Priča
o prijateljstvu
Prvi
nastavak
"Sjećate
li se
Tanganjike,
Berliner Ansambla i Ateljea 212?
Sjećate
li se improvizacije Zorana Radmilovića?
Nikada.
Nikada
više ni onakvog života ni onakve umjetnosti.
Nikada
više
One
strasti stvaranja.
One
radosti druženja.
Onog
sjaja zvijezda
u
stihovima mladih pjesnika.
Doba
velike umjetnosti je prošlo.
Ja
sam
barem
u
njemu živio!
(Izet
Sarajlić - "Oproštaj s velikom umjetnošću" - odlomak)
Dolina Neretve, sunce našeg juga,
djetinjstvo ispunjeno radošću. Atmosfera i način života iz ove priče postoje
još samo u sjećanju.
“Ako ne dođeš kod nas na spavanje, kad si u
Sarajevu, neću više s tobom riječ progovoriti”! Tipično naša rečenica, neki
stranac bi pomislio da je svađa u punom jeku. Zijo Kudra i njegova supruga Moamera živjeli su na Alipašinom polju, preko
puta zgrade televizije. Ratni vihor zauvijek ih je odnio iz zavičaja. Zijo je
školski drug i veliki prijatelj mog oca
Đorđa. Veče uoči Božićnog turnira 2006, još jedna godina uskoro iščezava iz
naših života. Turnir se održava u Muzičkoj školi, blizu Katedrale. Zijo dočarava dogodovštine iz druženja sa mojim
ocem, oživljava duh davnih vremena.
Naš prvi poslijeratni susret dogodio se
početkom aprila 2002. godine. Igrao sam na tradicionalnom šahovskom festivalu u
Domu Armije. U pauzi između dva kola, pojavio se Zijo. Pročitao je u novinama
da se igra turnir i gajio nadu da ćemo se sresti. Koliko je susret bio srdačan
može posvjedočiti GM Dragiša Blagojević, koji je stajao sasvim blizu. Između nas
je neprestano treperio lik mog oca. Potom smo se češće viđali, pamtim lijepo
veče u restoranu ŠK Bosna, u društvu šahovskih funkcionera, internacionalnih
arbitara, Milivoja Šušića i Mirze Miralema. U jednom trenutku pridružio se visoki, stariji čovjek, porijeklom Mostarac.
Pričamo o Veležu iz slavnih dana. Te večeri sam čuo zanimljivu priču o Suli
Repcu. Dok je još bio frišak u braku, supruga nije mogla da se navikne na
njegove kasne povratke kući. Prigovorila je, a Sula uzvratio čuvenom rečenicom:
"Ja imam tebe, ali Mostar ima mene! Zato nikad ne znam kad ću se
vratiti".
Ponekad smo pili kafu u restoranskoj bašti
na Baščaršiji i dugo pričali. Postoji neka magija koja vuče u prošlost. Kroz koprenu vremena vidim zavičaj suncem
ovjenčan.
Svijet je nekad izgledao ljepše,
bezbrižnije, naš zavičaj neodoljivo privlačio ljude iz dalekih gradova. Prohladne
podgoričke večeri, prije desetak godina, prošetao sam Ulicom
"Slobode", omiljenom gradskom štraftom. U jednom trenutku ugledah
Maksima Gegovića i njegovu suprugu Sandru, novinarku. Maksimova majka Lepa je iz Tasovčića. Stajali smo
dvadesetak minuta, srdačno razgovarali.
Maksa je svirao u orkestru popularnog harmonikaša i pjevača, Žutog Serhatlića, koji
sa puno osjećaja i ljubavi izvodi staropodgoričke pjesme. Devedesetih godina
prošlog vijeka bio je sportski funkcioner. Držao je nekoliko godina kafić
"Semafor" u Njegoševoj ulici, blizu stadiona Budućnosti. Ugledan
čovjek sa širokim krugom prijatelja.
Priča nas odvede do Tasovčića. Maksa
otkriva detalj koji me oduševio: "Dvadeset tri godine sam svako ljeto
provodio u Tasovčićima. Ništa me nije moglo spriječiti"! Rastao je u
Titogradu, mogao je otići do Budve za sat vremena, ali tasovačka i čapljinska
ljeta imala su čudesne draži. Sjajno je svirao gitaru i lijepo pjevao. Moj
prijatelj, Seno Kudra, sjeća se davnih svirki pored Neretve. Seno već dugo živi
u Danskoj. Često mi šalje neobične stare fotografije, raritete.
Dio Tasovčića, Tromeđa. Škola u kojoj je
predavala moja majka nalazila se 50 metara odavde (desno). Lijevo je naselje Grlić i stari put
za Stolac. Fotografija stara 120 godina!
FK Uskok iz Tasovčića 1919. godine. Aleksa
Spahić, praški student, donio je prvu fudbalsku loptu u čapljinski kraj tokom
ljetnih ferija. U jesen 1919. osnovan je klub. Treći s lijeva je Ibro Fazlagić,
otac kapitena jugoslovenske reprezentacije, Mirsada.
Mirsad je kratko igrao za čapljinski Borac,
klub čija zanimljiva istorija počinje 1945. godine. Otišao je u FK Sarajevo i doživio istinski
uzlet. Polufinale evropskog prvenstva, duel sa Englezima. Mirsad se stalno
priključivao napadu, slao opasne centaršuteve u kazneni prostor šampiona
svijeta. Bio je prototip modernog beka, kakvi će, nešto kasnije, postati
Krivokuća i Stepanović. U jednom trenutku, Vahidin Musemić i Dragan Džajić
mijenjaju mjesta. Musemić centrira sa lijevog krila, Džajić u srcu šesnaesterca
vara Mura, još dok je lopta bila u vazduhu, kako piše Bogdan Tirnanić. Prima
loptu na grudi. Gol!
Kapiteni reprezentacija Engleske i
Jugoslavije: Bobi Mur i Mirsad Fazlagić. Italija 1968.
Sedamdesete godine su vrijeme sporta,
putovanja, optimizma, prvih kafića, disko muzike, procvata kafana i meraklija. Otac i prijatelji
odlazili su našim fiatom 1300 do Ploča ili Drvenika, mezili, pili i neprestano
se šalili. U Pločama su imali širok krug prijatelja koji bi se začas pridružili. Jednom su doživjeli
udes kod Drvenika, ali bez većih posljedica. Kasnije su to šaljivo
komentarisali. Ništa nije moglo uzdrmati vedrinu duha. Kao da su svoje životne
devize crpili iz stihova Hamze Hume ("Prijatelji"- odlomak).
"Zato dijelimo osm'jeha više!
Neka ih to su iz duše kiše.
Nek stoji pred nama puna čaša!
Skoro će po toplim mjestima ovim
Ostati samo imena naša".
Moj otac i njegova ekipa voljeli su muziku.
Pjevali bi pred fajront, naslonjeni na visoki
šank. Pored oca i Zije, u postavi su bili naš rođak i komšija, Tiho Draško, nekada fudbaler
Borca i Duško Aćimović (Prce), desno krilo Borca i strastveni ljubitelj šaha.
Pjevali su tiho, skladno, najčešće dalmatinske pjesme: "Dok palme njišu
grane", veliki hit "Dubrovačkih Trubadura". "Dva Bracanina".
"Ta divna splitska noć". Sjedio sam pored njih i uživao. "Može
li "Moja draga Klementina" za kraj, molio bih"? "Može"!
Zijo je godinama bio direktor radne
jedinice u čapljinskoj ispostavi Niksičke pivare, Tiho direktor ugostiteljskog
preduzeća u Počitelju, Duško službenik u čapljinskoj opštini. U Tihinoj bašti
rasli su raskošni, ukusni šipci. Jednom sam u njegovoj kući iznenada ugledao čuvenog
pjevača, Tomu Zdravkovića, koji je
boemisao u Počitelju i kratko navratio u Tasovčiće. Duško mi je donio prvi
pasoš uoči odlaska u Francusku na Kadetsko prvenstvo svijeta 1977. Odlikovao se čudesnom brzinom na fudbalskom
terenu. Pokušao da se nametne u marsejskom
“Olimpiku”, kada je glavna vedeta kluba bio naš reprezentativac, Josip Skoblar. Duško je upoznao rajske predjele Azurne obale.
Najviše mu se dopao Antib, između Nice i Kana. Prijatelji su ga zvali
"Francuz".
Drugi
nastavak
"Sa svakim
nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se
ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i
grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela".
(Tin Ujević -
"Pobratimstvo lica u svemiru" - odlomak)
Zajedničko gledanje fudbalskih utakmica na televiziji, radio
prenosi i odlasci na stadione bili su u modi. Ljeti bi postavili televizor na
stol i otvorili široki prozor. Igra reprezentacija, mnogo nas je u bašti
restorana. Komentator je harizmatični Mladen Delić. Dešavali su se i lapsusi; lopta
dolazi do Zlatka Vujovića, koga Mladen naziva Zlatko Čajkovski. "Čuj Čajkovski",
čudi se neko iz publike. Delić je prenosio sugestivno, stvarao sjajnu atmosferu
koja "ponese" publiku. Stara crno bijela televizija često se kvarila;
počela bi da "leti" slika. Nervoza raste, možda baš sad padne gol!?
Kalta uvijek prvi stiže do televizije. Volio je da čačka i popravlja. Svi ga respektuju
i puštaju da pokuša, iako rijetko uspijeva. Neko prilazi i udara dlanom po
televiziji. Slika se smiruje!
Dok gledamo prenos, moj brat Dragan vozi
crveni, italijanski auto između stolova. Početkom ljeta 1980. ugostili smo GM
Bojana Kurajicu, Ankicu i Mladena. U jutarnjim satima odlazimo u Mogorjelo da
obiđemo drevnu lokaciju i igramo badminton.
Sa Bojanom Kurajicom, Jahorina 2018. Igrali
smo zajedno za Bosnu i slavili titulu.
Nakon toga radimo šah. Bojan je nekadašnji omladinski
prvak svijeta, igrač jarkog talenta, kako je pisao GM Dražen Marović. Uveče bi
sjedili u restoranskoj bašti, jeli meso sa roštilja ili jegulju. Bojan je
znatiželjno posmatrao mog četverogodišnjeg brata kako se volšebno probija pored
stolova. Tokom Premijer lige Bosne i Hercegovine (2018) Bojan me šaljivo pitao:
"Gdje je sada tvoj brat što je savršeno vozio crveni auto"?!
Danas je teško dočarati koliko su bili
popularni radio prenosi. Nervoza je rasla nekoliko dana pred utakmicu. Mnogo
puta sam slušao prenose Zvezdinih međunarodnih utakmica sa našim rođakom
Miloradom (Gongom). Potpuna tišina, nikakvi spoljni uticaji nisu smjeli remetiti koncentraciju. Naravno, ne
pričamo međusobno dok traje prenos. Samo kad tranzistor počne da krči, sočno se
opsuje. Slušamo tako napeto kao da su dribling, centaršut i postignuti gol
najvažnije stvari na svijetu! Naginjemo se prema tranzistoru kada reporter
dočarava šansu. Čuje se žagor s tribina. Gol se frenetično proslavljao.
Neki dan mi stiže poruka od Sene: "Vjeruj
mi da sam se nedavno sjetio Gonge, bio mi je posebno drag čovjek, koji je
uvijek imao onaj prepoznatljiv osmijeh na licu. Gongo je bio ljudina"!
Rođak je zaista imao dobru dušu. Ponekad bi se termin utakmice poklopio sa
posljednjim školskim časom. Nervoza i
slabašna nada da će profesor dozvoliti da uključimo tranzistor pri kraju časa.
Ponekad se i to dešavalo. Pamte se izuzeci od pravila.
Lijepa je Senina priča iz srednjoškolskih
dana. Vlaho Šešelj štima gitaru i svira s puno zanosa, "Pesnikovu gitaru",
Mikija Jevremovića. Hrvoje Antić iz Čeljeva lijepo pjeva emotivnu pjesmu. Sve
se dešava uoči časa matematike. Profesorica je oduševljena. Tek nakon pjesme
počinje čas! "Je li se to često dešavalo"? "Skoro svaki čas kad
je bila matematika". Seno dodaje da i danas može nabrojati sve đake, profesore
i majstore iz perioda 1971/74! Ima izuzetnu memoriju. Naši razgovori su riznica
neobičnih uspomena. Senin originalni humor izdiže nas, na volšeban način, iznad
turobnog doba korone.
Odleti što dalje od gnjilih močvara,
pročisti se gore u bistrome zraku
i pij kao nektar u ovome mraku
vatru koja vrata nebeska otvara!
Iz briga i jada od kojih se gine,
od kojih se duša mutno zamaglila,
sretan je tko može u zamahu krila
uznijeti se prema poljima vedrine!
(Šarl Bodler - "Uznesenost")
Išao sam s ocem i prijateljima na utakmice
u Mostar. Naša putovanja trajala su pola
sata, povratak, znatno duže! Utakmica je za mene bila kruna zadovoljstva, za
oca i prijatelje, samo etapa, istina najvažnija, ali oni su nastavljali
meračiti. Vraćajući se iz Mostara prelazili bi most u Žitomisliću i ulazili u
restoran Nike Puljića. Jednom nam je Nikina supruga Sonja pričala da su
restoran posjetili Boris Dvornik i Bata
Živojinović, kad su bili na vrhuncu popularnosti. Nekako je Boris bio sinonim
za beskrajni šarm, duhovitost, ali na Sonju je tada bolji utisak ostavio Bata. Mnogo
kasnije shvatiću da sam ocu postavljao neumjesno pitanje: Kad ćemo stići kući?
Oni su bili kafanski ljudi, mogli su satima sjediti i bilo im je lijepo. Ponekad
bi tiho zapjevali:
"Ta divna splitska noć
u
luci male barke
ti
sjeti se mene,
i naše ljubavi žarke".
Treći
nastavak
"Ali ipak,
progonjen i gažen,
Sa osmehom što ga zora dala,
Ja ne zemlji voljenoj, sav blažen,
Tom životu za sve kažem hvala".
(Sergej Jesenjin -
"Život vam je" - posljednja strofa)
Zijo mi priča o neobičnoj vožnji od
Sarajeva prema Čapljini. "Prce vozi, ja sjedim naprijed, Ljubo Ćiber i
jedan Sarajlija pozadi. Kiša pada kao iz kabla i odjednom prestaše raditi
brisači! "Jeste li negdje parkirali"? "Prce je predložio da nastavimo,
iako smo svi pjani ko zemlja"! Duško nije trpio kad ga prestigne slabiji auto
od njegovog. Odmah bi dodao gas da vrati stvari u normalni poredak. Vjerovao je
u svoje vozačko umijeće. Vožnja bez
brisača-sitnica! "Kod Ostrošca ulećemo brže u jednu okuku. Zanese nas i sletismo
na neku livadu". Napeto slušam. "Povrijedili ste se"? "Ma
jok, nikom ništa"!
"Ajde da se javimo Nermini",
govori Zijo. Njihova ćerka, moja školska
drugarica, živi blizu sa svojom porodicom. "Ne bi nikad pogodila ko nam je
došo"? Kako jednostavne rečenice naprečac vraćaju bliskost!? Odjednom su odškrinuta vrata djetinjstva i mladosti. Valjda je to mentalitetska crta. Zove me brat
iz Toronta. "Znaš ko mi se javio juče"? Nema šanse da pogodim.
"Mensa Kudra. Nismo se vidjeli 30 godina". "Baš lijepo"! Odigrali
smo mnogo utakmica na "Ledama"; Mensa u Mirzinoj, ja u Fadilovoj
ekipi. Moj brat Dragan je mnogo mlađi od
Mense, nisu se tako intenzivno družili. "Kako je tekao razgovor"? "Već
prva rečenica me oduševila: "Đe si bola?! Sa te tri riječi uspostavio je prisnu
atmosferu"! Mensin otac, Hasa, bio je veliki tatin prijatelj.
Zijo otvara
ladicu i pokazuje staru, crno-bijelu fotografiju na kojoj su pored njega i oca, Mate
Paskojević, taksista iz Ploča, i nešto mlađi, puniji čovjek koji je radio kao
brico u Pločama. Sa Matom nas je vezivalo porodično prijateljstvo. Sunčano
nedeljno popodne, miris prošlosti. Omladinski stadion na “Karaburmi”, susret izuzetnih generacija OFK Beograda i splitskog Hajduka. Impresivne su navalne
petorke: Turudija, Zec, Santrač, Lukić, Petković, protiv Hajduka iz ere Tomislava Ivića, sa čuvenom
navalom: Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak. "Romantičari" sa
Karaburme protiv velikog Hajduka.
Igrao sam 2017. zanimljiv turnir na
istočnoj tribini stadiona OFK Beograda. Tu su prostorije ŠK Beograd. Prije
svake partije šetao sam kratko tribinama. Jedna vitka djevojka trčala je
atletskom stazom. Neobično je izgledala na sablasno pustom stadionu. Mislio sam o ocu, njegovim prijateljima i
nekadašnjoj lakoći života. Sjetih se komšije Ramiza i priče iz njegove mladosti:
"Sjedim sa Nikolom Bulutom i Dinkom u "Hanu", noćni sati. Nikola me pita: "Gdje ćemo sutra
gledati Zvijezdu"? "Mogli bi i otići na utakmicu! Rekao sam to
polušaljivo, a Nikola se odmah zagrijao". "Imaš pola sata da se
spremiš"! Stigli smo u Beograd (500km) njegovim stojadinom za 5,5
sati"! Polufinale Kupa pobjednika kupova Zvezda-Ferencvaroš, 23. april 1975. Najviše
prodatih utakmica u istoriji stadiona Zvezde; 96 670. Bio sam na utakmici, u neviđenom
grotlu Marakane, kao dvanaestogodišnjak. Na sličan način odlazilo se u Trst po
farmerke, cipele i šuškavce. "Tajna sreće je sloboda. A tajna slobode je hrabrost" (Tukidid, istoričar).
Restoran "Han", u živopisonom
Počitelju, ugostio je svojevremeno i Roberta Fišera! Fišer je igrao simultanku na
25 tabli u mostarskom Domu JNA (1970). Nakon simultanke organizatori
su priredili večeru u "Hanu", 27 km. južno od Mostara. O
detaljima tokom večere i fantastičnoj Fišerovoj memoriji svjedoči tekst Mr
Milana Jovičića, inžinjera elektrotehnike, uglednog privrednika (Tačno. net,
2017). Doajen mostarskog šaha, prvi
majstorski kandidat u gradu, lijepo završava svoj zapis: "Za nas, šahiste ovoga svijeta, Fišer je bio
briljantni um, sa buntovničkom naravi, što ga je i činilo legendom za života, a
priče i razmišljanja o njemu trajaće dok je šahovske igre, u vječnost".
Simpatičan događaj desio se sutradan,
prilikom Fišerovog povratka u Sarajevo. U autu su Dimitrije Bjelica i IM, ing.
Božidar Gašić, od koga potiče priča. Kad su bili tridesetak kilometara od
Sarajeva ugledali su stado ovaca na livadi pored puta. Fišer je insistirao da
zaustave auto. Zatim je krenuo prema livadi i pomilovao jedno jagnje!
Čuveni tim OFK Beograda, sa Milutinovićem i
Šekularcem, koji su igrali 1968/69. Legende Partizana i Zvezde obogatile su
istoriju simpatičnog OFK Beograda. Tandem, Šeki-Miloš debitovao je na utakmici
protiv Partizana, 24. marta 1968. godine. Utakmica je završena 1:1, a na
tribinama se okupilo, po raznim procjenama, 30-35 hiljada gledalaca. Van
stadiona ostalo je desetak hiljada ljudi! Šahovski turnir u Beogradu, početkom marta 2017. pamtiću i po "bliskom susretu"
sa stadionom na Karaburmi.
Boravio
sam tokom turnira u Dobračinoj 9, blizu Narodnog pozorišta. Velja i Slobodanka
su divni domaćini. Velja je prvi rođak mog oca. Magistar ekonomije, direktor
"Dalmacijavina" i Lutrije BiH,
pun energije i životne radosti. Kad bi se čuli telefonom uvijek je govorio: "A, đe
si Milane Draško"?! Nisam još upoznao čovjeka sa tako
lakom, lepršavom komunikacijom. Pričao mi je o putovanju u Cejlon, Indiju
i Nepal. Pročitao je bezbroj knjiga, poznavao pisce i umjetnike. Tokom ručka
pijemo vino iz njegovog zavičaja (Krehin Gradac-Čitluk); po čašu za ručak. Svaki
dan odlazimo u restoran "Edisan" na Trgu Republike. Tamo nas već
čekaju dugogodišnji novinar "Oslobođenja" i "Sporta" Momo
Bekan i Pero Sudar iz Baćevića, kod Mostara. I Pero je čovjek od pera. Živi
uglavnom u SAD.
Četvrti nastavak
"Umesto mudrosti iskustvo. Ta hrana
u bezukusnom stanju.
Mladost je bila k’o molitva nedeljnog dana,
i zar da ne mislim na nju"?
(Ana Ahmatova - "Umesto mudrosti iskustvo"-
prva strofa)
Momo
je lijepo pisao o meni od početka karijere. Sada piše nadahnute tekstove o
zavičaju u "Novostima". Velja je završio srednju školu u Čapljini,
boraveći u našem domu. Velja i Cincilo (Momo) šaljivo pričaju o starom bunaru.
"Kad god bih se spremao da krenem po vodu, Biljana, Vilkina, bi tražila da
i ona ide. Imala je dvije godine". "Jesi li je nosio"?
"Dašta sam. Onda bih se peo uzastranu s njom i punom kantom vode".
Pričaju o atmosferi krajem pedesetih i ljepoticama tog doba. I o Mominom ocu. "Gazda
Nikola te zvao sa široke terase: "Eeej, Momčilo"!
Zatim
neizbježne fudbalske teme. Pitam Velju: "Išao si u Bjelave da gledaš
Borca"? "Svaku utakmicu"! Zatim u jednom dahu nabraja igrače
tadašnjeg tima.
Meni
se dopala priča o Hasanu Hasanovu-Ćungeli, tamnoputom mladiću, koji svako jutro
izvodi "oksford" ispred restorana "Elita", kod opštine. To
je Šekijeva finta, kad prebaci loptu preko glave. Aplauzi gradske raje i đaka,
a Ćungela se široko i zahvalno osmjehuje. Njegov sin Ibro bio je, mnogo
kasnije, čudesan talenat. Gledao sam ga kako pepa naranču u dvorištu osnovne
škole, sve dok se nije skroz raspala. Trajalo je nestvarno dugo. Igrao je za
Borac i GOŠK iz Gabele. Kada je Šekularac igrao u Bjelavama, kao vojnik bilećke
kasarne, iznenada je pogledao prema navijačima na stajanju, malo podigao lijevu
ruku i gestikulacijom "upitao" koliko je sati. Naravno, najbrže reaguje
Ćungela i saopštava svom idolu.
Utakmica
je završena 2:2. Priča ima nastavak zahvaljujući Mladenu Glibi. Beogradski
student, čovjek široke kulture, donosio je dah velegrada u zavičaj. "Jesi
li učestvovao u studentskim demonstracijama 1968"? "Ne, stigao sam tri
mjeseca kasnije". Napustio je Tasovčiće malo prije rata i našao utočište u
Novom Sadu. Godinama je radio na RTV Vojvodina i ostvario zapaženu novinarsku
karijeru.
"Šeki je došao sa Danekom na Tromeđu".
Danilo-Danek Ijačić, naš zemljak,
odigrao je 300 utakmica u timu Sarajeva. Poznata half linija: Ijačić,
Biogradlić, Markušević. "Dvoje ili troje starješina i masa Tasovčana oko
Šekija. Bio je na vrhuncu popularnosti zbog bravura u Čileu. Šeki djeluje sasvim
opušteno. Moja majka, Mila, iznenada mu se obraća: "Znači, ti si taj
Šekularac! Eto zbog koga moj sin dobija jedinice i dvojke u školi"! Šeki
mirno odgovara:" Koliko ja znam dvojke su pozitivne, a jedinice će se
popraviti"!
"Sjećaš
li se kad smo Vlasto (Veljin mlađi sin), ti i ja sjedili u "Holiday Innu", tokom Bosninog
turnira 1985. godine? Remizirao sam to veče sa svjetskim asom, Ulfom Andersonom.
Kasnije se pridružio Zijo Kudra. Dugo smo ćaskali. On mi je ponudio pomoć, jer se poslije četiri godine ponovo
otvarala naša kafana". Velja: "Eh, Zijo! Kako se neću sjećati". Pero
Sudar, oduševljen pričom, iznenada je rekao: "Hajdemo na oradu u "Mažestik"!
Taj otmjeni hotel nekad su pohodili Elizabet Tejlor, Alen Delon, Miroslav
Krleža, Danilo Kiš, Fahrudin Jusufi, fudbaleri Mančestera, neposredno prije
tragičnog pada aviona, 1958. Tu je odsjedao Miljenko Smoje tokom posjeta Beogradu. Iako je
obožavao splitske bile, Smoje je jednom izjavio da je za njega Šekularac
"najbolji na svitu". "Jer Šeki je dao vrhunac svega što sam
vidio u nogometu". Bilo bi stvarno lijepo otići na oradu u
"Mažestik", ali mi smo satima sjedili kao omađijani u
"Edisanu" i nizali sjećanja.
"Čitao
sam sinoć tvoju knjigu", govori mi Momo. Znam da će mu se dopasti početak,
sentimentalno putovanje kroz zavičaj. Dirnuće ga dio o "Ledama", našem
mitskom igralištu pored Neretve. I Momo se zaljubio u "Leda" u
mladosti. "Pročitao sam tekst "Sedamdesete" i izašao na balkon.
Deset uveče, prilično je hladno. Nisam uspio smiriti emocije. Izlazim iz stana,
odlazeći u šetnju, supruga me začuđeno posmatra"! "A trun prašine
rodne zemlje je zlato" (ruska poslovica). Osjetih želju da tražim
fotografije iz djetinjstva, ova mi se sviđa jer je puna sunca.
Majka
se sjeća da me fotografisao slučajni gost iz Bugarske, ljeto 1968. g.
"Neka ti lice bude okrenuto prema suncu i nikada nećeš vidjeti
sjenke" (Helen Keler).
"O,
kuda ste nestali, u kakvom ste moru potonuli, počeci prekrasnog čistog
života"? (Čehov- "Dvoboj")
Ljubica
Kapor Vojinović poslala je kratak komentar povodom mog teksta o
"Ledama", objavljenog na blogu Šah mat liste, koju već dvije decenije
uređuje profesor, fide majstor, organizator međunarodnih turnira, Goran Tomić.
Šah mat lista se čita u SAD, Rusiji, Njemačkoj, Italiji, Švajcarskoj... Obožavaju
je naši šahisti rasuti po svijetu, profesori, ljekari, pisci. "Slučajno sam naišla na ovo. I ja sam
se igrala na Ledama, naučila plivati na Neretvi, na rivi. Sve pomenute znam.
Divno. Davno je bilo. Nisam dugo bila u Tasovčićima ali snagu za život crpela
sam iz srećnog detinjstva na Ledama". Kada bi sve uspomene, nekim
čudom, iščezle, ostala bi, ipak,"Leda", zauvijek utisnuta u srce!
Peti nastavak
"Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.
Mi združujemo duše ljudi svije’!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije"!
(Aleksa Šantić - "Pretprazničko
veče" - odlomak)
Tokom
turnira u Beogradu dogodila mi se još jedna lijepa stvar.
Četvrtog marta 2017. našao sam se na Trgu Republike sa starim
drugom, velemajstorom Stefanom Đurićem. Stefan mi odmah govori: "Mislio
sam da idem na Zvezdinu proslavu. Počinje u podne, a sad je 5 do 12. Ide li se
tebi"? "A, kako ne ide, nema veze što kasnimo"! Stefan je
godinama bio uzdanica šahovskog kluba, član Zvezde od mladih dana. Prebacili
smo se do Medija centra Zvezde, na stadionu. Ulazimo unutra, sa desne strane je
bivši golman Stevan-Dika Stojanović,
naslonjen na šank. Produžismo pravo, do velikog staklenog zida; lijepo
je pogledati travnati tepih i tribine. Zatim ulazimo u prilično sparnu salu.
Poznati sportisti iz raznih generacija sjede ili stoje. U prvom redu
"Zvezdine zvezde": Dragoslav Šekularac, Dragan Džajić i Vladimir
Petrović-Pižon. Dan SD Crvena Zvezda. Šekularac je dobio nagradu za životno
djelo. Zanimljivo, pored toliko atraktivnih sportista čije su karijere na
vrhuncu, najveću pažnju izaziva, još uvijek, Šeki!
Kada je ceremonijal završen, susreli smo
glumca Ivana Bekjareva i kratko pričali s njim. Popularni trener Zvezdinih
košarkaša, Dejan Radonjić, daje autograme mladim navijačima, dok ide ka izlazu.
Približavamo se Šekiju. Godine su ostavile trag (80), ostala je harizma. Očevi
su dovodili djecu na slikanje. Šeki nosi crveni kačket na glavi. Miran, šmekerski
nasmijan, magnet. Stefan me predstavlja kao velemajstora iz Crne Gore.
Šeki je strastveni ljubitelj šaha, njegov monolog
posvećen je drevnoj igri. "Ja svaku noć do 3-4 sata igram šah na
kompjuteru. Sećam se simultanke Karpova na Bezistanu, sedamdesetih godina.
Stajao sam bolje, ali bio sam zadovoljan remijem. Vlada Đurović je želio da ga
dobije. Naravno, izgubio je" (osmijeh). "Ko je bolje igrao šah; Miloš
Milutinović ili Vi"? "Miloš je u početku igrao bolje, kasnije smo
bili tu negde". "Jeste li Vi, kao što mnogi misle, najbolji jugoslovenski
fudbaler svih vremena"? Šeki je često odgovarao samouvjereno, poput
Muhameda Alija. Sada je uzdržan: "Teško je to reći. Najmanje dvadeset
igrača može konkurisati". U razgovoru za "Večernje Novosti" (jul
2011), Šeki je izdvojio Bernarda Vukasa i Josipa Skoblara. Ponovo su pristizali
poštovaci Šekularca, nismo više mogli ostati s njim. Susret sa fudbalskim
čarobnjakom je neobično draga uspomena! Dvije
godine kasnije, Šeki nas je zauvijek napustio. Otišao je, čudne li
simbolike, 5. januara, na dan
odigravanja prvog "vječitog derbija" (5. januar 1947).
Šeki je blistao na Svjetskom prvenstvu u
Čileu 1962, ušao u idealni tim Šampionata. Posebnu počast doživio je nakon
utakmice sa Urugvajom (3:1). Šeki se s radošću sjećao: "Ne preterujem kad
kažem da su svi naši pogoci bili kruna akcija u kojima sam "zaludeo"
Urugvajce. Nizao sam ih u driblinzima, filigranski upošljavao saigrače, bio
uspešan i u defanzivi. Na kraju utakmice doživeo sam nesvakidašnju počast;
reprezentativci Urugvaja napravili su špalir kroz koji sam, praćen njihovim aplaudiranjem,
otišao u svlačionicu. Sutradan, stigla mi je nova pohvala, jedinstvena u istoriji
svetskih prvenstava; pariski "Frans fudbal" je moju igru protiv
Urugvaja ocenio- "jedanaesticom". Jugoslavija je osvojila 4. mjesto otvarivši istorijski uspjeh.
"Kralj fudbala" Pele, arbitar i
Šekularac.
Pele je svojevremeno izjavio:
"Šekularac je jedan od rijetkih evropskih fudbalera koji bi mogao da igra
za reprezentaciju Brazila. Pitao sam ga jednom da li su mu korijeni slučajno
brazilski. Bio je jedan od najbrže mislećih fudbalera"!
Legendarni golman Partizana i jugoslovenske
reprezentacije, Milutin Šoškić, neizmjerno je volio Šekija. Posljednji put su razgovarali
telefonom sedam sati prije Šekijeve smrti. Šoškić se sjeća brojnih anegdota,
ova je baš originalna. "Šeki je bio veliki prijatelj sa našim igračem
Zoranom Miladinovićem. Nismo ni znali da su se njih dvojica pre derbija
dogovorili da u jednom trenutku dodaju loptu jedan drugom i da je zatim neko
izbaci u aut. Publika u transu, a mi ostali se gledamo na terenu, sudija ne zna
kako da reaguje. A onda Šeki prekrši dogovor i krene sa loptom ka našem golu,
ali zastane negde oko peterca i izazove još veće ovacije. Teško je da danas
ljudima prepričavate te događaje, jer takvog vremena i uzajamnog poštovanja
sportskog rivala na terenu i van terena više nema".
Nikada nisam gledao Šekija uživo, suviše
sam "mlad". Priča mog prijatelja, Mladena Glibe, dočarava njegovu
virtuoznost. Mladen priča o utakmici Selekcija Evrope-Zvezda, koju je gledao na
Marakani 1970. "Šeki je odmarao na
crnogorskom primorju kada je dobio poziv da igra. Fizički je bio potpuno
nespreman. Na lijevom krilu odvijao se zanimljiv duel između Džajića, na
vrhuncu karijere, i Vima Surbiera, beka višestrukog evropskog šampiona, Ajaxa.
Džaja je neočekivano nemoćan, njegovi čuveni driblinzi ne prolaze. U jednom
trenutku prilazi mu Šeki i moli da mu privremeno ustupi mjesto na krilu. Duga,
prizemna lopta ide prema Šekularcu, on instinktivno osjeća da Surbier priprema
klizeći start. Šeki inteligentno poskače zajedno s loptom, Surbier je proklizao
desetak metara u prazno! Čitav stadion
na nogama, aplauz je trajao nekoliko minuta"!
Šeki je imao i loših navika i trenutaka.
Nestašni dečko našeg fudbala, mangup koji je tjerao po svom. U prvi tim Zvezde ubacio
ga je čuveni menadžer i direktor, dr Aca Obradović, kada je imao sedamnaest
godina. Potpisao je ugovor na četiri godine za dvije ploče popularne
italijanske pjevačice Katerine Valente! Aca je na svoj način obožavao Šekija,
ali nije trpio hirove, često ga je kažnjavao. Tokom utakmice Radnički-Zvezda, (Niš
1962), udario je sudiju Pavla Tumbasa. Drastična kazna: 18 mjeseci zabrane
igranja! Užasan peh na vrhuncu karijere.
Šeki je izjavio da bi bio proglašen najboljim igračem Evrope 1962. da nije bilo
incidenta. Igrao je za publiku i za svoju dušu. Fudbalski mag!
Priča
me ponovo vodi u Zijin i Moamerin stan, Još držim u rukama fotografiju sa stadiona
na Karaburmi. Gledam ozarena lica navijača. Tadašnja mladost imala je ljepše
snove. "Jeste li poslije utakmice ostali u Beogradu ili odmah krenuli nazad”? Zijo se smiješi:"Vratili smo se
nakon sedam dana”! Bilo je vrijeme guštanja bez žurbe.
Možda će Moamera osuditi taj davno iščezli
način života? Ne, ona se blago smiješka. Vrijeme koje se neumitno udaljava iznjedrilo je puno ljubavi i praštanja.
"Računaj svoje godine po prijateljima. Računaj svoj život po osmijesima, a
ne po suzama"(Džon Lenon).
Vraćajući fotografiju nazad, Zijo otvara
ladicu malo više. U jednom uglu ugledah smrtovnicu moga oca, koji je zauvijek
otišao 24. jula 1981. “Ti je još čuvaš Zijo”? Ganut sam, Moamerine i
Zijine oči su tužne, gutam pljuvačku da ne bih zaplakao. Kad sam se pribrao
pitam Ziju jesu li nekadašnja prijateljstva bili dublja, jača? “Druga su to
vremena bila. Imali smo “prozivku” svaki
dan u 6 i po u vašoj kafani. Nije postojao razlog koji bi nas spriječio da se sastanemo". Razgovor
obojen sjetom i efektna završna poenta.
Zijo govori iskreno:
“Dao bih deset godina sadašnjeg, za samo jedan dan nekadašnjeg života”! Može li
se upečatljivije oslikati atmosfera
jednog vremena?!
"Traži se jedna polovna nedelja, bez vesti o
nesrećama i ratovima! Traže se prijatelji, makar dotrajali, svi oni iščezli,
raseljeni, izgubljeni, poženjeni, traže se svi oni što su nas raznosili komad
po komad, deo po deo: delove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da vrate
ljubav" (Momo Kapor).
