao". Pošto je 1927. upisao gradski koledž, Reuben je počeo igrati za njegov šahovski tim – "koji je bio čak i srednjerazredan po standardima njujorških koledža". U studentskom prvenstvu grada budućem supervelmistru prvo nije pošlo za rukom ni da se plasira u finale. Reubena je šah počeo jako da privlači – "kao patku voda" – tek kada je 1929. počeo redovno da posjećuje klubove Maršala i Menhetna. Tamo je provodio dane i noći, jer mu je studiranje na koledžu lako padalo. U Maršalovom klubu glavna atrakcija bili su turniri sa deset sekundi po potezu, dok su u Menhetnskom bili "nagradne" brze partije sa tri učesnika na ispadanje (nokaut sistem).

"U početku su mi majstori („eksperti“) davali konja i prvi potez prednosti," – prisjećao se Fajn, – "ali to se ubrzo svelo na pješaka i dva poteza unaprijed, zatim na pješaka i potez, i na kraju sam počeo igrati s majstorima ravnopravno. Moji uspjesi i avanturistička igra bili su takvi da sam dobio nadimak ‘opasan momak’. U ubrzanom šahu i blicu napredovao sam brže nego u običnim turnirskim partijama, od 1931. redovno sam osvajao sve takve turnire, ko god da je u njima učestvovao. Jedini koji me tada još uvijek s lakoćom pobjeđivao bio je Kapablanka – u ‘Menhetnu’ su prema njemu imali odnos kao prema bogu. Moj prvi veliki uspjeh u ozbiljnim turnirima bio je 1931. na prvenstvu države Njujork. Tamo je bila vrlo jaka konkurencija, favorit je bio Dejk, tek se bio vratio iz Čehoslovačke, gdje je američka reprezentacija pobijedila na turniru nacija. Fred Rajnfeld je bio prvi, ja drugi. Da nije bilo mog čudnog previda u posljednjem kolu, podijelili bismo prvo mjesto. A desilo se sljedeće: prekinuo sam partiju sa Sidnijem Bernštajnom u poziciji gdje je on imao topa i lovca protiv mog topa. Ali ni on ni ja nismo znali kako dalje da igramo. I onda se tu pojavio David Poland – bio je to talentovan igrač koji se sjajno razumio u završnice – i dobro nas je obojicu istrenirao (da sve bude pošteno) u vezi s takvim završnicama, pa smo nastavili partiju. I Sidni i ja dugo smo manevrisali po Davidovim uputama, ja sam se, čini mi se, dobro branio, ali nakon što je već bilo odigrano 40 poteza i malo je falilo do spasonosnih 50, ipak sam upao u matnu mrežu i izgubio."

Trojica prijatelja, rodom iz Bronksa, najkriminalnijeg dijela Njujorka: (s lijeva nadesno) Reuben Fajn, Arnold Denker i Sidni Bernštajn (učesnik osam prvenstava SAD, u kojima je, za razliku od Denkera, znao i da zakoči Reševskog; na prvenstvu 1936. Sidni je pobijedio Reševskog, a 1938. remizirao).

Od sve trojice, najodlučniji otpor bronksovskim siledžijama mogao je pružiti Denker, jedan od najviših američkih šahista (uz gotovo dvometraše Frenka Maršala i Izraela Horovica). Fizički snažan, Arnold se u mladosti, pored šaha, ozbiljno bavio i boksom i bejzbolom.

Uvjerenost u sopstveno razmišljanje, izoštrena stotinama blic-turnira, često je spašavala Fajna u cajtnotima u ozbiljnim partijama. Šteta što mu nikada nije pošlo za rukom da u doba svog turnirskog uspona odigra blic meč sa Kapablankom. Možda bi mu se Fajn revanširao za one poraze od Kubanca u Menhetn klubu, kad je bio još sasvim mlad…

U jednom intervjuu Fajn je rekao o Frenku Maršalu da je to bio „ljubazan čovjek, koga ste često mogli sresti u šahovskom klubu Maršala kako igra bridž“. Legendarni američki šahista preminuo je na jednoj njujorškoj ulici 9. novembra 1944. godine – od srčanog udara, tokom šetnje…

Međunarodni debi budućeg pobjednika AVRO-turnira desio se u Pasadeni (1932. godine), na turniru na kojem je učestvovao i Aleksandar Aljehin, i bio je faktički – neuspješan. Pobijedio je, naravno, Aljehin – sa 8,5 poena iz 11 partija, Keždanu je „pobjegao“ za poen. Fajn je završio pri samom dnu tabele, ali je s pobjednikom ipak odigrao remi. Aljehin, tada u vrhunskoj formi (poslije svog fenomenalnog trijumfa u Bledu), nije uspio da slomi otpor sedamnaestogodišnjeg mladića koji, ako Fajn ne koketira sa istinom u svojoj knjizi Strast za šahom, tada nije pročitao nijednu šahovsku knjigu. Tu partiju sa svjetskim šampionom opisao je ovako:

„S Aljehinom sam se susreo u posljednjem kolu. Kao i obično kad sam imao crne figure, odgovorio sam Aljehinovom odbranom. On je postepeno izmanervisao do dobijene pozicije, i pored toga sam upao u strašan cajtnot. Možda je upravo zbog toga (jer sam bio primoran da igram toliko brzo da nije vjerovao da ću sve stići) partija i završena remijem.“

Od tog trenutka, Fajn postaje za Aljehina „opasan momak“! On dalje opisuje njihov rivalitet ovako:

„Ubrzo nakon Pasadene (pola vijeka kasnije, baš u ovom mondenskom predgrađu Los Anđelesa, tokom noćne šetnje, policija je privela zbog sumnje u pljačku banke čuvenog ‘pasadenskog zatočenika’ – Bobija Fišera; držali su ga dva dana u lokalnom zatvoru gdje su, prema njegovim riječima u šokantnoj knjizi Kako su me mučili u Pasadeni, ‘skinuli mi svu odjeću i bacili me takvog u hladni samicu’ – V.N.), Aljehin je došao u Njujork. Odigrali smo nekoliko laganih partija u Maršalovom klubu i ja sam dobio većinu. To ga je veoma razljutilo (nikada nije volio da gubi), pa me izazvao na mini-meč od šest partija po 10 sekundi po potezu, uz opkladu od 10 dolara. Ta tada za mene nedostižna suma brzo je prikupljena među mojim navijačima. Koliko se sjećam, pobijedio je 3,5:2,5. Bio sam zapanjen njegovom potrebom da me pobijedi – mene, tada još anonimnog igrača – i istovremeno sam zavolio sebe zbog toga koliko sam se dobro snašao u ubrzanim šahovima. Godinama kasnije, na AVRO-turniru, igrali smo redovno brze partije za jedan gulden (55 centi tada), i gotovo svaki put sam pobjeđivao. Ali on je insistirao da igramo.

Na turnirima, naše prve četiri partije bile su remiji, iako sam ga nadmašio u Notingemu i Amsterdamu (takođe 1936). U Hastingu 1937/38 bio sam pola poena ispred njega pred pretposljednje kolo. Krenuo je u rizičan napad, ja sam pogriješio u odbrani i izgubio. Tu partiju navodim u svojoj zbirci kao najbolju od onih koje sam izgubio.

U međuvremenu me Eve angažovao da budem njegov sekundant u meču za titulu 1937. godine, što mi je dalo priliku da dodatno produbim poznavanje Aljehinove igre. Prije toga sam sa Fredom Rajnfeldom napisao knjigu o meču Aljehin–Bogoljubov, što mi je već tada pomoglo da bolje razumijem njegov stil. Moje poznavanje Aljehinovog repertoara postalo je toliko precizno da sam u jednoj partiji iz meča Aljehin–Eve 1937. od nekog trenutka unaprijed pogodio njegovih 17 narednih poteza. Bio je u izgubljenoj poziciji, i partiju je stvarno i izgubio.

Do trenutka kada je moja predratna šahovska karijera faktički bila pri kraju, s Aljehinom sam igrao 9 puta: pobijedio sam u 3 partije, 2 sam izgubio, a 4 su završene remijem. Da je 1939. organizovan meč između nas dvojice (poslije AVRO-turnira) – nemam mnogo sumnji da bih ga dobio. Ali sudbina je imala drugačije planove.“ 

MORAO SAM DA SE OSLONIM SAMO NA SEBE

Klasik američke književnosti Tomas Vulf je 30-ih godina prošlog vijeka ovako pisao o glavnom megapolisu svoje zemlje:
„Njujork – to je centar kulture i profinjenosti, ovdje ima svega što poželiš, ako imaš novca. Prema onima bez novca, ovaj grad je surov.“

U džepovima mladog Reubena Fajna često nije bilo ni centa. Nagrade za pobjede na turnirima u blic i ubrzanom šahu u oba kluba – „Maršalu“ i „Manhattanu“ – bile su prosto smiješne – 2–3 dolara. Nekih dana, Reuben je morao da računa samo na činiju besplatne supe koju su dijelili iz vojnih kamiona. Za to je trebalo stajati u beskrajno dugom redu – Velika depresija ostavila je bez sredstava za život stotine hiljada Njujorčana, skoro svaki treći radno sposoban čovjek u ovom megapolisu tada je ostao bez posla...

„Mladi Fajn“, piše Denker u jednoj od svojih autobiografskih knjiga, „imao je izuzetan intelekt, završio je koledž sa 18 godina. Svi smo znali da će uspjeti, na ovaj ili onaj način. Pitanje je bilo – kada i u kojoj oblasti. Do sredine tridesetih već se snažno nametnuo kao jedan od najperspektivnijih šahista. Smatrao sam da je od svih američkih majstora tada upravo on imao najrealnije šanse da postane svjetski prvak.“

Fajn je takođe to mislio. Inače, igra ne bi bila vrijedna truda: samo ako bi osvojio svjetsku krunu, mogao bi se baviti isključivo šahom u Novoj Engleskoj, koja se teško oporavljala nakon krize s kraja dvadesetih i početka tridesetih.

„U suštini“, dijeli Fajn u „Strasti prema šahu“, „za Ameriku je i sam pojam ‘šahovski profesionalac’ bio nešto čudno. Koliko znam, jedini Amerikanac koji je mogao da živi od šaha bio je Frenk Maršal, i to mu je uspijevalo samo zahvaljujući uticajnim prijateljima koji su za njega osnovali šahovski klub. Kežden, koji je jedno vrijeme važio za najjačeg šahistu zemlje, pokušao je da živi od šaha nekoliko godina, pa je odustao.“

Jednom prilikom, u jednom intervjuu, Reuben je sa tugom pomenuo talentovanog igrača Artura Dejka, koji je, prema njegovim riječima, trebalo da dostigne najviše visine:
„Kao mornar, Dejk nikada nije ozbiljno proučavao šah, oslanjao se isključivo na svoj prirodni talenat.“

Fajn je pretpostavljao da je tokom četiri godine (od početka tridesetih) Dejk bio prinuđen da se hrani samo grožđem, nakon čega je napustio igru, jer mu je – kako je rekao – grožđe dosadilo do zasićenja.

Godine 1986, 76-godišnji veteran američkog šaha Artur Dejk bio je ovjenčan titulom međunarodnog velemajstora od strane FIDE – za zasluge iz prošlosti. Još kao tinejdžer, Artur je postao mornar trgovačke mornarice i obišao Japan, Kinu, Filipine... Šahom se zainteresovao veoma kasno – tek sa 17 godina. Ali već pet godina kasnije pobijedio je na turniru u Pasadeni samog Aleksandra Alejhina – prvi Amerikanac kome je to pošlo za rukom!

Arnold Denker piše:
„Prvi put sam igrao s Fajnom na omladinskom turniru 1930. godine. Iako se ne sjećam ko je tada pobijedio u našem meču, nikada neću zaboraviti da je za prvo mjesto bila obećana burad marinirane haringe! To objašnjava zašto je Artur Dejk igrao tako dobro na tom turniru – haringa kao nagrada unijela bi raznolikost u njegov jelovnik, čiju osnovu tokom godina depresije činilo zeleno grožđe.“

Mladi ambiciozni momak iz Istočnog Bronksa nije imao ni uticajne prijatelje ni pokrovitelje. Šahovski funkcioneri, kako se kasnije prisjećao, nisu mu dali ni centa…

O tome kako se pripremao za osvajanje šahovskih visina, o velikim savremenicima od kojih je učio, Fajn prilično detaljno govori u svojoj autobiografskoj knjizi:

„Moje prodiranje u tajne šaha počelo je intenzivnim igranjem za tablom. Kvalitetne šahovske literature na engleskom jeziku tada je bilo veoma malo. Nekoliko knjiga Maršala i Kapablanke bilo je isuviše osnovno... Nakon Pasadene počeo sam mnogo marljivije da proučavam šah. Zbog toga sam morao da se udubim u literaturu na njemačkom jeziku – i naučio sam njemački...

‘300 partija’ Taraša predstavile su mi velikog šahistu koji je sistematizovao klasično šahovsko razmišljanje... Ali bio sam svjestan da on ne ide u korak s razvojem savremenog šaha. Poslije Taraša, okrenuo sam se hipermodernistima, prije svega Retiju i Nimcoviču. ‘Majstori šahovske table’ i ‘Moj sistem’ (obe knjige Fajn je kasnije preveo na engleski – V.N.) pomogle su mi da napredujem ka razumijevanju šahovskih istina...

Kod Nimcoviča sam pronašao mnogo toga što nijedan drugi majstor nije bio u stanju da objasni – naročito principe igre u stiješnjenim i zatvorenim pozicijama...
1930–1932 bile su godine najvećih uspjeha Aljehina, i upravo sam njegovim partijama prvo posvetio pažnju. U njima sam pronašao takvu širinu, snagu i originalnost – ono što niko drugi nije imao. Posebno me impresionirala duhovita opaska Tartakovera iz 1925. godine:
„Lasker je bio svjetski prvak, Kapablanka – svjetski prvak, a Aljehin igra kao svjetski prvak.“

U to vrijeme još su buktale žustre rasprave o nevjerovatnom rezultatu meča iz 1927. godine između Kapablanke i Aljehina. Posebno u Manhentenskom šahovskom klubu, koji je Kapablanka učinio svojim domom još od prvih godina vijeka.

Takođe sam razmišljao o tome da sam već bio sposoban da pobijedim Aljehina u ubrzanom šahu, ali da me je, s druge strane, Kapablanka – u onih nekoliko partija koje sam s njim odigrao – u blicu nemilosrdno nadigravao...

Kada sam se udubio u proučavanje partija meča Aljehin – Bogoljubov iz 1934. godine (za našu knjigu koju sam pisao zajedno s Fredom Rejnfeldom), došao sam do dubljeg razumijevanja Aljehinove igre – i velemajstorske igre uopšte. Primijetio sam da je Aljehinova igra s godinama postajala manje precizna, dok se to kod Laskera i Kapablanke nije moglo uočiti. Istovremeno, Aljehin je bio originalniji od bilo kojeg od svojih prethodnika. Počeo sam da shvatam da postoje različiti tipovi šampiona i različiti tipovi velemajstora.

RAO SAM DA SE OSLONIM SAMO NA SEBE

Godine Laskerove aktivne igre već su bile iza njega (iako se nakratko vratio na scenu između 1934. i 1936), i činio mi se kao savršen predmet za dublje proučavanje. Ponovo s Rejnfeldom, napisao sam knjigu sa izabranim partijama ovog velikog kralja, zadivljen njegovom taktičkom domišljatošću koju je pokazivao u svim svojim odlučujućim partijama.

Od Laskera sam se vratio na Štajnica i odigrao sve partije tog fenomenalnog genija. Ova dvojica ljudi ostavili su najdublji trag na moj stil, prije svega zbog uređenog i logičnog karaktera njihove igre. U onoj mjeri u kojoj jedan majstor može da oponaša druge, gradio sam svoju igru po njihovim partijama.

Istovremeno, postao sam svjestan i značaja svega što su donijeli hipermodernisti, i trudio sam se da u svoju igru unesem sve ono najbolje što je bilo u njihovim djelima.

Epohu Štajnica i Laskera moguće je smatrati klasičnom erom, kada su osnovni principi šahovske igre prvi put otkriveni i razrađeni.
Doba Kapablanke i ranog Aljehina bilo je vrijeme pobune – tada su se ispitivale mnoge nove ideje, od kojih je većina kasnije odbačena.
Zatim je uslijedio period razjašnjavanja, usavršavanja i pročišćavanja svega onoga što je šahovska praksa do tada donijela.

Fajn, "Strast prema šahu":
„Ono što je danas potrebno šahovskom majstoru – to je temeljno poznavanje svih otvaranja... i savršena tehnika u svim fazama partije, jer više nego ikad jedna mala greška može biti fatalna.“
Zvuči vrlo savremeno!

Moje prve knjige bile su zbirke partija majstora koje sam komentarisao. To je, po pravilu, najnezahvalniji posao kada se radi o materijalnoj nadoknadi. Istovremeno, pažljivo, potez po potez, "plijevljenje" stotina i hiljada partija svjetskih prvaka i velemajstora za mene se pokazalo kao neprocjenjiva vježba.

U „Zelenim brdima Afrike“ Ernest Hemingvej kaže da „nepravda kuje pisca, kao što se kuje mač.“

Nepravda je iskovala i velikog šahistu Fajna, čiji je turnirski uspon uslijedio tridesetih godina. U svojoj autobiografskoj knjizi piše sa tugom da je tokom svoje šahovske karijere
„mogao da se osloni samo na sebe.“
Šahovska federacija SAD jeste činila neke napore da omasovi drevnu igru, ali suštinski nije marila za najjače majstore zemlje – iako su oni iznova osvajali timske turnire nacija. Takav stav američkih šahovskih funkcionera Fajn je smatrao „kratkovidim i štetnim“, a to doba pamtio kao
„godine teškoća i oskudice“.

Neki stalni prihod van šaha nikada nije uspio da pronađe, a reforme Nju Dila Frenklina Ruzvelta nisu mu ni za jotu olakšale život (nakon dva predsjednička mandata FDR-a, 18 procenata stanovništva SAD još je uvijek bilo nezaposleno)...

Fajn pokušava da se izvuče iz kandži besparice kroz povremene šahovske časove, piše šahovske knjige... Ali u to "depresivno" vrijeme one se gotovo uopšte ne prodaju (prvo izdanje njegove knjige o meču Aljehin – Bogoljubov iz 1934. donosilo je prihod od 2–3 dolara godišnje), a ni ime njihovog autora još nije značilo mnogo širokom krugu šahovskih entuzijasta...

Reprezentacija Sjedinjenih Američkih Država – pobjednik petog Turnira nacija u Folkstonu (Engleska).
S lijeva na desno: Artur Dejk, gospođa Kežden, Isak Kežden, Albert Simonson, Frenk Maršal i Reuben Fajn.

Na ovoj Olimpijadi Fajn je ostvario odličan rezultat na trećoj tabli: +6 –1 =6.
Na sljedećem Turniru nacija – u glavnom gradu Poljske – loše plasiranog Simonsona zamijenio je Horovic.
Glavni doprinos pobjedi Amerikanaca u Varšavi dao je Dejk, koji je briljirao na posljednjoj tabli – 15,5 poena iz 18 partija!

Dakovski (pravo prezime Dejka), sin poljskih emigranata, nije nastupio samo u jednom meču – protiv domaćina Poljske, koji je na kraju osvojio bronzu.

Ovo je vjerovatno bio najjači sastav olimpijske reprezentacije SAD u istoriji (s lijeva na desno: S. Reševski, I. Kežden, I. Horovic, R. Fajn i F. Maršal), koji je s ogromnom prednošću pobijedio na Turniru nacija 1937. godine. Prednost u odnosu na drugoplasirane Mađare – čak 6 poena!

Živjeti od šaha u Americi, Fajn jednostavno nije mogao. Tamo se igralo isključivo za nagrade koje su, po završetku turnira, često bile mnogo manje od onoga što je u početku bilo najavljeno (Reševski, koji – za razliku od svog glavnog rivala u domaćim takmičenjima – nije imao hrabrosti da se otisne u nesiguran život šahovskog profesionalca, kasnije je govorio kako je za pobjedu na jednom američkom turniru 1931. bio „nagrađen... parom toplih riječi“!).

A u prestižne evropske turnire Fajn još nije bio pozivan.
Rado bi nastupio na jakom kružnom turniru u Cirihu 1934. (na kojem je, nakon duže pauze, ponovo zaigrao Lasker), napisao je organizatorima pismo – ali nije dobio ni odgovor.

Ipak, njegova upornost nije ostala bez nagrade...
Krajem 1935. godine dobio je poziv za čuveni božićni turnir u staroj Engleskoj. I iskoristio ga maksimalno!

Glavni favorit Hastingsa 1935/36 bio je, naravno, Salo Flor – tada realan kandidat za svjetsku titulu, sve do svog Vaterloa (turnir AVRO).
Fajn je kasnije zapisao:
„Razbio sam Flora u prvom kolu, proplivao kroz čitav turnir bez poraza i praktično postao zvanično velemajstor. Po povratku kući, zaigrao sam na prvom prvenstvu SAD, a potom su stigla dva dragocjena poziva – za Zandvort i Notingem.“

Salo Flora imao sam priliku da pratim tokom jedne od njegovih posjeta Altajskom kraju, sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Najprije smo legendarnog velemajstora prošetali glavnim prospektom starog sibirskog grada Barnaula, kojeg je u prvoj polovini 18. vijeka osnovao poznati uralski industrijalac Akinfij Demidov.

Minijaturan, suvonjav, skromno odjeven, u jednostavnim plišanim cipelama, Flor je sitnim koracima razgledao grad, živahno se interesujući za staru arhitekturu.

Na svojim nastupima pred ljubiteljima šaha na Altaju rado je dijelio sjećanja na susrete i partije s Kapablankom, Aljehinom, Laskerom, Botvinikom...
Fajna, čini se, nije spomenuo nijednom.
A sudeći po Fajnovim zapisima, Flor mu je u brzopoteznom šahu pružao najozbiljniji otpor (Fajn ga je u jednoj svojoj kolumni za sovjetske novine „64“ nazvao: „mali, ali veliki Flor“).

U ozbiljnim partijama, međutim, Flor nikada nije pobijedio Amerikanca – od njihovih devet susreta, sedam je završeno remijem, a dva puta slavio je Fajn.
Posebno upečatljivo bilo je Fajnovo razbijanje Flora u 5. kolu AVRO turnira.

MORAO SAM DA SE OSLONIM SAMO NA SEBE

PIše: Vladimir Nejštadt

Komentarišući ovaj super-turnir u specijalnim izdanjima „64“, Savijeli Tartakover je istakao:
„Fajn je u briljantnoj formi, i svoje vođstvo u turniru ne duguje sreći, već sjajnoj igri.“

Reuben Fajn – Salo Flor
AVRO, Holandija 1938
Komentari R. Fajna

14. c4! Parira prijetnji Nb4 i stvara nove probleme crnom.
14...dxc4. Da je crni igrao 14...Nb4, slijedilo bi 15. Bb1! dxc4 16. Re4, i sve bijele figure već učestvuju u borbi.
15. Rxc4 Qd8. Bijeli opet mora naći energično rješenje da pojača pritisak. Crni prijeti sa 16...b5.
16. Qh5! Sada na 16...b5 slijedi 17. Rf4, a i sam ovaj potez je prijetnja, pa crni mora nešto preduzeti. Prirodno 16...g6 ne valja zbog 17. Bxg6.
16...Ne7. Prijeti sa 17...g6, crni planira da usadi skakača na d5.
17. Rd4 g6 18. Qf3 Qc7 19. Nc3 Nf5. Nada se makar nekom olakšanju.
20. Nb5 Qb6. Ili 20...Qc6 21. Qxc6 bxc6 22. Nc7+ Kd8 23. Bxf5 Kxc7 24. Ba5+ Kc8 25. Be4 i bijeli dobija.
21. Rxd7.Ovaj potez je očigledan. Mnogo složenija je bila igra koja je prethodila žrtvi.
21...Kxd7 22. g4 Nh4. Najbolja, ali ipak nedovoljna odbrana bila je 22...a6. Nakon 23. gxf5 axb5 24. fxe6+ fxe6 25. Qf7+ Be7 26. Bb4 Rae8 27. Bxb5+ Qxb5 28. Rd1+ Kc8 29. Qxe6+ Kb8 30. Bxe7 bijeli bi pobijedio.
23. Qxf7+ Be7 24. Bb4 Rae8. Prijete sa 25...Rhf8. Ni 24...Nf3+ ne spašava zbog 25. Kh1! Ako 24...Rhe8, onda 25. Rd1!
25. Bxe7 Rxe7 26. Qf6. Sada bijeli može da povrati figuru, ali na tome se ne zaustavlja.
26...a6 27. Rd1 axb5 28. Be4+. Crni predaje. Na 28...Kc7 slijedilo bi ili 29. Qxe7+ i 30. Qxh4, ili 29. Qxh8 Rd7 30. Rc1+.

U jednom altajskom selu, u Domu kulture, ispred kojeg je visio natpis „Dobro došao, velemajstore!“, predsjednik seoskog savjeta je najavio: – Drugovi, sada će pred vama nastupiti velemajstor Frol!
Prisutni nisu primijetili omašku. A Salomon Mihajlovič se jedva primjetno osmjehnuo i počeo predavanje...

Sjećam se i kako je u jednom od predavanja govorio o Botviniku, da je tvrdoglav – tražeći pravu riječ, Salomon Mihajlovič je napravio pauzu i rekao: „kao ovan!“ Publika se silno razveselila. Usput, to se dešavalo na velikoj ovčarskoj farmi...

Flor je svoj posjet Altaju završio seansom simultanke u novootvorenom šahovskom klubu u Barnaulu. Seansa je trajala skoro 10 sati! A velemajstor je imao više od 60 godina, a prostorija je bila zagušljiva, u polupodrumu… Kada je sve završilo, pored nogu velemajstora, koji se zavalio u veliko, meko fotelju, zamjaukao je „klupski“ mačić. Salomon Mihajlovič ga je uzeo u krilo… „Volim sve životinje sa četiri noge – rekao je velemajstor, milujući pahuljasto stvorenje svojom malom rukom, i uz osmijeh dodao – ali samo dok su još u uzrastu kada ne grizu previše.“

„Florova odbrana“ (sa lavićima Berlinskog zoološkog vrta)

Najveća neprijatnost za Fajna pri osvajanjima evropske šahovske scene bila je ta što su organizatori turnira u Starom svijetu „plaćali putne troškove samo od najbliže tačke, ali ne iz SAD-a“. Zato se Reuben od 1936. nastanio u Evropi, da ne bi trošio na put preko okeana. Uostalom, za razliku od američkih turnira, evropski su nudili bogatije nagrade, a što je važno – pokrivali su sve troškove igrača tokom turnira, ne samo hotel i hranu, već čak i pravne usluge.
„Igrajući bez pauze po evropskim turnirima – pisao je Fajn – moglo se sebi obezbijediti udoban život, ali taj raspored je bio iscrpljujući. Većina jakih evropskih šahista štedjela je snagu za dva-tri velika turnira godišnje.“

Fajn nije štedio snagu. Završio bi jedan turnir – i odmah se bacio na sljedeći. Nova „zvijezda sa Zapada“ imala je period fantastičnih uspjeha: osvojio je prva mjesta na 9 od 10 turnira, a na preostala dva bio drugi.

Denker je tu njegovu seriju uspjeha uporedio sa senzacijom koju je nekad izazvao veliki Pol Morfi.

Za tablom Keres i Fajn

Savelij Tartakover: „Duel Keres – Fajn (pri završetku AVRO turnira) bio je prilično miroljubiv remi (samo 19 poteza). Fajn je vrlo smireno prihvatio ‘svoju tešku sudbinu’ – da prema sistemu Sonneborna-Bergera ne on, nego Keres stiče pravo da izazove Aljehina.“

Za poređenje: pobjedniku AVRO‑turnira pripadala je nagrada od 1200 dolara…

Aljehin – Kapablanka.
Na AVRO‑38 susreli su se posljednji put za tablom, opet pokazujući „međusobnu neprijateljstvo i netrpeljivost“.
Nakon Nottinghama 1936, Aljehin je zamjerio Fajnu i Reševskom da u njihovoj igri ima previše „poslovnog“ i premalo umjetnosti. Ali nakon AVRO‑a je rekao:

„Najveća senzacija turnira je, po mom mišljenju, iznenadna promjena stila Fajna.“

Kapablanka je, za razliku od Aljehina, nastup Fajna u glavnom turniru XX vijeka ocijenio suzdržanije. O prvom krugu je rekao:

„Kvalitet igre Fajna, koji vodi, je neujednačen – uz dobre primjere šahovskog stvaralaštva, postoje i partije nižeg dometa. Igra Keresa ostavlja uvjerljiviji utisak.“

Kod Kapablanke Fajn nije uspio pobijediti nijednu ozbiljnu partiju. U 1936. u Nottinghemu Kubanac mu je ponudio remi već u 8. potezu! Ta partija, koja se završila remijem u 20. potezu nakon dosadnih razmjena, Aljehin ju je sarkastično nazvao „divnom partijom za komentatore“.

Učesnici Nottinghama 1936.
Prvi red (s lijeva na desno): Thomas, Lasker, Kapablanka, organizator turnira Derbišer i njegova supruga, Eve, Aljehin, Winter.
Drugi red (s lijeva na desno): Fajn, Tartakover, Vidmar, Bogoljubov, Taylor, Alexander, Flor, Reševski, Botvinik, Makkenzi (sudije).

U svom prvom susretu sa Kapablankom na AVRO‑u (u 3. kolu), Fajn, kako je pisao Tartakover, „zadao je protivniku puno muke zahvaljujući svom odličnom poznavanju svih zavoja francuske partije. Međutim, želja da pritisak maximalno poveća (25. Re1 umjesto jednostavnog 25. fxe5 i 26. Nc5?) omogućila je umornom Kubancu da prikaže nepredviđenu žrtvu i povrati ravnotežu. Nije lako, izgleda, da moderni tehničari pobijede stare vukove!“

Fajn je s Kapablankom susretao tri puta u turnirima. Prvi put – 1936. u Nottinghemu, gdje je podijelio 3.–5. mjesto, a veliki Kubanac bio je 1.–2. s Botvinikom. Ali u druga dva slučaja Fajn je ostavio Kapablanku iza sebe – u dvokružnom turniru u austrijskim mjestima Semmering i Baden, septembar 1937. (1. Keres – 9 poena, 2. Fajn – 8, 3.–4. Kapablanka i Reševski – po 7,5), i na AVRO‑u…

Posljednjih 12 poteza u sljedećoj partiji između Fajna i Kapablanke trebalo je da Kapablanka odigra za jednu minutu. Za Kubanca, neprevaziđenog majstora u blitz‑igri, to nije predstavljalo problem.

Reuben Fajn – José Raúl Kapablanka
AVRO, Holandija 1938
Napomene Sergeja Belaveneca iz turnirskog zbornika:

25.Re1. Očigledno bijeli želi izbjeći moguće komplikacije nakon 25. fxe5 Rxg2+ 26. Rxg2 Bxg2; ne može se uzeti lovca ni damom ni kraljem. Ako 27. Nxd4, onda 27...Qxe5 28. Re1 Be4 s nejasnom igrom.

25... Rg4. Posljednja šansa.

26.Nc5? Na to crni računa – sada imaju efektan način da se spasi. Bijeli je mogao pobijediti 26. fxe5, jer na 26...Rxg2+ 27. Rxg2 Bxg2 slijedi 28. e6+ i zatim Qxg2. Ni u završnici koja nastaje nakon 26...Qxe5 27. Qxd4 Qxd4 28. Nxd4 Bxg2 29. Rxg2 Rxd4 šanse za spas nisu velike. Izgleda da je Fajn htio postići više, i previdio taktičku mogućnost.
26... Bxg2 27. Rxg2 Rag8 28. Ree2. Ne može 28. Rxg4 Qxg4+ 29. Kf1 Qh3+, jer crni dobija.
28... exf4. Ovo je suština crne kombinacije. Prijeti f4-f3. Istovremeno pod udarom je konj c5.

28.Nb7. Prijete Nd6+.
29... Qd5 30. Rxg4 Rxg4+ 31. Rg2 Rxg2+ 32. Qxg2 f3 33. Qh3. Bijeli je spasio konja, ali crni imaju vječiti šah.
33... Qg5+ 34. Qg3 Qc1+ 35. Kf2 Qe3+ 36. Kf1 Qe2+ 37. Kg1 Qd1+ 38. Kf2 Qxc2+. Crni čak pokušava da igra na pobjedu, što, međutim, ne uspijeva.

39.Kxf3. Najlakše. Bijeli žrtvuje konja i prelazi u damsku završnicu, u kojoj crni ne može iskoristiti višak pješaka.
39... Qc6+ 40. Ke2 Qxb7 41. b3 Qe4+ 42. Kd2 Qe5 43. Qh3 Qg5+ 44. Kd3. Remi.

Majstor Sergej Belavenec se veoma uvrijedio zbog načina na koji je njegovu igru na Moskovskom trening turniru (1937) ocijenio velemajstor Fajn.
„Ni u kom slučaju se ne mogu složiti,“ pisao je Belavenec u časopisu „64“, „sa ocjenom koju mi je dao Fajn u 'Izvestijima'. Nikada ne ‘stojim u mjestu’ niti ‘čekam dalje događaje’, već uvijek nastojim forsirati igru, mada možda ne uvijek uspješno.“

I ta uvreda je vodila rukom trostrukog šampiona Moskve, kada je u prvom broju specijalnog izdanja „Amsterdamski meč-turnir“ dao jednu pomalo smiješnu ocjenu o američkom velemajstoru:
„...Fajn rijetko gubi, ali obično pobjeđuje samo majstore koji igraju slabije od njega.“

„Savremeni tehničar“ Fajn mogao je da se suprotstavi „starom vuku“ Kapablanki (kao i Aljehinu) na turniru nacija 1939. u Buenos Airesu. Međutim, američka reprezentacija nije mogla da dođe iz finansijskih razloga. Možda je i bolje tako. Povratak iz argentinske prijestonice ne bi bio bezbjedan. Nakon što su Engleska i Francuska objavile rat Njemačkoj, njemačke podmornice su u vodama Atlantika pokazale svoj vučje zube. Jedna od njih je 4. septembra potopila nedaleko od obale Irske nezaštićeni britanski parabrod „Atenia“...

Na AVRO-u Fajn je bio na konju – bukvalno i figurativno

VILA IZ ZEMLJE LALA

Na zatvaranju AVRO 1938. godine dato je pravo govora obojici pobjednika. Keres je održao kratki govor na njemačkom, a Fajn na holandskom. Holandski je za njega postao drugi maternji jezik. Kako je Fajn pisao u „Strasti prema šahu“, Holandija je bila njegova „operativna baza“, i namjeravao je da baci sidro u toj zemlji lala (kako se obično naziva Kraljevina Holandija), gdje je „bjesnio vrtlog šahovske aktivnosti pod uticajem Maksa Evea“ i gdje se oženio (to je bio prvi brak supervelemajstora, a potom se ženio još četiri puta). Izabranica Fajna postala je kći njegovog holandskog izdavača Isaaka Kizinga, 21-godišnja Ema.

Denker: „Nakon kratke veze između Rubija i Eme, vjenčali su se – 1. septembra 1937. godine... Ema, dopisnica amsterdamskog lista ‘Het Volk’, bila je graciozna tamnooka ljepotica, vila iz bajke... Rubi je donio ‘holandski poklon’ u Njujork, gdje su, prema mojoj staroj adresarnoj knjizi, živjeli na 84. aveniji, broj 115-25.“

A zašto su se promijenili Fajnovi planovi da se nastani u zemlji lala? Zbog naleta rata, koji je, kako on piše, podigao velike talase.

Usput, 1939. godine Holanđani su planirali da održe meč Eve – Fajn, čiji bi pobjednik imao pravo da izazove Aljehina na meč. U tome je učestvovao i Fajnov tast, Reuben Isaak Kizing, sa kojim je zadržao dobre odnose i nakon teškog razvoda od Eme. Ali opet te je planove pokvario rat...

Luksuzni amsterdamski Hotel de L’Europe sa pet zvjezdica (s pogledom na rijeku Amstel) u svom sadašnjem sjaju. Ovde su u septembru 1937. godine čestitali na zakonitom braku mladencima Reubenu Fajnu i njegovoj Emi

U potrazi za fotografijom prve supruge Reubena, obratio sam se poznatom šahovskom istoričaru Alenu Bjienabu (koji živi u francuskom gradu Bordou), a on je zauzvrat zamolio za pomoć jednako poznatog engleskog kolegu Edvarda Vintera. On je pronašao potrebnu fotografiju (čak dvije!) u sjajnom časopisu svog sunarodnika Baruha Vuda „Šah“!

Časopis je pratio fotografiju mladenca tekstom iz kojeg se može zaključiti da je „Fajn oženio gospođicu Emu Kizing 1. septembra u Amsterdamu. Svečani prijem održan je u Hotelu de L’Europe. Iz šahovskog svijeta gotovo da nije bilo predstavnika, osim gospodina Šelfhauta (poznatog holandskog majstora, koji je igrao za reprezentaciju svoje zemlje na nekoliko turnira nacija – V.N.) i Kmoha. Kako je javio naš dopisnik, dvadesetogodišnja gospođica Kizing je niskog rasta, tamnokosa, dobra, mila i veoma lijepa. Ema je radila kao novinarka u „Het Volk“, gdje je neko rekao da podsjeća istovremeno na Širli Templi (američka filmska zvijezda, rođena 1928., sa šest godina glumila u filmu „Sjajni očnjaci“, bila poznata tridesetih i po drugim dječijim ulogama – V.N.) i Mae West (jedna od najskandaloznijih holivudskih filmskih zvijezda tridesetih, seks-simbol – V.N.).“

Reuben sa mladom ženom i taštom

Nakon razvoda 1944. godine od velikog šahiste, Ema se drugi put udala. Novi muž Herbert Viner bio je znatno stariji od nje (rođen u Njujorku 1885. godine), ali je preživeo suprugu za nekoliko godina. Umro je u Amsterdamu 1964, a Ema je preminula tamo 1960. godine.

„MOLIM, PREGLEDAJTE OVO PRED PARTIJU SA REŠEVSKIM“

Po završetku AVRO-turnira, učesnici su razgovarali o osnivanju „Kluba osmorice najjačih“. Fajnu i Eveu je povjereno da izrade projekat pravila za mečeve za prvenstvo svijeta... Pri tome se to radilo mimo FIDE! Formalno, svaki od učesnika AVRO-a imao je pravo da izazove Aljehina na meč. Ali ko je od njih predstavljao najveću opasnost za šampiona?

Veoma zanimljiv članak na ovu temu, koja je uzbuđivala čitav šahovski svijet, objavio je već kao sovjetski šahista Paul Keres u prvom broju „Šah u SSSR-u“ iz 1941. godine.

Keres je počeo sa konstatacijom da „moralno pravo na prioritetni meč pripada obojici bivših šampiona“, ali je dalje tvrdio da nijednom od njih nije bilo suđeno da igra meč sa Aljehinom.

„O meču revanšu Aljehin – Kapablanka poznato je još od 1927. godine da se nikada neće održati. Čini mi se da je skoro nemoguće organizovati meč između dvojice majstora koji se međusobno gledaju s tolikim nepovjerenjem kao Aljehin i Kapablanka. Obojica su mi u Buenos Ajresu (na turniru nacija, tokom kojeg je počeo Drugi svjetski rat – op. V.N.) govorili da je baš onaj drugi kriv za neuspjeh višestrukih pokušaja pregovora, a ko je od njih bio u pravu, naravno, nisam mogao da sudim. Trenutno se ponovo šire glasine da Aljehin ide na Kubu da se sretne sa Kapablankom, ali ja ne vjerujem previše u mogućnost održavanja tog meča.“

Keresu se činila više nego sumnjivom „mogućnost organizacije“ revanš meča Aljehin – Eve, „jer Aljehin planira da ode u Ameriku, a Holandija se nalazi u zoni ratnih dejstava“...

Zatim Keres razmatra šanse ostalih pet majstora i počinje s Fajnom, koji je na AVRO-turniru „zaista pobjedio u obe partije protiv Aljehina, ali je u oba slučaja bila izražena rizična igra Aljehina, koji je težio pobjedi pod svaku cijenu, te zato tom rezultatu ne treba pridavati odlučujuću važnost.“

Fajn, čitamo dalje, „zaostaje za Aljehinom po pitanju raznovrsnosti i razumijevanja dubokih tajni pozicije, ali ga nadmašuje izdržljivošću, čvrstinom nerva i, možda, erudicijom otvaranja. Borba između njih bi vjerovatno bila veoma napeta, ali taj meč teško da može da se održi, jer je Fajn trenutno ‘samo’ drugi po snazi igrač u SAD, a finansijska podrška će biti pružena prije svega formalno najjačem.“

Međutim, ko je u to vrijeme bio prvi po snazi igrač u SAD, a ko „samo drugi“ – to je stvar perspektive. Na najvećim međunarodnim turnirima tridesetih godina Fajn je nesumnjivo nadmašio Reševskog. I ne samo njega, već čitavu tadašnju elitu. Ako saberemo rezultate učesnika dva glavna predratna super-turnira – Notingem 1936. i AVRO 1938., dobijamo sledeći raspored: Fajn – 18 poena, Botvinik – 17, Reševski i Eve – po 16,5, Aljehin i Kapablanka – po 16, Flor – 13,5 (Keres nije igrao u Notingemu). Impresivan je i Fajnov rezultat protiv pet šampiona svijeta (Lasker, Kapablanka, Aljehin, Eve i Botvinik) – odigravši s njima 25 partija, imao je „+3“!

Sa 17 godina Fajn je osvojio svoje prvo otvoreno prvenstvo SAD u Mineapolisu – 9,5 od 11, ispred Reševskog za pola poena. Ukupno je Reuben sedam puta osvajao te open turnire. Sjajno je igrao i na prvenstvu Zapadne obale (drugo ime za otvorena prvenstva SAD) 1939. godine. Zabilježio je 10,5 od 11, opet sa pola poena prednosti nad Semijem.

Posle velikodušnog gesta Frenka Maršala, koji je dobrovoljno odstupio od titule šampiona SAD (držao ju je dugačkih 27 godina), njegovi nasljednici su se zakleli na da će se za tu titulu igrati na turnirima-šampionatima na svake dvije godine.

Na prvom prvenstvu 1936. pobijedio je Reševski, a Fajn je tada dijelio treće mjesto u konačnoj tabeli sa Trejsmanom. Na drugom (1938.) i trećem (1940.) prvenstvu SAD, Reševski je osvajao „zlato“, oba puta s rezultatom 13 od 16, dok je Fajn i u jednom i u drugom slučaju bio zadovoljan „srebrom“ sa istim rezultatom od 12,5 poena.

U tome što mu je šampionska titula svaki put izmakla, njegov stari i dobar prijatelj Arnold Denker krivio je prije svega... njega samog.

U ranoj fazi naše šahovske karijere Reuben i ja odigrali smo meč za ogromnu za ono vrijeme sumu od 50 dolara, koju je stavio na kocku Džejms Njuton. Moj protivnik je u početku napravio prednost, osvojivši prve dvije partije, i sve što mu je bilo potrebno bilo je da pobijedi u trećoj i time završi meč. Ali zatim su uslijedila dva remija, nakon čega sam ja osvojio preostale partije i tih 50 dolara pripalo je meni. Mislim da je taj meč ostavio trag na Reubena – isti "indijanski znak" koji je Semi imao nadamnom, dok ga nisam uspio dva puta da pobijedim u trening mečevima pred meč-turnir za prvenstvo svijeta 1948. godine.

Na prvenstvima SAD 1936. i 1940. Semi me oba puta pobijedio, dok je Fajn sa mnom samo remizirao. Da je bilo obrnuto, Fajn bi dijelio prvo mjesto 1936. i samostalno osvojio šampionat 1940.

Objavivši 1941. svoju sjajnu knjigu o završnicama „Basic Chess Endings“ (usput, po riječima Fajna, napisao je ovaj fundamentalni rad za samo tri mjeseca!), Reuben ju je poklonio Denkeru sa posvetom: „Molim te, pregledaj ovo prije igre sa Reševskim“ (na američkom šampionatu pred kraj rata, sam Denker će, u odsustvu Reševskog, nadmašiti svog prijatelja i osvojiti šampionsku titulu; o tome više u trećem dijelu naše priče).

Arnold je smatrao Fajna boljim šahistom od Reševskog – „zbog njegovog većeg znanja i dubljeg razumijevanja igre“.

A zašto je Reuben u nekim slučajevima gubio od Semija na „unutrašnjim“ turnirima, Denker objašnjava ovako: „Igrajući ponovo njihove partije iz prvenstava SAD i američkih open turnira 30-ih i 40-ih godina, primijetio sam malu razliku između Fajna i Reševskog. Reuben, kojem nikada nije predstavljalo problem da se maksimalno skoncentriše i udalji od svih „sporednih“ misli na velikim međunarodnim turnirima, ponekad je gubio kontrolu nad sobom u pozicijama sa taktičkim komplikacijama na domaćim prvenstvima. Dok Reševski nije imao takvih problema – ako bi i dobio lošu poziciju, to je bilo zbog loše odigranog otvaranja.

Mislim da je u američkim turnirima Fajn bio mučen mišlju da igra za siću (jer je pokušavao da živi samo od šaha, dok je Reševski imao stalni posao računovođe u nekoj organizaciji sličnoj našim KRU – kontrolno-revizorskim upravama), i to mu je smetalo da se u potpunosti posveti igri.

MORAO SAM DA SE OSLONIM SAMO NA SEBE

PIše: Vladimir Nejštadt

Evo jedne upečatljive katastrofe Reubena u njegovoj partiji sa malo poznatim šahistom na prvenstvu SAD 1938. godine.

Milton Hanauer – Reuben Fajn
Prvenstvo SAD, Njujork 1938.

24...Qb8?? Porazno odsustvo koncentracije. Crni mogu osvojiti barem dva pješaka potezom 24...Be5!
Bele ne očekuje ništa dobro ni nakon 25.Qxf7+ Kxh6 26.f4 R8e7, ni nakon 25.Nxf7 Bxf4 26.Nxd8 Be3+.
Poslije partije Fajn je objasnio da nije primijetio elementarno uzimanje 25...Kxh6!

25.Qxb8 Rxb8
26.Ng4 Be7
27.Nf2 Bd6
28.f4 Be7
29.Kg2 Rd8!
30.Kf3 Rc6
31.e3 dxe3
32.Rxd8 Bxd8
33.Kxe3 b5?
Bijeli kralj postaje veoma aktivan, a pažljivije bi bilo 33...Kf6.

34.e5 c4
35.Kd4! c3!
Crni se bore za remi.

36.bxc3 Be7
37.Ne4 Bxa3
38.Ra2 Rc4+
39.Kd3 Ra4
40.Nd6 a6
41.Kc2 Kf8
42.g4 f6 (bolje 42...h5!)
43.Nc8 Bc5?
Posljednja šansa za žestok otpor bila je 43...Rxf4 44.Rxa3 fxe5 45.Rxa6 Rxg4.

44.Rxa4 bxa4
45.exf6 Be3
46.c4 Bxf4
47.c5 g5
48.hxg5 Bxg5
49.c6 Bf4
50.Ne7 Kf7
51.Nd5 Bh2
52.g5 Be5
53.Kb1 Bh2
54.Kb2 Bd6
55.Ka2 Kg6
56.Ne7+ Kf7
57.Nf5 Bc7
58.Ka3 Kg6
59.Kxa4 Kf7
60.Kb3 a5
61.Ka4 Bd8
62.Kb5 Ke6
63.Kc4 Kf7
64.Kd5 Bb6
65.Nd6+ Kf8
66.Ke6 a4
67.Nc4 Bc7
68.Ne5.
Crni predaje.

Uprkos ovim pojedinačnim padovima, Fajn je bio veliki šahista...
Čini mi se da je moj prijatelj često igrao kao kasnije Bobi Fišer, obojica su imali univerzalan stil.
Moj glavni cilj u igri, pisao je Rubi, uvijek je bila preciznost, gdje god me to odvelo.
Savijeli Tartakover je jednom primijetio da „Fajn može napraviti nešto iz ničega, kao što je to uspijevao Kapablanka“.
Moj prijatelj je mogao napraviti i neku grandioznu, riskantnu kombinaciju...

Reuben Fajn – Nat Grosman
Njujork, 1933.

26.Nf4. Plan izvanredan, kombinacija je sumnjiva.
26...Nxf6 27.Nxg6 Kg7 28.Rg1! Tihi potezi podižu ovu kombinaciju iznad običnih. (Računar pokazuje pobjedu bijelog nakon 28.Nf4 – prim. prev.)
28...fxg6 29.Rxg6+! Kxg6 30.Qe6!! Još jedan elegantan tihi potez.
30...Nxd4? Crni propuštaju zadivljujuću priliku da spasi partiju – 30...Ne5 31.Rg1+ Kh6 32.Qxe5 Rg8 33.Qf4+ Kh7 34.Qh4+ Nh5 35.Qxh5+ Qh6. 31.Rg1+ Kh6 32.Qe3+ Kh7 33.Qe7+ Kh6 34.Qg7+. Crni predaje.

Vjerovatno je o ovakvim pozicijama, kao u partiji sa Grosmanom, Fajn govorio da je „kombinacija u njima jednako prirodna kao osmijeh djeteta“.

Junak naše priče, kako proizlazi iz njegovog jubilejnog intervjua u „Chess Life“, nije imao lične animozitete prema Reševskom, ali je smatrao potrebnim da kaže kako je „Sami bio čovjek sa kojim je bilo teško izaći na kraj“. Ipak, isticao je Fajn, Reševski „je bio izvanredan protivnik i, vjerovatno, jedino pravo genijalno dijete u čitavoj istoriji šaha“.

Denker je smatrao da je jedino što je Fajnu nedostajalo – „buldožerska upornost Reševskog i njegova istrajnost. Ako je religiozna vjera Reševskog bila toliko snažna da nikada nije sumnjao ni u šta, Fajn je sumnjao u sve“.

Kolaž iz knjige o legendarnom radio-meču SSSR – SAD. Učesnici američkog tima: A. Pinkus, A. Denker, I. Gorovitz (gore, s lijeva na desno), A. Santajsjer (u sredini – lijevo), G. Steiner (dole lijevo) i I. Kežden.

Ni na jednom od otvorenih prvenstava SAD na kojima je učestvovao Fajn, nije zauzeo mjesto niže od prvog. Sa većinom domaćih majstora se obračunavao oštro. Uzmimo rezultate njegovih susreta sa članovima američke reprezentacije (najboljom na nekoliko turnira nacija), poput Keždena, koga su u američkim šahovskim krugovima zvali „Der kleine Capablanca“ (+6-1=6), Simonsona (+6-1=1), Štajnera (+21-4=8)…

Fajn je nekad primijetio da je njegova igra ostavljala veliki utisak na Gorovica, iako je ovaj sebe smatrao jačim od Fajna. Visoki kao košarkaš Gorovitz je pružio dostojan otpor sovjetskim velemajstorima u mečevima SSSR – SAD 1945-1946, na 4. tabli remizirao sa Florom (+1-1=2) i Boleslavskim (+0-0=2)… A kakav je bio skor njegovih susreta sa trijumfatorom AVRO? +10-2=7 u korist Fajna, koji je smatran „slabijim igračem“!

…U to vreme često su se igrali mečevi između najboljih američkih šahista. Zašto se nikada nisu sastali u meču Reševski i Fajn? To je vrlo jasno objasnio „British Chess Magazine“ 1942. godine: „Oni su obojica kandidati za borbu za svjetsko prvenstvo, a meč bi nužno stavio poraženog u nepovoljan položaj“. Inače, te godine Fajn nije mogao da igra na prvenstvu SAD (u njegovom odsustvu prva dva mjesta su podijelili Reševski i Kežden). Sudbina pobjednika najvećih šahovskih turnira kraja 30-ih uzela je nagli zaokret…

POČASNI PROFESOR SOL GASS I DRAGOCIJENI FAJLOVI IZ PREDGRAĐA VAŠINGTONA, KOJI VIŠE NISU TAJNA

Na Hastings turniru 1935/1936, čiji je uspjeh Fajnu otvorio vrata u vrh šahovskog društva, po prvi put je za tablom sreo vitkog i mršavog Britanca Hjua Aleksandera. Ta partija sa jednim od najboljih majstora Ujedinjenog Kraljevstva (rodom iz Korka, Hju je skoro čitav život proveo u Engleskoj, ali je uvijek naglašavao da je Irac najčišćeg roda) završila je remijem, kao i njihov duel na turniru u Margatu 1937. godine (mada je Fajn sebi predbacivao što je u toj margatskoj partiji propustio pobjedu)... Početkom 1940. Aleksander će se naći u londonskom predgrađu Bletchley Parka, gdje će tokom čitavog rata razbijati njemačku šifru prenosive šifrarske mašine "Enigma", ići će sve do pozicije rukovodioca jednog od glavnih odjeljenja moćnog dešifrovačkog „Kluba strijelaca kapetana Ridlija“. Tako je šala nazivala ogromni kolektiv kriptografa (njih oko 10 hiljada!), među kojima je bilo mnogo poznatih britanskih šahista. Sam Hju, do smrti 1974. godine, nijednom riječju nije pomenuo u svojim knjigama i brojnim objavama (vodio je šahovske rubrike u nekoliko britanskih novina) svoju uključenost u čuvenu operaciju „Ultra“ (šifra za provaljivanje njemačkih šifri u Bletchley Parku). To mu nije dozvoljavala data mu zakletva o čuvanju tajne „Ultre“, koja se i poslije pobjedničke 1945. dugo vremena nije deklasifikovala. Očigledno je zakletvu o čuvanju tajne o onome čime se bavio tokom Drugog svjetskog rata dao i junak naše priče.

MORAO SAM DA SE OSLONIM SAMO NA SEBE

Piše: Vladimir Nejštadt

U intervjuu Fajna za „Chess Life“ 1984. godine (povodom njegovog 70. rođendana) novinar magazina Brus Pandolfini je prenio riječi jubilarca: „Čak i uz velike uspjehe, Fajn nije mogao da zaradi za život samo od šaha, a bilo je teško naći običan posao. Bivajući nezaposlen u periodu između 1939. i 1941. godine, kasnije je postao prevodilac u državnoj službi, koristeći svoje slobodno poznavanje šest jezika: francuskog, španskog, italijanskog, holandskog, jidiša i njemačkog. Zatim je dobio novu poziciju u mornaričkom ministarstvu, gdje je, kao član grupe, pomagao u određivanju gdje se njemačke podmornice najvjerovatnije mogu pojaviti na površini. Majstorska istraživanja Fajna bili su vrijedan doprinos radu te grupe. U istom projektu kasnije je istraživao napade japanskih kamikaza. Materijali o suzbijanju pilota-samoubica bili su tokom rata toliko tajni da su se na sastancima mornaričkih oficira pominjali pod kodnim imenom „istraživanje bombardovanja“.“

Fajn, kao što vidimo, ne otkriva ni naziv grupe u kojoj je obavljao „majstorska istraživanja“, ni konkretnu temu svojih istraživanja... Takođe ništa ne govori o tome gdje je ta tajanstvena grupa bila smještena, ko je njome rukovodio, jesu li članovima grupe dodjeljivane vojne časti?

U mom tekstu „Susret u Vašingtonu“, koji je objavljen na Chesspro prije nekoliko godina, Fajn se pominje kao „tajni analitičar, zaposlen u ASWORG-u (Anti-submarine Warfare Research Group) – grupi za istraživanje protivpodmorničkih operacija, koja je bila direktno podređena samom vrhovnom komandantu flote, admiralu SAD Ernestu Kingu“. Sada želim da se izvinim – to je bila samo moja pretpostavka, tada nisam imao nikakve dokumentarne dokaze...

Grupom ASWORG (detalje o njoj sam uglavnom saznao iz knjiga uglednog američkog vojnog istoričara Samjuela Morisona, na koje ću još kasnije referisati) su rukovodili ugledni naučnici Filip Morse i Džordž Kimbel. Već nakon objavljivanja „Susreta u Vašingtonu“ na Chesspro, pribavio sam njihovu knjigu „Metode istraživanja operacija“ (ruski prevod – 1956. godina), u kojoj su, očigledno, mnogi primjeri preuzeti iz rada ASWORG-a tokom rata (u cjelini, namjena grupe je bila istraživanje vojnih operacija). Ali o samoj toj grupi u „Metodama...“ nije ni pomena (vjerovatno je bila toliko tajna kao i britanski dešifrovački centar u Bletchley Parku)... Obratio sam pažnju na profesije koje su u knjizi Morse i Kimbel naveli kao poželjne za „istraživače operacija“: fizičar, matematičar, inženjer, biolog...

Ali Fajn je po struci bio psiholog! Tako barem tvrde ugledni autori knjiga „Biseri šahovskog stvaralaštva“ (Moskva, 1991), kao i u već pomenutom  istraživanju „Moji veliki prethodnici“... Ipak, kako je volio da kaže tvorac „Kapitala“ – sumnjaj u sve.

...10. novembra 1941. godine u sobu kod Laskera u staroj njujorškoj bolnici „Maunt-Sinaj“ ušli su Fajn i njegova supruga Ema. Čini se da ih je starac prepoznao, ali bio je već toliko bolestan da nije mogao izgovoriti ni riječ... Malo su stajali pored uzglavlja umirućeg idola. Kad su izašli u hodnik, Ema se rasplakala. Jedva suzdržavajući suze, Reuben je zagrlio suprugu, malu, krhku, tako dragu saputnicu... Malo ko bi danas znao da objasni zašto se njihov, naizgled vječni, savez raspao 1944. godine.

Denkler: „Moja žena Nina i ja smo voljeli Emu i Rubija. Pošto su bili naši susjedi, često smo se družili... Nakon što su se Rubi i Ema rastali, Nini je bilo nepodnošljivo da ga vidi tako potištenog i nesrećnog, pa ga je često pozivala na ručak da bi ga upoznala s nekom od svojih prijateljica iz kruga mladih dama. On se na kraju pribrao i oženio Sonu Lebo, koja mu je rodila jedinog sina, Bendžamina.“

Danas je Bendžamin Fajn profesor matematike na Univerzitetu u Ferfildu (država Konetikat). Poslao sam mu pismo mejlom i bio sam veoma radostan što je našao vremena i smatrao potrebnim da odgovori nepoznatom šahovskom istoričaru iz Rusije na nekoliko pitanja. Tako je Bendžamin rekao da je njegov otac „u mladosti prvo stekao diplomu iz matematike, a zatim magistrirao na smjeru ‘logika’... Doktorat tada nije uspio da završi jer se potpuno posvetio šahu... Kasnije se vratio na visoku školu i postao doktor psihologije.“

Eto, ko je Reuben zaista izašao iz zidina Gradskog koledža Njujorka – matematičar, logičar. Za ekipu Fila Morza – baš idealno! Hipermodernista Rihard Reti je govorio da je u mladosti imao dvije velike strasti – matematiku i šah. Fajn je, izgleda, mogao isto tako govoriti o sebi... Već sam bio skoro siguran da nisam pogriješio „primivši“ ga u ASWORG. Ostalo je bilo samo da nađem potvrdu u prekomorskim arhivama (napominjem da je paralelno sa ASWORG-om pri američkoj mornarici djelovalo još nekoliko grupa sličnih ciljeva i zadataka). Nakon brojnih neuspelih pokušaja preko Interneta da saznam bilo šta u prilog svojoj verziji od američkih vojnih istoričara koji su objavljivali radove o protivpodmorničkoj odbrani u Drugom svjetskom ratu, na sreću sam se obratio 85-godišnjem počasnom profesoru Univerziteta u Merilendu po imenu Sol Gas. Bivši predsjednik ORSA-e (Američkog društva za istraživanje operacija, osnovanog 1952. godine upravo od strane profesora Filipa Morza), on ipak ništa nije znao o mogućoj povezanosti sedmostrukog šampiona otvorenih prvenstava SAD sa ASWORG-om. Ali je obećao da će poslati upit u CNA – Centar za mornarička istraživanja u Aleksandriji (pregrađe Vašingtona). „Samo treba malo da sačekamo.“ Bio sam spreman da čekam – šta mi je drugo preostajalo? Ali koliko dugo? Dane, mjesece? Nakon par nedjelja došao je tužan mejl od profesora: Centar mu nije ništa odgovorio. E, sad! Ako su tako odgovorili jednom stručnjaku za istraživanje operacija, koji je u svoje vreme dobio medalju Džordža Kimbela, od koga onda da tražim? Ministra mornarice SAD? Malo sam se obeshrabrio... Ali onda me časni profesor ohrabrio novim mejlom, obećavši da će „pritisnuti Aleksandrijce“. I pritisnuo je! Jednog lijepog dana dobio sam od njega putem mejla dragocjene fajlove s ovom pratnjom:

Dragi Vladimire!
Sa zadovoljstvom Vam šaljem ljubazno dostavljene izvještaje CNA. Oni više nisu tajni. (Možda Centar nije odmah odgovorio profesoru, uzimajući pauzu — zato što je morao uskladiti predaju materijala, koji su ležali 66 godina u specijalnom arhivu, ruskom novinaru? Zanimljivo, da li bi naši ruski arhivisti mogli ekskluzivno da predaju neke materijale iz specijalnih arhiva američkom novinaru? — V.N.). Na Vaš upit da li je Fajn bio član ASWORG, Centar je odgovorio — da, jeste! Obratite pažnju da je naziv ASWORG 7. oktobra 1944. promijenjen u Operations Research Group — ORG (naravno, o tome sam znao — V.N.). ORG je imala podgrupe, a Fajn je bio u AAORG (Anti-Aircraft Operations Research Group) — grupi za protivvazdušnu odbranu. Na posljednjoj stranici jednog od priloženih izvještaja, koje je napravio Fajn, naći ćete potpis Džordža Kimbela, koji je bio zamjenik Fila Morza u ASWORG, a potom, pretpostavljam, i u ORG. Takođe prilažem bibliografiju nekih izvještaja sa oznakom ASWORG–AAORG, koje je pripremio Fajn, i to je takođe ljubaznost CNA.
Sve najbolje, Sol.

Hvala arhivistima iz Aleksandrije! Srdačno Vam hvala, dragi Sole! Sada sam konačno mogao, korak po korak, otkrivati vojnu tajnu velemajstora Fajna...

"NE KVARITE NAM TURISTIČKU SEZONU!"

Stupivši u sukob s Trećim Rajhom, Nova Engleska je ponovila tešku grešku Stare Engleske, koja je Nijemcima ozbiljno izgubila u otvaranju, a dijelom i u središnjici "bitke za Atlantik", zbog loše organizovane protivpodmorničke odbrane.

Ubrzo nakon 11. decembra 1941. (kada su Hitler i Musolini objavili rat Amerikancima, koji su samo nekoliko dana ranije bili primorani da stupe u rat protiv Japana nakon šoka Perl Harbora), podmornice njemačke ratne mornarice (Kriegsmarine) požurile su ka obalama SAD. Tamo konvoji transportnih brodova (koji su, u većini slučajeva, bili bez ikakvog naoružanja) još gotovo da nisu imali zaštitu, i čelične pirane admirala Dēnica počele su redom da potapaju te brodove u morskom prostoru koji je zahvatao sve od Kanade do Bahama. Njemačke podmornice su započele pravi pokolj duž atlantske obale SAD, posebno loveći nezgrapne i nezaštićene tankere koje su bez problema pretvarale u plutajuće buktinje.

Taktika Dēnicovih podmornica bila je sljedeća: danju bi se, pod periskopom, prikradale obali, zalegle na dno, a s dolaskom noći izranjale i u nadvodnom položaju ispaljivale torpeda na brodove. A ti su brodovi tonuli – uz svjetlost sjajnih obalnih svjetala! Kada je komanda mornarice zatražila od vlasnika turističkih naselja da ne "osvjetljavaju" neprijatelju mete, oni su ogorčeno povikali: "Ne kvarite nam turističku sezonu!"

Samo je jedan grad – Majami – pretvarao noć u dan u radijusu od šest milja – blještavim tokom neonske svjetlosti...

Na kraju su mornarički zvaničnici "udarili po ušima" majamske i druge turističke preduzetnike koji su drsko ignorisali najvažnije mjere odbrane, pa je na atlantskoj obali SAD uveden režim zamračenja. Ipak, zaštita komunikacija od "vučjih čopora" Dēnicove mornarice bila je još veoma daleko od idealne...

14. aprila 1942. godine lični savjetnik predsjednika Ruzvelta, Hari Hopkins, dok se nalazio u Londonu, poslao je predsjedniku telegram sljedeće sadržine:
„U poslednja tri mjeseca saveznici su izgubili 1.200.000 BRT (bruto–registrarskih tona – jedinica za mjerenje nosivosti brodova – prim. V.N.), od čega više od polovine otpada na tankere."

Ukupno su 1942. godine saveznici i neutralne zemlje izgubili 1.017 brodova na prostranstvima Atlantika, koji su postali žrtve podmornica pod komandom admirala Dēnica. Istovremeno, same podmornice uglavnom su ostajale netaknute. Tako su američke pomorske snage od januara do avgusta 1942. potopile svega 9 njemačkih podmornica.

Istovremeno s predsjednikom F. D. Ruzveltom, izvještaje o okršajima savezničkih snaga i njemačke Kriegsmarine na Atlantiku mogli su da proučavaju samo pripadnici uskog kruga odabranih ljudi — a svijet šaha bi bio istinski zapanjen kada bi saznao da je među tim odabranima bio i junak predratnih superturnira – Reuben Fajn…

Veliki američki tanker (8046 BRT) "Diksi Erou" potonuo je 26. marta 1942. na dno Atlantika, nakon što ga je njemačka podmornica U-71 pogodila sa dva torpeda sa boka, na svega 12 milja od Istočne obale SAD.

DA NIJE BILO MENHETENSKOG PROJEKTA, ili U DRUŠTVU SA VELIKANIMA NAUKE

...Jednom prilikom, dok sam razgledao policu sa šahovskim knjigama u glavnoj knjižari u Barnaulu, s čuđenjem sam otkrio da se među sveskama "Mojih velikih prethodnika" i Enciklopedije otvaranja nalazi i djelo poznatog američkog politikologa Zbignjeva Bžežinskog – "Velika šahovska tabla".
Trenutak kada se čovjek ne može ne osmjehnuti… Jer Bžežinski, ako neko ne zna, uopšte ne piše o šahu.

Sličan duhovit slučaj opisuje u svojim memoarima "Zapisi neinteresantnog čovjeka" doktor nauka i autor brojnih knjiga iz primijenjene matematike Igor Ušakov:

„Kada se kod nas krajem 50-ih pojavio prevod knjige ‘Metode istraživanja operacija’ (o kojoj je bilo riječi u prethodnom poglavlju mog teksta o Fajnu – V.N.), ona se – naravno – našla u knjižarama u odjeljenju ‘Medicina’...“

Smatra se da je analitička grupa (ASWORG), osnovana aprila 1942. pri Američkom ministarstvu mornarice, a koju je vodio jedan od najsvestranijih američkih naučnika Filip Morz, postavila temelje „istraživanja operacija“ (nipošto hirurških). Danas je to veoma tražena naučna disciplina koja se bavi – da zavirimo u Vikipediju –

„razvojem i primjenom metoda za pronalaženje optimalnih rješenja na osnovu matematičkog modelovanja i različitih heurističkih pristupa u raznim oblastima ljudske djelatnosti (u današnje vrijeme, prije svega u ekonomiji – V.N.)".

Postoji i čitava enciklopedija istraživanja operacija, objavljena prije desetak godina u SAD, obima gotovo hiljadu stranica. Jedan od dvojice koautora tog kapitalnog izdanja je ni manje ni više nego – ugledni naučnik iz Merilenda, Sol Gass.
Onaj isti profesor, zahvaljujući kojem sam – kako sam već pomenuo – ekskluzivno dobio iz Centra mornaričkih istraživanja u Aleksandriji (predgrađe Vašingtona) dragocjene arhivske materijale o Reubenu Fajnu u njegovoj ulozi analitičara Morzove grupe.

Nažalost, ti "aleksandrijski" fajlovi nisu dali odgovore na baš sva pitanja koja se tiču "vojne tajne" mog junaka...

Podsjetimo, nakon što su SAD ušle u Drugi svjetski rat, Fajn, koji je dvije godine bio nezaposlen, postao je prevodilac u Naučnoistraživačkom komitetu Ministarstva odbrane SAD – koristilo je to što je tečno govorio jezike zemalja Osovine, poput njemačkog i italijanskog.
Ipak, čini se da čovjeku s matematičkim obrazovanjem i analitičkim umom taj posao nije bio po volji. ASWORG je već bila druga stvar...

Ali profesor Filip Morz je u svoju ekipu primao uglavnom stručnjake s kojima je nekad studirao ili radio u istim naučnim ustanovama i pravcima... A s Fajnom se, najvjerovatnije, prije rata nije poznavao čak ni površno, osim ako Morz nije bio ljubitelj šaha i posećivao čuvene njujorške šahovske klubove.

Morz je bio mnogo stariji – rođen 1903. u Šrivportu (država Luizijana), završio Tehnološki institut Kejs u Klivlendu, a doktorirao 1929. na Prinstonu. Od 1931. radio je na MIT-u, odakle je i prekomandovan da vodi ASWORG.

Kako je, verovatno do jeseni 1942., u redove grupe za protivpodmorničku borbu dospio veliki šahista Fajn, za sada ostaje misterija.
Kasnije je Morz sam govorio da je imao velike poteškoće u formiranju tima, jer se takmičio sa znatno privlačnijim i moćnijim projektima, kao što su:

• radarska laboratorija na MIT-u,
• raketna grupa na Kalifornijskom politehničkom institutu,
• i posebno super-tajni Menhetenski projekat.

U te laboratorije za razvoj nuklearnog oružja povučene su najveće naučne snage SAD – stotine najeminentnijih naučnika i inženjera!

Upravo zato je, kako se čini, sedmostruki šampion SAD u šahu, koji odavno nije uzimao logaritamski lenjir u ruke, uspio da prođe selekciju i uđe u Morzovu ekipu – iako su u mreže te grupe upali i neki istinski velikani nauke...

Na primjer, rukovodilac filijale ASWORG-a pri Kolumbijskom univerzitetu bio je Vilijam Šokli, koji će kasnije dobiti Nobelovu nagradu za otkriće tranzistorskog efekta.

U okviru različitih smjerova protivpodmorničke odbrane, kod Morza su radili i:

• Rajngard,
• Štajnhardt (o njemu će još biti riječi),
• Eliot, Juling, Pelam...

Svi su imali doktorske diplome.
Fajn, kao što znamo, doktorat nije stekao prije rata – svih deset godina nakon završetka njujorškog koledža, posvetio se isključivo šahovskim "formulama".

Ipak, sudeći prema "aleksandrijskim fajlovima", Fajnu su u grupi za borbu protiv podmornica povjeravani vrlo odgovorni zadaci, pa se može s pravom reći da je bio jedan od ključnih igrača te operativne analitičke ekipe.

DA NIJE BILO MENHETENSKOG PROJEKTA, ili U DRUŠTVU SA VELIKANIMA NAUKE

Fajnu je u ratnim godinama ukazana čast da postane jedan od pionira nove naučne discipline – istraživanja operacija. Ovaj istaknuti šahista tada je bio među naučnicima-analitičarima, čiju je pomoć očajnički tražila komanda mornarice SAD i Velike Britanije, zadužena za protivpodmorničku odbranu.

„Ipak,“ – piše najveći istoričar mornarice SAD-a, Samjuel Morison, u svojoj knjizi Bitka za Atlantik, – „među 'praktičarima iz mornarice' postojalo je izvjesno nepoverenje prema 'dugokosim naučnicima', koje je trebalo prevazići. U prvim danima rata naučnici (među kojima je, vjerovatno, bio i Fajn – V. N.) često su slušali: ‘Previše sam zauzet borbenim dejstvima da bih razgovarao s vama.’”

Ova opaska oslikava i sukob između teorije i prakse, koji je u ratnim uslovima često kočio efikasnu saradnju vojnog i naučnog kadra – saradnju koja je, usprkos početnim otporima, kasnije postala ključna za uspjeh savezničke odbrane na Atlantiku.

S. Morison: „Doktor Morz je bio izuzetno uspešan u ‘prodaji’ usluga svojih saradnika, a rad naučnika, koji su bili pridodati mornaričkoj komandi na pravcima najžešće protivpodmorničke borbe 1942–1943. godine, dobio je najviše ocjene.”

Dodajmo i to da profesor Morz nije pravio prepreke tome da se jedan od njegovih dragocjenih saradnika – Reuben Fajn – s vremena na vrijeme odvaja za šahovske turnire, čak i u jeku „najžešće protivpodmorničke borbe“!

Ovaj detalj otkriva ne samo Fajnov značaj u naučnom timu, već i razumijevanje koje je njegov pretpostavljeni imao za njegov šahovski talenat – talenat koji, po svemu sudeći, nije bio u suprotnosti s njegovim doprinosom nauci i odbrani zemlje.

OD TEORIJE ZAVRŠNICA – DO TEORIJE POTRAGE ZA PODMORNICAMA IZ AVIONA

...Majske noći 1944. godine, američki eskortni razarač „Bakli“ krenuo je u susret nemačkoj podmornici U-66, koja se pojavila iz dubina okeana nedaleko od broda. Između njih je izbio žestok artiljerijski okršaj, nakon čega su Njemci pokušali da se izvuku iz potere. Ali – nije im pošlo za rukom...

Kapetan „Bakulija“, kapetan-lajtnant Ejbel, izdao je komandu: „Punom brzinom naprijed!“
Razarač je sustigao neprijateljsku podmornicu i neko vrijeme su jedan pored drugog plovili na razdaljini od samo 20 jardi, nastavljajući međusobno granatiranje.

Kada se „Bakli“ odlučio na sudar, i pramac mu se popeo na palubu U-66, činilo se kao da su nemački podmorničari upravo to i čekali... Istrčali su iz svojih poklopaca, pucajući iz pušaka i pištolja, i jurnuli na palubu razarača!

Iznenađeni američki mornari brzo su se sabrali i počeli da se brane čime god su stigli – bacali su na njemačke napadače prazne čaure od granata, šolje za kafu...
A kad su im iz skladišta donijeli puške i ručne bombe, podmornica se izmakla ispod razarača, pokušavajući da se povuče.

Međutim, plovila - jedan nadvodni, drugi podvodni – ostali su povezani bokovima, i s palube „Baklija“ bačene su dvije granate pravo u komandni toranj podmornice!

Odande je izbio stub plamena, i U-66 je otišla na dno... Kasnije je „Bakli“, koji se jedva održavao na površini, izvukao 36 mornara sa potonule neprijateljske podmornice.

To je bila izuzetno rijetks epizoda u bici za Atlantik — kada je posada njemačke podmornice krenula u direktan napad na posadu razarača koji se sa njom namjerno sudario! U većini slučajeva, međutim, kad je bitka za Atlantik dostigla svoj vrhunac, razorni udari po Denicovim podmornicama izvođeni su bez ikakvih direktnih sudara već — s neba. I prvi „memorandum“, koji su u maju 1942. pripremili analitičari ASWORG‑a, upravo se ticao „teorije potrage“ avionima za neprijateljskim podmornicama i nadvodnim brodovima. Ali, kako je kasnije prisjećao Morz, grupi je užasno trebao jak specijalista koji bi tu teoriju usavršio „s besprijekornom matematičkom konzistentnošću i logičkom utemeljenošću“.

U jesen 1943. rukovodilac ASWORG‑a konačno je pridobio takvog stručnjaka — doktora sa Kolumbijskog univerziteta Bernarda Kupmana. Odmah je pod njegovim vođstvom organizovan matematički odsjek, u koji je ušao i Reuben Fajn, koji je od početka službe u ASWORG‑u radio na razvoju „teorije potrage“ — možda još ne sasvim otriježnjen od svoje „bezvremene“ knjige o teoriji završnica (Basic Chess Endings, Phil., 1941), koja je postala udžbenik Botvinnika i drugih istaknutih šahista.

Novinar Brus Pandolfini (u već citiranom članku u Chess Life, navedenom u drugom dijelu naše priče), a zatim i Arnold Denker u svojoj knjizi I Knew Bobby Fischer... pišu da je za vrijeme rata Fajn, „kao član grupe, određivao gdje će se njemačke podmornice najvjerovatnije pojaviti na površini“. Ali to je previše skraćena formulacija onoga čime se velemajstor bavio kao „protivpodmorničar“.

Morz i priučeni mu analitičari (među njima i Fajn) morali su, piše S. Morison u Borbi za Atlantik, utvrditi mnogo konkretnih stvari: koliko dubinskih bombi u seriji i na kojoj dubini bi obezbijedilo najveću vjerovatnoću pogotka u podmornicu; kakvo treba biti manevrisanje broda da bi se brzo obnovio izgubljeni sonar‑kontakt s podmornicom; koje metode treba primijeniti za precizno određivanje položaja podmornice ispod vode; kako najbolje organizovati pretragu podmornice raznim protivpodmorničkim brodovima; koliko je efikasno patroliranje određenim morem ili okeanskim prostorom jednim brodom ili avionom u toku jednog sata u različitim vremenskim uslovima; kolika je vjerovatnoća da se podmornica nalazi u području patroliranja i mogućnost uspostavljanja kontakta — vizuelnog, radarom ili hidroakustikom; koji tip, težina i serija avionskih bombi su najefikasniji za uništenje podmornice?

Ako bi ova i hiljade drugih pitanja protivpodmorničkog rata ostale bez odgovora, rezimira Morison, bitka za Atlantik bila bi izgubljena.

OD TEORIJE ZAVRŠNICA – DO TEORIJE POTRAGE ZA PODMORNICAMA IZ AVIONA

Pod rukovodstvom Bernarda Kupmana, velemajstor Fajn bavio se matematičkim modelovanjem potrage aviona za podmornicama Kriegsmarine.

Pored glavnog ureda u Vašingtonu, ASWORG je imala filijale u Bostonu, Njujorku i Majamiju. Logično bi bilo pretpostaviti da je član grupe Fajn bio smješten u filijali po mjestu stanovanja – u Njujorku. Međutim, Benjamin Fajn, velemajstrov sin koji živi u Ferfildu i koji mi je neprocjenjivo pomogao pri pripremi ovog teksta (o tome sam već pisao u drugom dijelu), ljubazno mi je potvrdio da je njegov otac za vrijeme rata boravio u Vašingtonu. Tamo je sjedište ASWORG smješteno u staroj zgradi Mornarice (sagrađenoj 1918.) na Prospektu Konstitucije.

Otprilike trećina grupe, piše Morz prisjećajući se protivpodmorničke epopeje, nalazila se na različitim pomorskim bazama — od Londona i Sjeverne Afrike do Havaja i Australije — pomažući operativnim odjelima mornarice. Analitičare iz sjedišta ASWORG često su slali na službena putovanja na neke flote baze, pa čak i u pratnji operacija...

Plan centralnog dijela Vašingtona:

1. Kapitol
2. Bijela kuća
3. Vašingtonov obelisk
4. Spomenik Linkolnu
5. Spomenik Džefersonu
6. Centralna željeznička stanica
   A. Glavni parter (Mel), B – prospekt Konstitucije

Radeći u jednoj od kancelarija u staroj zgradi mornarice, Fajn je često šetao pješice glavnim prospektom glavnog grada nakon teške analitičke smjene — upoznavajući istoriju Amerike. Možda bi sjeo pored spomenika Linkolnu da "popriča sa Ejbom"...

Desna ruka Morza u grupi analitičara bio je doktor kvantne mehanike Džordž Kimbel, glavni koordinator za razvoj protivpodmorničke taktike. Sa Morzom su istovremeno bili doktorandi u Prinstonu, a zajedno su radili na Tehnološkom institutu Masačusetsa. Kasnije je Kimbel bio docent na Hemijskom fakultetu Univerziteta Kolumbija, a jedan od njegovih studenata, Ajzak Asimov (budući poznati pisac naučne fantastike), prisjećao se kako je jednom polagao kod njega ispit:

"Dobio sam temu o kojoj uopšte nisam znao šta da odgovorim i dobio sam nulu. Nakon ispita prišao sam Kimbelu i rekao da je to bila jedina tema na koju nisam mogao da odgovorim i da ocjena 'nula' ne odražava moje znanje iz tog predmeta. Na šta mi je Kimbel odgovorio: Može se desiti da upravo vi dobijete na ispitu temu — jedinu na koju ćete dati briljantan odgovor. Dobit ćete stotku, ali ni ta ocjena neće u potpunosti odražavati vaš nivo znanja. Ali tada se sigurno nećete žaliti profesoru, zar ne?"

Upravo je Džordž Kimbel odobravao Fajnove izvještaje kao analitičara matematičkog odjela, a kasnije i grupe za protivvazdušnu taktiku (AAORG).

Administrativna (danas nepostojeća) zgrada Ratne mornarice SAD nalazila se između obeliska u čast oca nacije Džordža Vašingtona (169-metarski mermerni stub) i memorijala Abrahamu Linkolnu – tu je bio i mozak strogo tajne Morsove grupe.

Nije isključeno da su upravo u toj zgradi, jeseni 1944. godine, odigrali par partija šaha (jedna od njih opisana je u mom materijalu „Sastanak u Vašingtonu“) analitičar Morsove grupe Fajn i pristigli šef pomorskog odjela moćnog dešifrovarskog centra iz londonskog predgrađa Bletčli-park, Hju Aleksander (kojem je zadatak bio da nabavi četvordiskovne dešifratore pod zvučnim imenom „Bomba“, koje je tada uspješno proizvodila američka laboratorija „Bel“).

Do tada je u „Društvu zaljubljenika u golf, sir i šah“ (šaljivo ime za bratstvo dešifrovača u Bletčli-parku) dan-noć radilo ne samo elektromehaničke dešifratore „Bombe“, već i prvi specijalizovani elektronski računari na cijevi „Kolosi“, koji su razbijali najsloženije njemačke šifarske mašine „Lorenc Šluselcuzac“ (koje je koristio lično Hitler za radio-komunikaciju sa najvišim vojnim vrhom Trećeg rajha).

ASWORG grupa je u početku obrađivala podatke, kako je Mors kasnije rekao, „na primitivnoj IBM opremi“. Vjerovatno su Fajn i njegovi kolege analitičari pravili svoje „memorandume“ koristeći kalkulatore ili aritmometre… Ali nije isključeno da su pred kraj rata dobili na raspolaganje jedan od prvih programabilnih računara na svijetu MARK I…

Jedan od odlučujućih faktora u suprotstavljanju saveznika njemačkim podmornicama Trećeg rajha bila je, naravno, oprema aviona radarima, zahvaljujući čemu su „leteći“ mogli otkriti podmornicu koja je plovila na površini okeana na udaljenosti od 80 milja (150 km). Međutim, isprva su čak i avioni obalne avijacije opremljeni radarima često vraćali sa dugih patrolnih letova sa neiskorišćenim bombama…

Razloge za to Fajn i njegovi kolege iz matematičkog odjela odlučili su da utvrde na osnovu, kako pišu Morz i Kimbel u već pomenutoj knjizi „Metode istraživanja operacija“, podataka „uzetih iz prakse borbenih dejstava u tri susjedna područja (uslovno – u akvatorijama A, B i C, površine redom 300.000, 600.000 i 900.000 kvadratnih milja – prim. prev.) tokom tromjesečnog perioda“.

Analitičari su pritom uzeli u obzir „vrijeme leta u odgovarajućoj zoni – uzimajući u obzir udaljenost od obale“, broj otkrivenih podmornica u toj ili onoj zoni na hiljadu sati leta i slično.

Došli su do zaključka da su glavne snage vazdušne obavještajne službe bile koncentrisane u najsitnijem području A, blizu obalne linije, gdje je „prisutnost podmornica koje se nalaze na površini vode malo vjerovatna“!

Ispostavilo se da su patrolni avioni uzalud uporno kružili iznad priobalnih voda, a da je trebalo, naprotiv, ojačati vazdušno izviđanje dalje od obale, u vanjskim zonama.

Na osnovu preporuka Kupmana i njegovih saradnika, uključujući i Fajna, pomorski komandanti značajno su korigovali rute protivpodmorničkih aviona, zahvaljujući čemu su ti postali znatno uspješniji u pronalaženju neprijateljskih podmornica u beskrajnoj okeanskoj širini.

Denic je poslije rata pisao da su, od nekog vremena, praktično na svakoj dionici Atlantika i u svako doba dana njemačke podmornice bile izložene napadima neprijateljskih aviona…

Usput, u matematičkom odjelu Morzove grupe, na osnovu borbenih izvještaja, izračunali su da je 40% zračnih napada izvođeno na podmornice koje su još bile na površini, dok je samo 10% napada bilo usmjereno na već uronjene podmornice — ali takve koje ipak nisu bile dovoljno duboko da bi u trenutku bacanja dubinskih bombi bile potpuno pod vodom.
Zato su analitičari zaključili da je za polovinu svih napada postavljanje kontakt‑uređaja dubine aktiviranja na 15 metara bilo pretjerano.

Na osnovu, kako navode Morz i Kimbel, „numeričke analize vjerovatnoće pogotka“ (koju su sproveli Fajn i njegovi kolege) donijeta je naredba da se u sve dubinske bombe koje bacaju avioni ugrađuje udarna varnica‑uređaj za aktiviranje na dubini od 7,5 metara.
Osim toga, pilotima je naređeno da ne bacaju dubinske bombe ako je od trenutka zarona podmornice prošlo više od 30 sekundi. Kao rezultat, efikasnost zračnih protivpodmorničkih napada porasla je više nego dvostruko.

Zajedno sa drugim zaposlenima u matematičkom odjelu, Fajn je pažljivo proučavao izvještaje o efikasnosti napada moćnih „Liberatora“ sa njihovim veoma velikim dometom djelovanja (mogli su da se udalje od aerodroma baziranja na više od 1000 milja).

„SA TAKVIM ‘PRIJATELJEM’ NE TREBAJU NEPRIJATELJI“

27.maja 1944. godine borci generala Makartura krenuli su u osvajanje dobro utvrđenog japanskog ostrva Biak (region Zapadne Gvineje). U tom trenutku, iz niskih oblaka izletjela su dva teška lovca „Toru“ („Lovci na zmajeve“) i sa strašnom bukom, izvlačeći maksimum iz 14-cilindarskih motora, jurnula su ka američkim desantnim brodovima koji su prilazili obali! Hvala Bogu, njihovi protivvazdušni topnici bili su na oprezu (jer je izviđanje javilo da se na ostrvu nalazi čitava mreža neprijateljskih aerodroma), odmah su otvorili vatru i oba aviona, obavijena plamenom, pala su u okean. Jedan od „lovaca na zmajeve“ pao je nedaleko od malog broda „Subčejser-699“, poginula su dvojica američkih mornara… To je bio prvi slučaj zvanično planirane napada japanskih pilota-samoubica iz buduće jedinice „Kamikadze tokebucu kogekitaj“.

Čovjek koji je ubrzo trebalo da postane jedan od vodećih eksperata američke mornarice za taktiku takvih samoubilačkih napada „Specijalnog udarnog korpusa božanskog vetra“, tih majskih dana 1944. godine bio je utučen. I ne zato što je Fajnu (kao što ste već pretpostavili, radi se o njemu) išlo loše u radu u Morzovoj grupi. Ne, razlog je bio lične prirode – raspad saveza velikog velemajstora i „vile iz zemlje lala“. Nije li zbog toga Reuben nije uspio, čak ni u odsustvu svog glavnog rivala na američkim šahovskim tablama, Reševskog (Sami će kasnije napisati da mu je tada bilo važnije da dobije diplomu računovođe i da je generalno „htio da provodi dovoljno vremena sa ženom i ćerkom Silvijom“) da osvoji prvenstvo SAD u pretposljednjoj ratnoj godini?

Prije šampionata 1944. Fajn je odigrao trening meč sa Hermanom Štajnerom, koji je specijalno za tu priliku doputovao iz Los Anđelesa u Vašington. Bili su dugogodišnji prijatelji i rivali. Herman je bio osam godina stariji, rođen u Mađarskoj, a 1921. godine krenuo je u potragu za srećom preko okeana. Bio je krupan, širokih ramena momak, koji je isprva pokazivao velike nade kao bokser, ali je ipak izabrao „mekšu“ disciplinu – šah, u kojoj je brzo napredovao. Sa 22 godine pozvan je da predstavlja nacionalni tim i igrao je na tri uzastopne olimpijade – u Hagu (1928), Hamburgu (1930) i Pragu (1931). Pretekao je Fajna na njegovom prvom međunarodnom turniru u Pasadeni (podijelio je tamo 3-4. mjesto), ali iste 1932. godine izgubio je od njega u meču, iako s minimalnim rezultatom: 4,5 – 5,5.

Fajn je bio nezgodan rival za Hermana Štajnera, inače „tvrd orah“. Na primjer, u septembru 1945. godine, u legendarnoj dopisnoj utakmici šahista Sovjetskog Saveza i SAD preko Udemanovog koda, 40-godišnji Štajner bio je jedini od američkih učesnika koji je uspio da dobije svoj mikro-meč (protiv Igora Bondarevskog: 1,5–0,5)!

Svoje posljednje otvorene prvenstva zemlje Fajn je osvojio prije ulaska SAD u rat – 1939. godine (osvojio je 10,5 od 11 poena i sa pola poena prednosti pobijedio Reševskog, a iste godine, sa istim rezultatom, Reuben je pobijedio na prvenstvu savezne države Njujork, ponovo sa pola poena prednosti nad Semijem), kao i 1940. i 1941. godine. A 1942. njegov nasljednik (u osvajaju titule u open turnirima) bio je niko drugi do Štajner. U svom drugom trening meču sa Fajnom, u proljeće 1944. godine, on je izgubio s ubedljivim rezultatom 0,5–3,5.

Međutim, na petom po redu nacionalnom prvenstvu, koje je odmah nakon toga počelo, Herman se hrabro borio i podijelio je 3-4 mjesto sa Horovicem. Turnir je počeo 15. aprila u njujorškom Park Central Hotelu sa četiri zvjezdice. Devet učesnika je bilo lično pozvano, a još devet prošlo je kroz sito tri kvalifikaciona turnira održana u klubovima Bruklin, Menhetn i u „Maršalu“.

U najvažnijoj partiji finala – protiv Denkera, koji je bio u punoj borbenoj formi (u 7. kolu, 22. aprila) – Fajn je igrao crnim figurama.

U časopisu „Chess Review“ (mjesečnom izdanju koje je u Njujorku uređivao I. Horovic) ova partija je, uz komentare pobjednika, bila ilustrovana sa četiri velike fotografije dvojice prijatelja – Denkera i Fajna, kako se šale na račun toga kako je Reuben pao na žrtvu pješaka…

Tamo je Kenet Garknes u turnirskom izvještaju opisao preokrete njihovog meča:
„Žrtvujući pješaka, bijeli je ostvario jak pritisak na daminom krilu. Nakon 15. poteza, Denker je rekao autoru članka: ‘U ovom trenutku Fajn je pritisnut ogromnom silom, ali to ne znači da ću ja pobijediti. Pa, vi me ipak poznajete.’ Na moje pitanje da li je to bila pripremljena varijanta, Denker je odgovorio da je varijantu pronašao za stolom. ‘U stvari,’ rekao je, ‘pripremao sam se za ortodoksnu odbranu koju je Fajn ranije igrao. Nimcovičevu odbranu je prvi put odigrao protiv mene.’“

Po tome kako je Fajn rumenio i vrpoljio se u stolici, bilo je jasno da mu pozicija nije nimalo prijala. Vrijeme je prolazilo, a on je sve više rumenio i pokušavao da se izvuče, ali Denker je vršio pritisak i držao prednost do kraja. Fajn je bio poražen, pri čemu je prvih 18 poteza odigrao za sat i 37 minuta, i predao partiju kad mu je na satu ostajalo svega nekoliko sekundi (kontrola je bila – 2 sata za 40 poteza).

Arnold Denker – Reuben Fajn
Nimcovičeva odbrana, E43
Njujork, 22. april 1944.
Komentari Ilje Majzelisa

1. d4 Nf6
2. c4 e6
3. Nc3 Bb4
4. e3 b6
5. Bd3 Bb7
6. Nf3 Ne4
7. O-O Nxc3!
   Žrtva pješaka, prihvatanjem koje crni, po svemu sudeći, ima nepremostive probleme u otvaranju. Alternativa 7... Bxc3 8. bxc3 f5 vodi u uobičajene varijante.
8. bxc3 Bxc3
9. Rb1 Ba5
   Ovaj manje atraktivni potez je neizbježan, jer inače crni ne može da rokira. Kao posljedica, kraljevska strana crnih je opasno izložena.
10. Ba3 d6
    Bolje nije ni 10... Nc6 zbog 11. d5 Ne7 12. Ng5 ili 11... exd5 12. cxd5 Ne7 13. d6 sa jakom napadačkom inicijativom. Fajn je vjerovatno smatrao da je pozicija nakon 10... d6 dovoljno sigurna, ali Denker snažnom i preciznom igrom dokazuje suprotno.
11. c5! O-O
12. cxd6 cxd6
13. e4! Re8
14. e5 dxe5
    Na 14... d5 slijedi 15. h4, a ako 15... h6, onda 16. Ng5! sa nezaustavljivim napadom.
15. Nxe5
    Crni teško može spasiti nastalu poziciju.

15... Qg5
Nije moguće 15... Qd5 zbog 16. Bxh7+ Kh8 17. Be4 Qxe4 18. Qh5+ i dalje. Na 15... g6, koje je predložio Fajn nakon partije, Denker je pokazao sljedeću varijantu:
16. Bb5 Qd5 17. f3 Bc6 18. Ng4 Qd8 19. d5 Bxb5 20. Rxb5 a6 21. dxe6 Qxd1 22. Nf6+ Kh8 23. Rxd1 Rxe6 24. Rd8+ Kg7 25. Bb2 Rxf6 26. Rbd5 i crni gube.

16. g3

16... g6
Pokušaj 16... Nd7 nije uspio, jer nakon 17. Nxd7? Qd5 slijedi 17. f4 Qd8 18. Nxf7 i dalje. Nije moguće ni 16... Nc6 zbog 17. Nxf7! Kxf7 18. Rb5 e5 19. Qb3+ Kf6 20. f4 ili 18... Qf6 19. Qh5+ i pobjeda. Na 16... Na6 veoma je jak potez 17. Rb5, a ako 17... Nc7 (ili 17... Qf6), onda 18. Qb1! sa prijetnjom da se uzmu pješaci na h7 i a5; ako 17... Qh6, onda 18. Ng4 Qh3 (18... Qd2 19. Bxh7+ Kxh7 20. Rh5+) 19. f3 sa brojnim prijetnjama.

17. Qa4 Qd8
    Ili 17... Rd8 18. Rfc1.
18. Rfc1 b5
    Iz očaja. Na 18... Na6 ili 18... a6 Denker je, kako je rekao, planirao da igra 19. Qxa5 sa idejom Rxb7.
19. Bxb5 Qd5
20. f3 Bb6
21. Rc5 Bxc5
22. Bxc5 Rf8
23. Bc4 Bc6
24. Bxd5 Bxa4
25. Bxa8
    1-0

Arnold je osvojio 15,5 poena od mogućih 17! Čak ni Reševski nije postizao takav uspjeh u nacionalnim šampionataima koji su se održavali od 1936. godine, samo je Bobi Fišer nadmašio Denkera (šampionat 1963/64 – 11 od 11!).

Svi se smiju! Maj 1944, nakon proslave pobjednika 5. šampionata SAD-a: Arnold Denker, Albert Pinkus, Frank Marshall, Izrael Horovitz, Herman Steiner. Veliki ljubitelj ne samo šahovske već i ženske ljepote, Reuben Fajn, naravno, smjestio se najbliže šarmantnoj državnoj šampionki Gizeli Gresser.

Denker: „Jedan trenutak koji nikada neću zaboraviti... To je kad smo se vraćali kući nakon što sam osvojio šampionat 1944. godine, pobijedivši Rubija u našoj međusobnoj partiji. ‘Znaš,‘ rekao je, ostajući miran naizgled, ‘ti si uvijek stajao na mom putu.’ Bio je u pravu, i ta misao me rastužila. Fraza ‘sa takvim ‘drugom’ i neprijatelje ne trebaš’ mi je pala na pamet.“

U radiomeču SSSR – SAD, ne baš najjačem američkom majstoru Antoni Santasjeru pripala je čast da „pokriva“ poslednju, desetu tablu, i bio je osuđen na težak zadatak… Protiv njega je stajao David Bronštajn, koji je naravno pobijedio u obe partije (mada se Antoni uporno opirao oba puta do 50. poteza). To je bio početak sjajne petogodišnje serije jednog od najoriginalnijih šahovskih mislilaca, koja je završena njegovim mečom za svjetsku krunu protiv Mihaila Botvinika.
Santasjer, koji je radio kao nastavnik matematike u školi, pored šaha je volio da slika uljem i da svira klavir… Ukratko, bio je to duhovni čovek, i nakon petog šampionata SAD on je u „American Chess Bulletin“ neobično opisao Reubena Fajna, koji je ponovo zauzeo drugo mjesto:
„Fajn je tokom partije protiv Denkera očigledno ozbiljno potcjenjivao protivnika, jer ranije nije imao problema s njim. Fajn je materijalista, veoma pametan i uvjeren u sopstvenu snagu. Rekao bih da je samouvjeren čovek. Ali griješi: mnogo važniji od svakog brilijantnog uma su duhovni život, ljubav i poniznost. Jednostavno zato što su naši resursi (pa i Fajnovi) ograničeni, dok su ti izvori izvan nas – beskonačni! Materijalista se iscrpi – pravi zaljubljeni čovek će uvek biti nadahnut novom ljepotom.“

Što se tiče duhovnog života istaknutog šahiste – citiraću Freda Rejnfelda, koji je mnogo bolje poznavao junaka moje priče nego Santasier: „Fajn je fenomenalno načitan, naročito u oblastima filozofije i psihologije, obožava muziku velikih kompozitora. Pročitao je sa zavidnom temeljitošću sve knjige Dostojevskog, ali mrzi detektive… Ono što ga ponekad skreće s puta i više mu smeta nego drugima majstorima jeste njegov ne baš hladni temperament.“
Vjerovatno lirik Santasier nije sasvim ispravno procijenio Fajna kao „materijalistu“…

NOVI ZADATAK

Izvještaji o napadima prvih jedinica japanskih pilota-samoubica u zalivu filipinskog ostrva Lejte (krajem oktobra 1944. godine) odmah su strogo cenzurisani od strane američke vojne cenzure.
Zemlja nije smjela ništa znati o djelovanjima kamikaza, koja su među trupama koje su se borile za oslobođenje Filipina od japanskih militarista izazvala pravi šok. Da bi se suzbile samoubilačke napade kamikaza, koji su nanosili sve veće štete američkoj floti, bilo je hitno potrebno razviti neke zaštitne mjere i uopšte taktiku „anti-kamikaza“.
Tim zadatkom u Morzovoj grupi, preciznije u njenom novom odjeljenju za protivvazdušnu odbranu (AAORG – Anti-Aircraft Operations Research Group), bili su zaduženi Fajn i još nekoliko stručnjaka. Pretpostavlja se da su velemajstor i njegovi kolege odmah krenuli iz glavnog štaba na aveniji Konstitucije ka filipinskom ratištu, kako bi direktno u mornaričkim jedinicama prikupljali podatke za svoje analitičke izvještaje.

Naslovna strana jednog od izvještaja Fajna i saradnika o taktici djelovanja japanskih kamikaza („Memorandum o samoubilačkim napadima“) u bici za Filipine.
Iz teksta na ovoj naslovnoj stranici proizilazi da je neki dio materijala koje je pripremio poznati šahista deklasifikovan tek nakon 50 godina! Tek poslije smrti Reubena…
Zato je Denker u svojim memoarima o ratnim godinama svog prijatelja napisao tako šturo.

Piše: Vladimir Nejštadt

KAKO SU „DUGOKOSI NAUČNICI“ POMAGALI MORNARIMA U ŽESTOKOM OKRŠAJU SA „UDARNIM ODREDOM BOŽANSKOG VJETRA“

...Tmurnog jesenjeg jutra, pod sitnu dosadnu kišu, pet okretnih „Zero“ predvođenih poručnikom Seki Jukiom poletjelo je sa aerodroma Mabalakat u potragu za američkim brodovima. Prije toga, 23-godišnji Jukio je otvoreno rekao jednom vojnom dopisniku:
„Loše stoje stvari za Japan ako primorava svoje najbolje pilote da ginu. Ne idem ja u ovo ni zbog Cara, ni zbog Carstva. Idem zato što mi je tako naređeno!“

Četiri dana zaredom „Šikishima“ – prvi kamikaza odred – vraćao se u svoju bazu na Luzonu poslije bezuspješnih potraga. Petog dana, patrolirajući uz istočnu obalu ostrva Lejte, Seki je shvatio da će ovog puta izvršiti naređenje – i da se, samim tim, više neće vratiti na Mabalakat.

Lovac komandanta „Šikishime“ strmoglavio se ka nosaču aviona (prva žrtva „božanskog vjetra“ bio je 156 metara dugačak „Saint Lo“) i jurnuo ka njemu, gotovo dodirujući stomakom visoke morske talase. Dok su ga protivavionski topovi pokušavali uhvatiti na nišanu, Jukijev „Zero“ je ispustio bombu iznad palube i odmah zatim, izvrnuvši se, s užasnim urlikom sručio se na nju.

Nakon malo vremena, u brodu je detonirao arsenal; od 889 mornara sa „Saint Lo“-a, 113 je poginulo ili nestalo bez traga, 30 je umrlo od rana, a ostali su spašeni. Preživio je i kapetan nosača aviona. Na osnovu njegovog izvještaja, prije nego što se ogromni brod raspao u komade, dogodilo se sljedeće:

„...Napadački Zeke 52 (Amerikanci su avione 'Zero' nazivali po svome – Ezekijel, skraćeno Zek – V.N.) prošao je iznad krme broda na visini manjoj od 50 stopa. Prevrnuo se i uspješno se spustio na palubu iza petog (kočionog) kabla, 15 stopa lijevo od centralne linije. Teška havarija uslijedila je nakon eksplozije, izazvane detonacijom jedne ili obe neprijateljske bombe. Avion je nastavio da se kreće po palubi, razbacujući dijelove, a njegovi ostaci su pali s pramca broda. Na letnoj palubi otvorila se rupa sa tinjajućim ivicama, što je izazvalo požar... Dim se brzo proširio na obe strane broda, očigledno dolazio je iz hangara. Poslije minut do minut i po, uslijedila je eksplozija u hangarskoj palubi, a kroz rupu na letnoj palubi izbila je vatra s dimom, savijajući palubu unazad, ka krmi. To je izazvalo drugu, jaču eksploziju, koja je dodatno iskrivila letnu palubu. Sljedeća eksplozija još više je savila palubu i uništila prednji lift sa šina...“

Stotinu posto – taj borbeni izvještaj je odmah pažljivo proučio analitičar AAORG-a (odeljenja za protivvazdušnu odbranu iz grupe profesora Morza) Reuben Fajn. I ne samo njega – desetine, možda stotine sličnih izvještaja je proučio ovaj izvanredni velemajstor, razgovarao sa mnogim mornarima i oficirima (koji su prošli kroz prave paklene bitke), prije nego što je predao svoj prvi „Memorandum o samoubilačkim napadima“ šefu grupe (koja se više nije zvala ASWORG, već ORG – grupa za operaciona istraživanja), profesoru Morzu.

„U kampanji na Filipinima, od 12. oktobra (izgleda da su Fajnu na sto dospjeli i izvještaji o nekim probnim kamikaza napadima, budući da se početak dejstava odreda specijalnih napada računa od potapanja 'Saint Lo'-a 25. oktobra – V.N.) do 30. novembra, najmanje 108 japanskih aviona pokušalo je da izvrši samoubilačke napade protiv naših snaga.
99 takvih napada detaljno je analizirano s ciljem da se utvrdi taktika kamikaza i rezultati koje su postigli.
Od tih 99 aviona:

• 5 je pogodilo brodove i potopilo ih,
• 32 je pogodilo brodove i nanijelo im štetu,
• 15 ih je promašilo (survali su se pored cilja), ali su „sletjeli“ dovoljno blizu da oštete brodove,
• 47 ih je potpuno promašilo brodove i nisu nanijeli nikakvu štetu.

Poredeći kamikaza napade sa običnim napadima japanskih aviona u borbama za Marijanske ostrva, dolazi se do zaključka da su napadi samoubica 7 do 10 puta efikasniji od napada „ne-kamikaza“.

Vrste obrušavanja

Od 55 poznatih slučajeva:

• 41 avion (74,5%) se direktno obrušio na brod koji im je bio meta,
• dok je 14 (25,5%) koristilo varku – naglo bi skrenuli sa prvobitnog cilja nakon što bi na njega bacili bombu, pa pokušavali da udare drugi brod u završnoj fazi obrušavanja.

Prilazak cilju

Od 39 poznatih slučajeva:

• u 34 (87,2%) kamikaze su se pojavile iznad cilja iz oblaka,
• u 5 slučajeva (12,8%) napadali su s vrlo male visine, slično torpedima ispaljenim iz podmornica.

Dakle, u većini slučajeva koristili su oblačno nebo da izbjegnu radarske i vizuelne detekcije.

Visina sa koje počinje obrušavanje kamikaza pilota

U prosjeku – sa 4000 stopa, ali odstupanja su znatna:

• u 12 slučajeva počinjali su obrušavanje sa manje od 500 stopa,
• u 13 slučajeva sa visine od 500 do 3000 stopa,
• u 18 slučajeva sa preko 3000 stopa.

Naoružanje

Od 41 poznatog slučaja:

• u 37 (90,2%) avioni su bacali bombe,
• u 4 (9,8%) koristili su torpeda.

U 16 slučajeva, kamikaze su bombardovale svoje ciljeve s male visine neposredno prije udara.

Kako kamikaze piloti pokušavaju da izbjegnu radarsko otkrivanje

Piloti samoubice koriste u svoju korist pozicioniranje radara u zatvorenim uvalama (reljef terena otežava pravovremeno otkrivanje kamikaza radarima).
Izgleda da u nekim slučajevima oni (kamikaze – V.N.) raspolažu sistemom lozinki i odgovora na radarske signale IFF (identifikacija „prijatelj–neprijatelj“ – V.N.) naših aviona i brodova.
Ponekad lete priljubljeni uz naše avione, što otežava identifikaciju putem IFF sistema iz naših vazdušnih grupa.

U cjelini, neprijateljski piloti su vješti u taktici izbjegavanja radarskog otkrivanja.

Iznenadnost pojavljivanja

Zapanjujuće je koliko često neprijateljski avioni iznenade naše brodove. Ne mogu biti otkriveni sve dok se ne približe cilju na 4000–5000 jardi, pa čak i bliže.

Od 41 slučaja u kojima je s napadnutih brodova prijavljeno prvo otkrivanje kamikaza aviona:

• u 20 slučajeva cilj se pojavio na radaru,
• u 21 bio je otkriven vizuelno.

Može se slobodno pretpostaviti da kad je prvo otkrivanje bilo vizuelno, brod je svaki put bio zatečen nespreman...

e: Vladimir Nejštadt

Kojim snagama oni napadaju

U početku su pojedinačni avioni slani protiv pojedinačnih brodova, zatim su 2, 4, 6, a u jednom slučaju čak i 9 aviona napadali jedan brod.
Japanci šalju izviđačke avione, koji se obično povlače neozlijeđeni, s ciljem da izvijeste o rezultatima kamikaza napada.

„Do 24. oktobra,“ – piše dalje u „Memorandumu“ Fajn, pozivajući se na podatke obavještajne službe (o kontaktima našeg junaka s obavještajnim organima biće još riječi), – „svi piloti koji su izvodili samoubilačke napade, izgleda, već su bili ozbiljno oštećeni protivvazdušnom vatrom. Dakle, nije im preostajalo ništa drugo nego da idu na namjerni sudar s neprijateljskim ciljem. A nakon 24. oktobra – praktično svi japanski piloti svjesno su donosili odluku da postanu samoubice.“

Hattori Takushiro, u svojoj obimnoj knjizi „Japan u ratu 1941–1945“, navodi da su sve japanske vazdušne jedinice sa nosača aviona na Filipinima prešle u kategoriju „smrtnika“ nešto kasnije – od sredine novembra 1944. godine.

Ovako ili onako, nakon uspjeha eskadrile poručnika Sekija (u toj operaciji, kako je navedeno u saopštenju Carskog štaba, osim razornog napada na „Saint Lo“, još jedan kamikaza se zabio u drugi nosač aviona koji je potom planuo, dok je treći samoubica udario u krstaricu koja je odmah potonula), odredi „specijalnih napada“ mogli su da računaju na hiljade dobrovoljaca.

Stranica jednog od izvještaja AAORG sa potpisima Reubena Fajna, Edgara Lamara (uglednog naučnika-fizičara i teoretičara operacionih istraživanja sa Massachusetts Institute of Technology) i njihovih kolega-„morzista“…

Stranica jednog od izvještaja AAORG sa potpisima Reubena Fajna, Edgara Lamara (uglednog naučnika-fizičara i teoretičara operacionih istraživanja sa Massachusetts Institute of Technology) i njihovih kolega-„morzista“…

Koncept samoubilačkih napada zasnovan je na njihovoj iznenadnosti. I nije slučajno što je već u svom prvom „Memorandumu“ Fajn dotakao pitanje otkrivanja kamikaza radarima. Ali čak i ako radar pravovremeno zabilježi avion „specijalnog udarnog korpusa“ — kako dalje treba da se ponaša objekat napada samoubice? Da li brod, uz svu moguću vatru iz svojih protivavionskih topova usmjerenu na obrušavajuće se avione, treba još pritom i da manevriše? „Treba!“ — odlučili su, zasnivajući se na pažljivoj analizi borbenih izvještaja, „dugokosi momci“ Fila Morza. Ali upozorili su — ne treba svaki brod izvoditi taj manevar naglo! Manevar mastodonta — nosača aviona ili krstarice — neće uticati na efikasnost njihove protivavionske artiljerije. A kod malih brodova, kretanje u pravcu i bokovito ljuljanje pri izvođenju manevra narušava položaj platforme topa...

Tabele 2-1, 2-2

Napadi aviona

Napadi aviona sa pilotima-samoubicama	Veliki brodovi	Mali brodovi	Ukupno
U slučaju manevrisanja:
Broj napada	36	144	180
% pogodaka u brod	22%	36%	33%
Bez manevrisanja:
Broj napada	61	124	185
% pogodaka u brod	49%	26%	34%

---

Napadi aviona sa pilotima-samoubicama – procenat pogodaka u brod, broj slučajeva:

Strmo obrušavanje:

• Direktno s pramca – 100% (1 slučaj)
• Koso s pramca – 50% (6 slučajeva)
• Direktno s boka – 20% (10 slučajeva)
• Koso s krme – 38% (13 slučajeva)
• Direktno s krme – 80% (5 slučajeva)

Blago obrušavanje:

• Direktno s pramca – 36% (11 slučajeva)
• Koso s pramca – 41% (17 slučajeva)
• Direktno s boka – 57% (23 slučaja)
• Koso s krme – 23% (13 slučajeva)
• Direktno s krme – 39% (23 slučaja)

---

Na osnovu ovih tabela (iz knjige Morza i Kimbela „Metode istraživanja operacija“), uzimajući u obzir „procenat pogodaka u brodove“ u zavisnosti od ugla kamikaza napada, analitičari protivvazdušnog odjeljenja ORG dali su sljedeće preporuke mornarici:

Preporuke:

1. Svi brodovi treba da nastoje da izlože bok avionima koji se strmo obrušavaju, a da okrenu bok od aviona koji se blago obrušavaju.
2. Brodovi tipa bojnog broda, krstarice i nosača aviona treba naglo da mijenjaju kurs kako bi izbjegli sudar sa avionom.
3. Razarači i manji brodovi treba da manevrišu sporije – da bi se postavili u najpovoljniji položaj prema avionu, ali bez smanjenja preciznosti protivvazdušne vatre.

„Važnost ovih preporuka,“ pišu Morz i Kimbel u svojoj knjizi, „ilustruje činjenica da je u prosjeku pogođeno 29% brodova koji su primjenjivali ovu taktiku, dok su kamikazama pogođena čak 47% brodova koji su koristili neku drugu taktiku.“

Dakle, zahvaljujući preporukama Fajna i njegovih saradnika, spaseni su životi stotina američkih mornara i desetine brodova američke mornarice ostale su u funkciji!

„Uticaj ugla napada pilota 'udarnih odreda' na odbrambene akcije brodova koje oni napadaju“ – ovo pitanje Fajn i njegove kolege iz AAORG-a smatrali su jednim od ključnih u taktici za borbu protiv kamikaza koju su razvili.

Napad „čovjeka-bombe“ (11. aprila 1945. godine) u bici za Okinavu na bojni brod „Misuri“ (USS MISSOURI BB-63):
„Veliki Mo“, naglo manevrišući, uspio je da okrene bok ka „strmo obrušavajućem avionu“…
I avion se zabio u brod ispod palube, nanijevši samo neznatnu štetu.

2. septembar 1945. godine. General-potpukovnik K. Derevjenko, u ime SSSR-a, potpisuje akt o kapitulaciji Japana na palubi „Misurija“, čija je posada, sudeći po svemu, u borbama s kamikazama slijedila preporuke analitičara AAORG-a, uključujući i Fajna…

Koliko japanskih pilota-samoubica je pokušavalo da pogodi brodove američke mornarice u ovoj ili onoj bici, na kojim avionima, s kakvim bombama u zalihama, sa kojih su se vazdušnih baza kamikaze dizali u svoj posljednji let – ovi i drugi podaci u vezi s „božanskim vjetrom“ neprestano su pristizali u odjeljenje protivvazdušne odbrane Morzove grupe.

USMJERAVANJE KA FROJDU

Praotac „specijalnih udarnih odreda“, viceadmiral Oniši Takidžiro, još 1938. godine objavio je knjigu „Borbena etika Carske ratne mornarice“, u kojoj je razmatrao pitanje – koliko je vojska Imperatora spremna da izvrši borbenu misiju čak i po cijenu sopstvenog života.

Ovo Onišijevo djelo, koje je našlo svoju primjenu u obuci pripadnika japanske mornarice tokom Drugog svjetskog rata, tada je objavljeno i u SAD – u ograničenom tiražu, za službenu upotrebu.
Može se pretpostaviti da ju je, po službenoj dužnosti, proučavao i analitičar Morzove grupe Fajn. A gotovo sigurno je, uz svoju poznatu pedantnost, prekopao tada čitavu gomilu literature o japanskom nacionalnom karakteru, šintoizmu, duhu bušido – nepisanom moralnom kodeksu samuraja...

I upravo tokom proučavanja širokog spektra pitanja vezanih za fenomen kamikaza (koji je Amerikancima ozbiljno zakomplikovao kraj rata na Pacifiku), kod pobjednika AVRO turnira 1938. probudila se strast prema oblasti koja je ubrzo postala njegov životni poziv. I to nije pretpostavka.

„Upravo tokom rata,“ piše Pandoffini u „Chess Life“ iz 1979. godine o junaku ove priče, „Fajn se prvi put zainteresovao za psihoanalizu“ (i to – kako navodi – prema riječima samog Fajna).

Denker, uz to, u svojoj knjizi „Znao sam Bobija Fišera...“, napominje da je njegov stari, dobri prijatelj Rubi, još kao „član grupe pri Ministarstvu mornarice“, sproveo istraživanja u oblasti psihološkog rata.

Ali, uopšte gledano, ako sudimo po sjećanjima Morza i njegovoj zajedničkoj knjizi sa Kimbelom („Metode istraživanja operacija“), ORG (ASWORG) se nije bavila ovom temom. To je bila nadležnost druge grupe, tačnije odjela za psihološki rat, nazvanog OP-16-W.

Glavna figura tamo (ili jedna od glavnih) bio je Amerikanac mađarskog porijekla Ladislas Farago.
Godine 1942. u Njujorku objavio je knjigu „Psihološki rat Njemačke“ (što je, čini se, bilo prvo pominjanje samog pojma „psihološki rat“ u američkoj političkoj literaturi).

Usred rata na Pacifiku, doktor Farago, kako se prisjeća u svojoj knjizi „Tajne misije“ kontradmiral Ellis Zaharias (koji je neko vrijeme bio zamjenik načelnika obavještajne službe mornarice i nadgledao njen odjel OP-16-W), „rukovodio je razvojem ogromnog projekta za pronalaženje najboljih načina napada psihološkim oružjem na neprijatelja koji je djelovao neuništivo, kako se tada mislilo (militaristički Japan – op. prev.).

Svaki japanski sukob u prošlosti pažljivo je proučavan, prvo da se utvrde istorijski presedani za kapitulaciju, a drugo da se istraže okolnosti kapitulacije.
Sakupljeno je mnogo istorijskih činjenica i odjel je zaključio da su Japanci osjetljivi na psihološki pritisak“.

Usput, OP-16-W je skoro čitav rat bio smješten u istoj zgradi gdje se nalazila i glavna kancelarija Morzove grupe, u „Navy Department“ na Constitution Avenue.

Tamo se službeno nisu mogli izbeći susreti dva stručnjaka za Japan – Faraga i Fajna.
Da, možda su im i kancelarije bile jedna do druge?
I nije li baš na zahtjev Faraga (ili Zahariasa) Fajn izvršio istraživanja u oblasti psihološkog rata za OP-16-W?

Iako je kao naručilac mogao da stoji i odjel psihološkog rata koji je postojao u štabu Daglasa Makartura…

Istoričar zapadnih obavještajnih službi Ladislas Farago poznat je ruskom čitaocu po bestseleru prošlih godina „Igra lisica. Tajne operacije Abvera u SAD i Velikoj Britaniji“.

Među knjigama ovog teoretičara psihološkog rata (u nekim ruskim izdanjima predstavljaju ga kao „iskusnog obavještajca“) nalazi se i djelo objavljeno tokom ratnih godina „Japanski karakter i borbeni duh“ (The Japanese: Their Character and Morale), koje je sigurno tada Fajn proučio od korice do korice…

OP-16-W je radi maskiranja nazivan posebnim vojnim odjeljenjem. „Bojali smo se otvoreno ga nazivati odjeljenjem za vođenje psihološkog rata, – prisjeća se u 'Tajnim misijama' E. Zaharias, – da ne bismo izazvali neprijateljski odnos prema njemu od strane protivnika (u sistemu američke obavještajne službe – V.N.) svega psihološkog“. Termin „psihološki rat“ kasnije je uveo u upotrebu Pol Linebarger, jedan od najobrazovanijih (ako ne i najobrazovaniji) članova američke obavještajne zajednice. Obrazovao se (političke nauke, psihologiju i lingvistiku) na nekoliko univerziteta – Nanking (u Kini je Pol proveo djetinjstvo, njegov otac je bio savjetnik Sunjata Sena), Džordž Vašington i Američki univerzitet (obojica u Vašingtonu), Oksford, Čikago i Džon Hopkins u Baltimoru…

Knjiga obavještajca-potpukovnika Linebargera „Psihološki rat“ (koja sumira iskustva dva svjetska rata) izašla je 1948. godine i potom je ponovo štampana u mnogim zemljama, uključujući i SSSR. Ne smijemo zaboraviti da je to bio početak „hladnog rata“, a važan njegov segment postao je psihološki rat, kojim su krajem 40-ih na stalnoj osnovi bavile desetine, a možda i stotine američkih profesionalnih psihologa. Nije isključeno da je tada Fajnu, kao jednom od prvih teoretičara tog psihološkog rata, ponuđeno da im se pridruži. Ali Reuben, još kao analitičar AAORG-a, izabrao je svoj put – ka Frojdu, „ocu“ psihoanalize…

Pol Linebarder je u posleratnim godinama postao i jedan od najoriginalnijih američkih pisaca naučne fantastike – pod pseudonimom Kordvajner Smit. Sa velikom vjerovatnoćom može se pretpostaviti da je u svom priznatom klasiku žanra, djelu „Psihološki rat“, koristio i Fajnov doprinos toj problematici, koji, prema Denkeru, vjerovatno počiva u arhivama ONI – američke mornaričke obavještajne službe.

Sredinom 50-ih Linebarder je stekao i „diplomu“ Vašingtonske škole psihijatrije. Nema sumnje da su se Pol i Reuben, ako ne tokom rata, onda sigurno u posleratnim godinama upoznali – bilo kao univerzitetski profesori (obojica su u isto vrijeme predavali na više fakulteta), ili na sjednicama Američke psihološke asocijacije (Fajn je bio potpredsjednik njenog psihoanalitičkog odjeljenja više godina).

1.maja 1944. godine. Saradnici „Navy Department“-a (među kojima je moguće i Fajn) ispraćaju na posljednji put Frenka Noksa. Ministar mornarice preminuo je na svom radnom mjestu od srčanog udara. Povorka za sahranu kreće se kroz Konstitucijski bulevar prema Nacionalnom groblju Arlington.

„Visok, mršav, sabran, s prodornim pogledom smeđih očiju, velikim rimskim nosom i jakom bradom, on je najpotpunije posjedovao sve osobine potrebne vođi američke mornarice. Savršeno je vladao umjetnošću mornaričke strategije i taktike, imao je enciklopedijsko znanje o mornarici, odlikovao se ogromnom radnom energijom i bio je potpuno nepodmitljiv.“

Takvog sa stranica knjige S. Morisona „Bitka za Atlantik“ prikazan je admiral Ernest King, koji je temeljito proučavao „memorandume“ Reubena Fajna, kao i izvještaje drugih analitičara iz grupe profesora Morza. Dana 20. maja 1943. godine, King je, ostajući na mjestu vrhovnog komandanta flote, lično preuzeo komandovanje nad tek formiranom 10. flotom američke mornarice, kojoj je poverena kompletna protivpodmornička odbrana. Ta flota, rasformirana odmah nakon završetka rata, bila je posebna – virtuelna, bez ijednog broda! Pod njenom komandom nalazilo se samo nekoliko odjela (smeštenih u staroj mornaričkoj zgradi na Konstitucijskom bulevaru), uključujući i civilni ASWORG. Tako je Reuben sa punim pravom mogao reći da je u Drugom svjetskom ratu služio u mornarici!

OD NOVE GVINEJE I FILIPINA – DO APENINA

Prije nego što su se dijelovi generala Valtera Krugera iskrcali na ostrvo Biak, bombarderi 5. vazdušne armije iz Makarturove grupe temeljno su „pročistili“ japanske aerodrome, kako na zapadnom dijelu Nove Gvineje, tako i na samom Biaku. Ipak, kolone za desant koje su krajem maja 1944. sletjele na ovo vulkanskog porijekla ostrvo u zalivu Irian, bile su u prve dane izložene deset naleta neprijateljskih bombardera i lovaca. Većina napada izvedena je na malim visinama. Japanski avioni su dva puta napadali vojnike sa desanta noću, takođe gotovo uz samu zemlju. Međutim, operateri 236. diviziona reflektora i protivavionske baterije pridružene grupama za zauzimanje nisu mirovali. „U periodu između 27. maja i 3. juna protivavionske jedinice su oborile 16 i oštetile 7 japanskih aviona. Naši gubici su bili zanemarivi“, izvještavao je Makarturu Kruger (komandant 6. američke armije).

Ovi i drugi njegovi izvještaji o zauzimanju Biaka (koji je uspješno okončan tek početkom jula – toliko je ostrvo bilo jako utvrđeno i uz to fanatično branila japanska posada) proučavani su – gotovo istovremeno sa makarturovim štabovima – i od strane Reubena Fajna. To kako su u biakskoj desantnoj operaciji grupe suprotstavljale vazdušnim napadima Japana bila je tema njegovog prvog izvještaja kao analitičara protivvazdušne odbrane, pod nazivom „Preliminary report of AA Action-Biak Landing“.

Debi Fajna u AAORG – izvještaj na osam strana o protivvazdušnoj komponenti teške bitke za ostrvo Biak

Nakon toga, Fajn je rukovodstvu grupe predočio već citirani izvještaj „O napadima samoubica“, a zatim je pripremio još nekoliko višestranih „memoranduma“, u kojima je ponovo analizirao (na osnovu svježih podataka) taktiku suprotstavljanja ratnih mornarica SAD „specijalnim udarnim jedinicama“. Sve svoje analitičke radove na ovu temu zaključio je izvještajem „Protivvazdušne akcije tokom kampanje na Filipinima, 17. oktobra 1944 – 13. januara 1945.“

Admiral King je pridavao veliki značaj Morzovoj grupi, toliko da ju je pomenuo čak i u svom završnom izvještaju najvišem rukovodstvu zemlje od 8. decembra 1945, ističući da „stručnjaci uključeni u proučavanje operacija moraju raditi pod rukovodstvom komandira koji planiraju i vode operacije, te biti s njima u bliskom ličnom kontaktu“. Tokom borbi na Filipinima Fajn je „radio pod rukovodstvom i u bliskom ličnom kontaktu“ s oficirima iz najbližeg okruženja generala Makartura. Prvo na mornaričkim bazama što su bile što bliže ratištu na arhipelagu, a kasnije, kako se pretpostavlja, i na samoj filipinskoj teritoriji, koju su postupno osvajali borci „Nepokornog Daga“ (studentski nadimak Makartura zbog njegove agresivne igre u bejzbolu – iz vremena školovanja u Vest Pointu).

General Makartur na početku ratnih dejstava na Tihom okeanu komandovao je američkim trupama na Filipinskim ostrvima. Od marta 1942. godine bio je vrhovni komandant savezničkih oružanih snaga u jugozapadnom delu Tihog okeana. Poznate su dvije Makarturove fraze – „Uradio sam što sam mogao, ali ja ću se vratiti“ (tako se zakleo poslije kapitulacije svojih snaga na Filipinima na ljeto 1942.) i „Vratio sam se“ (to je rekao prilikom iskrcavanja desanta na ostrvo Lejte). Nesumnjivo je da je u svojoj drugoj filipinskoj kampanji „Dag“ mnogo korisnog izvukao iz izvještaja Fajna i njegovih kolega iz Morzove grupe.

Kao analitičar ASWORG-a, veliki majstor je proučavao borbene sukobe u akvatorijumu dva okeana – najprije Atlantskog, a zatim Tihog. Kada je prešao iz odjela za protupodmorničku odbranu u protivvazdušni, istovremeno je počeo da prati zbivanja na Mediteranskom ratištu. Jedan od izvještaja Fajna, koje su mi poslali arhivisti iz Aleksandrije, posvećen je „detaljnom proučavanju tri neprijateljska vazdušna napada na mediteranske konvoje“ (koji su snabdijevali američke jedinice koje su se borile u italijanskoj kampanji na Apeninskom poluostrvu). Ova njegova studija od 28-strana postala je osnova „za niz preporuka o taktici praćenja i zaštite konvoja krstaricama i razaračima“.

U nepotpunom spisku Fajnovih „memoranduma“ koje sam dobio iz CNA-a u predgrađu Vašingtona, takođe se pominju njegova istraživanja o noćnim borbama u Pacifičkom području, kao i pregled taktike noćnih sukoba na 11 strana– na osnovu podataka iz mornaričkih i vazduhoplovnih jedinica…

Podmornice Kriigsmarine u Bergenu (Norveška). Ona, što je svjetlija, u sredini – jedina podmornica serije XXIII koja je ostvarila borbeni pohod, kada je Treći Rajh već bio pri svojim posljednjim konvulzijama. Na podmornice ove serije snažno je računao Karl Denic krajem rata, one su bile zaista prve na svijetu podmornice sa ogromnim dometom podvodnog hoda. Da je „tata Karl“ mogao, kao što je planirao, da baci u borbu stotine takvih najsavremenijih podvodnih brodova (kako bi spriječio iskrcavanje saveznika u Evropi), to bi znatno zakomplikovalo zadatak i protivpodmornim snagama SAD na čelu sa 10. „virtuelnim“ flotom.

U tom slučaju, vjerovatno bi Morz prebacio dio svojih analitičara – „protivvazdušnih“ opet u „protivpodmorničare“, i to bi moglo pogoditi i Fajna... Ali do masovne upotrebe podmornica serije XXIII nije došlo – zbog masovnih savezničkih vazdušnih napada na Hamburg (kada je u dokovima uništeno mnogo novih podmornica). Osim toga, u februaru-martu ’45. praktično su sve obučne baze njemačkih podmornica na njemačkoj obali Baltičkog mora pale pod „parni kotur“ napredujućih sovjetskih snaga.
Kako je kasnije prisjećao se profesor Morz, analitičarima njegove grupe često je moralo da se radi gotovo u režimu 24 sata dnevno. I teško da su im davali duge odmore...
I ako je na prvenstvu SAD, održanom u proljeće ’44. u Njujorku, Fajn, kao što znamo, ipak učestvovao, na openu održanom ljetos iste godine u Bostonu, sedmostruki pobjednik otvorenih prvenstava zemlje nije uspio da se izvuče iz kancelarije „Navy Department“. Iz nekih razloga u tom turniru nisu igrali ni Kejdžden ni Horovitz. Dok je Reshevski (tada na odmoru) igrao. I „golove je davao kako je htio“ – drugi pobjednik Santasier zaostao je tri poena u ovom kružnom turniru koji je trajao dvije nedjelje…

FIJASKO SEMIJA POD UDARCIMA GONGA

„Henon Rasel,“ piše Gari Kasparov u „Moji veliki prethodnici“, „nedavno mi je ispričao jednu od omiljenih šala kasnog Reševskog, koji je iznenada pitao sagovornika: ‘Koliko mislite koliko puta je Fajn bio šampion SAD?’ Sagovornik je počinjao bolno da se priseća... ‘Nikad!’ – ubacivao bi Semi i postavljao lukavo pitanje: ‘A zašto mislite da nije?’ Tu bi sagovornik potpuno bio zbunjen – i tada bi Reševski trijumfalno izjavio: ‘Pa zato što sam na svim tim prvenstvima igrao ja!’“

Ali nije baš tako – na prvenstvu 1944. Fajna, kao što znamo, pretekao je Denker (a Reševski tada nije igrao). A drugo, ovako bi se mogao podsmjevati i Reuben: ako je od 1932. izlazio na start otvorenih prvenstava zemlje (a sastav nekih od njih nije bio slabiji od „pravih“ prvenstava SAD), uvijek je ostavljao Semija iza sebe (osim na openu 1934, kada su podijelili prvo mjesto). Osim toga, bez milosti je razbijao Semija na šampionatu SAD u blicu! Ti turniri su počeli tokom ratnih godina, ali barem za jedan dan Fajn je mogao ostaviti po strani poslove u Morzovoj grupi... Šampionati u blicu broj 1 održani su čak prije nego što je veliki majstor ušao u ASWORG – 5. jula 1942. u njujorškom hotelu „Kapitol“. U kvalifikacijama je Reuben osvojio 10 od 11 poena, isto toliko i u finalu gde je izgubio samo jednu partiju. Ali ne od Semija, njega je „počistio“. Reševski je završio sa 9 poena (+8-1=2)… Tačno godinu dana kasnije, u istom hotelu, Fajn je pobijedio na blic-šampionatu broj 2 sa stoprocentnim rezultatom (11 od 11) i opet savladao svog „vječnog rivala“, koji je ovog puta zaostao dva poena.

Sa pauzom od godinu dana održano je (takođe u Njujorku) i treće prvenstvo. Opet ubjedljiva pobeda Fajna – 10 od 11 poena. U poslednjem kolu odigrao je meč sa Reševskim, koji je priznao poraz u 61. potezu. U 47. potezu Semi je odbio remi – njemu je bila potrebna samo pobjeda da bi bar uzeo „bronzu“. Kao rezultat, bronzu je uzeo A. Kevic (Semi se zadovoljio tek četvrtim mjestom), a „srebro“ je pripalo Horovicu, koji je izgubio od Fajna u 44 poteza za 14 minuta i 20 sekundi. Možda mislite da to nije bilo moguće uz kontrolu od 5 minuta po partiji? Ali u tim prvenstvima SAD u blicu igra se po sasvim drugačijem režimu. Svi igrači su igrali poteze po udarcu gonga u savršenom skladu. Kontrolor vremena je udarao po gongu u intervalima od 10 sekundi. Ako igrač ne odigra potez u tih deset sekundi – dobija opomenu od sudije. Drugi put bez poteza – još jednu opomenu. Treći put – dobija „bubanj“ (isključenje iz partije). Potez prije vremena nije bio zabranjen, ali je to išlo na ruku protivniku, koji je tako dobijao dodatno vrijeme...

Dakle, u režimu od 10 sekundi po potezu Semi je tada doživio potpuni fijasko, zbog čega je mudro izbegao sledeće blic-prvenstvo (koje je takođe održano u Njujorku 24. jula 1945. godine). U odsustvu Reševskog, glavni konkurent Fajnu trebalo je da bude Kežden. Ali između američke turnirske zvijezde ranih 30-ih i Fajna (koji je pobijedio četvrti put zaredom) neočekivano se umiješao majstor Šajnsvit.

OPET NIJE USPIO PRECIZNO DA ODIGRA DO KRAJA…

Samo nekoliko dana kasnije, krajem jula, u Los Anđelesu, tačnije u njegovoj „citadeli fantazija i snova“ – Holivudu, započeo je prvi Panamerički turnir. Fajn je žarko želio da poboljša svoj skor u susretima sa Semijem u „klasičnoj“ partiji. Do tada je gubio od njega sa normalnim kontrolama; dva puta – još prije nego što je napunio 20 godina: 1932. u Pasadeni i 1933. u Detroitu (na prvenstvu Zapadne obale). Kasnije je Reuben izgubio od Semija na jakom turniru u Kemeri 1937. A na prvom krugu AVRO turnira – konačno je savladao svog glavnog rivala na „unutrašnjim“ turnirima! Međutim, u drugom krugu amsterdamskog superturnira Semi je ostvario svoju četvrtu pobjedu nad Reubenom u „klasičnim“ partijama.

Reklama prvog Panameričkog prvenstva u izvođenju holivudskih diva. Za tablom – Barbara Bejts (s lijeve strane) i Don Kenedi. Gledaoci – Džuli London i Džin Trent.

Ovo je fotografija „vječnih rivala“, koji su se ovog puta sukobili u Holivudu 1945. godine. „Chess Review“ je priložio sledeći komentar:
„Napeta borba u 9. kolu između Semija i Reubena privukla je rekordnih 800 gledalaca. Fajn je imao značajnu prednost u ranoj središnjici, ali je na kraju dozvolio Semiju da se izvuče. Počevši od 27. poteza, obojica su igrala u blic tempu, pri čemu su obojica vodili partiju sa neobičnom preciznošću. Remi je ostavio obojicu na vrhu tabele. Ali u preostala tri kola, Reševski je pobijedio u svim partijama, dok se Fajn zadovoljio sa tri remija…“

Fajn – Reševski
Grunfeldova odbrana D96

1.d4 Nf6 2.c4 g6 3.Nc3 d5 4.Qb3 c6 5.cxd5 Nxd5 6.e4 Nb6 7.Nf3 Bg7 8.Qd1 O-O 9.h3 Qc7 10.Be2 Rd8 11.Qc2 N8d7 12.O-O e5 13.Bg5 Re8 14.Rad1 exd4 15.Nxd4 Nf8 16.Bh4 a6 17.Bg3 Qe7 18.f4 Ne6 19.Nb3 c5 20.e5 c4 21.Nd4 Nxd4 22.Rxd4 Bf5 23.Qd2 f6 24.Rd6 Rad8 25.Rd1 Rxd6 26.Qxd6.

Komentator partije u „Chess Review“, Horovic, ukazao je da je Fajn prokockao pobjedu 26. potezom, predlažući razmjenu kraljica.
„Potez 26.Qxd6 djeluje dobro, ali zapravo prednost bijelog je nestala. 26.exd6 sa sledećim Bg3-f2 doveo bi do brzog raspada pozicije crnog.“

26...Qxd6 27.Rxd6 Nc8 28.Bxc4+ Kf8 29.Rd1 fxe5 30.fxe5 Bxe5 31.Bxe5 Rxe5 32.g4 Be6 33.Rd8+ Ke7 34.Rh8 Bxc4 35.Rxc8 Bd5 36.Rc7+ Kf6 37.Nxd5+ Rxd5 38.Rxb7 Rd2 39.a4 Kg5 40.Rxh7 Rxb2 41.Rd7 Ra2 42.Rd4 Kh4. Remi.

Ponovo Reuben nije uspeo da savlada Semija! Baš kao, na primjer, u njihovoj partiji u poslednjem kolu 3. šampionata SAD (1940), kada je Reševski u žurbi napravio grešku, ali Fajn nije iskoristio priliku…

Piše: Vladimir Nejštadt

Na Panameričkom prvenstvu Semiju je išlo kao prvom nosiocu... Američki majstor Viver Adams ga je nadigrao, ali je napravio grešku u vremenskoj oskudici. Uz to, bivši šahovski čudo-dječak dobio je „jedinicu“ u jednakoj partiji sa Herbertom Sejdmanom, koji je bio prinuđen da napusti turnir ranije jer mu je skraćen odmor. Na kraju je Reuben zaostao za Semijem za jedan i po poen, a gotovo je izgubio i drugo mjesto (a nagrade štampe Los Angeles Times bile su vrlo solidne, skoro kao na superzvjezdanom AVRO turniru: pobjedniku 1000 dolara, drugoplasiranom 750…), a na samom kraju mu je u stopu disao Herman Pilnik.

Herman Pilnik je na prvi Panamerički turnir stigao sa trodnevnim zakašnjenjem iz opravdanog razloga. Putovao je do Los Anđelesa automobilom koji je noću udario u kamion bez upaljenih svetala. Probudio se na bolničkom krevetu u bolnici u Arizoni. Uprkos ozbiljnoj povredi glave, Argentinac je pored 500 dolara za treće mjesto (zaostao je za Fajnom pola poena), u Holivudu osvojio i nagradu za ljepotu – za pobjedu nad Adamsom.

Bivši bokser Herman Štajner, koji je podelio 7-8. mjesto (sa Adamsom), na svojim snažnim plećima nosio je teret glavnog organizatora prvog Panameričkog šahovskog kongresa i tokom turnira (kojeg su aktivno posjećivale mnoge holivudske zvijezde) često je bio zauzet rješavanjem raznih pitanja. Na primjer, organizovao je partiju „živog šaha“, u kojoj je zajedno sa Reševskim, Fajnom, Horovicem, Adamsom i Borohovim (majstorom iz San Franciska koji je pobijedio na pratećem turniru kongresa) pobijedio „kvintet“ u sastavu: Argentinci Pilnik i Roseto, Brazilac Kruz, Meksikanci Arajsa i Kamarena. Uloge bijelih figura koje su slavile pobjedu igrale su glumice u bijelim kupaćim kostimima iz brodvejskog mjuzikla producenta Erla Kerola, dok su crne figure igrale djevojke jedne velike filmske kompanije u kupaćim kostimima odgovarajuće boje. Poteze u „živom šahu“ objavljivala je glumica Linda Darnel, koja je takođe bila voditeljka na dodjeli brojnih nagrada na završnoj banketu održanom 12. avgusta.

Voditeljka Prvog Panameričkog prvenstva – neodoljiva Linda Darnel

U svojim uspomenama, Fil Morc s ponosom piše da je analitička grupa pod njegovom rukom „zauzimala značajno mjesto u Vašingtonskim strateškim savjetima“. Zato je on dobio jedan od prvih primjeraka izvještaja komisije Smit, pripremljenog odmah nakon atomske bombe bačene na Hirošimu („Report Smythe“), koji se bavio korišćenjem atomske energije u vojne svrhe. Zatim su Morc i njegov prvi zamjenik Kimbel bili pozvani admiralu Kinžu, kome su izložili moguće posledice detonacije atomske bombe u okeanskoj akvatoriji. Sledećeg dana su svoja zapažanja predstavili mornarskom ministru Forestolu i zajedničkoj komisiji Senata za pomorske poslove.

U međuvremenu, vojna vrhuška Japana, ispunjavajući volju cara, donijela je tešku odluku o kapitulaciji. Odgovarajuća izjava Hirohita objavljena je 14. avgusta. „Nedugo zatim,“ sjećao se kasnije Morc, „mnogi su napustili grupu (osim njenog jezgra), ali je mornarica pristala da i dalje finansira grupu, iako preko ugovora sa MIT-om (Massachusetts Institute of Technology).“

Morc se vratio na MIT, Kimbel na Kolumbijski univerzitet, a novi rukovodilac grupe za procjenu operacija postao je doktor Jasinto Steinhardt. Nemam podatke da je u to vrijeme grupu napustio i Fajn. Najvjerovatnije je samo otišao na odmor da se bolje pripremi za veliko događanje koje su američki šahisti planirali još tokom Drugog svjetskog rata, 1943. godine. Tada je u novembarskom broju „Chess Review“ američka šahovska federacija zvanično pozvala sovjetske majstore na radio meč. U staroj Engleskoj, Baruh Vud i njegov časopis „Chess“ odmah su dali oduševljeni komentar: „To bi bio pravi izazov!“

PET DANA KOJI SU POTRESLI AMERIKU, ili ŠAHOVSKA GROZNICA SA OBE STRANE OKEANA

U 17 časova po moskovskom vremenu, snažna kratkotalasna stanica u Njujorku pustila je u etar prvu šahovsku šifrovanu poruku: tačka, dvije crte, tačka, tri crte, četiri tačke...
Odmah su ti signali stigli do odgovarajuće opreme u glavnom gradu SSSR-a, i tako je počeo radio-meč šahista dvije supersile.

Izazvao je neviđenu, gotovo sveopštu euforiju — gdje su bile čak i šahovske strasti iz 1925. godine!
Svjetski mediji su ovu igru na daljinu predstavljali kao ništa manje nego Međugalaktički šahovski kongres (superprojekat velemajstora O. Bendera, najavljen onomad pred stanovnicima Nju-Vasjuka).

To je bio rani i silovit preporod zlatnog doba šaha!

I ja sam još zatekao to vrijeme — kada su iz glomaznih radio-prijemnika (porodice — srećni vlasnici prvih domaćih, prastarih televizora s majušnim ekranima — mogle su se u našem provincijskom gradiću Ugliču nabrojati na prste) odzvanjali poznati, nenadmašno promukli glasovi Vadima Sinavskog, dok su stotine hiljada sovjetskih ljudi odmah zapisivale poteze čuvenih kraljeva šaha, koje je kralj sportskog reportaža izgovarao:

„Kraljica – Caplja sedam, Top – Hariton šest...“

U SSSR-u, gdje se čak i putem šaha dokazivala nadmoć socijalističkog sistema nad „preko-graničnim svijetom pohlepe“,
vijesti o radio-meču (usput, prvom međunarodnom sportskom takmičenju nakon Drugog svjetskog rata) preplavile su bukvalno čitav medijski prostor: od centralnih novina do „hitnih vesti“ koje su se kačile po terenskim informativnim punktovima.

U dane tog istorijskog dvoboja, mnogi radnici u fabrikama, umjesto da u vrijeme pauze za ručak, kao po običaju, zaigraju domine ili „kibicuju“, halapljivo su se tiskali oko crnih radio-tanjira, slušajući vijesti o tome kako su naši velemajstori još jednom potukli američke...

Koliko god to čudno zvučalo, slična slika vladala je i s druge strane planete — iako ni Bijeloj kući ni Kapitolu velika igra, koja je „uzletjela“ s obala Ganga prije hiljadu godina, u suštini nije bila previše važna...

„Nikada se u SAD nije toliko govorilo i pisalo o šahu – izvještavao je tada dopisnik TASS-a iz Amerike – kao od 1. do 5. septembra 1945. godine.
Ugledne američke novine poput Herald Tribune, Daily News i drugih redovno su na svojim stranicama objavljivale rezultate svake odigrane partije.
O meču su pisale i hiljade lokalnih novina, koje su izlazile u raznim krajevima zemlje.

Časopis Time je čak zadržao izlazak sportskog dodatka u jednom broju da bi objavio rezultate tek završenih partija tog meča.

U svojim jutarnjim izdanjima, „New York Times“ stavljao je izvještaje o meču na naslovne strane, što je za to izdanje bilo potpuno bez presedana.

Tok meča prenosilo je više radio-stanica – i ti prenosi nisu se emitovali samo u SAD, već i u Latinskoj Americi, na Kubi, te u 18 najvećih američkih vojnih i pomorskih bolnica, u kojima su na liječenju bili hiljade vojnika i mornara.

Šahovski klubovi u Čikagu, Vašingtonu, Los Anđelesu i drugim većim gradovima SAD-a sa pažnjom su pratili tok meča, i prikazivali ga na posebnim demonstracionim tablama.

Posade američkih trgovačkih brodova, koje su se nalazile na moru, molile su – ne, zahtijevale! – da im se radio-prenos meča omogući, kako bi se vijesti diskutovale u kabinama, zajedničkim prostorijama, pa čak i na kapetanskim mostovima...

Otprilike mjesec dana prije početka tog šahovskog ludila, šef štaba za organizaciju radio-meča, Jakov Rohlin, na prijemu kod predsjednika Svesaveznog sportskog komiteta Nikolaja Romanova, zahtijevao je da naša reprezentacija igra izolovano od publike.

– Zašto tolika konspiracija? – začudio se sportski vođa (koji je, usput, bio i jedan od glavnih funkcionera Komsomola).

– Pa znate i sami, – započeo Jakov Gerasimovič svoj čuveni uvod – da bi inače moglo da ispadne kao na prvom moskovskom turniru 1925. godine, kada se ispred „Metropola“ dešavalo ne zna se šta – navijači su blokirali tramvajski saobraćaj, a milicija na konjima nije mogla ništa da uradi.

Uradili su „po Rohlinu“ (iako je moguće da je on samo izgovorio zahtjev svog najboljeg prijatelja – Mihaila Botvinika) – i naravno, uz saglasnost partijskog areopaga – što je, u suštini, predstavljalo nepoštovanje prema domaćem šahovskom navijaču.

Jer dok su preko okeana, u SAD, gledaoci mogli neposredno da prate misaoni rad Denkera, Fajna, Reševskog i ostalih učesnika meča u sali hotela „Henri Hadson“ (kapaciteta 700 mjesta, a svih 700 karata je odmah planulo) – sovjetski šahovski navijači morali su da se zadovolje samo prikazom partija na demonstracionim tablama u Centralnom domu kulture železničara.

Tamo, u domu kulture prepunom do poslednjeg mjesta (1.300 gledalaca), ono što se dešavalo na tablama komentarisali su majstori „druge lige“.
A same zvijezde – članovi naše reprezentacije – razmišljali su o potezima „u zatvorenoj prostoriji“ Centralnog doma radnika umjetnosti.

I zbog tolikog stepena tajnosti, prisutna su bila i dva hitno doputovala posmatrača s američke strane, koji su – kako se pričalo – stigli čak specijalnim letom preko okeana – gospoda Fraj i Ejms.

Predsjednik upravnog odbora Svesaveznog društva za kulturne veze sa inostranstvom, V. Kemenov, otvara radio-meč SSSR – SAD. Desno od njega nalaze se: predsjednik Svesaveznog  komiteta za fizičku kulturu i sport, N. Romanov, i ambasador SAD, A. Gariman, koji je po završetku meča priredio prijem za sovjetske učesnike u ambasadorskoj rezidenciji.

U američkim gradovima bile su postavljene demonstracione table na različitim mestima, a putem radija neprekidno su se prenosile sve promene u partijama.

Uoči događaja, 31. avgusta, sa Njujorkom su odigrane dve probne partije. Sa američke strane, kod Udemana isprobali su šampionka SAD Gizela Greser i veteran, imenjak Emanuelov – Eduard Lasker, a sa naše strane – trostruka šampionka Moskve Moračevska i zaslužni majstor Petar Romanovski.

: Vladimir Nejštadt

Po riječima Petra Arsenjeviča:

„Sovjetski šahisti su jasno shvatali težinu zadatka koji je pred njima. Ali, objektivno procjenjujući moguće ishode meča, smatrali smo da bi pobjeda ipak trebalo da pripadne ekipi SSSR-a. Ipak, čak ni optimističke prognoze nisu išle dalje od rezultata 12:8 u našu korist. Neki su se čak oprezno zadovoljavali sa 11:9, pa i 10,5:9,5.

Zaista, dok je na poslednjih pet tabli prednost majstora SSSR-a bila manje-više očigledna, ishod borbe prvih petorice među sobom činio se ipak neizvjesnim. Tu se sa sigurnošću moglo govoriti jedino o uspjehu na prvoj tabli.

Ne umanjujući nesumnjivu nadarenost novog mladog šampiona SAD Denkera, izražavale su se sasvim razumljive pretpostavke da će mu biti veoma teško da izdrži igru tako velikog stila, takvog izuzetnog ranga, kakav su pokazivala sva poslednja izdanja Botvinika. Tu je naša ekipa mogla računati na najmanje poen i po, pa čak i dva poena.“

Drugačije su se ocjenjivali rezultati na sljedećim tablama, gdje su mladi sovjetski velemajstori Smislov i Boleslavski trebali izdržati nalet: prvi – Reshevskog, drugi – Fajna. Treba li govoriti o tome da su ti šahisti svjetskog glasa, koji su više puta pobjeđivali čak i svjetske prvake, bili izuzetno opasni protivnici za manje iskusne sovjetske velemajstore. Rezultat 2:2 na tim tablama mnogi su smatrali srećom, a čak je i rezultat 1,5:2,5 bio za neke majstore sasvim prihvatljiv…

Za mjesec dana hitne pripreme za radio-meč Fajn je sakupio solidan dosje o svom protivniku. Na 9 velikih turnira igrao je Boleslavski tokom ratnih godina, pri čemu su mu uspjesi rasli: na 13. prvenstvu SSSR-a bio je treći, na 14., održanom ljetnih dana 1945. – drugi, ispred njega je bio samo Botvinnik. Dok je on, Fajn, od 1942. do 1945. igrao samo na dva turnira (blitz prvenstva se ne računaju), i to oba puta bezuspješno. Zato je malo vjerovatno da je Reuben dijelio mišljenje “nekih majstora”, prije i pragmatično sebe pripremao na dva borbena remija…

Međutim, kad je u prvoj partiji njegov protivnik, novoproglašeni velemajstor SSSR-a (koji je tu titulu dobio u julu 1945.) pogriješio pri izlazu iz otvaranja (u svojoj omiljenoj staroindijskoj obrani), „svi okolo su tvrdili da Fajn, favorit Amerikanaca, neće ispustiti Boleslavskog“. Upravo u tom trenutku šef štaba Jakov Rohlin, o čemu će pisati u „Šah u SSSR-u“, „izašao je na 15-20 minuta u foaje da razgovara s novinarskim dopisnicima, pa se vratio u salu… Prvi pogled bacio je na tablu broj 3. Gotovo ništa se spolja nije promijenilo u poziciji gdje se nastavila ista borba „na vrhu mača“.

Ali najviše me zapanjio sam Boleslavski. Dok su mnogi učesnici meča osjećali umor, on je mirno sjedio za svojim stolom i čekajući potez iz Njujorka… čitao je zanimljiv roman!

U prvi mah bilo je teško povjerovati da takav mir proizlazi iz nepokolebljive samouvjerenosti sovjetskog velemajstora u svoju snagu. Moglo se pretpostaviti suprotno: da je crni priznao beznadežnost svoje pozicije. U stvarnosti to nije bilo tako!..“

Fajn – Boleslavski
Staroindijska odbrana
Bilješke I. Boleslavskog

1.d4 Nf6 2. c4 d6 3. g3 g6 4. Bg2 Bg7 5. e4 0-0 6. Ne2 e5 7. 0-0 exd4 8. Nxd4 Nc6 9. Nc2 Be6 10. Ne3 Ne5 11. Na3 Nfg4 12. Nd5 c6 13. Nf4 Bc8 14. Bd2 f5 15. Qb3 fxe4 16. Bxe4.
Do sada je crni uspješno vodio tešku, napetu partiju, ali ovdje igra „prirodan“ šablonski potez, koji odmah ruši plodove njegove strategije otvaranja. Da je crni dublje razmotrili poziciju, našli bi pravi potez 16... Nd7!, koji stavlja bijele u tešku poziciju. Na primjer:

I. 17. Ne6 Qe7! 18. Nxf8 Nc5 19. Qd1 Qxe4 20. f3 Qd4+ 21. Kg2 Ne5;
II. 17. Ne6 Qe7! 18. Rae1 Qxe6 19. Bd5 cxd5 20. Rxe6 Nc5;
III. 17. c5+ d5 18. Ne6 Qe7 19. Nxf8 Nxc5 20. Bb4 Nxb3 21. Bxe7 Nxa1;
IV. 17. Bg2 Nc5 18. Qc2 Bf5 19. Qc1 g5 20. Nh5 Nd3, u sva četiri slučaja s prednošću za crnog;
V. 17. Bb4 Nc5 18. Bxc5 dxc5 19. Rad1 Qf6, i crni imaju odličnu partiju;
VI. 17. Nd3 Nge5 18. Qc2 Nxd3 19. Bxd3 Nc5, i pozicija crnog je bolja.

Sada prednost prelazi na bijelog.
16... Nf6 17. Bg2 Qc7 18. Rad1 Bg4 19. f3 Bf5 20. Bb4 Nf7 21. g4 Bd7 22. Nc2! Uzimanje pješaka d6 je loše za bijelog. Na primjer, 22. Bxd6 Nxd6 23. Rxd6 Ne8, i crni, otjeravši bijele figure, prebacuju konja u centar.

22... a5. Ovaj prodor vodi crnog u beznadežnu poziciju. Crni potcjenjuje prebacivanje bijelog lovca na snažnu dijagonalu h2-b8.
23. Be1 a4 24. Qb4 b5 25. cxb5 Qb6+ 26. Bf2 c5 27. Rfe1! Rfb8 28. Qd2 Bxb5.

29.g5. Bijeli kreće u direktan napad. Međutim, time daju svog jakog konja f4, što znatno olakšava crnom odbranu. U međuvremenu, nastavljajući pozicioni pritisak, bijeli bi crnog doveo u nerješive probleme. Na primjer, 29. Ne6 Bh8 30. g5 Nd7 31. Ne3 Bc6 32. Nd5 Bxd5 33. Qxd5 s dobijenom pozicijom. Vjerovatno bi bilo dovoljno i 29. h4 sa daljim g4-g5 i Nd5.

29... Nxg5 30. Nxg6 hxg6 31. Qxg5 Be8 32. f4 Ra7 33. Ne3 Bf7 34. f5. Prijeteći otvaranjem linije "g", bijeli zauzima polje d5, ali crni je već najbolje rasporedio figure za odbranu.
34... Nh7 35. Qg4 g5 36. Nd5 Qd8 37. h4. Bijeli daje herojsku podršku napadu.

37... Rxb2 38. Be3. Ovim potezom bijeli konačno prisiljavaju na otvaranje linije "g". Nije bilo dovoljno 38. hxg5 Qxg5 39. Qxg5 Nxg5 40. f6 Bf8 41. Ne7+ Kh7 42. Rxd6, jer poslije 42... Rxa2 43. Bxc5 Rc7 bijeli nema šanse za pobjedu.

38... gxh4 39. Bh6 Bxd5 40. Bxd5+ Kh8.

Ovdje je partija prekinuta. Po cijenu dva pješaka bijeli je uspio da zamijeni važnog bijelog lovca protivnika i konačno zauzme polje d5, ali je pozicija znatno pojednostavljena, a pokušaji neposrednog juriša lako bivaju odbijeni. Na primjer, 41. Qh5 Rb8 42. Bc6 Qg8 43. Kh1 Bxh6 44. Qxh6 Qg4, ili 42. Re6 Bxh6 43. Rxh6 Qe8 itd. Nastavak, koji je odabrao Fajn, najvjerovatnije je najbolji – postavlja pred crnog  teške, ali još rješive zadatke.

41.Bc1 Rb4 42. Qh5 Be5 43. Kh1. Prijeteći odlučnim pritiskom po liniji "g" i primoravajući crnog na neposrednu zamjenu topova.
43... Rd4 44. Rxd4 cxd4 45. Bf4!

Poslije ovog poteza kao da se ruši polje e5, a sa njim i partija crnog. Na 45... Re7 sada dobija 46. Bg5 Qa5 47. Rxe5. Na 45... Qf6 slijedi 46. Rc1 Qf8 47. Bxe5+ dxe5 48. f6!, i napredovanje tog pješaka bi trebalo riješiti partiju. Ipak, crni ima odbranu.

45... d3! Ispostavilo se da bijeli ne uspijeva iskoristiti polje e5. Nakon 46. Rxe5 dxe5 47. Bxe5+ Rg7 visi lovac na d5, i bijeli ništa ne postiže osim nepovoljnog razmjene. Ako 46. Bxe5+ dxe5 47. Rxe5, slijedi 47... Re7, a na 48. Qxh4 ide 48... d2; zbog toga bijeli ima samo nastavak u tekstu.

46.f6 d2 47. Bxd2 Qxf6. Bijeli je izgubio važan napadački resurs – pješaka "f", a sami figurama ne mogu probiti crnu poziciju. 46.Rc1 Qf8 49. Qxh4 Rc7 50. Rg1 Rg7 51. Rxg7.

Ovim potezom, razočaran ali zadivljen upornošću svog protivnika, Fajn šalje iz Moskve radiogram:
„Treća tabla nudi remi i čestita protivniku na brilijantnoj odbrani.“

Odmah je Boleslavski telegrafisao: „Veoma sam zadovoljan što sam uspio da pariram napadu takvog istaknutog velikog majstora. Radujem se što ću igrati s njim drugu partiju.“
Ono što je uspjelo trećem igraču sovjetskog tima – nije bilo dato petom Amerikancu. Imajući sasvim odbranjivu poziciju protiv Kotova, Kežden je propustio jednostavan dvostruki udar i odmah predao partiju. Horovic je priznao poraz u meču protiv Flora, ne nastavljajući igru. Makogonov je sa dodatnim pješakom i dva aktivna lovca brzo primorao Kupčika na predaju. Na snažan precizan udar sovjetskog tima njihovi protivnici odgovorili su samo pojedinačnim tačnim hicem – Steiner je crnim pobijedio Bondarevskog veoma efektivnim taktičkim udarom.

Rezultat prvog dana – 8:2! – bio je pravi šok za Ameriku! Kako su to mogli dozvoliti četverostruki pobjednici predratnih Turnira nacija, na čelu sa kandidatima za svjetsku krunu?!

Na početku meča iz Moskve je za okean poslata prijateljska radiogram:
„Sovjetski učesnici šalju najsrdačnije pozdrave svojim dostojnim protivnicima. Sigurni smo da će ovo biti žestoka, interesantna borba koja će otvoriti novu stranicu u međunarodnim šahovskim takmičenjima. Neka pobijede najbolji!
Botvinik, Zubarev.“

Piše: Vladimir Nejštadt

Kao odgovor stigao je radiogram sa potpisima predsjednika američkog organizacionog odbora za održavanje meča, bankara-mecene Morisa Verthejma i Denkera:
„Šahovski tim SAD, organizacioni odbor i njujorški gledaoci šalju sovjetskim učesnicima najtoplije pozdrave. Nadamo se da će ovaj značajni meč biti samo jedan mali korak u budućim prijateljskim odnosima između naših velikih zemalja. Tim SAD će u ovoj borbi uložiti svu svoju snagu. Pridružujemo se vašoj želji da pobijede najbolji.“

Vasilij Smislov, koji je na drugoj tabli dobio obe partije protiv Reševskog

Jedini gubitnik u sovjetskoj ekipi Igor Bondarevski sledeće godine u direktnom okršaju šahovske garde SSSR i SAD “spušten” je na osmu tablu (u dopisnom meču igrao je na petoj), ali i 1946. Igor Zaharovič ponovo je izgubio svoj meč, ovog puta od Kevica, “igrača iz sjene”: o ovom šahistu srednjeg ranga sovjetski navijači nisu ni čuli...

Ove fotografije iz Tass-a iz 1945. godine dao mi je pre 40 godina tadašnji odgovorni sekretar “Altajske pravde”, veliki ljubitelj šaha Gennadij Osipov, koji ih je do tada čuvao u svom ličnom arhivu.

Štajner je, ustvari, slučajno pobijedio Bondarevskog: u približno izjednačenoj poziciji “holivudski tip” je predložio remi, ali je velemajstor smatrao da ima dobre šanse za pobjedu. A posle se “preigrao”...

I suština komentara o strašnom porazu na početku u američkoj štampi svodila se na to da upravo Fajn, koji je skoro oborio na leđa zvijezdu sovjetskog šaha u usponu, treba da preuzme ulogu vođe i povede ekipu u drugom kolu (koje je počelo 3. septembra u 16 sati po moskovskom vremenu).

Ponovo citiram članak Rohlina u “Šah u SSSR-u”:
“Ali da li je čuveni američki šampion izvukao prave psihološke zaključke iz prvog susreta sa mladim velemajstorom? Vjerovatno ne, jer je Fajn pogrešno procijenio stil svog protivnika, misleći da je Boleslavski uporan u odbrani, ali nedovoljno aktivan u napadu. Nakon što je Boleslavski bijelim odmah “naskočio” na protivnika, Fajn je upao u situaciju u kojoj, kako navodi Botvinik, američki velemajstor nikada prije nije bio. U radiogramu o predaji partije, Fajn je iskreno priznao da mu je smjeli 11. potez bijelog i čitav dalji manevar bio potpuno iznenađenje.”

Zanimljivo je, koju je to „zanimljivu knjigu“ toliko strastveno čitao Boleslavski tokom prve partije protiv Fajna, dok je balansirao na ivici provalije?

Saopštenje posle meča Reubena Fajna:
„Rusi igraju šah značajno bolje od nas. Potpuno su se oslobodili doktrinarnosti i posebno dobro razvijaju otvaranja.“

Boleslavski – Fajn
Španska partija
Bilješke I. Boleslavskog

1.e4 e5 2.Nf3 Nc6 3.Bb5 a6 4.Ba4 d6 5.c4 Bd7 6.Nc3 g6 7.d4 exd4 8.Nxd4 Bg7 9.Nxc6 bxc6 10.O-O Ne7
11.c5! Jak potez posle kojeg crni upada u tešku poziciju. Ako 11...dxc5, onda 12.Be3; ili 11...d5 12.exd5 cxd5 13.Nxd5 Nxd5 14.Qxd5 Bxa4 15.Qe4+ očigledno u korist bijelog.
11...Nc8 12.Be3 O-O 13.Qd2 Qe7 14.Rad1 Be8? Ovim potezom crni potpuno remeti koordinaciju svojih figura. Bolje je bilo 14...Rd8.
15.f4 f5. Pažljivije je bilo 15...f6, otvaranje linija je u korist bijelog.
16.exf5 gxf5 17.Rfe1 dxc5 Da bi mogao da izvede konja sa c8.
18.Qf2 Nd6 19.Bxc5 Qd8 Pozicija crnog je očigledno nezadovoljavajuća. Bijelom preostaje da pronađe pravi plan za realizaciju prednosti.
20.Bd4! Putem poteza 20.Qf3 bijeli bi mogao da osvoji pješaka, ali bi crni imao kontrašanse i igra bi postala komplikovana. Potezom 20.Bd4 bijeli mijenja jedinu aktivnu figuru crnih – lovca na g7, nakon čega je crni nezaštićen od kombinovanog napada u centru i na oba krila. Slabost kraljevog krila prisiljava crnog na razmjenu kraljica, ali završnica za njega je veoma loša zbog razbijene pješačke konfiguracije.
20...Bxd4 21.Qxd4 Qf6 22.Bb3+ Kh8 23.Qxf6+ Rxf6 24.Re7 Rc8 25.Rde1 Da prebaci topa na petu liniju. Dobar potez je bio i 25.Na4 Ne4 26.Be6 Rb8 27.Bxf5.
25...Bg6 26.R1e6 Rxe6 Ako 26...Rff8, onda 27.Re5 i crni ne može da spasi pješake na daminom krilu.
27.Bxe6 Re8 28.Rxe8+ Bxe8 29.Na4
Crni je izbjegao materijalni gubitak, ali završnica mu je potpuno izgubljena.
29...Kg7 30.Nc5 a5 31.Kf2 Bf7 32.Bxf7 Kxf7 33.b3 h5 34.Ke2 Ke7 35.Ke3 Nb5
Crni pokušava očajnički potez, svjestan da je pasivna odbrana beznadežna. Bijeli postavlja kralja na d4, pješaka na a4 i lako pobjeđuje, makar zahvaljujući cugcvangu.
36.Nb7 c5 37.Nxa5 Kd6 38.Nc4+ Kd5 39.Kd3 Nd6
Samoubistvo u beznadežnoj poziciji.
40.Nxd6 cxd6 41.a3. 1–0

U ovoj, za crnog bezizlaznoj poziciji, partija je prekinuta, a sledećeg dana, čim je igra nastavljena, Fajn je predao partiju, istovremeno sa Keždenom, koji je izgubio partiju od Kotova.

5.septembra, daleko posle ponoći — u 3 sata i 15 minuta — sudijska komisija u svom moskovskom sastavu (Zubarev i drugi) potpisala je zapisnik koji je potvrdio ukupni rezultat meča — 15,5 : 4,5 u korist tima SSSR-a!

„Niko nije očekivao“, prenio je iz Njujorka saradnik sovjetskog konzulata, koji je zastupao interese naših šahista, A. Fomin, „da će američki tim izgubiti ovaj meč, pogotovo s tako lošim rezultatom. Amerikanci su posebno potreseni činjenicom da su potpuni poraz pretrpeli njihovi šahovski lideri Reševski i Fajn. Amerikanci svoj debakl uglavnom objašnjavaju time što šah u SAD nije stekao popularnost kakvu ima u Sovjetskom Savezu. Šahovski majstori uživaju veliko poštovanje u SSSR-u, država o njima vodi brigu, dok u SAD šahovske aktivnosti zavise od pojedinačnih filantropskih sredstava koja daju bogati ljudi.“

Dalje u dopisu se navodilo da je „odmah po završetku meča, još prije nego što su američki šahovski rukovodioci dobili poziv od sovjetskih šahovskih organizacija da 1946. godine posjete Sovjetski Savez, ozbiljno pristupio pripremama tima za naredni susret sa sovjetskim šahistima. Najjači američki šahisti formirali su grupu za proučavanje otvaranja i najnovijih šahovskih noviteta. Prema riječima učesnika meča (a ovo mišljenje prenosi čitava američka štampa), izgubili su većinu partija zato što nisu bili upoznati sa najnovijim radovima sovjetskih šahista o teoriji otvaranja. Kao primjer, Amerikanci navode prvu partiju Reševskog protiv Smislova, u kojoj je Reševski pao kao žrtva pripremljene varijante Smislova.

Osim toga, u aprilu-maju 1946. godine Amerikanci će održati šahovski turnir za prvenstvo zemlje, na osnovu čijih rezultata će formirati tim koji će otputovati u SSSR.“

Međutim, ove planove je iznenada poremetio Herman Steiner!

Jesen 1945. – početak 1946. – period njegovih uspjeha na međunarodnoj sceni (u autobiografskom djelu Sergeja Dovlatova „Zanat“ nalazi se rečenica „kratko boksersko iskustvo“; u mladosti Steiner je imao isto to). Prvo, samo njemu, jedinom iz cijele američke ekipe, uspjelo je da pobijedi svog protivnika u radijskom meču. Zatim je podijelio 3-5. mjesto (sa Denkerom i Eveom) na božićnom turniru u Hastingsu, a potom (u januaru 1946.) osvojio prvu nagradu na “Turniru pobjednika“ održanom u prestonici maglovitog Albiona (kao što je poznato, neki od učesnika, Steiner među njima, dan prije završetka turnira okupili su se u hotelu „Great Eastern“ da pod predsjedavanjem Evea razmotre „Aljehinovo pitanje“). Uglavnom, 24 učesnika londonskog turnira bili su podijeljeni u dvije grupe. I Steiner je pobijedio samo u jednoj od grupa, dok je u drugoj prvu poziciju zauzeo Eve, ali meč između pobjednika tih, kao da, polufinala nije, na čudnovat način, bio predviđen od strane organizatora...

1944.godine, na turniru u Hihonu, mladi Španac Arturito Pomar senzacionalno je odigrao remi sa samim Aljehinom, nakon čega mu je svjetski prvak dao nekoliko lekcija.

Želja organizatora „Turnira pobjednika“ (novine „Sunday Chronicle“) da svakako vide ovog čudotvornog dječaka dovela je do skandaloznih posljedica: zbog učešća predstavnika frankističke Španije, dakle dječaka Arturita, sovjetski velemajstori nisu došli u britansku prestonicu (ranije je bilo najavljeno da će na ovom turniru igrati Smislov, Boleslavski, Kotov, Flor i Ragozin).

A dječak je u Londonu odigrao sasvim pristojno – podijelio je 6-7. mjesto (od 12), odigrao remi sa mnogo iskusnijim velemajstorom Osipom Bernštajnom, i pobijedio skoro sve koji su bili niže na tabeli: Prinsa, Brodbenta, Fairhersta...

I upravo su navedeni uspjesi dali Steineru moralno pravo da izazove Denkera na meč za titulu državnog prvaka. U velikoj mjeri zahvaljujući podršci Holivuda (jer je upravo u ovom „kraljevstvu snova“ osnovao šahovski klub koji su posećivali Čarli Čaplin, drugi poznati filmski glumci i uticajne ličnosti filmske industrije), uspio je da prikupi značajan fond nagrada (5000 dolara). Meč od 10 partija odigran je u Los Anđelesu u prvoj polovini maja 1946. godine.

Iz izvještaja u „Chess Review“:
„Takmičenje se može podijeliti na dvije faze, koje se oštro razlikuju jedna od druge – prva je bila katastrofalna za Steinera. Denker, igrajući svoj najbolji šah, ostvario je tri pobjede i jedan remi. Izgledalo je da je sve gotovo i da šampion može samo da slavi... Ali Steiner nije pao u očaj! Preuzevši inicijativu, praktično je natjerao protivnika da pređe u odbranu i u preostalim partijama ostvario je pozitivan rezultat, pobijedivši u jednoj i remiziravši pet“.

Jedna od najljepših glumica svijeta, Linda Darnell, među ostalim holivudskim divama takođe je navijala za Steinera (desno od nje), impozantnog, sa frizurom i brčićima u stilu glavnog junaka holivudskog filma onih godina „Prohujalo s vihorom“, koji je trijumfalno osvojio bioskopske dvorane.

Kao i Ret Batler – Klerk Gejbl, Steiner je bio jednako dostojanstven i tamnoput.

Inače, glavni sudija ovog „vanrednog“ meča bio je niko drugi do Reuben Fajn, koji se tada već nastanio u Los Anđelesu. Kako mi je ispričao sin našeg junaka, Benjamín Fajn (podsjećam, profesor matematike na Univerzitetu u Ferfijeldu), to se desilo još u jesen 1945, kada je umjesto profesora Morza ORG preuzeo doktor Jasinto Stajnhardt.
Grupa analitičara, u kojoj je Fajn časno služio skoro čitav rat, i dalje je bez problema dobijala finansijsku podršku američkog mornaričkog ministarstva, i velemajstor bi mogao da nastavi svoja istraživanja – izvinjavam se na tautologiji – istraživanja operacija. Pogotovo jer je u posleratnim godinama ova nova naučna oblast postala veoma tražena, i ne samo u vojsci, iako su oni još uvek bili glavni naručioci. Tako je, 1948. godine, komandovanje američke kopnene vojske formiralo svoju grupu za istraživanje operacija – u saradnji sa Univerzitetom Džona Hopkinsa, a slične grupe osnovane su i pri Zajedničkom komitetu načelnika štaba, pri vazduhoplovnoj korporaciji „Daglas“...
Istraživači operacija su se bavili i mnogim drugim naučnim oblastima (ne samo vojnim), na primjer modeliranjem pomoću računara, programiranjem...
I iz ove perspektivne oblasti Fajn odlazi!
Napustio je grupu analitičara koja je imala snažnu podršku ministarstva odbrane! Sa samo 31 godinom, matematičar i logičar odlučuje da brani doktorsku disertaciju o temi koja, u suštini, nema direktne veze sa njegovim dotadašnjim životom. Od tada pa naredne tri godine, Reuben postaje doktorant na Univerzitetu Južne Kalifornije, gdje će kasnije raditi kao gostujući profesor i predavati psihoanalizu.

Doktor Jasinto Stejnhardt, kome je Reuben Fajn bio potčinjen svega kratko — možda dva-tri meseca, najviše. Stejnhardt se pokazao kao dostojan naslednik profesora Morza, vodio je ORG punih 16 godina — do momenta kada je ta grupa analitičara preobražena u Centar za mornarička istraživanja. Upravo iz tog Centra su mi ekskluzivno poslali memorandume (izveštaje) analitičara ASWORG (AAORG) Reubena Fajna, koji su šest decenija i po čuvali u specijalnoj arhivi.

Na zatvaranju radio meča u kojem su Amerikanci doživjeli težak poraz, u restoranu „Henri Hudzon“, tugu i potištenost obeshrabrenih navijača bar malo je razvedrio Moris Vertejm (koji je, zajedno s Kenedijem Harknesom, sastavljao američki tim). Iskusni govornik, završio je svoj kratak govor riječima da su „obe strane izašle iz borbe kao pobjednice, jer je radiomeč doprinio razvoju bliskih prijateljskih odnosa između SAD-a i SSSR-a“.

— I još nije kraj, — uvjeravao je okupljene Moris, aludirajući na šansu za revanš u predstojećem direktnom susretu s Rusima u Moskvi. Ali niko od prisutnih u sali, pa ni sam govornik (tada najvažniji i najugledniji menadžer i mecena američkog šaha), nije mogao ni naslutiti da će sudbina tog drugog meča šahovske garde dviju supersila uskoro visiti o koncu!

VITEZ–IDEALISTA U SJAJNOM OKLOPU, ili PREDIVNO, MORISE…

„Najbolje nasljedstvo za mladog čovjeka je roditi se u siromaštvu“, govorio je Endrju Karnegi. Rođen u porodici marljivih tkalaca, on je svoj put ka ogromnom bogatstvu započeo kao običan radnik — „čuvar kalema“ u tkalačkoj fabrici. U tom pogledu, biografija Verthejma nije išla Karnegijevim stopama. Otac Morisa bio je uspješan biznismen, imućan čovjek, i ostavio je sinu u nasljedstvo pola miliona dolara. Nakon što je 1906. diplomirao na Harvardu, Moris je neko vrijeme radio u uspješnoj firmi za proizvodnju cigara svog oca. Zatim je „otišao na Vol strit“ i postao partner u investicionoj kompaniji „Hallgarten & Co“.

Godine 1927. Verthajm je osnovao sopstvenu investicionu firmu „Werthaim & Co“. Firma je uspješno radila na spajanjima i preuzimanjima raznih preduzeća, što je Morisu omogućilo da značajno poveća svoj kapital — na čelu te kompanije bio je do kraja života.

Nakon završetka Harvarda, Verthajm je punih 25 godina bio strastveni zaljubljenik u pozorište. Osnovao je 1919. godine Njujorško pozorišno udruženje, učestvovao je u produkciji više od 75 predstava sa raznim amaterskim trupama i „uživao u tome ogromno zadovoljstvo“.

Iz memoarskih zapisa Morisa:
„Teško mi je da se sjetim maja u kojem nisam bio na nekoj rijeci bogatoj lososom ili pastrmkom. A omiljena šala mojih prijatelja je da me podsjećaju kako sam stekao partnerstvo u ’Hallgarten & Co’ 1. maja 1919. godine, a već nedjelju dana kasnije, 8. maja, otišao sam na odmor na pecanje... Kada kažem da su moje glavne životne strasti bankarstvo, pozorište i pecanje, to je lukavstvo — u stvari, njihov redosled važnosti za mene treba postaviti obrnutim redom.“

Čudno je da Verthajm nije dodao šah na ovu listu.

Iz sećanja Denkera:
„Moris je bio veoma strastven u igri putem dopisnog šaha. Njegovi protivnici su živjeli u različitim zemljama i na različitim kontinentima, a među njegovim partnerima bio je i poznati čovek u zemlji, stari bankarski prijatelj Džon MekKloj, koji je za vrijeme rata obavljao funkciju pomoćnika ministra odbrane SAD.“

24. septembra 1964. godine, predsjednik Vrhovnog suda SAD Erl Vореn i članovi komisije koju je vodio predaju konačni izvještaj o istrazi ubistva Džona Kenedija predsjedniku Lindonu Džonsonu. Treći s desna – bivši rukovodilac CIA Alen Dales, četvrti s lijeva – kongresmen Džerald Ford (budući predsjednik zemlje), prvi s lijeva – Džon Makkloj. Zauzevši krajem 40-ih funkciju vrhovnog komesara SAD u Njemačkoj, Makkloj se pokazao kao pristalica popustljivog odnosa prema njemačkim ratnim zločincima, što vjerovatno nije prijalo njegovom partneru u dopisnim šahovskim mečevima Morisu Verthajmu…

Mislim da je Moris, kao bankar, uživao dok je svojim šahovskim protivnicima javljao da im je u koverti poslan ček (na engleskom „šah“ i „ček“ su ista riječ – prim. prev.). Moris je veoma ozbiljno shvatao svoju ljubav prema šahu i često je sa mnom razmatrao svoje partije u  dopisnom šahu. Ali to je radio tek nakon što bi partije bile završene i nikada mi nije dozvoljavao da mu tokom njegovih dopisnih borbi išta preporučujem ili sugerišem.

Za dopisne šahovske duele Moris je izabrao pseudonim „A.S. Charles“ i početkom 40-ih jako dobro igrao na turnirima koje je organizovao časopis Chess Review. Na jednom takvom turniru 1943. godine osvojio je 15 od 18 poena, uzeo nagradu i zaradio rejting 1430, što je danas ekvivalent majstorskom rejtingu. Za poređenje – budući svjetski prvak ICCF Hans Berliner tada je imao rejting 1418. Moris se ponosio ovim uspjehom kao najvećim u svojoj šahovskoj karijeri.

A ovako je časopis Chess Review opisivao Morisovu šahovsko-poštansku rutinu: „Svako jutro, na putu za Vol Strit, razigravao je varijante na džepnoj šahovskoj tabli. A uveče, čekajući prijatelje i poslovne partnere na večeri, analizirao je na velikoj tabli. Na svim putovanjima ga je uvijek pratio album sa partijama u dopisnom šahu...“

Herman Helms je nekad pisao o Verthajmu kao o igraču, možda ne najvišeg nivoa, ali uvijek sposobnom da pruži dostojan otpor iskusnom majstoru.

„Vitez u blistavom oklopu“. Tako je Denker nazvao esej o Verthajmu u svojoj knjizi, praveći paralelu sa srednjovjekovnim legendama kada iznenada, u teškoj životnoj situaciji, niotkuda iz magle dolazi vitez na konju i dolazi do srećnog raspleta...

Paralela je tim prikladnija što se šahovska figura „konj“ na engleskom kaže knight, što znači vitez.

Denker piše da je tokom 30-ih Manhattenski klub propadao u nekom „prljavom, odvratnom podrumu“, a 1941. godine Verthajm je preselio ovo značajno središte američke šahovske kulture „u kraljevske prostorije na 100 Central Park South, ugao 6. avenije i 59. ulice, i preuzeo sve troškove održavanja kluba, te postao njegov predsjednik“.

Moris Verthajm sa kćerima Barbarom (lijevo) i Žozefinom

Moris je imao još jednu kćer, En. Sve tri mu je rodila prva supruga Alma, ćerka poznatog američkog diplomate, ambasadora SAD u Turskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata, Morgentaua starijeg (njegov sin, Morgentau mlađi, bio je ministar finansija u timu Frenklina Ruzvelta i jedan od tvoraca „Novog kursa“).
Poslije Alme, Moris se ženio još dva puta, ali u tim brakovima nije imao djece.
Najpoznatija među njegovim ćerkama je Barbara Takman, istoričarka i književnica, dobitnica dvije Pulicerove nagrade, između ostalog i za knjigu „Avgustovski topovi“, koja je objavljena i u ruskom prevodu (živo, metaforično i ozbiljno istraživanje o Prvom svjetskom ratu). Jedna od tri ćerke Barbare Takman (1912–1989), unuka Morisa, je naučnica, doktor nauka Džesika Metjuz, koja od 1997. godine vodi Fondaciju Karnegi.
Sam Karnegi je jednom rekao: „Prekomjerno bogatstvo je sveta obaveza koja nalaže svom vlasniku da ga u toku života rasporedi tako da bogatstvo koristi društvu.“
Moris je 1947. godine donirao u „korist društvu“ 2000 hektara svojih prelijepih lovišta na Istočnom ostrvu (ovo značajan dio „Dugog ostrva“ na jugu države Njujork kasnije je postao nacionalni rezervat nazvan po Verthajmu), a kasnije se pobrinuo da njegova izvanredna kolekcija slika francuskih impresionista, sakupljena za života, nakon njegove smrti postane vlasništvo Muzeja umjetnosti Foga na Harvardskom univerzitetu.

 Na više od 8 kvadratnih kilometara nacionalnog rezervata imena Verthajma žive mnoge vrste divljih životinja – bjelorepi jeleni, lisice, kornjače, a prekrasna jezera su omiljeno mjesto selica...
Ubrzo nakon što je postao predsjednik Menhetn kluba, Verthajm je finansirao meč za titulu šampiona SAD između Reševskog i Horovica, pri čemu je njihova prva partija odigrana u luksuznom stanu samog bankara. Na otvaranju meča (4. maja) prisustvovao je čitav njujorški šahovski svijet, oko 150 ljudi, koji su šetali po krovu na kome je bio uređen vrt, pili i jeli iz zadovoljstva, a u samom stanu uživali u slikama i drugim umetničkim kolekcijama.

Solomon Mihoels, istaknuti glumac. Zajedno sa pjesnikom Feferom, 1943. godine, sa mirovnom misijom Jevrejskog antifašističkog komiteta, boravio je u SAD-u, Kanadi, Engleskoj i Meksiku. Uz učešće Mihoelsa i Fefera u Njujorku je na stadionu Polo-Graund održan impresivan miting, sa čije tribine je predsednik Svetskog jevrejskog kongresa Vaiz zahtevao od SAD-a i Engleske da „ne sutra, nego danas otvore drugi front“. Pred 50 hiljada okupljenih na stadionu govorili su i istaknuti američki društveni radnici kao što su afroamerički pjevač Pol Robson, pisac Aptan Sinkler...

Moris Vertheim (koji je 1941-42. godine predvodio Američki jevrejski komitet) takođe je održao govor na veličanstvenom mitingu na Polo-Graundu, koji je oduševljeno pozdravio sovjetske goste. Tih dana Moris je gostoljubivo primao Mihоelsa u svom luksuznom stanu i imali su o čemu da razgovaraju kao posvećenici pozorišne umjetnosti.

„Pravda“ od 16. februara 1943. pisala je: „Mihоels i Fefer su dobili poruku iz Čikaga da je specijalna konferencija društva jevrejske pomoći odlučila da pokrene kampanju prikupljanja sredstava za kupovinu i slanje u SSSR za potrebe Crvene armije 1000 sanitetskih vozila.“

Nema sumnje da je tokom te posjete SAD-u predstavnika JAK (Jevrejski američki komitet) značajno doprinio prikupljanju pomoći Rusiji koja se borila protiv fašizma i Moris Vertheim, iskreni prijatelj Sovjetskog Saveza.

Kada je Denker 1944. godine osvojio državno prvenstvo, Moris je priredio spektakularnu banket zabavu za 75 osoba, a po riječima novog šampiona – nikada nije vidio na stolovima toliko kavijara i vrhunskog šampanjca, čak ni u ruskoj ambasadi (o gostoprimstvu u ambasadi SAD u Moskvi – kasnije)! Glavnom slavljeniku organizator banketa je pored svega poklonio zlatni sat i platinasti lančić, na kojem su bile ugravirane potpise članova „Manhatena“...

Denker se sjeća kako je jednom prilikom pozvao Morisa i njegovu suprugu da „večeraju sa porodicama“, a dragocjeni gost je tokom večere priznao da nikada nije bio u njujorškim šahovskim klubovima „manjeg kalibra“.

– Pa to ćemo odmah srediti! – uzviknuo je Arnold, i oni su, ostavivši svoje „polovine“ (Moris – novu, treću i posljednju suprugu Cecil), automobilom Denkera prošli donjim dijelom Istočnog Manhattana, kratko istražujući njegove šahovske centre. Kada su se vraćali svojim suprugama i bogatom stolu, predsjednik Manhattenskog kluba je zamišljeno rekao: „Da – svuda je prljavština, duvanski dim i stalna buka, ali čini mi se da svi koji tamo igraju provode vrijeme sa zadovoljstvom i uživaju u toj atmosferi.“

Arnold također piše kako mu je Moris jednom prilično pomogao u rješavanju ličnih finansijskih problema.

I tako, Vertheim, koji je bio u dobrim odnosima sa Denkerom, praveći tim za susret licem u lice sa Sovjetima, gotovo nije ni pomišljao da smijeni aktuelnog šampiona zemlje s prve table. Ali pred sam odlazak u Moskvu ipak je prekomponovao prvu trojku... A pod čijim pritiskom i kakav je to lom pogodio Denkera – ispričaćemo u svoje vrijeme.

Pored toga, Vertheim i njegov pomoćnik Kenet Harknes uklonili su nekoliko „slabih karika“, pozvavši pod zastave reprezentacije Kevitsa, Dejka (koji nije mogao igrati u radio meču jer je tada bio u aktivnoj vojsci van zemlje), Ulvestada, i kako je meč pokazao, pogodili su s tim zamjenama.

Finansiranje dugog puta u SSSR i sve ostale troškove vezane za novi susret s Rusima, Vertheim je preuzeo na sebe, do posljednjeg centa. Već je bilo odlučeno da će putovati kombinovanim vazdušno-morskim putem... Ali onda je u Vestminsterskom koledžu Vinston Čerčil održao svoj čuveni Fulton govor (nije mogao da sačeka da sovjetski i američki šahisti konačno razjasne ko je jači?), a odnosi jučerašnjih saveznika su se brzo zaoštrili. Državni sekretarijat, Senat, preciznije – uticajni zvaničnici i kongresmeni iz redova pristalica isključivo konfrontacionih odnosa sa Sovjetskim Savezom, lako su mogli da blokiraju putovanje američkih šahista preko „gvozdene zavjese“ da Vertheim nije iskoristio svoje veze u vlasti.

Treba reći da je tokom Drugog svjetskog rata preselio u Vašington, da radi u Upravi za ratnu proizvodnju (koju je osnovala Roosevelta administracija) kao tzv. dollar-a-year man. To je bila kategorija predstavnika raznih firmi koji su tokom rata radili u važnoј odbrambenoj administraciji u Vašingtonu, primajući simboličnu platu – jedan dolar godišnje (uz troškove za stanovanje i dnevnice); istovremeno, zadržavali su redovnu platu u svojim firmama.

Uprava, gdje je za vrijeme ratnih godina Moris Vertheim držao značajnu funkciju, bila je zadužena za koordinaciju rada čitave industrije u zemlji, a prije svega onih proizvodnji koje su bile preusmjerene na proizvodnju za front. Kustos Uprave bio je Džejms Birns, šef Odjeljenja za ekonomsku stabilizaciju (nešto kao državni nadzor nad raspodjelom sirovina i robe), a ujedno i Savjeta za vojnu mobilizaciju. I sasvim sigurno, tokom tih godina Vertheim je izvršavao neke zadatke za Birnsa ili njegov aparat, bio je često u kabinetu faktički drugog čovjeka u Sjedinjenim Državama poslije FDR-a (Franklina Delano Roosevelta). Posle rata, Truman je imenovao Birnsa za državnog sekretara. Novi šef Stejt departmenta bio je naklonjen produktivnim razgovorima sa Sovjetskim Savezom, zbog čega su ga žestoko napadali „jastrebi“ poput senatora Makaritija, koji je patio od alkoholizma...

I tako, usred jedne od elitnih zabava, za švedskim stolom, Vertheim je iskoristio trenutak i žustro uvjeravao Birnsa da će novi šahovski meč sa Rusima doprinijeti zbližavanju međudržavnih odnosa SAD i Rusije, te da bi bilo velika glupost da Stejt department zabrani američkoj reprezentaciji odlazak u Moskvu. Podigli su čaše, i nakon nekoliko gutljaja suvog martinija, državni sekretar je rekao: „Nećemo napraviti tu glupost!“

Već u rangu državnog sekretara Džejms Birns (u drugom redu, držeći pod ruku šefa sovjetskog Ministarstva spoljnih poslova Vjačeslava Molotova) učestvovao je u radu Berlinske konferencije. Prije nego što je dao „zeleno svjetlo“ – nakon nekog vremena – za meč sa ruskim šahistima, iskusni političar nije mogao da ne osigura podršku predsjednika Harija Trumana (sjedi između Josifa Staljina i novog britanskog lidera Klementa Etlija).

Čerčil u svojim memoarima prisjeća se kako je na sastanku šefova velikih sila na Krimu, tokom prijateljskog doručka, Ruzvelt rekao da u tajnoj prepisci sa britanskim premijerom naziva sovjetskog vođu „čika Džo“. Staljin se uvrijedio i ljutito upitao: „Kada mogu da napustim ovaj sto?“ Ruzvelta je spasio Birns: „Na kraju krajeva,“ obraćajući se sovjetskom lideru, rekao je, „vi koristite izraz ‘čika Sem’. Zašto onda sa uvredom prihvatate ‘čika Džo’?“ Nakon toga, Staljinu se vratilo dobro raspoloženje.

U svojim autobiografskim zapisima iz ranih 30-ih, Vertheim, koji je do tada prošao čitav Bliski istok i posjetio sve evropske zemlje, izrazio je nadu da će u bliskoj budućnosti posjetiti Rusiju, „jer ne smije propustiti priliku da prouči jedan od najzanimljivijih eksperimenata razvoja nove društveno-ekonomske formacije, koju niko prije nije pokušao da sprovede u praksi“. Ali, čini se, tada mu nije pošlo za rukom da ode u SSSR radi „proučavanja interesantnog eksperimenta“. I možda je upravo zato Moris toliko žarko želio da se posleratna posjeta američkih šahista Moskvi (na čelu sa njim, Vertheimom, kapitenom reprezentacije) i ostvari?

Denker u svom toplom osvrtu o „vitez u sjajnom oklopu“ naziva ga idealistom lijevih uvjerenja, koji je smatrao Staljina liberalom džefersonovskog tipa, graditeljem novog društvenog poretka, i blago prigovara Morisu, koji je naivno vjerovao da će meč sa sovjetskim velemajstorima skoro natjerati Trumana i čika Džo-a da zapale lulu mira. Ali tada se i u Moskvi još s nadom pratila politička situacija u SAD…

Oba predstavnika SAD (Denker i Steiner), koji su igrali u Groningenu, stigli su u Moskvu na meč posebnim letom vojnog transportnog aviona LI-2 (vozom bi zakasnili) zajedno sa sovjetskim „groningenskim“ igračima Botvinikom, Smislovim, Florom, Boleslavskim i Kotovom.

„Na aerodromu smo bili zatrpani cvijećem,“ prisjećao se Denker, „dočekali su nas veličanstveno, kao članove kraljevske porodice.“ Ostali članovi američkog tima prvo su avionom stigli do Londona, odakle su sa obale Temze krenuli na mali putnički brod „Beloostrov“ prema dalekim ruskim obalama.

Po završetku turnira AVRO, Aleksandar Aljehin podijelio je sa dopisnikom „Manchester Guardiana“ sljedeće:
„Logičan i neizbježan zaključak je da će u narednom meču biti potrebno boriti se sa predstavnicima mlađe generacije. Sa kim? Po mom mišljenju, to nije toliko važno. Niko ne može tvrditi da samo on ima moralno pravo da bude prvi izazivač za titulu šampiona. Koji od četiri meča – sa Keresom, Fajnom, Botvinikom ili Reševskim – bio bi najzanimljiviji? Teško je reći, kao što je bilo teško predvidjeti rezultate završenog turnira. Svaki od tih mladih majstora ima svoj stil i svoju šahovsku koncepciju. Svaki predstavlja složen i izuzetno zanimljiv problem za sve koji, kao i ja koji ovo pišem, pridaju značaj psihološkom elementu u šahu. Očekujem mogućnost buduće borbe, ili, nadam se, borbi.“

Iz ove izjave šampiona moglo se zaključiti da je tada planirao da odigra meč i sa Fajnom, a možda – upravo s njim prvo, kako bi se osvetio za 0:2 na turniru AVRO?

„Beloostrov“, na kojem je američka ekipa na čelu sa Morisom Vertheimom napravila transatlantsko putovanje

Kabine Vertheima i Fajna bile su jedna do druge, pa su tokom sedmodnevnog krstarenja mnogo razgovarali. Za vrijeme rata obojica su radili za pobjedu, uglavnom u Vašingtonu. Moris je tada zamolio Fajna da ga obuči u šahovskoj oblasti, i prilično ga je velikodušno plaćao – za svaki čas davao je po 10 dolara (krajem 30-ih, kad je Reuben bio bez posla, preživljavao je privatnim časovima za koje mu je plaćano samo 2,5 dolara). U jednom od razgovora na brodu „Beloostrov“ Fajn je našalio i zamjerio Morisu da je prekasno počeo da se bavi šahovskim mecenstvom.
Da, da je multimilioner Vertheim počeo ne početkom 40-ih, nego tri godine ranije – zar ne bi pomogao Fajnu nakon njegovog fenomenalnog uspjeha na AVRO-u da skupi novac za meč za svjetsku krunu? Možda bi se tada sudbina heroja moje priče (a Reuben, kao što znamo, bio je siguran da može srušiti Aljehina) drugačije odvijala, kao i čitava istorija šaha.
(Početkom 1938. Aljehin je tražio od Kape za novi meč 5200 dolara u slučaju poraza i 6800 u slučaju pobjede; „malog, ali velikog“ Flora Aljehin je obavezao da skupi 4000 dolara bez obzira na ishod hipotetičkog meča. Te sume su za Vertheima bile smiješne.)

Moris se povukao u svoju kabinu, a Reuben je još dugo stajao na palubi, iznad koje su neumorno kružili ružičasti galebovi u blijedim zrakama zalaska sunca i s tugom razmišljao o svojoj nekadašnjoj šahovskoj strasti, kada mu ni vrag nije bio strašan. Fugit irreparabile tempus – vrijeme leti nepopravljivo.

Nakon završetka svog okeanskog putovanja u Lenjingradu, američka delegacija se preselila u Moskvu avionom, gdje su ih na aerodromu dočekali predstavnici Saveznog komiteta za fizičku kulturu i sport, a svi učesnici predstojećeg meča nisu bili „groningenski“…

Može se pretpostaviti da je tokom puta do prestonice Fajn kod Lilijentala (naravno, prevodilac im nije bio potreban, jer je Andre odlično govorio njemački) dobio informacije o svojim bivšim protivnicima – s kojim je igrao u sovjetskim prestonicama 1937. godine.
Život četiri učesnika tih trening-turnira u Moskvi i Lenjingradu prekinuo je rat. Iljin-Ženevski je poginuo 1941. prilikom evakuacije iz Lenjingrada tokom napada njemačkih aviona. U istoj godini u opkoljenom Lenjingradu poginuo je Rauzer (nije igrao na pred-ratnim turnirima zbog duševne bolesti). Drugi Lenjingrađanin – Rabinovič, obolio od distrofije u opsjednutom gradu, evakuisan je 1942. u Kirov, gdje je ubrzo i umro. U istoj 1942. na frontu je poginuo Belavenec.

Tokom tih 22 dana boravka u SSSR-u (1937. godine) Fajn je odigrao 12 turnirskih partija i održao 5 simultanki, pri čemu je u jednoj od njih, u Palati pionira u Leningradu, izgubio čak od sedmorice protivnika sa crvenim maramama. A prvi sovjetski školarac koji je pobijedio slavnog američkog velemajstora (dok je ovaj održavao simultanku u moskovskoj vili Saveza pisaca na Vorovskog, tadašnjem nazivu Pokrovske ulice) bio je 14-godišnji Miša Mihalkov. Do jeseni 1946. godine, koja je bila obilježena mečevima sovjetskih i američkih šahista u Moskvi, on je već godinu dana bio zatvorenik Lefortovskog zatvora. 

…Diplomca specijalne škole NKVD-a Mihaila Mihalkova, brata poznatog sovjetskog pjesnika, rat je zatekao na dunavskoj granici. Tri puta je bio zarobljen, tri puta je bježao, stajao je pred streljanjem. Njemački je znao još od djetinjstva (od svoje dadilje, učio ga je i u specijalnoj školi), što mu je mnogo koristilo u neprijateljskom zaleđu kao agentu-ilegalcu. Snabdijevao je obavještajne organe Crvene armije vrijednim operativnim podacima, putujući kroz Švajcarsku, Rumuniju, Poljsku, Mađarsku…

Na kraju rata, tokom borbe, prešao je front u njemačkoj uniformi. Nakon nekog vremena, optužen za izdaju domovine, dobio je dugogodišnju zatvorsku kaznu. U Lefortovu je tri godine proveo u samici… Nakon Staljinove smrti – potpuno je rehabilitovan, dobio je priznanja kao učesnik Velikog otadžbinskog rata: 3 ordena, 12 medalja. Postao je pjesnik i tekstopisac, autor mnogih prikaza na vojno-patriotske teme. Objavljivao je pod pseudonimima Andronov i Lugovih.

„Talentovani ruski emigrantski novinar Vjačeslav Rahmanov“, u stvari – poznati sovjetski prevodilac i istoričar šaha prvokategornik Vladimir Nejštadt (vidi 1. dio „Strast i ratna tajna velemajstora Reubena Fajna“), u Velikom otadžbinskom ratu služio je u jedinicama koje su se bavile razbijanjem njemačke vojske, podređenim Sedmom upravi Glavnopova („Biro vojno-političke propagande“).

Isprva je obučavao kontraobaveštajce njemačkom jeziku, zatim je u ratnim uslovima uspješno formirao diverzantske grupe od zarobljenika Vermahta, za šta je bio odlikovan Ordenom Crvene zvijezde. Pored toga, iz rovova je preko razglasnih uređaja prenosio propagandne emisije, pripremao tekstove letaka na njemačkom jeziku… Za pisanjem jednog od takvih letaka i zabilježen je na ovoj fotografiji. U julu 1944, tokom borbi kod Keningberga, major Nejštadt je teško kontuzovan, četiri mjeseca proveo je u bolnicama. U Beloj Kamenoj živio je u nekoj staroj kući na jednoj od najstarijih moskovskih ulica – Varvarki (1932–1993. ulica Razina), na čijem je mjestu kasnije sagrađen hotel „Rusija“. Mislio sam da je moj ujak sigurno bio u publici u sali stubova Doma Saveza na meču naših i Amerikanaca u septembru 1946.

…Po dolasku u hotel, Vertheim i njegov tim su, kako su sledećeg dana javile centralne novine, otišli u Veliko pozorište, gde se izvodila opera „Knez Igor“.

ZBOGOM ILUZIJAMA ili NE U HRANU ZA KONJE

Još na moskovskom aerodromu kapetan američkog tima Moris Vertheim obavjestio je predstavnike Saveznog sportskog komiteta da je drugi broj ekipe, Fajn, vremenski ograničen zbog obaveza na Južnokalifornijskom univerzitetu, pa bi bilo dobro da odigra partiju drugog kola dan prije početka meča. Sportski funkcioneri nisu imali ništa protiv…

11.septembra Fajn i Keres, srdačno se pozdravivši, udobno su sjeli za šahovski sto od skupocenog drveta u Oktobarskoj sali Doma Saveza. Sala je bila prazna, na bini, pored pobjednika AVRO turnira, bili su glavni sudija Maks Eve i članovi sudijskog kolegijuma.

Već u poznim godinama Fajn priznaje: „Ni sa jednim drugim velemajstorom mi nije bilo toliko teško za tablom kao sa Keresom. U njegovom stilu bilo je nečeg Aljehinovskog, ali iako sa Aljehinom nisam imao problema, Keresa nisam potpuno razumio.“

To „nerazumijevanje“, međutim, nije se ispoljilo odmah. U njihovom prvom susretu – 1935. godine na Olimpijadi u Varšavi, Fajn je crnim figurama prilično lako stekao materijalnu prednost i, pošto je u završnici proveo pješaka do dame, pokušao je da slomi protivnika koji je imao topa i lovca (broj pješaka bio je jednak – po dva). Ali Paul se tehnički odlično branio i u 92. potezu (!) partija je završena remijem.

Na toj Olimpijadi 19-godišnji Estonac ostvario je vrlo solidan rezultat za svoj debi na međunarodnoj sceni: peto mjesto na prvoj tabli, 12,5 poena iz 18 partija. Fajn, kao broj jedan američke reprezentacije (Reševski nije išao na Olimpijadu u Varšavi, jer se – čudak – bojao da ga ne regrutuju u vojsku kao rođenog Poljaka), odigrao je prilično slabo – 9 poena iz 17 partija.
Ipak, talentovanog momka iz Istočnog Bronksa lično su pozvali da učestvuje na čuvenom božićnom turniru u Starom svijetu – kao i Paula, koji, međutim, nije mogao da ide jer je iznenada obolio. A za Fajna je, kao što znamo, taj Hestings postao uspješna uvertira za kasniju seriju turnirskih trijumfa.

Sledeći put ukrstili su koplja u julu 1936. u Zandvortu. Reuben, koji je suvereno pobijedio na tom jakom turniru u poznatom holandskom ljetovalištu (ostavivši iza sebe i tadašnjeg svjetskog prvaka Evea), kao da je time stekao pretplatu za učešće na svim zvjezdanim turnirima u narednim godinama.
Keresa, koji je u Zandvortu podijelio 3–4. mjesto, Fajn je bez problema pobijedio crnima. Kad je njegov pješak na liniji „a“ bio samo jedan potez od promocije u damu, budući „vječiti drugi“ zaustavio je sat.

Paul se revanširao godinu dana kasnije u Ostendeu, lijepo savladavši svog glavnog konkurenta odmah na startu tog, po sastavu, prilično prosječnog turnira – direktnim napadom na kralja. (Tada su obojica šokantno izgubili od „malo poznatog majstora Groba“, ali su sa njim podijelili 1–3. mjesto.)

Još godinu dana kasnije, u prvom kolu AVRO turnira, Keres je – po sopstvenim riječima – ostvario jednu od najvažnijih pobjeda u karijeri, savladavši Fajna koji je zapanjio sve silovitim startom. Kada je Reuben u 58. potezu predao, njegova šarmantna, sitna supruga Ema (akreditovana na turniru kao dopisnica popularnih holandskih novina) nagradila je Paula za briljantnu igru srdačnim aplauzom… A Reuben je, pružajući ruku ozarenom protivniku, rekao:
„Danas ste igrali veličanstveno…“

Njihov najvažniji susret u posljednjem kolu AVRO turnira jedan novinar opisao je ovako:
„Fajn, krupan mladi čovjek, nikako ne može da prikrije uzbuđenje, često briše znoj s lica. Igra promišljeno, pazeći na Estonca, koji ovoga puta nije previše aktivan. I jedan i drugi izbjegavaju rizik.“

Mladi velemajstor Paul Keres kategorički se nije slagao s etiketom „tehničara za izvlačenje remija“, koja se zalijepila za Fajna. Nakon jednog od turnira tog, predratnog vremena, stao je u odbranu svog glavnog konkurenta (a usput i još jednog poznatog pristalicu „metode u kojoj ima previše racionalnog“):
„Ako je lako suprotstaviti se toj metodi, zašto onda uvijek daje tako dobre rezultate? Meni, igraču drugačijeg stila, borba s Florom i Fajnom pričinjava ogromno zadovoljstvo.“

Godine 1939. Paul je dolazio u Amsterdam da dogovori meč s Eveom, ali Fajn se tada već odavno nalazio (zajedno s mladom suprugom) u rodnom Njujorku, daleko od „nadvijajućeg talasa rata“.

Do kraja Drugog svjetskog rata, američka šahovska zajednica bila je uznemirena glasinama da je Keres navodno izgubio nogu. Ali u novembarskom broju „Chess Review“-a iz 1945. godine (čiji je član redakcije bio i Fajn), na prvoj stranici pojavio se telegram poslana iz Talina 10. novembra:
„Njujork. Iskrene čestitke povodom prvog poslijeratnog šahovskog turnira. Pozdrav svim šahistima i prijateljima. Paul Keres.“
Očigledno, radilo se o radio-meču. Ali to je bilo događanje od prije dva mjeseca...

Nije li, možda, po „sugestiji“ „nadležnih organa“, estonski velemajstor poslao zakašnjeli telegram, između čijih redova prekokeanski primaoci trebalo da pročitaju: „sa mnom je sve u redu“?
Iako – bilo je daleko od toga.

Odmah pored tog telegrama iz Talina, na istoj naslovnoj strani, našao se tekst uredništva dužine pola stupca, iz kojeg je proisticalo da je, prema navodima „Pravde“, Keres u avgustu bio u Moskvi (iako „Pravda“ tada o njemu nije pisala). Zatim se ukratko prenijela informacija iz švedskog šahovskog časopisa: kada je i s kim Paul igrao u Finskoj i Švedskoj 1944. godine, odakle se potom vratio u Estoniju.
U istoj uredničkoj napomeni „Chess Review“-a stoji da se u citiranom tekstu iz švedskog časopisa ne pominje da je Keres izgubio nogu…

Kada je, poslije pauze uzrokovane ratom, ponovo počeo da izlazi časopis „Šah u SSSR-u“, o Keresu nije bilo ni riječi. Da ima problema – postalo je očigledno kada za radio-meč SSSR–SAD nije bilo mjesta za tog izuzetnog velemajstora u sovjetskom timu.

Ali već u prvom broju „Šah u SSSR-u“ za novu, 1946. godinu, Keres se konačno ponovo pojavio u sovjetskom šahovskom životu – izvještajem „Prvenstvo Estonske SSR“ (autor izvještaja ubjedljivo je pobijedio na tom prvenstvu). Nedugo zatim prošla je vijest da je Paul uključen u reprezentaciju SSSR-a za radio-meč s Englezima.

I tada je Reuben počeo da razmišlja – da li će mu na drugoj strani table, u predstojećem meču u Rusiji, sjediti stari prijatelj i konkurent, čiju igru „nije u potpunosti razumijevao“, a koji ga je tako efektno nadigrao na AVRO turniru? Kako je samo predosjetio...

A sada se vratimo u pusti Oktobarski salon Doma Saveza.

Keres – Fajn
Odigrana unaprijed partija iz 2. kola meča SSSR – SAD, 1946.
Englesko otvaranje
1.c4 c5 2.Nf3 Nf6 3.Nc3 d5 4.cxd5 Nxd5 5.e3 Nxc3 6.bxc3 g6 7.Qa4+ Nd7 8.Ba3 Qc7 9.Be2 Bg7 10.0-0 0-0 11.d4 a6 12.c4 e5 13.Rad1 exd4 14.exd4 b6 15.d5 Bb7 16.Qb3 Rab8 17.Bc1 b5 18.cxb5 axb5 19.Bxb5 Ba6 20.a4 Bxb5 21.axb5 Qb7 22.Ng5 Qxb5 23.Qh3 Nf6 24.Bf4 Rbc8 25.Nxf7! Qd7 26.Qxd7 Nxd7 27.Nd6 Rcd8 28.Be3! Nb6 29.Bxc5 Na4 30.Ba3! Nc3 31.Nb7! Nxd1 32.Nxd8 1–0

Komentarišući partiju za „Šah u SSSR-u“, Keres je o malom potezu neprijateljske kraljice 21...Dc7-b7 napisao da „crni igra bezbrižno“, a potez na susjedno polje topa 24...Tb8-c8, razumljivo, označio je upitnikom: „Gruba greška, koja vodi gubitku pješaka i porazu u partiji. Obavezno je bilo 24...Tb7, kako bi na 25.Le5 uslijedilo 25...Dd7. Bijeli dobija, doduše, poslije 26.Dc3 Df5 27.f4 nešto bolju poziciju, ali crni se može odbraniti...“

Žrtvovanog konja nije se moglo uzeti ni kraljem – zbog trenutnog mata na e6, ni topom – zbog drugog topa, koji bi se smiješno našao pod udarom kraljice. Sve vrlo jednostavno.

Teško je objasniti takav previd jednog vrhunskog šahiste... Nakon što je praktično izjednačio poziciju – opustio se? Začuđujuće je što Fajn nije bio na oprezu kada je protivnik svojim 22. potezom doveo konja na g5, baš kao u njihovoj staroj partiji u Ostendeu. U tom predratnom turniru, Keres je zatim odigrao Se5-h7! A u Moskvi – Se5-f7! Da tako kažemo, radi simetrije...

Oba protivnika imala su dodatnu, snažnu motivaciju da odigraju dobro u ovom meču. Nedavno, na prvom posleratnom kongresu FIDE u švajcarskom Vinterturu, odlučeno je gdje će se igrati planirani turnir-meč za svjetsko prvenstvo naredne godine – u ljetovalištu Nordvejk u južnoj Holandiji. Tom prilikom „označeni“ su i učesnici: Eve, trojica iz SSSR-a – Botvinik, Keres, Smislov – te Reševski i Fajn iz SAD. Međutim, kongres je, više formalno, ostavio pravo šahovskim savezima SSSR-a i SAD-a da predlože druge kandidate za učešće u meč-turniru umjesto navedenih. Pored toga, kako je odlučeno u Vinterturu, „dodatnog“ učesnika mogao je odrediti prvi veliki posleratni turnir u Groningenu – iako na njemu nije učestvovala tačno polovina velemajstora koji su dobili „zeleno svjetlo“ od FIDE kongresa.

Fajn je odbio učešće, pozivajući se na pripremu doktorske disertacije, dok je Reševski tražio preveliki dodatni honorar – 5000 dolara, što je bilo neizvodljivo za organizatore. Keres, koga su Holanđani lično pozvali, jednostavno nije bio pušten iz Sovjetskog Saveza da ide preko granice.

Na osnovu rezultata Groningena, uz „gvozdene“ kandidate za svjetskog šampiona, uz Botvinika i Evea, pojavio se i Smislov. Što se tiče ostale trojice kandidata sa „švajcarske“ liste – kasnije su pokušali izbaciti samo jednog: Fajna (njegova „omiljena“ američka federacija).

I evo, Reuben (Fajn) je u drugoj partiji sa Paulom (Keresom) u Domu Sindikata (ovog puta igrali su svi zajedno u Sali stubova), iako je imao pravo na agresivniji pristup, odmah skrenuo s puta bilo kakve obostrano oštre igre. Nije mogao da rizikuje! „Suv“ poraz u ovom važnom mini-meču dodatno bi oslabio Fajnovu poziciju u njegovom sukobu sa sopstvenim šahovskim funkcionerima. A tenzije u tom sukobu su samo rasle...

Fajn – Keres
Nimcovičeva odbrana
Komentar P. Keresa

1.d4 Nf6 2.c4 e6 3.Nc3 Bb4 4.e3 d5 5.a3 Be7 6.Nf3 b6 7.Bd3 0–0 8.Qe2.
Na ovaj način bijeli ne može da stekne prednost. Trebalo je igrati 8.e4 dxe4 9.Nxe4 Bb7 10.Qe2.

8...c5! 9.0–0 Nc6 10.Rd1.
Više šansi bi dalo 10.Ne5 Bb7 11.cxd5 exd5 12.f4 itd., sa oštrom igrom.

10...cxd4 11.exd4 Ba6!
Prisiljava razmjenu crnopoljskih lovaca i uklanja svaku mogućnost napada sa bijele strane. Bijeli sada mora igrati vrlo pažljivo da ne bi – zbog slabosti pješaka na d4 – završio u slabijoj poziciji.

12.Bg5 dxc4 13.Bxc4 Bxc4 14.Qxc4 Rc8 15.Qa6 Nd5 16.Bxe7 Ndxe7.
Zanimljiva je bila i žrtva pješaka: 16...Ncxe7 17.Nxd5 Nxd5 18.Qxa7 Rc2, sa kontrigrom, ali to je nosilo određeni rizik.

17.Ne5 Nxe5 18.dxe5 Qc7 19.Qe2 Ng6 20.Re1.
Skoro pa prinudno. Nije isplativo za bijele 20.Nb5 Qb8 sa prijetnjom Rc5.
Crni sada primorava bijelog da pređe u defanzivu, ali bijeli igra pažljivo i uskoro postiže remi.

20...Rfd8 21.g3! Qc4.
Praktično nudi remi. Ali ni 21...Ne7, sa idejom da se konj prebaci na bolje polje, nije obećavalo nikakve šanse. Slijedi masovna razmjena figura.

22.Qxc4 Rxc4 23.Rad1 Rcd4 24.f4 Ne7 25.Rxd4 Rxd4 26.Rd1 Rxd1+ 27.Nxd1.
Remi.

Kada je Fajn već bio u hotelu i pakovao kofere, u Sali stubova, odmah po završetku prvog kola, stotine navijača prijateljski su okružile američke šahiste.
„Štitili su nas krupni momci, očigledno iz tajne policije, i morali smo napustiti pozorište na sporedni izlaz“, prisjećao se Denker.

Konačan rezultat meča – 12,5:7,5 – naravno, nije bio u korist američke ekipe, i Fajn je za taj rezultat saznao već na putu nazad, preko okeana.

Mjesto i vrijeme nove šahovske partije dvije legende – otkriva mladi posmatrač partije: Mark Tajmanov.

Za one koji nisu pogodili – riječ je o susretu lidera reprezentacija u meču SSSR – SAD, održanom od 29. juna do 6. jula 1955. u Moskvi.
Tada je sve završeno novim debaklom Amerikanaca – 25:7.

Istina, Semjuel (Sami) Reševski je tada pobijedio Mihaila Moisejeviča (Botvinika) rezultatom 2,5:1,5.
Tajmanov je na 7. tabli savladao Keždena istim rezultatom, dok je godinu ranije, u Njujorku (1954), izgubio na 8. tabli od Evansa – 1,5:2,5.

U oba meča 1954–1955, Fajn nije učestvovao – tada se već bio povukao iz aktivnog šaha.

Spaso-house – bivša rezidencija američke ambasade (na Spasopeskovskom trgu, „milju od Kremlja“) – bila je mjesto prijema koji je u čast završetka meča organizovao američki diplomatski predstavnik u SSSR-u Elbridž Djurbrou (zamjenjivao ambasadora Voltera Smita).

O tom prijemu je Denker kasnije pisao:

„Na banketu povodom mog osvajanja titule prvaka SAD 1944. bilo je više šampanjca i kavijara nego ovdje.“
Djurbrou, dakle, nije bio darežljiv kao Moris Verthejm, veliki prijatelj američkog šaha.

Uveče, 18. septembra, u prostorijama Svesaveznog društva za kulturne veze sa inostranstvom (VOKS) u Velikoj Gruzijskoj ulici, održan je još jedan prijem u čast učesnika meča.
Govore su održali Botvinik i Verthejm.

Denker, posle kapitena, izjavio:

„Iskreno, očekivali smo rezultat u rasponu od 11:9 za Sovjete do 10,5:9,5 za nas.“
„Maštar“, pomisli tada Verthejm i odluči da se više neće baviti ovim mečevima – ni organizaciono ni finansijski.
„Ni Englezi nisu izgubili sa ovakvom sramotnom razlikom u radio-meču sa Rusima…“

Na prijemu su bili svi članovi sovjetske ekipe i svi Amerikanci – osim Fajna; prisustvovali su i Eve, diplomate, novinari, umjetnici...

Prema sovjetskoj štampi, sve je proteklo „u prijateljskoj i srdačnoj atmosferi“, uz koncert u kojem su nastupili Emil Giljels, Georgij Vinogradov, Debora Pantofer-Nečecka (danas zaboravljena, ali tada oduševila koloraturnim sopranom pjevajući „Slavuja“ Aljabjeva), te David Ojstrah.

U memoarima Botvinik piše:

„Na prijemu američki šahisti su uručili N. Romanovu (za Staljina) poklon – majstorski izrađenu lulu na kojoj su bili minijaturni drveni likovi Staljina i Ruzvelta za šahovskim stolom.“

Ustvari, ovaj suvenir sovjetskom sportskom rukovodstvu predao je Verthejm, koji ga je dao izraditi po sopstvenoj narudžbini (i naravno – platio).
Planirao je da ga lično uruči Staljinu – ako bi bio pozvan na prijem u Kremlj…

Časopis „Šahovski vesnik – The Chess Herald“ u svom januarskom broju iz 1995. godine objavio je foto-reportažu sa izložbe „Vaš potez, predsjedniče!“ u Muzeju revolucije na Tverskoj (od 1998. – Muzej savremene istorije Rusije). Izložba je bila posvećena 31. Svjetskoj šahovskoj olimpijadi koja se te godine održavala u Moskvi. Među eksponatima (većinom su to bili kompleti šahovskih figura poklonjeni državnim i političkim liderima SSSR-a) posjetioci, uključujući i učesnike Olimpijade, mogli su da vide i lulu za pušenje („Drvo. Rezbarija“) – poklon I. Staljinu od američke ekipe.

A najvažniji trenutak, koji takođe nije ušao u novinske izvještaje – te jeseni nije potpisan sporazum o održavanju meč-turnira za svjetsku titulu u dva dijela – u Hagu i Moskvi, iako su se o tome, nakon žučnih rasprava (živopisno opisanih u Botvinikovoj knjizi „Ka ostvarenju cilja“), tog jutra na „operativnom sastanku“ na Velikoj Gruzinskoj, dogovorila petorica kandidata za titulu (Reševski je, sa svojom uobičajenom žestinom, diskutovao i u svoje ime i po ovlašćenju šestog kandidata – Fajna, koji mu je ostavio „formalno punomoćje“).

Botvinik: „Romanov me odvodi u stranu, grli (odmah sam shvatio – nešto nije u redu) i kaže da danas nije moguće potpisati sporazum: nije stigao da usaglasi finansijska pitanja s vladom.

I tu sam napravio tipičnu grešku za sebe – pomislio sam da je ‘partija’ ionako dobijena i da mogu biti velikodušan.

– Koliko vremena je potrebno da se ta pitanja usaglase? Da li je mjesec dana dovoljno?

Romanov se očigledno obradovao.

– Onda da postignemo džentlmenski dogovor (bez potpisa), sa tim da, ako u roku od mjesec dana ne bude prigovora, on automatski stupa na snagu.

Eve je bio dirnut, ostali učesnici su se takođe složili. Svi su se rastali mirno i prijateljski.“

Ali, nimalo „mirno i prijateljski“ ovaj džentlmenski dogovor nije bio prihvaćen od strane nekih starih rivala – sunarodnika Semija i Reubena, a da ne govorimo o rukovodstvu američkog šaha, sa kojim je Fajn oduvijek imao zategnute odnose. A onda je napravio još jedan pogrešan potez i te odnose u potpunosti uništio…

KAKO JE JOSIF STALJIN MAMIO ALEKSANDRA ALJEHINA NA POVRATAK U ZEMLjU SOVJETA I “NAPIŠITE DA SAM NAJGORI ŠAHISTA NA SVIJETU!”

Uveče 24. marta 1946. urednik i izdavač Chess Review Izrael Horovic nazvao je u Los Anđeles doktora na Univerzitetu Južne Kalifornije i svojeg dugogodišnjeg saradnika Reubena Fajna:
„Upravo su prenijeli preko radija… Aljehin je pronađen mrtav u hotelu, u svojoj sobi u Lisabonu.“
„Čuo sam“, začulo se na drugoj strani slušalice. Prijatelji su odmah dogovorili da Fajn hitno pripremi i pošalje uspomenu na svjetskog šampiona, koji je otišao neporažen…

Reuben je bio veliki zaljubljenik u teorije zavjere, uvjeren, između ostalog, u zavjere ruskih velemajstora, i sigurno je godinama proučavao sve što je bilo povezano sa konspirativnim verzijama prema kojima Aljehin nije umro prirodnom smrću. Jednu od tih verzija iznosi J. Šaburov u svojoj knjizi o velikom šahisti (izdanoj 2001):
„Kažu da je prije nekoliko godina u Eštorilu umro jedan od bivših konobara tog restorana (u kojem je ručao Aljehin). Prije nego što je izdahnuo, priznao je rodbini da ga već dugo muči osjećaj krivice – otrovanjem Aljehina u martu 1946. Godine. On je podmetnuo otrov u hranu po nalogu dvojice nepoznatih muškaraca odjevenih u civilu, s akcentom. Dali su mu zajedno s otrovom veliku sumu novca. Konobar nije izdržao i izvršio naredbu. A kad se vratio kod njih, još su mu dali novca i zaprijetili da nikom ne govori o učinjenom.“

I ko su bili ti ljudi koji su dostavili konobaru otrov i veliku sumu novca? Govorili su s akcentom… Aluzija na dugu ruku Moskve? Ali ako su ta dvojica bili, recimo, operativci sovjetskih specijalnih službi – šta im je bilo teško da onog koji je izvršio zadatak pošalju pred njih, zakopaju ga negdje u okolini mirnog portugalskog gradića? Tragovi u vodu!

Međutim, fantastičnost predsmrtnog pokajanja konobara iz Eštorila ne leži samo u tome…

Prema memoarima „glavnog diverzanta i teroriste Sovjetskog Saveza“ Pavla Sudoplatova, „organi“ bez znanja Staljina, pod nijednim uslovima, ne bi slali specijalne grupe u inostranstvo da uklone neku značajnu figuru. Bilo da je to bio vođa OUN Konovalec (koji je bio likvidiran sam od strane Sudoplatova u restoranu „Atlanta“ u Rotterdamu po ličnoj direktivi „Šefa“) ili bivši visoki zaposlenik NKVD-a prebjeg Agabekov (bez traga nestao 1937. u Francuskoj). A što se tiče drugog prebjega – preciznije jednog od prvih sovjetskih prebjega – Aljehina, kod vođe su namjere bile sasvim druge.

Pitanje za razmišljanje: kako se prezivao čovjek koji je stalno bio prisutan na sjednicama Staljinovog Politbiroa (i to sjedeći gotovo na čelu stola, pored predsjednika Savjeta narodnih komesara Molotova), koji se s vođom oslovljavao sa „ti“, zvao ga jednostavno „Josif“? Prosto lice, gusti brkovi srednje veličine, prodoran pogled... Ne, nije Vorošilov, ni Kaganovič, ni Buđoni… To je Ivan Mihajlovič Gronski!

Ime danas gotovo zaboravljeno. A 30-ih godina bio je odgovorni urednik „Izvestija“, „Novog mira“, pa čak i rukovodilac čitave sovjetske književnosti. Doživio je 90 godina, od kojih je 15 proveo u GULAG-u, odakle se (iz Vorkute) vratio 1954. godine. Tokom 60-ih i 70-ih godina ponovo se dušom vezao za „Izvestija“, gdje su bivšeg legendarnog glavnog urednika uvijek srdačno dočekivali…

Od 1999. do 2003. vaš pokorni sluga je u „Izvestijama“, uglavnom u moskovskom izdanju, vodio rubriku „Šah za šahom“ (nerijetko su izlazila po četiri broja sedmično!) i povremeno komunicirao telefonom i elektronski sa veteranima „Izvestija“. Upravo od njih sam saznao da je jednom prilikom, za vrijeme čajanke u prostorijama redakcije, Ivan Mihajlovič podijelio jedno sjećanje: 1928. godine, po zadatku Staljina, bio je poslan u Pariz da se sastane s Aljehinom i nagovori ga da se vrati u Otadžbinu!

Nažalost, Gronski nije ispričao detalje tog susreta, ali događaji su se mogli odvijati slično kao kasnije, 1935. godine, s Laskerom. Tada su izaslanici Kriljenko, Samuil Vajnštajn i Mihail Botvinik, pronašli Emanuela Laskera u jednom londonskom predgrađu i obradovali već ostarjelog izbjeglicu iz Hitlerove Njemačke ličnim pozivom Kriljenka da dođe na Drugi moskovski međunarodni turnir.

„To je bio posljednji turnir“, prisjećao se u knjizi „Ka ostvarenju cilja“ Mihail Mojsijevič, „na kojem je Lasker dobro igrao. Godinu dana kasnije, opet u Moskvi, a zatim u Notingemu, sreća mu je već okrenula leđa (a je li se i moglo nadati uspjehu sa 68 godina?) Na tim turnirima Lasker je već nastupao kao predstavnik Sovjetskog Saveza (1935. godine preselio se da živi u Moskvu).“

Kako je mudri Emanuel uspio da se nastani u sovjetskoj prijestonici, Botvinik ne objašnjava – a vjerovatno i nije znao sve.

Devedesetih godina autor ovih redova je u časopisu „Izvor“ naišao na dokumenta izvučena iz Arhiva Predsjednika Ruske Federacije sa oznakom „Strogo povjerljivo“ – pismo Laskera (napisano od strane S. Vajnštajna) iz hotela „Nacional“, od 4. marta 1935., upućeno Kriljenku, kao i pismo Kriljenka Staljinu.

Suštinu tih pisama izložio sam u prvom dijelu našeg pripovijedanja, a tamo sam, podsjećam, naveo i izvod iz odluke Politbiroa, kojom se Laskeru dozvoljava „da ostane u SSSR-u zajedno sa suprugom, na period po njegovoj želji, uz zadržavanje prava da putuje u inostranstvo radi učešća na međunarodnim turnirima.“

I eto, treba pretpostaviti da je Gronski tada, 1928. godine u Parizu, predlagao Aljehinu da napiše pismo Kriljenku – nešto slično onome koje je sedam godina kasnije napisao Lasker, nakon čega bi šahovski Glavnokomandujući (tj. Kriljenko) uputio molbu najvišem vrhu, pa dalje – pozitivna odluka Politbiroa, naravno, strogo povjerljiva.

A vođa (Staljin), naravno, ne bi škrtario kada bi uspio da namami velikog ruskog šahistu u boljševički raj! Jer, na primjer, velikom proleterskom piscu Maksimu Gorkom, koji je upao u Staljinovu zamku, Josif Visarionovič je poklonio nekadašnju palatu Rjabušinskog, raskošnu daču u Gorkima s ogromnim parkom.

Te iste 1935. godine, u novembru, Kriljenko šalje rukovodstvu zemlje još jedno tajno pismo, a ono je prvi put objavljeno u časopisu „Izvor“, u broju 6 iz 1997. godine.

Sudeći po reakciji diktatora, koji je predložio da se odštampani telegram Aljehinu objavi bez ubitačnog komentara Kriljenka, rukovodilac Svezavnog šahovskog odsjeka nije imao pojma da je Staljin, bez ikakve sumnje, još uvijek gajio nadu da će uspjeti da namami "izdajnika i bjelogardejca" nazad u zemlju Sovjeta.

Staljin i pet članova Politbiroa, koji su se složili s vođom da se telegram čestitke Aljehinu objavi bez komentara. Pored Gospodara – Kaljinin, u drugom redu Ježov, Kaganovič, Mikojan i Andrejev.

Prema zapisima dežurnih sekretara Staljinove prijemne službe, on od 13. do 19. novembra 1935. nije nikoga primao u svom kremaljskom kabinetu, tako da je Kriljenko najvjerovatnije predao svoje pismo stalnom šefu Staljinovog kabineta Poskrjebiševu. A gdje su onda, ako ne u Kremlju, potpise na rezoluciju vođe stavili sedmorica tadašnjih članova Politbiroa i Ježov, koji tada nije bio član najvišeg partijskog vrha (bio je samo sekretar CK)?
A vjerovatno – uz zajedničku trpezu kod diktatora, koji je volio da večera od kasne večeri do ranog jutra u Bližnjoj (Kuncovskoj) dači… Još jedan član Politbiroa, Molotov, izgleda da nije prisustvovao tom okupljanju – njegovog potpisa nema.
Iz posmrtno objavljene knjige Ivana Mihajloviča Gronskog „Iz prošlosti“, izdane u „Izvestijama“:
„Dva puta nas je u redakciji posjetio veliki kubanski šahista Hose-Raul Kapablanka. Dugo i sadržajno smo razgovarali. I kad se u engleskom gradu Hastingsu održavao šahovski turnir, poslao sam Kapablanki telegram s prijedlogom da postane stalni dopisnik 'Izvestija' s turnira. Šahista je odgovorio potvrdno. Poslao sam mu akreditaciju i novac. I u ‘Izvestijama’ se pojavila korespondencija s potpisom: Kapablanka (od stalnog dopisnika). To je u zemlji ostavilo ogroman utisak. Iz ‘Pravde’ me je pozvala Marija Iljinjična Uljanova:
– ‘Ivane Mihajloviču, hajde da zajedno objavljujemo Kapablankine tekstove i zajedno podijelimo troškove.’
– ‘Marija Iljinjična’, odgovorio sam, ‘“Izvestija” je formalno nepartijski organ, dok je “Pravda” organ VKP(b), a VKP(b) je sekcija Kominterne. Teško da bi se ministar Kube, kakav je Kapablanka, ministar buržoaske države, saglasio da objavljuje u komunističkim novinama. Uostalom, uskladite to sa Staljinom. Ali mislim da je nezgodno s takvim prijedlogom obraćati se Kapablanki.’
Uljanova se složila s mojim argumentima.“
Eh, zavrtio mozak Ivan Mihajlovič sestri Iljiča! Jer Kapablanka nikada nije bio ministar… A kad je 1936. pobijedio na 3. Moskovskom međunarodnom turniru, rado je davao intervjue i komunističkoj ‘Pravdi’, a naravno i ‘svojim’ ‘Izvestijama’…
U „Izvestijama“ je Gronski prisno razgovarao i sa Laskerom, riječju, imao je bogato iskustvo komunikacije sa šahovskim Bogovima. I da nije upao u stroj za mljevenje mesa 1937, možda bi ponovo bio poslan od strane vođe da nagovori Aljehina da se vrati – uz izdašne garancije…

Ivan Gronski (pravo prezime – Fedulov) u svom kabinetu u „Izvestijama“, gdje je znao da sjedi uz šoljicu čaja s poznatim šahistima...

Kao što je poznato, još dok je trajao Drugi svjetski rat, zbog odbijanja Evea i Fajna da igraju protiv Aljehina, povučene su ranije poslane pozivnice svjetskom prvaku na međunarodne turnire u Londonu i Hastingsu.

Mnogo godina kasnije Fajn će napisati:

„Prije smrti Aljehina 1946, predložio sam turnir šestorice za titulu svjetskog prvaka – bez Aljehina, zbog njegovog ponašanja tokom rata i zato što je bilo jasno da više nije tako jak. Prijedlog nije prihvaćen od strane Rusa, koji su umjesto toga odustali od bojkota Aljehina i pozvali ga na meč s Botvinikom.“

Osim Staljina, niko drugi iz kremaljske vrhuške nije mogao dati odobrenje Botviniku da igra meč sa Aljehinom, koji je na Zapadu bio proglašen izopštenikom. I koji bi to član MGB-a poslije toga smio makar da dotakne Aljehina- pustinjaka iz Eštorila?

…Skoro čitav apriljski broj časopisa Chess Review iz 1946. godine bio je posvećen preminulom svjetskom prvaku, koji je otišao nepobijeđen.

Na 7. stranici – vijest o njegovoj smrti u stalnoj rubrici „Šahovski svijet“, zajedno s kratkom diskusijom – ko je sada šampion?

Stranice 12–18 – Aljehinove fotografije, njegove partije, spisak turnira na kojima je igrao...

Dalje, na stranicama 19–20, Reuben Fajn, u tekstu „Odajući počast Aljehinu“, komentariše partiju koju je izgubio od Aljehina na Božićnom turniru u Hastingsu 1936/37.

U isto vrijeme, „Šah u SSSR-u“ objavio je članak u znak sjećanja na Aljehina, a njegov autor, Petar Romanovski, na kraju zaključuje: „Sovjetski šahisti visoko cijene Aljehina kao izuzetnog majstora, koji je dao bogat doprinos riznici šahovske umjetnosti. Ali kao čovjek, moralno nestabilan i neprincipijelan, ne može imati naše pozitivno mišljenje.“

A Fajn, kojeg su mnogi smatrali glavnim protivnikom Aljehina, završava uvod u partiju iz Hastingsa riječima:

„Zaboravimo godine njegove loše reputacije i odajmo počast neuporedivom umjetniku.“

Pasadena, 1932. Za tablom – Aljehin i Kežden. Posmatraju ih Meksikanac Araisa, Dejk (prvi Amerikanac koji je pobijedio Aljehina, i to upravo na tom pasadenskom turniru), Fajn, Reševski.

Četrnaest godina kasnije, u tekstu „Odajući počast Aljehinu“, Reuben Fajn će napisati:

„Aljehin, a ne Lasker, bio je nenadmašan šahovski psiholog.“

Pred sam finiš tog „Hastingsa“ Fajn je letio kao na krilima – 7 poena iz 7 partija! Aljehin je zaostajao pola poena…

Šahovsko-damske novine „64“ od 10. januara 1937. pišu:

„U 8. kolu najveće interesovanje izazvao je susret Aljehin – Fajn, čiji je ishod odlučivao sudbinu prve nagrade. Aljehin, prinuđen da igra na pobjedu, žrtvovao je pješaka u španskoj partiji radi zaoštravanja igre i, dobivši snažan napad, primorao protivnika na predaju.“

Aljehin – Fajn

Hastings, 1936/37
Španska partija (Rui Lopez)

1. e4 e5
2. Nf3 Nc6
3. Bb5 a6
4. Ba4 Nf6
5. 0-0 Be7
6. Re1 b5
7. Bb3 d6
8. c3 Na5
9. Bc2 c5
10. d4 Qc7
11. Nbd2 0-0
12. Nf1 Bg4
13. Ne3 Bxf3
14. Qxf3!?

„Inače bi se nakon 14.gxf3 igra izjednačila. Aljehin je radije žrtvovao pješaka, računajući da osim prednosti dva lovca dobije i šanse za napad na kraljevskom krilu crnih.“
– Nikolaj Rjumin, „64“, br. 110, 10. januar 1937.

14... cxd4

Fajn: „Logika pozicije me je primorala da prihvatim žrtvu pješaka, iako psihologija trenutka možda nije zahtijevala tako radikalne poteze.“

15.Nf5!

Fajn označava potez uzvičnikom, Rjumin – ne.

15... dxc3
16. Qxc3 Rfc8

Fajn: „U suštini, kada je pješak bio žrtvovan, obojica smo imali istu sliku pozicije. Aljehin se oslanjao na napad, ja sam računao na to da nemam slabosti.“

17.Qg3 Bf8
18.Bd3 Nc6
19.Bg5 Ne8

20. Rac1 Qb7
21. a3!

21... g6?

Fajn: „Nisam imao strpljenja i pokušavajući da rasteretim poziciju, oslabljujem je. Bolje bi bilo igrati 21...Nd8 22.Rcd1 Ne6, što bi zahtijevalo više promišljanja, ali bi bilo sigurnije.“

Rjumin: „Crni su donekle stisnuti, i jasno je njihovo nastojanje da otjeraju figure bijelih s aktivnih polja. Cijenom slabljenja kraljevskog krila (g6), Fajn privremeno stiče inicijativu, ali u stvarnosti, pozicija ide u korist bijelih – zahvaljujući moćnim lovcima. Stoga je umjesto 21...g6 bolji preventivni potez 21...Kh8, pa ako 22.Bb1, onda 22...Na5 23.Ba2 Nc4 – s obostrano oštrom igrom.“

22. Nh6+ Bxh6
23. Bxh6 Nd4
24. Rcd1 b4
25. f4 exf4
26. Qxf4 bxa3
27. bxa3 Rc3
28. Qf2 Ne6
29. a4!

Fajn: „Još jedna izvanredna ideja: pored problema na kraljevskom, crni sada imaju teškoće i na daminom krilu.“

29... Rac8
30. Rf1 R3c7
31. Rb1 Qc6
32. a5

32... Nc5?

Rjumin: „Vodi ka brzom porazu, ali spasa već nema. U svakom drugom slučaju crni gube materijal, samo što bi borba bila produžena.“

Fajn: „Brzo gubi. Bolje bi bilo žrtvovati kvalitet: 32...Qc5 33.Be3 Qxa5 34.Bb6.“

33. Bc4 Qd7
34. Qa2 Nxe4
35. Rxf7 Qxf7
36. Bxf7+ Rxf7
37. Qe6!
    1–0

Čim je Fajn zaustavio satove, jedan snalažljivi novinar odmah ga je netaktično upitao šta se može napisati o toj partiji. Izuzetno razdraženi i pocrveneli Reuben je ispalio: „Napišite da sam ja najgori šahista na svijetu!“
Mnogo godina kasnije sam će napisati da se tada „zbunio u odbrani“.

Aljehin, 29. decembra 1936, Hastings

A uopšte, tog puta u tihom, drevnom banjskom gradu na obali Lamanša trebalo je da se okupi velika četvorka – Kapablanka, Aljehin, Flor i Fajn.
Ali nakon Moskve 1936. i Notingemskog turnira, Kapa je, kako je javila britanska i svetska štampa, „previše povećao svoje honorarne zahtjeve“.
Poslednji poznati slučaj kada je Hose-Raul tražio ekstra honorar bio je j 1941. godine, kada su Urugvajci odlučili da organizuju turnir u Montevideu sa učešćem velikog Kubanca. I, izgleda, tada mu je jako trebao novac, jer je bio spreman da krene na veoma teško, višednevno putovanje preko neizmjernog Atlantika (od SAD do Urugvaja pravo je 8780,13 km!), tražeći 500 dolara (za poređenje – dvije godine ranije za sjajnu pobedu na otvorenom prvenstvu SAD – 10,5 od 11! – Fajn je dobio samo 100 „zelenaša“). Ali štedljivi Urugvajski šahovski savez nije mogao da „skupi“ zahtjevanu sumu od Kubanca. I hvala Bogu!
Pored teške hipertenzije Kapablanke, protiv te njegove turneje „glasala“ je i već započeta njemačka neograničena podmorska ratna kampanja, kada su jataci Denica potapali u atlantskim vodama sve redom, uključujući i trgovačke i putničke brodove…
A zašto se u Hastingsu 1936/37 nije borio Flor – pa upravo su ga prije toga mobilisali u vojsku! U tim danima, kada su Fajn i Aljehin vodili trku za prvom nagradom, pobjednik prethodnih „Hastingsa“ marljivo je prošao obuku u vojnoj jedinici j u malom gradiću Jaromerž, a to je istočna Češka, nedaleko od granice sa Poljskom.

Fotografiju minijaturnog „hrabrog vojnika“ Flora poslao mi je moj dugogodišnji šahovski drug i kolega iz Brna, Jan Kalendovski.
Ovo je snimak decembra 1936. Ali već u junu 1937. Salomon je u punom civilnom odjelu stigao na turnir u Kemeru, gdje je podijelio 1-3. mjesto sa Petrovom i Reševskim, dok je Fajn odigrao, može se reći, loše i bio je tek 8.
Zašto je Flor služio (na donjoj slici je kasarna njegove vojne jedinice u Jaromeržu) samo nekoliko mjeseci? Kako mi je Jan Kalendovski napisao, Salomon je prevremeno demobilisan iz vojske na molbu Centralnog saveza čehoslovačkih šahista. Postojala je takva praksa u predratnoj čehoslovačkoj vojsci – skraćivati službu VIP osobama, a Flor je u to vrijeme u svojoj Čehoslovačkoj bio pravi VIP, zapravo nacionalni heroj!

ZAŠTO JE MAKS PETI NA REVANŠ-MEČU OSTAO BEZ POMOĆI SVOG SEKUNDANTA I ISTORIJSKI SUSRET NA AMSTERDAMSKOM AERODROMU SCHIPHOL

Kao što sam već pričao u jednoj od prethodnih poglavlja, sredinom sedamdesetih, u vrelim ljetnim danima, imao sam priliku da pratim Salomona Mihajloviča na njegovom putovanju kroz Altajski kraj. Sjećam se da sam upitao poznatog gosta iz naše sibirske dubine da li se ljutio zbog termina „fajno-florovski stil“, koji je izgovorio P. Romanovski. Veliki majstor je neodređeno mahao svojom malom, elegantnom rukom, na kojoj su se vidjele starosne pigmentne mrlje – kao da je to sve bilo bez značaja. A sa Fajnom ga je povezivala ne samo vrhunska tehnika i sličnost stila „umjetnih turnirskih boraca, koji izbjegavaju rizične nastavke“ (M. Botvinnik), nego i sklonost ka neustaljenom životu. Ipak, poslije okupacije Čehoslovačke od strane Hitlera, Flor je postao putnik protiv svoje volje…

Nakon što je Aljehin izgubio krunu u meču protiv Eve-a, velikan je zamjerio Salomonu, tehničkom pomoćniku novog šahovskog kralja – rekavši da veliki majstor, sam po sebi kandidat za šampiona, ne treba da se miješa u sportski i kreativni sukob učesnika meča za prvenstvo svijeta. „Tada sam se slagao sa Aljehinom“, prisjećao se Flor. A da nije bilo toga, sigurno bi ostao u Eve-ovoj ekipi i u revanš-meču 1937. pomagao svom dva metra visokom holandskom prijatelju zajedno sa novim sekundantom Maksa Petog – Fajnom, koji je zamijenio Gezu Marocija („transformisanog“ u glavnog sudiju novog duela Aljehina i Eve).

Na revanš-meču se okupila moćna grupa dopisnika – Tartakover, Flor, Reševski, Kmoh… Do drugog kola stigao je i Emanuel Lasker. Flor, koji je pratio revanš-meč za list „64“ (diktao je telefonom), nije smatrao potrebnim da ruskim čitaocima saopšti da je do šestog kola aktuelni svjetski prvak, koji je tada predvodio, iznenada ostao bez sekundanta.
Nedugo prije svoje smrti 1981. godine Eve je ispričao Geni Sosonku: „Nažalost, Fajn je morao da podvrgne operaciji zbog upale slijepog crijeva i ja sam ostao bez njegove pomoći. Teško je reći da li je zbog toga nestala moja prednost u rezultatu, ili zbog toga što sam nekoliko partija odigrao bezbrižno…“

Uopšte, Holandija je mnogo značila za sudbini Fajna…
Tako je nakon Notingema 1936. neko vrijeme živio u Amsterdamu, gdje je tada otvorena škola šaha. Njena uprava, S. Landau, pozvao je Evea, Aljehina i Fajna da održe ciklus predavanja… Sa sva tri poznata predavača, u oktobru iste godine u Amsterdamu održan je mali međunarodni turnir. Eve i Fajn su podijelili prvo i drugo mjesto, sakupivši po 5,5 od 7 bodova. Među sobom su odigrali remi. Aljehin je završio treći sa 4,5 boda, a u šestom kolu Eve je pobijedio Aljehina u iscrpljujućoj partiji od 60 poteza.

Mnogo kasnije, već razišavši se sa Emmom, Reuben je nastavio da posećuje u Amsterdamu bivšeg tasta Isaaka Kizinga, s kojim je ostao u dobrim odnosima.

Isaak Kizing

…19. juna 1961. godine, Njujorčaninu Kizingu je zazvonio telefon – zvao ga je Eve: idemo u Schiphol da dočekamo sovjetske kolege!
I pohrlili su u čuveni amsterdamski aerodrom, gde je trebalo da sleti putnički avion iz Moskve sa avangardnim odredom šahovske Supersile, a to su bili upravo razjasnili odnose u revanš meču Botvinik i Talj, Keres, Petrojan, Smislov, Korčnoj, Geller, Tajmanov, Polugajevski, Furman, rezerve Toluš i Bagirov. Po redosledu tabli trebalo je da se bore u ekipnom prvenstvu Evrope u njemačkom Oberhauzenu, za koji su letjeli tranzitnim letom.
Mjesec dana ranije, 20. maja, Maks Peti je napunio 60 godina! I pod svodovima Schiphola održana je veličanstvena proslava odložene godišnjice, naši velemajstori su donijeli mnogo flaša šampanjca, a Eveu su poklonili rusku lutku-matrjušku, ganuvši slavljenika tim darom.
Dopisnik amsterdamskog lista „De Telegraaf“ kasnije će napisati: „Vidio sam na aerodromu svjetskog prvaka i sve žive bivše šampione planete u sjajnom raspoloženju, smjestili su se oko stola u čekaonici, i bila je to veoma vesela gozba.“
Naravno, istorijski susret završen je blicom, pri čemu je Talj pobijedio Fajna.

19.juna 1961. godine, u čekaonici aerodroma Schiphol: Vasilij Smislov, Maks Eve, Reuben Fajn, Mihail Botvinik i Mihail Talj.

Kod stepeništa za avion, koji je letio ka Dizeldorfu, odakle je mali grad Oberhauzen bio na dohvat ruke (sve tri fotografije iz Holandskog nacionalnog arhiva).

Nakon smrti bivšeg tasta (1964. godine), Fajn, ne zaboravivši holandski jezik, posjećivao je Amsterdam kao gost svog starog prijatelja Evea. Na zvaničnim turnirima odigrali su sedam partija (+2=3-2). A koliko je bilo prijateljskih i trening partija – Bog zna. Na primer, prije AVRO-38, Reuben je odmarao kod Amsterdama, a Maks ga je često posjećivao. Beskrajno su vježbali različite šeme otvaranja – kao i tokom priprema za drugi meč sa Aljehinom.
Inače, pred taj meč, Reuben je bez imalo sumnje tvrdio u intervjuima da će njegov štićenik sačuvati tron. Ali, gle čuda – da se pretpostavka Fajna ostvarila, vjerovatno se ne bi ni održao „turnir života“ glavnog junaka naše priče!

«SKANDAL U PLEMENITOJ PORODICI», ANONIMNI ČUVARI „ARIJEVSKE ČISTOĆE“ ŠAHOVSKE UMJETNOSTI i o tome, KAKO JE TRIO NAJJAČIH ŠAHISTA MENHETANSKOG KLUBA POBIJEDIO KAPABLANKU U KONSULTATIVNOJ PARTIJI

Danas je već pomalo zaboravljeno koliko je strasti bilo u žustrim debatama – da li će biti ili neće biti veličanstvena bitka AVRO-38. A kako je sve počelo…

Na turnir nacija u augustu 1937. godine u Stokholmu, rukovodstvo holandske šahovske federacije došlo je s idejom – organizovati naredne godine „pod pokroviteljstvom FIDE“ dvokružni turnir u sljedećem sastavu:
Šahista koji izgubi u revanš meču Aljehin – Eve,
M. Botvinnik,
H.-R. Kapablanka,
R. Fajn,
S. Flor,
P. Keres,
S. Reševski;
8.učesnik – po dogovoru G. Levenfiš (naivni Holanđani još nisu znali da dvostruki šampion SSSR nije mogao da putuje).

Kako su inicijatori zamislili, pobjednik ovog turnira, finansiranog od strane velike radio-kompanije „AVRO“, dobio bi pravo da izazove na meč „nosioca titule svjetskog prvaka“.

A onda je uslijedio burni kongres FIDE, o kojem je izvještaj novinara lista „64“ (vjerovatno A. Zejca), koji se krije pod tajanstvenim pseudonimom FRED, sarkastično nazvan „Skandal u plemenitoj porodici“:

„...počelo je tako što je Salomon Flor proglašen prvim kandidatom FIDE za svjetsko prvenstvo. Ponuda Holanđana (da organizuju AVRO – op. V.N.) djelovala je logičnije, ali pojavili su se konkurenti u liku austrijskog šahovskog saveza. Kao što je poznato, u Zemmeringu se planirao veliki turnir, a organizatori su se također nadali da će pobjednik upravo tog turnira biti priznat kao prvi kandidat. Ali ispostavilo se da je uprava lječilišta u Zemmeringu pretjerala sa troškovima. Umjesto planiranih 20 učesnika igraće samo osam, otvaranje je pomjereno s 20. avgusta na 8. septembar, a po najnovijim informacijama zemmerinški turnir će se održati u Badenu (blizu Beča).

Kako bilo da bilo, sastav ovog turnira obećava da će biti veoma jak (Kapablanka, Reševski, Fajn, Flor, Ragozin, Keres, Petrov i Eliskases), i FIDE, čini se, nije znala kome dati prednost – radio-kompaniji ili upravi lječilišta. Da ne bi uvrijedili ni Austrijance ni Holanđane, donijeta je „solomonska“ odluka. Ali zašto Flor, a ne Kapablanka?

Englezi, na primjer, svim snagama podržavaju kandidaturu Kubanca, koji po njihovom mišljenju treba da igra protiv pobjednika predstojećeg meča za svjetsko prvenstvo. Eve je bio prilično zbunjen ovim imenovanjem. Rekao je da ako sačuva titulu, smatra da je dužan da igra s Kapablankom... makar i neformalni meč za svjetskog šampiona. Kapablanka, u slučaju pobjede nad Eveom, igraće protiv Flora, a samo pobjednik tog meča postaće novi svjetski prvak. Međutim, ta pretpostavka je dvostruko paradoksalna: Kapablanka, koji pobijedi svjetskog prvaka, ne dobija tu titulu, ali može povratiti prvenstvo svijeta pobjedom nad Florom, koji nikada nije bio svjetski prvak.

Dr. Tartakover nije propustio priliku da postavi provokativno pitanje: ako je Eve odlučan da igra s Kapablankom, a FIDE podržava Flora, zar onda holandski turnir gubi svaki smisao?“

Odgovoriti na to pitanje Eve nije uspio, jer je Rüeb žurno izjavio da taj turnir može biti održan tek 1941. godine (nakon mečeva Flor – Eve ili Flor – Aljehin ili Flor – Kapablanka)…
Tada je holandska delegacija, duboko uvrijeđena, izjavila preko svog predsjednika Trotsenburga da je prisiljena napustiti FIDE kongres. I zaista je otišla.
Nakon toga nastala je zbrka, a rasprave su ubrzo zatvorene, dok pitanje o „kandidatu“ i dalje ostaje otvoreno.

Eto kako! Mršavi haški advokat Rüeb je stao protiv svojih sunarodnika… Ili je bio uvjeren u pobjedu svog dragog prijatelja Maksa nad Aljehinom, a tada bi cijela ta AVRO priča za učitelja iz ženske gimnazije Evea bila potpuno nevažna.

Ipak, gospodin Trotsenburg sa saradnicima i ovlašteni predstavnici gospodina de Clerka (predsjednika radio-kompanije „AVRO“) tokom revanš meča Aljehin – Eve aktivno su pregovarali sa budućim učesnicima najslavnijeg superturnira zlatnog doba šaha. U maju 1938. Van Trotsenburg je preminuo. Ali mehanizam turnira je već bio pokrenut… A pošto je Aljehin vratio krunu, organizatori velike osmorice su, naravno, računali na pobjedu slavnog sina Holandije, čije je poštovanje od strane male zemlje lala ponekad poprimalo ružne oblike.

Tako je „64“ izvještavala: „Veliki majstori Fajn i Reševski, koji su prvi stigli u Amsterdam, dobili su 'prijateljska' upozorenja od pravih 'cjenitelja' šaha. U anonimnim pismima, poslanim preko turnirskog komiteta, čuvari 'arijevske' čistoće šahovske umjetnosti preporučuju američkim velemajstorima da barem… ne pobjeđuju. Pisma su predata policiji na ispitivanje.“

Primijetimo da je od osam učesnika AVRO turnira tačno polovina – Aljehin, Fajn, Flor i Keres – živjela od šahovskih honorara. A Kapablanka nije bio vezan nikakvim radnim rasporedom svojim sinekurom – komercijalni ataše kubanskog konzulata u SAD-u.

Nakon amsterdamskog turnira mladenci Hose-Raul i Olga nastavili su svoje bračno putovanje, preko Brisela se vratili u Pariz…

Kapablanka – Botvinik, Moskva, 1936.
„Botvinik i Eve stalno nose naočale, Kapablanka ih stavlja samo kad mu je pozicija gora“ (Salo Flor).

U poslednjim godinama života Kapablanka, ako nije bio u društvu svoje obožavane ruske lijepe supruge, ostajao bi do kasno za šahovskom tablom (kojem je nekada predviđao mrtvilo nerješenih partija) ili bridžom u svom omiljenom Manhattanskom šahovskom klubu. Prvi put je tamo kročio kao 17-godišnjak, davne 1905. Klub je svake godine organizovao šampionate koji su znali da okupe najbolje američke šahiste; Kapablanka nikada nije učestvovao na tim turnirima, to nije bio njegov nivo, ali je u prijateljskim i demonstracionim partijama redovno pobjeđivao šampione Manhattana. Ipak, ponekad bi i on bio poražen…

13.decembra 1936, kao i uvijek elegantno obučen, veliki majstor odigrao je u prostorijama „Manhattana“ tri ozbiljne partije sa vremenskom kontrolom protiv devet najjačih šahista najstarijeg američkog kluba, podjeljenih u grupe po tri. Dva konsultativna trija (Denker, Majer, Plats i Marej, Simhov, Tener) odigrala su remi, ali treći je već u otvaranju nadmudrio legendarnog protivnika, koji se od tada samo pasivno branio... Sa kratkim komentarima, ta partija je objavljena u časopisu „64“ 30. decembra iste godine.

Simonson, Nejman, Filipss – Kapablanka
Retijevo otvaranje

1. Nf3 d5
2. c4 c6
3. b3 Bf5
4. g3 h6
5. Bb2 e6
6. Bg2 Nf6
7. O-O Nbd7
8. d3 Bc5
9. Nbd2 Qe7
10. e4 dxe4
11. dxe4 Bh7

Crni nije mogao osvojiti piona e4 zbog nezaštićenosti njegovog piona g7.

1. e5 Ne4
2. Nxe4 Bxe4
3. Qe2 Bh7
4. a3 a5
5. b4! Dobar potez! Crni, naravno, ne može uzeti piona zbog nepovoljnog položaja svog kralja. Nakon poteza u tekstu, bijeli definitivno zauzima polje d6 i dobija bolju poziciju.

16... Bb6
17. c5 Bc7
18. Nd2 O-O
19. Nc4 Rfd8
20. Nd6 Bxd6
21. cxd6

Bijeli priprema odlučujući napad na kraljevom krilu.

21... Qe8
22. b5 Nb6
23. bxc6 bxc6
24. Rac1 Nd5
25. Rc5 Rdb8
26. Rfc1 Rb6
27. Bd4

Sa prijetnjom 28. Rxd5 i 29. Bxb6.

27... Rb1
28. Rxb1 Bxb1
29. Qc4 Rb8

• h3

Ne upadajući u zanimljivu zamku 30. Rxc6? Bd3! 31. Qc5 (ili c1) Rb1 ili 31. Qxd3 Qxc6.

30... Qd7
31. Rxa5 f5
32. Ra7 Rb7
33. Ra6 Be4
34. Qxc6 Qxc6
35. Rxc6 Bxg2
36. Kxg2 Kf7
37. Rc8 f4

Pozicija crnog je beznadežna.

• a4 Kg6
• a5 Nb4
• Rc7 Rb5
• d7 Rd5
• Bc5 Nd3
• Bd6 Ne1+
• Kf1 Rd1
• Ke2. 1-0

Bijeli su čitavu partiju odigrali veoma jako.

Treba pretpostaviti da je ključnu ulogu u ovoj uvjerljivoj pobjedi manhatanskog trija odigrao visok, košarkaškog rasta, mršavi Albert Simonson, jedan od najjačih američkih majstora tog vremena. Njegov partner u konsultacionoj partiji, niskog rasta kratak advokat Harold Phillips bio je stariji od Alberta punih 40 godina….

Harold Phillips 1906. Tri godine ranije osvojio je šampionat Menhattenskog kluba (tačnije, podijelio 1-3 mjesto), a 1934. postaje predsjednik ovog legendarnog kluba, predavši upravljanje 1941. Morisu Wertheimu.
Međutim, Simonson će napustiti ovaj svijet rano, sa 50 godina, 1965. godine, dok će Phillips preminuti dvije godine kasnije, u 93. godini. Ime ovog dugovječnog šahiste 1951. godine zasijaće na naslovnim stranama novina u vezi sa senzacionalnim suđenjem špijunskom paru Ethel i Julius Rosenberg.
Godine 1954., predsjednik Američke šahovske federacije Phillips, gotovo postajući još jedna žrtva makartizma, ipak uspjeva da gurne pitanje o nastavku mečeva SSSR – SAD na američkom tlu, ne obeshrabren time što je godinu ranije ta njegova ideja izazvala svjetski skandal.
Ipak, nevolje sa uzvratnom posjetom naših velikana preko okeana počele su još ranije…

https://chesspro.ru/enciklopediya/strast-i-voennaya-tayna-grossmeystera-roybena-fayna-chast-6