Genna Sosonko: David Sedmi

 

Moskva, 2014.

***********

Sosonko Genadij Borisovič
David Sedmi. Moskva, 2014, 232 str.

Knjiga Genna Sosonka posvećena je sudbini izuzetnog šahiste Davida Ionoviča Bronštajna. Vrh Bronštajnovog stvaralaštva došao je sredinom prošlog vijeka, kada je izazvao samog Botvinika i gotovo ga pobijedio, ali to „gotovo“ zadalo mu je ranu koja nije zarasla do kraja života.

Autor se više puta susretao i razgovarao sa Bronštajnom, i ti razgovori, preneseni na papir, dočaravaju ne samo misli i karakter jednog od najorginalnijih velemajstora prošlosti, nego nas i vraćaju u vremena kakva je teško pronaći u svjetskoj istoriji.

Ne predstavljajući životopis u klasičnom smislu te riječi, knjiga Sosonka, koja se čita u dahu, izlazi izvan okvira biografije junaka, postavljajući vječna pitanja na koja nema jednoznačnog odgovora.

Foto iz arhive autora i časopisa „64-ŠO“.

************

„Botvinik je učinio šah velikom igrom. Da nije bilo Botvinika, ne znam šta bi šah postao u Sovjetskom Savezu. Ali šah je bio umjetnost sve do 1939. godine, dok Botvinik nije objavio svoj članak o šahovskoj pripremi.

Šah je u SSSR-u postao jedno od sredstava vaspitanja naroda, a sovjetska šahovska škola — to je bila istraživačka djelatnost, i čitava ta škola, iako se rodila dvadesetih godina, zapravo je počela tek 1945. godine, kada smo Ameriku u meču pregazili ubjedljivim rezultatom.

Mi im jednostavno nismo dali da izađu iz otvaranja; nismo im dali da se podignu u vazduh i razbili smo Amerikance na njihovoj sopstvenoj teritoriji. A oni su mislili: sat vremena dnevno pomjeraju figurice, pa onda mogu da se takmiče sa sovjetskim šahistima?“

„Ja, uostalom, nisam htio da pobjeđujem Botvinika, shvatite, ja nisam igrao radi slave, slava me nije zanimala, ja sam igrao za publiku, da publici bude zanimljivo. Ja sam igrao vrlo suptilno, generisao ideje...

A Botvinika nisam pobijedio zato što nisam priznavao to izmišljeno prvenstvo svijeta: zonski turnir, međuzonski, turnir kandidata. Kao četvrtfinale, polufinale, finale — potpuno kao prvenstva Sovjetskog Saveza.

Za mene, ko je bio šampion svijeta? Morphy, Andersen — eto to su bili šampioni! Ideju šahovskog prvenstva predložio je Štajnic, a onda je Lasker rekao da u šahu ne igraju figure, već ljudi, i da su se odnosi između šahista pretvorili u odnose boksera pred borbu.

Sve je to počelo od Laskera, a Botvinik je to od njega preuzeo — on je na protivnika gledao s mržnjom. To je bila čitava škola zračenja mržnje: Lasker, Aljehin, Botvinik, Fišer, Karpov, Kasparov. Evo, Kasparov je jednom rekao da su njega i mene dijelile generacije i da zato sa mnom nije igrao. Šta to znači? Kakve generacije? Ja sam još živ i razumijem se u igru. Neka me pozovu na turnir, ja ću doći i igrati. Ali ja nemam rejting. Dakle, ja ne postojim kao šahista.

Sama ideja ‘šampion svijeta’ ponižava šah, šta tu ima da se govori. Naravno, glupo sam postupio što tada nijesam pobijedio Botvinika, jer u dvadeset trećoj partiji bila je prosta remi-pozicija, mislite li vi da ja nisam vidio onaj potez konjem? Mislite li stvarno tako?“

„Razumijem, vama treba sve posložiti po policama, sve provući kroz psihologiju. A možda ćete još i parapsihologiju tu povezati? Reći ću vam: šahisti su me prevarili. Tako, čini se, sada kažu. Prevarili…
Šah koji sam ja igrao izgled mladim šah Srednjeg vijeka, pa čak i kamenog doba. A zašto sam ja igrao te idiotske mečeve protiv kompjutera? Zašto sam to radio? Htio sam samo pokazati da ljudski mozak može odoljeti kompjuteru, a sada se vidi da je taj mozak ništa u poređenju s onim stotinama miliona operacija koje taj isti kompjuter izvršava u sekundi…
I svoju knjigu „Turnir velikih majstora“, koju svi uzdižu, ja ne mogu podnijeti. Tako napišite: ne mogu podnijeti! Ta knjiga se ponovo izdaje, izlazi na drugim jezicima, a mene su odgurnuli na marginu šahovnog života…
Prvo vam ovo govorim, još nikome nisam to rekao, shvatite me… Šah nije vrijedan toga da o njemu pišu onako kako vi pišete. Nije vrijedan. Kažete vi, turnir u Španiji je bio jak. Kažete, igrali su jaki velemajstori. A šta znači „jak“? Postojali su šahisti zanimljivi i nezanimljivi, a sada su svi „jaki“. Sad je i maturant škole — jak matematičar…“

„Ne razumijem šta se dešava. Ne znam šta je ispravno, ništa ne razumijem. Uvukli su nas u tu jamu. Govorili su: šah je isto što i Šekspir, Velaskez, Rafaelo. Umjetnost. Zar nisu govorili tako? A u praksi? To nikome, nikome nije potrebno.
To je — loše, nepravedno, okrutno. Razumijem da želite pisati o meni. Razumijem… I znam da ako vi ili bilo ko drugi napišete o meni, sve će biti drugačije. Sve — drugačije. Vi ste pričali o Rihteru, kako je na kraju rekao — nezadovoljan sam sobom, nezadovoljan. Mogao bih isto to reći. Kome je sve to trebalo? Ali ja sam sam kriv za sve, sam. Vjerovatno sam sve radio pogrešno. Ne tako. Ne ono…“

„Ja nikome nisam interesantan i nikome nisam potreban, ja sam čovjek koji odlazi iz šaha i iz života. I žalim što sam svoj život šahu dao, a ne umjetnosti, na primjer.
A vi ne žalite? I vi vjerovatno žalite. Mi smo se, evo, zajedno našli u jednoj jami. U tigrovoj jami. Znate li kako u Aziji tigrove love? Iskopaju jamu i...
Eto, i mi smo se s vama našli u takvoj jami, samo što se ova jama zove šah. I meni je žao što su nas uvukli u tu jamu, a ja iz nje nisam uspio da se izvučem. Jer šah — to je sićušni djelić ljudskih zanimanja, samo šahisti nastoje da predstave kao da je to, eto, najvažnija djelatnost. Moj život je već gotovo prošao, a ja svom dobu ne odgovaram. Shvatite, moj mozak je još mlad, ja još sve razumijem…

Mene je interesovao život, a ne samo šah, i precijenio sam svoje mogućnosti. Dok sve ovo govorim, činim se sebi kao komičar. Takva komična figura, čovjek iz sasvim drugog svijeta, a zapravo ja s vama govorim iz drugog vremena.

Jer tada je sve bilo drugačije, tada je bila „hladni rat“. Rat je bio i na šahovskoj tabli. Rat figurama.

Nisam svoj život tako trebalo da proživim, nisam… Sve sam radio pogrešno, sve — ne tako. Vjerovao sam u šah, u to da je to nekome ipak potrebno. Ispada da vam ja sada kao da govorim nekrolog o samom sebi. Tako li ispada?“

Ovo su odlomci iz razgovora sa Davidom Ionovičem Bronštajnom tokom posljednjih petnaestak godina njegovog života. Šta reći, daleko su od optimizma. Ali je li on uvijek tako mislio? Kada je 1936. godine, još dječak, došao u Kijevski Dom pionira? Kada je, pobjeđujući na gotovo svim posleratnim turnirima, izašao na megdan Botviniku i bio na dohvat ruke od titule svjetskog šampiona? Kada je igrao partije kojima se i danas dive ljubitelji šaha?

Ne određuju samo sportski uspjesi mjesto jednog šahiste u istoriji igre. Dubina partija, originalnost zamisli, hrabar iskorak u nepoznato — za istinske znalce znače ništa manje od niza rezultata i brojki rejtinga.
Kopija slavne slike, čak i majstorski izvedena, ne vrijedi ništa. Tim prije kopije kopija. U šahu postoje desetine, stotine kopija jednih te istih ideja. Teorija se zasniva na hiljadama, milionima puta ponovljenim i iskristalisanim pozicijama. Ali u začetku svake ideje stajao je neko kome je ta ideja prvi put pala na pamet. Jedan od takvih pionira bio je David Bronštajn.

Proučavajući Bronštajnove partije iz posleratne decenije, vidi se da je mnogo toga što je danas opštepoznato u praksu uveo upravo on.

Jurij Averbah smatra da je, nazvavši svoju seriju „Moji veliki prethodnici“, Kasparov načinio grešku, „priznavši šampionima pravo da budu jedini koji su izvršili uticaj na razvoj šahovnog stvaralaštva. Posebno je to bilo nepravedno prema Bronštajnu, koji je u svoje vrijeme igrao ništa manje važnu ulogu u razvoju šaha nego, recimo, Smislov…“

Tigran Petrosjan je jednom rekao: „Mladi igrači misle da je savremeni šah počeo s Informatorom, ali šahisti moje generacije znaju: on je počeo s Davidom Bronštajnom.“

Tako nisu mislili samo u Rusiji. Bronštajnove ideje postale su na Zapadu pravo otkrovenje. Učenici klasične škole Maxa Euwea bili su zaprepašćeni partijama mladog Bronštajna: „Kako je moguće igrati tako nekorektno otvaranje kao što je staroindijska odbrana? Tek tako, dobrovoljno predavati centar? Nevjerovatno!“

Od njegovog najvećeg uspona — meča za svjetsko prvenstvo završenog neriješeno — prošlo je više od šezdeset godina, ali ni danas nema jedinstva u ocjeni Bronštajna.
Dok ga jedni smatraju jednim od najistaknutijih šahista XX vijeka, drugi, pragmatičari, drže ga za najprecjenjenijeg, kao što je to bilo u nedavnoj anketi njemačkog šahovskog časopisa.

Kolege Bronštajna gledale su na njega drugačije. Kada sam u razgovorima s Vasilijem Vasiljevičem Smislovim upoređivao Bronštajna sa Reševskim, Smislov se nije slagao:
„Ma ne, treba više gledati: šampionskog kalibra bio je David Bronštajn!“

Neobičnost ličnosti Bronštajna ne može da se odredi običnim mjerilima. Reći da je on bio izuzetan igrač znači služiti se tautologijama: to zna svaki ko je makar u najmanjoj mjeri upoznat s njegovim stvaralaštvom. Teško je, govoreći o šahisti takvog kalibra, ne pokazati u čemu je bio velik, ali u slučaju Bronštajna meni, možda više nego kod bilo koga drugog, nedostaje tekst partija i dijagrama da bih pokazao ljepotu njegovih zamisli i let njegove mašte.

Dok sam živio u Sovjetskom Savezu, bili smo tek površno poznanici, razmijenivši par fraza u pres-centru turnira. Te fraze ne predstavljaju nikakvo posebno interesovanje, iako se nisu izbrisale iz moga pamćenja.

Pravo upoznavanje dogodilo se u Hastingsu (1975–1976), gdje smo se viđali svakodnevno, iako sam skoro svako veče provodio u šetnjama po obalnim šetalištima vjetrovitog primorskog gradića sa Viktorom Korčnojem, razgovori s Bronštajnom su takođe zauzeli dosta tog vremena.

Zatim je nastala pauza od čitavih desetak godina: Bronštajn nije igrao na turnirima u Zapadnoj Evropi, a meni je put u Sovjetski Savez bio zatvoren.
Ali od kraja osamdesetih redovno smo se viđali. Najprije u Holandiji, na turnirima „Interpolis“, u Amsterdamu na Donnerovom memorijalu, u Hagu na turnirima s kompjuterima. U Engleskoj, Belgiji, Francuskoj, gdje je igrao u klupskim takmičenjima i, naravno, u Moskvi, kada sam dolazio u postsovjetsku Rusiju.

Sjećajući se susreta s Davidom Ionovičem Bronštajnom, želio sam da govorim ne toliko o izuzetnom šahisti, koliko o čovjeku. Dobro znajući da je individuum — in/dividuum — nedjeljivo jedinstvo, pokušao sam ipak odvojiti izuzetnog šahistu od neobičnog čovjeka sa njegovim slabostima i kompleksima.

U osnovu knjige ušli su moji sopstveni razgovori s njim i uspomene onih koji su poznavali kijevskog dječaka po nadimku Malec. Nažalost, njih gotovo da više i nema.

Dajem riječ njegovim kolegama, njegovim ko-autorima, njegovim prijateljima i protivnicima. O njemu govore velemajstori koji su s njim igrali pedesetih godina — i njih se već može izbrojati na prste. Prisjećaju ga se i oni čiji je vrhunac došao u posljednjim decenijama prošlog vijeka. A i oni su odavno već veterani.

Prikazujem ga iz različitih uglova, povlačeći se na rastojanje i ponovo se približavajući iz različitih tačaka prostora. Pokušavam da objasnim motive njegovih postupaka.

Obično se sjećanja o izuzetnom čovjeku pišu pod uticajem gotove, sazrele legende. Legende i mitovi su nepobjedivi i — kao posljedica — ne traže dokaze. Ipak, meni je bilo stalo da istupim protiv dogmi, koje su već postale kanonske: pored partija Bronštajna postoji i legenda o Bronštajnu. Ne obraćajući pažnju na već stvoreni lik, trudio sam se da pokažem živog čovjeka, uklonivši sve površno i izmišljeno.

Dobrovoljno stavivši na svoja ramena tvrdu vlasenicu, nosio ju je s velikim zadovoljstvom, tako da se imidž mučenika, stvoren i brižljivo njegovan prije svega samim Bronštajnom, stopio s njim.
Taj lik on sam, njegova žena i ko-autori brižljivo su njegovali: original, čudak, disident. Oni su kanonizovali lik stradalnika i borca za „čisti“ šah, za ljepotu koja nestaje iz njih u korist rezultata.

Odlučio sam da pišem i o onome što su znali oni koji su se nalazili u njegovoj neposrednoj blizini, ali nisu se usuđivali da kažu ili napišu. Jer su uvijek imali u vidu: kako će na to gledati čovjek kojeg su obožavali.

Sadržaj njegovih posljednjih knjiga i intervjua pripada redu mitova i legendi, stvorenih uz njegovo aktivno učešće. U pokušaju da ih dešifrujem trudio sam se da se držim činjenica, ostavljajući pravo njihove interpretacije čitaocu, iako sam u svojim pokušajima da dam objašnjenje tako neobične ličnosti ponekad slijedio tinjanovski princip: „tamo gdje se završava dokument, ja počinjem“.

Pokušavajući da se probijem kroz dimnu zavjesu, čisteći njegov lik od ljuske koju su mu djelimično nakačili kolege i novinari, a djelimično i on sam, trudio sam se da pošteno i strogo nazovem stvari svojim imenom. Čitalac će lako uočiti kada se to dešava i može, naravno, da se ne složi s mojim zaključcima.

Ne usuđujući se da dođem do nekakvog konačnog zaključka, tu i tamo sam se pozivao na mudrace i filozofe. Da li je to pomoglo? Nisam siguran: koliko god da oblijepiš tako neobičnog čovjeka kao što je David Bronštajn izrekama autoriteta, njega ne možeš otkriti pomoću lijepih aforizama.

Neko od poznatih biografa je primijetio da ispričati život nije ništa lakše nego ga proživjeti. Odlično znajući da je tuđi život uopšte nemoguće ispričati, ja sebi takav cilj nisam ni postavljao. Jer veoma često potpuna istina o čovjeku tako i ostane nepoznata, a samom čovjeku poznata je još manje nego bilo kome drugom.

Svaka biografija je izmišljotina, čak i ako je povezana s činjenicama, zato što se unutrašnji svijet bilo kog čovjeka ne može opisati. Utoliko teži će biti zadatak budućeg biografa Davida Jonoviča Bronštajna.

Uvjeren sam: njegov život može biti napisan samo u formi patografije. Ako se tridesetih godina prošlog vijeka patografijom smatrala „posebna forma biografije, sastavljena sa stanovišta karakteroloških i psihopatoloških podataka izuzetnog čovjeka“, danas je to prije „oblast kliničke psihoterapije, koja proučava stvaralaštvo darovitih ljudi u skladu s duševnim i duhovnim osobenostima individue“.

U njegovoj karakteristici može se naići na nevjerovatnu raznovrsnost ocjena — mudar, nepodnošljiv, genijalan, lažan, posljednji romantik, šizofrenik, žrtva sistema, prorok koji je pretekao svoje vrijeme, zanovijetalo, mesija, licemjer s manijom veličine, ludak, Sokrat.

U stvari, u njemu je bilo svega pomalo. Ta svojstva nipošto nisu međusobno isključiva, i bilo bi pogrešno, pa i nemoguće, svesti ga na jedan zajednički imenitelj.

Pisati o Bronštajnu dvostruko je teško i zbog toga što je u brojnim intervjuima jednom tvrdio jedno, drugi put sasvim drugo, a treći put — opovrgavao sve rečeno ranije. Na gotovo svaku njegovu tvrdnju može se naći potpuno suprotna po smislu, takođe njegova sopstvena.

Ponekad se činilo da, žonglirajući mislima, on jednostavno zabavlja sagovornika. Posmatrao je događaje iz različitih uglova, dajući im različitu rasvjetu i, kao docent u auditorijumu, s vremena na vrijeme okretao bi tablu i crtao na drugoj strani nove formule i dokaze. A već sjutra mogao je sve to da pobije, dokazujući suprotno s jučerašnjom ubijeđenošću.

Kada sam ispitivao Maksa Evea o Savieliju Tartakoveru, bivši svjetski prvak je primijetio da ga od savremenih šahista Tartakover najviše podsjeća na Bronštajna: „takođe prepun ideja, ali nekako čudan, čudan…“

Nažalost, nisam tada pitao Evea šta podrazumijeva pod riječju „čudan“. Vjerovatno je Profesor mislio da se obojica nisu uklapala u opšte okvire, da su ispadali iz uobičajenih ljudskih tipova.

I sam sam to shvatio kada sam pokušavao da Bronštajna svrstam u neku od ljudskih kategorija toga vremena, dok nisam odustao od beskorisnog posla. Jer, rečeno je: „ne poredi — živući je nesamjerljiv“.

Može se prigovoriti: a da li uopšte treba govoriti o izuzetnom šahisti kao o čovjeku? Čak i o ljudima najvišeg stepena darovitosti Britanci više vole da kažu he has a genius — on ne „jeste genije“, nego „ima genija“. Čovjek se, naime, ne iscrpljuje genijalnošću, ali koga zanima kako se uklapa život neobičnog čovjeka s njegovim svakodnevnim životom? Zar nije dovoljno ograničiti se na izvanredne partije bez sporednih biografskih primjesa, posmatrajući neobičnog čovjeka samo kroz ono u čemu se njegov genij ispoljio?
Jer genije, kada se posmatra kroz uveličano staklo, gotovo uvijek gubi svoje očaravanje i pretvara se u običnog čovjeka sa svojim strastima i slabostima. Koga, na kraju krajeva, zanima što je Aljehin pio gorčicu, Kapablanka bio lovac na žene, a Fišer antisemit?

Bronštajn takođe postoji u svojim partijama i u svojim knjigama, i mnogi mogu reći — nema apsolutno nikakve uloge kako se ponašao David Jonovič Bronštajn u okolnostima koje mu je vrijeme nametnulo.

Ne mogu se složiti: izuzetan čovjek u bilo kojoj oblasti interesantan je i u ličnom, svakodnevnom, a ne samo u onome po čemu se razlikuje od drugih.

Zar nije zanimljivo da se u najmračnije vrijeme Sovjetskog Saveza nalazio pod patronatom visokog činovnika državne bezbjednosti? A zar njegove čudesne idiosinkrazije nisu zanimljive? A njegovo neadekvatno ponašanje, reputacija čudaka, originala, potom disidenta — nisu zanimljivi?

U slučaju Bronštajna njegova lična svojstva imaju značaj i za razumijevanje njegovog sportskog puta. Njegov život ne može se posmatrati kao prost dodatak stvaralaštvu — bez objašnjenja pojedinosti njegove biografije često će biti nerazumljive čak i odluke koje je donosio za šahovskom tablom.

Za vrijeme sovjetske vlasti bilo je nemoguće proživjeti život a da se na svakom koraku ne ulazi u kompromise sa sopstvenom savjesti, ali slučaj Bronštajna bio je još složeniji: srećno djetinjstvo u Kijevu, strastvena ljubav prema šahu, hapšenje oca, rat, glad, skitanja, beskućništvo i ogromna ambicija zakompleksiranog provincijskog adolescenta, koji se obreo u prestonici ogromne imperije. I obrušila se na njega nevjerovatna slava, čiji je vrhunac bio — meč za svjetsku titulu u šahu.

Među najrazličitijim tipovima koje je stvorila sovjetska stvarnost, slučaj Bronštajna bio je poseban. David Bronštajn bio je Jevrejin, šahista, čudak, filozof i tragač za istinom. Nije lako spojiti takve osobine u bilo kom sistemu, a pogotovo u režimu u kojemu mu je bilo suđeno da provede najveći dio života.

Taj poredak stvorio je posebnu mentalnost, i svaki pokušaj racionalnog tumačenja ličnosti Bronštajna, ako se ne drži u umu to nevjerovatno vrijeme, čini se nemogućim, pa i pogrešnim.

Ali kako ispričati o čovjeku izuzetnog dara, čiji je život pao u vrijeme koje je za njega bilo toliko nepodesno? Jer pravni poredak nije bilo moguće promijeniti, a kako se prilagoditi njemu?

Kako mrtva slova teksta ispuniti vazduhom tih dana, smislom koji je savremenicima bio razumljiv bez ikakvih objašnjenja? Kako prenijeti čitav čvor predrasuda i vjerovanja, tada svakome bez riječi razumljivih?

Izgubljeno je mnogo sastojaka koji su činili atmosferu epohe, onog specifičnog prošlog vremena kakvo je bilo sovjetsko vrijeme četrdesetih i pedesetih godina prošlog vijeka. O tom vremenu, u koje je pao uspon Davida Bronštajna, pisao je jedan pjesnik:
„Kraj četrdesetih godina, četrdes’ osma, četrdes’ deveta, bio je nekako čitav smućen, zgužvan. Njega se prisjetiti nisam u stanju. Godina se nije razlikovala od godine, kao Hun od Huna, Got od Gota. Ne sjećam se šta, kada i gdje.“

Previše suptilnih nijansi zauvijek se izgubilo, i lakše je prenijeti riječima muzičku kompoziciju nego opisati tu čudesnu epohu. Trudio sam se ipak da obnovim te nijanse, ne podliježući refleksiji današnjeg vremena, iako sam razumio da je zadatak neobično težak i gotovo neizvodljiv.

Često sam bio prinuđen da posežem i za vrlo sitnim, svakodnevnim činjenicama, baveći se onim što je u njemačkom jeziku dobilo naziv „Waschzettelphilologie“ — proučavanje računa za pranje veša — naizgled potpuno beznačajnim detaljima.

U slučaju Bronštajna takvi detalji su sasvim neophodni: bez njih bi svaki pokušaj objašnjenja motiva i ponašanja jednog od najznačajnijih šahista prošlog vijeka unaprijed bio osuđen na neuspjeh.

U više navrata nisam prezirao ni prepričavanje mišljenja slučajnih poznanika, privatnih razgovora, glasina; jer upravo ta šarena mozaika i čini onaj poseban život društva, koji najčešće ostaje izvan pažnje istoričara.

Nimalo beznačajno može biti čak i ono što nije rečeno: svaku epohu moguće je razumjeti ne toliko po onome što je izrečeno, koliko po onome što je implicirano, po onome o čemu se ćutalo.
Čak i neobične ćudljivosti Bronštejna simptomatične su za čitavu jednu epohu i mogu reći mnogo više o životu u tom periodu nego istorijska i sociološka istraživanja.

Budući pod diktatom okolnosti i sklapanjem kompromisa s režimom, Bronštejn je očito morao živjeti dvostrukim, pa i trostrukim životom, doživljavajući to kao normu. Živjeti uvjeren u nepokolebljivost Imperije i shvatajući da će tako biti uvijek — barem tokom života koji ti je suđen.
Kao prisilni saveznik režima, David Bronštejn bio je upečatljiva ličnost na pozadini državnog poretka, čiji je cilj bio depersonalizirati svoje građane, izjednačiti sve pod jednim kalupom.
Taj poredak karakterisalo je posebno preziranje individualnosti, a on, kao izraziti individualist, tokom cijelog života njeguje svoju različitost, svoje odbacivanje, svoju originalnost.

Ako pod autoritarnim režimom nije moguće stvarati filozofske sisteme, pratiti modne pravce u umjetnosti, pisati poeziju i romane kako i o čemu želiš, ljudi svoje talente pokazuju u dostupnim oblastima.
Tada se pojavljuju sjajni muzički izvođači, plesači i balerine, autori dječjih knjiga, prevodioci, sportisti. I istaknuti šahisti.
Pored toga, vlast zainteresovana za propagandu svoje politike upravo brine o razvoju tih aktivnosti, koje ne ugrožavaju temelj njenog postojanja.

Atmosfera Hladnog rata, na koju je pao uspon Bronštajna, bila je prezasićena olujnim pražnjenjima, i šah u Sovjetskom Savezu, budući stvar od državne važnosti, bio je do srži prožet politikom.
Koliko god da su Bronštajnu smetala mnoga pravila u Sovjetskom Savezu, nije mogao potpuno ispasti iz te sredine: ta sredina i to vrijeme ostavili su na njemu do samog kraja neizbrisiv žig, i definicija „antisovjetski sovjetski čovjek“ u potpunosti odgovara Davidu Bronštajnu.

Spoljašnje odbacivanje sistema kod njega se stapalo s najtješnjom povezanošću s njim; s njegovim institucijama, pojmovima i iskušenjima. Nije se nikada uspio osloboditi strahova i kompleksa naslijeđenih iz tog vremena, i sam je priznavao da su pisma koja je pisao inostranstvu, već iz Rusije posle perestrojke, „ispadala toliko privatna da sam ih, po starom sovjetskom običaju, strepio poslati“.

Naravno, sovjetski šah bio je samo sićušan odlomak sistema, ali pri dubljem sagledavanju u tom odlomku otkriva se ogroman sloj sa sopstvenom specifičnošću, izraženim karakterima, neobičnim ličnostima, trijumfima i tragedijama, čiji se odjeci čuju do danas.

U to neslobodno vrijeme, prenoseći se u drugi svijet, čovjek se osjećao slobodnim bar tih nekoliko sati dok bi sjedio za šahovskim stolom. To je bilo područje gdje ne samo igrači na sceni, već i gledaoci, koji bi šapatom komentarisali poteze majstora, bijahu slobodni u svojim sudovima i ocjenama. Nisu imali nikakav cilj kojem je sve težilo u stvarnom svijetu, ništa osim dokazivanja ispravnosti ideja, utjelovljenih u pomijeranju figura na šezdeset četiri polja table.

Hiljade ljudi živjelo je bezbrižno, iako nisu bili ni velemajstori ni majstori, već prosto boraveći uz šah – kao treneri, rukovodioci klubova, instruktori, metodičari, sudije i predstavnici još ko zna kakvih neobaveznih funkcija, mogućih jedino u državi koja je jedini poslodavac i veoma vodi računa o svom imidžu.

Budući nevjerovatno popularan i kao kolektivni ventil, šah je zauzeo veliki dio zatvorenog sovjetskog društva, a ostaci Atlantide, koja je zauvijek potonula, samo podsjećaju: ta Atlantida je zaista postojala.

Vinston Čerčil je jednom rekao da se knjiga često započne kao zabava, zatim postaje ljubavnicom, ženom, gospodarom. Na kraju — tiraninom.

Krenuvši u istraživanje tog vremena s ciljem otkrivanja pravog Bronštajna, prošao sam kroz sve te faze. Isprva sam mislio da će mi biti dovoljna jednomjesečna ekspedicija, dok odjednom nisam primijetio da se tema sve više i više puni novim aspektima, i da sam vezan za nju godinama.
Tokom rada, lik je prerastao početnu zamisao — prosto se širio naočigled. Istraživanje je iz skice preraslo u članak, potom u esej, dok nisam shvatio da sam napisao knjigu.
Figura Davida Jonoviča Bronštajna pokazala se toliko zanimljivom, a njegove misli predstavljale su tako neobičan konglomerat izuzetnog talenta, apsurda, originalnih ideja i očaravajućeg ludila, da sam, kako se ne bih izgubio u njihovom kaleidoskopskom sjaju, odlučio da se držim hronološke niti.

Kada su kineski carevi željeli da ukažu čovjeku veliku čast, darivali bi počasnu titulu njegovim precima do određenog koljena. Kinezi su vjerovali da izuzetan čovjek u sebi sabira osobine predaka, kojima, kako su smatrali, duguje i sopstveni talenat.

Knjigu „Učenik čarobnjaka“ David Jonovič Bronštajn posvetio je svojim roditeljima — Ester-Malki Duvyd Aptekar i Johononu Berku Bronštajnu, naglašavajući puna imena koja su dobili po rođenju, kao i nacionalnost oca i majke.
Johonon Bronštajn, rođen u ukrajinskom selu Rotmistrovka, uvijek se interesovao za politiku i postao je član Bunda — Sveopšteg jevrejskog radničkog saveza u Rusiji, organizacije bliske menjševicima.

Godine 1919. izašao je iz Bunda i stupio u Komunističku partiju Ukrajine. Tada mu je bilo dvadeset četiri godine. Godine 1935. Jonu, kako je tada počeo da se naziva, isključili su iz partije: ovlašćenom predstavniku Komiteta za otkup poljoprivrednih proizvoda nisu se dopadala pravila po kojima su prava individualnih seljaka otvoreno bila ugrožena.

Boreći se za pravdu, počeo je da piše žalbe Moskvi, ušavši u sukob s lokalnim rukovodstvom, kojem su, naravno, sve te žalbe i stizale. Bronštajna su smijenili s direktorske funkcije i osam mjeseci prije svog hapšenja, 31. decembra 1937. godine, radio je kao obični radnik u istom mlinu na kijevskom Podolu.

Dobili su ga „dječijim“ kaznama za to vrijeme — sedam godina logora; činjenica da je brat njegove žene još 1915. godine (!) otputovao u Ameriku, bila je samo nepotreban dodatak u slučaju Jone Bronštajna. Njegovom jedinom sinu tada još nije bilo ni četrnaest godina.

U pismima iz logora otac je pisao:
„Dragi sine Deviku! Prvo, da nikada ne zaboraviš da za to što si uspio da se istakneš kao šahista, duguješ ne toliko svojim sposobnostima, koliko sistemu sovjetske vlasti, koji ti je dao te mogućnosti kroz organizaciju Dvoraca pionira, dao ti je talentovane učitelje... Pišem ti ovo da bi čuvao Vlast Sovjeta kao zenicu oka…“

Usprkos očiglednoj činjenici da je prepiska bila cenzurisana, s čim je svaki zatvorenik morao da računa, u ovim redovima ne čujem prisilu ni dodvoravanje.

Zaista, samo pod sovjetskom vlašću Jona Bronštajn je sa porodicom mogao da se preseli u glavni grad Ukrajine, a i mogućnost da njegov sin pohađa Kijevski Dom pionira, gdje se razvio njegov izvanredni talenat, pojavila se tek nakon revolucije.
Devikova majka je često ponavljala da je u zemlji sve u redu, da je za svog vijeka preživjela devet pogroma, a da ih za vrijeme sovjetske vlasti nije bilo, da su Jevreji dobili mogućnost da žive u velikim gradovima i nesmetano stiču visoko obrazovanje.

Godine 1941, na proslavi petogodišnjice šahovskog kluba Kijevskog doma pionira, Marija Davidovna je s uvjerenjem govorila: iz sina će izrasti dostojan građanin SSSR-a (muž joj već tri i po godine provodi u logoru, ali — greške se, naravno, uvijek dešavaju).

I otac i majka Devika držali su se tada raširenog mišljenja da drug Staljin ne zna sve. U decembru 1949. godine Devik je pobijedio na blic-turniru u čast 70-godišnjice vođe, i sjećao se koliko je otac bio srećan kada mu je poklonio nagradu — sat sa ugraviranim dragocjenim imenom.

U logoru je Jona Bronštajn gladovao, obolio od skorbuta, izgubio oko, ali je preživio i bio pušten. Dobio je zabranu boravka u velikim gradovima, pa se nastanio u podmoskovskom Podolsku, ali se, čim je imao priliku, pojavio s logorskom torbom u Moskvi — pravo u Kijevsku gostinicu kod svog već slavnog sina, koji je tada igrao na prvenstvu Sovjetskog Saveza u šahu.

(Zanimljivo je da je u Podolsku jedno vrijeme mlinom upravljao i drugi Bronštajn — otac jednog od vođa Oktobra, Lava Davidoviča Trockog, ali to je, naravno, bilo još početkom dvadesetih godina.)

Godine provedene u logoru nisu promijenile karakter Jone Borisoviča: za vrijeme Devikovog meča za svjetsko prvenstvo protiv Botvinika 1951. godine, dolazio je više puta u Moskvu, prisustvovao partijama i sastancima sinovljevog trenerskog tima.

Znao bi da plane, da sekundantima kaže pred visokim funkcionerima Dinama: „glupostima se vi bavite“, pa zalupi vratima i izađe iz prostorije.

Kad bi popio malo vodke, postajao bi pričljiv, ne mareći za to u kakvom se društvu nalazi. Devik se sjećao da je otac, koji je volio da razgovara i raspravlja, znao da započne priču: „a kod nas u logoru…“, ne primjećujući zabrinute poglede koje mu je upućivala supruga.

U posljednjim godinama života Jona Bronštajn je ponekad brbljao nepovezano, pričao ko zna šta i neko vrijeme proveo u psihijatrijskoj bolnici Kaščenko.

Ne mislim da se radilo o nekoj vrsti represije: u sovjetskim „psihuškama“ jesu sjedili ljudi s dijagnozom „manija traganja za istinom“, ali to je bilo kasnije, šezdesetih i sedamdesetih godina. Početkom pedesetih o takvoj vrsti kazne još se nije ni čulo — prema onima koji su voljeli „pričati“, primjenjivane su mnogo radikalnije mjere.

Tokom cijelog života Jona Borisovič Bronštajn bio je tragač za istinom i čovjek otpora — osobine koje se lako mogu prepoznati i kod njegovog jedinog sina.
Samo što je za oca, koji je živio u surovijem vremenu, država „odredila“ sedam godina logora, dok je prema slavnom velemajstoru bila blaža — koristila je administrativne mjere i ukore.

David Jonovič Bronštajn rođen je u Beloj Cerkvi u Ukrajini, 19. februara 1924. godine, ali se Devikova prva sjećanja odnose na Berdjansk.

„U Berdjansku sam naučio da čitam, imao sam tada tri godine. Tamo je bio neki milicionar, sjedio na klupi i čitao novine. Ja sam mu dosađivao: ‘Čiko, šta to radiš?’
Njegovo je to na kraju smorilo, pa je počeo da me uči. Tako sam uz novine Pravda naučio da čitam.
Kao dijete sam govorio jidiš i čak sam upisao jevrejsku školu.

U trećem razredu su me zamolili da pročitam tekst na jidišu. Pročitao sam. Zatim isti tekst na ruskom — i to sam pročitao jednako dobro.
Onda su me zamolili da ga prepričam svojim riječima na ruskom. I to sam uradio vrlo dobro.
Tada su me prebacili u rusku školu“, prisjećao se Bronštajn pred kraj života.

Kao malo dijete pokušavao je da rastavi telefonski aparat — odatle je dopirao očev glas. Ista sudbina zadesila je i drvenog konjića-ljuljašku: bilo mu je zanimljivo — kako on može da „živi“ bez hrane?
To osjećanje — da vidi kako je sve to napravljeno, radoznalost prema životu, sačuvao je gotovo do samog kraja.

Iz Berdjanska su se roditelji preselili u Kijev, gdje su u Devikov život ušle — šahovske figure.

Robert Fišer se, prisjećajući se djetinjstva, izrazio riječima:
„Sa jedanaest godina odjednom sam počeo da igram stvarno dobro.”
Kod Devika Bronštajna takvo vrijeme je nastupilo kad je napunio dvanaest.

Isprobao je sve školske sekcije — uključujući radio-tehničku i avio-modelarsku — dok 1936. nije došao u sekciju dame u Kijevskom domu pionira. Njegov drug se već tada bavio šahom u istom domu, ali dječaci su htjeli da isprobaju sve, pa su napravili "rokadu".
Rezultat: Iser Kuperman je postao sedmostruki svjetski prvak u igri dame, a David Bronštajn, iako je samo „probao“ kraljevsku krunu, čitavu poslijeratnu deceniju oduševljavao je svijet šaha svojim blistavim partijama.

Drugi Bronštajnov drug iz tih godina, Abram Hasin, sjeća se da David nije imao impozantnu građu, i da mu je njegov nerazdvojni prijatelj Hanaan Mučnik, zavrćući rukave majice, znao reći:
„Hajde, ti, šmokljane, pipni mi mišiće. Gdje ćeš ti…“
Devik je već znao da igra šah: imao je šest godina kad mu je djed pokazao kako se figure kreću po tabli.
Trener Kijevskog doma pionira Aleksandar Markovič Konstantinopoljski pričao je da je mali Devik tada igrao isključivo na zamke i trikove. Nije imao pojma o pozicionoj igri, o planiranju, strategiji.
Trener je u početku htio odmah da ga preusmjeri i "nauči kako treba", ali se predomislio:
„Ne treba ga sputavati — neka se razvija svojim putem.“

Čuveni odeski pedagog Petar Solomonovič Stoljarski govorio je malom Oistrahu:
„Davide, moraš da igraš ukusno. Kao kad se pravi čorba.“
Davidu Bronštajnu to nije trebalo govoriti. S prirodnim talentom, radnim navikama, nevjerovatnom ambicijom i voljom — on je bio šahista, i prije nego što je odigrao ijednu partiju.

Jednom prilikom, u razgovoru s Donerom, spomenuo sam — „veliki talenat“. Holanđanin se namrštio:
„Šta to znači? Talenat, talenat… Šta uopšte misliš pod tim? Talenat je odlučnost, ogromna želja da se nešto postigne. Ono čemu posvetiš dušu, srce, život. E to je talenat.“

Ne ulazeći dublje u definiciju talenta koju je dao holandski velemajstor, može se reći da su sve te osobine bile prisutne kod Davida Bronštajna.

Pred kraj života, David Jonovič se prisjećao kako su on i njegovi drugari iz šahovskog kružoka Kijevskog doma pionira jednostavno — igrali šah, ne razmišljajući ni o šampionskim titulama, ni o titulama uopšte.
Ne znam šta su njegovi drugovi tada mislili o rangovima i titulama, ali što se samog Devika tiče...

Uoči puta na među-zonski turnir u Švedsku, 1948. godine, Bronštajn je pisao:

„Odigrati meč za titulu svjetskog prvaka — to je tajni san svakog šahiste. Što se mene tiče, ja o tome sanjam od onog dana kad sam prvi put došao u Kijevski dom pionira i dokazao strogom ispitivaču Aleksandru Markoviču Konstantinopoljskom da znam kako da dovedem pješaka do dame.
Tako sam zamišljao i moju buduću partiju s Laskerom — njega sam smatrao svojim glavnim rivalom. Postaviću kralja u opoziciju ispred svog pješaka, a zatim ću koso manevrisati i probiti mu put do osme linije. A ako bih imao i dodatnu damu — Laskeru bi bilo bolje da mi ne staje na put.“

Ako preduhitrimo priču, možemo reći da su se dječački snovi Devika ostvarili: zaista je odigrao meč za titulu svjetskog prvaka — iako protivnik nije bio Emanuel Lasker, već Mihail Botvinik.

U šestoj partiji dogodio se i onaj „kosi manevar kraljem“. Samo što ga je izveo — svjetski šampion. U potpuno remi završnici, Devik, lebdeći mislima negdje daleko, previdio je očigledan potez Botvinika i bio je primoran da odmah preda partiju.

Ali do tog trenutka bilo je još mnogo godina, ispunjenih susretima s prijateljima, šalama i smijehom, odbojkom, fudbalom, damama, prvim dječijim zaljubljivanjima.
Ali na prvom mjestu su, naravno, bile — šahovske figure.

Brzo je napredovao po klasifikacionoj ljestvici: druga kategorija, prva, kandidat za majstora. Njemu nije trebalo objašnjavati očiglednu istinu — šah moraš da naučiš da igraš brzo: ako predugo učiš da igraš, onda kad najzad naučiš da igraš dobro — više nećeš moći da igraš dobro.

Devik je dolazio u Dom pionira gotovo svakog dana, a nedjeljom je satima igrao trominutne partije u krugu istih onih fanatika, kakav je i sam bio.
Lako se uzbuđivao, bio je prepun najrazličitijih ideja — nekih sjajnih i neobičnih, a nekih apstraktnih i besmislenih.

Drugari su ga mogli prekinuti u bilo kom trenutku:
„Dosta, Malac, prestani da pričaš gluposti…”
I Devik bi se tada veselo smijao zajedno sa svima.

Prošlo je nekoliko godina. Bronštajn je postao velemajstor i kandidat za svjetskog prvaka — i više niko nije smio da mu kaže takve riječi.

Vića Henkin je 1939. godine igrao protiv Devika Bronštajna u meču između moskovskog i kijevskog Doma pionira.
Partije su tekle začuđujuće slično: u obe je igrana francuska odbrana, u obje je Devik imao prednost — i u obe je "ostavio" topa.

Sedamdeset godina kasnije, Viktor L’vovič Henkin se prisjećao:

„Devik je bio jako potresen, skoro da nije zaplakao. A kad se vratio u Kijev, počeo mi je pisati pisma — s novinskim isječcima, analizama dugačkim kao dan, razmišljanjima, o prijateljstvu… Ja sam mu odgovarao, ali mrzovoljno.
On je pisao samo o šahu, a meni su u to vrijeme više bile na pameti — djevojke… A onda je počeo rat i prepiska se prekinula.
O zapisnicima tih moskovskih partija me kasnije stalno ispitivao — ne znam ni sam zašto su mu toliko trebali.
Bio je, naravno, malo ćaknut — ne bez osnova. I jako osjetljiv. Jednom sam mu, u šali, kad smo već bili odrasli, rekao:
‘Zar stvarno izgledam isto kao ti, Devik?’
Naljutio se do kraja. Prekinuo je svaki razgovor. I tako nismo govorili — godinama…”

Bronštajna dobro pamti i Mihail Bejlin po omladinskom meču Kijev — Moskva, održanom prije rata:
„Bio je Devik vrlo simpatičan dječak sa crnom kovrdžavom kosom. Tokom partije stalno je uvijao jedan pramen kose, pa smo se šalili: uvijao, uvijao, i na kraju sve kose izuvijao. Do svoje dvadeset pete godine, od bujne Devikove kose ostala su samo sjećanja. Svi su vidjeli: nevjerovatno talentovan, ali se već tada znalo: hoćeš li da pobijediš Bronštajna — mijenjaj dame i idi u završnicu...“

Na meču pionira Lenjingrada i Kijeva 1940. godine, Mark Tajmanov je igrao na prvoj tabli. I on se sjeća mladića sa crnom kovrdžavom kosom i prodornim, ispitivačkim pogledom. Bronštajn je partiju brzo dobio, a zatim je počeo da iznosi duge varijante u analizi.

Na stolu pored njega ležale su sveske — na jednoj je pisalo: Nimcovičeva odbrana 4.Dc2, na drugoj: Nimcovičeva odbrana 4.e3. Očigledno, to su bili analitički prikazi tada modernog otvaranja.

Ali kada je Tajmanov zamolio da zaviri u bilješke, uslijedilo je razočaranje: stranice svezaka bile su netaknute, potpuno prazne. Protivnik mu je odmah objasnio: „Sveske mi služe samo da me podsjete na otvaranje, a sve ostalo znam napamet.“ Tipičan odgovor; tada je Bronštajn imao šesnaest godina.

U velikoj bučnoj družini, Devik je uvijek više volio razgovor udvoje. Tu je naviku David Jonovič zadržao do kraja života. Korčnoj objašnjava tu sklonost dijalogu Bronštajnovom slabijom dikcijom.

Čini mi se da je u razgovoru jedan na jedan jednostavno uspijevao bolje da zadobije pažnju sagovornika i preciznije plasira svoje originalne ideje. Za njega je komunikacija bila svojevrsni poligon na kojem je ispitivao bujicu misli koje su ga obuzimale.

Godine 1940. postao je majstor — najmlađi majstor u zemlji. U to vrijeme, tu počasnu titulu potvrdio mu je Smislov. Vasilij Vasiljevič se prisjeća:
„Bio sam predsjednik kvalifikacione komisije, i stigle su mi partije Boleslavskog i Bronštajna: obojica su ispunili norme za majstora. Boleslavski je već imao reputaciju iskusnog šahiste, dok je ime školarca iz Kijeva bilo manje poznato. Pogledao sam partije i rekao: 'Zaslužuje titulu majstora — David Bronštajn!'“

Nije suvišno napomenuti da je predsjednik kvalifikacione komisije tada imao svega devetnaest godina.

Trener novih majstora bio je Aleksandar Markovič Konstantinopoljski. Razlika u godinama između trenera i njegovih učenika nije bila velika, pa je Konstantinopoljski često učestvovao u omiljenoj igri Ize i Devika: jedan postavi neku poziciju na tabli, a druga dvojica treba da pogode — u čijoj partiji se ta pozicija pojavila. Gotovo uvijek bi pogodili: malo je bilo toga u šahu što im nije bilo poznato. Znali su ne samo partije, već i rezultate turnira, biografije velikih i manje velikih šahista, njihove karaktere, sklonosti.

Četrdeset godina kasnije, David Jonovič je pričao mladim moskovskim majstorima o učesnicima Londonskog turnira 1883. godine. Nije im samo davao šahovske karakteristike, već je povezivao otvaranja sa gastronomskim ukusima maestara, ne zaboravljajući da pomene njihove navike i dnevne rutine.

U proljeće 1941. godine, Devik je, pošto je završio školu, predao dokumenta na fiziko-matematički fakultet Kijevskog univerziteta. Počeo je rat. Nisu ga primili u vojsku zbog vida, i tokom ljeta 1941. Devik je pješice napustio Kijev, ka kojem se front brzo približavao. Poslije mnogih lutanja, 1942. godine stigao je u Tbilisi. Nije imao stalni posao, nije dobijao obrok-kartice. Živio je od seansi simultanki u bolnicama.

„Ponekad se moj dnevni obrok sastojao od hljeba i šake-dvije smokava“, prisjećao se Bronštajn. Ipak, lokalni šahisti trudili su se da mu pomognu koliko su mogli. U jednom periodu Devik je čak bio zadužen za biblioteku (na gruzijskom jeziku!).

U jesen 1943. poslali su ga u Staljingrad: počeli su radovi na obnovi fabrike „Crveni Oktobar“. Devik je izgledao kao avet, bio je izmučen, jednom je izgubio obrok-kartice — a u tim godinama to je značilo stalnu, hroničnu neuhranjenost.

Šezdeset godina kasnije, Bronštajn je mogao satima da priča o ratu, vatiranim jaknama, vojničkim čizmama od vještačke kože, teškom radu, gladi i hladnoći. Živio je u kancelariji građevinske firme, spavao na stolu, hranio se na suvo, nije se naspavao. Posljednje se, međutim, lako moglo objasniti: noćima je Devik marljivo proučavao partije starih majstora i analizirao varijante Kraljevog gambita, zapisivao ih sitnim rukopisom po iscijepanim tapetama i komadima kartona.

U proljeće 1944. godine, učestvovao je na svom prvom prvenstvu SSSR-a. Kada je iz Staljingrada stigao u Moskvu, nosio je izblijedjelo platneno odijelo, nekadašnje zelene boje, i gotovo svakodnevno mu je predsjednik Sportskog komiteta prijetio da ga neće pustiti na scenu — bilo ga je sramota pred publikom.

Ali te prijetnje nisu imale efekta: Devik jednostavno nije imao drugu odjeću. Jednog dana odlučio je da ode u Boljšoj teatar. Kada se pred blagajnicom pojavio u vatiranoj jakni i vojničkim čizmama, nije ga pustila ni da uđe na prag. Taj mali ožiljak ostao je na površini njegovog izuzetno osjetljivog ega.

Iako je dvadesetogodišnji Bronštajn na turniru zauzeo jedno od posljednjih mjesta, privukao je pažnju stilom igre i pobjedom nad samim Botvinikom. Na sljedećem prvenstvu zemlje Devik osvaja treće mjesto — ogroman uspjeh! Nije samo rezultat ostavio utisak, već i stil njegovih pobjeda: Bronštajn je igrao dinamično i agresivno, ne bojeći se da koristi oštra otvaranja, uključujući i svoj omiljeni Kraljev gambit.

Usprkos izuzetnom talentu koji je Bronštajn posjedovao, njegova zvijezda možda nikada ne bi zasjala da u to vrijeme nije stekao moćnog zaštitnika: Boris Samojlovič Vajnštajn, pukovnik NKVD-a, bio je na čelu svesaveznog šahovskog odsjeka.

Prisustvo „čvrste ruke“ na vrhu nije tako rijetka pojava, naročito u totalitarnim režimima. To se, naravno, ne odnosi samo na šah, već i na druge vidove sporta ili umjetnosti, u zavisnosti od interesovanja patrona.

Glavni zaštitnik sovjetskih šahista bio je komesar pravde Nikolaj Kriljenko — ljubitelj šaha i alpinizma.

U Njemačkoj Trećeg rajha takva ličnost bio je gauleiter Poljske Hans Frank, koji je obožavao muziku i šah i pomagao je tokom rata mnogim šahistima, uključujući Frica Semiša, Efima Bogoljubova i Aleksandra Aljehina.

Kada se predsjednik sveunionog šahovskog odsjeka i zamjenik načelnika Glavne uprave za odbrambenu izgradnju pri Ministarstvu odbrane SSSR-a, Boris Vajnštajn, službeno zatekao u Staljingradu, zatekao je potpuno neprilagođenog, polugladnog, oskudno obučenog mladića koji je buncao o šahu. Prepoznavši Devikov ogroman talenat, Vajnštajn je isposlovao njegov premeštaj u Moskvu i postao mu pokrovitelj i zaštitnik.

Iako je sam Vajnštajn, prisjećajući se tog vremena, skromno primijetio: „Nisam baš mnogo za njega učinio. Samo sam ga, koristeći službeni položaj, povremeno hranio dok je trajao sistem s obrok-karticama“ — to je bila tek mala kap u moru onoga što je David Bronštajn dugovao svom zaštitniku. Vajnštajn mu nije pomagao samo materijalno, već ga je i vodio kroz život.

To je bilo vrijeme kada su putovanja u inostranstvo zavisila od apsolutne „čistoće“ podataka iz lične ankete. Engleska, Švedska, Finska, Čehoslovačka, Jugoslavija, Mađarska, SAD... Šta znači ova lista zemalja koje je, u godinama nakon rata, posjetio jedan nečlan partije, Jevrejin bez partijske knjižice, sa rodbinom u inostranstvu i ocem koji je osuđen kao „neprijatelj naroda“, može da shvati samo neko ko je tada živio u Sovjetskom Savezu.

Koliko je samo razgovora i provjera na najrazličitijim nivoima prošao David Bronštajn, koliko stranica anketa ispunio — s dosadnim, nevjerovatnim pitanjima! Koliko je instrukcija, savjeta, ideoloških „pumpanja“ saslušao u rajkomima, gorkomima, u „Dinamu“, u Sportskom komitetu! Ponekad je posljednju riječ o putovanju u inostranstvo imao Centralni komitet na Starom trgu, a katkad je dokumente potpisivao i sam Staljin. Takvo putovanje izjednačavalo se sa ispunjenjem najvažnijeg zadatka za Otadžbinu — predstavljati zemlju bila je sama po sebi ogromna čast, a od njenog izaslanika se očekivalo samo jedno — pobjeda!

Veoma je mala vjerovatnoća da bi Bronštajnu, bez tako visoko pozicioniranog zaštitnika, bio odobren izlazak iz zemlje, i to još u kapitalističke države. Ne isključujem mogućnost da je, nakon svih provjera i razgovora na različitim nivoima, posljednja instanca zapravo bio Boris Samojlovič Vajnštajn — koji je svojom glavom odgovarao za mladog velemajstora.

„Volim tog čovjeka“, priznao je mnogo godina kasnije Vajnštajn u tekstu posvećenom svom jubileju, „ali zar ljubav nije najviši oblik objektivnosti?“
Nažalost — najniži. Upravo zato i jeste ljubav, jer zatvara oči pred mnogim osobinama koje su nevidljive onome ko voli. Vajnštajn je bio sedamnaest godina stariji od Bronštajna, ali njihov odnos više je ličio na odnos oca i sina. Devik je navikao da se za savjet obraća svom mentoru — i u velikim i u malim stvarima — i s vremenom je preuzeo mnoge njegove manire i navike.

Uložio je Boris Samojlovič Vajnštajn nemali dio svoje duše u mladog Bronštajna; bio je čovjek snažne volje i jasnog cilja, i imao je ogroman uticaj na Davida. Ali istovremeno je u njemu stvorio i zavisnost od čovjeka koji ne samo da ga je mogao osloboditi svakodnevnih briga, već i donositi ključne životne odluke — one koje odrasla osoba ne bi trebalo da prepušta nikome drugom.

Uvjeren sam: u opisu vijugavog i dugog života Borisa Samojloviča Vajnštajna (1907–1993) možda se i ne bi našlo mjesta za pominjanje njegovog šahovskog štićenika, ali bi biografija Davida Jonoviča Bronštajna bila ne samo nepotpuna, već i iskrivljena bez imena njegovog pokrovitelja.

Nakon preseljenja u Moskvu, Bronštajn je dugo vremena živio u stanu svog zaštitnika, dok nije dobio sopstveni smještaj na stadionu „Dinamo“, gdje su sportistima iz provincije davali privremeni smještaj — sobicu s kupatilom na kraju hodnika.

U junu 1945. godine Devik je postao član sportskog društva Ministarstva unutrašnjih poslova „Dinamo“ i ostao njegov član skoro pola vijeka. Kada se nastanio u bazi Dinama, stalno je bio u kontaktu s fudbalerima i hokejašima, s mnogima se sprijateljio. I oni su rado prihvatali mršavog jevrejskog mladića, a čuveni fudbaler i trener Mihail Jakušin tepao mu je: „Davydka“.

Devik se navikao da trči atletske krosove i čak je i u starijem dobu, oblačeći trenerku, pravio višekilometarske trke.

U tim godinama, Bronštajn je neumorno radio na šahu: svjetlo u njegovoj sobici gorjelo je do kasno u noć. Analizirao je, bilježio, razmišljao o šahu, učestvovao na turnirima i igrao beskonačne partije „naslijepo“.

Izgledao je vrlo upečatljivo. Larisa Volpert i danas pamti Moskvu 1947. godine, prvenstvo zemlje za žene, hotel „Kijevska“. Četiri šahistkinje u jednoj sobi. I odjednom — pojava: mlad, kovrdžav, energičan, crnooki — Devik Bronštajn. S dvije vekne hljeba, čiji ukus i danas pamti.

Period gladi je završio, ali nije bio zaboravljen. Bronštajn je tih godina, a i kasnije, volio da jede — i jeo je izuzetno mnogo. Još uvijek su živi svjedoci koji se sjećaju mladog Devika koji bi u jednom obroku pojeo nekoliko bifteka.

„Treba se dobro hraniti, to je neophodno za rad mozga. Hljeb sam jeo, iako ne uvijek, tokom rata“, govorio je Bronštajn. „Sada više volim drugu hranu...“

Ali takva količina hrane nikada se nije odražavala na njegov fizički izgled: čitav život ostao je mršav i gotovo do samog kraja bio vrlo pokretan — i hodao je izuzetno brzo.

Nakon sobička na „Dinamu“, Bronštajn je dobio sobu u zajedničkom stanu, a mladi Jura Averbah često je navraćao kod njega. Jurij Lvovič se prisjeća da je Bronštajnova soba bila zatrpana šahovskim knjigama, časopisima i biltenima. Potpuno isto kao stan u Afanasjevskom prolazu na Arbat, u kojem sam bio pola vijeka kasnije.

Njegov posao u „Dinamu“ bio je klasična sinekura: Bronštajn je tu samo primao platu. To je bilo uobičajeno — tada, a i u svim vremenima Sovjetskog Saveza: život vrhunskih armijskih sportista bio je prilično lagodan. Vojnik-radiooperater Bronštajn se u diviziji imena Džeržinskog nikada nije pojavljivao; njegov otac je jednom mjesečno uredno dolazio po vojnički obrok.

Jedno vrijeme, Devik je formalno bio raspoređen u vatrogasnu jedinicu. Svakih tri-četiri mjeseca tamo su se organizovale inspekcije, a sportisti su unaprijed bivali obaviješteni o tome. Tako je bilo i u maju 1951. godine, kada je major koji je provjeravao sastav jedinice povikao njegovo ime.

Majstor Magergut, takođe član sportskog kluba „Dinamo“, iskoračio je i jasno, kako su ga učili, raportirao:
„Vojnik Bronštajn odsutan zbog učešća u meču za prvenstvo svijeta u šahu!“

Averbah tvrdi da u svojoj dugoj profesionalnoj karijeri nikada nije vidio nikoga ko bi igrao munjevite (blic) partije kao David Bronštajn u tim godinama. Priznajući da su Petrosjan, Talj, Fišer bili izuzetni majstori brzopoteznog šaha, Averbah je uvjeren da nikada nije više sreo toliku koncentraciju neobičnih planova, briljantnih napada i nekonvencionalnih rješenja kakve je nalazio u partijama mladog Bronštajna.

Ali, on nije blistao samo u „blicu“. Uspjesi su dolazili jedan za drugim. I to kakvi! Gotovo u jednom dahu, obilazi tadašnje najbolje šahiste svijeta, uključujući Keresa i Smislova, najbliže konkurente Botviniku. Tokom 1948–1950. Bronštajn dva puta dijeli prvo mjesto na prvenstvima SSSR-a, briljantno pobjeđuje na međuzonskom turniru u Salčobadenu, dijeli prvo mjesto na turniru kandidata u Budimpešti. Pobjedom u meču protiv Boleslavskog izlazi na megdan Botviniku. Uz to, gotovo s maksimalnim rezultatom, redom pobjeđuje protivnike na prvenstvima Moskve i u mečevima za reprezentaciju Sovjetskog Saveza.

Njegovo ime poznato je svakome — čak i ljudima dalekim od šaha. A kamo li brojnim ljubiteljima igre, koji su žurno grabili olovke da bi zapisali odloženu poziciju, pažljivo prateći glas slavnog fudbalskog komentatora Vadima Sinjavskog:

„Prenosimo šahovski prilog posljednjih vijesti. Jeste li pripremili olovke i papir? Zapisujte odloženu poziciju: Bijeli — Bronštajn: Kralj e1 — Kralj Evgenije jedan, Top d2 — top Dimitrije dva, Konj b3 — konj Boris tri, Lovac c4 — lovac caplja četiri, pioni...“

On — najmlađi velemajstor na svijetu! Još nedavno, Devik nije imao krov nad glavom, nisu ga puštali u Boljšoj teatar, a sada igra pred prepunim salama, sluša aplauze publike, gledaju ga kao čudo. Daje intervjue i autograme, putuje u inostranstvo.

A tu je i Boris Samojlovič Vajnštajn, koji ga uvjerava da se Botvinik može pobijediti — ne samo u jednoj partiji, već u čitavom meču, i to — deklasirati ga! Od svega toga lako je mogla da se zavrti u glavi!

Niče je govorio o polureligioznom osjećanju koje geniju pripisuje nadljudske osobine. Takav osjećaj, nalik sujevjerju, djelimično je koristan za mase, ali poguban za samog genija — smatrao je njemački filozof.

To nije prošlo bez posljedica ni za Bronštajna. Svi su od njega počeli da očekuju neobične misli i zasljepljujuća otkrovenja, i Bronštajn je počeo da se ponaša kao čovjek koji nije sličan drugima. Preduslovi za to postojali su još u njegovom djetinjstvu, ali blistava šahovska karijera i stalna pažnja javnosti prema njegovoj ličnosti snažno su tome doprinijeli.

Konstantin Leontjev tvrdio je da umjetnik u doba demokratije treba da bude aristokrata, u uslovima ropstva — liberal, da bude pobožan u vremenu bezbožništva, a slobodoumnik usred religioznog licemjerstva. Ukratko — uvijek protiv struje, nasuprot opštem mišljenju.

Ideje Bronštajna takođe nisu odgovarale predstavama većine, a najčešće se njegovo mišljenje nije podudaralo ni sa čijim — osim sa njegovim sopstvenim. Iako je morao da računa s tim da mu društvena stvarnost ostavlja vrlo malo prostora za manevrisanje, on je stalno želio da iznenadi, da kaže nešto neobično.

To je postalo njegov zaštitni znak, a kasnije je jednostavno morao da održava taj ugled. Upravo tada je stvoren imidž: Bronštajn — drugačiji od svih. Izdvojiti se, po svaku cijenu biti različit — i to ne samo na šahovskoj tabli — postalo je glavna nit njegovog ponašanja.

Toliko je dobro naučio da igra ulogu Bronštajna kakvog su željeli da vide ljudi oko njega, da je postalo nemoguće razdvojiti kada igra sebe, a kada je to zaista pravi Bronštajn.
Niko ne može biti tačno kao Bronštajn — postalo je njegovo životno uvjerenje. Ali čak ni njemu samom to nije uvijek polazilo za rukom.

Stalna potreba da pokazuje sopstvenu izuzetnost stvorila je vrlo ranjivo ego. Uvijek je u razgovorima bio prisutan motiv:
„Ma šta vi meni možete reći novo — ja to već odavno znam.“

Kolege koje su ga poznavale u to vrijeme pričaju isto.

Viktor Korčnoj:
„Imao je mnogo čudnih osobina – isprva prirodnih, kasnije namještenih. Bronštajn je shvatio da je zbog toga zanimljiv i počeo da njeguje te svoje čudnovatosti, pa je zato razgovor s njim bio zanimljiv, ali i veoma iscrpljujuć: uvijek je težio tome da, ako ne šokira, onda bar iznenadi slušaoca.“

Jurij Averbah smatra da je bio jedan provincijski dječak, koji je postao idolom mase ljudi koji su ga gledali s divljenjem, očekujući od njega mudre zakljuičke, počeo da govori o svemu i svačemu kao da je stručnjak:
„A dječak je zapravo genijalan samo u jednoj oblasti. Ali shvata da mora da govori nešto značajno, ne može da ponavlja ono što svi već misle. Kod Davida je to poprimilo iskrivljen oblik. To se odnosilo bukvalno na sve, počevši od naizgled najbezazlenijih stvari. Ako bi svi krenuli u jednom pravcu, on bi išao u drugom. Ako su svi naručivali kafu, on bi tražio čaj – i obrnuto. Ako bi svi tvrdili da je turnir veoma jak, on bi govorio da ne zna šta to uopšte znači, i tako dalje.“

Mark Tajmanov smatra da Bronštajn, osim u šahu – gdje je zaista bio veliki – nije imao osnove da sebe smatra poznavaocem i drugih oblasti:
„Pretjerana pažnja koja mu je tada ukazivana, kasnije mu je učinila medveđu uslugu i nanijela štetu njegovoj šahovskoj karijeri.“

Sam Bronštajn tvrdio je drugačije. Sledeći princip da je ponekad bezbjednije da te vide u iskrivljenom ogledalu, govorio je da je nosio masku kako bi mu bilo dopušteno ono što drugima nije bilo:
„Čak sam sebi izmislio jednu šaljivu, pomalo čudnu crtu ponašanja – uvijek sam se šalio, slatko se osmjehivao, kao da mi ništa nije teško... To nije moj karakter, to je prije bila forma zaštite.“

Iako je ponavljao da je samo igrao ulogu čudaka, originala i čovjeka koji nije „iz ovog svijeta“, postavlja se pitanje – da li su mu ta prerušavanja zaista bila potrebna? Ili je ulogu toliko prigrlio da se u njoj i izgubio? Jer, granica između čovjekove prave prirode i uloge koju igra ponekad se izbriše – i to čak i za samog glumca: čovjek postane ono što želi da izgleda, i na kraju to zaista i postane.

Pada na pamet roman Džozefa Helera, gdje se daje primjer besmislene birokratske logike, tajanstvenog vladinog pravila prema kojem:
„Svako ko za sebe kaže da je lud – zapravo to nije, jer samo osoba pri zdravoj pameti može doći do takvog zaključka.“

U njemu su se na iznenađujući način miješale iskrice originalnih misli, filozofskih otkrovenja, ponekad i uvida, s gunđanjem, dosadnim ponavljanjima i otvorenim besmislicama. Razmišljajući o stvarima koje nisu imale veze s njegovom profesijom, često je prelazio granice svoje sopstvene kompetencije.

Sokrat, posjetivši poznate političare, govornike i umjetnike, primijetio je:
„Svi oni griješe u jednoj osnovnoj zabludi: pošto svako od njih odlično zna svoj posao, misli da je mudar i u svim drugim oblastima.“

Ova osobina, na koju je ukazao grčki filozof, nerijetko se sreće i kod šahista koji su postigli uspjeh: nadmoć, dokazana u specifičnom misaonom nadmetanju, stvara osjećaj da se ta nadmoć prenosi i na druge oblasti.

Izjednačavanje pojmova „pametan čovjek“ i „izvanredan šahista“ uobičajeno je.
Tako, recimo, Benedikt Sarnov piše o Botviniku:
„Da nije bio pametan, zar bi mogao postati svjetski šampion u šahu?“

Okruženje takvog čovjeka često dodatno učvršćuje tu iluziju: zar može neko ko nadmašuje sve druge u procesu koji zahtijeva intenzivan mentalni rad – da ne posjeduje jednake sposobnosti i u drugim oblastima?

Nažalost – može. Jer šah je specifična, veoma specifična oblast moždane aktivnosti, koja nije nužno povezana s bilo čim drugim.

Za vrijeme ručka kod Aptona Sinklera, pisčeva žena počela je da osporava neko mišljenje Ajnštajna. Uznemirena tom „drskošću“, Ajnštajnova supruga uzviknula je:
„Kako možete? Moj muž je najveći um savremenog svijeta!“
Na to je domaćica mirno odgovorila:
„Ali on ne može znati sve!“

Ah, kad bi se tako ponašali i oni oko Bronštajna...
U stvarnosti, misli koje je iznosio velikan igre bile su za njih jednako značajne kao i njegovi planovi na šahovskoj tabli. Toliko su mu povlađivali i išli uglas s njim, da su nehotice doprinijeli stvaranju Bronštajnovog osjećaja vlastite veličine i nepogrešivosti.

Kad se majka Devika žalila što njen sin nikada nije stekao visoko obrazovanje, neko ju je pokušao utješiti:
„Vi želite da David postane student? Zar ne vidite da je on već profesor?“

On sam se stidio svog porijekla, dalekog od moskovskog ili peterburškog, sa odlascima u Veliku salu Konservatorijuma, Puškinov muzej, Ermitaž ili Filharmoniju.

Stidio se i činjenice da zbog rata nije stekao visoko obrazovanje.

Nedostatak fakultetske diplome doživljavao je bolno, i kompleks „nedoučenog“, uprkos velikom znanju koje je stekao samostalnim učenjem, ostao je kod Bronštajna do kraja života.

Dok je još bio vrlo mlad, i dok je s Botvinikom imao koliko-toliko pristojne odnose, David ga je zamolio da se zauzme za njega kako bi bio primljen na pedagoški institut.

Mihail Mojsejevič mu je priredio pravi ispit:
Hoćeš li položiti prijemne? Hoćeš li redovno dolaziti na predavanja? Hoćeš li savladati program?
Devik je iskreno odgovarao da će biti teško — šah mu uzima sve vrijeme.

„U tom slučaju biće mi teško da vam pomognem“, prisjećao se tog razgovora Botvinik, ne pominjući Bronštajna po imenu.

Uprkos Botviniku, koji je tvrdio da svjetski šampion mora biti visoko obrazovan čovjek, Bronštajn, koji je odustao od planova da stekne visoko obrazovanje, kasnije je govorio da visoko obrazovanje ništa ne znači, i da njegovo prisustvo nije ni najmanje neophodno za osvajanje najviših vrhova u šahu.

Život je pokazao da je Bronštajn bio u pravu: među onima koji se u XXI vijeku bore za titulu svjetskog prvaka nema nikoga ko ima visoko obrazovanje, a za mnoge je i školovanje bilo više simbolično nego stvarno. Međutim, šezdeset godina ranije izjave tog tipa zvučale su gotovo kao svetogrđe.

Mihail Bejlin se prisjeća:
„Kada sam rekao Bronštajnu da još nikada nije bilo svjetskih prvaka bez visoke stručne spreme, Devik je reagovao veoma bolno: ‘Nikada nije bilo, kažeš? Nije bilo — pa biće!’, ponavljao je.“

Taj razgovor desio se proljeća 1951. godine na Cvetnom bulevaru u Moskvi, za vrijeme meča Bronštajn–Botvinik.
Ali put ka meču za titulu svjetskog prvaka počeo je za Davida Bronštajna tri godine ranije.

Godine 1948. mladi Bronštajn je pobijedio na međuzonskom turniru u švedskom Saltšebadenu. Pripreme pred turnir David je proveo zajedno sa Isakom Boleslavskim. Tokom takmičenja prijatelji iz djetinjstva, Izja i Devik, zajedno su analizirali odložene pozicije i pripremali se za partije: među njima nikada nije bilo tajni.

U važnoj partiji protiv Saboa, Bronštajn je upotrijebio teoretsku novost koju je osmislio Boleslavski, i mađarski velemajstor nije ni izašao iz otvaranja.

„Ja sam s Boleslavskim prijatelj još od predratnih prvenstava Ukrajine“, prisjećao se David Bronštajn.
„Možda zato, igrajući na turnirima, nikad se nismo osjećali kao konkurenti, čak ni kad smo se ozbiljno borili za prvo mjesto — kao na primjer u Budimpešti 1950. godine.
Skoro sve naše turnirske partije završavale su se remijem. Ne zato što smo se dogovarali — ne, to nismo voljeli — ali nije bilo ni neke posebne žeđi za borbom.“

Zapravo, većinu partija prijatelji su "igrali" kod kuće ili u hotelskoj sobi, a Boleslavski je jednom prilikom rekao da im je za osmišljavanje tih partija često bilo potrebno više truda nego da su ih zaista igrali.

Bronštajn i Boleslavski lako su izborili pravo da igraju na turniru kandidata.
Na turnir u Budimpešti 1950. godine, Bronštajn je otputovao sa svojim sekundantom.
Ko bi to mogao da bude, ako ne Boris Samojlovič Vajnštajn!
Sekundant Boleslavskog bio je iskusni majstor Aleksej Sokoljski.

Turnir kandidata u Budimpešti — bio je zvjezdani trenutak Boleslavskog.
Igrajući lako i bez napora, on pobjeđuje partiju za partijom.
Pred posljednja dva kola, Boleslavski vodi, ima bod više od Bronštajna.
S obzirom na lakši završetak turnira, njegova pobjeda djeluje kao sigurna.

Godine 1950. pravila za borbu za titulu svjetskog prvaka još nisu bila potpuno definisana.
Postojala je ideja da, ako aktuelni šampion izgubi meč za titulu, onda se igra trostruki meč-turnir između:

• novog šampiona,
• poraženog šampiona
• i pobjednika sljedećeg ciklusa turnira kandidata.

Naravno, da je Boleslavski pobijedio, a Bronštajn završio drugi, situacija bi bila drugačija.
Ali Vajnštajn je vjerovao da bi čak i u slučaju podjele prvog mjesta u turniru kandidata mogao da organizuje takav trostruki meč:
svjetski prvak Botvinik, Boleslavski i Bronštajn. Upravo je Vajnštajnu pala na pamet ideja kako da da šansu Bronštajnu da sustigne lidera turnira.
Za to je bilo potrebno da Boleslavski pristane na remi u posljednje dvije partije.

U tom slučaju, ako bi Bronštajn pobijedio i Štalberga i Keresa u posljednja dva kola, prijatelji bi dijelili prvo mjesto.
Dobrodušni Boleslavski pristao je na predlog, iako je njegov sekundant Sokoljski bio krajnje razočaran i to nije krio: zašto se ne bi borio za čisto prvo mjesto, tim prije što je Gideon Štalberg igrao veoma loše na turniru, a Boleslavski je imao bijele figure protiv njega.

U knjizi „Improvizacija u šahovskoj umjetnosti“, Vajnštajn dosta piše o situaciji koja se razvila pred kraj turnira, ali nijednom riječju ne pominje svoj zahtjev upućen Boleslavskom. Umjesto toga, pokušava da ponudi „logično“ obrazloženje za njegov brzi remi sa autsajderom Štalbergom, za čitaoce koji ništa ne sumnjaju:

„Zar je Boleslavski mogao da rizikuje rezultate svog veličanstvenog stvaralaštva, rezultate četrdeset dana borbe?
Šta bi mogao da dobije u slučaju pobjede — koja je uvijek povezana s velikim rizikom? Prvo mjesto.
A ako odmah napravi remi? Takođe prvo mjesto, ili u najgorem slučaju — podjela.

U pobjedu Bronštajna nad Keresom on nije vjerovao, u svakom slučaju, smatrao je to malo vjerovatnom.
A šta da je, u potjeri za pobjedom protiv Štalberga, sam pretrpio poraz? Jer, Štalberg nije baš takav velemajstor od koga se može uzeti poen po narudžbini, samo zato što jako želiš da pobijediš.

U toj remi-partiji protiv Štalberga krila se i dublja ideja:
pobjedniku turnira u Budimpešti predstojao je meč s Botvinikom, i ako pobjednika bude dvoje, onda prvo igraju meč jedan protiv drugog.

Sasvim je moguće da Boleslavski ne bi imao ništa protiv da prvo odigra meč sa Bronštajnom, da bi testirao sebe prije meča za svjetsku titulu.
To bi bila odlična priprema. Jer, ako je Boleslavski ulazio u borbu sa svjetskim prvakom, onda je protiv Bronštajna svakako trebalo da pobijedi.

Potpuno je jasno da šahisti, kada ih stave u uslove stalne selekcije, postaju sportisti koji ne misle o ljepoti šaha, niti o rješenju dramatičnih zapleta, već o broju poena, osvojenom mjestu i pravu na dalji plasman.

I značajno zaključuje:

„Upravo u tome leži razlog zašto se u posljednjim kolima kvalifikacionih turnira i dalje pojavljuju bezbojni remiji i dogovoreni remiji.
A, dodajmo, ne samo remiji i ne samo u posljednjem kolu.“

Običnom ljubitelju šaha Vajnštajnov vodopad riječi i dvosmislene aluzije nisu mnogo govorili, ali za učesnike turnira kandidata ono što se desilo u završnici bilo je javna tajna — tajna Polišinelova.

Mnogo otvoreniji bio je Bronštajn, doduše tek četiri decenije poslije opisanih događaja:

„Dvije posljednje partije turnira kandidata u Budimpešti, Boleslavski, iako je imao poen prednosti, nije pokušao da pobijedi, a meni je pošlo za rukom da savladam i Štalberga i Keresa i da ga dostignem.

Boleslavski je imao određene obaveze prema meni: tokom turnira zamolio me da pronađem remi iz teške odložene pozicije protiv Smislova, jer njegov trener Sokoljski nije mogao da se snađe.

Kasnije me zamolio i da protiv njega ne igram na pobjedu.
Ja sam remi pronašao, nisam igrao na pobjedu.

Osim toga, on je imao katastrofalan skor protiv Botvinika: sedam poraza bez ijedne pobjede.

U suštini, ja sam mu spasio reputaciju, pobijedivši ga u dodatnom meču — Botvinik bi ga jednostavno uništio...“Ova objašnjenja, štetna za ugled Boleslavskog, Bronštajn je iznio tek nakon što njegov drug iz mladosti više nije bio živ.
Objašnjenja su bila veoma nategnuta, više nalik izgovorima, i sam Bronštajn je to shvatao.

Već u Budimpešti osjećao se nelagodno, ali kad bi to pomenuo Vajnštajnu, ovaj ga je smirivao:

„Ništa, Davide, mi ćemo pomoći Boleslavskom da osvoji sljedeći turnir kandidata, a ti ćeš mu izgubiti meč. I on će takođe postati svjetski šampion...“
(?!?! — G.S.)

Vajnštajn se prisjeća i konflikta Kotova sa šefom sovjetske delegacije Viktorom Goglidzom:

„Kotov je izjavio da je Vajnštajn došao iz NKVD-a i da raspodjeljuje poene među Jevrejima, u čemu mu pomaže Goglidze.“

Aludirao je na poraz Flora u obe partije protiv Bronštajna, na to što Liliјental nije pobijedio Bronštajna u jasno boljoj poziciji, ali prije svega na dva kratka remija lidera na kraju turnira, koji su ostavili čudan utisak na sve.

Stvar je došla čak i do ambasadora Sovjetskog Saveza u Mađarskoj, koji je stao na stranu Kotova.

„Bilo je smiješno tvrditi da su Argentinac Najdorf, koji je takođe izgubio obe partije od Bronštajna, ili Keres, kojeg je Bronštajn pobijedio u posljednjem kolu (i tako dostigao Boleslavskog), dospjeli u orbitu mog ‘raspoređivanja poena’“, — pisao je Vajnštajn, kad je o događajima tog vremena postalo moguće govoriti otvoreno.

I Vajnštajnovi iskazi, i Bronštajnova razmišljanja danas je teško komentarisati, više od šezdeset godina kasnije, ali su veoma simptomatični za običaje i moral koji su tada vladali u sovjetskom šahu.

Odnosi između dva pobjednika turnira kandidata nisu, naravno, bili tajna za Botvinika.

On je o njima ostavio cinične primjedbe:

• „Partija u Salčobadenu 1948. godine — ‘dogovoreni remi’“.
• „Partija na prvenstvu države 1949. — ‘prijateljski remi. Skoro su ponovili poznatu partiju Rjumin — Ragozin. Stigli su do 20. poteza.’“
• „Budimpešta 1950. — ‘Unaprijed dogovoren brzi remi s brojnim razmjenama figura.’“

Moskva, 2014.

***********

Ovo su zapisi iz dnevnika Botvinikа o partijama koje su igrali Bronštajn i Boleslavski.

Nikakav trostruki meč Botvinik — Bronštajn — Boleslavski, na koji je potajno polagao nade Vajnštajn, naravno, nije bio organizovan, i prijatelji su morali da igraju jedan protiv drugog za pravo da se sastanu s Botvinikom. Meč je održan 1950. godine u Moskvi, u Domu kulture željezničara. Prije početka prve partije, protivnici su, po nalogu Vajnštajna, razmijenili bukete cvijeća.

Bronštajn primjećuje da je to bio jedini takav slučaj u istoriji šahovskih takmičenja. Vjerovatno. Teško je zamisliti nešto besmislenije: dvojica odraslih muškaraca uručuju jedan drugome cvijeće pred dvoboj koji se pokušava prikazati javnosti kao veliki šahovski spektakl.

Isaak Jefremovič Boleslavski posjedovao je izuzetan šahovski talenat, ali mu je karakter bio daleko od borbenog. Prije početka meča govorio je prijatelju: „Devik, pa zašto mi igramo ovaj meč, osuđeni smo protiv Botvinika.“

Rezultat s Botvinikom zaista je bio katastrofalan za Boleslavskog (–7=4). Podstaknut Vajnštajnom, Bronštajn, koji je već pobjeđivao svjetskog šampiona, mislio je drugačije, i bilo je očigledno da su njegove šanse protiv Botvinika mnogo veće.

Meč od dvanaest partija spolja je izgledao kao žestoka borba: protivnici su dobili po dvije partije, a ostale završili remijem. Po tadašnjem pravilniku, borba je sada morala da se nastavi do prve pobjede. U prvoj dodatnoj partiji prednost je prelazila iz ruke u ruku, a na 55. potezu Boleslavski je, napravivši najprirodniji potez, mogao odmah da pobijedi, ali je izabrao drugi nastavak, i partija je završena miroljubivo.

14.partija pokazala se kao posljednja: Bronštajn je crnim figurama brzo došao do pobjede i izborio pravo da igra meč protiv Botvinika. Takva je faktografska slika događaja.

U stvarnosti, međutim, sve se odigralo ne baš tako. Tačnije — čak sasvim drugačije.
Isaak Jefremovič Boleslavski je u povjerljivom razgovoru sa svojim zemljakom i omiljenim učenikom Albertom Kapengutom pričao da je samo nekoliko partija tog meča zaista bilo odigrano, a da je za veću uvjerljivost u posljednjoj partiji čak morao da žrtvuje važnu teoretsku novost koju su osmislili polaznici Kijevskog doma pionira.

„Mislim da Isaak Jefremovič nije bio mnogo potresen što je izgubio meč od mene, naprotiv, prije bih rekao da je osjetio neko olakšanje“, prisjećao se Bronštajn. To, naravno, nije moguće provjeriti. Ne isključujem da je Boleslavski osjetio olakšanje prije svega zato što se taj mučni dvoboj za njega konačno završio. Danas je teško reći koliko je partija tog meča zaista bilo odigrano.

Prisjeća se Kapengut: „Tema turnira kandidata i tog meča s Bronštajnom bila je izuzetno neprijatna za Boleslavskog, i kada je jednom prilikom opet došla na red, Isaak Jefremovič je samo odmahnuo rukama i planuo citatom iz Šeridana: 'Prodato! Prodato! Prodato!'“

U knjizi Vajnštajna „Improvizacija u šahovskoj umjetnosti“ o toj ključnoj prekretnici u sportskoj karijeri Bronštajna nema nijedne riječi, kao da meč nikada nije ni bio igran, a samo je u dijelu sa partijama data prva partija meča, uz čisto šahovske komentare.

Čini mi se da su i završnica turnira kandidata i kasniji meč s Boleslavskim unijeli dodatni nemir u duševno stanje Bronštajna.
Iako milioni ljubitelja igre nisu znali sve detalje posljednjih kola turnira kandidata i meča s Boleslavskim, David Bronštajn je znao — i od tog gorkog ukusa nikada se nije uspio osloboditi.

Na kraju života rekao je:

„Sada, poslije mnogo godina, sumnjam u pravednost moje pobjede nad Boleslavskim. Ipak, moguće je da sam tim činom spasio svog prijatelja od ponižavajućeg poraza u meču s Botvinikom, što je za njega mogla biti prava katastrofa. Međutim, ne pobijedivši Botvinika, bacio sam sjenku i na svoju šahovsku karijeru.“

Dva mjeseca prije početka meča s Botvinikom, Jakov Nejštadt sreo je Bronštajna u prolazu moskovskog metroa:

— „Pripremaš li se?“

Lukavo zaškiljivši, Devik je odgovorio pitanjem na pitanje:

— „Jesi li nekada imao zečeve?“

„Oni stalno nečim mrdaju – nosićima, ušima. E, tako se i ja pripremam...“

I otišao je svojim putem, podarivši Nejštadtu zagonetan osmijeh.

Pitao je Grigorija Jakovljeviča Levenfiša, dugogodišnjeg protivnika Botvinika, šta bi mu preporučio za uspješnu igru u meču.

Levenfiš je rekao:

— „Okačite iznad kreveta Botvinikovu fotografiju i svako jutro, čim se probudite, gledajte je – navikavajte se. Ipak ćete dva mjeseca zaredom gledati tu fizionomiju...“

Po Moskvi su tada kružile uporne glasine da je Bronštajn zaista tako i postupio – svakog jutra je dugo gledao u lice svog budućeg protivnika, a neki su čak tvrdili da se psihološka seansa završavala sočnim pljuvanjem...

Godine 1991, tokom mečeva kandidata u Briselu, jedan novinar koji je intervjuisao Botvinika pitao ga je da li je istina da je on iznad kreveta okačio Bronštajnovu fotografiju i svako jutro, čim se probudi, u nju pljunuo.

„To je apsolutna glupost“, odlučno je rekao Patrijarh. „Koliko ja znam, to je Bronštajn okačio moju fotografiju iznad kreveta. Mada, sumnjam da je pljuvao u nju...“

Kada sam jednom prilikom direktno pitao Bronštajna o tome, potvrdio je da je fotografija postojala, ali je onda, uz osmijeh, skrenuo razgovor na drugu temu.

Već pred kraj života, Vajnštajn je tvrdio:
„Godine 1951, pred meč za svjetsku titulu, Botvinik je postavio uslov da ja ne budem Bronštajnov sekundant. U suprotnom, neće igrati. Rekao sam Zubarevu (šahovski funkcioner SSSR-a u to vrijeme — G.S.): 'Botvinik zna da ne može pobijediti Davida i traži izgovor da sabotira meč. Zato mu ne protivrečite... Da sam ja bio sekundant (a Bronštajn je na tome htio da insistira), Botvinik nikada ne bi izvukao remi u tom meču. I Botvinik je to znao!'“

Teško je reći zašto je Vajnštajn dobrovoljno pristao na sporednu ulogu. Naravno, u sali je postojala posebna loža društva „Dinamo“, čiji je član bio izazivač, prisustvovao je i ministar državne bezbjednosti, koji je nekoliko puta razgovarao s Bronštajnom. Ali kome su vlasti zapravo bile naklonjene?

Autoritet Botvinika bio je prevelik, a da ne govorimo o njegovoj daleko „čistijoj“ biografiji u poređenju sa štićenikom Borisa Samojloviča. I da je Bronštajn uspio da pobijedi u meču, zar Vajnštajn ne bi dospio u ranjivu poziciju? A ljudi koji su radili tamo gdje je on radio, morali su da računaju nekoliko poteza unaprijed.

U Sovjetskom Savezu tog vremena, imena poput Majakovskog, Mičurina, Ulanove i Botvinika postala su simboli, i naravno da se ime velemajstora, nosioca ordena, partijskog člana i naučnika mnogo bolje uklapalo u kanonske sovjetske svetiteljske redove nego ime Bronštajna.

Kao svjetski šahovski šampion, Botvinik je vlastima bio daleko poželjnija figura od nepredvidivog i tvrdoglavog Bronštajna, uz to još i s njegovim problematičnim biografskim podacima.
Ali, za razliku od književnosti, muzike i nauke, sport je imao svoju specifičnost. Iako su vlasti mogle da pomognu ili, naprotiv, da ometaju karijeru sportiste, nisu mogle da ignorišu činjenice: rezultat na semaforu, najbrže sekunde, najteže kilograme.

Zato se u istoriji sovjetskog sporta može sresti mnogo imena fudbalera, hokejaša, atletičara i brzoklizača čije se svojeglavo ponašanje očigledno nije uklapalo u ideal uzornog građanina SSSR-a. Vlasti ne bi mogle da ignorišu ni Bronštajna — da je pobijedio u meču za svjetsku titulu.

Iako Vajnštajn zvanično nije imao nikakvu funkciju tokom meča, bio je intelektualno središte tima izazivača. Nekoliko puta Boris Samojlovič je čak i noćio u hotelu „Peking“, čije je jedno krilo uvijek bilo na raspolaganju Ministarstvu državne bezbjednosti.

Bronštajn, koji je tokom meča imao ogroman apartman u „Pekingu“, često je doručkovao, ručao i večerao kod Vajnštajna. Uostalom, dugo je živio kod njega u stanu, svi su ga već doživljavali kao člana porodice.

Zvanični sekundant Bronštajna na meču bio je njegov prvi trener Aleksandar Konstantinopoljski. U trenerskom timu bio je i Semjon Furman — poznati lenjingradski teoretičar. Iako Isaak Boleslavski formalno nije imao nikakvu ulogu u meču, nalazio se u Moskvi i činjenica da je pomagao svom starom prijatelju Deviku, naravno, nikome nije bila tajna.

Abram Hasin, koji je pomagao Bronštajnu prije meča, prisjeća se da je dobijao zadatke i od njega i od Vajnštajna da analizira varijante francuske i staroindijske odbrane.

Hasin: „Devik je bio izuzetno optimistički nastrojen, bio je uvjeren da će borba biti riješena u središnjici, da neće ni doći do završnice, i zbog toga se završnicom, koji je oduvijek bio njegova slaba tačka, uopšte nije bavio.“

Botvinik nikada nije ozbiljno shvatao Bronštajna. U njegovom dnevniku preovlađuju negativno-ironijski komentari o stilu budućeg protivnika:
„tipičan vrckavi (ne i jak) šahista“,
„neurastenik, vjerovatno pati od opsesivnih ideja, ali veoma marljiv“,
„stalno ide na neke dvopotezne-tripotezne trikove“,
„kafanska žrtva topa“,
„ima li on uopšte pravu velemajstorsku tehniku?“,
„hrabro, ali zbrkano — lovi ribicu“,
„u pozicijama bez inicijative igra slabo“,
„Ragozin je u pravu — 1. Nema analitičkih šema. Igra samo komplikovane sisteme da bi zapetljao igru. 2. Crnim uvijek pristaje na remi. 3. Voli razmjene. 4. U cajtnotu glumi.“

Ovo su zapisi iz različitih godina iz dnevnika Mihaila Botvinika.

Pred partiju sa Bronštajnom na prvenstvu zemlje 1945. godine zapisao je: „igrati s blagom ironijom“,
a nakon što je Bronštajn razbio Holmova na prvenstvu SSSR-a 1949:
„Španska sa 3...f5. Kakva sramota! Ne pokazuje li to da pokušava da zamuti igru, a da pripremljenih šema nema? Nešto kao Reinfeld ili Kapa(blanka)?“

Botvinik nije shvatao da Bronštajn nije samo nadaren taktičar i „zamkaroš“, već izuzetno inventivan velemajstor, koji sjajno osjeća dinamiku pozicije i momentalno reaguje na promjenu situacije na tabli. Osim toga, Bronštajn je bio odlično uigran, pobjeđivao je na gotovo svim takmičenjima u poslijeratnim godinama, dok Botvinik nije odigrao nijednu partiju tri godine pred meč.

To je moglo da prođe u vrijeme Laskera i Kapablanke, ali ne i sredinom XX vijeka, a treninzi i pripremne partije koje je Botvinik započeo tek nekoliko mjeseci pred meč nisu mogli da nadoknade tako veliki prekid šahovske prakse.

Suočen s neobičnim protivnikom, u čijem je stilu igre dominirao improvizacioni, razigrani element, Botvinik je doživio mnogo neprijatnih trenutaka.

Nakon meča, sam je to priznao:
„Potcijenio sam Bronštajna, a možda i opasnosti koje su bile povezane s mojim trogodišnjim odsustvom iz šahovske prakse. Da je Bronštajn bio jači u završnici, sigurno bih izgubio meč. Osim toga, u moju korist su išle i neke ljudske i sportske osobine izazivača: sklonost ka čudnovatostima, pozersko ponašanje, naivnost u sportskoj taktici itd. Bila je to teška borba, nadam se da ću izvući pouke iz iskustva tog meča, i preostaje mi samo da se zahvalim protivniku na naučenoj lekciji.“

Meču su prethodili dugotrajni pregovori. Bronštajn se nije slagao s mnogim tačkama pravilnika i raspravljao je s predsjednikom FIDE Folkeom Rogardom, pa je Rogard povremeno morao da pribjegne svom posljednjem argumentu:
„Molim vas, Davide, složite se — pa mi postavljamo pravila za narednih pedeset godina.“

Taktiku neslaganja savjetovao je Bronštajnu Boris Samojlovič Vajnštajn, koji je smatrao da njegov štićenik ne treba da popusti ni pedalj svjetskom šampionu. Takva taktika samo je pogoršala ionako zategnute odnose između protivnika.

Da li je bila ispravna? Devet godina kasnije, dvadesettrogodišnji Talj je s osmijehom prihvatio apsolutno sve uslove svjetskog šampiona, lišivši ga tako najvažnijeg psihološkog aduta — napetih i oštrih odnosa s protivnikom, karakterističnih za sve Botvinikove mečeve.

Posebno se raspravljalo o tzv. „toaletnom problemu“, koji se prvi put pojavio baš tokom priprema za mečeve za svjetsku titulu u šahu. Odlasci u toalet u pratnji službenog lica nisu počeli u Londonu 2000. godine na meču Kasparova i Kramnika, već pola vijeka ranije.

Naime, kada je Botvinik predložio da neko iz tima protivnika mora da ide u toalet zajedno s igračem tokom partije, Bronštajn je duhovito uzvratio:
„U društvu ‘Dinamo’ nećete naći čovjeka za takvu vrstu zadatka“, i pitanje se nekako samo od sebe povuklo.

U drevnom Tibetu glasnici su, pored pisanog pisma, često nosili i usmenu poruku, pri čemu se sadržaj ta dva saopštenja znatno razlikovao. Ako bi glasnik pao u ruke razbojnika, oni su mogli iskoristiti pismeno saopštenje u svoju korist, pa se zato ustalio običaj da se pišu namjerno lažna pisma kako bi se, zauzvrat, neprijatelji namamili u zamku. Mjere predostrožnosti koje je Botvinik preduzeo tokom meča s Bronštajnom nimalo nisu zaostajale za tibetanskim trikovima.

Strahujući da bi Boris Samojlovič Vajnštajn mogao posegnuti za metodama neke zloslutne organizacije, svjetski prvak je razvio sopstvene odbrambene metode. Zvono u Botvinikovom stanu jeste radilo, ali vrata su se otvarala isključivo na poseban znak kucanja.

Mihail Moisejevič je zabranio svojim saradnicima da o šahu govore telefonom bez šifara, a čak i kada bi bili kod njega u stanu, komunikacija se morala odvijati uz pomoć neke neobične šifre. Svjetskom šampionu smjeli su pristupati samo potpuno provjereni ljudi — „koferonoše“, kako ih je nazivao Levenfiš. No čak su se i oni dijelili na „podvrste“. Potpuno, bez rezerve, Botvinik je vjerovao samo Ragozinu i Goldberg­u, koje je poznavao još iz mladih dana u Lenjingradu.

U različitim periodima pomagali su mu i Kan i Flor, ali s njima nije bio potpuno iskren i uvijek se držao na oprezu. Upravo se za meč Botvinik–Bronštajn vezuje priča u kojoj je Salomon Mihajlovič Flor čitavu noć analizirao odloženu poziciju, zatim referisao svjetskom šampionu o rezultatima analize, otišao s njim na nastavak partije — da bi svega nekoliko minuta pred nastavak saznao da je ovaj zapisao potpuno drugi potez.

Bronštajn je duže vrijeme živio kod Vajnštajna, i može se zamisliti da njih dvojica nisu razgovarali samo o partijama Andersena i Filidora.
Ako Bronštajn otvoreno prenosi riječi Vajnštajna da će, kada on, Devik, pobijedi Botvinika, „mi pomoći i Boleslavskom da postane šampion“, može se samo nagađati kakvi su razgovori ostali van domašaja javnosti. Raskrinkavanju šahovskih klanova, stečenim privilegijama, zavjerama, „puštanjima“, sugestijama – stvarnim i umišljenim – bez sumnje je posvećeno mnogo vremena.

Mihail Moisejevič nije zaboravljao one koji su ga povrijedili i pamtio je ko je i šta o njemu rekao ili napisao tokom čitavog života. David Ionovič takođe je prikupljao i čuvao sve komentare o sebi i nije zaboravljao ništa.

Dešavalo se da su se njegovi kritičari s vremenom mijenjali, pa se mijenjao i njegov odnos prema njima. O Anatoliju Karpovu govorio je vrlo neprijateljski, sve dok ga dvanaesti svjetski prvak jednom prilikom, negdje u inostranstvu, nije sreo i počeo ljubazno raspitivati o njegovom zdravlju, životu i svemu ostalom.

Bronštajn je tada odmah promijenio stav:
„Pravde radi, moram reći da je s godinama počeo da igra zanimljivije, a i kao čovjek mi se čini da se promijenio nabolje.“

Ime trinaestog svjetskog prvaka Bronštajn je u našim razgovorima obično spominjao u kontekstu „Kasparovljeva banda“, ali je tek pred kraj života počeo da govori o njemu s velikim poštovanjem. Razlog je jednostavan: Kasparov je napisao izuzetno pohvalan predgovor za knjigu Davida Ionoviča.

Četrdeset godina nakon meča s Botvinikom, Bronštajn je na jednom turniru u Španiji sreo Višija Ananda.
„Odmah sam se sjetio kako me sreo na omladinskom turniru u Oukemu“, piše Bronštajn, koji je tada trenirao mlade engleske šahiste u tom malom gradiću.
„Valjda smo se već poznavali, jer me Anand odmah pitao: ‘A šta vi ovdje radite?’ Da se uplašio konkurencije, možda?“ – čudio se David Ionovič.

I u Botvinikovoj sumnjičavosti, i u Bronštajnovoj logici bilo je dosta paranoičnog, ali – nije li i samo vrijeme, koje nam danas izgleda kao paranoično, zapravo bilo duboko obilježeno bolešću paranoje, ožiljkom urezanim na oba?

Od mikroba nepovjerenja i sumnjičavosti, koje je ostavila u amanet ta epoha, ni Botvinik ni Bronštajn nisu se uspjeli osloboditi do kraja života.

Meč je počeo 16. marta 1951. godine u Moskvi, u Koncertnoj dvorani Čajkovskog, i izazvao je neviđenu pomamu.

Objašnjenje je očigledno: s jedne strane — to je bio meč za svjetsko prvenstvo u zemlji gdje su šah matirali kao fetiš, s druge strane — „gvozdena zavesa“, podignuta između Sovjetskog Saveza i Zapadne Evrope, činila je Moskvu krajnje siromašnom na bilo kakva javna dešavanja.

Neću opisivati tok meča, reći ću samo da su za Bronštajna, kao i devet godina kasnije za Talja, navijali gotovo svi mladi. I ne samo oni.

Aleksandar Žolkovski se sjeća kako je njegov otac, doktor muzikologije i šahista prve kategorije, prisustvovao devetoj partiji tog meča:
„Tata je odavao priznanje savršenstvu Botvinika, takođe doktora nauka, do zuba naoružanog teorijom, ali njega — kao i mnoge druge, uključujući i mene — uzbuđivao je izazov koji je krhki, neujednačeni i nepredvidivi Bronštajn iznova i iznova bacao oličenju šahovskog establišmenta.

Tata se vratio uzbuđen onim kako je Bronštajn, izgubivši figuru i bez jasne nade, nastavio da se brani s tolikom neviđenom domišljatošću da je Botvinik, očigledno zatečen njegovom drskošću, na kraju pristao na remi. Utisak, rekao je tata, bio je nadrealan, na ivici provokacije — kao da se Bronštajn drži za plafon, prkoseći svim zakonima prirode i društva.“
Prije nekoliko godina objavljeni su dnevnički zapisi Botvinika iz vremena meča.

„Uzalud sam mu vjerovao, uzeo me na nišan.“
„Ne gledati ga.“
„Pamtiti karakteristiku tog lukavca. Ne gledati ga.“
„Zapamtiti s kim imaš posla...“
O sebi: „U suštini — šuplje!“
„Igrao sam teško i loše. Previda koliko hoćeš. Samo lupanje.“
„Pažljivo računati — ne vjerovati mu — može da se preračuna. Stiskati do kraja!“
„Ne zna da se bori do kraja.“

„Uzeo me na nišan! U završnici je odigrao prvi potez kao šmeker, a ja nisam uzeo pješaka!!! Užas!!!
Pouka — analizirati sam, a sekundante samo saslušati.“

„Treba imati na umu da partner može i treba da laže. Naprijed!“

„Bronštajnov nedostatak se može još dopuniti — neosnovano odbijanje pozicija u kojima partner ima kontruigru!!! (uplaši se!)“

„Ipak je ‘Br.’ šablonizovan, iako je spretan kao Romanovski.“

Ponovo o sebi:
„Igrao sam odvratno: loša priprema (kao idiot sam odbio francusku odbranu), potrošio gomilu vremena i sa svakim potezom igrao sve gore. Slučajno je upao u zamku — poslije toga sam igrao kao Filja koji svira u frulu. Užas!“

„Filja koji svira u frulu“ — komentar na sopstvenu igru Botvinika, koji se više puta javlja u njegovom dnevniku.

„Užas — 1) cajtnot, 2) slaba analiza (sramota).“
„Lupao sam.“
„Užasno sam igrao.“
„Pred kraj sam igrao kao idiot.“
„Izgubio sam glavu.“
„Sramota!“
„Igrao sam loše — spasio sam se čudom.“
„Zar sam stvarno oslabio? Naprijed! Sramota!“
„A ipak je pomalo sramotno igrati loše!“

Prije 22. partije:
„Hladnokrvnost i pritisak — Otadžbina je u opasnosti!“

Ovo je posljednji zapis Botvinika. Do dnevnika mu nije bilo — kuća je gorjela!

Blistavo pobijedivši u 22. partiji, Bronštajn je poveo sa 11,5 : 10,5. Krunisanje novog šampiona činilo se neizbježnim.

Poslije pobjede u 22. partiji, Bronštajna su pozvali u ložu KGB-a, gdje mu je ministar državne bezbjednosti i šef „Dinama“, Viktor Abakumov, čestitao na pobjedi i poželio sreću u nastavku meča.

Još prije nekoliko dana Bronštajn je zaostajao za Botvinikom za poen, a sada je, pobjedivši dvije partije zaredom, poveo u meču. Bilo mu je dovoljno da odigra još dvije partije neriješeno da bi postao svjetski šampion.

Promjena se dogodila toliko brzo da ni sam Bronštajn nije mogao da shvati šta se zapravo dešava. Kasno uveče tog istog dana došao je kod svog zaštitnika, koji mu je tokom svih poslijeratnih godina neumorno ponavljao da može i mora da porazi Botvinika.

Sva ministarstva u Staljinovo vrijeme radila su do duboko u noć — vođa je mogao da pozove u bilo kom trenutku. Tim prije se nije gasilo svjetlo u prozorima ministarstva u kojem je radio Vajnštajn.

Pola vijeka kasnije, Bronštajn se prisjećao kako je tada upitao:
„Borise Samojloviču, zar ja to pobjeđujem u meču?“
„Da, Davide“, — hladnokrvno je potvrdio Vajnštajn, — „tako je.“
„A ja“, — rekao je Bronštajn, — „ne želim.“

Naravno, nije moguće provjeriti sve detalje tog razgovora iz kasne majske večeri 1951. godine, u kabinetu pukovnika KGB-a u Moskvi, ali da Bronštajn tačno prenosi svoje stanje pred dvije posljednje partije meča — u to nema sumnje.

Aleksandar Markovič Konstantinopoljski se prisjećao kako je, kada je sljedećeg dana Bronštajnova ekipa ručala u restoranu hotela „Peking“, Devik (kako su ga zvali) iznenada počeo da izgovara nešto nerazumljivo. Naviknuti na njegovo ‘originalisanje’, kolege su odmah osjetile: ovaj put nije riječ o ekscentričnosti — nešto ozbiljno nije u redu.

Pozvana je ljekarska pomoć, i Bronštajn je službenim autom odveden u polikliniku organizacije u kojoj je radio Boris Samojlovič Vajnštajn. Do večeri su ga uspjeli povratiti.

Već narednog dana odigrao je kobnu 23. partiju, koju će kasnije pamtiti cijelog života.

Po tada važećim pravilima, učesnik meča imao je pravo na tri tajm-auta. Iako je slobodan dan morao da bude zvanično potvrđen od strane ljekara, procedura pregleda je u suštini bila čista formalnost.

Decenijama kasnije, Bronštajn je pisao da ni on, ni Botvinik nijednom nisu iskoristili pravo na tajm-aut, i da to smatra zaslugom za obojicu. Može se i drugačije gledati na to. Poslije 22. partije svakako je trebalo napraviti pauzu, doći sebi, smiriti se, a usput još jasnije pokazati svjetskom šampionu u kakvoj se očajnoj situaciji našao.

Onima koji su tada bili uz Bronštajna nedostajalo je hrabrosti ili mudrosti da mu to objasne, a on sam, u stanju prevelikog uzbuđenja, jednostavno nije shvatio koliki značaj ima taj trenutak.

Nije shvatio da više nema mjesta za vaganja i taktiziranja; da on, David Bronštajn, mora da uloži taj posljednji napor — bez ikakvog „zašto“ i „kako“, i to sada, a ne nekada kasnije. Nije shvatio da naredne prilike možda neće biti. Taj trenutak se nikada više nije ponovio — i krvario je u njegovoj svijesti sve do posljednjih dana decembra 2006. godine.

Više puta tokom partije, Bronštajn je mogao da izbori jasnu remi poziciju, mogao je da izvuče remi čak i nakon neuspješnog poteza koji je Botvinik zapisao. Ali je, propuštajući sve šanse, izgubio.

Kada je partija bila prekinuta, i kada je pred njim bila čitava noć za analizu, David Bronštajn nije shvatio čime se ta noć razlikuje od svih drugih noći. Čak ni tada nije bilo kasno da uzme tajm-aut radi dodatne analize — što je, u sličnim situacijama, više puta činio Viktor Korčnoj.

Odloženu poziciju Bronštajn je analizirao krajnje površno, a potez koji je zapisao Botvinik skoro da nije ni pogledao.

Prisjećao se da su „sekundanti smatrali da je Botvinik sigurno zapisao najbolji potez Tf1, a samo je Vajnštajn sa mnom gledao potez d6 — čak je ostao da prenoći u hotelu, iako je živio odmah iza ugla...”

Pomoćnici Bronštajna daju nešto drugačiju verziju događaja: više puta su mu zvali hotelsku sobu, ali nisu mogli da pronađu Devika. Tek ujutro, ispred vrata Centralnog šahovskog kluba u Gogoljevskom bulevaru, gdje se odigravao nastavak nedovršene partije, uspjeli su da ga sretnu i na brzinu mu ispričaju rezultate analize.

Isaak Jefremovič Boleslavski tada se veoma naljutio na Bronštajna — stari Devikov prijatelj nije mogao da podnese nemar prema poslu. U pitanju je bila titula svjetskog šampiona, i on, Boleslavski, bio je u to uključen možda više nego bilo ko drugi.

Bronštajn je izgubio prekinutu partiju, ali još uvijek nije bilo sve izgubljeno: u posljednjoj partiji pretendent je imao bijele figure.

Ujutro 11. maja, na dan 24. partije, Bronštajnu je lično telefonirao Abakumov i zamolio da mu prenesu da ni u kom slučaju ne pristaje na remi i da igra isključivo na pobjedu.
Ali ni svemoćni ministar državne bezbjednosti, niti iko drugi više nisu mogli promijeniti tok šahovske istorije.

Bronštajn nije dobio posljednju partiju. Odbrojavanje je završeno, kazaljke su se poklopile na dvanaest, zauvijek zaustavivši se na konačnom rezultatu meča — 12 : 12.
Botvinik je zadržao titulu svjetskog šampiona.
U jednoj Borhesovoj noveli, junak kaže da, razmišljajući o nekom činu, treba da zamisliš kao da si ga već izvršio — i time pretvoriš budućnost u sadašnjost.

Po svemu sudeći, na početku puta Bronštajn nije razmišljao o tome šta ga čeka ako zaista postigne krajnji cilj — porazi Botvinika i postane mjerilo sovjetskog šaha.

Naravno, sloboda da se ćuti bila je najmanja od svih sloboda u tom vremenu prepunom propagande, ali čak i te slobode bi bio lišen ako bi postao svjetski šampion.

Kada se ostvarenje velikog plana učinilo sasvim realnim, Bronštajn se pokolebao. Ugledavši potkovicu na ivici puta, posumnjao je — šta ako je podigne? Šta će biti?

Ishod tih sumnji je poznat: potkovicu nije uspio da podigne, i čitavih sledećih pola vijeka neumorno je ponavljao:

„Bijedna polovina poena — a kakva razlika!“

Listajući stranice šahovske istorije — kao i istorije uopšte — treba priznati da su prošla događanja mogla imati i druge ishode.

Poznat je primjer s Napoleonom, koji je iskoristio gustu maglu i prošao kroz eskadru koju je čuvao Nelson. Da nije bilo magle, ne bi bilo Tulona, Borodinske bitke, „Rata i mira“ i tako dalje.

Primjera takvog tipa ima bezbroj.

„Zamislite, stvar je bila samo u jednom potezu konjem — i kakva ogromna razlika! Pa ja sam vidio pravi potez 43...Sa7 u završnici, vidio sam ga! A istorija šaha je mogla otići u sasvim drugom pravcu — samo zbog jednog jedinog poteza konja na drugo polje!“ — ponavljao je Bronštajn, iznova pribjegavajući potencijalnom (kondicionalnom) načinu razmišljanja, koji istoričari tako strogo odbacuju.

Kada bi neko, u prisustvu Artura Konana Dojla, započeo razgovor o Šerloku Holmsu, piscu bi to veoma smetalo.
„Kako mi je dosadilo da me smatraju autorom samo Holmsa — pa ja sam u književnosti stvorio još ponešto osim njega.“

I Bronštajn se slično nervirao kada su mu novinari iznova i iznova postavljali pitanja o detaljima meča s Botvinikom, ističući da Bronštajn u šahu nije samo taj meč, već mnogo više od toga.

To je, naravno, istina. Ali šta se može kad u pamćenju ostaju samo stvarna dostignuća. Još su u antičkoj Grčkoj znali da su djela — suština života, a riječi — njegova ukrasa: velika djela ostaju, velike riječi se zaboravljaju.

Tako je već uređeno: ko se danas sjeća imena kandidata Demokratske partije SAD iz 2004. godine, iako je imao samo par hiljada glasova manje od Džordža Buša?
Dok je ime predsjednika SAD-a trajno upisano u istoriju.
U istoriji šaha takođe ostaju pobjednici, a imena poraženih — ili onih koji su igrali meč za svjetsku titulu koji je završio neriješeno — pišu se sitnim slovima, ako se uopšte i ne zaborave.

Pobjednicima je, po pravilu, svojstvena tolerancija i velikodušnost.
Manje srećni se tješe traženjem uzroka neuspjeha, ali samosvjesna i nemilosrdna kritika sebe samog rijetko se sreće.

Tako je oduvijek — potreba za samopravdanjem spada među osnovne instinkte, i Bronštajn nije bio izuzetak.

Zaboravljajući osnovnu istinu da više opravdanja zvuči manje uvjerljivo nego jedno, Bronštajn je u svom neosvajanju titule nalazio mnoštvo krivaca:

i teške životne uslove.
protivnika koji je zračio mržnjom,
atmosferu tog vremena,
strah za oca,
sekundante koji su zapostavljali svoje obaveze,
šetnje s djevojkom koju nije zanimalo kako će partija završiti,

„U tome što sam loše odigravao odložene pozicije, veliki dio krivice leži na mojim sekundantima, čiji je izbor bio veoma nesrećan“ — govorio je Bronštajn. — „Ali nisam ih birao ja, već društvo ‘Dinamo’.
Bili su to vrlo različiti ljudi. Svima sam im govorio: ‘Zar je toliko teško analizirati poziciju do jasnog kraja?’

Nisu mi dozvoljavali da igram otvaranja koja sam želio, recimo staroindijsku odbranu. Govorili su: ‘Tako se ne može igrati protiv Botvinika.’ A baš tako je trebalo igrati protiv njega!

Trebalo je i da igram 1.e4, da ga uvučem u otvorenu igru, u kojoj sam bio jači od njega.
A Boleslavski je često odlazio kući u Minsk, nije uvijek bio u Moskvi.
I imala je tu jedna djevojka s kojom sam tada izlazio, koja mi je bila veoma simpatična.
Često smo šetali prije partije, išli u pozorište, u bioskop…
Ali kada sam je pitao da li želi da pobijedim u meču, rekla je:

„Svejedno mi je…“

„Kako sam samo previdio u 6. partiji, strašno — u jednom potezu. Sve je bilo vrlo jednostavno.
Prije nastavka partije, izašao sam ujutru u šetnju i iznenada sreo svoju ženu, Olgu Ignjatjevu, s kojom sam tada već bio faktički u razvodu.
Riječ po riječ — počeli smo da se prepiremo, i tako skoro sat vremena.
A onda sekundanti još insistiraju da igram na pobjedu.
Tako sam, pun uzdrmanih emocija, i počeo da odigram tu nesrećnu partiju“, objašnjavao je Bronštajn.

Ili drugi put:

„Neko može da pita: ako nisam težio tituli svjetskog šampiona, zašto sam uopšte učestvovao u kvalifikacionim turnirima FIDE?“

Odgovor je vrlo jednostavan:

„U tim godinama je bilo vrlo malo međunarodnih turnira, a da bi te tvoja sopstvena federacija poštovala i slala na te turnire, morao si da igraš kvalifikacije i time dokazuješ da pripadaš svjetskoj šahovskoj eliti.“

Kasnije je posezao za još radikalnijim objašnjenjem:

„Imao sam razloga da ne postanem svjetski šampion, jer je u to vrijeme ta titula značila ulazak u zvanični svijet šahovske birokratije, sa gomilom formalnih obaveza — a to nije bilo u skladu s mojim karakterom.“

Taj meč ostao je u njegovoj duši kao trag hijeroglifa na jabuci.
Tako su to radili u staroj Kini: od najtanjeg papira izrezali bi hijeroglif i zalijepili ga na jabuku koja tek počinje da sazrijeva.
Kad bi plod sazrio, papir bi skidali — a na crvenoj kori ostajao bi znak.

Ali, dok je hijeroglif na kineskim jabukama bio simbol blagostanja i sreće, na bronštajnovskim je značio gorčinu i razočaranje.

Ono što je čovjeku neophodno — sposobnost da zaboravi, izbriše, oslobodi se uspomena — on nikada nije stekao.
Neprestano je preživljavao i preživljavao prošlost, nesposoban da je ni ispljune ni proguta.

Ali kakvom je vještinom potrebno ovladati, kako se mora istrenirati pamćenje da bi se naučilo zaboravljanje?
Možda je zaboravljanje više blagodat nego vještina.
A ta blagodat njega nije dotakla.

Bio je opsjednut vizijama prošlosti koja ga je progonila, a koja za njega nikada nije postala istinski prošla —
u njegovom sjećanju sve proživljeno postojalo je samo u jednom vremenu: “Past continuous”.

U jednoj staroj indijskoj priči govori se o dva monaha, koji su položili stroge zavjete i godinama živjeli u tišini i asketskom odricanju.
Jednog dana začuli su vapaj za pomoć — žena se davila u rijeci.
Jedan monah skoči u vodu i spasi je.

Godinu dana kasnije, upita svog sabrata:

„Misliš li da sam sagriješio kad sam nosio ženu na leđima?“

A drugi mu odgovori: „Zar je ti još uvijek nosiš na svojim leđima?“

Gajiti neprijateljstvo prema nekome, to je kao da dozvoljavaš toj osobi da besplatno živi u tvojoj glavi.

Mihail Moisejevič Botvinik imao je stalnu prijavu u Bronštajnovoj svijesti.
Tema Botvinika postala je trn koji mu se duboko zabio pod kožu, mjesto se upalilo, bolest postala hronična — ali je on stalno iznova otvarao tu staru ranu.

Ahmatova je voljela da prepričava po kakvom su obrascu izgledali njeni razgovori sa Zoščenkom u posljednjem periodu njegovog života.

„Ja ću biti Zoščenko“, govorila je ona Lidiji Čukovskoj, „a vi — vi. Pitajte me nešto. Ja sam Mihail Mihailovič.“

„Idete li možda van grada?“ — pitala je Čukovska.

„Gorki je govorio“, — polako, svečano, slog po slog odgovarala je Ana Andrejevna, — „da sam ja veliki pisac.“

Otprilike po istom obrascu su tekli i razgovori s Bronštajnom. Anafilaksija je pojava kod koje određene supstance, kada uđu u organizam, izazivaju kod čovjeka, pored kratkotrajnog oboljenja, i povećanu osjetljivost na te supstance. Ponekad organizam pamti te supstance čitav život. I ako čak i neznatna količina supstance — koja je bezopasna za druge ljude — uđe u organizam, dolazi do burne, potpuno neadekvatne reakcije — anafilaktičkog šoka.

„Botvinikovski šok“ kod njega je mogao da bude izazvan apsolutno bilo čim: mojim pitanjem o Levenfišu, kojeg je Botvinik odbio „kao radnik s čekićem što stoji u krugu i tjera sve redom“, o Floru, koji je pomagao Botviniku tokom tog meča, ordenom na grudima siromaha u prolazu moskovskog metroa — „znate li vi, G., naravno, da se Botvinik prije rata nije nazivao drugačije nego 'velemajstor-ordenoša'“, holandskom odbranom u partiji koju smo gledali u Moskvi 2004. godine, a koju su Botvinik i Bronštajn redovno koristili u svom meču, itd. i slično. Asocijacije su se javljale bukvalno niotkuda, a sve staze razgovora vodile su ka jednoj tački: na scenu sale imena Čajkovskog, u majskoj Moskvi 1951. godine.

Čak ni u tako sjajnoj knjizi kao što je „200 otvorenih partija“ Bronštajn nije mogao da odoli a da tu i tamo ne „oplete“ po Botviniku. U uvodu svoje partije sa Ulvestadom iz meča SSSR–SAD (1946), piše:

„Imao sam 22 godine i bio sam najmlađi u ekipi. Kada smo uoči meča pravili strateški plan borbe, prvi je uzeo riječ starješina – M. M. Botvinik. Gledajući me pravo u oči, jasno i autoritativno je rekao: ‘Nadam se da svi razumiju odgovoran karakter meča i da niko neće igrati avanturistički kraljev gambit.’“

I Bronštajn – „riječ starijeg je zakon“ – izabrao je špansku partiju. Nakon poraza, žalio se:

„Nije bez razloga što se kaže da se otvaranja biraju prema raspoloženju.“

Njegovi monolozi podsjećali su na orkestar s ogromnim repertoarom, ali su se u stvarnosti stalno čule varijacije na ograničen broj tema, a lajtmotiv je bio jedan – neprolazan, nikad završen. Lutajući podzemljem sjećanja, neprestano se vraćao toj temi, i kao što kazaljka kompasa uvijek pokazuje sjever, tako su i njegovi dijalozi, prevazilazeći razne devijacije i anomalije drugih tema, uvijek iznova dolazili do glavne.

Znao je satima da filozofira o tome šta je tada Botvinik mislio o njemu, Bronštajnu, i šta je on, Bronštajn, mislio o tome šta je Botvinik mislio o Bronštajnu, i koliko se Botvinik varao misleći da Bronštajn razmišlja o tome šta Botvinik misli o Bronštajnu… A sagovornik bi se nehotice zapitao — ko je ovo? Mali domaći filozof, nalik sinagogalnom poslužitelju sa nerazgovijetnom dikcijom i tužno-rasijanim šlemazelovskim osmijehom, koji te ispitivački gleda i opsesivno se vraća na događaje od prije pola vijeka, čiji ga fantomski bol ne pušta ni na trenutak?

Dva mjeseca prije smrti, raspravljao je s Korčnojem o ponašanju protivnika u meču od prije pedeset pet godina. Jednom je rekao:

„Eto, vi pišete o meni i Botviniku kao da smo jedan drugom išli na čaj. Možete li da zamislite na kakvim smo se različitim polovima nalazili?“ — i započeo svoju novu tiradu.

Goneći svog Botvinika kao što se konj tjera u krug, Bronštajn nikada nije zaboravljao da napravi korekciju u zavisnosti od sastava publike: za strance je davao jedan lik, za profesionalne šahiste – drugi, za amatere – treći, za novinare – četvrti. Mada je znao i da improvizuje.

Jednom prilikom u Briselu, novinar ga je nešto pitao o Botviniku.
„Kako ste rekli?“ – ponovio je Bronštajn. – „Botvinik? Bo-tvin-nik?“ – i odmahnuo glavom. – „Nikad čuo za to ime...“

Pripremajući hroniku svog sportskog puta za knjigu koju je pisao zajedno s Fjurstenbergom, Bronštajn isprva čak nije ni uključio meč za titulu svjetskog prvaka u spisak.

Koketerija? Epatiranje? Originalisanje? Ili, koristeći termine psihologa – „potiskivanje neprijatnih i iritantnih činjenica na nivou nesvjesnog“?

U daoskim školama, kako bi se stekla životna stabilnost i prevazišlo stanje tuge i patnje, praktikuje se posebna tehnika. Zove se: „Izbaciti nepozvanog gosta“.

Osoba koja osjeća zavist, uvrijeđenost ili bijes, uz pomoć posebne tehnike odvaja to patničko stanje duše od same duše, okreće tog nepozvanog gosta prema sebi – licem u lice – i time dobija mogućnost da ga izbaci napolje. Vidjeti predmet svoje muke jasno, kao predmet, a ne kao izmaglicu kroz koju bolno posmatraš svijet, znači već pola pobjede.

Lijepa metoda – ali problem je u drugom: lako je savjetovati „izbaci nepozvanog gosta“, ali otkud ti snage da to i uradiš? Jer, da te snage imaš, možda ti ni savjet ne bi bio potreban.

Psiholozi uče da treba razlikovati danas i ovdje od onda i tamo. Savjetuju da se prestane žaliti za onim što je bilo i prošlo, i da se ne laže sam sebe. Bronštajn nije htio da se pomiri. A niko od bliskih nije se usudio da mu kaže da je meč s Botvinikom već prošlost; da život ide dalje i da treba nastaviti živjeti. Niko nije imao hrabrosti da ga „udarci po glavi probude“ iz tog stanja, da ga suoče s realnošću sadašnjeg dana.

Ne znam, istina, kuda bi ta pokušaj odveo, ali niko ga nije ni preduzeo – i krivica što je do samog kraja ostao u tom stanju, makar posredno, leži na svakome ko je redovno bio u kontaktu s njim.

Ali ne samo strah od zvaničnih obaveza povezanih s titulom šampiona bio je kočnica u njegovoj igri. Misao – kako to da on, Davik, koji je prije deset godina igrao beskrajne blic-partije s prijateljem Levom Morgulisom u kijevskom Domu pionira, sada staje rame uz rame s velikanima – prožimala ga je. Imena šampiona zvučala su za njega kao nebeska muzika, obožavanje se pretvorilo u neodlučnost, stvorilo rascijep, izazvalo unutrašnju nelagodu.

„Nije nam ni padalo na pamet da bi neko od nas mogao da osporava titulu šampiona Kapablanki, Aljehinu, Laskeru – toliko je bilo veliko naše poštovanje prema njihovom talentu, prema njihovim partijama. Osim Botvinika, tada to niko nije ni pomišljao“, prisjećao se Bronštajn pred kraj života.

Takve misli ostale su s njim i kada je sjeo za šahovski sto u Koncertnoj dvorani imena Čajkovskog. Titula mu je i dalje djelovala kao nešto apstraktno, a kada je trebalo da učini još samo jedan poslednji napor – Bronštajn nije izdržao pritisak, i šampionska kruna, s koje je već skinuo mjeru, nije mu pripala.

Naravno, izgubio je nešto time što nije postao svjetski šampion, ali možda je i nešto dobio. Jer najuzbudljivije u vezi sa titulom šampiona jeste upravo put ka njoj, a ne samo posjedovanje te titule, koje nosi odgovornost, donosi samo brige, zavist i stalne prigovore, a ponekad i napade.

Ali čak i da je Bronštajn postao svjetski šampion, čini mi se da se ne bi mnogo toga promijenilo. Nije džabe što psiholozi tvrde da ljudi koji dobiju veliku sumu na lutriji osjećaju sreću prvih osam nedjelja, a poslije se sve vraća u normalu, i svijet opet vide isto kao i prije toga.

Teško je složiti se i s tvrdnjom njegove supruge, koju je i sam Bronštajn više puta ponavljao: „Što se tiče žaljenja zbog toga što, ne postavši šampion, David nije vremenom dobio prefiks ‘eks’, koji se pokazao kao vrlo unosan, omogućivši mnogima da čitav život ubiru kamate na kapital bivšeg šampionstva – Davida to nije mnogo pogađalo: on je imao drugu skalu vrijednosti. Nije imao zaštitnu titulu bivšeg šampiona, i to je olakšavalo drugima da ga ignorišu. Praktično mu nisu davali da učestvuje na velikim međunarodnim turnirima.“

Lični poziv tada nije značio ništa ne samo za njega, već i za druge sovjetske velemajstore, uključujući i bivše svjetske šampione. Pozivi na međunarodne turnire, za koje nije ni znao da postoje, nestabilna materijalna situacija, a na kraju i prosta zabrana izlaska iz zemlje — sve je to morao da iskusi i bivši svjetski šampion Mihail Talj.

Da bi neko bio ne samo jedan od najboljih, već baš najbolji — šampion — mora da ima hipertrofirano „ja“. To „ja“, u spoju s talentom, Bronštajn je imao u izobilju. Šta mu je onda, osim sumnji i kolebanja, stalo na put da postane svjetski prvak?

Kad sam to pitao Marka Tajmanova, koji je poznavao Bronštajna više od sedam decenija, pitanje ga je u prvi mah zbunilo: „Za pobjedu u meču Bronštajnu nije toliko nedostajala polovina poena, koliko neka... obrazovanost. Ne, obrazovanost je možda preuska riječ, a inteligencija preširoka, pogotovo što mu se inteligencija ne može osporiti. Ne znam ni sam kako da to nazovem...“

Ali je ipak pronašao objašnjenje: „...možda mu je falilo karaktera. Bio je velemajstor izuzetnog dara, ali da bi postao svjetski šampion, nedostajao mu je onaj čvrsti, usmjereni karakter.“

Želja da zadivi sve i pokaže da je on, David Bronštajn, jedinstvena pojava, ostavila je traga na njegovoj igri, a samim tim i na rezultatu meča, smatrao je Bronštajnov sekundant u meču s Botvinikom. Aleksandar Markovič Konstantinopoljski pričao je da često nije bilo moguće ni naslutiti koji će potez pasti Deviku na pamet: svi planovi i pripreme odlazili bi u vodu, i počinjala bi čista improvizacija, čiji su rezultati bili potpuno nepredvidivi.

Po mišljenju Kasparova, „Bronštajn je stalno polagao nadu u psihologiju, razmišljajući o tome kako da zatekne Botvinika nespremnog. Neobičnim spojem psihološkog pristupa i ljepote igre Bronštajn se razlikovao od svih šahista svog vremena.
Takmičarski, sportski element bio je kod njega slabije izražen, i u odlučujućim trenucima mu je nešto nedostajalo.“

Vladimir Kramnik, koji je detaljno analizirao partije tog meča, „ne slaže se sa uobičajenim mišljenjem da je Bronštajn trebalo da pobijedi, da mu je jednostavno nedostajalo sreće i da mu je malo nedostajalo na kraju.“
On smatra da je u cjelini gledano Botvinik dominirao, da je igrao jače, čak iako nije bio u najboljoj formi: „Kao što dolikuje velikom šahisti, u odlučujućem trenutku se sabrao i odigrao dobru partiju. Iako je Bronštajn u nekom momentu bio bliži remiju nego što je Botvinik bio blizu pobjede, ja to ne bih nazvao slučajnim porazom. Mislim da je ishod meča bio sasvim zaslužen.“

Naravno, remi u 23. partiji je bio moguć, naravno, analiza odložene pozicije bila je površna, ali da li je stvar bila samo u tome? „Red pobjeđuje klasu“ — govorio je jedan od stubova ruskog fudbala, Nikolaj Starostin. Ako red pobjeđuje klasu, tim prije pobjeđuje nered, sumnju i nedostatak tehnike.

Ahmatova je jednom primijetila da je Brjusov u poeziji znao tajne (sekrete), ali nije znao misteriju (tajnu). Davidu Bronštajnu u šahu je bila poznata misterija, ali ne i sve tajne igre. Jedna od tih tajni bio je završnica, i tog nedostatka Bronštajn se nikada nije uspio do kraja karijere osloboditi.

Zapis iz dnevnika Botvinika — „tehničke jednostavne završnice zna slabije“ — odgovarao je stvarnosti: Bronštajn je u meču izgubio tri potpuno remi završnice. Za svaki poraz davao je neko svoje objašnjenje, ali činjenica je bila očigledna: u pozicijama gdje su sa table nestajale kraljice, njegovoj bujnoj mašti je bilo tijesno, a umijeće računanja varijanti nije više igralo ključnu ulogu.

Ali, možda je najvažnije bilo nešto drugo. Trideset tri godine nakon meča Botvinik — Bronštajn, u Moskvi se igrao drugi meč za titulu svjetskog prvaka. Osvrćući se na svoju karijeru i prisjećajući se tog meča s Karpovom, Kasparov je pisao:
„Tada sam jasno shvatio: stvarnost je takva kakva jeste, i ako želiš nešto da postigneš — moraš da je uzmeš u obzir. O stvarima koje su izvan moje kontrole jednostavno ne razmišljam.“

Da je i David Bronštajn usvojio tu jednostavnu istinu, ko zna — ishod njegovog meča s Botvinikom možda bi bio drugačiji, usprkos svim Bronštajnovim manjkavostima u završnicama.

U brojnim intervjuima, člancima i izjavama ovog izuzetnog šahiste, koji objašnjavaju zašto nije pobijedio u meču, on se poziva na razne razloge. Ali pravi je, čini se, naveo tek gotovo pola vijeka kasnije:
„Mnogo puta su mi navijači i prijatelji postavljali pitanje o ‘prinudnoj prirodi’ poraza u 23. partiji meča, misleći da je postojao zavjerenički plan da mi se spriječi da uzmem titulu od Botvinika. Koliko je samo gluposti napisano na tu temu! Mogu reći samo jedno: da, bio sam pod velikim psihološkim pritiskom sa raznih strana, ali samo je od mene zavisilo — da li ću se boriti ili ne.“

A pred sam kraj života je priznao:
„U dubini duše, izgleda da ipak nisam vjerovao da mogu da pobijedim Botvinika.“

Dvije godine kasnije došlo je vrijeme za sljedeći turnir kandidata. Nekoliko dana prije početka turnira ispostavilo se da će Bronštajn morati da otputuje u Cirih bez sekundanta. To je za njega bio težak udarac: tokom posljednje decenije Boris Samojlovič Vajnštajn postao je vjerovatno najbliža osoba u njegovom životu.

Tri decenije kasnije, Bronštajn je ovako objašnjavao svoj relativni neuspjeh na tom turniru (podjela drugog do četvrtog mjesta sa Keresom i Reševskim):
„Trudio sam se da ne prekidam partije, jer nisam imao pomoćnika za analizu. Ako stalno analiziraš sam, teško je izdržati trideset kola. Ali to je samo jedna strana priče. Postoji i druga, možda još važnija. Na ovakvom turniru svakom učesniku je potrebniji ne toliko pomoćnik za analizu odloženih partija i pripremu otvaranja, koliko prijatelj s kojim možeš otvoreno razgovarati kasno uveče, podijeliti misli i utiske, a u slobodan dan otići zajedno u pozorište. Takvog prijatelja nije bilo sa mnom u Švajcarskoj, i iako sam bio sposoban da pobijedim svakog protivnika, psihološki sam bio slabiji od mnogih na početku turnira i često nisam uspijevao da ostvarim svoj kreativni i sportski potencijal.“

Pred kraj života, Bronštajn je o ciriškom turniru pisao u tekstu značajnog naslova: „Namještaljka u Cirihu“. Naveo je da su ga rukovodioci sovjetske delegacije prisilili da unaprijed pristane na remi protiv Smislova, iako je imao bijele figure. Pisao je i da  Keres nije podlegao sličnim pritiscima, i, izbačen iz takta, započeo je smjelu ofanzivu protiv budućeg pobjednika turnira, koji je, međutim, uzvratio brilijantnom kontraigrom.

„Pošto sam u prethodnom kolu izgubio psihološku borbu s Gelerom, stajao sam pred izborom — da li da se borim za pobjedu po svaku cijenu (kao Keres!), ili da igram mirnu partiju,“ pisao je Bronštajn o prelomnom trenutku turnira.
„Da je to bilo danas, znao bih kako da igram, ali tada, mlad i bez ikoga da se posavjetujem, pristao sam na remi — u suštini već izborom otvaranja,“ napisao je o svojoj remi-partiji sa Smislovom. Treba, međutim, napomenuti da je u tom trenutku Smislov imao dva poena prednosti u odnosu na Bronštajna.

Bronštajn se žalio da su mu pred 13. kolo rukovodioci sovjetske delegacije govorili da mora pobijediti Reševskog. I to je i učinio, odigravši jednu od svojih najsjajnijih partija protiv Amerikanca.

Pred partiju s Gelerom, funkcioneri su mu rekli da su se dogovorili s njegovim protivnikom: ovaj će izgubiti partiju.

Bronštajn piše da je odglumio da se slaže s tim prijedlogom, ali, ne znajući koje taktike da se drži, odlučio je da jednostavno igra na remi – i izgubio. Piše i to da Geleru ustvari niko ništa nije rekao.

Najvjerovatnije je tako i bilo. Ali, zar bi poen osvojen na takav način protiv Gelera mogao da se smatra „fer plejom“?

Ponoviću: razgovori o „puštanjima“, „kompenzacijama poena na drugi način“, različiti klanovi – stvarni i umišljeni – zavjere, pisma višim instancama, obraćanja „svojim ljudima gore“, prijateljstva ne s nekim, već protiv nekoga – sve je to uvijek postojalo u sovjetskim šahovskim krugovima.

„Ne znam šta je tu stvarno bilo,“ kaže Viktor Korčnoj o ciriškom turniru kandidata. „Ali ako je Bronštajn u pravu u tim svojim kasnim optužbama, kako je onda mogao da napiše knjigu-panegirik? Zar ga nije bilo sramota: uprljali su te, Bog zna šta su ti uradili, a ti pišeš tako lijepu knjigu o turniru gdje je sve bilo unaprijed određeno. Pa kad si tu knjigu pisao – znao si i tada sve to, zar ne?“

Ko zna, možda je i sam Bronštajn o tome razmišljao kada je govorio da „ne može da podnese tu knjigu“, a na samom kraju života žalio što je uopšte pisao o „namještanju u Cirihu“.

David Bronštajn bio je preteča Mihaila Talja.
Bronštajnu je pošlo za rukom da prenese ideje izvanrednih majstora prošlosti u šah četrdesetih godina 20. vijeka, i da ih, uzdižući na novi nivo, postavi temelje za pojavu drugog genija – Mihaila Talja.

Gari Kasparov s pravom smatra da je Bronštajn karika koja povezuje Aljehina i Talja, razumno primjećujući da su obojica „neustrašivo zadirali u 'sveto' šahovsko pravilo – materijal, žrtvujući ga radi napada i inicijative“.

Viktor Korčnoj, nimalo sklon komplimentima, na pitanje da li je David Bronštajn izuzetan igrač, odgovorio je tiradom:

„Izuzetan igrač, Bronštajn?
On je – Genije! Genije! Jer genije je onaj koji je ispred svog vremena, a Bronštajn je očigledno bio ispred svog vremena. Ako je Botvinik govorio da je Bronštajn odličan u prelasku iz otvaranja u središnjicu – to je vrlo slabo rečeno. U stvarnosti, Bronštajn je u toj fazi igre demonstrirao mnoštvo ideja koje su bile pravo otkrovenje.
To je znak genija.
U periodu od 1945. do 1951. godine, on je najbolje razumio šah. Da tada nije bilo Bronštajna, ne bi se pojavio ni Talj u svijetu šaha.“

I Bronštajn i Talj dijelili su isti pristup šahu.
Obojica su smatrali da je najzanimljiviji aspekt igre – kombinacija, i svjesno su u igru unosili elemente rizika i blefa.

Gledali su na šahovsku partiju ne kao na teoremu koju treba dokazati, već kao na vrstu performansa, u kojem ljudske emocije igraju jednako važnu ulogu kao i ono što se događa na šahovskoj tabli.

Jednom prilikom, kada su Bronštajnu posle završene partije ukazali na veoma opasnu žrtvu figure koju protivnik nije iskoristio, on se samo nasmiješio i rekao:

„Ma hajde, moj protivnik tako ne igra...“

To je rečenica koju je gotovo istim riječima više puta ponavljao i Mihail Talj.
Uostalom, čuvena Taljeva izjava –

„U šahu dva i dva ne moraju uvijek biti četiri“ –
prvo je formulisao upravo David Bronštajn.

Na turniru u Salčobadenu (1948), Bronštajn je u slobodno vrijeme često igrao blitz sa Migelom Najdorfom, i skoro uvijek ga je pobjeđivao.
U turnirskoj partiji protiv argentinskog velemajstora, nalazeći se u velikom cajtnotu i nepovoljnoj poziciji, Bronštajn je ponudio remi. Najdorf je odbio.

Tada se Bronštajn ustao sa stolice i, šetajući po sceni, pribrano je posmatrao pozicije na susjednim tablama, krišom prateći pogledom protivnika.
Poslije minut vremena, Najdorf, izgubivši psihološku ravnotežu, mahnuvši rukom, zaustavio je sat.

Na turniru kandidata 1959. godine, Talj je upao u kritičnu poziciju protiv Fišera. Amerikanac je već zapisao na formularu dobitnički potez i ispitujući gledao u Talja.
Kao da se ništa ne dešava, Talj se polako uspravio i krenuo u svoj uobičajeni obilazak stolova, gdje su igrali ostali učesnici.

Fišer je popustio, precrtao potez i odigrao drugi – pogrešan.

Tvrdeći da je meč s Botvinikom pokazao potpunu nadmoć svog stila, Bronštajn se često pozivao na riječi Larsena, koji je rekao da je upravo Bronštajn „skinuo pozlatu“ s Botvinika, pokazujući kako zapravo treba igrati protiv njega.

Zaista, Bronštajn je pokazao koji stil igre Botviniku najviše ne prija, ali stvarni uspjeh postigao je Mihail Talj.

Pravde radi, treba napomenuti da dvojica izvanrednih velemajstora, unoseći oštru začinsku notu u gvozdenu logiku Botvinikovog šaha, nisu uspjeli dokazati da začini mogu zamijeniti glavno jelo.

A da li je to uopšte moguće?
Začin može dati jelu novi ukus, učiniti ga profinjenijim, donijeti uživanje – ali ga zamijeniti?
U svojim najboljim godinama, obojica su igrali s nevjerovatnom energijom i koncentracijom.
Protivnici su gotovo fizički osjećali tu silinu koja je od njih zračila.

David Bronštajn je imao običaj da izgubi prvu partiju turnira – trebalo mu je vremena da se "zagrije".
Ali kada bi uhvatio ritam, razvijao bi uraganski tempo.

Na meču Moskva – Praga 1946. godine, Bronštajn je izgubio prvu partiju, a u narednih jedanaest je dozvolio protivnicima samo jedan remi.

Talj je takođe više puta gubio na početku turnira.
Jedan od mnogih primjera je turnir u Bledu (1961) – kada je, izgubivši od Fišera u prvom kolu, Talj na kraju stigao, pa čak i prestigao Amerikanca.

Obojica su imali period u životu kada su fanatično posvećivali sebe šahu.
Strastveno su istraživali, danima, nedjeljama, mjesecima.

Nije ih sve podjednako zanimalo: bavljanje završnicama obojici je izgledalo dosadno, a i broj partija dobijenih napadom, pritiskom i inicijativom bio je toliko veliki da su se tehničke greške prirodno gubile u toj dominaciji.

Ali i Bronštajn i Talj su igri uvijek davali prednost nad treninzima.

Fenomen Kapablanke, govorio je Bronštajn, poticao je iz bezbrojnih brzopoteznih partija koje je mladi Kubanac igrao u Njujorku, u studentskim danima, vežbajući tehniku.

Bronštajn je znao o čemu priča: godine provedene u Kijevskom domu pionira, igrajući petominutke, kao i kasnije u Moskvi, razvile su kod njega automatizam, brzo donošenje odluka i munjevitu orijentaciju u najzamršenijim situacijama.

Larisa Volpert se sjeća kako joj je 1947. godine mladi Bronštajn dao poluozbiljan savjet:

„Hoćete da napredujete u šahu? Igrajte što više blic – ali igrajte ‘evgenike’, a ne ‘platonike’.“

(Objašnjenje: u tadašnjem žargonu blitz-igrača, „platonici“ su bile obične partije, a „evgenici“ one igrane za nešto – recimo na opkladu, za čast, ili sa jakim motivom.)

Uprkos brzom i preciznom računanju, Bronštajn je često ulazio u cajtnot – jer je imao potrebu da poziciju izračuna do kraja.

Naravno, njegovi cajtnoti nisu bili tako strašni kao kod Reševskog, ali dok je Amerikanac, igrajući na „zastavici“, poskakivao na stolici, zvirkao u formular protivnika i pokazivao nervozu, Bronštajn bi se skupio u sebi, stopio s tablom i figurama, i s vremena na vrijeme samo bacao kratak pogled na sat.

Manjak vremena ga je samo podsticao – i često bi se desilo da protivnik, hipnotisan pogledom na Bronštajnovu „viseću“ zastavicu, prvi napravi grešku.

Isto važi i za velikog blitz-majstora Talja, koji je često znao da kaže:

„Smirenost je moja najbolja drugarica!“
I jedan i drugi – i Bronštajn i Talj – ne samo da su suptilno osjećali stanje protivnika, već su bili i osjetljivi na reakciju publike, na aplauze.

Mislim da se njihovo stalno učešće na prvenstvima Moskve u brzopoteznom šahu objašnjava ne samo ljubavlju prema blitzu, već i živim kontaktom s publikom – gustim krugom gledalaca koji su okruživali stolove u parku Sokoljniki, glasnim objavljivanjem rezultata nakon svakog kola, i uzbuđenjem koje je vladalo i na terenu i van njega.

Obojici nije posebno bio potreban trener – više im je trebao odan, blizak čovjek, koji bi, stalno prisutan, stvarao pravu atmosferu, ulivao samopouzdanje, dijelio komplimente, ali i podsjećao da je vrijeme za ručak, večeru, šetnju – jer genije je često manje prilagođen životu od običnih smrtnika.

Za Bronštajna je takav čovjek bio Boris Samojlovič Vajnštajn, a za Talja – Aleksandar Naftaljevič Koblenc.

Svi ostali koji su radili s njima mogli su se nazvati kako god: sparing partnerima, sekundantima, pomoćnicima, konsultantima – ali Vajnštajn i Koblenc su za njih bili sve.

I Bronštajn i Talj su imali očigledan književni talenat, ali nijedan nije volio da piše – radije su diktirali svoje tekstove i knjige.

„Ja nisam pisac,“ rekao je jednom Talj, „ja sam govornik. Ne glasan, ali govornik...“

I Bronštajn je više volio da diktira knjige svojim saradnicima: Georgiju Smoljanu, Sergeju Voronkovu i Tomu Fjurstenbergu.

Moskva, 2014.

***********

Prije pola vijeka, mladi peterburški književnik Andrej Arjev ljetovao je s prijateljem u Jalti. Obojica su ostali bez novca – toliko da nisu imali ni za povratak kući.

Odjednom vide: stazom u parku ide David Jonovič Bronštajn. Odmah su prepoznali slavnog velemajstora.

Skupe hrabrost, prisjete se njegovog imena i patronima, priđu mu i iskreno ispričaju u kakvoj su nezavidnoj situaciji.

„Vratićete kad budete kod kuće“, rekao je velemajstor i dao potrebnu sumu potpuno nepoznatim ljudima.

Ko bi još mogao da postupi tako?
Možda Talj – ako bi slučajno pronašao stotinu zašivenu u postavi džepa.

U inostranstvu, pred svaku kupovinu, Bronštajn nije razbijao glavu kursom – koliko bezvrijedni rubalji vrijede u odnosu na dragocjenu devizu.

Bez razmišljanja je trošio na stvari koje su se njegovim kolegama činile ludačkim.

Sovjetski velemajstori, iskusni u stranim putovanjima i dobro svjesni razlike u cijenama, iz inostranstva su donosili robu – djelimično za lične potrebe, djelimično za dalju prodaju – i gledali na Bronštajna kao na čovjeka iz drugog svijeta.

Talj je bio iste sorte, iako se pomalo razlikovao: Miša nije mogao da podnese kupovinu.

Jednom, nakon što je u holandskom Tilburgu obavio sve kupovine s unaprijed pripremljenog spiska, prešao je na stvari za ličnu upotrebu.

„E, sad je sve jasno“, rekao je Talj, završavajući za njega mučno lutanje po prodavnicama.
„Kod kuće ćemo reći da toga još nema u Holandiji...“

Fjodor Stepun se prisjećao Marine Cvetajeve:

„U Marininom načinu osjećanja, razmišljanja i govora bilo je nečeg ne baš prijatnog –
neuništivog egocentrizma njenih duševnih pokreta.“

Njegove riječi je potvrdio i Jurij Terapijano: „O egocentričnosti Cvetajeve mogla bi se napisati cijela disertacija.“

Šagal je smatrao da umjetnik ima pravo da bude egoista, jer preintenzivan rad ne ostavlja prostor za obaziranje na tuđa osjećanja.

Jedan savremenik je napisao o velikom piscu:

„Definitivno moraš postati egoista poput Čehova — samo tada ćeš uspjeti da bilo šta uradiš.“

Mstislav Rostropovič je tvrdio:

„Geniji koje sam poznavao — Šostakovič, Prokofjev — bili su strašni egoisti.
Vjerovatno, kad ti Bog da takvo sunce u tebi, čovjek nehotice počne da to sunce štiti.
Prokofjev, na primjer, gdje god da je bio pozvan, u jedanaest uveče bi odlazio.
Odlazio je čak i iz Kremlja, iz prostorije gdje je sjedio Staljin — nije mu bilo važno.
I Šostakovič, kad bi bio negdje u gostima — često i kod mene kući — čim bi osjetio da je vrijeme, rekao bi:
‘Jeli smo, pili smo — vrijeme je kućama.’
Nisu se dogovarali oko toga. Jednostavno su č u v a l i svoj genij.
Čuvali su ono što je u njima usađeno da bi to mogli dati ljudima.
Znao sam još genija — Pikasa, na primjer. Takođe strašan egoista.
Neljudski egoista. Jer svi su oni razumjeli šta taj dar znači — i štitili su ga.“

Može se slagati ili ne slagati s ovim velikim muzičarem o uzrocima egocentrizma, koji je često prisutan kod izuzetno talentovanih ljudi, ali jedno je jasno:

I David Bronštajn i Mihail Talj, iako potpuno različiti po karakteru, zahtijevali su potpunu pažnju prema sebi.

Iako je njihov egocentrizam imao različite oblike i boje, obojica su posjedovala ogromnu, talentu proporcionalnu ambiciju.

Moskva, 2014.

***********

Korčnoj naziva Davida Bronštajna genijem.
Ali šta uopšte znači riječ genije? Postoje li „stepeni genijalnosti“? Da li je genije uvijek genijalan? I kada prestaje to da bude?

U naše vrijeme opšte banalizacije, ni pojam „genije“ nije ostao pošteđen inflacije.
Danas mladi šahisti lako lijepe etikete „genija“, često kolegama koji igraju s njima iste turnire.

Lev Landau, na pitanje:

„Kažu da ste genije?“ je ozbiljno odgovorio: „Ne, nisam genije, ali sam veoma talentovan.“

A Robert Fišer je bio kratak: „Genije je samo riječ. Ako pobjeđujem — jesam. Ako ne — nisam.“

„Da, ja sam bolji pisac... ali kod Katajeva je demon jači“ — rekao je jednom Jurij Oleša, poredeći sebe s Valentinom Katajevim.

Ne znam kakvim mjerilima se mogu izmjeriti izuzetni talenti Bronštajna i Talja,
ali svi koji su dobro poznavali Mihaila Talja razumjeće šta želim da kažem:
njegov demon je bio jači od bronštajnovog.

Riječ „genije“ nije matematička formula — genijalnosti se ne može ni naučiti ni podučavati.
Često se vrhunac genija poklapa s godinama mladosti, dok je ostatak života samo postepeno, a ponekad i iznenadno, gašenje „božanskog plamena“.

Genijalnost se može ispoljiti samo u stanju nadahnuća i uzleta, ali nadahnuće ne može trajati vječno — takvo stanje se ne može staviti na traku za serijsku proizvodnju.

Rembo je bio pjesnik svega četiri godine.
Mickjevič nije pisao poeziju posljednjih dvadeset godina života, dok su pjesnici koji su pisali do smrti često bili samo sjenke onih koji su nekada isijavali božansku svjetlost.

Ni Bronštajn, ni Talj nisu bili geniji kroz cijelu karijeru.

Za Talja, to je period 1957–1960. godine, možda još par godina više.
Do kraja života znao je da odigra poneku „taljevsku“ partiju, pa čak i da ostvari dugu seriju bez poraza u poznijim godinama,
ali kada se govori o fenomenu Talja, misli se na nešto drugo.

Vrhunac Davida Bronštajna bio je u prvih sedam godina nakon rata (1945–1951).
Iako je i kasnije odigrao niz izvanrednih partija,
njegov šah je postepeno prešao iz neponovljivog i jedinstvenog u šah jednog sjajnog velemajstora, ali bez onog “ah!” efekta, kojim su bile prožete partije mladog Bronštajna.

I kad se govori o geniju koji je bio ispred svog vremena, sjetimo se Bronštajna, koji je na jednom dahu izašao pred Botvinika
i pokazao se dostojnim protivnikom svjetskom šampionu.

Izgledalo je da će raspad Sovjetskog Saveza i nastupajuća sloboda donijeti obojici ogromno olakšanje.
To se nije desilo.
Živeći cijeli život pod drugačijim „atmosferskim pritiskom“, nisu mogli da se prilagode razrijeđenom vazduhu postsovjetske Rusije.

Sa sobom su nosili životno iskustvo, oblikovano uslovima koje im je nametnulo njihovo vrijeme i okolnosti —
i mogli su postojati samo unutar koordinatnog sistema Sovjetskog Saveza, pod uslovom da su mogli slobodno da putuju u inostranstvo kada god bi to poželjeli.

Nije čudno što se Bronštajnu Zapad, nakon dugih putovanja, nije dopao, a Talj je iskreno patio u Njemačkoj, gdje je pokušao da živi tokom posljednjeg perioda svog života.

Ali, uprkos mnogim zajedničkim osobinama, među njima je postojala i ogromna razlika.
Prije svega — faktička.

Mihail Talj je, sa samo dvadeset tri godine, postao svjetski šampion, ostvarivši s nevjerovatnom lakoćom ono na šta je David Bronštajn samo pokušao da se odvaži.

Bronštajn je odigrao neriješen meč za titulu svjetskog prvaka i bio na korak do toga da postane šampion.
Na korak.
Nakon meča, Vajnštajn je izjavio da je Bronštajn moralni pobjednik.
Možda i jeste.
Ali neumoljiva istorija, u kojoj se više ništa ne može promijeniti, ne pamti moralne pobjednike — već stvarne.

Šah, kao i život, je nemilosrdan: strijelac koji pogodi tek malo ispod desetke i ostane bez nagrade, nije ništa bolji od onog koji promaši čitavu metu.

„Samo jedan potez,“ — neumorno je ponavljao Bronštajn — „Samo jedan potez — i tako ogromna razlika!“

Ali takav je okrutni svijet sporta: razlika je upravo u tom jednom potezu, u jednom centimetru, u djeliću sekunde.
U foto-finišu koji jednog baca na pobjednički podijum, a drugog spušta u zaborav.

Upravo u toj nijansi leži razlika.

Kada je vrhunac karijere ostao iza njega, Talj je nastavio jednostavno da živi i da igra, trudeći se da iz sadašnjosti izvuče što više zadovoljstva, ne razmišljajući o tome šta će ko reći, misliti ili napisati o njemu.

Bronštajn je bio izuzetno osjetljiv na tuđa mišljenja o sebi i svom mjestu u šahu, i njegove posljednje knjige prepune su pohvala poznatih šahista i običnih ljubitelja igre.
Izjave najvišeg komplimentarnog reda, međutim, prepuštao je svojim saučesnicima, koji su kroz svoje glasove iznosili izuzetno visoku samoprocjenu – zapravo, njegovu.

Bronštajn je za sobom ostavio opsežnu arhivu, u kojoj je čuvao sve, gotovo od svojih prvih koraka u šahu.
Talj, s druge strane, nije skupljao ni pehare, ni medalje, ni fotografije, ni diplome – teško je i zamisliti ga kako se time bavi.

Ne postoji ništa loše u brizi za sopstveno nasljeđe i vječnost, ali kod Talja je to „posmrtno“ sujetno nastrojenje uvijek završavalo u šali.
Jednom prilikom je, cerekajući se, čitao svoj vlastiti nekrolog:

„Možda će mi i zatrebati — eto, ako me slučajno privedu u miliciju, pokažem im ovaj papirić: ako me nema na svijetu, na koga onda da pišu zapisnik...“

Sjajni ruski pisac Varlam Šalamov, prisjećajući se djetinjstva, zapisao je: „Tuđi odličan odgovor na bilo kojem času doživljavao sam kao ličnu uvredu, kao poniženje.“

A Tomas Man, nakon čitanja „Igre staklenih perli“, uzviknuo je: „Ipak je neprijatno kad ti neko da do znanja da nisi jedini!“

Slična osjećanja je, kažu, imao i David Bronštajn, kada je na šahovskoj sceni zasjala zvijezda Mihaila Talja.
Iako su njihovi međusobni odnosi spolja djelovali prijateljski, Bronštajn je Talju zavidio na njegovim uspjesima, i ta ljubomora–zavist bila je vidljiva svima.
Ni Talj to nije mogao da ne osjeti.

„Bio je ambiciozan, sujetan, egoističan. Teško je reći čega je bilo više.
Uz sve to, može mu se pripisati i zlopamćenje, zavist prema tuđoj slavi, osvetoljubivost.
Bio je veoma osjetljiv na priznanje i suludo ljubomoran.“

Ovo nije karakterizacija Bronštajna, već opis Varlama Šalamova, koji je o njemu dao jedan od njegovih najiskrenijih i najbližih prijatelja, inače veliki poštovalac njegovih priča.
Čitajući tu rečenicu, i ja sam se odmah sjetio Davida Bronštajna.

Mihail Botvinik, ukazujući na slabosti Taljeve igre, ipak je priznao:

„Kad igra pređe u otvoreno taktičko nadigravanje – tu mu nema ravnog.“

A Tigran Petrosjan je jednom rekao:

„Lično sam poznavao samo jednog genija – Mihaila Talja.“

Najviše ocjene Mihailu Talju davao je Leonid Štejn, a kod Marka Tajmanova je prvobitni skepticizam prema Miši ustupio mjesto bezgraničnom divljenju.
Isto takvo osjećanje prema Talju imao je i Salo Flor, koji je mnogo toga vidio u svom životu.

A samo David Bronštajn govorio je da Talj ne ostavlja neki poseban utisak na njega.

Korčnoj se prisjećao kako je tokom Prvenstva SSSR-a u Moskvi 1957. godine, posmatrajući blistavu igru Talja, koji je rušio jednog protivnika za drugim, Bronštajn govorio:

„Ma šta Talj... On stalno nešto žrtvuje, žrtvuje... Misli da je prvi koji tako igra. Trebalo bi da pogleda moje partije. Ili mladog Boleslavskog. On misli da prije njega niko nije tako igrao...“

Ili drugi put:

„Moj stil igre je veoma ekonomičan. Talj je igrao vrlo komplikovano, nagomilavao varijante koje je uglavnom izmišljao nakon partije. Sve to nije bilo realno. On je samo zamrsio poziciju, stvarajući kod protivnika strah.“

Pred kraj života, Bronštajn će reći:

„Sada, dok pregledam svoju arhivu, iznenađujem se koliko su novine pisale o meni. Naslovi nisu bili naročito raznovrsni. Još prije Talja su mene nazivali čarobnjakom i velikim maestrom, genijem kombinacije!“

Unutrašnje samopreispitivanje kod njega je potpuno izostajalo – ostala je samo žuč i ogorčenost, upućena svima i svemu.

Džejms Džojs je savjetovao tri načina da se uvreda pretvori u stvaralaštvo: ćutanje, izgnanstvo i lukavstvo.
Lukavi Devik (Bronštajn) isprobao je izgnanstvo i ćutanje, ali njegovo kasnije stvaralaštvo i dalje je bilo prožeto žalbama i zamjeranjima.

Nikada nije krivio sebe — uvijek nekog drugog. Drugog čovjeka, ženu, okolnosti…
Iz svoje fantastične memorije izvlačio je nove i nove činjenice u prilog svojim argumentima.

U Briselu, na Kupu GMA, nakon što je partija između Talja i Toppéa završena remijem, neko ga je upitao:

„Miša, zašto nisi odigrao ovako? Zar nije to bilo bolje?“

Talj je zastao na trenutak i odgovorio:

„Znaš... jednostavno mi nije sinulo.“

Takav odgovor David Bronštajn nikada ne bi mogao dati.

Lik stradalnika i dalje se povezuje s imenom Bronštajna, za razliku od Talja — veselog, bezbrižnog genija-boema, koji ni o čemu ne brine i živi za današnji dan.

Kada je Bronštajn igrao meč s Botvinikom, imao je dvadeset sedam godina. Nakon toga ostao je u šahu još pola vijeka. Pobijedio je na međuzonskom turniru u Geteborgu 1955. godine. Osvajao je prvenstva Moskve. Pobjedio je ili dijelio prvo mjesto na nekoliko turnira mješovitog sastava. Spisak tih turnira prilično je skroman, i realno gledano, nakon meča s Botvinikom, Bronštajn više nije osvojio ništa značajno.

To se dešava s kreativnim čovjekom. Jurij Oleša je svoja najbolja djela stvorio između 1924. i 1931. godine. Sve što je napisao nakon toga, kao da je stvarao neki drugi čovjek. Poslije 1931. kod Oleše se mogu naći izvrsne metafore, nekoliko sjajnih stranica, ali proze takve snage više nema.

Tako je i kod Davida Bronštajna — tokom pola vijeka turnirske prakse nailazimo na blistave partije, efektne poteze, originalne ideje, ali više nema stalnog nadahnuća, niti takve gustine rezultata.

Moćan, genijalan šahista napustio ga je davno prije njegove fizičke smrti. Tu i tamo se u njegovim partijama može naslutiti nekadašnja snaga, ali iz velike većine njih nestali su radost i borbenost.

Igrao je kao što se u starijim godinama vodi ljubav: iz osjećaja dužnosti, bez naročitog interesa za sam proces. Njegov talenat ostao je uz njega, ali se o Bronštajnovom talentu počelo govoriti više apstraktno i u prošlom vremenu.

Oleša je sve to sam razumio, i to ga je užasavalo. O tome se može čitati u dnevničkim zapisima Jurija Karloviča, a isto su govorili i njegovi prijatelji. „Dolazio je s namjerom da piše, da piše, ali je malo pisao, jer je oko njega bilo toliko prijatelja i iskušenja. Spustiti se u restoran, gdje su služili najukusnije kijevske kotlete, gdje se moglo sjediti bez žurbe. I pričati, pričati…“ — prisjećao se jedan kolega Olešinih dolazaka u Odesu.

David Bronštajn čak nije ni pokušavao da se promijeni, da izvuče pouke — već je govorio, govorio… Činilo se da mu se misao rađa u ustima, da je pričanje postalo njegov život. Kod starih Grka riječi "biti" i "govoriti" izražavale su se istom riječju. Za njega su te riječi takođe postale sinonimi.

Bronštajn-filozof, Bronštajn-govornik potisnuo je Bronštajna-šahistu, i on se sve više nalazio u raskoraku sa samim sobom.

Takav unutrašnji sukob može se prevazići na dva načina: ili čovjek pokušava nešto da učini sa sopstvenim licem, ili — sa ogledalom. On je izabrao ovo drugo, postavši živa ilustracija onoga što čudnovatost genija postaje bez svoje glavne komponente: „nagovještaj milosti donosi genije, a svojim odlaskom kažnjava“.

U lovačkom žargonu postoji izraz — „vezanost“. Tako se kaže za psa koji, nanjušivši divljač, ne skreće sa traga, ne odvlači mu pažnju nikakav drugi miris; takav pas se ne vraća bez plijena u zubima.

Svi veliki igrači imali su takvu vezanost. Imao ju je i Bronštajn — sve dok filozofiranje nije počelo da nadvladava samu igru.

Teško je reći šta bi se desilo da su njegov izuzetan talenat i energija bili usmjereni isključivo na šah, kao što je to bio slučaj, recimo, kod Fišera. Ali da se to dogodilo, tada to, naravno, ne bi bio onaj Bronštajn kakvog su svi poznavali. Ili su mislili da poznaju.

Godine 1963. igrao je zajedno s Jurijem Averbahom u Vejk-an-Zeu. Po tadašnjoj tradiciji, učesnici su bili smješteni po privatnim kućama, i obojica velemajstora tokom cijelog turnira dijelila su sobu u kući glavnog ljekara.

„Ideje su ključale u njegovoj glavi“, prisjeća se Averbah. „Prosto su izbijale iz njega, neprestano je izgovarao sve što mu padne na pamet. ‘Kako tvoja žena kod kuće izdržava tvoju bujicu riječi?’ — upitah ga jednom. ‘A kad više ne može da izdrži, ode kod komšija’, priznao je David sa krivudavim osmijehom.“

Tom Fürstenberg je pisao da je „Bronštajn svoje ideje velikodušno dijelio sa organizatorima turnira, sponzorima, sudijama, igračima — često prelazeći granicu iza koje ljudi počinju da osjećaju iritaciju. Zbog toga ga organizatori nerado pozivaju na turnire, a sagovornici ga ponekad ne uzimaju za ozbiljno.“

Fürstenberg se prisjeća da je, dok je sarađivao s Bronštajnom na jednoj knjizi, morao redovno praviti pauze:
„Ne mislim da sam bio strpljiviji od drugih, ali s njim sam to jednostavno morao biti. Kad bi mi pukao film, rekao bih: ‘Devik, možeš li da ćutiš — bar malo…’, i tada bi zaćutao, makar na kratko.“

Bronštajn je dvije godine živio u Španiji, u Ovjedu, gdje je radio kao trener na lokalnom univerzitetu. Njegovo znanje španskog jezika bilo je slabije od engleskog, ali dovoljno da drži časove. Sve je išlo ka tome da mu ponude stalno zaposlenje, ali nisu mogli da podnesu njegov beskonačni monolog. Upravo to je bio razlog zbog kojeg mu ugovor nije produžen.

Ali, da su mu produžili ugovor — da li bi mu tamo bilo dobro?

Viktor Šklovski, koji je početkom 20-ih godina pobjegao iz Moskve u Berlin, tvrdio je da mu je tamo gore nego u Moskvi.

Da je Šklovski ostao na Zapadu, vjerovatno bi ga čekala profesorska stolica, putovanja na kongrese, susreti s kolegama — jedno pristojno, ujednačeno postojanje, a zatim zaslužena penzija.
Ali za čovjeka njegovog tipa i temperamenta, to bi bilo premalo — i teško da bi bio zadovoljan svojom sudbinom.

Ne vjerujem ni da bi David Bronštajn bio zadovoljan, da je gledao Rusiju iz svog „čudesnog daljeka“.
Taj svijet je bio previše skučen za njega. Nemiran, neurotičan, nije tragao za mirom — već za priznanjem.

Kad bi izgubio imidž stradalnika, pretvorio bi se u penzionera koji odživljava svoje dane, bez stvarnog kontakta ni sa svojim španskim vršnjacima, a još manje s mladim šahistima.

A ovako — on se ponovo vratio u Devika, onog koji je bio čitav život i u kojem mu je bilo tako udobno: ulogu patnika, neshvaćenog, potcijenjenog genija kojem, zadržavajući dah, pažljivo slušaju nekolicina prijatelja i poštovalaca.

Tom Fürstenberg tvrdi da je Bronštajn tada imao i druge ponude, ali su sve one propale iz istog razloga. Kada mu je Tom uporno preporučivao da manje govori, a posebno da prestane s neprekidnim ponavljanjem, Devik bi odgovarao:
„Volim ljude.”
Ali to, naravno, nije bilo tačno: on je volio kad su ljudi pažljivo slušali njega i divili mu se. Drugi ljudi su ga zanimali samo onoliko koliko su se mogli reflektovati na njega samog.

Vjerovatno bi mu dobro došao psihoterapeut — neko ko bi mu postavljao pitanja, a Devik bi mogao govoriti satima, ne postavljajući ni ono simbolično pitanje: „A kako ste vi?“

Uostalom, on ga i nije postavljao. Ne mogu se sjetiti da me ikada pitao kako mi ide, kakvi su mi planovi: on, samo on, njegove šahovske partije i njegovo mjesto u šahu — to je bio smisao i sadržaj cijelog njegovog života.

U posljednjim godinama, imao je prilično širok krug poznanika:

• Jedan Moskovljanin — novinar i psiholog.
• Drugi — inženjer, koji je ispunjavao sve Devikove molbe i zadatke.
• Treći — šahovski novinar.
• Jedan Belgijanac — ljubitelj šaha.
• Njegovi koautori.
• Akademik iz Moskve — njegov stari i odani obožavalac.
• Jedan francuski istoričar šaha.
• Englez — prijatelj i prevodilac, ujedno i jak šahista.

Poštovaoci u Španiji, Islandu, Njemačkoj, Belgiji, Holandiji, Francuskoj, Engleskoj — zemljama u koje je redovno putovao u postsovjetskom periodu.

Živeći dugo u inostranstvu i igrajući za neki klub iz druge, pa čak i treće lige, dobijao je sićušne honorare. Ponekad je igrao i besplatno. Priznanje amatera, njihovo divljenje i ponos što za njihov mali klub igra veliki Bronštajn, bilo mu je važnije od novca.

Ali ako je „piplu“ koji ga je slušao bilo teško, najveći teret padao je na njegove najbliže. Gdje se uopšte nalazi granica između divljenja izuzetnoj osobi i žrtvovanja onih koji troše ogromne količine svog vremena i živaca na nekog ko im je stalno pred očima?

Za šahiste, David Bronštajn je bio samo ime — iza kojeg su stajale partije prepune briljantnih ideja.
Ali za one koji su svakodnevno komunicirali s njim, koji su ga viđali ćudljivog i sumnjičavog, on je bio čovjek od krvi i mesa, koji je zahtijevao stalnu pažnju.

Često se i s velikim zadovoljstvom prisjećao susreta i razgovora s Heinom Donerom. Je li to bilo slučajno? Baš kao i holandski velemajstor, Bronštajn bi, pročitavši članak u nekom popularnom časopisu, mogao slobodno da se upusti u raspravu s priznatim stručnjakom iz te oblasti, obasipajući ga naivnim, ali gotovo uvijek originalnim zaključcima.

Njegova supruga, profesionalna muzikolog, govorila je da se Devik u muziku zapravo nije razumio. Ali to ga nije sprječavalo da s vremena na vrijeme raspravlja i na muzičke teme.

Mark Tajmanov je zapamtio dugačak Bronštajnov monolog nakon gledanja „Labudovog jezera“ u Boljšom teatru.
Po Tajmanovim riječima, izuzetno dosadan govor Devik je završio otkrovenjem:
„Znaš kako volim Čajkovskog, ali ‘Ples malih labudova’ bih ja komponovao drukčije...”

Sjećam se našeg razgovora o Ejveu, za koga sam mislio da ga poznajem daleko bolje od njega.
Iako su se Bronštajnovi stavovi razlikovali od mojih, nisam mu protivrječio — a on je nastavio da razvija svoju skladnu i logičnu koncepciju.
I tada sam pomislio: ovaj čovjek, sa stabilnom reputacijom čudaka, doživljava svijet drugačije nego ja.
Ili... možda drugačije nego svi ostali?

On je generalizovao, nadograđivao i dopunjavao maštom ono što je nedostajalo njegovoj sopstvenoj slici svijeta.
Prošlost mu se dijelila na sjećanja na ono što se dogodilo i na ono što se nije dogodilo — neproživljeno, ali doživljeno.
Često je svoje fantazije uzimao za stvarnost, parirajući činjenicama sopstvenim „istinama“. Koristio je uvijek isti metod: najprije bi pozajmio činjenice od stvarnosti, zatim bi pokrenuo pogon svoje mašte, i na kraju vratio dug, ostavljajući sagovornika zapanjenim originalnošću svojih zaključaka.
Kao mađioničar, iz rukava je vadio nova „dokazna sredstva“ i počinjao da žonglira njima.

Ponekad se ponašao kao lik iz Borhesove priče koji je napisao članak o mogućnosti da se šah obogati uklanjanjem jednog topovskog pješaka. Taj junak je temeljno razmatrao novotariju, čak ju je i preporučivao — ali ju je na kraju ipak odbacio.

Kada je čuo da sam proveo cio dan s njim, Jurij Razuvajev se začudio:
„I stvarno si izdržao? Kako si to uspio?“

Od količine informacija i bujice ideja glava je počinjala da se vrti, a ushićenost što ti veliki šahista lično izlaže svoja najdublja razmišljanja pretvarala se u iritaciju — pa dokle više?
Prisjećao sam se stihova Visockog:
„Sve si mozgove razbio na djelove, sve vijuge zapetljao...”
I diveći se zamršenosti njegovih misli, mislio sam:
dobro je ipak što postoji David Bronštajn — ali kakva bi katastrofa bila da postoji čitava armija Bronštajnova.

Nakon pola sata razgovora s Bronštajnom, misli bi se zaplele, a duša zatražila mir.
Sagovornik te uvlačio u neku vrstu gravitacionog polja, iz kojeg je bilo nemoguće izaći, i ponekad bih se uhvatio kako pomišljam:
„Ne bi bilo loše da se vratim iz 1951. godine i unazad u stvarni svijet običnih ljudi.”

Kad je razgovarao s mladima, oni bi, počastvovani pažnjom maestra, u početku s poštovanjem slušali sve što govori.
Ali pošto nisu mogli da svare lavinu ideja, gledali su da se što prije izvuku iz tog ropstva, pažnja im je počinjala da luta, a bronštajnovski meci padali su u prazno.

Zadivljavao je ljude ili ih iritirao, ali najčešće — istovremeno i jedno i drugo.

Jednom je, pobjedivši estonskog kandidata za majstora, rekao ovom:
„Zašto igrate šah, pa vi uopšte ništa ne razumijete u šah. To je u stvari elementarna igra, elementarna...”
I onda je započeo svoju uobičajenu priču, izlažući svoje misli čovjeku koji je igrao šah samo radi uživanja.

Jevgenij Aleksejevič Kaljunti — istoričar arhitekture i ljubitelj šaha, više puta se sastajao s Bronštajnom u Talinu.
Prisjeća se da je pritisak Bronštajnovih verbalnih napada bio toliko jak, da bi ga nakon jednosatnog razgovora obuzeo stravičan umor, kao nakon teških maratona u kojima je Kaljunti tada redovno učestvovao.

Estonac je odlično shvatao da ima posla, prije svega, s izuzetnim šahistom, i, videći sve Bronštajnove ekscentričnosti, doživljavao ga je samo u toj ulozi.

„Par puta me pozvao u hotel”, — prisjeća se Kaljunti. —
„Na prozorskoj dasci u njegovoj sobi stajala je načeta boca konjaka.
'Hoćete li jednu čašicu?' — predložio mi je jednom Bronštajn.
'To je takođe način da se skine napetost. Znate, mi radimo pod velikim obrtajima.’”

Njegov nemirni um je vješto pleo nove mreže, uvlačeći u njih slušaoca koji se još nije ni izvukao iz prethodnih.

Jednom sam, iskoristivši pauzu dok je on pomjerao svoje misaone kazaljke, rekao da je u jezuitskim koledžima jedna od kazni bila nametnuta tišina u trajanju od pola sata do cijelog dana.
Te poslednje kazne su se užasno plašili.

„Mislite na mene?” — primijetio je, i tako se dječački nasmiješio, da sam istog trenutka požalio što sam to rekao.

Nije bio škrt na vremenu, i mogao je da provodi sate u svom omiljenom zanimanju.
Kada nije pričao o šahu, čak ni njegovi obožavaoci nisu mogli a da ne primijete da imaju posla s čovjekom koji je izbacivao ideje, često udaljene od stvarnosti, ponekad originalne, a ponekad — smiješne.

Ponekad su neprestano okretajući zupčanici njegovog uma pregrijavali, tempo govora se ubrzavao, on bi se uzbuđivao, a žena ga je, predlažući da uspori, pozivala na red:
„Devik, smirenije! Smirenije!”
Brzina monologa bi se usporila, ali ne zadugo — nakon nekoliko minuta vraćao se svom uobičajenom tempu.

Jednom su on i žena bili u gostima kod Kena Nita, Engleza koji je pomalo govorio ruski, šahiste i prevodioca.
Ken se prisjeća da je vodopad ideja koje su se obrušavale na njega bio toliko gust, da je na kraju dana bio potpuno iscrpljen.

„Devik je govorio engleski sasvim pristojno,” — prisjeća se Nit — „ali ponekad bi se, zaneseno, prebacio na ruski, ne usporavajući nimalo.”
„Devik,” — prekidala ga je supruga — „zašto koristiš riječi koje ni ja ne znam? Jesi li pomislio kako je Tekenu?”

U staroj Kini, slikari su uglavnom slikali pejzaže; portrete nije bilo toliko prestižno slikati jer se smatralo da se slikar nužno prilagođava raspoloženju onoga kome pozira.
Taj osjećaj nisu mogli da ne osjete ni Bronštajnovi sagovornici i koautori.

Polaskani pažnjom velikog šahiste, padali su pod njegov uticaj, i slušali su progonjenog genija, nepriznatog filozofa, neostvarenog matematičara.
Njihova šahovska kvalifikacija Bronštajna nije mnogo zanimala, a oni su, slušajući maestra, osjećali da su izabranici Kaise (šahovske boginje).

Njegovi sagovornici (uključujući i mene) iz poštovanja prema velikom šahisti i vrlo osjetljivom čovjeku, nisu se usuđivali da postavljaju oštra pitanja, čime su učvršćivali njegovo samoljublje i opijenost sopstvenom posebnošću.

Ako se i nisam slagao s njim, rijetko bih se suprotstavio po suštini, iako sam mnogo puta imao šta da kažem.
Svijest da razgovaram s izuzetnim šahistom, ali u isto vrijeme s čovjekom koji nije sasvim uravnotežen, nikada me nije napuštala.

Veliki majstor za odabir konja nazvao je bulanog pastuva gizdavom kobilom, a njegov protivnik, kada je to čuo, bio je oduševljen: ne obraćajući pažnju na sitnice, majstoru je uspjelo da pogleda pravo u suštinu.

Većina Bronštajnovih slušalaca opraštala majstoru njegove paradokse samo zato što ih je izgovarao veliki šahista.

Rečenice poput: „Eto, vidite, vi me potpuno razumijete”, i „vama to prvom govorim” čuo sam od njega više puta.
Bez sumnje su ih čuli i drugi, ali su stvarale utisak nečeg intimnog i veoma povjerljivog.
Njegove monologe moglo bi se shvatiti kao ispovijest, ali ne bih se usudio da ih tako nazovem, tim prije što se ne ispovijedaju pred mnogima.

Korčnoj, koji je pozvao Bronštajna 1991. godine u Brisel na meč protiv Timmana, ipak nije iskoristio njegove usluge.
„Toliko priča da me od toga počinje boljeti glava”, objasnio je Viktor svojim sekundantima.

„On tiho, gotovo bez intonacije, brzim govorom počinje da izlaže ideje, zapažanja, stavove.
Nekad zanimljive, nekad zabavne, nekad poučne — ali uvijek originalne, neočekivane i paradoksalne.
I ako osjeti da je slušalac uvučen u mrežu zamršenih obrta njegovog monologa, Bronštajn osjeća istinsko zadovoljstvo”, prisjeća se Mark Tajmanov.

Nekoliko minuta prije početka kola Keresovog memorijala u Talinu, Bronštajn je na samoj sceni počeo nešto temperamentno objašnjavati Bilu Hartstonu.
Englez je slušao, ne usuđujući se da prekine poznatog sagovornika, dok su učesnici turnira saosjećajno klimali glavama i, osmjehujući se, prolazili pored njih.

To je bilo njegovo normalno stanje – generisanje ideja, iznošenje hipoteza.
Boris Gulkо se prisjeća kako su im jednom u restoranu u Kijevu poslužili hladnu supu.
Bronštajn je odmah počeo da mašta:
„Zanimljivo – zašto je supa hladna? Da nije možda držana u frižideru? Ili su samo tanjiri bili u frižideru?
Ili su možda tanjire samo stavili na frižider? Ne, u tom slučaju oni ne bi trebalo da budu hladni.
Čudno, čudno... A možda...“

Ponekad je pleo verbalnu mrežu isključivo radi šare, uživajući u zamršenosti ideja, i pokušavajući da nađe originalno rješenje, insistirao je da se konačan odgovor, iako tačan, ipak može dobiti na elegantniji način.

Kad bi izlagao svoje teorije, vješto prilagođavajući dokaze unaprijed zadatom cilju, podsjećao je na mladića koji bi prvo ispalio strijelu, a zatim nacrtao metu oko nje, tamo gdje se već zabola u drvenu tablu.

Jednom sam naišao na odlomak proze:

„Ponekad je tada bio sa više od deset.
Ponekad je tada bio s više od jednog.
Ponekad je tada bio sa troje.
Ponekad je tada bio s jednim.
Ponekad je tada bio s nijednim.
Ponekad je tada bio s nekim drugim.“

I pomislio: ovo je mogao reći Bronštajn. Ili je to mogao reći o sebi sam Bronštajn.

Drugi put, pročitavši rečenicu: „nema razlike osim razlika u mjeri među različitim mjerama razlike i odsustva razlike“, prošla me je jeza, i opet sam se sjetio Davida Ionoviča.

Teško je zamisliti kako se uopšte uspijevao sabrati, skoncentrisati, pripremiti za igru:
on bi nastavio da govori čak i nakon što bi zvonio znak za početak kola i bili uključeni satovi.

Viktor Kuprejčik, koji je više puta igrao s njim na dinamovskim takmičenjima, trudio se da ne razgovara s njim prije partije.
A Ljuboš Kavalek se prisjeća kako je na turniru u Tisajdu, kada je htio da sjedne za sto u restoranu pored Bronštajna, Hort ga odgovorio: svi koji su ručali s Devikom, opijeni njegovim pričama, poslije su pokorno gubili svoje partije.

Junak Šoloma Alejhema, kojeg je pisac definisao kao „čovjeka vazduha“, sklon je stalnom mudrovanju. Sav rad Menahima Mendela iz Jegupca zasniva se na tome da „njegov mozak neprekidno stvara kombinacije“.

Pored toga što se u glavi „čovjeka vazduha“ roje stotine ideja koje se preklapaju jedna preko druge, on je uvjeren da bogatstvo kvari čovjeka, da je bogatstvo — zlo, himera. I mada je poslovica „siromaštvo nije porok“ u postsovjetskoj Rusiji nekako izgubila svoju privlačnost, takav pogled na svijet bio je vrlo karakterističan i za Devika: „čovjeku vazduha“ nije mjesto među moćnima i bogatima.

On je umio da se zauzme i da pruži utočište ljudima koji su još manje od njega sami bili prilagođeni životu. Prije emigracije u Izrael, u Moskvi ga je prilično često posjećivao Jakov Murej. Bili su na neki način slični, i malo ko se iznenadio kada je saznao da je Bronštajn pozvao Mureja da mu pomaže na prvenstvu Sovjetskog Saveza u Lenjingradu 1971. godine.

Jakov Isaakovič se prisjeća kako su u slobodan dan posjetili rođake Devika, koji su živjeli u Piteru. Bronštajn je bio posebno očaran pričom koju je ispričao domaćin, zaklinjući se da je to istinit događaj iz njegove mladosti.

Godine 1925. u šahovskom paviljonu „Vrta za odmor“ na Nevskom, neki pozivar je nudio da se igra partija za opkladu protiv niskog, stidljivog tinejdžera s naočalama. David Jonovič, čuvši tu priču, tražio je da mu se ispriča ponovo i ponovo, zahtijevajući sve više detalja o svom protivniku.

Iako je komunikacija s Bronštajnom bila težak ispit za njegove sagovornike, nagrada im je, kada bi bio u formi, bila u obliku rasutih bljeskova sjajnih poređenja, duhovitih misli i neobičnih zaključaka koji su im zauvijek ostali u sjećanju.
Evo jednog od mnogih monologa koji je ostao u sjećanju holandskom velemajstoru Hansu Riju:

„Pogledaj pozicije na demonstracionim tablama“, govorio je Bronštajn dok smo šetali, čekajući potez protivnika, „a sad pogledaj šahiste: pogrbljena leđa, glava stegnuta između dlanova, oprezni pogledi – djeluje kao da zaista misle, iako su sve te pozicije već viđene stotine, hiljade puta. Vjekovno iskustvo igranja tih položaja je već akumulirano, svako manje-više zna kako treba igrati u tim situacijama. I šta onda? Šahisti misle?

Ne, oni se boje da ne pogriješe u računu. Možda uživaju u lijepim idejama? Ni govora. Oni jednostavno ne mogu bez napetosti koja se stvara tokom same igre. Zašto ne bi gurnuli prst u električnu utičnicu, ako već ne mogu da žive bez napona?“

Drugi put, posmatrajući kratki remi u kojem su protivnici ponovili dobro poznate poteze, Devik je primijetio:

„Neka svi oni koji ne žele da rizikuju unaprijed potpišu remi jedni s drugima prije početka turnira. Tabelu ćemo upamtiti, a ostaje da se igra SAMO NEKOLIKO PRAVIH PARTIJA...“

Na pitanje može li se knjiga Učenik čarobnjaka smatrati zbirkom njegovih najboljih partija, odgovorio je:

„Ne — to je zbirka najgorih partija mojih protivnika.“

Na prvenstvu Moskve 1963. godine, u partiji protiv Simagina, Bronštajn je nakon 1.d4 ♞f6 odigrao 2.g4?!? Partija je završena remijem. Komentar Bronštajna:

„Simagin je potpisao formular i bezbrižno rekao: ‘Tu nemaš ništa. Taj sam potez odavno analizirao.’ Eto tako. I sad ti znaj da igraš protiv eksperta.“

Protiv poznavaoca Španske partije Alekseja Suetina, nakon 1.e4 e5 2.♘f3, predlagao je da se igra 2...a6, pa onda lagano da se uzme lovac:

„Pa on igra otvaranje automatski, uopšte ne obraća pažnju na poteze protivnika...“

Nakon što je pobijedio Gelera u prelijepoj partiji u Semiševoj varijanti Nimcovičeve odbrane, pitali su ga kada je tačno došla ideja za kombinaciju. Bronštajn je odgovorio:

„Kada sam odigrao a2–a3 u četvrtom potezu.“

U topovskoj završnici tri protiv tri na istom krilu, kad slabija strana ima udvojene pješake na “f” liniji, remi je lakše ostvariv ako pješaka na “h” uopšte nema, — rekao je jednom Bronštajn. — Dva pješaka su sasvim dovoljna, kralj tada ima više prostora za manevrisanje, pješak na “h” samo smeta...“

Uvrijedio bi se kada bi prisutni, slušajući ga, razmjenjivali poglede i s oprezom gledali u maestra:

„Pa šta me gledate? Gledajte poziciju...“

Tokom deset godina nakon rata, David Bronštajn se nalazio na vrhu svjetskog šaha. Ali problem svih vrhova je — što poslije njih dolazi silazak! Kao i kod alpiniste, i za šahistu se često ispostavi da je silazak teži od uspona.

Iako se nekoliko godina nakon meča za titulu prvaka svijeta Bronštajn našao u „šatorskom logoru“, udaljenom od vrha prvo jedan, a zatim i nekoliko nivoa, on se i dalje ponašao kao da je još uvijek na samom vrhu i zahtijevao je da se prema njemu tako i postupa.

Povrijediti ga mogla i sasvim nevina primjedba, čak i sama intonacija, pa su oni koji su razgovarali s Bronštajnom morali veoma pažljivo birati riječi. Siguran sam da je svaki njegov sagovornik imao ono osjećanje: „da ga ne uvrijedim slučajno“ — jer slavni velemajstor je stalno bio u nekom stanju tihe uvrijeđenosti. Vrlo je bolno doživljavao i najmanji nagovještaj nepoštovanja, često videći prezir čak i tamo gdje ga nije bilo ni u tragovima.

Čak ni komplimenti koje su mu kolege upućivale nisu mu uvijek zvučali kao pohvale. Polugajevski ga je jednom nazvao:

„najlukavijim i najpodmuklijim velemajstorom“, pri čemu je bez sumnje mislio na Bronštajnovu fantaziju i izumiteljsku sposobnost.

David Ionovič je odmah odgovorio u štampi:

„Ne znam kako da shvatim te epitete — kao pohvalu ili kao osudu. Dugo sam razmišljao: da li da mu pozvonim i pitam treba li mu možda 17-tomni rječnik književnog ruskog jezika, pa da iz njega izabere za opis mog šahovskog stila neku malo nježniju riječ...“, pisao je Bronštajn.

Da je znao da riječ „хитрость“ (lukavost) u staroruskom znači „umjetnost“, a „хитрый“ (lukav) — „umjetnik“, možda bi lakše prihvatio nadimak „lukavi Devik“, koji mu se toliko zalijepio.

Jednom je Vasilij Ivančuk započeo: „Eto, gledao sam jednu vašu partiju...“ Odmah je uslijedio zaključak Bronštajna:
„Jednu partiju... Šta je on time htio da kaže? Jednu partiju?..“

Karpov mu je, nakon remija, rekao: „David Ionoviču! Pa vi lijepo igrate šah!“
„Zašto mi je to rekao?“ — nije mogao da se smiri Bronštajn. — „Ne razumijem. Ne razumijem...“

Jurij Razuvaev, pobijedivši Bronštajna u jednoj od njegovih smjelo vođenih partija, primijetio je: „Sa mnom se tako ne može igrati...“
Ta uvreda Razuvaeva, koji je inače uvijek bio pun divljenja prema izuzetnom Bronštajnovom talentu, ostala je u sjećanju godinama.

Nije prošla ni uvrijeđenost prema Italijanima, koji su 1990. godine nagradu Đoakina Greka dodijelili Botviniku, a ne njemu.

A zašto u šahovskom klubu u Parizu, kad ga je predstavljala stara poznanica, „nije rekla prisutnima da je među njima slavni šahista i nije predložila da ga pozdrave aplauzom?“

Kad je 1991. godine došao u Hastings, stavili su ga u drugi (sporedni) turnir. Sarkastično je pitao organizatore:
„Recite mi, da je došao Kapablanka, da li bi i njega stavili u sporedni turnir?“

Ni Rejmond Kin nije prošao bez njegove reakcije, pošto je napisao:
„Bronštajn sigurno nije bio dostojan protivnik Botviniku iz 1948. godine.“

Bronštajnov odgovor:
„Zanimljivo, na osnovu čega on to misli? Pa prije toga smo Botvinik i ja igrali dvije partije, i rezultat je bio 1,5 : 0,5 u moju korist?“

Na Spartakijadi naroda SSSR-a 1979. godine, Bronštajn je bio rezerva u timu Moskve. Njegova partija s Pančenkovim ostala je nedovršena, pa je kapiten tima odlučio da se konsultuje sa Petrosjanom i Smislovom, koji su takođe igrali za moskovsku reprezentaciju.

Obojica su preporučili isti plan: jasnu postavku figura koja vodi ka postepenoj tehničkoj pobjedi.

„Ne, Bronštajn tako ne igra!“ — izjavio je David Ionovič.

Boris Postovski se prisjeća da je Bronštajna nervirao sam čin obraćanja bivšim svjetskim šampionima:
„Zar oni bolje od mene razumiju šah?“
Prilikom doigravanja, krenuo je svojim zamršenim putem, i partija je završena remijem.

Tokom turnira u Kislovodsku 1968. godine, iznenada je preminuo Vladimir Simagin. Organizatori su kontaktirali Moskvu — šta da rade: da prekinu turnir? da nastave?
Odgovor je stigao prilično brzo: turnir treba dovesti do kraja.

„Vidite, Simagin je umro, a turnir se nastavlja kao da se ništa nije desilo“, komentarisao je Bronštajn.
„A da sam ja umro — šta mislite, da li bi nastavili da igraju?..“

Jakov Nejštadt se prisjeća kako je 1974. godine, dok se avion s grupom sovjetskih turista približavao Nici, gdje se održavala Šahovska olimpijada, Bronštajn bio veoma uznemiren:
„Zanima me, hoće li me dočekati na aerodromu... Pa ipak sam igrao meč za svjetsku titulu...“

U svojoj teorijskoj kolumni u časopisu „New in Chess“, pisao sam o kraljevom gambitu i partijama bjeloruskog velemajstora Fjodorova — vjerovatno jedinog koji se krajem devedesetih usudio da koristi taj otpisani repertoar otvaranja na visokom nivou.
Bronštajn se uvrijedio: nisam spomenuo njegovo ime, iako je tekst bio isključivo o najnovijim trendovima u tom, gotovo potpuno izbačenom, otvaranju.

Jednom je planuo:
„Do tog zaključka ste došli? Ako otvorite Šahovsku Moskvu iz 1959. godine, vidjećete da sam o tome pisao još prije četrdeset godina...“ — prisilio me da ponizno spustim glavu.

U neobičnim krivinama njegovog razmišljanja mogli su se naći elementi skepticizma, ironije, ali nikada — kada je riječ o njemu samom.
Bronštajn je razotkrivao, šalio se, upoređivao, šokirao, filozofirao, skeptično se osmjehivao, tugovao, žalio se, ali ne mogu da se sjetim ni trunke autoironije u njegovim riječima.

Ni kod Botvinika nije lako pronaći autoironiju — za njega je bila karakterističnija trezvena procjena.
„Molim da se kritički odnosite prema mojim izjavama, jer poznato je da stariji ljudi obično misle da je nekada sve bilo bolje...“ — napisao je jednom Botvinik.

Stariji ljudi? To je bilo bolna tema za Bronštajna mnogo prije nego što je i sam postao star.
Mladi, njihov odnos prema šahu, njihovi honorari, njihovo samopouzdanje i pragmatizam — postali su za njega osjetljiva tačka.
Šta to, zaista, umišljaju ti mladi?

Mnogi ljudi osjećaju stid kad se sjete svoje mladosti. Drugi — tugu. Tugu za onim vremenom kad je krv ključala, kad si mogao da pomjeriš planine, kad nisi ni razmišljao o budućnosti: beskonačna, ona kao da nije ni postojala.
Ta tuga za danima koji su prošli često se pretvara u gunđanje i osuđivanje mladih: ako se sopstvena mladost ne može vratiti, javlja se odbojnost i zavist prema tuđoj. Prema njihovoj oholosti, nepromišljenosti, bezbrižnosti, koja sa visine proživljenih godina djeluje kao drskost.

Povlačenje sa pozornice je težak ispit — i nije ga lako položiti: jer stariti je mnogo teže nego čitati lijepe metafore o starosti koje su pisali poznati filozofi.

Šah na visokom nivou je okrutan posao, i za razliku od drugih, "normalnih" profesija, uspjeh šahiste je često samo odloženi neuspjeh.
Starenje u sportu dolazi mnogo ranije nego biološko, i doživljava se mnogo bolnije, pa zato tragedija starenja mora biti prevaziđena sa što manje gubitaka.

Bronštajn se takođe suočio sa problemom koji prije ili kasnije dočeka svakog profesionalnog šahistu: šta da radi kada rezultati polako, ali sigurno opadaju, a kraju tom padu nema ni traga?

On je postigao izvanredne uspjehe kad mu je bilo tek nešto više od dvadeset godina.
U tim godinama se rijetko razmišlja o budućnosti, a reakcija čovjeka na mlade koji dolaze da ga zamijene — nepredvidiva.

Od njega se često moglo čuti:
„Ma ja sam to s Boleslavskim igrao još prije rata u slobodnim partijama u kijevskom Domu pionira...“
Ili:
„Ne razumijem zašto ja treba nešto da dokazujem mladim šahistima — ja mogu njih da učim!“

Nije želio da se pomiri s tim da i slava stari, da jučerašnji uspjeh pripada jučerašnjem danu.
„Gurnuli su me na marginu šahovskog života“, ponavljao je Bronštajn, ne želeći da prizna ono očigledno:da na kraju svako biva gurnut na marginu — starošću.

To se naročito vidi u sportu, gdje nema popusta na godine, umor, loše raspoloženje —
gdje se stalno moraju pružati novi dokazi uspjeha.
Uspjeha koji ne počiva na pričama o starim zaslugama, već na živim, današnjim rezultatima, potvrđenim u turnirskoj tabeli.

Starci koji stalno ponavljaju „nekad je bilo bolje“, na neki način su u pravu, jer nekad, za njih, nije ni postojalo — sve je bilo sada i u budućnosti.

Mladi Džonatan Svift sastavio je skup pravila kojih je obećao da će se pridržavati kad ostari:

• Ne pokazivati pretjeranu strogoću prema mladima, naprotiv, biti popustljiv prema slabostima i zabludama mladosti.
• Ne pričati previše, naročito o sebi.
• Ne slušati laskave izjave.
• Ne ponavljati stalno istu priču u istoj grupi ljudi.
• Ne dijeliti savjete svima redom, ne dosađivati onima kojima savjeti nisu potrebni.
• Ne biti gunđalo, mrzovoljan ili sumnjičav.
• Ne dozvoliti prijateljima da me hvale i uopšte — ne izazivati pažnju prema sebi namjerno.

Teško da je David Bronštajn ikada naišao na ta Sviftova pravila.
Pošto je bio potisnut u drugi plan, a zatim i u pozadinu, nikada nije uspio da se s tim pomiri.
„Mladi misle...“ — često je započinjao svoj monolog David Jonovič.

Šahisti koji su igrali s njim tokom ’70-ih i ’80-ih godina prošlog vijeka, kada je njegova praktična snaga opadala, a filozofska razmišljanja bivala sve glasnija, vjeruju da je taj njegov životni performans bio sasvim svjestan.

Jedni su ga nazivali čudakom, drugi — lukavim čovjekom sa svojim planovima, treći — neiskrenim, dvoličnim, strašno dosadnim, samoljubivim, prepredenim, egocentričnim.
Neki su koristili tada modernu riječ „ku-ku“, i značajno vrtjeli prstom kraj slepoočnice.

Govorkalo se da je to čovjek pun kompleksa, neadekvatan u ponašanju, koji nije odgovarao slici koju su o njemu sami stvorili — a njegova pažljivo dozirana otkrovenja izgledala su kao koketno produženje igre, usmjerene na izazivanje saosjećanja i divljenja.

Viktor Korčnoj je imao period kada je bio u vrlo bliskim odnosima s Bronštajnom:

„Poznavali smo se skoro šezdeset godina, ali smo cijelog života bili na 'vi'.
Iako razlika u godinama nije bila velika, ja sam ga uvijek zvao David Jonovič, a on mene — Viktor.

U društvu svojih kolega izgledao je kao parija (odbačen), i ponašao se kao odbačen.

On je — nesrećan čovjek. Ne samo nesrećan, nego i — nevjerovatno nevješt u životu. Kao da mu je sudbina zapisala da mu ništa ne ide.

Tako je bilo decenijama — čitavog života bio je nesrećan.

Jedna jadna, šolom-alejhimovska figura.

I nije slučajno što su Smislov i Tajmanov, makar nekoliko godina, primali dostojne stipendije,
dok je on živio kao običan penzioner po starosnoj osnovi — i ništa više.

To, vjerujte mi, nije slučajno...“

Aleksandar Nikitin poznavao je Bronštajna šest decenija:

„U psihi Davida Jonoviča postojala je neka pukotina.
Vremenom se ta pukotina samo povećavala, a s godinama se naljutio na sve šahiste.

Bio je težak za komunikaciju, zaljubljen u sebe, s konstantnim refrenom:

‘Ja sam toliko dao šahu, a šahisti meni ništa nisu vratili. Ništa…’”

Vladimir Tukmakov je takođe više puta igrao i razgovarao s Bronštajnom:

„Njegove brojne ideje, njegov stil i ponašanje djelovali su mi kao čista predstava za publiku.

Iako je Bronštajn bez sumnje bio idejan i stvaralački nastrojen čovjek, njegova ekstravagancija i originalnost po svaku cijenu nisu mogle da ne iritiraju.

Želja da odgovara sopstvenom imidžu bila je za njega toliko važna, da mu je, nesumnjivo, štetila u šahu.

Siguran sam da ga je taj disbalans spriječio da se u potpunosti ostvari na sportskom planu.

Korčnoj je imao sličan disbalans, ali se s njim borio i zato je napredovao, dok je Bronštajn svoju prenaglašenu osobenost njegovao, kultivisao i ponosio se njome.

Ne bih se iznenadio da se i njegovo protivljenje šahovskom establišmentu nije temeljilo na nekoj ideji, već da je bilo dio performansa, epataže.

Ipak, priznajem — mnoge njegove ideje koje su tada djelovale kao čista ludost, zapravo su bile ispred vremena.
A ja sam tada bio suviše mlad da ih u potpunosti razumijem i cijenim.“

Lev Alburt kaže da su mu Bronštajnove ideje uvijek djelovale zamršeno i ekscentrično:

„U razgovoru je potpuno dominirao nad sagovornikom, i mnogo toga u njemu mi je djelovalo lažno, pseudooriginalno, preuveličano…”

Albert Kapengut se prisjeća da su svi njegovi razgovori s Bronštajnom zapravo bili opširni monolozi Davida Jonoviča:

„Jednom je tokom jednosatne tirade prvo iznio jedan stav, zatim ga potpuno promijenio,
a onda, uz lukav pogled prema meni, vratio se na prvobitno mišljenje.

Imao sam osjećaj kao da me testira — kao pokusnog kunića.

On je volio da se kupa u bezgraničnom divljenju prisutnih, da ga svi gledaju očarano.

Volio je da, nakon analize, izgovori neku od svojih besmrtnih rečenica, pa zatim baci pogled na prisutne i pobjedonosno napusti prostoriju. 

Međunarodni majstor Aleksandar Vejngold često je razgovarao s Bronštajnom u Španiji i Estoniji, kada je David Jonovič dolazio na turnire u Talin:

„Težak, bolestan čovjek, — prisjeća se Vejngold. — Lukav, kao svi šizofreničari, Bronštajn je sebe smatrao slobodnim čovjekom. Ako je i bio slobodan, ta se sloboda ogledala u njegovom potpunom egoizmu,
koji mu je omogućavao da radi ono što je bilo dobro, prije svega, za njega samog.“

Mark Dvorecki, koji se s Bronštajnom više puta susretao na moskovskim i saveznim takmičenjima, kaže: „On je smatrao da je samo on stvaralački šahista, a sve mlade – bukvalistima.

Nekoliko puta sam u partijama s njim uspio da se izvučem iz teških pozicija.

'Prebrzo igrate,' govorio bi Bronštajn, očigledno iznerviran rezultatom partije,
'to je nepoštovanje prema protivniku…'

Jednom sam brzo odigrao dugačku forsiranu varijantu i pobijedio.
Bronštajn je, obraćajući se publici, izrekao:

'On misli da samo on zna da igra brzo...'

U drugom razgovoru sam usput rekao nešto negativno o partijskoj eliti.
Bronštajn me prekinuo:

'Oni imaju moralno pravo, živjeli su u zemunicama, borili se…'

Koliko god da sam ponavljao:

'Ma dajte, kakve zemunice, pa to je nomenklatura, žive u luksuznim stanovima i na vladinim dačama. Dolaze na turnire u “Čajkama” sa šoferima – kakve zemunice?' —

Bronštajn je tvrdoglavo ostajao pri svom.

Vidio sam ga u raznim situacijama i smatram ga pozera i krajnje lažnog čovjeka.”

U 1973. godini, Bronštajn nije uspio da se kvalifikuje sa međuzonskog turnira u Brazilu za mečeve kandidata. Svoj neuspjeh objasnio je na sledeći način:

„Razumijete, bio sam u tabeli odmah iza Savona, a on je igrao s našim konkurentima i gubio od svih — Horta, Mekinga, svih. I to još bijelima! Tako da meni nije preostajalo ništa drugo nego da s njima igram crnima na pobjedu. Ipak smo svi bili jedna delegacija, poslao nas je Sportski komitet, kako god okreneš. Eto, trudio sam se...

Tako da, zbog Savona nisam prošao dalje. Ko je mogao da zna da će on biti u takvoj formi…”

Krogius je, inače, uvijek veoma teško igrao protiv Petrosjana, izgubivši od njega sve partije crnim figurama. Ovoga puta se dugo vremena balansirao na ivici provalije, uporno se branio, ali je ipak, poslije pet sati igre, u 41. potezu bio prinuđen da kapitulira.

Godine 1994. jedan novinar ga je pitao: „Kažu da možete da pronađete ključ za bilo koji šahovski program. Kako vam to uspijeva?“
Bronštajn se tajanstveno osmjehnuo: „To je za sada tajna. Kad prestanem da igram, možda ću vam reći.“

„Znači, svjesno niste igrali punom snagom?“
„Ne, samo što s kompjuterom igram bolje. S ljudima sam se stidio da igram svom snagom, činilo mi se da je to lično upereno protiv protivnika.“

Žalio se:
„Koliko sam lijepih zamisli uništio samo zato što bih za partnera nalazio neku protiv-kombinaciju, koja bi se najčešće ispostavila kao fatamorgana — cijena moje neobuzdane mašte!“

Objašnjavao je svoje neuspjehe:
„Izgubio sam gomilu partija u staroindijskoj odbrani igrajući bijelima, samo zato što nisam želio da pokažem kako se pobjeđuje protiv 'moje' odbrane.“

Kad bi Bronštajn izgovarao ovakve i slične misli, nije bilo moguće da se u sagovorniku ne pojavi osjećaj nepovjerenja, i da se ne otme misao da Davud Ionovič nije u potpunosti iskren — da ne kažemo više od toga.

Na Istoku postoji izreka: „Udaviti škorpiona u samom sebi.“
Upravo o samoobmani i licemjerju najčešće su govorili oni koje sam ispitivao o njihovim razgovorima sa Davidom Ionovičem Bronštajnom.

Nakon što mu je sreća sve češće okretala leđa, Bronštajn, koji je ranije pokazivao visoke profesionalne kvalitete, počeo je da se zalaže za fantaziju i „kreativni“ šah i da kritikuje „sportski“ šah, smatrajući ga suprotnim prirodi igre.

Stavljajući ljepotu iznad rezultata partije, ali se istovremeno krajnje profesionalno boreći za pobjedu, za poen, kod svojih protivnika je često ostavljao osjećaj nesklada između misli i djela.

Moskva, 2014.

***********

„Fantazija je fantazija“, primjećuje Ljuboš Kavalek, „ali čim dobije prednost, uhvati se kao klještima i ne pušta, dok ne pritisne gvozdenom rukom. A to što se pozivao na svoje partije, među kojima ima mnogo izuzetno lijepih – tu nema protivrječnosti: izvanredni šahista Bronštajn imao je vrlo istaknut, stil koji se pamti.

Bio je, naravno, izuzetan umjetnik šaha, ali je u njemu bilo i dosta lukavstva, pretvaranja: čitavog života bio je profesionalac, a stvarao je sebi reputaciju amatera-improvizatora. S godinama se to samo pojačavalo i poprimilo gotovo groteskne crte.“

Na jednom od Keresovih memorijala u Talinu, Aleksandar Vajngold ponudio je velemajstoru remi u blago boljoj završnici.
„Vrlo pristojan mladi čovjek“, pohvalio ga je David Jonovič. „Neki Romanišin bi me ovdje još vozio stotinu poteza...“

Zgražavao se:
„Na svakom koraku u komentarima u 22. potezu piše – ‘obično se ovdje igra ovako...’ Ma nije bilo takvih komentara u moje vrijeme! Nije nam ni padalo na pamet da analiziramo dvadeset poteza unaprijed...“

Pedestih godina „tabija“ u Nimcoviču, odakle su počinjale i njegove sopstvene partije, nastajala je tek nakon desetak poteza, a i tada je često slijedio dug lanac obaveznih nastavaka.
A u španskoj partiji! A u staroindijskoj!

Više puta je ponavljao:
„Mlade šahovske zvjezde plešu po našim grobovima, dok smo mi još živi! Živi! Uzeli su naš šah, prisvojili naše misli, igraju jedne te iste pozicije, proučene uzduž i poprijeko – i sva ta pompa izgleda smiješno.“

„Eksploatišu imidž koji su stvorile prethodne generacije — da je šah superintelektualna igra, igra kraljeva. Kad slušaš neke od današnjih zvijezda, ispadne kao da prije njih niko ništa nije razumio o šahu.

Kako ih nije sramota da početkom trećeg milenijuma na trećem potezu izvode lovca na c4 — kao što su to radili Anderson i Morfi još prije dvjesta godina. Ogromne nagrade, televizija, sponzori, reklamna buka — i svi treba da vjeruju kako je bilo teško osvojiti liniju ‘c’. Kao da su je osvajali rukama, kao da su bagerima ručno vukli sve do te linije ‘c’!“

„U šahu traje beskonačno takmičenje. Čak i ako danas pobijediš, sutra te ponovo čeka provjera... snage zdravlja i radne sposobnosti tvog talenta“, žalio se Bronštajn — zaboravljajući da je takvo takmičenje osnova svakog sporta, i da je on sam nemilosrdno podvrgavao istoj takvoj provjeri šahovske korifeje iz predratnog perioda.

Njegovo gunđanje, precjenjivanje prošlosti, žaljenje zbog mladih i neispunjenog života — sve to, odavno poznato psiholozima, počelo je da se ispoljava kod njega mnogo prije nego što je zaista ostario.

Nije želio da prizna da svaka nova generacija vrlo brzo (a u šahu još brže nego u životu) postaje ona prethodna, i da je pokušaj da se zaustavi tok istorije — odnosno da se sav fokus zadrži na onom njenom segmentu u kojem si ti bio glavni akter — unaprijed osuđena na neuspjeh.

Ali treba i priznati: u njegovo vrijeme prirodni šahovski talenat zaista je igrao veću ulogu nego danas, kada radna etika, disciplina, karakter, jaka nervna stabilnost i zdravlje vrlo često zamjenjuju ono što je priroda dala.

Emil Gilels je jednom rekao:
„Onako kako sam ja nekad svirao na Šopenovom takmičenju — danas svira svaki učenik sedmog ili osmog razreda muzičke škole.“

I u šahu prosječni igrači danas idu dalje nego što su geniјi prošlih generacija uspjeli da stignu.

Bronštajnu je nedostajala filozofska objektivnost Laskera, koji je pred kraj života odao priznanje „starcima“ — Štajnicu, Šlehteru, Tarašu, Tajhmanu, Bernštajnu — ali je takođe priznao da „njima je nedostajala preciznost kojom savremeni majstori postižu  pobjedu koristeći i najmanju pozicionu prednost“.

Jednom je rekao:
„A Kramnik? On mi je pričao — ‘vama je bilo lakše, mogli ste sebi mnogo više da dozvolite, igrali ste bez nijansi. Danas se vodi vrlo oštra igra, potez na potez.’ Pa našao je kome će pričati o nijansama! I uopšte — moglo bi se pomisliti da oni danas pletu briselsku čipku po šahovskoj tabli, a mi svi — od Filidora do Fišera — da smo bili drvoseče... Mladi misle da je šah s njima počeo.“

Nepotrebna je ta uvrijeđenost, u Bronštajnovo vrijeme igra se temeljila na nijansama četrdesetih i pedesetih godina, danas — na nijansama savremenog šaha.
Nema nikakve sumnje da će i budućim generacijama mnoge finesa iz Kramnikovih partija izgledati naivno.

Smetalo mu je i to što je sa šaha skinuta čarolija bajke — što se tajnama igre može ovladati još u vrlo mladom uzrastu, i što je tiraniju starijih nad mlađima zamijenila tiranija mlađih nad starijima.

Nije mu se sviđao ni savremeni profesionalni šahista — koji razmišlja o nagradama, honorarima i ugovorima, i stilizuje sebe kao preduzetnika.

Zgražavao se:
„Ti mladi geniji danas! Čuo sam da velemajstor N planira da kupi drugi automobil. Jedan mu, vidite, nije dovoljan, treba mu još i novi... A u naše vrijeme... Njima ne treba plaćati te sumanute sume — njihova igra to ne zaslužuje. To je jedina stvar u kojoj se slažem s Botvinnikom.“

Mladi, koji su uvijek gledali s visine na starije, slušali su njegove priče o „dobrim starim vremenima“ sa blagim podsmijehom.
„Ne trebaju mi vaše pjesme i priče, treba mi vozni red“, rekli bi oni, kao junak Čestertonove priče.

Kao svaki čovjek koji je nadživio svoju epohu, bio je pomalo smiješan i nije primjećivao kako ga slušaoci, dok ga pažljivo slušaju, s vremena na vrijeme značajno pogledavaju jedan drugoga.

Još je Nabokov primijetio da razlika između komičnog i kosmičkog leži u jednom zvižduku — a Bronštajn je, povrh svega, pomalo i šuštao.

Kao i uvijek u Bronštajnovim izjavama — nije malo kontradikcija.
S jedne strane: „elementarnija igra ne postoji, visoko majstorstvo u kojoj je dostupno čak i djeci“,
a s druge:
„sportska napetost partija, surova intelektualna batina, ako uzmemo u obzir da velemajstori moraju ne samo šest puta nedjeljno da podnose mentalne juriše na granici izdržljivosti i pronalaze načine za brzo vraćanje normalnim funkcijama organizma, već i da pronađu kako da normalno žive ostatak života — onaj vanšahovski. Nisu svi u stanju da se s tim jednako dobro nose: neki upadaju u depresiju, drugi su preveseli, treći počnu da bacaju kamenje u staklenu kuću u kojoj su donedavno i sami živjeli u blagostanju i uspjehu.“

A sve je to, prije svega, odnosilo se i na njega samog — čak i kada bi završio razmišljanje gotovo biblijskom nadom:
„U budućnosti će se sve promijeniti nabolje, jer će nestati zavist i zlonamjernost, pa neće više biti potrebe ni za sažaljenjem ni za dobrotvornim pohvalama, za koje smo danas svi tako željni.“

Kao i u gotovo svemu što je Bronštajn govorio, uvijek se mogla naći i suprotna misao.

Jednom je rekao:
„Kako samo vole da ponavljaju neuspješni i kukavci: ‘a nekad je bilo...’, ‘a da je bilo drugačije...’ — kao da pod drugim okolnostima ne bi opet našli opravdanje za svoje greške.“

Ili:
„Današnja generacija je preuzela sve kombinacije koje smo mi, starci, koristili kao elemente tehnike. Isto kao što smo ja, Smislov i Keres uzimali igru Kapablanke, Laskera, Aljehina. Jednom sam rekao Floru: ‘Vjerovatno sad igram bolje od Kapablanke.’ On je čak poskočio: ‘Kako možete to da kažete?!’ A to je sasvim prirodno — sljedeća generacija koristi iskustvo prethodne. I ono što je nekada bila ljepota, danas postaje tehnika.“

Sjajno rečeno!

U užem krugu Botvinik je Davida Jonoviča Bronštajna nazivao – Bronšvajn, a Borisa Samojloviča Vajnštajna – Vonjštajn.
Vonjštajn i Bronšvajn.

Poreklo antipatije koju je Botvinik osjećao prema Bronštajnu je očigledno, ali da bismo razumjeli njegovo izrazito negativno mišljenje o Borisu Samojloviču Vajnštajnu, ima smisla da se zaustavimo na životnom putu Bronštajnovog zaštitnika.

To, međutim, nije lako učiniti: dobar dio njegove biografije, zbog prirode njegovog posla, oduvijek je ostajao nevidljiv, a ni sam Vajnštajn nije volio da govori o tome.

Ipak, pokušajmo.

Boris Samojlovič Vajnštajn rođen je u Odesi 1907. godine, gdje je proveo djetinjstvo. Mali Borja naučio je da čita s tri godine, a već sa četrnaest je završio školu i upisao se na mehaničko-matematički fakultet univerziteta.
Ali to je već bilo u Taškentu, gdje se porodica bivših industrijalaca — vlasnika šećerana — razborito preselila nakon Revolucije.

Društveno porijeklo tada je postalo gotovo presudni faktor u očima nove vlasti, a porodica Vajnštajn bila je previše vidljiva u Odesi. Ideja je bila jasna: nestati s očiju, preživjeti, sačekati, rastopiti se u prostranstvima ogromne zemlje.

Iz sličnih razloga se u Srednjoj Aziji našao i Peterburžanin baron Sergej Nikolajevič fon Frejman.
Besprekorno ponašanje, vrhunsko vaspitanje, znanje jezika, blistavo bijele manžetne i ukočeni okovratnici — sve to nije moglo a da ne ostavi snažan utisak na mladog Borju.

Ako tome dodamo da je Sergej Nikolajevič, iz razumljivih razloga, nakon revolucije ostao i bez baronske titule i bez plemićkog predznaka, ali da je uz sve to bio i šahovski majstor — boljeg učitelja bilo je teško i zamisliti.

Frejman je stekao majstorsku titulu još 1911. godine, pobjedivši u meču Evgenija Znosko-Borovskog, a dvadesetih godina imao je reputaciju jednog od najboljih majstora u zemlji.

Tako je na prvenstvu SSSR-a 1929. godine zauzeo drugo mjesto (12 pobjeda u 17 partija), ostavivši iza sebe čitavu grupu sovjetskih šahista, među kojima je bio i mladi Botvinik.

U Taškentu se tada zatekao i kijevski majstor Fjodor Ivanovič Duz-Hotimirskij, s kojim je Boris takođe uspostavio vrlo bliske odnose.
U Vajnštajnovom riječniku iz tih taškentskih godina ostale su ne samo izrazi iz šahovskog žargona, koje su obojica majstora rado koristili, već i mirisne istočnjačke fraze.
Mnogo godina kasnije, članku povodom sopstvenog 80. rođendana, dao je naslov: „Inšala!“ – „Daj Bože!“

Sredinom i krajem dvadesetih godina, ime Borisa Vajnštajna prilično često se pojavljivalo u šahovskim publikacijama.
Volio je da bude u centru pažnje: usprkos mladosti, predvodio je Srednjoazijsku šahovsku sekciju, koju je i sam osnovao, često putovao u Moskvu, Lenjingrad...

Vrlo je moguće da korijen Botvinikove antipatije prema Vajnštajnu potiče još iz tog dalekog vremena, kada se prvokategornik Vajnštajn susreo sa mladim Botvinikom u meču studentskih timova Uzbekistana i Lenjingrada.

Iako je Botvinik tada imao samo 17 godina, već je bio poznat majstor, s uspjehom na državnom prvenstvu.

Njihova partija ostala je nedovršena, u završnici u kojoj je Botvinik imao dva pješaka za figuru.
Duz-Hotimirski, koji je bio zadužen da donese odluku o rezultatu, jedva je bacio pogled na tablu i rekao:
„Šta ima tu da se gleda – figura više...“

Botvinik je pokušao da dokaže da stvar nije tako jednostavna, i u analizi je nekoliko puta uspijevao da izvuče remi.
Duz-Hotimirski je na kraju izjavio da odustaje od presuđivanja, rekavši da svi znaju kako mu je Boris prijatelj još iz taškentskih vremena.

Kad je konačno presuđena remi, Vajnštajn je u afektu dobacio protivniku:
„Vidim ja, da sam nastavio da igram, vjerovatno bih izgubio ovu partiju...“

Dvije godine kasnije, Botvinik je postao prvak države i lider sovjetskog šaha —ali tu partiju nije zaboravio, kao što nikad ništa nije zaboravljao.Nakon što je završio univerzitet, Vajnštajn je neko vrijeme predavao, služio vojsku, učestvovao u izgradnji Bajkalsko-amurske magistrale, a zatim radio kao obični ekonomista u NKVD-u.
Tu je zapažen od Naftalija Frenkla, takođe bivšeg Odesista, tvorca koncepta korišćenja ogromne armije zatvorenika kao jeftine radne snage.

Vrlo brzo je skrenuo pažnju, pozvan je u Moskvu i imenovan na više funkcije.
Već sa 32 godine (1939), Boris Samojlovič Vajnštajn je postavljen za načelnika planskog odjeljenja Glavne uprave kapitalne izgradnje NKVD-a, gdje je došao odmah nakon hapšenja Genriha Jagode i velike čistke u organima državne bezbjednosti.

U postsovjetskom periodu, želeći da se distancira od stigme zloglasne organizacije, Vajnštajn je naglašavao:
„Lavrentij Pavlovič Berija, ako me je i cijenio, cijenio me je kao čovjeka koji ima sposobnost sinteze ideja, izrade programa i organizacije rada — ali me nije uključivao u operativne poslove.“

Ipak, da ne bi ispalo da je igrao samo sporedne uloge, Vajnštajn odmah dodaje:
„Kod nas u ‘Dinamu’ nije se razlikovalo ko je u operativi, a ko je, poput mene, ekonomista.“
Vrijedi pomenuti i Berijinu ciničnu šalu:
„Ti si, Vajnštajne, dobar radnik. Ali da si proveo kojih šest godina po logorima — radio bi još bolje!“

Kada su se bližnji i kolege Vladimira Petrova pitali gdje je nestao velemajstor iz Letonije na početku rata, Vajnštajn je odmah znao istinu: hapšenje, logor, pa smrt.
(Neki smatraju da je Vajnštajn imao neposrednu ulogu u Petrovom hapšenju — prijave su bile potpisane od strane trojice majstora iz njegovog kruga. Ne usuđujem se da to komentarišem.)

U periodu od 1942. do 1945. godine, pukovnik MVD-a Boris Vajnštajn bio je na čelu Svezavezne šahovske sekcije.
Nakon što je Crvena armija ušla u Talin 1944. godine, na molbe za pomoć Paulu Keresu, Vajnštajn je rekao da ne može ništa da uradi: po tadašnjim zakonima, estonski velemajstor, zbog saradnje s Nijemcima, morao je da dobije 25 godina logora.

Razlog za ostavku Borisa Vajnštajna sa funkcije predsjednika Svesavezne šahovske sekcije bio je sukob s Mihailom Botvinikom u vezi s pitanjem meča za svjetsku titulu.

Vajnštajn se prisjeća:

„Botvinik je razmišljao o meču sa Aljehinom još od 1936. godine. A 1943, kada je došlo do preokreta u ratu, ponovo se vratio toj ideji. Bio je kod mene u gostima, i tom prilikom otvorio pitanje tog meča. Ja sam mu rekao da taj meč nije moguć. Aljehin je ratni zločinac — i to ne prema Sovjetskom Savezu, već prema Francuskoj. On je bio oficir francuske vojske, a nakon kapitulacije Francuske prešao je na stranu neprijatelja. Postao je Frankov pomoćnik za kulturu.

Botvinik je rekao da to sve nije bitno… Kasnije se opet vratio toj temi. Tada sam još uvijek radio u NKVD-u i pitao sam o tome general-potpukovnika Mamulova, upravnika kod Berije, dodavši da neki, istina, sumnjaju u njegovu (Aljehinovu) pobjedu.
Odgovor Mamulova je bio: „Pobijedio on ili ne — to nije važno, jer meč uopšte ne može da se održi. Aljehin je ratni zločinac i, ako pokuša da dođe u SSSR, biće uhapšen na granici i izručen francuskim vlastima. Ako ga, naravno, Francuzi ne zatraže ranije iz Španije.“

U to vrijeme general Franko je već počeo da izručuje ratne zločince, i Aljehin je to znao, zato je i bio primoran da se preseli u Portugal.
Salazar nije izručivao ratne zločince, a saveznici su na to gledali kroz prste.

Prema mojim saznanjima, Aljehinu je kao oficiru stavljena na teret izdaja domovine.
Ne vjerujem da bi bio pogubljen poput maršala Petena, ali mogao je sasvim realno da bude osuđen...

Kada je Botvinik ponovo pokrenuo pitanje meča na sjednici Šahovske sekcije, postavio sam mu pitanje direktno:

„Mihail Moisejeviču, ja sam čovjek bez partijske knjižice, ali vi ste komunista, i obojica smo Jevreji po nacionalnosti.
I ne razumijem — kako ćete pružiti ruku onome ko ima krv komunista i Jevreja do lakata?“

Na to je Botvinik hladnokrvno odgovorio da, ukoliko se ne održi njegov meč sa Aljehinom, Eve će se proglasiti svjetskim šampionom, zatim izgubiti meč od Reševskog, i tako će titula zauvijek otići u Ameriku.

Kada je pitanje meča stavljeno na glasanje, rekao sam da istovremeno podnosim ostavku:

„Ako Biro šahovske sekcije izglasa podršku tom meču, to automatski znači da više nisam predsjednik.“

Vajnštajnov stav Botvinik je doživio kao lični napad — neko mu se ispriječio na putu do velike životne ambicije.
Zato je Vajnštajna smatrao svojim zakletim neprijateljem sve do kraja života, a njegova bezrezervna podrška Bronštajnu u sledećim godinama još je dodatno produbila ovu neprijateljsku netrpeljivost.

„On je bio strašan čovjek, zaista užasan, mrzio me je“, rekao mi je Botvinik samo šest mjeseci prije smrti.
Vajnštajna je nazivao „zlim genijem Bronštajna“, ponavljao da „nije želio da postanem svjetski prvak i da je koristio svoje veze u KGB-u kako bi sabotirao pregovore sa Aljehinom“.

Na tom ključnom zasjedanju 1945. godine prisustvovao je i mladi David Bronštajn.
„Ne podržavam taj istup Borisa Samojloviča“, govorio je pred kraj života.

„Nije mi se dopalo što je tako govorio o Aljehinu. Ali izgleda da je bio jako ljut na Botvinika.“

Procedura glasanja i ponovnih glasanja je posebna priča, ali na kraju je, sa razlikom od samo jednog glasa, donijeta odluka da se meč održi.
Vajnštajn je odmah podnio ostavku.

Nakon toga, ostao je samo kao predsjednik male sekcije u sportskom društvu ‘Dinamo’, nije više obavljao nijednu zvaničnu funkciju u sovjetskom šahu, već se ograničio na mentorstvo Bronštajnu i pisanje šahovskih knjiga.

Među mnoštvom različitih tipova ljudi, kakvih je bilo napretek u ogromnoj imperiji koja se raspala 1991. godine,
Boris Samojlovič Vajnštajn je pripadao onima rijetkim, koje je teško definisati.

Jevrej intelektualac, bez partijske knjižice, sumnjivog buržoaskog porijekla, a ipak — zauzimao je visoku funkciju u bezbjednosnim strukturama.

Osmijeh mu gotovo nikada nije silazio s lica.
Visok, mršav, uspravan, sa besprekorno artikulisanim govorom, ostavljao je utisak aristokrate.
Pun skepticizma i ironije, često netolerantan prema drugačijem mišljenju, ali — uprkos tome, nije izazivao odbojnost: duhovitost i erudicija prevazilazili su sve ostalo.

Bio je strastven čovjek, redovan posjetilac hipodroma, mjesta gdje su svraćali poznati fudbaleri, advokati, novinari, glumci, ljudi iz boeme i poluboeme moskovskog života tog vremena.

Ljubitelji konjskih trka bili su i mnogi šahisti i ljudi bliski šahovskom svijetu: Grigorij Levenfiš, David Ginzburg, Boris Baranov, Boris Ravkin.

Iako je Vajnštajn o kartama govorio s prezirom, sam je rado provodio poneko veče za poker-stolom. Zagriženi pozorišni posjetilac, ljubitelj i znalac muzike, galantan džentlmen i šarmer, uvijek isticao učtivost i otmjenost.

Važio je za široko obrazovanog i načitanog čovjeka. Oni rijetki koji su bili gosti u njegovom stanu pamte veliku biblioteku, prepunu knjiga na različitim jezicima.
Abram Hasin, koji je više puta bio kod Vajnštajna, smatra, međutim, da je, usprkos snažnom utisku o načitanosti, njegovo znanje bilo površno, a da je mnogo toga bilo spoljašnje, nametnuto, pozorišno.

Posebno je isticao njegovu otmenost, gotovo na ivici snobizma. Šta reći?
Boris Vajnštajn je pripadao organizaciji koja je stajala iznad svih organizacija u zemlji.
Bliskost Davida Bronštajna s takvim čovjekom, primjećuje Hasin, ostavljala je gorak ukus kod mnogih, jer
nijedna tajna nije bila — gdje je radio njegov pokrovitelj.

Još oštrije mišljenje iznio je Boris Spaski:

„Ne razumijem, ne razumijem…“ — govorio je.
„Zašto je Devik, koga izuzetno cijenim, pao pod uticaj tako užasnog čovjeka?
Zašto je tako dugo bio pored Vajnštajna?
Za mene je to zagonetka… Ne razumijem, ne razumijem…“

Bio je vrlo uzdržan, nije se približavao nikome previše, više je imitirao bliskost. Talentovani organizator, samostalno misleća osoba — u to vreme to je već samo po sebi bila provokacija. Ali ako su okolnosti zahtijevale, mogao je mudro, „profesionalno“ da ćuti. Razumio je kada i šta treba reći, držao nos u vetar, igrao po kartama. I to: bez tih osobina nije bilo moguće raditi tamo gdje je on radio.

Kada su Aljehina rehabilitovali, brzo je zaboravio šta je o njemu govorio i prvi je žrtvovao za spomenik svetskom šampionu na pariskom groblju 62 rublje i 50 kopejki —to nije bilo malo za ono vrijeme (čudna suma na prvi pogled, ali po tadašnjem unutrašnjem kursu odgovarala je 100 dolara, a kojim je razlozima Boris Samojlovič rukovodio kad je dao baš tih 100 dolara, sada je teško reći).

Posle Perestrojke se sjećao da su u odjeljenju kojim je rukovodio bila samo dvije osobe koje nisu bile u partiji — on sam i mašinistkinja. Objašnjavao je s visine: „To je bila vladajuća partija, i nisam smatrao mogućim da preuzmem odgovornost za upravljanje državom. Neću se predstavljati kao neki disident, u svojim postupcima uvijek sam se držao partijske linije, ali u partiju sam ušao kasnije, već poslije smrti Staljina.“

Teško je komentarisati tf prepotentne riječi o odgovornosti za upravljanje državom i o vladajućoj partiji, kao da su tada postojale druge, ali o samom čovjeku one mnogo govore.

Zatvoren do poslednjeg dugmeta, držao se vrlo odvojeno, bio je sa svima na „vi“ i sve je nazivao imenom i očevim imenom. U Centralnom šahovskom klubu i u šahovskim krugovima pojavljivao se izuzetno rijetko: zaposleni u časopisima „Šah u SSSR-u“ i „64“ se sjećaju da su ga u Klubu na Gogoljevskoj ulici posle rata vidjeli samo nekoliko puta tokom decenija.

Kako je bio kao neka mitološka figura, nalazeći se u konfliktu sa svima i nijednim istovremeno, Vajnštajn je ostavljao utisak osobe koja na sve gleda kao da je spolja i na svoj način. Takav stav kasnije je zauzeo i David Bronštajn.

Oni koji su lično poznavali Borisa Samojloviča, neizbježno su padali pod njegov šarm; mnogi su tvrdili da čak i ako neko služi "tamo", pokazujući očima ka plafonu, to još uvijek ništa ne znači. Tim prije, jer je "tamo" bio samo šef odjeljenja za planiranje. Mnogi su smatrali da je "tamo" samo radio, a da je zapravo živio drugi život.

Da li je moguća takva granica? Gdje je prolazila vododenica između posla i svega što je zanimalo Borisa Samojloviča? Jer, dugotrajno prisustvo u bilo kojoj sredini, i to u "maskiranom" obliku, ne može proći nezapaženo ni za psihiku, ni za mentalitet čovjeka.

Ne mislim da je Boris Samojlovič Vajnštajn, koji je radio u zloglasnom ministarstvu, na poslu samo igrao ulogu, a „pravi“ bio za šahovskom tablom, u koncertnoj dvorani i na hipodromu: u čovjeku se mogu savršeno uskladiti, a da ne dolaze u sukob, najrazličitije osobine.

Vajnštajn je mogao raspravljati o blagom osmijehu Aljoše Karamazova i o polemici njegovog brata Ivana s đavolom, da bi potom mirno otišao na posao u organizaciju u kojoj je đavo vladao. I mnogi primjeri iz sličnih organizacija u Njemačkoj za vrijeme Trećeg rajha samo potvrđuju tu činjenicu.

Karijera Vajnštajna u aparatu MUP-a završila se nakon Staljinove smrti: počela je čistka i on je bio otpušten. Mogao je da se oprosti i sa slobodom — tada su padale i mnogo veće glave, ali – prošlo je.

Jedan od ujaka Bronštajna (s majčine strane) otišao je u Ameriku 1915. godine, i do rata su održavali kontakt. Kasnije je dopisivanje prekinuto, ali u septembru 1945. godine, tokom radio-meča SSSR—SAD, stigao je telegram iz Njujorka na ime Bronštajna s molbom da potvrdi da li je zaista on sin Ester-Malki. Odnosi između nedavnih saveznika još su uvijek bili dobri, i Bronštajnu je naređeno da odgovori na pismo.

Priča o američkom ujaku nastavila se 1953. godine, kada su Bronštajna, kako je on smatrao, upravo zbog postojanja „bliskog rođaka u inostranstvu“ isključili iz sastava ekipe. Tada se meč nije odigrao, ali sljedeće godine Bronštajn je već bio u sastavu sovjetske ekipe.
„Odmah po dolasku u Njujork, prišao mi je kapiten američkog tima, majstor Bisno, i s tajanstvenim izrazom lica rekao: ‘Veoma žele da vas vide dvije simpatične djevojke. Kažu da su vaše rođake.’ Jasno je da je on to vjerovatno rekao i vođi naše delegacije, Postnikovu“, sjećao se Bronštajn.

Kada je nekoliko dana kasnije sovjetska ekipa izlazila iz hotela, pored Bronštajna je prošao čovjek i izgovorio, ne pomjerajući usne:
„David Bronštajn, bilo bi dobro da ostanete u Americi.“
Niko osim Davida nije čuo tu rečenicu, a on je o tome ispričao tek četrdeset godina kasnije.

Tada je, u prostranom apartmanu hotela „Ruzvelt“, organizovan susret Bronštajna s ujakom i Davidovim rođakama. U prisustvu diplomata i predstavnika KGB-a, ujak je predao Bronštajnu pismo i fotografiju, ali kada ga je rođaka pozvala na svečanu večeru u subotu, preporučeno mu je da odbije poziv. Uz to, Davidu je bilo naređeno da ne napušta hotel bez dozvole.

Kada se sovjetski tim vratio u Moskvu nakon meča sa Amerikancima, Vajnštajn je upitao:
„Davide, zašto niste ostali u Americi?“
Bronštajn je bio zaprepašćen:
„A šta je s vama? Vi ste svi ovdje?“
„Ništa, nekako bismo se snašli“, mirno je primijetio Vajnštajn.
Sjećajući se toga četrdeset godina kasnije, David Ionovič smatra da je pitanje njegovog zaštitnika ukazivalo na to da je samo on znao koliko je bilo teško živjeti Bronštajnu „u sjeni Botvinika“.

Da li je tako? Čini mi se da je Vajnštajn mislio na nešto sasvim drugo: slobodan svijet u kojem bi Bronštajn mogao pokazati svoje izuzetne slobode, bez obzira na bilo koga.
On je mogao predvidjeti očajnički skok na Zapad Viktora Korčnoja, ali nije se odlučio na tako oštar korak, ili jednostavno nije razmišljao o tome. Teško je reći kako bi se u tom slučaju razvila sudbina „nepovratnika“: vremena su tada bila stroža nego ona kada je Viktor Korčnoj odlučio krenuti na Zapad, a njemu je takođe bilo teško. Jasno je jedno: morao bi se boriti sa tajnom i otvorenom mašinom pritiska na ličnost, čak do fizičkog uništenja, jer KGB nikada nije birao sredstva za uklanjanje nepoželjnih osoba.

Sve ovo, naravno, samo su nagađanja, ali i pitanje Vajnštajna i zbunjena reakcija Bronštajna govore mnogo o načinu razmišljanja i formatu ličnosti obojice.

Vajnštajn je otišao u ekonomiju, postao kandidat, pa doktor nauka, zamjenik direktora instituta, član naučnog savjeta Akademije nauka, napisao nekoliko monografija.
Iako je tvrdio da ga Berija nije dopuštao da se bavi operativnim poslovima, Vajnštajn je, naravno, znao vrlo mnogo, ali je nastavio ćutati i nakon Perestrojke.

Kada je Sergej Voronkov, koji je često viđao Vajnštajna tih godina, pitao:
„Boris Samojlovič, sada se može govoriti o svemu, a ni ta organizacija više ne postoji, zašto ne biste napisali memoare?“ —
Vajnštajn je odgovorio da još nije odlučio, jer je tada dao potpisanu obavezu.

Vrlo razumljiv fenomen u Sovjetskom Savezu, a i u savremenoj Rusiji. To je, naravno, korporativno razmišljanje. Esprit de corps. Duh zajednice.

U poslijeratnoj Francuskoj izmislili su formulu „odgovoran, ali ne i kriv“. Ne znam da li bi se u ovu formulu uklopio pukovnik Ministarstva unutrašnjih poslova Boris Samojlovič Vajnštajn, ali u postperestrojci Rusiji mu nije padalo na pamet da pokaže išta što bi ličilo na kajanje ili priznanje barem moralne krivice.

Oštro osuđujući Staljinove masovne represije, on ipak nije negirao korisnost prinudnog rada. Navodio je istorijske paralele, tvrdeći da svaka zemlja ima svoje periode kada se, u ime interesa društva, gaze prava pojedinca.

Zgrožen ekonomskim reformama u Rusiji s početka devedesetih, kao izlaz iz ekonomske krize predlagao je značajno pooštravanje sistema i stepena prinudnog rada.
Insistirao je:
„Onaj ko u ekonomiji postupa milosrdno, zločinac je koga treba streljati.“
Beriju je nazivao ne samo sposobnim organizatorom, već i čovjekom koji je mislio u drugim kategorijama, koji je imao državni um.

Osobina koju su mnogi vidjeli i u njemu samom: Boris Samojlovič Vajnštajn bio je naviknut da operiše ekonomskom svrhom, projektima i brojkama, ne videći iza toga žive ljude, uništene živote, patnje, smrt.

Na Vajnštajna se sručila lavina kritika kao na apologetu mučenja i ropskog rada: niko nije imao ni vremena ni želje da sluša statističke i ekonomske proračune. Ali karakteristično je i to što se Vajnštajn nije plašio da iznese svoja razmišljanja u vrijeme kada je i samo spominjanje Berijinog imena, čak i u neutralnom kontekstu, izazivalo osudu.

Bio je u prvom braku oženjen dirigentkinjom Veronikom Dudarovom (1916–2009), koja je doživjela duboku starost. U šali je govorio o sinu:
„Pa takva djeca mogu da se rode samo iz braka Jevrejina i Osetinke!..“

Taj brak se raspao, oženio se drugi put, nova supruga bila je od njega mlađa četvrt vijeka. Boris Samojlovič Vajnštajn umro je 1993. godine, imao je 86 godina. Na sahrani je jedan stari profesor, koji ga je dobro poznavao, rekao:
„Da je Boris Samojlovič živio u drugoj zemlji, mogao je postati rukovodilac države.“

Praktično čiotavog života živio je pod sovjetskom vlašću i teško je reći šta bi mogao postati čovjek njegovog formata i sposobnosti da je rođen u Beču, Londonu ili Njujorku.

Sudbina Vajnštajna u nečemu podsjeća na sudbinu Viktora Baturinskog, koji je godinama bio na čelu sovjetskog šaha. Obojica Jevreji, obojica rođeni u Odesi, čitav svoj svjesni život proveli su u Moskvi.
Obojica su bili pravnici iz MUP-a, kod kojih je zauvijek ostao način razmišljanja formiran dugom službom u organizaciji koja je stajala izvan i iznad zakona.
Bezrezervno su prihvatili pravila igre, odani branioci vlasti, igrali su ulogu „naučnih Jevreja kod gubernatora“. Ali dok je Baturinski to govorio otvoreno, Vajnštajn je, očigledno, pretendovao na nešto više.

Obojica su doživjeli duboku starost i postali svjedoci raspada države kojoj su vjerno služili čitav život.

Boris Samojlovič Vajnštajn imao je mnogo interesovanja, ali šah je uvijek ostao njegova glavna strast. Volio je preigravati partije starih majstora, analizirati, razmišljati.
Umjesto blica, više je volio lagane partije, tokom kojih bi često razmjenjivao mišljenja s protivnikom, ohrabrivao ga, pa čak i davao savjete.
Isto to kasnije je radio i David Bronštajn. Istina, nije imao mogućnost razgovarati s partnerom tokom turnirske partije, ali je to nadoknađivao poslije igre.

Dušu je ispuštao pred simultanke. Znao je dugo objašnjavati koju će taktiku primijeniti, savjetovao je da se paze njegove figure koje se približavaju kralju, preporučivao je da se u teškim situacijama savjetuju direktno s njim.

Kod učesnika seanse to je, bez sumnje, izazivalo još veći strah pred velemajstorom — samo zato što igru nije prethodno najavio dobronamjernim, kako je njemu izgledalo, ohrabrenjem.

Još tridesetih godina Boris Samojlovič Vajnštajn počeo je redovno pisati o šahovskim temama pod pseudonimom Ferzbri. Ne može se reći da su ti prilozi bili nešto izuzetno, ali su se, na pozadini jednolične sovjetske žvake, Ferzbrijevi članci izdvajali stilom i mislima koje su se razlikovale od općeprihvaćenih.

Nemalo je tekstova Vajnštajn objavio i pod svojim imenom. Jasno je da mu je mjesto zaposlenja otvaralo vrata bilo kog izdavača. Njegovom peru pripadaju knjige:
„Meranska odbrana u istorijskom razvoju“, „Kombinacije i zamke u otvaranju“, „Šahisti se bore“, „Mislilac“ — o Laskeru,
„Improvizacija u šahovskoj umjetnosti“ — o Bronštajnu.

Ali njegovo najbolje djelo je čuvena knjiga „Međunarodni turnir velemajstora“, u kojoj je, po Bronštajnovom priznanju, Boris Samojlovič napisao čitav literarni dio.
Analizom partija bavili su se Konstantinopoljski i Furman, ali glavni analitičar bio je, naravno, sam Bronštajn, čije ime i stoji na koricama. Sama ideja pisanja te knjige, koja i danas mnogima ostaje jedna od omiljenih, takođe je pripadala Vajnštajnu.

Bronštajn je predlagao da knjiga izađe pod dva imena, ali je Vajnštajn to odbio. To ne znači da Boris Samojlovič nije bio ambiciozan, pa čak i sujetan čovjek.

Jurij Averbah se prisjeća:
„Vajnštajn je bio ličnost neobična, čak ako ne i vanredno neobična. Knjige koje je napisao nisu loše, ali kroz sve njih kao crvena nit prolazi misao: mi smo umovi, a vi — nažalost...“

Stvarno, gotovo na svakoj stranici Vajnštajnovih knjiga osjeća se poruka: nisam ja velemajstor, pa čak ni majstor, ali nisam ni bilo ko, a neke velemajstore i nadmašujem, barem po razumijevanju igre — u to sam sasvim siguran.

Taj imidž koji je Vajnštajn stvarao o sebi kao da je bio potvrđen i činjenicama: neko na turniru kandidata ima sekundanta — velemajstora Bondarevskog, drugi — velemajstora Averbaha, treći — Simagina, četvrti — Sokoljskog, a kod Bronštajna — neki tajanstveni Vajnštajn, koji, izgleda, čak nije ni kandidat za majstora, ali igru razumije tako da se i velemajstori oslanjaju na njegovo mišljenje.

Nakon improvizovane ankete među učesnicima turnira kandidata 1950. godine, Vajnštajn je proglašen za najboljeg sekundanta. Objašnjenje je dao duhoviti Najdorf:
„Boris je jedini među sekundantima koji ne umišlja da igra bolje od svog štićenika.“

Čak i ako je to bilo tako, nije bilo bez zadrški.

„Bronštajnov posao je: noću spavati, ujutro šetati, a danju dobijati dobijene pozicije za tablom. A moj posao je — da nađem kako da dobijem dobijenu poziciju“, izjavio je bez trunke stida Vajnštajn sovjetskom ambasadoru u Mađarskoj, koji je prisustvovao jednom od kola.

Pisao je:
„Što se mene tiče, kao praktičan igrač nisam baš naročito jak i znam to. Ali u analizama i otvaranjima nešto već i razmišljam, i Bronštajn to zna.“

Jurij Averbah je tada pomagao Lilijentalu.

„Andre Arnoljdovič“, prisjeća se Averbah, „nastupao je prilično slabo, i nisam imao neke posebne obaveze. Kad je Bronštajn odložio partiju s Najdorfom, Vajnštajn me zamolio da analiziram odloženu poziciju. Rezultate rada predao sam mu u pisanom obliku, a u Vajnštajnovoj knjizi čitava analiza kasnije se pojavila kao rezultat analitičkih sposobnosti samog Borisa Samojloviča...“

Vajnštajn je veoma patio zbog toga što se šah pretvara u takmičenje pamćenja. Prisjećajući se Ajnštajna, koji je smatrao da je šah nasilje jednog intelekta nad drugim, Vajnštajn je govorio da šah podstiče ispoljavanje negativnih crta karaktera, prije svega egocentrizma.

Slično mišljenje je kasnije imao i David Bronštajn, dajući prednost božanskoj improvizaciji i zalažući se za smanjenje, pa čak i potpuno ukidanje takmičarskog aspekta šaha:

„To je bilo vrijeme kada šah još nije bio potpuno pretvoren u sport, zato sam u gramati (dokumentu) koju su mi uručili za podjelu prvog mjesta, nazvan ‘učesnikom turnira veterana šahovske umjetnosti’“ — podebljanim slovima je podvukao taj opis igre koji mu se toliko dopadao.

Nije samo sebi namijenio odjeću romantičara, koji igra za ljepotu, a ne za jadni poen u tabeli, već se ogrnuo i haljom mučenika i stradalnika, u kojoj je boravio bez obzira na političko vrijeme napolju.

„Nema sumnje da će se u XXI vijeku, a možda i ranije, dogoditi preporod kulta ljepote u šahu, da će šah svake godine sve više dobijati ljudske, dobre osobine, odbacujući sve što je nametnuto, konjunkturno, egoistično, sve što je strano idealu humanizma...“ — pisao je Vajnštajn 1984. godine s karakterističnim patosom.

Poredeći šah s pokerom, pjevao je himnu šahu, vjerujući da upravo šahu pripada budućnost. Nećemo sada porediti popularnost šaha i pokera danas, niti ocjenjivati sljedeće Vajnštajnove tvrdnje:

„Možda je šah nekada bio igra, ali savremeni šah u svom razvoju sve više poprima osobine prave umjetnosti.“

„Pravi ljubitelji šaha — a njih su već milioni naspram nekolicine, iako uticajnih apologeta Njegovog Veličanstva Poena — uvijek će najviše cijeniti velemajstore zbog otkrivene ljepote u šahu, utjelovljene u kombinaciji.“

Vajnštajn napada akademske rječnike koji nazivaju šah igrom. Oštro kritikuje i rječnik ruskog jezika, koji šahu daje sljedeću definiciju:

„Igra na tabli podijeljenoj na 64 svijetla i tamna polja, između 16 bijelih i 16 crnih figura, prema utvrđenim pravilima njihovog pomjeranja.“

Navodi kao primjer Bronštajna, koji šah naziva „ne tablom sa figurama, već granom kulture, koja po svom sadržaju predstavlja umjetnost, a po formi — način komunikacije između kolektiva i pojedinaca“.

Poredi Bronštajna sa „inovatorom formi stihotvorstva Hajebnikovim“, a o izuzetno zamršenom i teško razumljivom za početnika „Samoučitelju šahovske igre“ piše da je autor objasnio kako je „konflikt u šahovskoj borbi usmjeren ne na figure, već na odnos među partnerima. Energetske linije, ekvator — sve je to bilo tako novo, privlačno, i istovremeno razumljivo...“

„Šahovski svijet živi zahvaljujući nebrojenim ljubiteljima, za koje je šah oblik međuljudske komunikacije. To jest sredstvo samoizražavanja i estetskog doživljaja u poštenom intelektualnom nadmetanju.“

Slične rečenice mogle su biti (i bile su više puta!) izgovorene upravo od strane Davida Bronštajna.

Vajnštajn predviđa:

„Dolaze nova vremena, pojavili su se novi šahovski idoli — pa dobro, neka bude tako... Ali improvizatorsko stvaralaštvo Bronštajna cijene i uvijek će ga cijeniti ljubitelji šaha zbog njegovog optimizma i zdravog razuma, zbog težnje ka harmoničnom i pravednom rješavanju konflikata koji nastaju na tabli...“

Filozofirao je:

„Estetski uticaj ove umjetnosti na čovjeka i njegovo samoizražavanje kroz stvaralaštvo rezultat su samostalnog traganja i otkrivanja neočekivanih i djelotvornih veza među apstraktnim pojmovima, utjelovljenim u šahovskoj kombinaciji.“

Nije štedio boje:

„Na svakom koraku šahisti postaju dostupne radosti Kolumba i Magelana“,
„Šah Davida Bronštajna, sjajnog predstavnika improvizatorskog žanra — to nije pomjeranje crnih i bijelih figura po ravnoj, tamno-svijetloj tabli, već šarenoliko stvaralaštvo u višedimenzionalnom prostoru ideja, u rasponu od betovenovskih strasti do blagog osmijeha Aljoše Karamazova.“

Teško je komentarisati ove pasuse. Uzvišena besmislica, ispunjena patetikom i patosom s pretenzijom na originalnost, prolazila je pored očiju sovjetskih čitalaca, čiji je ukus bio atroficiran zvaničnom propagandom — i nisu se ni trudili da uopšte uđu u značenje.

Istim stilom izražavanja poslužio se i David Bronštajn:

„Želim da vjerujem da će šah u trećem milenijumu ući u arsenal životnih potreba čovjeka, rame uz rame sa čitanjem klasičnih stihova i uživanjem u muzici...“

„Šahovsko umijeće još nije zauzelo svoje mjesto među ostalim umjetnostima. To je lako osjetiti, ali teško objasniti.“

„U hram šahovske umjetnosti ljudi dolaze s jednim ciljem — da uživaju u ljepoti kombinacija.“

Change block type or style

Block Image is at the beginning of the content and can’t be moved up

Move Image block from position 1 down to position 2

Change alignment

O turniru kandidata za meč s M. Botvnikom 1956. godine u Amsterdamu, piše ovako:

„Zbog prepotentnog poteza Sf6-d7, čitavo veče sam morao da odbijam prodorne, ali time još osjetljivije napade Tigrana Petrosjana. Sebe nije lijepo hvaliti, ali autor mora biti objektivan — crni kralj se branio više nego herojski. Iskoristivši to što je Petrosjan prerano razmijenio crnopoljne lovce, crni kralj je za sebe našao tihu luku na polju h8, a ostalim figurama naredio da zauzmu kružnu odbranu.“

„I figure su tako dobro izvršile naređenje, da više nije bilo moguće postaviti ih bolje. A mora se igrati! Tada je, sagledavši situaciju, kralj izabrao najmlađu i najžilaviju figuru — konja — i naredio mu da skakuće oko kraljevog pješaka, ni zbog čega, nikud, ni pod kakvim izgovorom da se ne skreće. Tako je partija i tekla.“

„Petrosjan je manevrisao topovima po prvoj horizontali, prijeteći crnima invazijom, ali efekat nije postignut. I nije ni čudo — crna armija je iscrpila sve rezerve pokretljivosti, zauzela odbranu, priljubljena uz strme kamene litice, nalik onima koje se protežu duž čuvene Vojno-gruzijske ceste na putu ka Orđonikidzeu, prema Tbilisiju.“

Plaši se šahista kada pomisli da bi svojim potezom mogao da pogorša poziciju. A ovdje — tako rijetka situacija, da sam ja, da je po mom, ne bih ni igrao. Gledao bih lijeno, ispod oka, i iz puke radoznalosti čekao — s koje će planinske pukotine na mene pasti onaj kamen, ili gdje će pronaći tačku proboja bijela vojska.

Izgleda da se moje raspoloženje prenijelo i na Petrosjana. Šta je on mogao da smisli posebno? A meni — ni vremena za razmišljanje — ostalo je 30 sekundi za 10 poteza.

Odjednom je mom protivniku dosadilo da igra topovima — brzo je povukao potez damom. U početku nisam ni reagovao, ali, vidjevši nešto novo u unutrašnjosti crnog tabora, odlučih da tog uljeza potjeram konjem.

T. Petrosjan nije uzeo u obzir vrtoglavi „let bumbara“ koji je izveo crni konj, bez ikakve zle namjere, i bez razmišljanja odgovorio unaprijed pripremljenim potezom — smireno povukao pješaka s e4 na g5.

Meni postade neugodno. Dotad sam bio miran — partija je objektivno izgubljena, samo je trebalo da ne prekoračim vrijeme. A sad — šta da radim? Nisam imao drugog izbora osim da igram konjem. Po naređenju odozgo — sjećate se? — taj konj je jedini smio da kruži oko svoje ose, kao bacač diska pred dalekometni hitac.

Ali u ovako vanrednim okolnostima, kao što je cajtnot, zgrabih damu s takvom odlučnošću, s takvom... — i tu me Petrosjan zaustavi i zaustavi satove.

Ova predugačka anegdota uzeta je iz knjige Davida Bronštajna „Samoučitelj šahovske igre“(!).

Treba napomenuti da David Jonovič Bronštajn itekako nije bio nesposoban za kratkoću i jasnoću izražavanja — i znao je davati savjete koji su zaista bili veoma korisni običnom šahisti.

Jednom prilikom, nakon što je upao u strateški izgubljenu poziciju, tvrdoglavo se branio i uspio da se spasi, objasnivši:

„Trudio sam se da ne pogoršam poziciju i, što je još važnije, da je ne pokušavam poboljšati.“

Ovo je precizna i korisna opaska, koja bi daleko više imala smisla, umjesto patetične priče o prosječnoj neopreznosti Tigrana Petrosjana, koji je jednostavno zaboravio damu na ziceru.

„Može se žaliti što se prvi svjetski šampion Vilhelm Štajnic nazvao šampionom svijeta, a nije se dosjetio da se nazove laureatom. Možda bi se tada u šahu više cijenila ljepota rješenja, rizik, mašta, drskost — i ne bi bilo svih tih iscrpljujućih, višednevnih partija, gdje treba štedjeti snagu i čekati grešku protivnika, i gdje onaj ko prvi rizikuje — gubi. Ne bi bilo dosadnih, jednostavno nezanimljivih partija.“

„Šampion svijeta u šahu mi se uopšte čini kao atavizam. U umjetnosti ne može biti šampiona!“

„Sportska selekcija, koja bi trebalo da utjelovljuje principe vrhovne pravde, u savremenom šahu je surova, i zato nepravedna. Zar nije surov poraz u partiji zbog jedne greške nakon četiri i po sata napornog rada?“

„Moj prvi savjet — ne treba igru dovoditi do rezultata. Neka momci odigraju po 12–13 poteza i odu da igraju fudbal. Drugi savjet: nije dobro da dijete dolazi kući sa porazom. To nije dobro, to je besmisleno.“

Ovakvim i sličnim izjavama pune su knjige i intervjui Davida Bronštajna. Odbacivši sportski element igre, on je predlagao da se šahu vrati onaj smisao koji je pojam „sport“ imao u XIX vijeku:

„Sport — engleska riječ, potekla iz starofrancuskog desport — zadovoljstvo, razonoda…“

Maks Eve je bio veoma iznenađen kada je čuo od Bronštajna da će se u budućnosti igranje šaha zbog osvajanja poena potpuno odbaciti, te da će se igrati isključivo radi intelektualnog užitka gledalaca.

Američki časopis „Chess Life“ je tada pisao:

„Jedna od polaznih tačaka Bronštajnovske filozofije jeste misao da se šah treba igrati radi razonode, i to ne jedan protiv drugog, već jedan s drugim. Cilj igre treba da bude upravo zabava, a ne rezultat — neobično gledište za jednog velemajstora!“

Rasprava o tome kojoj kategoriji pripada šah počela je mnogo prije Bronštajna. Emanuel Lasker, ne negirajući estetski i stvaralački aspekt igre, insistirao je na tome da je šah prije svega borba i da nije važno kakvu mu definiciju damo — riječ je o tome da se partija pobijedi: „Ideja drevne šahovske igre, ideja koja joj je davala snagu da opstane milenijumima — jeste ideja borbe.“

Istog mišljenja bio je i Ričard Reti: „Šah je oblast u kojoj kritika nema tako veliki uticaj kao u umjetnosti: u šahu je rezultat partije dominantan, presudan i neopoziv.“

U članku „Da li je šah umjetnost“ (1960), Botvinik je, priznajući — „nisam baš dobar istoričar umjetnosti“, — pisao: „Šah je uvijek igra, i samo povremeno prava umjetnost — previše je rijetko moguće stvoriti partiju koja je zaista vrijedna u umjetničkom smislu. (...) Ne bi li onda trebalo reći da je šah umjetnost, ali da se ona uvijek ispoljava u formi igre, borbe strana?“

U životu nije uvijek potrebno pobijediti. U sportu — jeste, jer se u suprotnom gubi smisao igre. Sa duhom igre nije spojiva filozofija: bolje igrati lijepo i izgubiti, nego pobijediti uz lošu igru. Snaga šahiste ne ocjenjuje se po mjeri ljepote, već po turnirskim dostignućima, a ostarjeli Bronštajn, lukavo ili svjesno obmanjujući samog sebe, nije mogao ili nije želio to da prihvati.

Pokušavajući da opravda primat umjetnosti u šahu i zalažući se za igru kao proces radi uživanja, pisao je: „Svi znaju krilatu frazu Pjera de Kubertena: ‘Važna nije pobjeda, već učešće’. Posmatrajući borbu na Olimpijskim igrama, aplaudiramo svim učesnicima, a ne samo olimpijskim šampionima.“

Često citirana formula „učešće je važnije od pobjede“, zaista smišljena od barona de Kubertena, dovela bi stare Grke do grčevitog smijeha. To je najnegrčkiji slogan koji se može zamisliti. Ako je ikada postojalo takmičarsko društvo, onda je to bilo društvo starih Grka.

Ahil, Agamemnon i ostali plemeniti borci iz Homerovih epova otvoreno su izražavali želju „uvijek biti prvi i nadmašiti druge“.

Takmičarski element bio je rasprostranjen u Staroj Grčkoj svuda — i među pjevačima i među dramskim piscima, ne manje nego među rvačima i trkačima. Grci su se pridržavali koncepta Adonisa, koji se zasnivao na uvjerenju da čovjek može razviti svoje urođene sposobnosti samo kroz takmičenje, i s nepovjerenjem su gledali na motive svakoga ko bi tvrdio da je altruista.

„Očigledno je da su ambicija i rivalstvo sredstvo za sticanje vrline,“ — tvrdio je Plutarh. — „Uzajamna poslušnost i dobročinstvo, postignuti bez prethodne borbe, jesu znakovi slabosti i neaktivnosti, i nepravedno nose ime saglasnosti.“

Ambicija se izuzetno cijenila i u javnom i u privatnom životu, a grčko, a potom i starorimsko društvo, bilo je prožeto duhom takmičenja. Na Olimpijskim igrama priznavao se samo pobjednik. Ni drugo ni treće mjesto nisu zasluživali čak ni da se pomenu, pri čemu nije imalo nikakvog značaja da li je pobjeda bila ogromna ili tijesna, da li se pobjedniku osmjehnula sreća ili je protivnik jednostavno imao loš dan.

Nikakvi rekordi se nisu bilježili, u grčkom jeziku čak nije postojala ni riječ za „postaviti“ ili „oboriti rekord“. Samo učešće na Olimpijadi nije se smatralo nikakvim dostignućem. Pobjeda je donosila slavu, poraz je značio sramotu i poniženje.

Crni dani romantika u šahu nisu počeli juče, pa čak ni u Bronštajnovo vrijeme. Čak i kad je romantizam nadjačavao sportski rezultat, presudnu ulogu imao je ishod partije.

Nije tačno da su se u prošlom ili pretprošlom vijeku cijenile samo lijepe kombinacije. Sve kombinacije, svi vatrometi žrtava i naleti inspiracije uvijek su bili podređeni glavnom cilju: pobjedi.

Aljehin je šahiste lišene sportskih kvaliteta nazivao „tragičarima šaha“.

Pobjeda u partiji, pobjeda na turniru — to je pravo ogledalo talenta u šahu, i jedina ispravna strategija ovdje jeste — pobjeđivati. Žalopojke na okolnosti, objašnjenja da u šahu imaš neki drugi cilj, neki drugi sistem vrijednosti, nikoga nećeš uvjeriti ni u šta.

Uz to, estetske ocjene se stalno mijenjaju. Ako su se ranije efektne kombinacije sa brojnim žrtvama smatrale oličenjem ljepote, danas se publika divi suptilnim manevrima u završnicama Magnusa Karlsena, koji pronalazi nove puteve u pozicijama u kojima bi ranije odavno obustavili borbu.

Ovaj proces je povezan sa burnim razvojem nauke, koja je razobličila romantičarska shvatanja i dala konkretna objašnjenja za mnoge „lirske“ pojave u životu. Nema potrebe posebno isticati da je u šahu, s pojavom računara, taj proces bio još intenzivniji i potpuno je izmijenio pristup igri.

Još do skora obavezna nagrada „za ljepotu“ u savremenim turnirima postala je prevaziđena. Diskusije i skandali koji su se razvijali početkom XXI vijeka nakon dodjele takvih nagrada dobro su poznati svima. Velemajstori, koji imaju sopstvene predstave o ljepoti, bili su krajnje nezadovoljni odlukama žirija i proglašavali članove žirija jednostavno nedovoljno kompetentnima.

Ali stvar nije ni u tome: pojavio se Nemilosrdni Sudija, čije mišljenje svi žele da čuju čim partija završi. Mašina ukazuje na sve greške i propuste, koji su ranije ostajali neprimijećeni.

Šah danas igra neuporedivo manju ulogu u društvenom životu nego, recimo, pozorište, muzika, ali se povoljno razlikuje od umjetnosti upravo po objektivnim kriterijumima, koji ne dozvoljavaju stvaranje lažnih autoriteta i modnih idola.

Muzički konkursi, nagrade i priznanja ustanovljena u književnosti, kinematografiji, televiziji, nose u sebi takmičarski element, pozajmljen iz sporta i unesen u druge sfere.

Ali kriterijum ocjenjivanja u tim oblastima zasniva se na vrlo klimavoj osnovi ličnog ukusa, zavisi od vješte „promocije“, pristrasnosti kritičara i mnoštva drugih faktora. Zato rezultati takvih konkursa ne mogu biti nesporni: svi znaju da čak i Nobelove nagrade za književnost često nose političku pozadinu, a pozornice koncertnih sala širom svijeta osvajaju se ne samo zahvaljujući profesionalnim kvalitetima izvođača.

Na šah to ne utiče upravo zbog takmičarske komponente igre: rezultat partije govori sam za sebe. Velemajstor originalnog stila, koji igra lijepo, uvijek će biti voljen od publike, ali pobjednik je onaj koji ima više poena u tabeli.

Pored toga, šah spada u one sportove u kojima sudije prate samo poštovanje pravila igre, a ne ocjenjuju umjetnički utisak, stepen usklađenosti s idealom ili onim što oni lično smatraju idealom. Na sreću! Znamo do čega može dovesti ocjenjivanje nastupa sportista od strane sudija — iz iskustva takmičenja u gimnastici i umjetničkom klizanju.

Samo takmičarski, sportski element omogućava šahu da zadrži popularnost u XXI vijeku. Sportski aspekt, koji se Bronštajnu nimalo nije dopadao, on je pri svakoj prilici pokušavao da omalovaži, citirajući iranskog šaha koji je odbio da prisustvuje tradicionalnim konjskim trkama u Londonu: „Ja ionako znam da jedan konj trči brže od drugog.“

Pobjeda je ugrađena u sam koncept sportskog nadmetanja, i u šahu, ako ti ide dobro — ti si u pravu, čak i ako nisi u pravu. Činjenica s kojom David Bronštajn nije želio ili nije mogao da se pomiri.

U komentarima jedne svoje partije Bronštajn je napisao: „Da nije urođene skromnosti, mogao bih sebe pohvaliti: čista igra, precizan plan, visoka tehnika.“ U stvarnosti, njegova skromnost bila je prerušena, ali lako uočljiva gordost. Element samoljublja, zamaskiranog kao skromnost, vrlo se dobro uklapao u njegov pažljivo njegovani imidž nepriznatog genija.

To je bio jedan od načina da pozicionira sebe u uslovima sovjetskog režima. Spoljašnje distanciranje od slave, uspjeha kao sinonima sujetnosti, pokušaj da se opšteprihvaćeno mišljenje suprotstavi mišljenju druge grupe, makar ona bila i znatno manja — „pravih znalaca“, „istinskih ljubitelja“.

Takva „igra na spuštanje“ zapravo se pretvara u „igru na uzdizanje“: prije svega u očima bliskih sljedbenika, onih koji gledaju gurua sa divljenjem i bezrezervno prihvataju apsolutno sve što on izgovori.

Tokom prvog meča Karpova i Kasparova, Bronštajn je povremeno dolazio na meč, gdje je demonstrativno skromno stajao u redu za kartu. Ali je češće boravio u parku Izmajlovo, gdje bi, igrajući partiju s nekim amaterom, izlagao svoju novu teoriju. Tamo, na klupi u parku, okružen slušaocima, osjećao se mnogo prijatnije nego na meču za svjetsku titulu.

Delakroa je pisao o svom najboljem prijatelju Šopenu da je Frederik — genijalan kompozitor, ali u pogledu opšte kulture potpuni varvarin: ne razumije se u umjetnost, ne voli slikarstvo i ne voli njegove, Delakroine, slike. Uistinu, on ne voli ni književnost; čak ni knjige Žorž Sand, svoje saputnice, nije čitao. Dodaje: ako ćemo baš biti do kraja iskreni, njemu se čini da ni muziku baš i ne voli — jedino što zaista voli jeste da uveče sjedi u salonu za klavirom, okružen lijepim damama koje ga gledaju zaljubljeno i aplaudiraju mu. Kada sam pročitao tu šalu (šalu?), iz nekog razloga sam se sjetio Davida Bronštajna u poslednjem periodu njegovog života.

U Moskvi, tokom turnira Aeroflota, dok smo stajali po strani i razgovarali, prišao nam je čovjek srednjih godina i stidljivo zamolio autogram. Bronštajn je odmah odbio:

— Ja ne dajem autograme. Ja sam ovdje samo gledalac, običan turista, shvatite, ja — ovdje nisam niko, niko... — počeo je temperamentno objašnjavati Bronštajn do kraja zbunjenom poštovaocu. I nije mu dao autogram.

Nekoliko puta u našim razgovorima Bronštajn je iznosio misao da je, s obzirom na svoj temperament, trebalo da se rodi u Americi — kao Fišer.

Da li bi to nešto promijenilo u njegovoj sudbini? Možda. Život bi ga natjerao da se uvjeri da je jedina mjera u šahu, zapravo, ne filozofiranje o prošlosti i budućnosti igre, već — pobjede na turnirima. Možda bi tada, primoran da siđe na zemlju, a zadržavši najbolje osobine svog izuzetnog dara, postao i svjetski šampion.

Između uspjeha i oklopa, Bronštajn je, poput Don Kihota, izabrao oklop. Ali, da li je možda izabrao oklop tek kad više nije mogao da se bori za uspjeh?

Nije bio jedini koga je s godinama sve manje zanimala isključivo pobjeda. Ostarjeli Nimcovič je govorio:

— Nigdje se trka za uspjehom ne otkriva tako jasno kao među šahistima. Prezirem tu jurnjavu do krajnjih granica i mogao bih, ne bez malo humora, reći: da bih našao odgovarajuću metu za svoju antipatiju prema čovječanstvu, koja se godinama gomilala u meni, igram šah i postao sam šahovski majstor.

A da budem ozbiljan: trku za uspjehom zaista prezirem, čak i ako je ona postala glavni kriterijum u šahovskom svijetu. Posmatranje te jadne jurnjave potvrđuje ispravnost mog pesimističkog pogleda na svijet — a svijest o tome mi donosi veliko zadovoljstvo.

Bronštajn se zalagao za velemajstorske turnire na kojima bi učesnici tokom partije komentarisali svoja razmišljanja.

— Kad bi najbolji šahisti svijeta igrali s mikrofonom u ruci, svi bi vidjeli koliko lijepo oni misle. Međutim, FIDE ne naslućuje da bi, organizujući turnire „govorećih velemajstora“, federacije privukle milionsku zahvalnu publiku. U šahovskim teatrima mogla bi se davati predstava na bilo koju temu i prikazivati stvaralački portreti šahista.

Za dvjesta godina nakupilo se toliko šahovskog materijala da iskusan režiser, u saradnji s kompozitorom, može i hiljadu godina praviti „šahovske koncerte“ — tvrdio je Bronštajn. — Šahovski teatri će pozivati velemajstore superklase na gostovanja. Oni će izazivati divljenje, ali neće doživljavati negativne emocije — njihov rad će se cijeniti sam po sebi, a ne u zavisnosti od rezultata partije.

Dočekivaće ih kao solistu i orkestar, a ne kao pobjednika i poraženog. Oni će igrati isključivo za zajednički užitak, u atmosferi savjeta, šala i razmjene misli.

Taj scenario Bronštajn je napisao za očiglednog izvođača — samog sebe. Istina, napisao ga je već onda kada sam autor više nije bio u stanju da igra glavne uloge.

Današnji internet-šah već održava demonstracione partije velemajstora, koje amateri prate iz svojih domova. Ali pažljivo slušaju komentare znalaca prvenstveno zato da bi, naučivši šahovske trikove od velemajstora, mogli da ih primijene u sopstvenim partijama.

Na osnovu svog višegodišnjeg komentatorskog iskustva, uvjerio sam se da publika, iako rado sluša najnovije vijesti i tračeve iz šahovskog i okošahovskog svijeta, ipak najviše voli — analizu partija koje su u toku. Predlažući sopstvene poteze i varijante, gledalac želi da dokaže da je NJEGOV potez bolji od onog koji je predložio velemajstor — bilo da komentariše, bilo da igra partiju.

U još većoj mjeri to se odnosi na djecu. Dijete zanima isključivo takmičarski aspekt partije: pobijediti školskog druga, osvojiti prvenstvo škole, kluba, grada, države, kontinenta. Nadmašiti drugoga, igrati bolje od njega. Biti najbolji!

Čak i oni najmanji imaju sopstveno „ja“ — sjajne oči i dječje ručice koje grabe osvojene figure govore same za sebe: Ja sam pobijedio! Ja! Osim biološki usađenog instinkta, ovo je svojstvo dodatno podstaknuto društvom koje je danas u potpunosti izgrađeno na kultu uspjeha.

Bronštajn je svog protivnika smatrao saučesnikom u stvaranju remek-djela šahovske umjetnosti. O partiji s Keresom na Turniru kandidata 1953. godine pisao je:
„Ispala je originalna partija, obojici nam se dopala,“ objašnjavajući:
„Da, tako je i bilo — Paul Petrovič je volio šah kao umjetnost i uvijek je pokazivao izuzetnu objektivnost u ocjeni igre.“

Ne treba sporiti posljednji dio ove karakteristike, ali riječ je o partiji u kojoj je Keres loše odigrao otvaranje, neoprezno otvorio poziciju već u devetom potezu, deset poteza kasnije ostao bez kvaliteta, i usprkos slabijoj realizaciji Bronštajna — bio prinuđen da preda u 58. potezu. Možemo samo da zamislimo koliko se „radovao“ poslije te partije estonski velemajstor!

Bronštajn je šahovski dvoboj doživljavao otprilike ovako:

„Pozovete prijatelja, pitate ga da dođe da odigrate partiju šaha. Sve počinje vrlo prijateljski. Ali čim figure uđu u borbu, javlja se želja da pobijedite! Eto vam istine. Počinjete da se nervirate — zašto ne pobjeđujem? I često nastaje lančana reakcija. Partner se takođe počinje ljutiti, i umjesto zadovoljstva zbog lijepo provedene večeri, obojici ostaje gorak ukus. A šteta! Jer, u stvari, igra je mnogo važnija od rezultata.“

Zaista je igra važnija od rezultata? I je li to uvijek bilo tako?
U kijevskom Domu pionira, kada je dvanaestogodišnji dječak nakon partije s Konstantinopoljskim ushićeno objavio pobjedu nad Laskerom? Na njegovom prvom prvenstvu države 1944. godine? Na međunarodnom turniru u Saltšebadenu? Na Turniru kandidata — u Budimpešti? U meču za svjetsku titulu s...

...Nije, ne mogu se složiti.
Tome protivrječi bezbroj partija koje je igrao odlučan i beskompromisan borac — David Bronštajn.

„Jasno je da s takvim pristupom igri nije ni do kakvih prijateljskih osmijeha. Ali to više nisu šahovske partije. To je veliki sport, tačnije — biznis, u kojem nema mjesta za plemenitost, saosjećanje ni milost. To me podsjeća na tenis, gdje, kako stručnjaci tvrde, ne možete doći do vrha ako nemate ‘instinkt ubice’. Ali vjerujem da je to prolazna pojava u šahu. Odrasće nova generacija koja će kraljevskoj igri vratiti ljepotu i plemenitost.“
„Stalno govorim o prijateljskim duelima. Nije slučajno. Danas s tugom gledam kako mladi igrači potpuno izopačuju ideju šaha. Smatraju da su okruženi neprijateljima. U naše vrijeme ‘neprijatelji’ su postojali samo na tabli, dok je na nivou pogleda vladalo međusobno poštovanje, razumijevanje — ljudi su se osmjehivali jedni drugima. A sada... sada se na nivou pogleda vodi pravi rat: današnje zvijezde gledaju se ravno u oči, vodeći iscrpljujuće psihološke duele ‘na slamanje’“ — govorio je Bronštajn, koji je jedno vrijeme dolazio na igru sa tamnim naočarama.

Idealizacija prošlosti, nažalost, česta je među starijima, koji s radošću posežu za izrazom „u naše vrijeme“.
Naravno, nije neophodno mrko gledati protivnika, ali — da li se šahisti na današnjim turnirima i mečevima XXI vijeka zaista osmjehuju jedni drugima?

Bronštajn je kritikovao Roberta Birna, koji je smatrao da je: „šah — sport, sličan košarci ili tenisu. Bacate loptu dok ne osvojite poen. Pomičete figure dok ne nađete slabo mjesto.“

Bronštajnu je prijalo kada su ga nazivali „posljednjim romantikom“. Tvrdio je da je uvijek igrao stavljajući estetsko zadovoljstvo u prvi plan, samo što je, htio ne htio, morao da se povinuje glavnom cilju igre — rezultatu. U članku pod naslovom „Učim da igram sve...“, tvrdio je da je u finalu državnog prvenstva 1944. godine igrao veoma dobro, da je pobijedio u nekoliko lijepih partija, ali je zauzeo petnaesto mjesto.

Zato je godinu dana kasnije „igrao na poene“, i takva taktika nije se mogla ne odraziti: osvojio je treće mjesto. U stvarnosti, Bronštajn, koji je neumorno radio na šahu, jednostavno je značajno napredovao tokom te godine — postao je uravnoteženiji, iskusniji, unaprijedio je tehniku.

Kako čovjek sve više i više spoznaje prirodu, za romantizam ostaje sve manje mjesta, i romantična igra u šahu danas je osuđena na poraz.
Duh takmičenja i rivalstva prožima sve sfere ljudske djelatnosti. Nadmetanje, dvoboj, težnja da se dokaže da si bolji i jači — to privlači milione ljubitelja šaha. Takva je ljudska priroda, i svaka nova generacija ići će tim putem.

Ponekad, ipak, Bronštajn je i sam shvatao da su njegove optužbe besmislene:
„Sa žaljenjem ili bez, mora se priznati da sportski element u savremenom šahu ‘proguta’ sve ostalo, a greške velemajstora treba objašnjavati prirodom rada mozga, a ne zamućivati stvar duhom ‘promašaja stoljeća’.“

Ili bi, u drugom trenutku, zaboravivši sve što je ranije govorio, potpuno preokrenuo svoje stavove i tada bi iznenada zazvučao vrlo jasan i uvjerljiv glas:
„Šahista sportskog pravca u životu nema, to su izmišljotine. Postoje jednostavno — šahisti: jaki, prosječni i slabi. Postoje upućeni amateri. Ali šahista sportskog pravca — nema. Nema i tačka. To je mit, magla, dim, priviđenje...“ Bronštajnu nije bilo po volji to što je do istine postalo moguće doći pomoću mašine, što je pamćenje zauzelo mjesto improvizacije i onoga što se u starim vremenima zvalo nadahnućem.

„Izumivši računare, pomeli su sa zemlje tako divnu igru kao što je šah. Šah je u krizi zato što je izučen. Nestao je osjećaj tajne. Današnji šah nema ništa zajedničko s onim šahom koji je igralo moje pokoljenje“, pisao je Bronštajn.

Slične misli nisu nove. Gotovo istim riječima iznosili su ih Smislov i Fišer, o krizi šaha pisali su i Lasker i Kapablanka:

„...Savremeni razvoj šahovske igre ne pogoduje slobodnom letu mašte; on ne nagrađuje, već razočarava, tako da rad mašte na kraju postaje bezvrijedan. Naravno, korisno je igrati bolje od protivnika, ali to još nije dovoljno za pobjedu.
Logički ishod partije često bude remi, iako je jedan protivnik nadigrao drugoga. Prednost stečena u igri često je suviše mala i suptilna i, kad se baci na skalu procjene igre, prosijava se poput sitnog pijeska kroz grubo sito.
Uzrok tome nije nikakva slabost savremenih majstora — naprotiv, u njihovoj je snazi — niti u pravilima starih šaha, već u radikalnoj reformi uvedenoj u igru u XVI vijeku.
Zahvaljujući uvođenju rokade, napadi na kralja postali su krajnje otežani; tako je iz šahovske kombinacije nestao važan, možda i najkarakterističniji element.
Vidio sam kako šah sve više gubi draž igre i neizvjesnosti, kako se njegova zagonetnost pretvara u predvidljivost, kako se šah mehanizovao do nivoa predmeta pamćenja; žalio sam zbog brzine tog procesa, koji mi se činio nepotrebno naglim. Nisam išao tim putem, iako sam vidio da je on, na kraju krajeva, neizbježan baš kao i smrt. Šah, za razliku od nauke ili umjetnosti, ima granice. Prema tome, doći će vrijeme kada će domišljat um majstora — u svakom slučaju, s vremenom — uspjeti da skine veo sa posljednjih tajni šahovske igre.
I u tom trenutku, kada primjer majstora bude uputio mase šahovskih amatera ka potpunom razumijevanju igre, njen razvoj biće završen.“

Tako je još početkom prošlog vijeka smatrao Emanuel Lasker.

Naravno, tada računara nije bilo ni na vidiku, pa je veliki filozof igre logično pretpostavljao da će zagonetku šaha riješiti njegovi majstori.

„David protiv Golijata“ – tako je Bronštajn nazvao knjigu koju je objavio 1996. godine, u kojoj su sabrane njegove partije protiv računara. Ali, tada računar nije bio ni blizu Golijatu.
„Čovjek ima intuiciju, genetsko iskustvo, zna značenje riječi 'oprez', zna kad je bolje da se ni ne miješa u nešto — a računar?!“ — pitao se Bronštajn.

Zalagao se za gambitnu igru protiv mašine, „pokušavajući da namami program na minsko polje kombinacionih udaraca“, a poslije 1.e4 c5, na potez 2.b4! stavljao bi uzvičnik.

Dvije decenije su vječnost po kompjuterskim standardima, pa nije ni čudo što je sve što je napisao u toj knjizi o igri protiv računara — beznadežno zastarjelo.

„Htio bih da u borbi sa računarom, u oštroj, gambitnoj varijanti, čovjek u burnom okeanu može pronaći put po zvijezdama do obale. A ne samo onda kada mu sa obale svijetli svetionik“, objašnjavao je Bronštajn.

Pisao je da je najteži dio igre protiv računara psihološki pritisak: remi s njim izgleda kao poraz. I vjerovatno je tako i izgledalo tada.Prije skoro četrdeset godina, kada sam igrao protiv tada najjačeg šahovskog programa na svijetu, glatko sam pobijedio u prvoj partiji, druga je završena remijem. Sutradan me je Doner sarkastično pitao za zdravlje: „Nevjerovatno! Kako je moguće ne pobijediti tako bezmozgovno stvorenje?“

Bronštajnu je bilo žao što je praznik romantičnog šaha prošao, i što sada treba da se zadovolji trezvenim, racionalnim šahom, u kojem ton više ne određuju sanjari i romantičari, nego sportisti i pragmatičari.

„Šahisti su sami sebi iskopali grob, da bi algebrom provjerili harmoniju božanske igre“, tvrdio je Bronštajn.

Lijepe riječi, ali šahisti tu nisu krivi, niti je u pitanju bilo čija zla volja. Danas se svi aspekti ljudskog života mjere algebrom, a grob šahu Bronštajna nije iskopao niko drugi do — vrijeme, koje nikad ne stoji.

„U poziciji uvijek postoje kombinacije; to što ih nismo pronašli, samo svjedoči o nedostatku mašte“, pisao je Bronštajn.

Nažalost, to daleko nije uvijek tačno, i traganje za kombinacijom koje u poziciji jednostavno nema može dovesti do praznog gubljenja vremena.

U stvaralaštvu Bronštajna, pored onog što je ušlo u mramor šahovske istorije, može se pronaći i nemali broj jeftinog gipsa i prašine. Nemoguće je svaku partiju igrati s nadahnućem i uzletom — i stvar nije samo u protivniku koji ometa stvaranje. I naravno, nije stvar ni u jadnih tri rublje dnevno za ishranu, zbog čega, po sopstvenim riječima, Bronštajn nije želio da napadne poziciju Smislova. Pa čak ni u samom šahisti, koji nije uvijek raspoložen, nekad je bolestan, loše je spavao ili mu je jednostavno — loš dan.

Stvar je u prirodi same igre, u kojoj je uz pomoć kompjutera postalo moguće pronaći jedine tačne poteze, koji najčešće vode ka ravnoteži.

I naravno, kao i u svim razmišljanjima Bronštajna, nije moglo da prođe bez njegovog glavnog krivca i protivnika. Kritikovao je „kompjuterski“ metod razmišljanja Botvinika, smatrajući da ovaj: „bolesno reaguje na tuđi genije i piše s namjernim prezirom prema šahovskoj umjetnosti.“

Citiraćemo Botvinika:

„Ponekad (a možda i češće!) mišljenje šahiste okružuju mističnim oreolom: rad mozga šahiste se predstavlja kao neko čudo, čarobna i potpuno neobjašnjiva pojava.

Pored toga, tvrdi se da ne samo razmišljanje šahovskih ‘genija’ predstavlja zagonetku, već i to da se uspjesi na tabli ostvaruju po nekim čarobnim zakonima šahovske umjetnosti.“

„Moramo prihvatiti da nepoznate zakonitosti šahovske borbe objektivno postoje, da one mogu i moraju biti spoznate, baš kao i još neotkriveni metod razmišljanja velemajstora. Pored toga, moguće je pretpostaviti da su i te zakonitosti i metod razmišljanja relativno elementarni — ipak, šah igraju i djeca, i to ne loše!“ (Botvinik, 1960).

Pronicljiva karakterizacija šaha koju je Patriјarh dao prije više od pola vijeka. Botvinik i Bronštajn su na šah gledali iz različitih uglova i svaki je branio svoj pogled do kraja.

Komentarišući njihov odnos, Tom Furstenberg piše:

„Botvinik je, moguće, zaista smatrao Bronštajna svojim neprijateljem. Što se tiče Bronštajna, on i danas pokazuje veliko poštovanje prema Botviniku kao šahisti, ali mu nisu bili simpatični metodi pomoću kojih je Mihail Mojsejevič sebi krčio put ka tituli svjetskog šampiona i kasnije se borio da je zadrži.“

To je, naravno, vrlo ublažena formulacija. Tvrditi da Bronštajn nema nikakvih zamjerki na Botvinika-šahistu je isto kao da imitiramo domoroca iz vica koji je zaklao svog komšiju, ali nosi kući samo donju polovinu tijela i govori:

„S njom se nikad nisam svađao.“

„Poslije meča, iako smo se Bronštajn i ja pozdravljali, za mene je on prestao da postoji“, rekao je Botvinik pola godine prije smrti.

„U posljednjim godinama počeo sam normalno da se odnosim prema njemu, ali on mene i dalje mrzi.“

Botvinik je osamdesetih godina predložio da izglade odnose, ali Bronštajn je to odbio. Mislim da razlog nisu bile samo duboko zabijeni trnovi ispod kože. Jednostavno, u tom slučaju bi bio lišеn svoje najvažnije teme u memoarskim monolozima.

Kada je čuo za smrt Patriјarha, Bronštajn je rekao:

„Pa šta da se radi, Botvinik je dokazao da je i on smrtan.“

I odlučio je javno da se obračuna s njim u svojim posljednjim knjigama i intervjuima.

Da li je u tome uspio? — jer gotovo svi memoari su, na kraju, svođenje računa.

Ne vjerujem. Oni su u šahu pripadali različitim kategorijama. Neizbježno se nameće analogija: Štajnic — Čigorin. Jedan — div, stijena, drugi — blistavi virtuoz napada, kralj kombinacije, izvanredan majstor, ali — iz druge klase. Figura drugog reda.

Kada su zaduvali hladni vjetrovi slobode, umotani u nespretnu riječ „perestrojka“, Bronštajn je konačno dobio priliku da podijeli svoja sjećanja. Ali čitav život u Sovjetskom Savezu tada se sastojao od otkrivenja: prošlosti je odjednom bilo previše i svako je htio da ispriča svoju priču.

Prisjećao se kako je, našavši se na palubi parabroda na putu iz Danske za Švedsku, udahnuvši svježi morski vazduh, prvi put osjetio šta znači prava sloboda.

Bronštajn tada nije shvatio da je zajedno s morskim vazduhom udahnuo i opasni vazduh slobode, ispit koji nisu svi kadri da izdrže. Govorio je:

„Od ranog djetinjstva navikao sam da budem slobodan u mislima i postupcima i, usprkos zemlji u kojoj sam odrastao, uvijek sam pokušavao da živim u tom stilu.“

Godine 1991. bio je gost kod Korčnojevih u Švajcarskoj. Kada je supruga Viktora Korčnoja za ručkom primijetila:

„Čini mi se da ste vi naš prvi gost odande,“
Bronštajn je eksplodirao:
„Ja — odande? Kako to mislite, odande? Ja?“

Njegovu misao potvrđuju i prijatelji i saradnici. Tatjana Božeslavska:

„Ništa David ne cijeni više od slobode. Proživjevši čitav život u državi gdje je sloboda bila samo teorijski pojam, David je uspio da ostane unutrašnje potpuno slobodan.“

O istoj temi piše i Tom Furstenberg:

„David je sebe zvao slobodnim čovjekom, više puta govoreći: ‘Neka oni misle da sam s njima, a ja u stvari...’“

Ali:

„Sofizam je misliti da pod diktatorskim režimom možeš biti unutrašnje slobodan...“

Velika je zabluda smatrati da čovjek može postojati potpuno odvojen od sistema. Potpuna glupost je i misao da se može imati unutrašnja sloboda pod despotijom — jer tvoje misli nikada nisu potpuno tvoje.
To je rekao Džordž Orvel, koji je mnogo ranije i mnogo jasnije razumio stvarnost od većine.

U sličnom duhu pisao je i Aleksandar Pjatigorski:

„Unutrašnja sloboda je — obična laž. Tako lažu kmetovi koji su privremeno pušteni na slobodu od strane svojih gospodara.“

Vrlo mlad, Bronštajn se našao u avangardi sovjetskog establišmenta: ogromna popularnost, visoka stipendija, putovanja u inostranstvo, gdje mu je bila ukazana velika čast — da predstavlja zemlju pobjedničkog socijalizma.

Ali, putovati prvom klasom nije moguće a da se ne plati ulaznica u obliku lojalnosti, čak i ako čovjek sebe uvjerava da je ta lojalnost samo formalna.

Govoreći da je sistem vršio pritisak, lomio i potčinjavo ljude, padamo u psihološku zamku, suprotstavljajući sistem ljudima. A u stvarnosti su ljudi sami bili sastavni dio sistema.

Zato je važno ne preuveličavati Bronštajnov sukob s režimom i ne miješati disidentstvo sa dvomislećim oportunizmom.

„U neiskrenosti prema samima sebi, u svjesnim ili nesvjesnim pokušajima da se u prošlosti odvojimo od sistema, ja vidim glavnu opasnost u opisivanju tog vremena — čak i kod inače dostojnih ljudi.
Onima koji su se iskreno ili cinično solidarizovali s vlašću bilo je lakše da žive — zato ih je bilo tako mnogo.
Ali oni o kojima mi govorimo, nastavili su da žive po pravilima koje je režim nametnuo, stalno zavaravajući sebe, umišljajući da izbjegavaju njegove prljavštine.

U stvarnosti, granica koja je odvajala našu unutrašnju duhovnu nezavisnost od primitivnog konformizma, pa čak i direktnog učešća u tim prljavštinama, bila je toliko tanka i krhka, da smo često, napravivši naizgled potpuno nezavisan korak, zapravo padali u mrežu vlasti — i stajali na njenoj strani.
Pored toga — često i među onima koje je vlast mazila i podsticala.“

To je citat iz memoara Sare Vladimirovne Žitomirske (1916–2002), koja je iskreno i tačno govorila o granicama slobode u totalitarnom društvu. Kao i mnogi koji se nisu osjećali prijatno u okviru sistema, Bronštajn je odlično vladao umijećem nedorečenosti i nagovještaja. To je bilo veliko umijeće tog mitološkog vremena, kad si spolja morao da budeš lojalan režimu, a u isto vrijeme da namigneš:

„Vi me razumijete, naravno — ja zapravo hoću da kažem nešto sasvim drugo.“
„Hodam s njima, ali koračam u ritmu druge muzike!“

Ispravan model ponašanja tada je bio: ne govoriti kada treba ćutati — i ne ćutati kada treba govoriti.

I Bronštajn je bio prisiljen da se toga drži, iako je očigledno da mu je to teško padalo.

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 60)