Novi šampion Rusije odgovarao je na pitanja Eteri Kublašvili
– Daniile, čestitam na pobjedi u Superfinalu.
– Hvala.
-Hajdemo da razgovaramo o takmičenju. Koja je bila vaša strategija turnira? Koju partiju možete izdvojiti?
– Teško je izdvojiti neku partiju. Nije bilo posebne strategije, ali činilo mi se da postoje dva scenarija. Kada sam vidio žreb i raspored po kolima, kao iskusan učesnik Superfinala, odmah sam primjetio da na kraju imam dvije vrlo obećavajuće partije sa bijelim – sa Murzinom i Iljušenkom. Zapravo, na kraju su oboje odigrali odlično. Volodar je zamalo ušao među prva tri, a Ilja je, čak i pod određenim scenarijima, mogao osvojiti turnir do posljednjeg dana. Ali, ipak, bilo je jasno da im je turnir i dalje težak.
–Oni su igrali tu prvi put.
– Da, sjećam se sebe u Superfinalu sa 16 godina. I što je najvažnije, na kraju turnira im nije bilo lako, iako je jasno da će na kraju svima biti teško. Ali imao sam dvije partije bijelim, mogao se pripremiti. Mislio sam da je +3 prilično dobar rezultat. Zato sam, kada sam igrao na startu sa Nesterovim, mislio da treba da pokušam da pobjedim i da na osnovu toga napravim neke planove. Odnosno, ako pobjedim, nastaviću da igram mirno i na kraju ću pokušati da pobedim Murzina i Iljušenka, a ako ne pobjedim, onda ću morati da igram sa svima na pobjedu – sa nepredvidivim posledicama. Kao rezultat toga, uspio sam pobijediti Arsenija, što mi je dalo priliku da napravim još nekoliko remija i mirno sačekam ovaj svoj finiš. Prilično smiješno: mnogi prijatelji, uključujući i profesionalne šahiste, pisali su mi da nikada nisu vidjeli tako savršenu računicu. Oko drugog kola sam najavio svoj plan: postoje tri partije u kojima se morate boriti, a u ostalima su brzi remi i da će onda, najvjerovatnije, doći do doigravanja, u kojem će biti dva remija i Armagedon. Smijali smo što je upravo bilo kao što sam rekao.
– U tie-breaku sa Sananom imalio ste zaista kratke rapid partije. Posledica umora?
– Pa da. Ali, prvo, ovo je za mene novo iskustvo. Ranije sam samo raspravljao oko ovoga, ali nikad nisam probao.
– Šta tačno?
– Igrati taj-brejk istog dana kada i „klasične partije“. I shvatio sam da će to biti teško.
– Uvijek je tako na Superfinalu.
– Da, ali jednostavno, po svemu sudeći, ja sam osrednji šahista, i ranije nisam imao takav problem. Tako da sam znao da će biti teško. Osim toga, Sanan je imao više vremena za odmor, plus nije morao pobijediti u poslednjem kolu, a manje-više miran remi oduzima manje nervne energije. Da smo igrali dosta rapid partija u doigravanju, onda bih se vjerovatno smatrao lakim favoritom, iako Sanan igra odlično.
Generalno, ispalo je kako se dogodilo. Ali smiješno je: da su mi prije tri godine rekli da ću ja biti osoba koja će na ovaj način pobijediti u Superfinalu, teško bih povjerovao. I ispao je takav trijumf hladne računice, matematike: „zainteresovan sam za tri partije, a ako sve bude po planu, onda se više ne trudim.“
– Generalno, na turniru je bilo više remija nego ikada. O tome smo malo razgovarali u kratkom intervjuu nakon jedne od partija, a Zhenya Tomashevsky je to primijetio u studiju. Da li je to zato što su otvaranja sada tako dobro proučena?
– Jedan od razloga je sastav učesnika, a posebno bih govorio o uključivanju Murzina i Nesterova u sastav. Ovu odluku smatram velikom greškom, pa sam čak razmišljao i o povlačenju sa turnira ako to ostane na snazi. Nije bitno ko kako igra, da li je dostojan ili ne – nije bitno; ima dosta šahista u Rusiji koji bi uz sreću mogli čak i da dođu do Superfinala, uprkos činjenici da nisu uspjeli da se kvalifikuju. Glavni problem je upravo kršenje principa sportske selekcije: dugi niz godina ona je bila maksimalno transparentna. Nije moglo biti ogovaranja: svi su dobro znali da je 5 ljudi izabrano iz Više lige, 3 osobe su pobjednici prethodnog Superfinala i 4 osobe su po rejtingu; u slučaju njihovog otkaza, pozivaju se sledeći prema rejtingu.
Shvatam da se ove godine situacija pokazala posebno teškom, bilo je mnogo otkaza, ali, ipak, nije bilo potrebno narušiti uspostavljeni transparentni princip sportske selekcije. Prvo, po mom mišljenju, to je nepoštovanje prema onima na kojima se završio lanac poziva po rejtingu. Ispada, uslovno, da prije Najera (jako poštujem Ženju, problem nema nikakve veze s njim) zovemo po rejtingu, a onda su igrači toliko slabi da to možete nazvati „nasumičnom metodom“?
Drugo, to uveliko utiče na dinamiku turnira: naravno, obilje remija je direktno povezano sa brojem autsajdera. Neki od njih su igrali bolje, neki lošije – nije bitno; Suština je da će se partijama sa njima uvijek davati poseban naglasak – često na štetu borbe protiv regularnih igrača turnira. I uopšte, u našim turbulentnim vremenima, čini mi se da nije vrijedilo mijenjati ono što je dobro funkcionisalo. Iskreno se nadam da je ovo bila jednokratna akcija i da se više neće ponoviti.
Usput, želim da napomenem da nisam protiv pomoći mladim šahistima – njima se može i treba pomoći, samo što je Superfinale sportski turnir, to je zvanično državno prvenstvo, a ne komercijalno takmičenje, pa selekcija za njega takođe treba da bude sportska. A možete podržati pozivima na komercijalne elitne turnire kao što je Taljev Memorijal, grantovima i gomilom drugih različitih načina.
Što se tiče otvaranja, i to je tačno. Zapravo se često dešava (a to se desilo mnogo puta u partijama svjetskih prvenstava) da brojni remiji idu do prve odlučene partije. Bilo je jasno da čim Nesterov odigra odlučenu partiju, onda će svi odmah početi da igraju. Odnosno, možemo remizirati sve dok se niko ne odvoji. Na primjer, imam „+1“, ja sam u grupi lidera, finiš je dobar, zašto bih onda forsirao? A kada je Sanan dobio par partija, nastala je potpuno drugačija situacija. Da se to dogodilo ranije, svi bi se ponašali agresivnije iz ranije faze. Ali niko zaista nije mogao da pobjedi, a neki su pokušali. Na primjer, Andrej Esipenko je pokušao odigrati sve partije na pobjedu, ali nije dobio nijednu. Maks Čigajev je takođe igrao sve partije: pobjedio je jednu – izgubio drugu, opet pobjedio – pa izgubio, ali ipak nije mogao da se podigne na „+2“. A kada bi se odvojio, to bi odmah postao signal za sve da počnu igrati na pobjedu. Ali pošto se to nije dogodilo, činilo mi se da mi je to od koristi.
– Računica.
– Da. I to zapravo nije nešto čime se kreativno ponosite. S druge strane, zadnjih godinu dana sam igrao samo rapid partije na Chess.com, gdje je potrebno ući u osam od 35. Igrača. Zato sam dosta dobro uvježbao svoje matematičke vještine i sposobnost da smirim svoju šahovsku savjest. nisam osjećao kajanje.
– S obzirom na to da sada nema toliko igračke prakse za tablom, zar nije tako da turniri u „online“ na ovaj ili onaj način, ne bojim se ove reči, otupljuju igrače?
– Ne da otpuljuju, nego ih kvare. To su malo drugačije stvari. Ne mislim da igrač postaje gori, već jednostavno …tako se prolazi dalje.
– Možda se šahisti malo manje odgovorno odnose prema partijama kada stalno igraju onlajn?
-Ne, to je malo drugačiji model. Kada kažemo „online“, prvenstveno mislimo na Chess.com, jer su Magnusovi turniri suštinski različiti. Naravno, kažemo veliko „hvala“ Chess.com što je donio novac u šah i pružio priliku za zaradu, uključujući i za prosječne velemajstore. Ali, ipak, ovo je server na kome neko može da obori zastavicu nekome u poziciji “top protiv topa”, a onda o tome snimi video na temu “Kako je to super”. A igrate u ovakvom ambijentu pola godine, u topovskoj završnici sa tri sekunde vremena I jednostavno možete predati, jer će vam očigledno pasti zastavica. Da bi se vikendom dobro pokazao na turnirima na kojima učestvujem, u subotu treba da upadnem u osam od četrdeset, a sutradan odigram nokaut takmičenje. Da bi ušli u tih osam, ljudi su napravili hiljade remija. Počeli ste, uslovno, sa “+3”, i tu se vaš turnir završava, jer igrate sa istim razumnim ljudima, a još uvek imate dva dugmeta: “Predloži” i “Prihvati”. Ne radiš više ništa.
Prošao sam sve faze. Na početku igranja „onlin“ agresivno sam pokušavao da tako ne radim. Onda sam morao da priznam da kada igraš svake nedelje, to postaje više posao a ne zadovoljstvo. I bio je ukupni poredak, tako da je od nekog trenutka bilo jako važno ući u ovih osam najboljih. Pomislio sam: ako ovo radim toliko dugo, zašto onda davati ljudima poklone? Zato, ako možete napraviti remi i osigurati upadanje u osmorku, onda to morate uraditi. A gdje je jedan remi, tu su dva i tri. Generalno, ovako sam imao pristup i ovom Superfinalu. Bez “online” bih vjerovatno na to zaista gledao drugim očima, pomislio bih: “Zanimljiv turnir, možeš igrati sa svakim da pobijediš, osvojiš puno poena!” Ali Chess.com me je nekako naučio da tamo niko ne pravi kompilaciju najboljih igara, već ljudi samo gledaju rezultate. Dakle, ovdje, kada je bio postavljen zadatak da pokušam pobijediti, igrao sam maksimalno. Iako sam već u startu osjećao da mi forma nije idealna, to se vidjelo. Pa, naravno, nije idealno, ako ne igraš pola godine. Posljednji klasični turnir bio je FIDE Grand Prix.
Zapravo, ove godine prije Superfinala imao sam tri turnira: Wijk an Zee, gdje sam se povukao zbog covida, kojeg navodno nije bilo, i FIDE Grand Prix serijal na proljeće. Atmosfera je bila napeta, da budem iskren. Plus, postojao je takav sistem da za nastavak turnira morate da se kvalifikujete iz grupe, a prolazi samo jedna osoba. Aronian je pobjedio u mojoj grupi, nisam se kvalifikovao. Pa, stvarno, šta da radim?
Vjerovatno sam ukupno za Superfinale igrao koliko i čitavu godinu ranije. Na Superfinalu u Moskvi, na primjer, stvarno sam želio da igram, igrao sam sve partije napobjedu, pobjedio sam oba prvonagrađena, igrao sam partiju godine, ali nisam ušao u prva tri . Generalno, bilo je potpuno drugačije raspoloženje. Jan je tada pobijedio, prešao distancu na isti način, mirno proračunato odigrao. U poslednjem kolu je napravio brzi remi, sačekao da pobjedim Karjakina i zauzeo prvo mesto. Na tom šahovskom turniru moje simpatije su vjerovatno bile na strani Karjakina, ali ovaj put na strani Sanana. Ali pravde jednostavno nema. Dakle, ne pobjeđuje onaj koji se više borio ili igrao, već onaj koji je bolje proračunao.
– Na završnoj ceremoniji zapažen je vaš trener Aleksandar Rjazancev.
– Da.
– Da li vam još neko pomaže, ako nije tajna?
-Da, naravno da pomaže. Prvo, pored Saše, želim da kažem veliko „hvala“ Borisu Gelfandu, sa kojim još uvijek dosta sarađujem. Iskoristio bih ovu priliku da objasnim amaterima da, ako partija izgleda dosadno, mnogi ne razumiju koliko posla stoji iza nje. Na primjer, varijanta koju sam igrao sa Rahmanovim: ova partija od strane gledalaca izgleda kao „opet brzi remi“. Dakle, u ovoj varijanti Boris i ja smo odigrali otprilike 40 trening partija ukupno. Sada to mogu reći. I sada za tablom uradite sve što treba, i ispada takav remi.
Veoma sam zahvalan i Maksu Matlakovu, sa kojim sam prije turnira imao zajednički trening kamp. Čak mi je i prije taj-brejka pomogao da se pripremim. Tokom turnira uvijek navijamo jedan za drugog.
– Ne tako davno čula sam mišljenje da budućnost pripada Fišerovom šahu, pošto su sva otvaranja proučena. Da li se slažete sa ovim ili nikako?
– Što se tiče otvaranja, zaista je postalo teško, jer, kako je klasik napisao: “Dobitak je u gramima, a rad je godinu dana”. To me je gurnulo u depresiju, jer su se u prošlosti obično pravili tako kratki remiji kada ljudi baš nisu htjeli da igraju i nisu se pripremali. A sada stvarno sjedite i pripremate se šest ili sedam sati samo da odigrate remi. U Čeboksariju vjerovatno nisam imao nijednu partiju koju sam igrao toliko dugo da je to bilo uporedivo sa trajanjem priprema. Ovo je potpuno komično. Čak i za rusku partiju, koja se odigrala u poslednjem kolu sa Ilijom, ne samo da sam se pripremao čitavu noć, već sam čak i počeo tražiti, pripremati se nekoliko dana. U tom smislu, postalo je teško.
Što se tiče Fišerovog šaha, ranije mi se nije sviđao, a onda sam po Fišerovom šahu odigrao samo jedan onlajn blitz turnir i u principu mi se dopao. Mada malo verujem da će publika otići da vidi Fišerov šah.
– Zašto?
– Zato što postoje neke dobro utvrđene stvari koje ljudi znaju o šahu: klasična startna pozicija, e2-e4 i tako dalje. Iako je profesionalcima očigledno, a mi povremeno vodimo te razgovore, da bi Fišerov šah bio mnogo interesantniji. Nema potrebe za pripremama, pobjeđuje onaj koji najbolje igra, a ne onaj koji se najbolje pripremi.
S druge strane, priprema je takođe umjetnost, iako to ne razumiju svi. Može se reći, i to će zaista biti istina, da je Sanan tokom turnira proveo duplo više vremena za tablom nego ja. Zaista, za razliku od mene, on je sve partije igrao do kraja, ali ja sam se vjerovatno pripremao više od njega. To su samo različiti pristupi. To sam odlično shvatio, i to je bio dio plana – pripremiti se za borbu, gledati ogroman broj varijanti. Ali sada ih je mnogo teže zapamtiti, pa sjedneš i tupo učiš-učiš-učiš. Pola noći provedete pripremajući se, pola noći učeći, i jasno je da nema potrebe da igrate duge partije svaki dan, jer je ovo veliko opterećenje. I tako vi, uslovno, jednom u tri dana izađete i sve ovo „ispucate“, a u ostale dane mirno odigrate remi.
-Trebate se ponekad odmoriti?
– Da upravo tako. Sa takvim intenzitetom priprema jednostavno ne bih mogao da igram partije po pet sati svaki dan.
– Ovo je razumljivo. Dok je trajalo superfinale, razvila se priča između Carlsena i Niemanna, onda je Magnus dao izjavu (intervju je snimljen prije objavljivanja velikog izvještaja Chess.com – prim.). Nakratko smo se dotakli ove teme tokom turnira, ali sada bih želio da detaljnije prodiskutujem o ovom sukobu.
-Moj pogled na konflikt je jednostavan. Ne poznajem Niemanna uopšte, dok Magnusa dobro poznajem. Za mene to izgleda kao da osoba, sa moje tačke gledišta, sa besprekornom reputacijom i bez sklonosti ka paranoji, prvi put u životu nekoga optužuje za prevaru. Pored toga, naglašavam: upravo bez sklonosti ka paranoji. Nikada u životu nisam čuo da nekoga optužuje. Postoje neki slučajevi o kojima igrači vole da spekulišu, bilo je nekih priča o kojima se još uvek raspravlja na temu varanja. Dakle, kada je razgovarao o svim tim temama, čak i u privatnim razgovorima, Magnus je uvijek vjerovao da nema nikakve prljave igre. I ovdje on doslovno optužuje za varanje osobu koja je, kao što je već poznato, ranije koristila nagoveštaje kompjutera. Ne znam detalje, ali vjerujem Magnusu. Nikada mi nije stvarao utisak da je on neko ko razvija paranoju kada ga neko pobjedi. Istovremeno, postoji teorija da ga je Niemann pobjedio, a on se zbog toga iznervirao. Da, poražen je od pola igrača sa našeg turnira, uključujući i mene, i nije nikoga od nas optužio za varanje.
-Da, malo je čudno čuti kako ljudi govore da je Magnus izgubio živce.
– Možda neko misli da je izgubio živce. Ali po mom shvatanju to su principi. Ako je iz nekog razloga sto posto siguran…
– Nisam razumjela za onlajn partiju: zašto je predao u drugom potezu, zar nije mogao da je ne započne?
– Igrao sam na ovoj platformi i mislim da je objašnjenje jednostavno: ne možete tek tako predati. Koliko sam shvatio, tu treba da napravite jedan potez da biste se predali.
– Zašto jednostavno ne izađete i izgubite na vrijeme?
-Partija ne počinje dok ne napravite jedan potez. Odnosno, ako je odigrano 1. d4, a vi pušite negdje na balkonu, vrijeme vam ne ide.
– Sve je jasno.
– I tako je odigrao potez i predao se – sve je u redu. To je moja teorija, ali mislim da je tako uvijek bilo na ovoj platformi.
– To je čisto tehničko pitanje.
– Naravno.
– Ne znam ni kako da ne ispadnem glupa postavljajući ovo pitanje, ali da li imate planove šta ćete raditi nakon Superfinala?
-Još nemam planove za turnire. Situacija nije laka. Koliko sam shvatio, u Rusiji sada nema elitnih takmičenja. A ni ti turniri koji će se održati nisu moji omiljeni, recimo tako. A možda ima turnira u inostranstvu, koji su mi omiljeni, ali me oni ne zovu. Zato ću vjerovatno raditi još šest mjeseci, igrati treninge s Borisom Gelfandom i provoditi trening kampove s Maksom Matlakovom. Odjednom shvatite da se mnoge stvari jednostavno ne mogu uraditi, a to nisu baš najprijatnije stvari. Ranije ste morali stalno, uslovno, tražiti neku sledeću ideju u Berlinskoj varijanti, a onda stalno provjeravate, ma ko da je igrao. Pa, inače vam ideja u „Berlinskom“ nije potrebna, jer gdje je primijeniti? Svejedno ću igrati na Chess.com. Pa ću naći ideju, a prije toga će biti 25 turnira, gdje će neko i to primijeniti, jer svi imaju iste kompjutere.
Ne, ja se neću manje zanimati šahom, samo ću sebi dozvoliti luksuz da radim i neke druge stvari.
– Šta, ako nije tajna?
– Ako govorimo o šahu, onda možete učiniti nešto samo za sebe. Na primjer, postoji Berlinska završnica, koju nikada nisam igrao u službenim partijama ni sa jednom bojom figura i ne namjeravam. Ali čitav život mi je bilo zanimljivo sjediti I gledati je, jer je ovo jako teška pozicija. Obično, kada je turnir za dvije-tri nedjelje, tebi nije do toga, jer postoje hitni problemi: postoji rupa u nekoj varijanti, a u Grunfeldu morate postići još pet remija i tako dalje. I tako možete raditi šta želite ili gledati neke stare partije.
Pored šaha, baviću se sportom i razgovarati sa ljudima. Uopšte, život šahista u normalnim okolnostima je, pored puno igranja, i stalno iščekivanje turnira. Znate kada i gde će se održati, mislite da treba da se bavite sportom, nećete da kršite režim, jer za tri nedjelje idete na takmičenje. A na Chess.com je teško tako se uklopiti, to je kao u šali: „I ispalo je tako dobro.“ I, da, možete samo živjeti u zadovoljstvu, kako se ispostavilo. Mislim da sam to radio ovog ljeta.
– Kada sam se spremala za intervju sa hipotetičkim pobjednikom Superfinala, htjela sam da ga nekako diverzifikujem, da mu dodam lake komične blic elemente. Želim da vas pozovem da odgovorite na kratka alternativna pitanja. U našem slučaju, krenimo od onog šahovskog – 1.e4 ili 1.d4?
– 1.e4.
– Čaj ili kafa?
– Kafa. Mada, po mom mišljenju, ovo je čudno pitanje. Po mom shvatanju, zavisi od situacije.
– Tolstoj ili Dostojevski?
-Po mogućnosti nijedan od njih. Ali ako moram da biram, onda radije Dostojevskog.
-Ronaldo ili Messi?
– Messi.
– Crvena ili bijela?
– Crvena.
– Psi ili mačke?
– Mačke.
– More ili planine?
– More.
– Film ili serija?
– Neka bude film.
– Jug ili sjever?
– Jug.
– Razum ili osjećanja?
– Nakon ovakvog turnira, moram reći da je razum. Bilo je jasno da osjećanja nisu za mene. Tu sam sve izračunao.
– Da, zaista. Daniele, hvala vam na fascinantnom razgovoru, čestitam još jednom.
– Hvala. Fotografije Eteri Kublašvili, snimak ekrana sa Chess24.com
