08.04.2025
Poznati šahista gost emisije „Old School“.
Boris Gelfand — najbolji šahista među onima koji su rođeni na našim prostorima — u tridesetoj godini života preselio se u Izrael. Godine 2012. imao je sve šanse da osvoji svjetsku šahovsku krunu, ali je u finalnom meču izgubio od Indijca Višvanatana Ananda tek u taj-brejku.
Boris je izvanredan sagovornik, s kojim možete pričati ne samo o šahu, nego i o njegovom omiljenom fudbalu. Ipak, ono što kod njega najviše fascinira jeste fenomenalna memorija.
U našem prethodnom intervjuu govorio je o tome kako mu je jedan ljekar u Izraelu, koji ga je operisao, priznao da je sa njim igrao partiju na jednom od turnira još u SSSR-u. Na šta se Gelfand odmah prisjetio svih poteza te partije i trenutka kada je budućem patologu ponuđen remi.
Boris Gelfand: Taj momak, usput rečeno, bio je jedan od najboljih šahista Moldavije, i igrali smo 1982. na prilično jakom turniru. Mada ne mogu reći da i danas pamtim sve partije, možda još jednu-dvije. Što i nije malo, ako uzmemo u obzir da je prošlo više od 40 godina.
— U ovom trenutku čitaoci bi trebalo začuđeno da odmahuju glavom. Pa kako je to moguće???
Boris Gelfand: I moj ljekar se iznenadio. U suštini, to i nije baš normalno. Mada, recimo, u poređenju sa Vasjom Ivančukom ne mogu se ni porediti — on ima zaista nevjerovatnu memoriju. Barem je imao. Mada, s vremenom nam svima postane selektivna, pa neke nijanse, čak i jednostavne, jednostavno ispare iz glave.
— Koje su povrede tipične za šahiste?
Boris Gelfand: Emocionalno sagorijevanje. Jedan vrlo jak šahista, neću pominjati ime, nedavno mi je rekao da sada, kad sjeda za tablu, doživljava toliki stres da mu srčani ritam počinje da se ruši.
Ja, na primjer, tokom turnira počinjem mnogo lošije da spavam. I to uopšte ne zavisi od toga jesam li izgubio partiju ili, naprotiv, pobijedio. Pokušavao sam da pronađem neki obrazac, ali nisam uspio. Jednu noć spavam normalno, drugu oka ne sklopim. Mislim da je to posljedica upravo tog sagorijevanja koje se godinama gomila.
— Od višesatnog sjedenja za stolom sigurno se razvija i osteohondroza.
Boris Gelfand: Da, to je takođe naš bauk. I zato mnogi šahisti igraju fudbal — gotovo na svakom turniru. Magnus Karlsen to obožava, i oko njega se uvijek okuplja ekipa koja igra protiv neke lokalne amaterske ili poluprofesionalne ekipe.
Ali najjači, naravno, jeste Simen Agdestein — prvi trener Karlsena.
Simen Agdestein
Simen Agdestein je svojevremeno bio među dvadeset najboljih šahista svijeta, a istovremeno je igrao i za fudbalsku reprezentaciju Norveške. To je, naravno, nevjerovatan i jedinstven slučaj, ali jasno je da je upravo on fudbaler broj jedan među šahistima.
Čak postoji priča da ga je jednom u prijateljskoj utakmici oborio legendarni Franko Barezi, pa je dosuđen penal protiv Italije. Norvežani su dali gol, ali su ipak izgubili — 1:2. A Čehoslovacima — to sam kasnije provjerio — Simen je dao gol sam.
Što se mene tiče, ja sam uvijek bio prosječan igrač. Taktički sam se dobro snalazio, tehnika mi je bila solidna, ali fizička sprema me izdavala.
Ipak, kad sam se preselio u Izrael, skupljali smo se svake nedjelje kao grupa šahista i jednom smo čak pobijedili grupu mladih momaka koji su trenirali i fudbal i šah. Jednostavno smo primijenili pravu taktiku, igrali katenačo (defanziva ili “zaključavanje”-prevodilac), i oni nisu mogli ništa protiv toga.
Boris Gelfand i Aleksandar Halifman
— Kada je završila tvoja fudbalska karijera?
Boris Gelfand: U Izraelu je većina terena betonirana, i u jednom trenutku moja koljena to više nisu mogla da izdrže. Uz to, igrao sam u Dagomisu ekipno prvenstvo Rusije. Stanovao sam na 19. spratu i sve je bilo u redu dok se nisu pojavili neki pioniri, koji su, izgleda, prvi put u životu vidjeli lift.
Počeli su da se voze gore-dolje bez prestanka, pa sam morao pješke da idem da bih stigao na partije. Na posljednju partiju nijesam uspio da dođem — pokidao sam meniskus i morali su da mi zovu hitnu pomoć. Doktor mi je rekao da moram da prestanem s fudbalom. Uz to je otpao i tenis, koji sam takođe volio da igram.
— A u stonom tenisu, čuo sam da si prilično dobar?
Boris Gelfand: Moj trener Vitalij Ostrovski — osvajač srebrne medalje na Prvenstvu Evrope 1968. — jednom mi je rekao da je moj nivo negdje između prvokageornika i kandidata za majstora. Iskreno, to mi je bilo vrlo prijatno da čujem. Jednom sam se okušao i protiv Petera Leka, koji je među šahistima poznat po vještini u stonom tenisu, i partija je bila ravnopravna.
— Sada igraš manje turnira, je li tako?
Boris Gelfand: Rekao bih da ih više biram. Recimo, na turnire gdje igra prvih deset svjetskih šahista više me ne pozivaju. Masovni turniri me više ne interesuju, jer nemam motivaciju. Zato igram klupske lige ili onda kada me pozovu lično.
Igram dosta trening partija s igračima iz prvih trideset. Ove godine učestvujem na turniru stotinu najboljih svjetskih šahista.
U decembru sam igrao na Svjetskom prvenstvu u brzopoteznom i rapid šahu. U blitzu sam igrao zaista odlično. Dva kola prije kraja imao sam šansu da uđem među osmoricu koji su nastavili borbu za titulu. Ukratko — nisam se osramotio.
— Sjećam se vremena kada su mečevi kandidata za šahovsku krunu pratili svi u SSSR-u, a danas su svjetska prvenstva postala toliko uobičajena da ih ljudi ni ne zapamte.
Boris Gelfand: Da, tako je. Pravila su bila tako sročena da su im omogućavala da podijele titulu. To je zaista neobično, ali se desilo. Po pravilima FIDE, obojica su sada prvaci u svojim kategorijama — iako takav ishod kod mnogih izaziva zabunu.
— Sjećam se, Robert Fišer je sebe smatrao pravim šampionom. A vi tamo radite što hoćete.
Boris Gelfand: Situacija je ipak malo drugačija. Amerikanac je potpuno nestao sa scene, dok Karlsen i dalje igra mnogo. Norvežanin s pravom smatra da je on trenutno najjači šahista na svijetu, a njegov rejting to potvrđuje. Ali meč za svjetsku titulu je nevjerovatno teško iskušenje — pola godine ozbiljnih priprema.
Sa Magnusom Karlsenom
Osim toga, ako se neko temeljno priprema baš za tog jednog protivnika, razlika u snazi se može značajno smanjiti. Karlsen predlaže da se igra više — recimo, blitz ili Fišerov šah (šah 960), koji sve više dobija na popularnosti. On je za to spreman.
Ali da opet daje pola godine života klasičnom šahu i da razmišlja o tome kako da probija još jednu duboko ukopanu odbranu — za to više nema ni volje ni motiva. Kaže: „To sam radio već više puta i nisam u tome nalazio nikakvo zadovoljstvo.“
Pored toga, ni finansijski to više nije isplativo.
— Da li je svjetsko prvenstvo u blitz šahu isplativije?
Boris Gelfand: Ne bih baš rekao. Jednostavno traje samo pet dana — tri dana rapid šah, pa dva dana blitz. To jeste intenzivan proces, ali svakako manje iscrpljujući i vremenski i psihički.
— Mislim da Karlsen dobro zarađuje i na reklamnim ugovorima.
Boris Gelfand: Da, vjerovatno. Kad još nije bio svjetski šampion, čitav njegov sako bio je prepun oznaka sponzora.
— A koliko takvih ima na tvom sakou, Borise?
Boris Gelfand: Nijedna. Tokom čitavog života oslanjao sam se isključivo na sebe. Nikad mi niko nije pomagao.
— Izrael je, generalno, bogata zemlja. Pogotovo 2012. godine kada si se borio za šahovsku krunu sa Anandom i imao sve šanse da je osvojiš.
Sa ocem, Višvanatanom Anandom i njegovom ženom
Boris Gelfand: Razgovarao sam sa raznim ozbiljnim ljudima o tome, ali bilo je nemoguće dobiti neku sponzorsku pomoć. Šahovska kruna nije izazivala nikakav interes među njima.
To je bilo prije 12 godina, a sada, kada na turnirima učestvuje ne dvoje, nego 200 ljudi, još je teže očekivati pomoć. Ali ja ni ne računam na to.
— U ovim godinama trebaš da se čuvaš. Nedavno je, iako u prilično poodmaklim godinama, preminuo Boris Spaski — nakon dva moždana udara. Čini se da je i Viktor Korčno imao sličnu sudbinu.
Boris Gelfand: Viktor Ljvovič je umro zbog prvog moždanog udara, nakon kojeg se već nije vratio. Ispičao sam ovu priču. Bilo je to 2012. godine. U Cirihu je bio turnir, i upravo je na tom turniru dobio udarac. A ja sam nekoliko mjeseci kasnije u tom istom gradu davao simultanku.
I otišli smo da posjetimo Korčnoa — ja, šahovski mecena Oleg Skvorcov i direktor kluba za koji je Viktor Ljvovič igrao 30 godina.
Kada smo stigli, saznali smo da su Korčnoja već premjestili u psihijatrijsko odjeljenje — nakon što je sestri rekao sve što je mislio o njoj.
Direktor kluba bio je po struci ljekar, pa je objasnio kolegama da je sve to bilo zbog karaktera Korčnoja, poznatog u šahovskom svijetu. Rekli su nam da će ga premjestiti nazad u njegovu sobu u ponedjeljak, pa smo ušli da ga posjetimo.
Švajcarac Korčnoj nije prepoznao, Skvorcovu je nešto mrmljao, a sa mnom je sjeo da igra šah. I moram reći da je u tom stanju posle moždanog udara bio onaj isti Korčno kojeg sam uvijek poznavao — potpuno fokusiran na igru, sa svojim sarkazmom i smislom za humor.
Ali, nakon deset minuta, baterije su se ispraznile i mi smo prekinuli partiju. Nakon toga, više ga nisam vidio u zdravom stanju, iako ga je Oleg kasnije više puta pozivao na svoja švajcarska takmičenja kao počasnog gosta.
Mnogo sam vremena provodio sa Viktorom Ljvovićem, više nego sa drugim velikim igračima. Odigrao sam, vjerovatno, dvadesetak partija sa njim. I večeri smo provodili u razgovoru. Mislim da sam mu bio simpatičan.
Volio je da dijeli šahovska razmišljanja i priča razne priče.
— Koja ti je najdraža među tim pričama?
Boris Gelfand: Pa, ne znam da li je baš najdraža, ali svakako je zanimljiva. On i Mihail Botvinik su bili oženjeni za Jermenke. I jednom, na zatvaranju nekog turnira, donijeli su jermenski konjak.
Botvinik je rekao: "Viktore, hajde da popijemo. Ovo je dobar konjak, kao tvoja žena." A Korčnoj, kao što bi se moglo očekivati, odmah odgovara: "Ne, to je stari konjak, kao vaša žena." Nakon toga, Botvinik nije govorio s njim godinama.
— Kako to objasniti?
Boris Gelfand: Pa, on nije mogao da se suzdrži. Kako da ne, kad je već bila prilika da nekog zadirkuje? Ako hoćete modernim jezikom, da "trola".
— Da li je tebe on trolovao?
Boris Gelfand: Pa naravno, čime sam bolji od drugih? Igrao sam jedan turnir u Španiji, u Dos Ermanasu. U početku me nisu pozvali, ali neko je otkazao i pozvali su me u poslednjem trenutku. Stigao sam za drugo kolo, a prvo je bilo baš sa Korčnoom. Trebao sam da igram tu odloženu partiju za slobodan dan. Bili smo samo nas dvojica u sali. Igrao je dugo, a ja sam uspio da pobijedim. Ali, prije nego što je predao, stvarno zanima.Korčnoj je počeo da hoda oko mene, kružeći. Hoda, hoda, pa kaže: "Imate sreće." I čekao je moju reakciju.
Ja odgovaram: "Slažem se." Korčnoj dodaje da je mogao da odigra drugačije. "Jeste li to vidjeli?" — "Ne." Opet, ništa na što bi mogao da reaguje. Na trenutak se smirio, ali je opet nastavio: "Ali, zašto sam izgubio?"
Počeli smo da analiziramo poziciju i pokazao sam mu gdje je napravio grešku. Opet se smirio. Ali nakon toga je počeo da se bavi mojim trenerom, govoreći kako je mlad čovjek, ali da se loše oblači. Da bi trebao da kupi ovo i ono. Ja sam zahvalio i rekao da ću mu prenijeti.
— Neprobojni bjeloruski karakter s jevrejskim akcentom.
Boris Gelfand: A da! Već sam postao dovoljno pametan da prođem kroz školu koju je on prolazio. Kad ga poznaješ, onda si pripremljen. I stalno smo raspravljali o njegovim trikovima.
A, a, još jedna stvar — Korčnoj je imao omiljeni vic, koji sam od njega čuo nekoliko puta. Djevojka se žali majci da su je u baru nazvali uvredljivom riječju. A majka joj odgovara: "Pa, nemoj ići tamo gdje te poznaju."
Taj vic mi je postao moto. I ne idem i ne ulazim tamo gdje ne treba.
Boris Gelfand je drugi s lijeva u donjem redu, Viktor Korčnoj je u centru u drugom redu.
— Kako ti se svidio film "Svjetski šampion", u kojem je Korčnoja igrao Habenski? Po mom mišljenju, nije loše ispao.
Boris Gelfand: Nažalost… Film nije dostupan u slobodnoj distribuciji, tako da ga treba negdje skinuti. Za osobu koja je odrasla u sovjetskoj formaciji, traženje filmova po različitim platformama nije baš najprijatnija stvar.
Od svega što sam vidio, najviše mi se svidio stari sovjetski film "Velemajstor", sa Andrejem Mjagkovim i istim Viktorom Korčnojem. Danas je nemoguće naći ga u dobrom kvalitetu.
Ironija sudbine — u tom filmu Korčnoj savjetuje glavnom junaku: "Igraj crnima sigurno, napravi remi, a bijelima ćeš pobijediti." Ali, u odlučujućem trenutku meča sa ou Bagiju 1978. godine, on je uradio baš suprotno! I niko ne zna zašto.
Nisam pitao, a ni drugi nisu shvatili zašto. Igrao je vrlo rizična otvaranja crnim figurama. Mislim da je jednostavno htio odmah da pobijedi — i to upravo u toj 32. partiji.
— Treba odati priznanje kreatorima filma, taj trenutak u "Šampionu svijeta" su dobro obradili.
Boris Gelfand: Znam da su konsultanti bili vodeći ruski šahisti i siguran sam da je sa profesionalne tačke gledišta sve bilo u redu. Jer ako se u drugim filmovima pojavljuju šahovske scene, možete biti sigurni da će čak i šahovska tabla biti postavljena pogrešno, a još češće pozicija na njoj.
— Šta misliš, o kojem od bjeloruskih sportista bi naš filmski studio mogao da snimi film?
Boris Gelfand: Imali smo sjajnu rukometnu reprezentaciju — njihove pobjede su se desile baš u vreme mog detinjstva i mladosti. I dalje se sjećam mnogih igrača tog zvjezdanog tima, Mironoviča.
Kao i fudbalerima minskog "Dinama" iz sezone '82. Možda bi film o ekipi Malofeeva privukao najveći broj gledalaca, jer ipak, fudbal je sport broj jedan.
Tim je bio zaista sjajan. Uz dužno poštovanje prema kasnijim uspjesima borisovskog BATE-a — "Dinamo" iz '82. godine bio je za klasu iznad. I nije to samo zbog pobjede u Sovjetskom prvenstvu. Jer u reprezentaciju je stabilno bio pozivano po 3-4 Bjelorusa — i pod Beskovim i pod Lobanovskim. Tri Sergeja — Borovski, Gotsmanov i Alejnikov, kao i jedan Andrey — Zygmantovič.
A to je veoma težak argument, jer u to vrijeme bilo je gotovo nemoguće probiti se u glavnu reprezentaciju.
Ali bilo je i drugih sjajnih igrača. Meni je, na primjer, uvek bio zanimljiv Jurij Kurnenin — defanzivac sa talentom za napadača. Ko je još mogao da postigne tri gola u jednom meču? Mislim da takvih u Sovjetskoj ligi nije bilo.
Saša Prokopenko, koji je dodao sjaj Dinamovom fudbalu, Jurij Pudišev, koji je komandovao timom, kako smo kasnije saznali, ne samo na terenu… Nezavisni i vrlo produktivni napadači Georgij Kondratjev i Igor Gurinovič.
Viktor Sokol, koji je u sezoni 1983/84 postao najbolji strelac Kupa šampiona. Sjajan defanzivac Viktor Januševski. I nabrojao sam praktično čitav osnovni sastav. I naravno, Eduard Vasiličević Malofeev, bez kojeg "Dinamo" iz '82. jednostavno ne bi postojao.
Šteta što su, pobjeđujući dobre evropske timove, Minsčani ipak propustili priliku da se oprobaju protiv velikih evropskih fudbalskih imena — kao što su Liverpul, Juventus ili Barselona.
Inače, za poslednju, ja navijam još od devedesetih.
— A to je šteta — u akademiji madridskog "Reala" raste buduća zvijezda bjeloruskog fudbala, Aleksej Majorov.
Boris Gelfand: Da, čuo sam za njega. Ali nije baš zvijezda — dečko je još uvek mlad. Nadam se da ga nećemo upropastiti takvim definicijama. Sam znaš kako mi volimo "vunderkinde" — i u Bjelorusiji i u Izraelu.
Ovdje je takođe bio jedan momak koji je izlazio na zamjenu za Mesija u Barseloni. I gdje je sada? A da ne govorim o šahu… Od "vunderkinda" do velikog majstora veoma je dug put.
Ali u svakom slučaju, želim Alekseju da prođe taj put i da zaista postane zvijezda, ne samo bjeloruskog, već i svjetskog fudbala.
Za bjelorusku decu je dobro što postoji Majorov. On može da postane odličan uzor za njih.
Aleksej Majorov
— Šta misliš o drugom bjeloruskom vunderkindu, šahovskom?
Boris Gelfand: U naše vrijeme, u šahu je bilo neuporedivo manje mogućnosti nego sada. Tada je postojao klasični šah sa vremenskim ograničenjem od dva do dva i po sata po partiji.
A sada ima mnogo turnira u blitzu i brzom šahu. Denis Lazavik se upravo specijalizovao za te discipline i postiže nevjerovatne uspjehe. On je jedan od najjačih na svijetu.
— Da li si igrao s njim?
Boris Gelfand: Kada sam 2019. godine došao u Bjelorusiju, imali smo treninge u Vitebsku, a Denis je tamo vježbao. A večerima smo igrali blitz. E, sa njim nije bilo lako — bilo je najteže.
Kada su svi sjedili u karantinu, blitz je sve promijenio — pružila se prilika da se odigra ogromna količina partija na internetu. Denis je to sjajno iskoristio, i danas je vrlo uspješan na tim turnirima, jedan je od najboljih. I Karlsen, koji je već nekoliko puta gubio od njega, vrlo dobro to zna.
Na online turnirima, Lazavik je apsolutni kralj. Igra vrlo sigurno. U septembru prošle godine, na jednom od njih su učestvovali svi najbolji. Prošao sam kvalifikacije i igrao u trećoj diviziji — što je takođe bilo prilično dobro, bilo je dosta šahista iz prve i druge desetice.
I evo priče. Igram protiv Gate Kamskoga.
— Još jedan harizmatičan lik svjetskog šaha i jedan od najboljih šahista devedesetih godina prošlog vijeka.
Boris Gelfand: To je baš onaj slučaj kada je wunderkind zaista postao zvijezda svjetskih razmjera. Uglavnom, igramo u „Zumu“, i nastaje neka pauza, možda deset minuta, tokom koje ja sa Gatom počinjem da razgovaram.
I on mi kaže: „Mda, Borja, nekada smo mi igrali na turniru kandidata za titulu šampiona svijeta, a sad evo, u šampionatu gubitnika u trećoj diviziji...“
Moram priznati, pročitao je moje misli. Obojica smo se nasmijali. Ipak, odmah sam se sjetio da smo obojica juče pobijedili tipove iz prve desetke, pa možda još nije kraj.
Ali stvarnost je takva da ljudima koji imaju više od pedeset godina teško je naći novu motivaciju, kada su već imali priličnu istoriju u drugačiijem šahu i u drugom vremenu.
Ali pratim Denisa i želim mu samo jedno — da se ne zaustavi.
— Da li može postati šampion svijeta?
Boris Gelfand: U klasičnom šahu on to ne pokušava, a šampionat svijeta u blitzu traje samo dva dana, i ako mu od početka sve krene kako treba, zašto da ne pobijedi? Već ima dovoljno kvalitet za to.
Denis Lazavik
— Ko je za tebe najbolji šahista svih vremena?
Boris Gelfand: Tu imam dva kandidata — Kasparov i Carlsen. I ipak ću prednost dati prvom od njih. Meni je bliži njegov stil. Možda i zato što sam igrao sa njim i odrastao uz njegove partije.
A evo, mladi kažu da je za njih broj jedan — Norvežanin. Možeš ih razumjeti — oni nisu vidjeli Kasparova u igri i odrasli su uz Karlsena.
— A Fišer, tu nema mjesta?
Boris Gelfand: On je postao šampion svijeta sa 29 godina i odmah je otišao. A ovi su ljudi čitavih generacija: Kasparov je bio broj jedan od sredine osamdesetih do početka dvehiljaditih — 15 godina, Karlsen desetljeće, od 2013. do 2023. godine. Uz to, kako znamo, nije želio da brani titulu, a da je to učinio, vjerovatno bi i danas bio šampion.
Treba dodati da su obojica dominirali totalno.
— Šta misliš, da li bi, ako se organizuje meč između njih, to postalo komercijalno interesantno za sve učesnike procesa?
Boris Gelfand: Već ne. Kasparov je ipak odavno penzioner. Povremeno izlazi u javnost, svi navijaju za njega, i niko ne želi da vidi velikog šampiona u lošoj formi. Ali ponekad je on jednostavno užasan, a ponekad nas iznenadi dobrom igrom.
Sa Garijem Kasparovom
Treba razumjeti da se Kasparov profesionalno više ne bavi šahom. Ali je lijepo što se ne zaboravlja i povremeno dolazi na turnire, radujući nas svojim prisustvom. Ali oni koji pamte zaista izuzetnu Kasparovljevu igru, shvataju da to više nije to.
A Karlsen i dalje ostaje, ako ne na vrhu, onda u dobroj formi. Dakle, takav meč ne bi izazvao veliki interes.
— Poslije misteriozne priče sa Anatolijem Karpovom, kada je navodno završio u bolnici, ništa se više ne čuje o dvanaestom šampionu svijeta.
Boris Gelfand: Ni ja ništa ne znam. Znam samo da on već ne igra šah. Prije pet godina u Moskvi je bio prilično jak turnir u blitzu, na kojem su učestvovali svi najbolji ruski majstori. Karpov je završio u prvoj polovini tabele, što je bilo nevjerovatno. Ali po kvalitetu partija, nije me impresionirao.
— Anatolij Evgenjevič, kažu, i dalje je najbogatiji šahista.
Boris Gelfand: U tome nema nikakve sumnje. Ali to je uvijek bio njegov cilj, koji je ostvarivao kao poslanik i član mnogih savjeta. Niko drugi nije imao takve ciljeve, svi su jednostavno igrali šah. Karpov je uvijek bio u vlasti, a ta pozicija, kao što znamo, donosi dividende.
Sa Anatolijem Karpovom
— Njegova kolekcija maraka je procijenjena na 13 miliona eura. Predivno zanimanje za čitave generacije sovjetskih pionira. Ali Gelfand je bio uzdržan.
Boris Gelfand: Pa, vjerovatno je to moj karakter. Uvijek sam bio i ostao sociopata, pa ništa nisam sakupljao. Morate biti u društvu. Ili opet, biti u blizini vlasti. A ja sebe tamo ne vidim.
— Svi šahisti, kako je govorio Karpov, su ludi.
Boris Gelfand: Da, u određenoj mjeri.
— Ali prvenstvo u ovoj kategoriji sigurno, čak i poslije svoje smrti, drži Robert Fišer. On je stalno izazivao skandale i zato je uvijek bio u centru pažnje, čak i kada nije učestvovao u borbama za šahovsku krunu.
Boris Gelfand: Amerikanac to nije radio svjesno, skandali su bili dio njegovog karaktera. I, treba priznati, pritom je bio apsolutno nesebičan čovjek. Ali potpuno je bio opsjednut sobom i svojim pobjedama.
Robert Fišer
— Da li bi ti bilo zanimljivo da ste se sreli?
Boris Gelfand: Teoretski, to je bilo moguće. U svoje vrijeme često sam išao u Mađarsku, radio sam tamo sa Sašom Černinom, koji je preselio u tu zemlju. On je govorio: "Evo, ovom bulevaru Robert obično trči ujutro." Dolazio je u posjetu sestrama Polgar, sa kojima sam imao dobre odnose. Ali kada sam ja dolazio, njega nije bilo.
— Žališ li?
Boris Gelfand: Ne, zašto uništiti imidž najvećeg šahiste, čije sam partije obožavao? Moj otac je kupio njegovu knjigu za 25 rubalja — to su bila ogromna sredstva u sovjetskim vremenima. I pročitao sam je do detalja, divio se genijalnosti mladog svjetskog šampiona.
Ali tada je Fišer već postao neki čudak i nije bio više mlad, često je govorio potpune besmislice. Tako da mislim da je i bolje što se nismo sreli.
— Izgleda da je razgovor sa sestrama Polgar mnogo prijatniji.
Boris Gelfand: To je nesporno, i dalje sam u kontaktu sa njima. Judit Polgar je postigla sve u šahu. Neću ni spominjati kakva je bila među ženama šahistkinjama, a u muškom šahu bila je među dvadeset najboljih. Sada se bavi organizacijom i obrazovnom aktivnošću. Nadam se da ćemo se vidjeti ovog ljeta na nekom događaju.
Starija sestra Žuža radi na katedri za šah na Univerzitetu u Sent Luisu, predaje i izdaje knjige. Usput, sa velikom toplinom se sjeća vremena kada je studirala na našem institutu za fizičko vaspitanje.
Sofija — srednja sestra — sada je u Izraelu, neko vrijeme je živjela blizu mene, gotovo od vrata do vrata. Ali kasnije se preselila zbog novog posla njenog muža. Ona se najmanje od svih sestara bavi šahom.
Sestre Polgar
— Treba napomenuti da je muška reprezentacija Izraela izuzetno uspješno učestvovala na šahovskim Olimpijadama…
Boris Gelfand: 2008. godine bili smo drugi, a 2010. treći.
— Čini mi se da pred meč sa reprezentacijom Izraela, protivnici treba da osjećaju strahopoštovanje. To je kao kada košarkaši igraju protiv reprezentacije SAD.
Boris Gelfand: Svi su to osjećali sa Rusijom, ona je očigledno bila jača od svih drugih. Takođe Ukrajina. I naravno, Jermenija — svaki igrač je slabiji od pojedinca iz Rusije, ali kada su ujedinjeni u timu, oni stvaraju čuda.
Uz to, izuzetan lider Levon Aronian, čiji je otac, usput, iz Vitebske oblasti. A djed je bio učitelj bjeloruskog jezika i živio je sa mojom bakom u susjednom selu. Levon zna kako da vodi tim. Zbog toga su svi oni igrali tri puta jače za tim nego što bi igrali sami za sebe.
— Da li te još zanimaju šahovske Olimpijade?Boris Gelfand: Teoretski, da, ali nisam se uspio složiti sa federacijom. A pošto ona formira tim, ja samo pratim te bitke sa strane. Beznačajni ljudi se jednostavno zaluđuju svojom moći, i čini se da je to jedino što ih stvarno zanima.
— A da li bi organizovao skandal i postao lider federacije?
Boris Gelfand: Bože sačuvaj. Viktor Lvovič je učio — nemoj ići tamo gdje te svi poznaju.
— Tvoja ćerka služi u vojsci — u ovom teškom vremenu za Izrael.
Boris Gelfand: Ipak, ona služi u pozadinskim trupama. I često spava kod kuće.
— Ti si također služio u vojsci — u sovjetskoj.
Boris Gelfand: To je bila sportska jedinica, i sve priče iz tog vremena imaju uglavnom komički karakter. Iako tada su mi se, priznajem, činile sve te stvari bilo smiješne.
Boris Gelfand
U sredini i kraju osamdesetih postojao je potpuni osjećaj da neće biti rata. Iako je u jedinici na najistaknutijem mjestu visio plakat „SAD — žarište nuklearnog udara!“, svi su ga gledali kao dio enterijera, a ne kao ozbiljno upozorenje.
Imam jednu priču iz tih vremena. U školi smo imali kurseve o civilnoj zaštiti, gdje je trebalo da stavimo gas-masku i trčimo oko zgrade. To je, naravno, bilo vrlo zabavno gledati, i svi su se bučno zabavljali. A naš pedagog je vikao: „Vi ste idioti, ne razumijete da će vam ovo spasiti život kada nas napadnu Amerikanci?“
I tako, 2002. godine, bio sam u Americi, gdje su me zamolili da dam intervju na ruskom jeziku za radio. Razgovaramo, i odjednom se čuje poziv u eteru — od tog istog pedagoga.
«Borya, sećaš li me? E pa, živim ovde već petnaest godina!» Ja, istina, nisam želio da se sjećam te priče...
U Izraelu, naravno, sve je drugačije. Tu je rat uvijek blizu i moraš biti spreman na napad ili granatiranje u svakom trenutku. Prošle nedjelje, na primer, signal za vazdušnu uzbunu nas je probudio dva puta — jednom u četiri ujutro, drugi put u sedam. Ali, to je ništa u poređenju sa onim što je bilo ranije.
— Da li treba da se spuštate u sklonište?
Boris Gelfand: U svakom domu, kao kod nas, i u svakoj stanu postoji posebno ojačana soba — sa pojačanim vratima i prozorima. Kada se objavi napad, treba da se pređe u tu sobu, i tada su šanse za preživljavanje skoro 100%.
Živimo ovdje sa stalnim osjećajem da bezbjednost u Izraelu nikada neće biti zagarantovana.
Boris Gelfand
— Možda je bilo bolje da si ostao u Belorusiji?
Boris Gelfand: Tamo ima svojih problema. U Izraelu se osjećam na svom mjestu. Nikada nisam zažalio što sam se preselio ovdje. Ovdje postoji osjećaj apsolutne slobode. Mogu svakome predsjedniku sportskog komiteta reći sve što mislim o njemu, i to nikoga neće iznenaditi. Jer ovdje je to normalna praksa. Naravno, postoje i neki nus efekti, kao sa federacijom, to takođe treba razumjeti. Ali, generalno, sve mi odgovara i dobro se osjećam.
— Da, pogotovo jer si u Izraelu upoznao svoju suprugu.
Boris Gelfand: Prije nekoliko dana smo sa Majom obilježili 20 godina braka. Ona je takođe rođena u bivšem SSSR-u, živjela je u Kazahstanu. Kada smo se upoznali, radila je kao novinarka, a sada piše knjige. Prva se zvala „Kako nahraniti šampiona“ — o meni.
Nedavno je izašla njena peta knjiga, „Nevidljivi ljudi“. I što je još značajnije, napisana je na hebrejskom jeziku, što je razlog za ponos — jer ja se na tom jeziku ne snalazim toliko dobro.
— Pa dobro, ti svoje knjige pišeš na engleskom. To je takođe razlog za divljenje.
Boris Gelfand: Naša djeca slobodno govore tri jezika — ruski, hebrejski i engleski. To je apsolutna nužnost da bi se osećao slobodno u bilo kojem okruženju.
Sa porodicom
— Koji bi savjet dao svojim bivšim sunarodnicima?
Boris Gelfand: Živite u skladu sa sobom. Ako nekome nije dobro, tražite mogućnosti. Možda ćete na drugom mjestu, u drugoj zemlji postati srećniji. A možda i ne… Ali izbor je uvijek na vama.
Meni, na primjer, u Izraelu je prijatno. Ujutro se budim, bavim se šahom. Ili radim sa svojim trenerom Sašom Huzmanom 2-3 sata, ili treniram nekog — po 5-6 sati.
— Zar ti ti figurice nisu dosadile nakon svih tih godina?
Boris Gelfand: Ne, svakog dana nalazim u njima mnogo zanimljivog… Radio bih sa šahom još više, ali nažalost, nemam toliko vremena.
— Odakle ti samo toliko snage…
Boris Gelfand: Porodica. Ne trošim energiju na borbu sa najbližima. Opet, ne idem tamo gde me svi znaju. Gledam „Barselonu“, bavim se sportom, i, najvažnije, trudim se da komuniciram sa dobrim ljudima…
Интервью с Гельфандом: Каспаров, Карпов, Карлсен, Корчной, Фишер...
Нема коментара:
Постави коментар