Velemajstor Milan Draško: Priča o prijateljstvu

Priča o prijateljstvu

Prvi nastavak

"Sjećate li se

Tanganjike, Berliner Ansambla i Ateljea 212?

Sjećate li se improvizacije Zorana Radmilovića?

Nikada.

Nikada više ni onakvog života ni onakve umjetnosti.

Nikada više

One strasti stvaranja.

One radosti druženja.

Onog sjaja zvijezda

u stihovima mladih pjesnika.

Doba velike umjetnosti je prošlo.

Ja sam

barem

u njemu živio!

(Izet Sarajlić - "Oproštaj s velikom umjetnošću" - odlomak) 

Dolina Neretve, sunce našeg juga, djetinjstvo ispunjeno radošću. Atmosfera i način života iz ove priče postoje još samo u sjećanju.    

“Ako ne dođeš kod nas na spavanje, kad si u Sarajevu, neću više s tobom riječ progovoriti”! Tipično naša rečenica, neki stranac bi pomislio da je svađa u punom jeku. Zijo Kudra i njegova supruga  Moamera živjeli su na Alipašinom polju, preko puta zgrade televizije. Ratni vihor zauvijek ih je odnio iz zavičaja. Zijo je školski drug i veliki  prijatelj mog oca Đorđa. Veče uoči Božićnog turnira 2006, još jedna godina uskoro iščezava iz naših života. Turnir se održava u Muzičkoj školi, blizu Katedrale. Zijo  dočarava dogodovštine iz druženja sa mojim ocem, oživljava duh  davnih vremena.   

Naš prvi poslijeratni susret dogodio se početkom aprila 2002. godine. Igrao sam na tradicionalnom šahovskom festivalu u Domu Armije. U pauzi između dva kola, pojavio se Zijo. Pročitao je u novinama da se igra turnir i gajio nadu da ćemo se sresti. Koliko je susret bio srdačan može posvjedočiti GM Dragiša Blagojević, koji je stajao sasvim blizu. Između nas je neprestano treperio lik mog oca. Potom smo se češće viđali, pamtim lijepo veče u restoranu ŠK Bosna, u društvu šahovskih funkcionera, internacionalnih arbitara, Milivoja Šušića i Mirze Miralema. U jednom trenutku pridružio se  visoki, stariji čovjek, porijeklom Mostarac. Pričamo o Veležu iz slavnih dana. Te večeri sam čuo zanimljivu priču o Suli Repcu. Dok je još bio frišak u braku, supruga nije mogla da se navikne na njegove kasne povratke kući. Prigovorila je, a Sula uzvratio čuvenom rečenicom: "Ja imam tebe, ali Mostar ima mene! Zato nikad ne znam kad ću se vratiti".

Ponekad smo pili kafu u restoranskoj bašti na Baščaršiji i dugo pričali. Postoji neka magija koja vuče u prošlost.  Kroz koprenu vremena vidim zavičaj suncem ovjenčan.  

Svijet je nekad izgledao ljepše, bezbrižnije, naš zavičaj neodoljivo privlačio ljude iz dalekih gradova. Prohladne podgoričke večeri, prije desetak godina, prošetao sam Ulicom "Slobode", omiljenom gradskom štraftom. U jednom trenutku ugledah Maksima Gegovića i njegovu suprugu Sandru, novinarku.  Maksimova  majka Lepa je iz Tasovčića. Stajali smo dvadesetak minuta, srdačno razgovarali.

Maksa je svirao u orkestru popularnog  harmonikaša i pjevača, Žutog Serhatlića, koji sa puno osjećaja i ljubavi izvodi staropodgoričke pjesme. Devedesetih godina prošlog vijeka bio je sportski funkcioner. Držao je nekoliko godina kafić "Semafor" u Njegoševoj ulici, blizu stadiona Budućnosti. Ugledan čovjek sa širokim krugom prijatelja.

Priča nas odvede do Tasovčića. Maksa otkriva detalj koji me oduševio: "Dvadeset tri godine sam svako ljeto provodio u Tasovčićima. Ništa me nije moglo spriječiti"! Rastao je u Titogradu, mogao je otići do Budve za sat vremena, ali tasovačka i čapljinska ljeta imala su čudesne draži. Sjajno je svirao gitaru i lijepo pjevao. Moj prijatelj, Seno Kudra, sjeća se davnih svirki pored Neretve. Seno već dugo živi u Danskoj. Često mi šalje neobične stare fotografije, raritete.  

 

 

Dio Tasovčića, Tromeđa. Škola u kojoj je predavala moja majka nalazila se 50 metara odavde  (desno). Lijevo je naselje Grlić i stari put za Stolac. Fotografija stara 120 godina!

 

FK Uskok iz Tasovčića 1919. godine. Aleksa Spahić, praški student, donio je prvu fudbalsku loptu u čapljinski kraj tokom ljetnih ferija. U jesen 1919. osnovan je klub. Treći s lijeva je Ibro Fazlagić, otac kapitena jugoslovenske reprezentacije, Mirsada.

Mirsad je kratko igrao za čapljinski Borac, klub čija zanimljiva istorija počinje 1945. godine.  Otišao je u FK Sarajevo i doživio istinski uzlet. Polufinale evropskog prvenstva, duel sa Englezima. Mirsad se stalno priključivao napadu, slao opasne centaršuteve u kazneni prostor šampiona svijeta. Bio je prototip modernog beka, kakvi će, nešto kasnije, postati Krivokuća i Stepanović. U jednom trenutku, Vahidin Musemić i Dragan Džajić mijenjaju mjesta. Musemić centrira sa lijevog krila, Džajić u srcu šesnaesterca vara Mura, još dok je lopta bila u vazduhu, kako piše Bogdan Tirnanić. Prima loptu na grudi. Gol!

 

Kapiteni reprezentacija Engleske i Jugoslavije: Bobi Mur i Mirsad Fazlagić. Italija 1968.

Sedamdesete godine su vrijeme sporta, putovanja, optimizma, prvih kafića, disko muzike, procvata  kafana i meraklija. Otac i prijatelji odlazili su našim fiatom 1300 do Ploča ili Drvenika, mezili, pili i neprestano se šalili. U Pločama su imali širok krug prijatelja  koji bi se začas pridružili. Jednom su doživjeli udes kod Drvenika, ali bez većih posljedica. Kasnije su to šaljivo komentarisali. Ništa nije moglo uzdrmati vedrinu duha. Kao da su svoje životne devize crpili iz stihova Hamze Hume ("Prijatelji"- odlomak).

"Zato dijelimo osm'jeha više!

Neka ih to su iz duše kiše.

Nek stoji pred nama puna čaša!

Skoro će po toplim mjestima ovim

Ostati samo imena naša".

Moj otac i njegova ekipa voljeli su muziku. Pjevali bi pred fajront, naslonjeni na visoki  šank. Pored oca i Zije, u postavi su bili  naš rođak i komšija, Tiho Draško, nekada fudbaler Borca i Duško Aćimović (Prce), desno krilo Borca i strastveni ljubitelj šaha. Pjevali su tiho, skladno, najčešće dalmatinske pjesme: "Dok palme njišu grane", veliki hit "Dubrovačkih Trubadura". "Dva Bracanina". "Ta divna splitska noć". Sjedio sam pored njih i uživao. "Može li "Moja draga Klementina" za kraj, molio bih"? "Može"!

Zijo je godinama bio direktor radne jedinice u čapljinskoj ispostavi Niksičke pivare, Tiho direktor ugostiteljskog preduzeća u Počitelju, Duško službenik u čapljinskoj opštini. U Tihinoj bašti rasli su raskošni, ukusni šipci. Jednom sam u njegovoj kući iznenada ugledao čuvenog  pjevača, Tomu Zdravkovića, koji je boemisao u Počitelju i kratko navratio u Tasovčiće. Duško mi je donio prvi pasoš uoči odlaska u Francusku na Kadetsko prvenstvo svijeta 1977.  Odlikovao se čudesnom brzinom na fudbalskom terenu. Pokušao da se nametne  u marsejskom “Olimpiku”, kada je  glavna vedeta kluba  bio naš reprezentativac, Josip Skoblar.  Duško je upoznao rajske predjele Azurne obale. Najviše mu se dopao Antib, između Nice i Kana. Prijatelji su ga zvali "Francuz".

Drugi nastavak

"Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.

I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela".

(Tin Ujević - "Pobratimstvo lica u svemiru" - odlomak)

Zajedničko gledanje  fudbalskih utakmica na televiziji, radio prenosi i odlasci na stadione bili su u modi. Ljeti bi postavili televizor na stol i otvorili široki prozor. Igra reprezentacija, mnogo nas je u bašti restorana. Komentator je harizmatični Mladen Delić. Dešavali su se i lapsusi; lopta dolazi do Zlatka Vujovića, koga Mladen naziva Zlatko Čajkovski. "Čuj Čajkovski", čudi se neko iz publike. Delić je prenosio sugestivno, stvarao sjajnu atmosferu koja "ponese" publiku. Stara crno bijela televizija često se kvarila; počela bi da "leti" slika. Nervoza raste, možda baš sad padne gol!? Kalta uvijek prvi stiže do televizije. Volio je da čačka i popravlja. Svi ga respektuju i puštaju da pokuša, iako rijetko uspijeva. Neko prilazi i udara dlanom po televiziji. Slika se smiruje!

Dok gledamo prenos, moj brat Dragan vozi crveni, italijanski auto između stolova. Početkom ljeta 1980. ugostili smo GM Bojana Kurajicu, Ankicu i Mladena. U jutarnjim satima odlazimo u Mogorjelo da obiđemo drevnu lokaciju i igramo badminton.

Sa Bojanom Kurajicom, Jahorina 2018. Igrali smo zajedno za Bosnu i slavili titulu.

Nakon toga radimo šah. Bojan je nekadašnji omladinski prvak svijeta, igrač jarkog talenta, kako je pisao GM Dražen Marović. Uveče bi sjedili u restoranskoj bašti, jeli meso sa roštilja ili jegulju. Bojan je znatiželjno posmatrao mog četverogodišnjeg brata kako se volšebno probija pored stolova. Tokom Premijer lige Bosne i Hercegovine (2018) Bojan me šaljivo pitao: "Gdje je sada tvoj brat što je savršeno vozio crveni auto"?!

Danas je teško dočarati koliko su bili popularni radio prenosi. Nervoza je rasla nekoliko dana pred utakmicu. Mnogo puta sam slušao prenose Zvezdinih međunarodnih utakmica sa našim rođakom Miloradom (Gongom). Potpuna tišina, nikakvi spoljni uticaji  nisu smjeli remetiti koncentraciju. Naravno, ne pričamo međusobno dok traje prenos. Samo kad tranzistor počne da krči, sočno se opsuje. Slušamo tako napeto kao da su dribling, centaršut i postignuti gol najvažnije stvari na svijetu! Naginjemo se prema tranzistoru kada reporter dočarava šansu. Čuje se žagor s tribina. Gol se frenetično proslavljao.

Neki dan mi stiže poruka od Sene: "Vjeruj mi da sam se nedavno sjetio Gonge, bio mi je posebno drag čovjek, koji je uvijek imao onaj prepoznatljiv osmijeh na licu. Gongo je bio ljudina"! Rođak je zaista imao dobru dušu. Ponekad bi se termin utakmice poklopio sa posljednjim školskim  časom. Nervoza i slabašna nada da će profesor dozvoliti da uključimo tranzistor pri kraju časa. Ponekad se i to dešavalo. Pamte se izuzeci od pravila.

Lijepa je Senina priča iz srednjoškolskih dana. Vlaho Šešelj štima gitaru i svira s puno zanosa, "Pesnikovu gitaru", Mikija Jevremovića. Hrvoje Antić iz Čeljeva lijepo pjeva emotivnu pjesmu. Sve se dešava uoči časa matematike. Profesorica je oduševljena. Tek nakon pjesme počinje čas! "Je li se to često dešavalo"? "Skoro svaki čas kad je bila matematika". Seno dodaje da i danas može nabrojati sve đake, profesore i majstore iz perioda 1971/74! Ima izuzetnu memoriju. Naši razgovori su riznica neobičnih uspomena. Senin originalni humor izdiže nas, na volšeban način, iznad turobnog doba korone.

Odleti što dalje od gnjilih močvara,
pročisti se gore u bistrome zraku
i pij kao nektar u ovome mraku
vatru koja vrata nebeska otvara!

Iz briga i jada od kojih se gine,
od kojih se duša mutno zamaglila,
sretan je tko može u zamahu krila
uznijeti se prema poljima vedrine!

(Šarl Bodler - "Uznesenost")

Išao sam s ocem i prijateljima na utakmice u Mostar. Naša putovanja  trajala su pola sata, povratak, znatno duže! Utakmica je za mene bila kruna zadovoljstva, za oca i prijatelje, samo etapa, istina najvažnija, ali oni su nastavljali meračiti. Vraćajući se iz Mostara prelazili bi most u Žitomisliću i ulazili u restoran Nike Puljića. Jednom nam je Nikina supruga Sonja pričala da su restoran posjetili  Boris Dvornik i Bata Živojinović, kad su bili na vrhuncu popularnosti. Nekako je Boris bio sinonim za beskrajni šarm, duhovitost, ali na Sonju je tada bolji utisak ostavio Bata. Mnogo kasnije shvatiću da sam ocu postavljao neumjesno pitanje: Kad ćemo stići kući? Oni su bili kafanski ljudi, mogli su satima sjediti i bilo im je lijepo. Ponekad bi tiho zapjevali:

"Ta divna splitska noć

 u luci male barke

 ti sjeti se mene,

i naše ljubavi žarke".

Treći nastavak

"Ali ipak, progonjen i gažen,
Sa osmehom što ga zora dala,
Ja ne zemlji voljenoj, sav blažen,
Tom životu za sve kažem hvala".

(Sergej Jesenjin - "Život vam je" - posljednja strofa)

Zijo mi priča o neobičnoj vožnji od Sarajeva prema Čapljini. "Prce vozi, ja sjedim naprijed, Ljubo Ćiber i jedan Sarajlija pozadi. Kiša pada kao iz kabla i odjednom prestaše raditi brisači! "Jeste li negdje parkirali"? "Prce je predložio da nastavimo, iako smo svi pjani ko zemlja"! Duško nije trpio kad ga prestigne slabiji auto od njegovog. Odmah bi dodao gas da vrati stvari u normalni poredak. Vjerovao je u svoje vozačko umijeće.  Vožnja bez brisača-sitnica! "Kod Ostrošca ulećemo brže u jednu okuku. Zanese nas i sletismo na neku livadu". Napeto slušam. "Povrijedili ste se"? "Ma jok,  nikom ništa"!

"Ajde da se javimo Nermini", govori  Zijo. Njihova ćerka, moja školska drugarica, živi blizu sa svojom porodicom. "Ne bi nikad pogodila ko nam je došo"? Kako jednostavne rečenice naprečac vraćaju bliskost!? Odjednom su odškrinuta  vrata djetinjstva i mladosti.  Valjda je to mentalitetska crta. Zove me brat iz Toronta. "Znaš ko mi se javio juče"? Nema šanse da pogodim. "Mensa Kudra. Nismo se vidjeli 30 godina". "Baš lijepo"! Odigrali smo mnogo utakmica na "Ledama"; Mensa u Mirzinoj, ja u Fadilovoj ekipi.  Moj brat Dragan je mnogo mlađi od Mense, nisu se tako intenzivno družili. "Kako je tekao razgovor"? "Već prva rečenica me oduševila: "Đe si bola?! Sa te tri riječi uspostavio je prisnu atmosferu"! Mensin otac, Hasa, bio je veliki tatin prijatelj. 

Zijo otvara  ladicu i pokazuje staru, crno-bijelu fotografiju  na kojoj su pored njega i oca, Mate Paskojević, taksista iz Ploča, i nešto mlađi, puniji čovjek koji je radio kao brico u Pločama. Sa Matom nas je vezivalo porodično prijateljstvo. Sunčano nedeljno popodne, miris prošlosti. Omladinski stadion na “Karaburmi”, susret  izuzetnih generacija OFK  Beograda i splitskog Hajduka. Impresivne su navalne petorke: Turudija, Zec, Santrač, Lukić, Petković, protiv  Hajduka iz ere Tomislava Ivića, sa čuvenom navalom: Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak. "Romantičari" sa Karaburme protiv velikog Hajduka.

Igrao sam 2017. zanimljiv turnir na istočnoj tribini stadiona OFK Beograda. Tu su prostorije ŠK Beograd. Prije svake partije šetao sam kratko tribinama. Jedna vitka djevojka trčala je atletskom stazom. Neobično je izgledala na sablasno pustom stadionu.  Mislio sam o ocu, njegovim prijateljima i nekadašnjoj lakoći života. Sjetih se komšije Ramiza i priče iz njegove mladosti: "Sjedim sa Nikolom Bulutom i Dinkom u "Hanu",  noćni sati. Nikola me pita: "Gdje ćemo sutra gledati Zvijezdu"? "Mogli bi i otići na utakmicu! Rekao sam to polušaljivo, a Nikola se odmah zagrijao". "Imaš pola sata da se spremiš"! Stigli smo u Beograd (500km) njegovim stojadinom za 5,5 sati"! Polufinale Kupa pobjednika kupova  Zvezda-Ferencvaroš, 23. april 1975. Najviše prodatih utakmica u istoriji stadiona Zvezde; 96 670. Bio sam na utakmici, u neviđenom grotlu Marakane, kao dvanaestogodišnjak. Na sličan način odlazilo se u Trst po farmerke, cipele i šuškavce. "Tajna sreće je sloboda.  A tajna slobode  je hrabrost" (Tukidid, istoričar).

Restoran "Han", u živopisonom Počitelju, ugostio je svojevremeno i Roberta Fišera! Fišer je igrao simultanku na 25 tabli u mostarskom Domu JNA (1970). Nakon simultanke  organizatori  su priredili večeru u "Hanu", 27 km. južno od Mostara. O detaljima tokom večere i fantastičnoj Fišerovoj memoriji svjedoči tekst Mr Milana Jovičića, inžinjera elektrotehnike, uglednog privrednika (Tačno. net, 2017).  Doajen mostarskog šaha, prvi majstorski kandidat u gradu, lijepo završava svoj zapis: "Za nas, šahiste ovoga svijeta, Fišer je bio briljantni um, sa buntovničkom naravi, što ga je i činilo legendom za života, a priče i razmišljanja o njemu trajaće dok je šahovske igre, u vječnost".

Simpatičan događaj desio se sutradan, prilikom Fišerovog povratka u Sarajevo. U autu su Dimitrije Bjelica i IM, ing. Božidar Gašić, od koga potiče priča. Kad su bili tridesetak kilometara od Sarajeva ugledali su stado ovaca na livadi pored puta. Fišer je insistirao da zaustave auto. Zatim je krenuo prema livadi i pomilovao jedno jagnje! 

 

Čuveni tim OFK Beograda, sa Milutinovićem i Šekularcem, koji su igrali 1968/69. Legende Partizana i Zvezde obogatile su istoriju simpatičnog OFK Beograda. Tandem, Šeki-Miloš debitovao je na utakmici protiv Partizana, 24. marta 1968. godine. Utakmica je završena 1:1, a na tribinama se okupilo, po raznim procjenama, 30-35 hiljada gledalaca. Van stadiona ostalo je desetak hiljada ljudi!  Šahovski turnir u Beogradu, početkom marta  2017. pamtiću i po "bliskom susretu" sa stadionom na Karaburmi.

Boravio sam tokom turnira u Dobračinoj 9, blizu Narodnog pozorišta. Velja i Slobodanka su divni domaćini. Velja je prvi rođak mog oca. Magistar ekonomije, direktor "Dalmacijavina" i  Lutrije BiH, pun energije i životne radosti. Kad bi se  čuli telefonom uvijek je govorio: "A, đe si Milane Draško"?! Nisam još upoznao čovjeka sa tako lakom, lepršavom komunikacijom. Pričao mi je o putovanju u Cejlon, Indiju i Nepal. Pročitao je bezbroj knjiga, poznavao pisce i umjetnike. Tokom ručka pijemo vino iz njegovog zavičaja (Krehin Gradac-Čitluk); po čašu za ručak. Svaki dan odlazimo u restoran "Edisan" na Trgu Republike. Tamo nas već čekaju dugogodišnji novinar "Oslobođenja" i "Sporta" Momo Bekan i Pero Sudar iz Baćevića, kod Mostara. I Pero je čovjek od pera. Živi uglavnom u SAD.

Četvrti nastavak

"Umesto mudrosti iskustvo. Ta hrana
u bezukusnom stanju.
Mladost je bila k’o molitva nedeljnog dana,
i zar da ne mislim na nju"?

(Ana Ahmatova - "Umesto mudrosti iskustvo"- prva strofa)

Momo je lijepo pisao o meni od početka karijere. Sada piše nadahnute tekstove o zavičaju u "Novostima". Velja je završio srednju školu u Čapljini, boraveći u našem domu. Velja i Cincilo (Momo) šaljivo pričaju o starom bunaru. "Kad god bih se spremao da krenem po vodu, Biljana, Vilkina, bi tražila da i ona ide. Imala je dvije godine". "Jesi li je nosio"? "Dašta sam. Onda bih se peo uzastranu s njom i punom kantom vode". Pričaju o atmosferi krajem pedesetih i ljepoticama tog doba. I o Mominom ocu. "Gazda Nikola te zvao sa široke terase: "Eeej, Momčilo"!

Zatim neizbježne fudbalske teme. Pitam Velju: "Išao si u Bjelave da gledaš Borca"? "Svaku utakmicu"! Zatim u jednom dahu nabraja igrače tadašnjeg tima.

Meni se dopala priča o Hasanu Hasanovu-Ćungeli, tamnoputom mladiću, koji svako jutro izvodi "oksford" ispred restorana "Elita", kod opštine. To je Šekijeva finta, kad prebaci loptu preko glave. Aplauzi gradske raje i đaka, a Ćungela se široko i zahvalno osmjehuje. Njegov sin Ibro bio je, mnogo kasnije, čudesan talenat. Gledao sam ga kako pepa naranču u dvorištu osnovne škole, sve dok se nije skroz raspala. Trajalo je nestvarno dugo. Igrao je za Borac i GOŠK iz Gabele. Kada je Šekularac igrao u Bjelavama, kao vojnik bilećke kasarne, iznenada je pogledao prema navijačima na stajanju, malo podigao lijevu ruku i gestikulacijom "upitao" koliko je sati. Naravno, najbrže reaguje Ćungela i saopštava svom idolu.

Utakmica je završena 2:2. Priča ima nastavak zahvaljujući Mladenu Glibi. Beogradski student, čovjek široke kulture, donosio je dah velegrada u zavičaj. "Jesi li učestvovao u studentskim demonstracijama 1968"? "Ne, stigao sam tri mjeseca kasnije". Napustio je Tasovčiće malo prije rata i našao utočište u Novom Sadu. Godinama je radio na RTV Vojvodina i ostvario zapaženu novinarsku karijeru.

"Šeki je došao sa Danekom na Tromeđu".  Danilo-Danek Ijačić, naš zemljak, odigrao je 300 utakmica u timu Sarajeva. Poznata half linija: Ijačić, Biogradlić, Markušević. "Dvoje ili troje starješina i masa Tasovčana oko Šekija. Bio je na vrhuncu popularnosti zbog bravura u Čileu. Šeki djeluje sasvim opušteno. Moja majka, Mila, iznenada mu se obraća: "Znači, ti si taj Šekularac! Eto zbog koga moj sin dobija jedinice i dvojke u školi"! Šeki mirno odgovara:" Koliko ja znam dvojke su pozitivne, a jedinice će se popraviti"!

"Sjećaš li se kad smo Vlasto (Veljin mlađi sin), ti i ja  sjedili u "Holiday Innu", tokom Bosninog turnira 1985. godine? Remizirao sam to veče sa svjetskim asom, Ulfom Andersonom. Kasnije se pridružio Zijo Kudra. Dugo smo ćaskali. On mi je ponudio  pomoć, jer se poslije četiri godine ponovo otvarala naša kafana". Velja: "Eh, Zijo! Kako se neću sjećati". Pero Sudar, oduševljen pričom, iznenada je rekao: "Hajdemo na oradu u "Mažestik"! Taj otmjeni hotel nekad su pohodili Elizabet Tejlor, Alen Delon, Miroslav Krleža, Danilo Kiš, Fahrudin Jusufi, fudbaleri Mančestera, neposredno prije tragičnog pada aviona, 1958. Tu je odsjedao  Miljenko Smoje tokom posjeta Beogradu. Iako je obožavao splitske bile, Smoje je jednom izjavio da je za njega Šekularac "najbolji na svitu". "Jer Šeki je dao vrhunac svega što sam vidio u nogometu". Bilo bi stvarno lijepo otići na oradu u "Mažestik", ali mi smo satima sjedili kao omađijani u "Edisanu" i nizali sjećanja.

"Čitao sam sinoć tvoju knjigu", govori mi Momo. Znam da će mu se dopasti početak, sentimentalno putovanje kroz zavičaj. Dirnuće ga dio o "Ledama", našem mitskom igralištu pored Neretve. I Momo se zaljubio u "Leda" u mladosti. "Pročitao sam tekst "Sedamdesete" i izašao na balkon. Deset uveče, prilično je hladno. Nisam uspio smiriti emocije. Izlazim iz stana, odlazeći u šetnju, supruga me začuđeno posmatra"! "A trun prašine rodne zemlje je zlato" (ruska poslovica). Osjetih želju da tražim fotografije iz djetinjstva, ova mi se sviđa jer je puna sunca.

Majka se sjeća da me fotografisao slučajni gost iz Bugarske, ljeto 1968. g. "Neka ti lice bude okrenuto prema suncu i nikada nećeš vidjeti sjenke" (Helen Keler).

"O, kuda ste nestali, u kakvom ste moru potonuli, počeci prekrasnog čistog života"? (Čehov- "Dvoboj")

Ljubica Kapor Vojinović poslala je kratak komentar povodom mog teksta o "Ledama", objavljenog na blogu Šah mat liste, koju već dvije decenije uređuje profesor, fide majstor, organizator međunarodnih turnira, Goran Tomić. Šah mat lista se čita u SAD, Rusiji, Njemačkoj, Italiji, Švajcarskoj... Obožavaju je naši šahisti rasuti po svijetu, profesori, ljekari, pisci. "Slučajno sam naišla na ovo. I ja sam se igrala na Ledama, naučila plivati na Neretvi, na rivi. Sve pomenute znam. Divno. Davno je bilo. Nisam dugo bila u Tasovčićima ali snagu za život crpela sam iz srećnog detinjstva na Ledama". Kada bi sve uspomene, nekim čudom, iščezle, ostala bi, ipak,"Leda", zauvijek utisnuta u srce!

Peti nastavak

"Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije’!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije"!

(Aleksa Šantić - "Pretprazničko veče" - odlomak)

Tokom turnira u Beogradu dogodila mi se još jedna lijepa stvar.

Četvrtog marta 2017.  našao sam se na Trgu Republike sa starim drugom, velemajstorom Stefanom Đurićem. Stefan mi odmah govori: "Mislio sam da idem na Zvezdinu proslavu. Počinje u podne, a sad je 5 do 12. Ide li se tebi"? "A, kako ne ide, nema veze što kasnimo"! Stefan je godinama bio uzdanica šahovskog kluba, član Zvezde od mladih dana. Prebacili smo se do Medija centra Zvezde, na stadionu. Ulazimo unutra, sa desne strane je bivši golman Stevan-Dika Stojanović,  naslonjen na šank. Produžismo pravo, do velikog staklenog zida; lijepo je pogledati travnati tepih i tribine. Zatim ulazimo u prilično sparnu salu. Poznati sportisti iz raznih generacija sjede ili stoje. U prvom redu "Zvezdine zvezde": Dragoslav Šekularac, Dragan Džajić i Vladimir Petrović-Pižon. Dan SD Crvena Zvezda. Šekularac je dobio nagradu za životno djelo. Zanimljivo, pored toliko atraktivnih sportista čije su karijere na vrhuncu, najveću pažnju izaziva, još uvijek, Šeki!

Kada je ceremonijal završen, susreli smo glumca Ivana Bekjareva i kratko pričali s njim. Popularni trener Zvezdinih košarkaša, Dejan Radonjić, daje autograme mladim navijačima, dok ide ka izlazu. Približavamo se Šekiju. Godine su ostavile trag (80), ostala je harizma. Očevi su dovodili djecu na slikanje. Šeki nosi crveni kačket na glavi. Miran, šmekerski nasmijan, magnet. Stefan me predstavlja kao velemajstora iz Crne Gore.

Šeki je strastveni ljubitelj šaha, njegov monolog posvećen je drevnoj igri. "Ja svaku noć do 3-4 sata igram šah na kompjuteru. Sećam se simultanke Karpova na Bezistanu, sedamdesetih godina. Stajao sam bolje, ali bio sam zadovoljan remijem. Vlada Đurović je želio da ga dobije. Naravno, izgubio je" (osmijeh). "Ko je bolje igrao šah; Miloš Milutinović ili Vi"? "Miloš je u početku igrao bolje, kasnije smo bili tu negde". "Jeste li Vi, kao što mnogi misle, najbolji jugoslovenski fudbaler svih vremena"? Šeki je često odgovarao samouvjereno, poput Muhameda Alija. Sada je uzdržan: "Teško je to reći. Najmanje dvadeset igrača može konkurisati". U razgovoru za "Večernje Novosti" (jul 2011), Šeki je izdvojio Bernarda Vukasa i Josipa Skoblara. Ponovo su pristizali poštovaci Šekularca, nismo više mogli ostati s njim. Susret sa fudbalskim čarobnjakom  je neobično draga uspomena! Dvije godine kasnije, Šeki nas je zauvijek napustio. Otišao je, čudne li simbolike,  5. januara, na dan odigravanja prvog "vječitog derbija" (5. januar 1947).

Šeki je blistao na Svjetskom prvenstvu u Čileu 1962, ušao u idealni tim Šampionata. Posebnu počast doživio je nakon utakmice sa Urugvajom (3:1). Šeki se s radošću sjećao: "Ne preterujem kad kažem da su svi naši pogoci bili kruna akcija u kojima sam "zaludeo" Urugvajce. Nizao sam ih u driblinzima, filigranski upošljavao saigrače, bio uspešan i u defanzivi. Na kraju utakmice doživeo sam nesvakidašnju počast; reprezentativci Urugvaja napravili su špalir kroz koji sam, praćen njihovim aplaudiranjem, otišao u svlačionicu. Sutradan, stigla mi je nova pohvala, jedinstvena u istoriji svetskih prvenstava; pariski "Frans fudbal" je moju igru protiv Urugvaja ocenio- "jedanaesticom". Jugoslavija je osvojila  4. mjesto otvarivši istorijski uspjeh.

"Kralj fudbala" Pele, arbitar i Šekularac.

Pele je svojevremeno izjavio: "Šekularac je jedan od rijetkih evropskih fudbalera koji bi mogao da igra za reprezentaciju Brazila. Pitao sam ga jednom da li su mu korijeni slučajno brazilski. Bio je jedan od najbrže mislećih fudbalera"!

Legendarni golman Partizana i jugoslovenske reprezentacije, Milutin Šoškić, neizmjerno je volio Šekija. Posljednji put su razgovarali telefonom sedam sati prije Šekijeve smrti. Šoškić se sjeća brojnih anegdota, ova je baš originalna. "Šeki je bio veliki prijatelj sa našim igračem Zoranom Miladinovićem. Nismo ni znali da su se njih dvojica pre derbija dogovorili da u jednom trenutku dodaju loptu jedan drugom i da je zatim neko izbaci u aut. Publika u transu, a mi ostali se gledamo na terenu, sudija ne zna kako da reaguje. A onda Šeki prekrši dogovor i krene sa loptom ka našem golu, ali zastane negde oko peterca i izazove još veće ovacije. Teško je da danas ljudima prepričavate te događaje, jer takvog vremena i uzajamnog poštovanja sportskog rivala na terenu i van terena više nema".

Nikada nisam gledao Šekija uživo, suviše sam "mlad". Priča mog prijatelja, Mladena Glibe, dočarava njegovu virtuoznost. Mladen priča o utakmici Selekcija Evrope-Zvezda, koju je gledao na Marakani 1970. "Šeki  je odmarao na crnogorskom primorju kada je dobio poziv da igra. Fizički je bio potpuno nespreman. Na lijevom krilu odvijao se zanimljiv duel između Džajića, na vrhuncu karijere, i Vima Surbiera, beka višestrukog evropskog šampiona, Ajaxa. Džaja je neočekivano nemoćan, njegovi čuveni driblinzi ne prolaze. U jednom trenutku prilazi mu Šeki i moli da mu privremeno ustupi mjesto na krilu. Duga, prizemna lopta ide prema Šekularcu, on instinktivno osjeća da Surbier priprema klizeći start. Šeki inteligentno poskače zajedno s loptom, Surbier je proklizao  desetak metara u prazno! Čitav stadion na nogama, aplauz je trajao nekoliko minuta"!

Šeki je imao i loših navika i trenutaka. Nestašni dečko našeg fudbala, mangup koji je tjerao po svom. U prvi tim Zvezde ubacio ga je čuveni menadžer i direktor, dr Aca Obradović, kada je imao sedamnaest godina. Potpisao je ugovor na četiri godine za dvije ploče popularne italijanske pjevačice Katerine Valente! Aca je na svoj način obožavao Šekija, ali nije trpio hirove, često ga je kažnjavao. Tokom utakmice Radnički-Zvezda, (Niš 1962), udario je sudiju Pavla Tumbasa. Drastična kazna: 18 mjeseci zabrane igranja!  Užasan peh na vrhuncu karijere. Šeki je izjavio da bi bio proglašen najboljim igračem Evrope 1962. da nije bilo incidenta. Igrao je za publiku i za svoju dušu. Fudbalski mag!     

Priča me ponovo vodi u Zijin i Moamerin stan, Još držim u rukama fotografiju sa stadiona na Karaburmi. Gledam ozarena lica navijača. Tadašnja mladost imala je ljepše snove. "Jeste li poslije utakmice  ostali u Beogradu ili odmah krenuli  nazad”? Zijo se smiješi:"Vratili smo se nakon sedam dana”! Bilo je vrijeme guštanja bez žurbe.

Možda će Moamera osuditi taj davno iščezli način života? Ne, ona se blago smiješka.  Vrijeme koje se neumitno udaljava  iznjedrilo je puno ljubavi i praštanja. "Računaj svoje godine po prijateljima. Računaj svoj život po osmijesima, a ne po suzama"(Džon Lenon).  

Vraćajući fotografiju nazad, Zijo otvara ladicu malo više. U jednom uglu ugledah smrtovnicu moga oca, koji je zauvijek otišao 24. jula 1981. “Ti je još čuvaš Zijo”? Ganut sam, Moamerine  i  Zijine oči su tužne, gutam pljuvačku da ne bih zaplakao. Kad sam se pribrao pitam Ziju jesu li nekadašnja prijateljstva bili dublja, jača? “Druga su to vremena  bila. Imali smo “prozivku” svaki dan u 6 i po u vašoj kafani. Nije postojao razlog koji bi  nas spriječio da se sastanemo". Razgovor obojen sjetom i efektna završna poenta.

Zijo govori iskreno: “Dao bih deset godina sadašnjeg, za samo jedan dan nekadašnjeg života”! Može li se upečatljivije oslikati atmosfera  jednog vremena?!

"Traži se jedna polovna nedelja, bez vesti o nesrećama i ratovima! Traže se prijatelji, makar dotrajali, svi oni iščezli, raseljeni, izgubljeni, poženjeni, traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, deo po deo: delove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da vrate ljubav" (Momo Kapor).