Prije 115 godina, 15. aprila 1910. godine, na rubu Ruske Imperije, u gradiću Grodzisk Mazoviecki, u porodici trgovca Gedalje Najdorfa, rodilo se dijete. Ime dugo iščekivanom prvencu biralo se dok je još bio u majčinoj utrobi. Oboje roditelja nijesu sumnjali — dobiće sina!
— Mama je htjela da me nazove Moše, — pričao je Najdorf uz smijeh, — a ocu se dopadalo ime Mendel. Raspravljali su se svih devet mjeseci do mog rođenja, i na kraju su mi dali duplo ime... A opet, svi su me nekako zvali „Mihel“.
U stvari, imao sam čak tri imena! Kod vlasti Kraljevine Poljske, Moše-Mendel je bio zavedеn kao Mečislav. Dječakov karakter bio je zaista borben. Kad mu je preminuo obožavani djed Ziskind, šestogodišnji dječak se ušunjao u salon gdje su pripremali tijelo za sahranu. Kad je vidio koliko se grubo i bez poštovanja odnose prema mrtvome, „majstori pogrebnih poslova“, bacio se na njih plačući i vičući, sa stisnutim pesnicama:
— Ne smijete! Niste mu ni do malog prsta!
Takav borac biće i na šahovskoj tabli.
Šah je postao neizostavni dio Mošine svakodnevice tek u tinejdžerskom dobu, i to skoro slučajno. Mladi Najdorf je svratio kod druga, ali ga nije zatekao kući: otac mu je bio bolestan, i morao je žuriti u apoteku. Drugov otac, lokalni violinista, je kijao, bio umotan u šal i očigledno mu je bilo dosadno. Ponudio je Moši da odigraju partiju šaha.
— Ali ne znam da igram, — zbunjeno je rekao Moše.
— Sramota! Svaki kulturni čovjek mora znati da igra šah! — viknuo je violinista, — Sjedi! Naučiću te!
Igra je potpuno opčinila dječaka. Umjesto slatkiša, za ušteđeni novac kupio je priručnik za šah. Poslije mjesec dana njegov prvi učitelj mu je rekao tokom igre:
— Mihele, mogao bi mi dati foru u topa, bar toliko...
U međuvremenu, istorija je išla svojim tokom. Završio se Veliki rat, imperije su se raspale, nastale su nove države. Poljska je postala nezavisna republika. Kraj dvadesetih i tridesete godine bile su zlatno doba poljskog šaha.
Moše je završio gimnaziju i počeo ozbiljno da se bavi šahom. Njegovi učitelji bili su tada najbolji igrači u Poljskoj — David Pšepiorka i Savelij Tartakover.
Na samom početku karijere Najdorf je pobijedio Gluksberga u čuvenoj partiji poznatoj kao „Poljska besmrtna“.
Budući velemajstor je žrtvovao sve četiri lake figure, namamio kralja protivnika u centar table i matirao ga pješakom.
— Moj protivnik je razmišljao o odlučujućem potezu pola sata, — prisjećao se Najdorf, — Izračunao je sve nekoliko poteza unaprijed. Ali ja sam vidio dalje! Čak četrnaest poteza unaprijed!
Moše je počeo redovno da uzima nagrade. Drugi igrači su ga poštovali, usprkos mladosti, i pomalo se pribojavali:
— Ako Najdorf naumi da pobijedi, izvući će pobjedu makar kako!
Od 1935. godine Mečislav je predstavljao Poljsku na svim važnim takmičenjima i šahovskim olimpijadama koje je FIDE organizovala svake dvije godine.
Čak je igrao za poljsku reprezentaciju i na Hitlerovoj Olimpijadi 1936. godine.
— Isprva nisam htio da idem fašistima! Svi jevrejski šahisti su odbili, — pričao je Najdorf, — Ali onda nam se obratio predsjednik šahovske federacije, brat maršala Pilsudskog. Ubijedio nas je da nastupimo: „Idite da branite čast svoje domovine!“ Bilo je nemoguće odbiti!
Rođaci, prijatelji, pa čak i žena, bili su ljuti na Mošu. „Izdaješ svoj narod!“, — svi su se gnjevili.
Najdorfu je sve oprošteno nakon sjajne pobjede: Poljska je zauzela drugo mjesto, a Mečislav se vratio sa zlatnom medaljom za najbolji pojedinačni rezultat.
— Odsvirali su poljsku himnu, — prisjećao se Mečislav, — i spiker je na sav glas rekao: „Moša Mendel Najdorf!“ Medalju mi je uručio budući generalni guverner Poljske, Hans Frank.
Godine 1939, Moše je otputovao u Buenos Ajres na VIII Šahovsku olimpijadu. Izabran je za kapitena tima, a među igračima je bio i njegov učitelj Tartakover. Partije su počele 21. avgusta. Najdorf je od 18 partija izgubio samo dvije, četiri remizirao. Finale je bilo 1. septembra. Tog dana, njemačka vojska je prešla poljsku granicu — počeo je Drugi svjetski rat.
Moše je pokušavao sve da se vrati u Poljsku ili da prebaci porodicu u Argentinu. Brinuo je strašno za suprugu i malu ćerku koje su ga čekale u Varšavi. Obraćao se poljskom konzulu, predsjedniku Argentine, čak i lokalnim kriminalcima, ali ništa nije uspio. Preostalo mu je samo da čeka, da se nada i da šalje pakete preko Crvenog krsta. Do 1940. još su stizala pisma. Onda su nacisti stvorili Varšavsko geto — pozdrav od starog znanca, Hansa Franka! Počele su deportacije u logore smrti.
— Prije rata imao sam trista rođaka, — govorio je Moše novinarima u svakom intervjuu, — Nijednog više nema! Ostao sam sam u Argentini — bez novca, bez prijatelja... Nisam znao ni jezik...
Španski je brzo naučio — pomogao mu latinski iz gimnazije i odlična memorija. Tokom života, Najdorf je govorio devet jezika: poljski, njemački, češki, ruski, srpski, španski, engleski, i naravno — jidiš.
Kapablanka ga je zvao na Kubu, ali Moše se, razmislivši, odlučio za Argentinu. Bavio se trgovinom, osiguranjem, držao simultanke i pokazivao čuda svoje memorije: pogleda jednom listu sa četvorocifrenim brojevima, a onda ih ponavlja kako god želite — odozgo, unazad...
— Zaradim nešto za hranu, pa pravo u neku kafanu, i igram šah do iznemoglosti. Šah mi je pomogao da ne poludim od brige.
Godine 1944. Najdorf je konačno dobio državljanstvo Argentine: Moše je postao zvanično Migel.
25.januara 1947. Migel Najdorf je oborio sopstveni rekord, igrajući naslijepo na 45 tabli protiv 83 protivnika!
U bijelom odijelu, udobno zavaljen u fotelju, igrao je bez ikakvih bilješki! Igra je trajala gotovo 24 sata. Kada bi umorni protivnici htjeli da se predaju, Migel bi im rekao:
— Samo ste se umorili! Neka vas neko zamijeni.
Tako se nakupilo 83 igrača!
Moše nije ništa jeo, samo je pio vodu i sok od narandže. Izgubio je dvije partije, a četiri remizirao.
— Onda nisam spavao dva dana, — smijao se Migel, — Zatvorim oči i samo vidim: figure, figure...
Kad je stekao novac i život stabilizovao, Moše-Mendel se vratio u Poljsku. Dolazio je nekoliko puta, nadajući se da će pronaći bar nekog od rodbine... Nije ostao niko. I Varšava je bila u ruševinama.
Najdorf je odlučio da počne iz početka u Argentini. Upoznao je jednu blagu, jevrejsku djevojku, porazgovarao sa njenim roditeljima, i za dvije sedmice bila je svadba.
Vlasti Argentine su tada podržavale sport. Huan Peron, faktički diktator koji je natjerao bogate da dijele sa siromašnima, organizovao je šahovske turnire. Godine 1954. Migel se borio protiv velemajstora iz SSSR-a, Davida Bronštajna, za koga su govorili da je rođak Trockog.
Najdorf je puno putovao, učestvovao na turnirima. Imao je dvije kćerke, i kao brižan otac, nikad se nije vraćao bez poklona.
Ćerkama je pričao o putovanjima, ljudima koje je sretao, navikama i običajima raznih naroda.
— Sve što se može platiti novcem, — govorio je Migel, — jeftino je. Prava cijena je vaš život. I zapamtite — ćefini (pogrebna odjeća) nemaju džepove: ništa sa sobom ne nosimo! Bolje potrošite na nešto korisno ovdje.
Majstor šaha poznavao je lično one koji su krojili istoriju svijeta. Bio je prijatelj sa Fidelom Kastrom, Čerčilom, Hruščovom, šahom Irana, Peronom, Če Gevarom... Svi su voljeli da pomjeraju figure, i svi su kapitulirali pred Migelom.
Tokom meča Svijeta protiv SSSR-a 1970. godine, Najdorfu je protivnik bio „riški čarobnjak“ Mihail Talj. Moše je tada imao 60 godina. Već je bio poznat kao „El Viejo“ — „Starac“. Svi su vjerovali da će Talj pobijediti. Ali ne! Igrali su pet dana, i rezultat je bio 2:2. Poslije toga, Najdorfa su zvali „Migel El Grande“ — „Veliki Migel“. Ipak, taj nadimak se rijetko koristio. Za bliske ljude bio je „El Viejo“, iako je i u starosti ostao živahan, pričljiv, pun energije. Gestikulirao je rukama, sve dočaravao živo. Za prijatelje i kolege šahiste navijao je srčano i emotivno!
O meču sa Taljem „Starac“ je duhovito rekao:
— Kad vam svjetski prvak Boris Spaski ponudi figuru, treba odmah da se predate. Ali ako figuru nudi Talj, bolje nastavite da igrate, jer za koji potez može ponuditi još jednu, pa još jednu, a onda... ko zna?
Do smrti je Najdorf igrao šah, predstavljao Argentinu, učio mlade i pisao knjige.
Preminuo je 6. juna 1997. u Malagi, gdje je došao na još jedan turnir. Ćerke su ga nagovarale da ne ide.
— Drage moje, stvarno mislite da ću sjediti i čekati smrt? — nasmijano je rekao, — Trebaće snaga pet kamiona da me izbace iz života! Smrt će morati da me juri! Nadam se da će doći dok igram!
P.S.
Gedalja Najdorf je bio u Argentini i prije sina — još prije nego što se smirio i osnovao porodicu. Pobjegao je preko okeana od očevog bijesa, pošto je prokockao novac koji mu je bio povjeren za posao.
Moše je kasnije saznao da je Gedalja poginuo u ustanku u getu, boreći se protiv nacista. Njegovu ženu i ćerku su vidjeli u Treblinki.
Na početku meča sa Bronštajnom, Huan Peron je odigrao prvi, svečani potez, pomjerivši Migelovog pješaka sa e2 na e4. Publika je aplaudirala. Igra je počela. Najdorf je sjeo, vratio pješaka na mjesto i povukao d2-d4.
— Suprotstavljate se šefu države! — šapnuo je prestravljeno Bronštajn.
— Ne brinite, — nasmijao se Migel, — kod nas je demokratija!
15.4.2025.
https://stmegi.com/posts/126065/migel-naydorf-starik-i-shakhmaty/?utm_source=yxnews&utm_medium=desktop&utm_referrer=https%3A%2F%2Fdzen.ru%2Fnews%2Fsearch
Нема коментара:
Постави коментар