Autor ove knjige rođen je 19…3. godine, što znači da mi 2013. godine pada okrugla godišnjica, jubilej. Godine, da budemo iskreni, nisu baš radosne – kako kažu, toliko se ne živi. Zato sam treću cifru izostavio, da ne bode oči. Ali za pisca postoji i jedna pozitivna strana jubileja – pojavljuje se želja da se iznesu određeni rezultati, da se sabere sve najzanimljivije iz „izvještajnog perioda“, da se sastavi nešto poput „Izabranog“ ili, kako bi rekao pjesnik, svoj jednotomnik. Takav šahovski jednotomnik autor nudi vašoj pažnji.
Nije bilo lako napraviti ga. Prva moja knjiga izašla je pre više od 35 godina, 1976. godine, a ova sadašnja – računajući ponovna izdanja, prevode, enciklopedije i razne zbirke – već je 175. po redu (još jedan jubilej!). Ali pošto se ukazala ovako srećna prilika – da se sumiraju rezultati, nadam se, privremeni – želio sam da čitaocu predstavim najbolje iz svih šahovskih žanrova kojima sam se bavio.
U knjizi je petnaest odeljaka: kratka biografija autora i njegovi razgovori sa svjetskim šampionima, lični život kraljeva, šahovska čuda-djeca, kombinacije, studije, iznenađenja u otvaranju, neobični dijagrami, analiza, šah i književnost, šah i novac – svega po malo. U knjizi ima mnogo humora, zabavnih i iznenađujućih priča, uključujući i one sa učešćem autora.
Sada ćemo malo detaljnije proći kroz sve odjeljke. U prvom odjeljku „Sumirajući rezultate“ autor, kao jubilarnik, „zloupotrebljavajući službeni položaj“, priča ponešto o svom šahovsko-književnom životu, o školskim, studentskim i postdiplomskim godinama, o tome kako su nastajale zamisli pojedinih knjiga. Naravno, ako čitalac brzo preleti ovaj odjeljak kako bi prešao na autorovo stvaralaštvo, smiješno je ljutiti se – biću samo radostan.
Svaki novinar ili pisac počinje svoj rad sa intervjuima, pri čemu mu u vidokrugu dospjevaju poznate ličnosti; za šahovskog autora to su prije svega vrhunski velemajstori. U drugom odjeljku knjige „Razgovori sa svjetskim šampionima“ uključeno je pet mojih intervjua sa domaćim šampionima: prva tri – Botvinikom, Smislovom i Taljem – i dva poslednja iz zlatnog doba šaha – Kasparov i Karpov.
Odjeljak „Žene šahovskih kraljeva“ takođe je posvećen svjetskim šampionima, ali ovdje se radi o njihovom ličnom životu. Autor ovu temu istražuje već dugo, a pretpostavljam da je zanimljiva i čitaocu – sigurno pratite ne samo sportske karijere svojih idola, već i njihova „ostvarenja“ na ličnom planu. Možda ste se već susreli sa mojim „ženama kraljeva“, ali od tada se mnogo toga promijenilo. Nažalost, preminuli su Vasilij Smislov (a zatim i njegova vjerna supruga Nadežda Andrejevna) i Robert Fišer, pri čemu je za njegovu udovicu Miyoko Watai priča o nasljedstvu Fišera srećno završena – po pravdi, nasljedstvo je pripalo Japanki. Tokom tih godina, Gari Kasparov je promijenio životnu partnerku, Vladimir Kramnik se oženio Francuskinjom i postao otac, konačno, Vishi Anand je dobio sina, što je za njega i njegovu suprugu Arunu značilo gotovo isto koliko i šahovska kruna. Kao što vidite, mnogo je vijesti, i sve su zabilježene u knjizi.
Odjeljak „Čuda-djeca“ – heroji su kraljevi (Kapablanka, Spaski, Fišer, Kasparov), ali govori se i o budućim šampionima, prije svega o Karjakinu i Karlsenu. Pominju se i čuda-djeca iz svijeta muzike, književnosti i sporta.
U petom odjeljku „Kolekcije“ autor, s jedne strane, priča o svojoj strasti prema sakupljanju, a s druge strane nudi čitaocu dvije omiljene kolekcije – „Bez kraljice!“ (kombinacije sa žrtvom najjače figure u partijama šampiona) i „Studijski kvarteti“.
Odjeljak „Pod mikroskopom“ posvećen je analizi jedne čuvene partije Morfija, koja je odigrana prije više od jednog i po vijeka, ali tajne još postoje (djelimično ih je pokušao otkriti autor knjige).
„Netereotska varijanta“ – odjeljak koji se odnosi na teoriju otvaranjaa, u kojem se govori o jednom rijetkom sistemu sa kojom autor ima prijatna sjećanja.
U odjeljku „Šah i klasika“ prikazano je kako naša omiljena igra odražava umjetničku književnost. Ovde ćete naići na imena poput Cvajga i Nabokova, Iljfa i Petrova, Kerola sa njegovom „Alisom u zemlji čuda“, Aksenova, koji je napisao sjajnu priču „Pobjeda“. Nije zaboravljen ni Vladimir Visocki, „učesnik“ meča za šahovsku krunu protiv Fišera.
Šah, naravno, nije boks, hokej ili tenis gde se vrte desetine miliona dolara, ali i ovdje su nagrade sasvim pristojne, naročito u mečevima za krunu. U odjeljku „Novac“ opisani su prihodi velemajstora, sa mnogo ozbiljnih i zabavnih priča na tu temu.
U desetom odjeljku vraćamo se na šahovsku tablu i figure: predstavljen je žanr neobičnih dijagrama, takođe jedan od omiljenih autora – razne zabavne pozicije i zadaci-šale.
Autorska kolekcija zabavnih šahovskih priča i anegdota prilično je obimna; u jednotomniku se pojavljuje u različitim odjeljcima, a u posebnom odeljku „Vesele priče o kraljevima“ skupljene su četiri desetine priča o svim svetskim šampionima, od Štajnica do Ananda, pri čemu su izabrane najveselije.
U sledećem odjeljku čitalac će naići na niz zanimljivih priča vezanih za autora. Opisuje se kako je „Po tajni od šefa“ osvojio prvi Moskvski kup, kako je učestvovao na prvenstvu zemlje i… oženio se, kako je komunicirao sa Vladimirom Visockim, kako je postao vicešampion svijeta među novinarima i dr.
Još jedan odjeljak je takođe humoristički; autor je uključio nekoliko svojih starih šahovskih priča.
Dva odjeljka nemaju veze sa šahom. Iskoristivši činjenicu da je knjiga jubilarna, autor je pronašao nekoliko svojih humorističkih priča, objavljenih još za sovjetske vlasti u tada popularnoj 16. strani „Literaturnaja gazeta“.
U poslednjem, petnaestom odjeljku opisano je nekoliko trikova sa riječima. Saznaćete šta su anagrami, palindromi, metagrami, vratićete se u svoje daleko djetinjstvo i sjetićete se kako „Argentina mami negra“ i kako se „od muve pravi slon“. Ipak, i ovde se može naći ponešto vezano za šah…
U našem šahovskom jednotomniku mnogo je zabavnih i neočekivanih priča. A želio bih da predgovor završim još jednom, prilično važnom pričom za autora.
Tokom 1970-ih, dok sam bio doktorant, a i malo kasnije, već odbranivši disertaciju, dodatno sam radio pripremajući buduće studente iz matematike. Početkom 1980. godine pozvao me je 17-godišnji mladić Saša Usikov, koji je polagao prijemni za jedan prestižni univerzitet. Radili smo nekoliko meseci, a naša poslednja sesija, kako mi je sam Aleksandar podsjetio, bila je 25. jula – tog dana, saznajući za smrt Visockog, bio sam van sebe i jedva priveo čas kraju. 1. avgusta počeli su prijemni ispiti, i Usikov je, uspješno ih položivši (posebno matematiku!), upisao institut. Od tada je prošlo više od trideset godina. Aleksandar je ostvario briljantnu karijeru, postao istaknuti stručnjak u oblasti zaštite (ne sicilijanske ili francuske, naravno, nego zaštite čovjeka od štetnih uticaja spoljnog okruženja), i predsjednik velike firme.
Prije oko deset godina, moj bivši učenik upoznao je Valerija Krasnopolskog, urednika izdavačke kuće „Zebra“. Jednog dana Krasnopoljski je podijelio sa Aleksandrom kreativne planove „Zebre“.
„Usput,“ rekao je, „kod nas se pojavio novi autor Evgenij Gik.“
„Evgenij Gik?!“ – iznenadio se biznismen – „to je moj bivši profesor matematike. On mi je tako jasno objašnjavao sinuse i kosinuse da i danas mogu da riješim bilo koje jednačine. Prenesite Evgeniju da, ako poželi da objavi svoju šahovsku knjigu, rado ću učestvovati u projektu.“
Odbiti bi bilo glupo. Rečeno – učinjeno. Tako je opovrgnuta teorija vjerovatnoće. Krasnopolskog mi je slučajno predstavio Boris Esenjkin, direktor „Biblio-Globusa“, i kao rezultat toga našao sam se u „Zebri“. Slučaj je spojio i Usikova sa zaposlenim u izdavaštvu. U njihovom razgovoru slučajno je pomenuto i moje ime. Bukvalno sve slučajno! A na kraju, kao što vidimo, nije slučajno što je nastala ova jubilarna knjiga!
Ostaje mi da zahvalim svom bivšem učeniku, sada poznatom preduzetniku Aleksandru Usikovu, na toplim riječima i podršci. Da nije bilo njegovog učešća, pitanje je da li bi ova knjiga uopšte nastala.
Evgenij GIK
SUMIRAJUĆI REZULTATE
OD KNJIGE DO KNJIGE
Moj otac Jakov Gik bio je jedan od utemeljivača sovjetskog novinarstva, ali se iskreno obradovao kada sam upisao Moskovski državni univerzitet, i to ne Fakultet novinarstva, već mehaničko-matematički fakultet. Godine 1938. u Vladivostoku otac je osnovao nove novine i ubrzo je bio proglašen japanskim špijunom. Tokom godinu i po dana provedenih u zatvoru nije ništa priznao, i upravo ga je to spasilo. Za vrijeme rata boravio je u Bakuu, bio je dopisnik lista „Izvestija“ za Kavkaz i odlikovan ordenima i medaljama.
Došlo je mirno vrijeme i on je postavljen za glavnog urednika „Bakuanskog radnika“, glavnih novina Azerbejdžana, a istovremeno je izabran i za člana Centralnog komiteta republike.
Jednom se Bagirovu, prvom sekretaru Centralnog komiteta, učinilo da je u novinama objavljena karikatura Staljina. Razbjesnio se i pozvao glavnog urednika kod sebe. Međutim, otac je radije spakovao stvari i odletio u Moskvu – kružile su uporne glasine da Bagirov strijelja direktno u svom kabinetu (a nekoliko godina kasnije, gotovo istovremeno s Berijom, strijeljan je i sam Bagirov), ali do prijestonice njegovi pipci nisu dopirali.
Moja majka Nonna Gik, djevojačko Kuksenko, rođena je u Lenkoranu, malom azerbejdžanskom gradiću, a potom se preselila u Baku, gdje su se ona i otac upoznali – bila je veoma lijepa i bilo je nemoguće ne zaljubiti se u nju. Upravo tamo, u Bakuu, u Staroj tvrđavi, rođen sam i ja. Nakon očevog preseljenja u Moskvu, majka i ja smo spakovali kofere i ubrzo krenuli za njim. Tako da se mogu smatrati pravim Moskovljaninom – u prvi razred krenuo sam u školu u ulici Gorkog.
Poznati pjesnik Aleksej Surkov pozvao je mog oca u časopis „Ogonjok“ na mjesto odgovornog sekretara. Ali poslije nekoliko godina urednik se promijenio: časopis je preuzeo Anatolij Sofronov, „književni dželat“, kako ga je nazvao Konstantin Simonov. Normalnom čovjeku bilo je teško da radi u časopisu pod rukovodstvom tog dvorskog piskarala, autora brojnih „Strjapuhâ“, pa je otac iz „Ogonjka“ prešao u „Literarnu gazetu“, zatim je učestvovao u osnivanju „Ekonomske gazete“, a posljednjih godina radio je u Agenciji štampe Novosti (APN, danas RIA Novosti).
Da, novinarski život moga oca bio je nimalo lak, i lako je razumjeti zašto se radovao što sin nije krenuo njegovim stopama.
Usput, na SJP-u sam se bavio i atletikom, a moj adut bio je sprint. Već na prvom prvenstvu Stadiona za dječake do 14 godina pobijedio sam u trci na 60 metara s rezultatom 7,3 sekunde. Sasvim dobar rezultat, ali na 100 metara mi snage nikada nisu bile dovoljne i moj najbolji rezultat bio je 11,9. Sjećam se da je, kada je naša ekipa postala prvak prestonice i postavila rekord u štafeti 4×100 metara, u „Šahovskoj Moskvi“ objavljena bilješka Viktora Henkina o meni pod naslovom „Snažni mišići i čvrsti živci“ (iskreno govoreći, ni jednim ni drugim nisam se mogao posebno pohvaliti). Kombinovati dva sporta bilo je nemoguće i već sljedeće godine šah je prevagnuo. Tim prije što je na roditeljskom sastanku trener atletike Lev Solomonovič Šac priznao mom ocu da zbog ravnih stopala od mene ipak neće biti olimpijski šampion.
U starijim razredima prešao sam kod poznatog trenera Ravinskog, koji je šah volio fanatično — čini mi se da mu se zbog toga čak nije ni složio privatni život. Grigorij Ionovič bio je dobar čovjek, ali izuzetno strog kada je riječ o šahu. Sjećam se srećnih dana kada je Botvinik davao simultanke s satom najjačim omladincima Moskve, i ja sam dva puta, u proljeće i ljeto, izborio počasni remi. Treći put, međutim, nije uspjelo — zakasnio sam na simultanku nekoliko minuta i Ravinski mi nije dozvolio da sjednem za tablu.
Te godine, kada sam postao šampion SJP-a — već u šahu — ušao sam u omladinsku reprezentaciju Moskve. Prije toga se govorilo o meču između lidera SJP-a i MGDP-a (Moskovski gradski dom pionira) Sergeja Rozenberga. Ali za više od šezdeset godina, koliko se družimo, nikada nismo uspjeli da odigramo taj meč, iako smo mnogo vremena provodili zajedno analizirajući partije i više puta igrali na istim turnirima.
Da li sam imao šanse da napredujem dalje? Teško. U jesen 1968. pozvan sam na turnir mladih majstora, posvećen 50-godišnjici VLKSM-a. Sastav je bio izuzetno jak, a tabela se sačuvala: Boris Guljko, Jurij Razuvaev, Jurij Balašov, Boris Zlotnik, Igor Zajcev i ja. Autor ovih sjećanja izgubio je od Guljka, koji je osvojio prvo mjesto, pobijedio Balašova, ostale partije odigrao neriješeno i podijelio drugo–treće mjesto (Razuvaev je ispao zbog bolesti). Volio bih da vjerujem da je taj rezultat u nekoj mjeri odražavao moj potencijal. Ali svi učesnici, osim mene, već su tada bili profesionalci i na kraju su postigli značajne uspjehe. Međunarodni majstor Zlotnik postao je istaknuti trener, a kvartet majstora — Guljko, Razuvaev, Balašov i Zajcev — brzo je napredovao; svi su postali zapaženi velemajstori, pobjeđivali na mnogim velikim turnirima i ostvarili vidljive uspjehe i u trenerskom radu.
Zaključak je jasan: da bih napravio korak naprijed, trebalo je ostaviti matematiku, ozbiljno promijeniti vjernost kraljici nauka. Međutim, to nije bilo u mojim planovima: stekavši pouzdanu profesiju, nisam želio da zavisim od šaha. Naprotiv, 1970. sam upisao postdiplomske studije, a 1973. odbranio disertaciju, nakon čega sam nastavio naučni rad — još nisu bile realizovane sve ideje. Usput, sedamdesetih godina objavio sam desetine članaka u prestižnim časopisima — „Automatika i telemehanika“, „Tehnička kibernetika“ i drugima; više puta sam učestvovao na konferencijama iz oblasti kibernetike i jednom postao laureat konkursa mladih naučnika.
Iskusni funkcioner namjerava da se kandiduje za mjesto predsjednika FIDE ove godine
Ove godine navršava se 20 godina od ujedinjenja šahovskog svijeta i čuvenog meča Vladimir Kramnik — Veselin Topalov u Elisti. Njegov ideolog — dugogodišnji šef FIDE Kirsan Ilyumzhinov — u intervjuu za „SE“ govorio je o važnim prekretnicama u istoriji šaha i želji da se vrati na čelo FIDE na predstojećim izborima, koji će biti održani u septembru 2026. godine u Uzbekistanu. Prema riječima Kirsana Nikolajeviča, svoje kandidature spremaju i predstavnici Njemačke i Velike Britanije.
Uložio sam u šah oko 100 miliona dolara ličnog novca i novca svojih prijatelja
— Šta vam prvo pada na pamet kada se sjetite meča za titulu iz 2006. godine u Elisti?
Kirsan Ilyumzhinov — Nekako mi odmah pada na pamet fotografija sa susreta četvorice „K“ u Prague: Kirsan, Anatolij Karpov, Gari Kasparov, Vladimir Kramnik. U maju 2002. potpisali smo sporazum o ujedinjenju šahovskog svijeta.
Ali treba se vratiti skoro sedam godina ranije, u Paris: 24. novembra 1995. godine, kada je Florencio Campomanes (šesti predsjednik FIDE — prim. T. G.) predložio moju kandidaturu kao svog nasljednika. Imao sam 33 godine. Već sam bio predsjednik Kalmikije i poslanik parlamenta Ruske Federacije. Florensio je isticao moje upravljačko iskustvo, tim prije što sam godinu ranije pomogao FIDE da organizuje Svjetsku šahovsku olimpijadu.
Godine 1994. ona je trebalo da se održi u Grčkoj, ali je u zemlji izbila kriza i na kraju je olimpijada premještena u Moscow. Izdvojio sam milion dolara ličnih sredstava za njenu organizaciju.
Godine 1995. izabran sam za predsjednika FIDE, a glavni zahtjev delegata Generalne skupštine (tada ih je bilo oko 100) bio je da uspijem da ujedinim šahovski svijet (raskol se dogodio 1993. godine, kada je tadašnji šampion Gari Kasparov odbio da igra pod okriljem FIDE i osnovao sopstvenu organizaciju — PCA. Od tada pa sve do meča u Elisti šahovski svijet je imao dva prvaka — po verziji PCA i po verziji FIDE — prim. T. G.).
Situacija je bila složena. Osim dvovlašća, FIDE je imala i finansijske probleme. Organizacija nije imala sredstava da održi glavne turnire iz kalendara, uključujući i meč za titulu Anatolij Karpov — Gata Kamsky. Čak je i automobil kojim se kretao predsjednik FIDE bio zaplijenjen.
Nije bilo vremena za čekanje, i prvo sam otišao na sastanak sa predsjednikom International Olympic Committee Juan Antonio Samaranch.
— Zašto baš s njim?
Kirsan Ilyumzhinov — Tada šah nije bio priznat od strane MOK-a. Nalazili smo se negdje između kulture, nauke i sporta. To je otežavalo pronalaženje sponzora. Bilo je teško ubijediti kompanije i bogate ljude da šah ima potencijal.
Sastali smo se sa Samarančem i on je rekao da ne razumije baš s kim treba da razgovara. Naime, neposredno prije mene kod njega je bio Gari Kasparov, koji je želio da MOK prizna njegovu organizaciju. Ali uspio sam da ubijedim olimpijskog lidera da treba podržati upravo FIDE. Detaljno sam mu izložio planove za rješavanje glavnih problema organizacije i okončanje dvovlašća.
Godine 1999. u Seoul održan je izvršni komitet MOK-a. Samaranč je pokrenuo pitanje šaha i donesene su dvije odluke: šah je jednoglasno priznat kao sport, a FIDE je priznata od strane MOK-a kao jedina organizacija koja predstavlja šahiste u olimpijskom pokretu.
— Šta je to donijelo?
Kirsan Ilyumzhinov — Prije svega — ogromnu podršku nacionalnih federacija. Pošto šah nije bio priznat kao sport, šahovske organizacije nijesu dobijale državnu podršku. Kada sam putovao širom svijeta, u mom protokolu su obavezno bili susreti sa predsjednikom države, ministrom sporta i predsjednikom olimpijskog komiteta. Bilo je mnogo slučajeva kada bih doveo predsjednika šahovske federacije kod lokalnog ministra sporta i oni bi se prvi put upoznali.
Nakon odluke Juan Antonio Samaranch situacija se značajno promijenila. Na primjer, budžet šahovske federacije Belgije iznosio je pet hiljada dolara godišnje, a nakon priznanja povećan je 20 puta. Uvijek sam govorio da FIDE nije organizacija za velike šampione, već organizacija za sve šahiste svijeta, koje ujedinjuju nacionalne federacije.
Uz to, to je dalo ogroman podsticaj globalnoj popularizaciji. Ako su prije mog izbora šahovske federacije postojale u oko 100 zemalja, danas ih ima više od 220. Obišao sam više od stotinu zemalja u kojima nije postojala šahovska federacija. Na primjer, Oman. Bogata država, susjed Ujedinjenih Arapskih Emirata. Sjećam se sastanka sa sultanom Kabusom i ministrom sporta — vodili smo produktivne razgovore. Ostavio sam stručnjake, i već za mjesec dana osnovali su šahovsku federaciju, a ubrzo su počeli da organizuju desetine turnira godišnje.
— Već 1995. pokušali ste da organizujete meč Gari Kasparov — Anatolij Karpov?
Kirsan Ilyumzhinov — Vodili smo pregovore i čak postigli usmeni dogovor sa dvojicom velikih šampiona. Za nastavak super-serije bilo je izdvojeno dva miliona dolara, ali su nakon nekog vremena obojica odbili takve uslove. Kasnije smo, čini se, usaglasili iznos koji im odgovara, ali su se pojavili novi argumenti koji su učinili meč nemogućim.
Situacija je bila složena, ali rješenje se pojavilo u razgovoru sa glavnim urednikom „64“ Aleksandrom Rošaljem. U tom razgovoru rodila se ideja da se titula svjetskog prvaka odlučuje po nokaut-sistemu uz učešće 100 vodećih velemajstora svijeta. Rošalj je obavio veliki posao — prikupio je različite varijante i konsultovao kolege novinare.
Na Predsjedničkom savjetu u Singapore 1995. godine objavio sam nagradni fond turnira u Groningen po nokaut-sistemu — pet miliona dolara. Niko mi nije vjerovao. Ali sam stavio ček na sto i rekao da to nijesu prazne riječi — to je pravi novac.
Do tada nagradni fondovi nijesu prelazili milion, pa su mnogi velemajstori odlazili u poker i druge oblasti. Ovakvim honorarima uspio sam da mnoge vratim u šah. Dobili su realan izvor prihoda, jer je i ispadanje u prvom kolu donosilo oko 20 hiljada dolara.
Svjetsko prvenstvo po nokaut-sistemu u Holandiji bilo je izuzetno uspješno. Njegov pobjednik bio je Viswanathan Anand, a gotovo svi učesnici pohvalili su novi format. To je bila prava revolucija u šahu.
Zatim smo organizovali značajna prvenstva po nokaut-sistemu u Las Vegasu (1999), Indiji (2000), Moskvi (2001) i Libiji (2004). Isključivo mojim ličnim sredstvima — to nisu bili fondovi FIDE.
— Koliko ste potrošili u prvoj fazi svog predsjedničkog mandata?
Kirsan Ilyumzhinov — Teško je procijeniti po godinama. Mogu reći da sam za 23 godine na čelu FIDE uložio oko 100 miliona dolara ličnog novca i novca svojih prijatelja. Taj novac nije išao samo na organizaciju velikih turnira, već i na razvoj šaha u različitim djelovima svijeta, edukativne aktivnosti i pomoć šahovskim veteranima.
Vladimir Kramnik Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
Kramnik i Topalov napravili su građanski podvig
— Hajde da se vratimo na meč Kramnik — Topalov.
Kirsan Ilyumzhinov — Malo predistorije za mlađu generaciju. Godine 2000. Gari Kasparov je izgubio od Kramnika u Londonu i insistirao na revanšu, ali dogovor nikada nije postignut. A u maju 2002. (odakle sam i počeo naš razgovor) potpisali smo u Pragu sporazum da organizujem ujedinjujući meč između šampiona po verziji PCA i šampiona po verziji FIDE, koji će biti određen na Svjetskom prvenstvu 2005. u Argentini (gdje je jasno rečeno da će nakon meča u Elista postojati samo jedan šampion — pod okriljem FIDE).
U San Luisu je šampion postao Veselin Topalov, dok je Kramnik zadržao titulu u dramatičnom meču u Brissago-u protiv Petera Leka (izjednačio je rezultat pobjedom u posljednjoj partiji). Tako su Vladimir i Veselin došli do ujedinjujućeg meča u Elisti.
Ali, kao što se sjećate, situacija ni tamo nije bila jednostavna. Takozvani „toalet-skandal“ zamalo nije prekinuo ovaj duel na samom početku.
— Bili ste primorani da napustite sastanak čelnika regiona Južnog federalnog okruga Rusije, kojim je predsjedavao Vladimir Putin, kako biste riješili situaciju.
Kirsan Ilyumzhinov — Da, to se desilo u Sočiju. U međuvremenu, u Elisti su se Kramnik i Topalov toliko posvađali da je predsjednik Bugarske poslao avion po Veselina. Sve je bilo krajnje ozbiljno.
Moralo se reagovati: godinama sam radio na organizaciji tog ujedinjujućeg meča, a sada je bio na ivici propasti. Vladimir Putin je prišao štandu Republike Kalmikije, okružen novinarima. Pozvao me je sa strane i rekao: „Kirsane Nikolajeviču, tamo tvoji pametni šahisti ne mogu da podijele toalet? Riješite to.“
Gotovo odmah sam odletio u Elistu i dva dana vodio teške pregovore sa delegacijama.
— Da li su to bili najteži pregovori u vašoj karijeri?
Kirsan Ilyumzhinov — Jedni od najtežih. S vremenske distance želim još jednom da zahvalim Vladimiru i Veselinu što su, zbog šaha, odustali od ličnih ambicija i pristali da nastave meč. To je bio prelomni trenutak: ili će se šah ponovo podijeliti, ili će konačno doći do ujedinjenja. Zato smatram da su obojica napravila pravi građanski podvig.
— Pred odlučujuću partiju u medijima je objavljeno otvoreno pismo menadžera Kramnika, Carstena Hensela, u kojem se navodi da Vladimir, u slučaju poraza, neće priznati Topalova za svjetskog prvaka i da će pravdu tražiti na sudu. Da li ste tada imali sumnje?
Kirsan Ilyumzhinov — Kada su pristali da nastave meč pri rezultatu 3:2, nisam napuštao Elistu i svakodnevno sam se sastajao sa obojicom igrača i njihovim menadžerima. Pratio sam njihovo raspoloženje. Da, u medijima su se pojavljivale oštre izjave, ali sam osjećao da je situacija ipak pod kontrolom. Na kraju je Kramnik pobijedio u taj-brejku i svi su priznali njegovu pobjedu.
— Kramnik je posljednji svjetski prvak iz Rusije do danas.
Kirsan Ilyumzhinov — Sergey Karjakin i posebno Ian Nepomniachtchi bili su veoma blizu toj tituli. Meč Sergey Karjakin — Magnus Carlsen pamtim s toplinom. U New York City-ju su se susrela dvojica vršnjaka, i obojica su bili moji nominovani igrači.
U različitim godinama uključivao sam ih u elitne turnire po kriterijumu „mladi talenat“. Godine 2004. u Tripoli igrao je Sergej, a godinu kasnije u Khanty-Mansiysk Magnus. I evo, poslije 11 godina susreli su se u meču za titulu. Drago mi je što nisam pogriješio, jer su tada mnoge federacije predlagale svoje kandidate.
Veselin Topalov Foto: Getty Images
— Šampioni po verziji FIDE — Alexander Khalifman, Ruslan Ponomariov, Rustam Kasimdzhanov, Veselin Topalov — ne ulaze u opštu hijerarhiju svjetskih prvaka. Kako vi to vidite, da li je to pravedno?
Kirsan Ilyumzhinov — Ne baš. Oni nisu došli do te titule „s ulice“. Pobijedili su u poštenoj, otvorenoj borbi, u izuzetno teškim turnirima po nokaut-sistemu (Topalov je, inače, osvojio turnir po kružnom sistemu 2005. u Argentina — prim. T. G.). Prošli su kroz ozbiljnu selekciju i dobili mnogo mini-mečeva protiv vrhunskih igrača. Alexander, Ruslan, Rustam i Veselin svakako zaslužuju da se nazivaju svjetskim prvacima.
Kasnije smo se vratili formatu turnira kandidata i meča za titulu, ali ako se prisjetimo 1995. godine i velikog raskola, upravo je nokaut-sistem pomogao da se šah spasi. Okupio je elitne velemajstore. U to vrijeme šah je počeo da se pretvara u salonsku aktivnost — okupe se negdje, odigraju partije, bez nagradnih fondova, bez ozbiljne organizacije i bez interesovanja medija.
— Danas se po nokaut-sistemu, svake dvije godine, održava samo Svjetski kup. U razgovorima za „SE“ Ian Nepomniachtchi, Alexander Grischuk i Daniil Dubov rekli su da bi voljeli da čitav FIDE kalendar bude zasnovan na nokaut-turnirima — kao u tenisu ili snukeru. Da li se slažete?
Kirsan Ilyumzhinov — Kada čujem takva mišljenja, to mi je kao melem za dušu, jer je to moje „dijete“. Šah se dinamično razvija, a publici je sve teže da prati kružne turnire. Nokaut je praktičan i za igrače: ako kreneš dobro — boriš se za ozbiljan novac, ako ne — ideš na sljedeći turnir, a ne mučiš se 11 kola.
Ovaj format je povoljan i za organizatore, jer se troškovi smanjuju sa svakim kolom i odlaskom eliminisanih igrača. Moguće je da ću razvoj nokaut-turnira uključiti u svoj program za predstojeće izbore za predsjednika FIDE.
Kada smo uvodili nokaut-sistem, bilo mi je važno mišljenje velikih šahista. Još 1995. podržali su ga Boris Spassky, Vasily Smyslov i Nona Gaprindashvili, kao i brojni vodeći novinari iz cijelog svijeta. Bez te podrške ne bih ni iznio prijedlog na Predsjedničkom savjetu.
Sjećam se da je Viktor Korčnoj bio prvi koji me je kritikovao. Govorio je: „Šta je ovaj Iljumžinov smislio, uništiće FIDE.“ A kada je odigrao turnir u Groningen, toliko mu se dopalo da je s poštovanjem nazvao te turnire „Iljumžinovke“.
— Nedavno je obilježeno 95 godina od rođenja Korčnoja. Da li ste bili u dobrim odnosima s njim?
Kirsan Ilyumzhinov — Često smo se sretali na turnirima. Uvijek sam ga pozivao na ručak ili večeru. Kada sam izabran za predsjednika FIDE, rekao sam da ću se savjetovati sa velikim šampionima. Bilo mi je važno da čujem mišljenje Korčnoja, Spaskog, Smislova, Marka Tajmanova…
Uveo sam čak i šampionske penzije koje su se isplaćivale iz mog humanitarnog fonda — veterani su dobijali po hiljadu dolara. Mnogi su živjeli od skromnih penzija, i to im je mnogo značilo.
Sjećam se i da sam, kao podršku Viktoru Korčnoju i Borisu Spaskom, organizovao meč u Elista pod nazivom „Bitka titana“. Godine 2009. igrali su na sceni sale vlade Republike Kalmikije. Prenos je bio organizovan na centralnom trgu grada, gdje su dolazile stotine ljubitelja šaha.
Kada bi velemajstori napustili salu, prolazili bi pored publike, ponekad sjeli na klupu sa ljubiteljima i analizirali partije. Veliki šahisti su razumjeli da je taj meč organizovan za djecu i za šahovske fanove u regionu. I bila je to velika radost — vidjeti dva takva majstora koliko su otvoreni prema običnim ljudima.
ARCHIVE PHOTO: 15 years ago, on January 17, 2008, Bobby FISCHER died, Bobby Fischer in front of a chess board, Chess Olympiad, USSR, chess grandmaster, b/w photo, portrait format ?SVEN SIMON#Prinzess-Luise-Strasse 41#45479 M uelheim/ R o'clock Tel.: 0208/9413250#fax.: 0208/9413260 Account 244 293 433 P ostbank E ssen BLZ 360 100 43 www.svensimon.net.
Robert James Fischer Foto: Global Look Press
Fišer je plakao: „Svi me varaju, a samo vi…“
— Govorili ste da ste sanjali da odigrate partije sa svim svjetskim prvacima.
Kirsan Ilyumzhinov — Igrao sam mini-mečeve sa Nona Gaprindashvili, Vasilijem Smislovom, Borisom Spaskim, Robertom Fišerom, Anatolijem Karpovom, Garijem Kasparovom, Vladimirom Kramnikom, Viswanathan Anandom.
— Koji vam je od tih susreta najviše ostao u sjećanju?
Kirsan Ilyumzhinov — Sa Fišerom. S njim nisu igrali ni Karpov, ni Kasparov, a meni je to uspjelo.
— Koliko ste partija odigrali?
Kirsan Ilyumzhinov — Četiri. Sjedili smo u stanu Andora Lilienthala u Budimpešti, pili votku uz crni kavijar i peljmene. Dugo se nisam usuđivao da predložim Bobiju da igramo, ali sam na kraju skupio hrabrost. On je pristao.
Postavio sam figure, a on je odmah poremetio početni raspored i rekao: „Šah je mrtav, gospodine predsjedniče.“ Treba razmišljati od prvog poteza — i tako smo počeli da igramo Fišerov šah. Prvu partiju sam odmah izgubio, drugu takođe, u trećoj sam se borio, a četvrtu sam zamalo dobio. Ali ipak — četiri partije sa samim Bobijem!
U životu postoje posebni trenuci. Za mene su to susreti sa velikim religijskim ličnostima — Njegovom svetošću Dalaj Lamom, papom Pape Ivana Pavla II. Sa velikim političarem Vladimirom Putinom. Sa proročicom Baba Vangom. Ali najveća sreća bio je taj večernji susret sa Fišerom. On je genije, polubog koji je sišao na zemlju.
Usput, pokušao sam da „privučem“ 11. svjetskog prvaka na prvenstvo po nokaut-sistemu. Nudio sam ozbiljan honorar, ali on nije htio ni da čuje. Govorio je: „Ako budeš organizovao prvenstvo po mojim pravilima, učestvovaću i spreman sam da budem glavni arbitar.“ Nije uspjelo, ali se nadam da ću jednog dana organizovati zvanično prvenstvo u Fišerovom šahu.
— Sa Fišerom ste razgovarali na engleskom ili ruskom?
Kirsan Ilyumzhinov — I na jednom i na drugom. Odlično je znao ruski, čitao je šahovsku literaturu i novine na tom jeziku. Naš prvi susret takođe je bio povezan s knjigama. Sovjetsko izdavaštvo FIS objavilo je Fišerovu knjigu bez honorara, kako je tada bilo uobičajeno. Fišer se uvrijedio i napisao pismo Boris Yelcinu. Ono je proslijeđeno Ministarstvu sporta i tamo je nestalo. Takvo je bilo vrijeme — nije bilo novca ni za plate rudarima, a kamoli za nekog Amerikanca.
Ali ja sam, kao građanin Rusije, odlučio da ispravim tu nepravdu — isplatio sam 11. svjetskom prvaku honorar od 100 hiljada dolara iz sopstvenih sredstava. On je plakao i rekao: „Svi me varaju, a samo vi…“
I danas se sjećam njegovog poziva dok sam bio na aerodromu pred let za Budimpeštu. Pitao me je da li nosim 100 hiljada dolara. Rekao sam da nosim, a on mi je rekao da izvadim hiljadu i kupim crni kavijar i crni hljeb. To je rekao na ruskom, da naglasi važnost trenutka.
— Pomogli ste i Borisu Spaskom da se vrati u Rusiju nakon teškog perioda u Francuskoj?
Kirsan Ilyumzhinov — Može se tako reći. To nije bila prijatna priča i ne bih ulazio u detalje. Reći ću samo da sam uvijek nastojao da podržim Borisa Vasiljeviča. U Elista smo otvorili školu koja nosi njegovo ime. Dolazio je kod nas više puta godišnje, živio u „City Chess-u“, držao časove djeci. Bio je veliki šahista, ali i izuzetno jednostavan i osjećajan čovjek.
— Kako vam je uopšte pala na pamet ideja da razvijate šah u Kalmikiji?
Kirsan Ilyumzhinov — Kao predsjedniku Kalmikije bilo mi je važno da otvorim region prema svijetu — i svijet prema regionu. Republika ima svega 300 hiljada stanovnika, a niko za nas nije znao. Sjećam se kada sam bio treći razred i otišli smo na Mamayev Kurgan — vodič nam je rekao: „Kod vas na sjeveru je hladno, ugrijte se ovdje.“ A to je susjedni region, udaljen svega 300 kilometara.
Ili kad sam služio vojsku u Rostovu na Donu — narednik me pita: „Da li vam tamo hodaju bijeli medvjedi?“ Ljudi nisu znali ništa o nama, čak ni komšije.
A sada zamislite kakav je efekat imala Šahovska olimpijada — ulicama su šetali Meksikanci, Japanci, Brazilci… Ljudi su počeli da uče strane jezike, angažuju profesore. Kada sam bio dijete, jedina delegacija koja je posjetila Elistu bila je iz Mongolije. A kasnije su dolazili Spaski, Magnus Carlsen, Boris Gelfand…
Jednim od prvih predsjedničkih ukaza uveo sam obavezne časove šaha. Kao rezultat, pojavili su se mladi talenti: Sanan Sjugirov, Baira Kovanova, Ernesto Inarkiev, Roman Shogdzhiev…
Prije toga nismo imali nijednog majstora sporta u šahu, niti ijednog saveznog sudiju.
Foto: Tatjana Dorogutina, arhiva „SE“
Naša zemlja mora imati kandidata na predstojećim izborima u FIDE
— Vi ste čovjek koji je okončao raskol u šahovskom svijetu i vratio jedinstvenu titulu svjetskog prvaka. Ne čini li vam se da se istorija sada ponavlja i da novi turnir FIDE zajedno sa Norway Chess može dovesti do zabune?
Kirsan Ilyumzhinov — Pretpostavimo da je taj turnir napravljen za Magnus Carlsen, koji bi ga mogao osvojiti, i da mnogi počnu da govore: evo ga pravi šampion. A najbolji igrač po verziji FIDE — to je već zastarjela priča. To smo već prošli. Ako budemo imali dva svjetska prvaka, sve će opet postati nejasno. Potrebna je jasna hijerarhija kako bi šah konačno ušao u olimpijski program. Zato mi nije sasvim jasno zašto FIDE podržava taj projekat.
— Ipak, naše reprezentacije su i dalje suspendovane iz ekipnih takmičenja.
Kirsan Ilyumzhinov — Znate, kada je 2024. godine etička komisija FIDE oduzela članstvo Ruskoj šahovskoj federaciji na dvije godine, bio sam zatečen (tri mjeseca kasnije apelaciona komisija je ukinula tu odluku — prim. T. G.). Koliko svjetskih prvaka dolazi iz Rusije, koliko su naši treneri doprinijeli razvoju šaha širom svijeta, uključujući zemlje koje su danas vodeće (poput Indije ili SAD). Koliko smo organizovali velikih turnira, koliko su naši sponzori ulagali u nagradne fondove… I onda etička komisija isključi Rusiju, a Arkady Dvorkovich dobije opomenu. To je apsurd — kao da dijete ukorava oca.
— Dana 14. decembra prošle godine održana je Generalna skupština FIDE na kojoj se raspravljalo o ruskom pitanju. Za ukidanje svih sankcija ruskim šahistima glasao je 61 delegat, protiv 51. Međutim, nakon sjednice Arkady Dvorkovich izjavio je da će se organizacija konsultovati sa Međunarodnim olimpijskim komitetom. Kako to tumačite?
Kirsan Ilyumzhinov — Zahvalan sam Ruskoj šahovskoj federaciji na profesionalnom i dosljednom radu u pokušaju vraćanja zastave i himne našim sportistima, ali ovdje je, nažalost, potrebna i politička volja same FIDE.
Ispričaću vam jedan nedavni lični primjer. Bio sam na omladinskom svjetskom prvenstvu u Mongoliji. Igralo je 750 djece iz čitavog svijeta. Djeca iz drugih zemalja izlaze na dodjelu medalja sa svojim zastavama, svira se himna. A kada proglase pobjednika iz Rusije — nema ni himne ni zastave. Prišao sam, čestitao, uručio pehar, a dijete me pita: „Kirsane Nikolajeviču, zašto se prema nama tako ponašaju?“ Iskreno, meni je, kao čovjeku koji je 23 godine vodio FIDE, bilo neprijatno.
I mene su ranije pritiskali da zabranjujem zastave i diskriminišem šahiste iz raznih zemalja — Irak i Libija, na primjer. Ali to je protiv duha sporta i šaha, koji treba da spajaju ljude, a ne da služe političkim igrama. Takve stvari sam uvijek odmah zaustavljao.
Foto: društvene mreže
— U posljednje vrijeme posjetili ste mnogo zemalja: Mongoliju, Ujedinjene Arapske Emirate, Švajcarsku, Uzbekistan…
Kirsan Ilyumzhinov — Ne objavljujem sve na društvenim mrežama. Tokom prošlog mjeseca posjetio sam 14 zemalja i šest regiona Rusije. Bio sam u Kurskoj oblasti, Volgogradu. Nastupao sam u bolnicama, uključujući i za učesnike SVO, davao simultanke. Bavim se prosvjetiteljskim radom.
— Može li se reći da su te posjete povezane s podrškom vašoj kandidaturi za mjesto predsjednika FIDE?
Kirsan Ilyumzhinov — Za to mi ne treba da putujem: u većini zemalja i dalje misle da sam ja predsjednik FIDE. (Smijeh.) I dalje dobijam stotine poruka — od šahista, roditelja, organizatora. Iz Demokratske republike Kongo, Zaira, Južne Koreje… Nedostaje novca za organizaciju turnira, za šahovske garniture, traže pomoć za izdavanje udžbenika, pa čak i za skupe medicinske operacije. Svakodnevno me zovu i nacionalne federacije — mole me da se kandidujem i spremne su da me podrže.
— Da li biste vratili Rusiji zastavu i himnu ako u septembru ponovo postanete predsjednik FIDE?
Kirsan Ilyumzhinov — Naravno. Prvo što bih uradio bilo bi vraćanje zastave i himne ruskim šahistima i unošenje u Statut FIDE odredbe da su takve sankcije nedopustive prema bilo kojoj zemlji. Šta ako se, na primjer, produži sukob na Bliskom istoku i neko zatraži sankcije protiv Izraela SAD ili Irana? Još od 1995. govorim da je šah izvan politike.
Godine 1996. bio sam kod Sadama Huseina. Irak je tada bio pod sankcijama UN. Organizovali smo šahovski turnir, doveo sam i fudbalski klub „Uralan“ da odigra prijateljsku utakmicu. Organizovali smo i festival simfonijskih orkestara „Vavilonske noći“. Podržao me je Žak Širak, koji je poslao orkestar iz Francuske u Bagdad.
Kada je Husein svrgnut, ponovo sam došao da razgovaram o razvoju šaha sa njegovim političkim protivnicima. Mnogi su me odvraćali — govorili su da ću imati problema zbog veza sa Sadamom, ali nije bilo nikakvih poteškoća.
Ili situacija u Tripoliju 2004. godine, kada smo organizovali Svjetsko prvenstvo po nokaut-sistemu. Libija nema diplomatske odnose sa Izraelom, i velemajstor Vadim Milov nije mogao da dobije vizu. Otišao sam u Sirte i sastao se sa Muammarom Gaddafijem u vojnom šatoru. Objasnio sam mu situaciju, i on je preda mnom pozvao ministra spoljnih poslova i naredio da svi učesnici dobiju vize. Na kraju su svi igrali.
Uvijek sam imao stav da treba biti u dobrim odnosima sa svima. Politika je promjenljiva — zašto bismo na to reagovali? Sjećam se i putovanja u Sjevernu Koreju. Neki su me savjetovali da ne idem, govoreći da je tamošnji lider „toksičan“. Ja sam odgovorio: kakve to veze ima — važno je da podržava šah. Moj cilj je uvijek bio razvoj.
— Da li ste spremni da nastavite tim putem?
Kirsan Ilyumzhinov — Napustio sam funkciju zbog šaha — jer je pod sankcijama koje su mi uvedene 2015. bilo teško obavljati dužnost. Zato sam 2018. podržao kandidaturu Arkady-ja Dvorkovicha i pozvao sve svoje pristalice da glasaju za ruskog kandidata. Kada je pobijedio, na njegovu inicijativu promijenjen je Statut FIDE — uvedeno je ograničenje na dva mandata predsjednika.
U septembru mu ističe mandat. Govori se da će se kandidovati predstavnici Njemačke i Velike Britanije. Naša zemlja mora imati svog kandidata na tim izborima i nadam se da će Rusija podržati mene.
— Godine 2023. Generalna skupština FIDE ukinula je ograničenje broja mandata predsjednika. To znači da Arkady Dvorkovich može ponovo da se kandiduje. Jeste li o tome razgovarali?
Kirsan Ilyumzhinov — To mi je čudno. Ipak, nacionalne federacije ne vode obični ljudi — već ozbiljni biznismeni, političari, pravnici. Oni su 2018. glasali za Dvorkoviča upravo zbog tog ograničenja mandata.
— Da li to znači da ćete se kandidovati čak i ako Rusija predloži drugog kandidata?
Kirsan Ilyumzhinov — Za mene je najvažnije samo jedno: koga će Rusija podržati i predložiti.
Magnus Carlsen Foto: Getty Images
Bez Karlsena šampionski ciklus izgleda osiromašeno
— Da li već imate predstavu o mogućem timu?
Kirsan Ilyumzhinov — Predsjednik FIDE ide sa timom od pet ljudi: prvi potpredsjednik, dva potpredsjednika, blagajnik i generalni direktor. Nude mi se različiti kandidati, tako da ima o čemu da se razmisli.
— Na koje zadatke ćete se fokusirati ako postanete predsjednik FIDE?
Kirsan Ilyumzhinov — Moto „FIDE First“ i dalje je aktuelan. Razvoj šaha u svim djelovima svijeta, uz podršku nacionalnih federacija, ostaće prioritet. Kao i ranije, obilaziću zemlje (obično ih bude najmanje 100 godišnje), sastajati se sa predsjednicima federacija, ministrima sporta i državnim liderima kako bismo razvijali šah — profesionalni, amaterski, u školama, vrtićima, univerzitetima, gradovima i selima.
Treba učiniti da šah postane olimpijski sport. Bili smo veoma blizu kada smo pregovarali sa predsjednikom Južne Koreje da nominuje šah za uvrštavanje u program Zimskih olimpijskih igara 2018. u Pjogjangu. Problem je što na zimskim igrama učestvuje ograničen broj zemalja, a šah bi to promijenio — doveli bismo sportiste iz najmanje 100 država. Međutim, u posljednjem trenutku sve je propalo. Sada taj posao treba dovesti do kraja. Minimalni cilj je ulazak u olimpijski program, a maksimalni — da šah bude i na ljetnjim i na zimskim igrama.
Još jedan važan pravac je program „Šah u školama“. Cilj je da u svim zemljama članicama FIDE postoji čas šaha — kao izborni ili obavezni predmet. Takođe želim da završimo projekat „One billion chess players — One billion smart people“ (jedna milijarda šahista — jedna milijarda pametnih ljudi). Danas oko pola milijarde ljudi igra šah, a cilj mi je da taj broj poraste na milijardu. I, konačno, da ispunim želju 11. svjetskog prvaka i organizujem Svjetsko prvenstvo u Fišerovom šahu.
— Ako Indija dobije organizaciju Olimpijskih igara 2036, da li bi bilo logično da šah uđe u program?
Kirsan Ilyumzhinov — Indija ima ogromnu tradiciju i dva svjetska prvaka. To je praktično nacionalni sport, tako da bi to bila sasvim logična odluka.
— Kada ste prvi put najavili moguću kandidaturu za predsjednika FIDE, gotovo svi eksperti su to podržali. Negativno se izjasnio samo Anatolij Karpov. Imate li objašnjenje zašto?
Kirsan Ilyumzhinov — Anatolij Jevgenjevič je veliki šahista kojeg izuzetno poštujem. Ponosan sam što sam kao kandidat za majstora sporta iz Elista uspio da pobijedim na izborima za predsjednika FIDE dva svjetska prvaka — Karpova (2010) i Gari Kasparov (2014).
— Da li smatrate da aktuelni šampionski ciklus treba mijenjati?
Kirsan Ilyumzhinov — Potrebno je da rade specijalizovane komisije, da se čuju prijedlozi nacionalnih federacija, šahista — ne samo elitnih — i novinara. Kao što je bilo sa nokaut prvenstvima. Vrijeme je pokazalo da ne treba rušiti postojeće, ali ako postoji nezadovoljstvo šahista sistemom ili kvalifikacijama za Turnir kandidata, onda treba razmotriti moguće promjene.
— Da li biste pokušali da ubijedite Magnusa Carlsena da se vrati u šampionski ciklus?
Kirsan Ilyumzhinov — Odluka je isključivo na njemu. Trenutno nema baš najbolje odnose sa FIDE, i to je propust organizacije. Magnus je genije i superzvijezda. Šahovski svijet treba da mu bude zahvalan za popularizaciju igre. On je uzor mnogim mladim šahistima širom svijeta i primjer kako se gradi brilijantna karijera.
— Da li biste voljeli da ponovo igra meč za titulu?
Kirsan Ilyumzhinov — Naravno. Bez njega šampionski ciklus izgleda osiromašeno.
Šah je jedno od sportskih usmjerenja Obrazovnog centra „Sirius“. Učesnici specijalizovanih programa postaju nadareni školarci iz svih regiona Rusije, koji su pokazali visok nivo majstorstva na takmičenjima. Treninge za sportiste u „Siriusu“ vode vodeći ruski stručnjaci i treneri. Među njima je i međunarodni velemajstor, majstor sporta SSSR-a, trener omladinske reprezentacije Rusije Sergej Ivanov.
Razgovarali smo sa Sergejem Vladimirovičem, koji je podijelio savjete za šahovske trenere i pedagoge.
1. Kako organizovati rad na greškama tako da se ne izgubi želja za igrom?
Greške će pratiti šahistu tokom čitave njegove karijere, to treba prihvatiti kao datost. Bez greške može igrati samo jak računar. Na sopstvenim propustima treba učiti, izvlačiti korisne pouke, donositi ispravne zaključke i u sličnim situacijama u narednim partijama truditi se da ih ne ponavljamo. Domaća šahovska škola uči: sportista mora obavezno detaljno analizirati sopstvene izgubljene partije u kojima su napravljene greške. Treba pokušati razumjeti prirodu svojih nedostataka — da li je to bila loša priprema u otvaranju, taktički previdi, pozicione slabosti, igra bez plana, nepoznavanje principa igre ili konkretnih pozicija u završnici ili nešto drugo. Kasnije treba temeljno raditi na svojim slabim stranama i ispravljati ih. Tada se u narednim partijama i turnirima broj takvih grešaka može svesti na minimum, a želja za igrom i pobjedom ponovo će biti na odgovarajućem nivou.
2. Kako trener može prepoznati da pred sobom nema samo prosječnog igrača, već budućeg genija i šampiona?
Prvi sovjetski svjetski prvak u šahu Mihail Botvinik formulisao je četiri osnovna uslova pod kojima šahista može postići visoke rezultate i najmanje postati velemajstor:
— talenat, sposobnosti, marljivost, ljubav prema šahu — dobra fizička forma, sportski duh, dovoljan nivo energije — prisustvo specijalnih šahovskih znanja — finansijska i organizaciona podrška
Kada iskusan trener počne raditi s mladim šahistom, može odmah prepoznati talenat i sposobnosti. To se vidi po tome kako se dijete ponaša za tablom, kako odgovara na pitanja, koliko brzo rješava zadatke i koliko dobro pamti informacije. Koliko je učenik fizički spreman može se vidjeti već nakon prvog turnira. Po potrebi se fizička forma može stalno unapređivati. Smatra se da su za to najpogodniji ciklični sportovi: trčanje, plivanje, vožnja bicikla i skijanje.
Što se tiče specijalnih šahovskih znanja — teorije otvaranja, taktike, strategije srednje igre i preciznih završnica — tu ključnu ulogu ima trener, koji treba postepeno prenositi znanje i razvijati potrebne vještine. Finansijsku i organizacionu podršku treba da obezbijede šahovski klub ili sportska škola, kako bi mladi igrač imao priliku da učestvuje na takmičenjima i postiže rezultate.
Dakle, određene sposobnosti su djetetu urođene i trener treba da ih prepozna, dok se ostali uslovi mogu razviti kroz trening i takmičarsku praksu.
3. Postoji stereotip da dječaci igraju šah bolje. Šta trener treba da uradi ako se djevojčice susretnu s tim?
To nije samo stereotip, već stav potvrđen dugom istorijom takmičarskog šaha, uglavnom povezan s fiziološkim razlikama između muškaraca i žena. Ipak, trener ne treba obraćati pažnju na to, posebno zato što se u dječijim i omladinskim takmičenjima dječaci takmiče s dječacima, a djevojčice s djevojčicama. Razlike u igri nisu uslovljene polom, već ličnim osobinama — karakterom, temperamentom, strpljenjem, marljivošću, snagom volje i drugim kvalitetima koji mogu biti prisutni kod oba pola.
Osim toga, u šahu je uobičajeno da žene mogu igrati u „otvorenim“ (muškim) turnirima, dok muškarci ne mogu igrati u ženskim. Za žene postoje posebne nagrade, pa ne bi trebalo da osjećaju bilo kakvu neravnopravnost.
4. Koje pravilo se nikako ne smije kršiti u radu s mladim šahistima?
Mlade šahiste ne treba kritikovati zbog grešaka, izgubljenih partija ili loših rezultata. Naprotiv, potrebno je zajedno analizirati šta je pošlo po zlu i zašto rezultat nije bio dobar. Svaki poraz je djelimično i odgovornost trenera. Strogo je zabranjeno ponižavati učenike ili ismijavati njihove greške pred drugima — to može dovesti do pada samopouzdanja, gubitka motivacije i napuštanja šaha.
Takođe, trener mora objasniti početnicima da šah uči poštenju i pravednosti. Postoje jasna pravila ponašanja za tablom: „dotaknuo — odigraj“, zabranjeno je pomaganje i korišćenje bilo kakvih sugestija, naročito računarskih programa. U šahu nije prihvatljiv princip „pobjeda po svaku cijenu“ — pobjeda mora biti ostvarena isključivo u poštenoj sportskoj borbi.
Prije 95 godina, 23. marta 1931. godine, u Lenjingradu, kod Lava Korčnoja i Zelde (Jevgenije) Azbel, rođen je sin. Dječaka su nazvali Viktor.
Roditelji su se upoznali u Gradu na Nevi. Otac je radio kao načelnik odjeljenja tehničke kontrole u 2. konditorskoj fabrici na Ligovki, a majka je studirala na konzervatorijumu, na odsjeku za klavir. Mladi su se dopali jedno drugom, vjenčali se, ali se po karakteru nisu slagali. — Mama je bila nagle naravi, — prisjećao se Korčnoj, — a otac je, naprotiv, bio blag prema ljudima.
Kada se dijete rodilo, svakodnevni problemi su se dodatno pogoršali. Viktorovi roditelji odlučili su da se raziđu. Pri tome je Jevgenija ostavila sina ocu: „Ja neću moći da se snađem!“
Lav Merkurijevič je privremeno povjerio bebu svojoj majci. Baka je obožavala unuka i odgajala ga dok je otac tražio stan i sređivao život. Na kraju se dječak našao u punoj porodici: otac se ponovo oženio. Tu je Viktor imao sreće — „pomajka“ Roza Abramovna brinula se o njemu kao o sopstvenom djetetu. Ipak, rođenu majku, kada bi kao putujuća umjetnica dolazila u Lenjingrad, Viktor je redovno posjećivao.
Dječak je rastao, krenuo u školu i upisao se u tri sekcije: književno-dramsku, muzičku i šahovsku. Uskoro je ostao samo šah: zbog manjeg govornog nedostatka nije mogao da nastupa na sceni, a za muziku je bio potreban klavir kod kuće. Ali šah je Viktora potpuno osvojio: volio je da igra, da se suprotstavlja protivniku, analizira partije i pronalazi neobična rješenja. Ljubav prema šahu usadio mu je otac: uveče su zajedno uranjali u čarobni svijet drvenih armija.
Uređeni život razbila je ratna tragedija.
Otac je otišao u narodnu vojsku. Poslije pola godine obuke, poručnik Korčnoj, u sastavu 168. streljačke divizije, poginuo je u borbama za „Nevski pjatačok“. Međutim, porodica to nije znala — stiglo je obavještenje da je nestao bez traga.
Viktor i pomajka preživjeli su blokadu: dječak je naučio da loži peć, da se skriva od granatiranja, da stoji u redovima za hljeb i da na sankama odvozi tijela preminulih komšija do zajedničke grobnice. — Nekoliko puta je pomajci polazilo za rukom da me uvede u fabriku, — prisjećao se Viktor Lvovič, — da bih tamo nešto pojeo. Tako da se nisam osjećao baš najgore. Ipak, u ljeto 1942. završio sam u bolnici za oboljele od distrofije.
Svoj prvi turnir Korčnoj je odigrao u gradu opkoljenom nacistima. Partije su se igrale u podrumu škole. Godine 1944. počeo je da pohađa šahovski kružok u Lenjingradskom domu pionira, već 1945. postao je prvokategornik, 1947. — prvak SSSR-a među školarcima, a 1952. debitovao je na prvenstvu države za odrasle, gdje je odmah zauzeo visoko šesto mjesto. Četiri godine kasnije, Korčnoj postaje velemajstor.
Godine 1953. završio je istorijski fakultet Lenjingradskog državnog univerziteta, ali je njegova prava profesija postao šah.
Korčnoj je razvio sopstveni stil igre: detaljnu analizu pozicije i potpuno neočekivane poteze, koji su nudili neobične varijante u klasičnim kombinacijama.
Godine 1960. Viktor Lvovič osvojio je svoju prvu titulu prvaka SSSR-a, a kasnije je to ponovio još tri puta.
Među šahistima je uživao veliki ugled zbog poštenja i principijelnosti. Jednom je tokom meča između Moskve i Lenjingrada natjerao igrača iz sopstvenog tima da prizna tehnički poraz („taknuo si figuru — moraš da igraš!“). Poznato je i da je odbijao da učestvuje u pripremama poznatih kolega iz etičkih razloga: — Shvatiću sve njihove tajne i metode! Kako onda da igram protiv njih?
Sportski funkcioneri nisu voljeli Viktora zbog njegove samostalnosti i otvorenosti. Počeli su da ga potiskuju iz velikog šaha, šaljući ga na manje turnire. Još šezdesetih godina nudili su mu da ostane u inostranstvu — tada je odbio. Međutim, jedanaest godina kasnije, nakon pobjede na turniru u Amsterdamu 1976. godine, odlučio je da se ne vrati u SSSR, ostavivši tamo ženu, sina i pomajku.
Šahista nije ni slutio koliki će bijes izazvati kod partijske nomenklature: sin mu je izbačen sa fakulteta, završio je u zatvoru zbog „izbjegavanja vojne službe“, a porodici sedam godina nije bilo dozvoljeno da napusti zemlju. Što se samog Korčnoja tiče, SSSR mu je organizovao sportski bojkot: sovjetski igrači odbijali su da učestvuju na turnirima na kojima je on igrao.
Korčnoj, koji se nastanio u Švajcarskau i nastupao za konfederaciju kantona, pisao je pisma Leonidu Brežnjevu moleći ga da utiče na sudbinu njegove porodice. Oni su iz SSSR-a pušteni tek početkom osamdesetih godina.
Simbol epohe „brežnjevskog zastoja“ postalo je rivalstvo u mečevima Anatolij Karpov–Viktor Korčnoj. Prvi put su se velemajstori sudarili u borbi za status pretendenta: odlučivalo se ko će igrati protiv Bobija Fišera. U žestokoj borbi ispali su poznati protivnici: Birn, Meking, Spaski, Petrosjan, Polugajevski, Portiš…
Pobjedu je odnio Karpov, savladavši Korčnoja sa tri dobijene partije. Fišer je odbio da igra protiv pobjednika, pa je mladi velemajstor postao svjetski prvak. Korčnoj je, međutim, u intervjuima zapadnim novinarima govorio o pritisku sovjetske nomenklature koja je gurala Karpova. Upravo od tog intervjua počinju njegove nevolje i ideja o „bijegu“. — Nisam otišao u potrazi za boljim životom, već zbog mogućnosti da slobodno igram! — objašnjavao je Viktor Lvovič.
Dva puta je Korčnoj uspio da postane izazivač za svjetsku titulu i oba puta je igrao protiv Karpova.
Meč 1978. godine održan je u Bagiju, na Filipinima. U timu sovjetskog šahiste bili su velemajstori Zajcev, Balašov, Polugajevski i Mihail Talj. Izazivaču bez državljanstva pomagali su Englezi Kin, Stin i Izraelac Jakov Murej.
— Karpov, vjerujem, ima veliku snagu volje, — govorio je Korčnoj uoči meča, — ali ja imam iskustvo. A njegov stil je tako siguran, tako neprivlačan. Ja sam skulptor u šahu, a on je samo hirurg!
Ipak, uprkos samouvjerenosti, Korčnoj je bio nervozan, optuživao protivnike za korišćenje hipnoze, zahtijevao da se psiholog sovjetskog tima ukloni iz prvih redova. Kada su Karpovu donijeli čašu jogurta, Korčnoj je reagovao burno: — To je tajni znak! Dojavljuju mu poteze! Sklonite jogurt!
Koliko je u svemu tome bilo nervoze, a koliko igre za publiku — ostaje nejasno.
Borba je bila izuzetno teška. Izazivač je izjednačio rezultat na pet pobjeda, ali šestu ipak nije uspio da osvoji. Ponovo su igrali za titulu 1981. godine — i opet je pobijedio Karpov.
Ti mečevi — oličenje sukoba Zapada i SSSR-a — predstavljali su vrhunac Korčnojeve karijere. Nakon toga više nije igrao kao izazivač za svjetsku titulu.
Tokom svoje šahovske karijere Korčnoj je makar jednom pobijedio devet svjetskih prvaka — od Mihaila Botvinika do Magnusa Carlsena, izuzev Vladimira Kramnika i Viswanathan Ananda. Godine 1982. postao je prvak Švajcarske i taj uspjeh ponovio još četiri puta. Nastavio je aktivno da učestvuje na turnirima, uključujući i Šahovske olimpijade. Godine 2006. u Italiji osvojio je svjetsko prvenstvo za igrače starije od 60 godina, a 2011. u Suzdalju pobijedio je na veteranskom turniru posvećenom Mihailu Botviniku.
Iz pera velikog majstora nastale su knjige „Antišah. Zapisi zlikovca. Povratak nepovratnika“, „Mojih 55 pobjeda crnim figurama“, „Mojih 55 pobjeda bijelim figurama“ i „Šah bez milosti“.
Viktor Lvovič preminuo je 6. juna 2016. godine. U trenutku smrti bio je najstariji aktivni velemajstor na svijetu.
P.S.
Prvo sačuvano pominjanje velemajstora Korčnoja u štampanom obliku pojavilo se još prije njegovog rođenja: „Izdaje se ovo građanki Azbel Jevgeniji kao potvrda da je zaista trudna u šestom lunarnom mjesecu i da pati od opšte slabosti i premora. Poželjno je privremeno je osloboditi rada u Konzervatorijumu. Ljekar Ganelina.“
Poslije skandaloznog intervjua 1974. godine upravo je Anatolij Karpov uspio da izdejstvuje od rukovodstva dozvolu da Viktor Korčnoj učestvuje na međunarodnim takmičenjima.
U sovjetskim šahovskim krugovima „nepovratnik“ Korčnoj dobio je nadimak „Zlikovac“, a štampa nije pominjala njegovo ime čak ni kada je izvještavala o meču sa Karpovom, ograničavajući se na riječ „pretendent“.
Poslije skandala sa jogurtom u sovjetskim novinama pojavio se članak „Bura u čaši kefira“.
Godine 1990, ukazom predsjednika SSSR-a Mihail Gorbačova, Korčnoju je vraćeno sovjetsko državljanstvo.
Prije osamdeset godina, 24. marta 1946. godine, preminuo je Aleksandar Aljehin — prvi od naših sunarodnika nosilac svjetske šahovske krune. Imao je samo 53 godine, ali je živio burnim i složenim životom, ušavši u istoriju kao nepobjeđeni šahovski šampion. Njegova igra je, prema riječima jugoslovenskog velemajstora Milana Matulovića, „držala publiku u ništa manjoj napetosti i uživanju nego fudbalska utakmica“.
Fotografija objavljena u časopisu „Prožektor“ br. 7 (101) od 15. aprila 1927. godine Izvor: iz arhive autora
Aljehin je rođen u Moskvi, u imućnoj porodici vođe plemstva Voronješke gubernije i ćerke tekstilnog industrijalca. (Usput, prezime se pravilno izgovara sa „e“, iako je pogrešan oblik sa „jo“ široko rasprostranjen.) Kao i njegov stariji brat, Aleksandar se u ranoj mladosti zainteresovao za šah.
Cit.: „Osjetio sam neodoljivu privlačnost prema šahu i sačuvao je za cio život.“
Sa 14 godina Aljehin je osvojio prvu nagradu na dopisnom šahovskom turniru. Godinu dana kasnije počeo je da nastupa na turnirima moskovskog šahovskog kruga, a još dvije godine potom osvojio je prvo mjesto na Sveruskom turniru ljubitelja šaha, dobivši glavnu nagradu — porcelansku vazu od Njegovog Imperatorskog Veličanstva.
Uopšte, početkom XX vijeka šahovski život u predrevolucionarnoj Rusiji bio je izuzetno živ, dostigavši vrhunac u proljeće 1914. godine. Tada je u Sankt Peterburgu počeo međunarodni šahovski turnir koji je okupio najveće zvijezde, uključujući berlinskog šahistu Emanuela Laskera, koji je već dvije decenije bio na svjetskom šahovskom tronu. Kompozitor i strastveni šahista Sergej Rahmanjinov tih dana zapisao je u dnevniku da bi, ako bi se „Peterburg iznenada urušio tokom turnira, na svijetu ne bi ostao nijedan veliki šahista“. Peterburg se nije urušio — prvi je bio aktuelni svjetski šampion, drugi Kubanac Kapablanka, a treće mjesto neočekivano je zauzeo Aljehin, koji je tada tek završio Imperatorsku školu pravnih nauka dobio službu u Ministarstvu pravde.
Nekoliko mjeseci kasnije počinje Prvi svjetski rat, koji Aljehina zatiče na turniru u njemačkom Manhajmu. Turnir je prekinut. Aljehin je, kao ubjedljivi lider, proglašen pobjednikom, ali je kao ruski podanik interniran i smješten u lokalni zatvor. Uspio je da se oslobodi i vrati u otadžbinu preko Švajcarske i Švedske.
Dvije godine kasnije, iako oslobođen redovne vojne obaveze, Aljehin se kao dobrovoljac prijavio na front. Kao predstavnik Crvenog krsta proveo je nekoliko mjeseci na prvoj liniji, zadobio tešku kontuziju i završio u bolnici. Iz tog rata budući svjetski šampion ponio je dvije Georgijevske medalje i Orden Svetog Stanislava za spasavanje oficira na bojnom polju.
Nakon Oktobarskog prevrata, ostavši bez imovine, bivši titularni savjetnik Aljehin napušta gladnu i hladnu Moskvu i odlazi u, naizgled, sitiju i mirniju Odesu. Ali to je samo privid: bivši „buržuj“ dolazi pod sumnju odeskih čekista, i sve zamalo završava streljanjem… Aljehin se, za svaki slučaj, vraća u Moskvu, upisuje studij filmske umjetnosti, ali brzo shvata da to nije za njega.
Paradoksalno, ali istinito: čovjek koji je čudom izbjegao strijeljanje od strane čekista zapošljava se u MUR-u i sve do proljeća 1921. godine radi, prema jednoj verziji, kao istražitelj, a prema drugoj — kao službenik u arhivskom odjeljenju milicije. Kažu da je njegova sposobnost pamćenja ogromnih količina informacija bila fenomenalna, čime su se njegove kolege aktivno služile.
Iz milicije prelazi na rad u odjeljenje Kominterne, gdje je ovaj put do izražaja došlo njegovo znanje šest (prema drugim izvorima — deset) stranih jezika. U emigrantskim krugovima će mu još dugo zamjerati službu u sovjetskim državnim institucijama.
Aleksandar Aljehin (Moskva, 1920) Izvor: europe-echecs.com
Služba je služba, ali je sve to vrijeme Aljehin prije svega ostao šahista. Godine 1920. postaje prvi šampion Sovjetske Rusije u šahu, a već naredne godine Kapablanka u meču protiv Laskera osvaja svjetsku krunu. Zapadna štampa uzdiže Kubanca na nivo nepobjedivog šahiste svih vremena.
Aljehin se s tim ne slaže, ali nema mogućnost ne samo da izazove Kapablanku na meč, već ni da učestvuje na međunarodnim turnirima. Uskoro mu se ipak ukazuje prilika. Radeći u Kominterni, upoznaje švajcarsku socijaldemokratkinju Anu-Luizu Rig. Razvodi se od prve supruge, s kojom nije proveo ni godinu dana, ženi se Švajcarkom i dobija dozvolu sovjetske vlade za privremene odlaske u inostranstvo.
Uskoro će se i taj brak raspasti. Sin rođen u tom braku, takođe Aleksandar, čitav život će provesti u Evropi i preminuti 2009. godine. Sam velemajstor će se ženiti još dva puta, ali više neće imati djece. Isto tako, više neće imati ni domovinu — Aljehin, koji je „privremeno otputovao“, nikada se neće vratiti u Sovjetsku Rusiju.
Dočepavši se inostranih turnira, igra šah gdje god može, bez predaha. Odmah upućuje izazov Kapablanki za meč. Prema tadašnjim pravilima, aktuelni svjetski šampion sam je birao protivnika. A izazivač je morao ispuniti sve uslove organizacije meča, uključujući i finansijske.
Tako je, kao odgovor na izazov, Kubanac postavio drskom Rusu, prvo, visoku finansijsku cijenu (novac koji Aljehin jednostavno nije imao), a drugo, iznio nečuven uslov: izazivač mora pobijediti Kapablanku u čak šest partija — i to uprkos činjenici da Kubanac u prethodnim godinama nije izgubio nijednu partiju. Baš nijednu.
Godine 1924. bogataši iz Njujorka finansiraju organizaciju i održavanje međunarodnog šahovskog turnira po uzoru na onaj iz Sankt Peterburga od prije deset godina. Svijet se u međuvremenu promijenio do neprepoznatljivosti, ali konačna tabela ostaje ista: pobijedio je Lasker, „genije svih vremena“ Kapablanka je bio tek drugi, a Aljehin treći.
Pedesetšestogodišnji njemački velemajstor očigledno gaji simpatije prema tridesetjednogodišnjem ruskom kolegi i daje mu nekoliko korisnih savjeta o samopromociji: „Danas je najvažnija stvar — reklama. Reklamirajte sami sebe, ako vas drugi ne primjećuju… Aljehin je genije! Igrate odlično naslijepo. To je teško i ostavlja utisak na ljude koji se malo razumiju u šah, ali se zato razumiju u novac.“
„Znate, Lasker je došao do banalnih stvari, s njim je postalo nemoguće igrati. On dimi svoje protivnike cigarama. I namjerno puši jeftine, da dim bude neprijatniji. Šahovski svijet je zabrinut…“ (izvor — I. Ilf, E. Petrov, Dvanaest stolica, 1928) Izvor: museum.fide.com
Već u februaru 1925. godine Aljehin u Parizu održava simultanku naslijepo na čak 28 tabli. Meč traje 13 sati. Za to vrijeme ruski velemajstor nije ni ručao ni večerao, popio je samo nekoliko šolja kafe i popušio oko pak i po cigareta, ali je, prema izvještajima štampe, ostao „svjež kao ruža“. Rezultat: 22 pobjede, tri poraza i tri remija. Pred toga, sledećeg dana je sve partije, potez po potez, javno reprodukovao iz pamćenja i komentarisao.
„Znate, Lasker je počeo da pribjegava trivijalnostima, s njim je postalo nemoguće igrati. Zagušuje protivnike cigarama. I namjerno puši jeftine, da dim bude što neprijatniji. Šahovski svijet je uznemiren…“ (izvor: I. Iljf, J. Petrov, „Dvanaest stolica“, 1928)
Da bi se prikupio nagradni fond za meč za svjetsku titulu protiv Kapablanke, bilo je potrebno gotovo pet godina. Nedostajući dio obezbijedio je predsjednik Argentine, uz uslov da se meč održi u njegovoj zemlji. Ostalo je još „samo“ da se pobijedi Kubanac — i to šest puta, iako Aljehin dotad nije dobio nijednu partiju protiv njega.
Naravno, čitava Argentina navija za Kapablanku. Lokalne novine pišu: „Veliki Kubanac razbiće Rusa!.. Dvije nedjelje, i don Hose će pobijediti… Naravno, prema Rusu će pokazati velikodušnost i poštedjeti njegov ponos, ali poslije takvog poraza teško da će se iko ponovo usuditi da izazove Kapablanku…“
Meč počinje po nesnosnoj vrućini — nepovoljnoj za Rusa, ali prijatnoj za Kubanca. Ipak, već prvu partiju Kapablanka gubi i odmah uzima pauzu. Druga partija završava remijem. Tada Aljehina pogađa jaka upala vilice. Narednih deset partija igra uz snažne bolove; tokom meča biće mu izvađeno ukupno šest zuba.
Aljehin stoički izdržava. Nakon što povede 3:2, slijedi niz od osam uzastopnih remija. U međuvremenu, simpatije mnogih Argentinaca prelaze na stranu „Aleksandra“. I on, opravdavajući povjerenje, zadaje odlučujuće udarce u 32. i 34. partiji…
Rezultat meča bio je katastrofalan za Kapablanku: na šest pobjeda Aljehina, „nepobjedivi“ Kubanac uspio je da odgovori sa samo tri. Prvi put u istoriji, najjači šahista svijeta, četvrti svjetski šampion, postaje ruski majstor — oduševljena masa nosi ga na rukama od dvorane do hotela.
Svjetska štampa, koja je u trenu promijenila ton, sada se utrkuje u hvalama „ogromnog šahovskog talenta i fenomenalnih sposobnosti ruskog genija šahovske analize“. Kapablanka nije smogao snage da dođe na ceremoniju proglašenja, već je poslao kratku poruku:
„Poštovani gospodine Aljehin! Predajem partiju. Time ste Vi svjetski šampion i čestitam Vam na uspjehu. Moj naklon gospođi Aljehin. Iskreno Vaš, H. R. Kapablanka.“
Aljehin se trijumfalno vraća u Pariz, uranjajući u atmosferu društvenih prijema, zabava i svečanosti. Uz to, višegodišnji napori da dobije francusko državljanstvo konačno su urodili plodom — sada Aljehin nije samo Rus, već i Francuz po pasošu.
U Moskvi su uvjereni da, nakon što je prvi šampion Sovjetske Rusije pobijedio Kapablanku, on jednostavno mora da se vrati u SSSR. Da li je to i sam Aljehin želio — nije pouzdano poznato. Čak i ako je o tome razmišljao, svi mostovi su spaljeni nakon večeri organizovane u čast svjetskog šampiona u tzv. Ruskom klubu u Parizu. Te večeri okupila se sva elita ruske emigracije. Zdravice, govori i pohvale — nije im bilo kraja.
Cit.: „Širom svijeta, u svim oblastima života, rusko ime proslavljeno je nizom briljantnih predstavnika umjetnosti i nauke, i nije slučajnost što se gotovo svi nalaze u emigraciji.“
Već narednog dana emigrantske novine utrkuju se u izvještajima o Aljehinovom govoru na banketu, pri čemu se tekst razlikuje od lista do lista. Presudnom se pokazala rečenica koja mu se pripisuje: „Neka se rasprši mit o nepobjedivosti boljševika, kao što se raspršio mit o nepobjedivosti Kapablanke.“
Da li je te riječi zaista izgovorio ili su ih izrekli lideri emigracije, a novinari ih cinično pripisali novom šampionu — teško je reći. Pogotovo jer će Aljehin i kasnije praviti poteze koji prkose logici: čas kritikujući SSSR („u zemlji gdje su šahovskim figurama ložili peći, ja kao šahista nemam šta da tražim“), čas šaljući čestitke Kremlju povodom 20-godišnjice Oktobra.
Kako god bilo, reakcija sovjetske strane na emigrantsku večeru stigla je odmah: pariška proslava šahovskog trijumfa proglašena je — bjelogardijskom propagandom.
Cit.: „Svi su se okupili da pozdrave Aljehina i istovremeno još jednom napadnu, izliju novi talas blata i kleveta protiv sovjetske Rusije, protiv borbe koju vodi ruska radnička klasa… Svoj govor Aljehin je završio uobičajenom željom bjelogardijaca za skorim oslobođenjem ‘otadžbine’ od ugnjetavanja — upravo onih od kojih se Aljehin dva puta odrekao: prvi put obmanuvši SSSR prilikom dobijanja pasoša, a drugi put primivši francusko državljanstvo… S građaninom Aljehinom za nas je sada završeno. On je naš neprijatelj i kao takvog ga možemo tretirati.“
Stariji brat šampiona, koji je ostao u Sovjetskoj Rusiji i od kojeg je mali Saša učio prve šahovske poteze, izjaviće na stranicama sovjetskog šahovskog časopisa: „S gospodinom Aljehinom za mene je zauvijek završeno!“
Svjetski šampion Aljehin za šahovskom tablom, 11. februar 1928. godine Izvor: librarium.fr
Tokom narednih sedam godina ostaje neprikosnoven, pobjeđujući meč za mečom, turnir za turnirom. Dana 16. jula 1934. godine u Čikagu, na komercijalnom turniru, igra naslijepo već na 32 table, ostvarivši 19 pobjeda, 4 poraza i 9 remija.
Ali postepeno se i na njegovom šahovskom suncu pojavljuju mrlje. Šampiona sve rjeđe viđaju nasmijanog i vedrog. Počinju kružiti glasine da je počeo da pije. Glasine se potvrđuju: oženivši se mondenskom damom, milionerkom, udovicom guvernera Maroka Grejs Višar, Aljehin se potpuno odaje alkoholu — pri čemu mu je nova supruga u tome više bila saputnica nego podrška.
U stanju životne i stvaralačke krize, 1935. godine Aljehin gubi meč za titulu svjetskog prvaka od Holanđanina Maksa Evea, koji je ipak bio slabiji igrač od Kapablanke. U narednih nepune dvije godine Aljehina gotovo otpisuju i zaboravljaju, ali on se potom pribrao i u revanšu 1937. godine nanosi Eveu potpun poraz.
Cit. od Holanđanina: „Učinio sam sve što sam mogao, ali Aljehin je bio jači od mene. Ne znam da li je dostigao svoju nekadašnju formu, ali sada je on najbolji šahista na planeti.“
Tokom čitavog turnira Aljehin nije popio ni jednu čašicu, niti je zapalio ijednu cigaretu. Impresionirani takvom snagom volje, predstavnici Društva trezvenosti poklonili su šampionu korpu mliječnih proizvoda.
Od 1939. godine Aljehin je mnogo očekivao. Kao prvo, vodi tajne pregovore s Moskvom o meču sa izazivačem za svjetsku titulu, sovjetskim šahistom Mihailom Botvinikom. Kao drugo, šesta svjetska šahovska olimpijada te godine prvi put se održava preko okeana, u njemu toliko dragoj Argentini.
Aljehin dolazi na Olimpijadu kao kapiten francuske reprezentacije, i upravo tada, usred turnira, sportisti saznaju za početak Drugog svjetskog rata. Kao kapiten francuskog tima, Aljehin povlači svoje igrače i ne dozvoljava im da igraju protiv Nijemaca.
Iako je imao mogućnost da ostane u Argentini, 47-godišnji Aljehin se vraća u Evropu, pridružuje se vojsci de Gola i pada u zarobljeništvo nacista. Nijemci ga nisu dirali. Da ne bi umro od gladi, počinje da zarađuje igrajući manje turnire, učestvuje u takmičenjima i simultankama širom Njemačke i okupiranih zemalja.
Između ostalog, u Pragu igra protiv čak 75 njemačkih oficira istovremeno — pobjeđuje u 73 partije, dok dvije završava remijem. Nijemci mu i dalje dozvoljavaju slobodno kretanje po Evropi, ali njegova supruga ostaje u Francuskoj — praktično kao talac.
Poslije rata, njegovi šahovski nastupi u Njemačkoj biće mu uračunati kao saradnja s nacističkim režimom. Uostalom, Sveopšti njemački šahovski savez vodio je, između ostalih, i Gebels.
Ali ni to nije bilo najgore. Mnogo veće osude, zamjerke i optužbe izazvale su Aljehinove publikacije u nacističkoj štampi. Ti tekstovi, ocijenjeni kao antisemitski, prvi put su objavljeni od 18. do 23. marta 1941. pod naslovom „Jevrejski i arijevski šah“, a kasnije su dva puta izdavani i kao posebne brošure.
Godine 1944, preselivši se u Španiju, Aljehin govori madridskim novinarima da je za Nijemce pripremao bezazlene teorijske šahovske tekstove, ali da je objavljena verzija falsifikat u koji su antijevrejski dijelovi ubačeni bez njegovog znanja.
Cit.: „Članak, potpuno naučni, Nijemci su preradili tako da je počeo da tumači šah iz rasističke perspektive.“
Neki su mu povjerovali, većina nije. Godine 1945. vodeći šahisti svijeta najavljuju formiranje komisije koja treba temeljno da ispita „slučaj i postupke svjetskog šampiona“. Za predsjednika komisije imenuju Maksa Evea. U to vrijeme Aljehin se iz Španije seli u jeftiniji Portugal.
Sic transit gloria mundi… Ugled Aljehina ozbiljno je narušen, a rijetka predavanja i simultanke donose mu vrlo malo novca. Mecene iz ljetovališta Eštoril preuzimaju troškove njegovog boravka i ishrane u lokalnom hotelu.
U novembru 1945. britanska šahovska federacija šalje Aljehinu pozivnice za prve poslijeratne turnire u Londonu i Hejstingsu. On prihvata i počinje pripreme, ali zbog protesta pojedinih šahista, uz podršku američke federacije, Britanci povlače poziv. Aljehin doživljava srčani udar.
Nekoliko mjeseci kasnije stiže mu telegram iz Moskve: Botvinik predlaže da odigraju meč za titulu koji je rat spriječio. Aljehin, naravno, prihvata. Novine ponovo počinju da pišu o njemu, svijet se podsjeća da je on i dalje šahovski kralj.
Ali meča s Botvinikom neće biti. Jer neće biti ni kralja.
Ujutro 24. marta 1946. godine, u portugalskom gradiću Eštoril, sobarica je zavirila u jednu od soba hotela „Park“ i tamo zatekla mrtvog gosta. Sjedio je u fotelji, za stolom prepunim posuda i tanjira, na kojem se nalazila i šahovska tabla s početnim rasporedom figura. Već narednog dana novinske agencije objavile su vijest o smrti aktuelnog svjetskog šampiona. A zatim je počela — teorija zavjere.
Okolnosti Aljehinove smrti ni danas nisu razjašnjene. Naizgled, za čovjeka koji je još u mladosti imao srčanih problema, a uprkos tome mnogo pio i pušio, početna dijagnoza „zastoj srca“ djeluje logično. Međutim, ubrzo je objavljeno da je Aljehin umro jer se ugušio tokom jela: navodno su komadi mesa dospjeli u disajne puteve, što je izazvalo „asfiksiju usljed začepljenja disajnih puteva“.
Čak je objavljena i fotografija na kojoj mrtvi velemajstor sjedi u svojoj sobi za stolom. Iz nekog razloga — u kaputu. Ta odjeća, zajedno sa šahovskom tablom na stolu i zbirkom poezije pored tijela, otvorenom na stranici sa stihom „To je sudbina svih koji žive u emigraciji“, podstakli su sumnju da bi fotografija mogla biti namještena…
Ta poznata fotografija Izvor: chess.com
Sahrana na lokalnom groblju obavljena je tek tri nedjelje kasnije, a navodno je mjesni katolički sveštenik odbio da učestvuje, jer su na licu pokojnika uočeni tragovi koji su ukazivali na nasilnu smrt…
Kasnije su se pojavile i teorije o trovanju — čak dvije: prema jednoj, Aljehin je sam uzeo otrov, prema drugoj, otrovan je još ranije u restoranu, nakon čega je preminuo na ulici, a tijelo mu je potom tajno preneseno u hotel. Njegov sin tvrdio je da ga je stigla „ruka Moskve“.
S druge strane, „Moskva“ je sumnjala na Amerikance, dok je „Zapad“ krivicu pripisivao neimenovanim osvetnicima koji su kaznili šampiona zbog saradnje s nacistima i antisemitskih tekstova. Inače, pomenuta komisija pod vođstvom Maksa Evea raspuštena je nakon Aljehinove smrti, uz obrazloženje da nije pravedno suditi čovjeku koji se više ne može braniti.
Kako god bilo, verzije i glasine o nasilnoj smrti Aljehina nisu razjašnjene do danas.
*****
Deset godina kasnije, Aljehinov pepeo biće prenesen u Francusku i 25. marta 1956. ponovo sahranjen na groblju Monparnas, uz prisustvo predsjednika FIDE i velike delegacije iz SSSR-a. Aktuelni svjetski šampion Mihail Botvinik neće prisustvovati ceremoniji, već će poslati telegram — što će takođe podstaći razne spekulacije.
Na grobu je podignut spomenik s obeliskom, a na mermeru je uklesano: „Aleksandar Aljehin. Genije šaha Rusije i Francuske“.
U istoriji šaha samo su dvojica svjetskih šampiona umrla bez titule „bivši“ — Aljehin i Robert Fišer. Ali dok se Amerikanac svojevoljno odrekao krune, četvrti svjetski šampion Aleksandar Aljehin napustio je ovaj svijet neporažen.
Slavoljub Marjanović (1955–2026) O velikom šahisti i o vremenu kojeg više nema
Piše: IM Zoran Petronijević
Autor fotografije: FM Dragan Živić
Osmog marta, od popodnevnih časova pa sve do kasno u noć, a zatim i narednih dana, jedna vest – nemilosrdna poput sudbine – polako se širila najpre među šahistima Niša, a zatim i mnogo šire: Marjanka više nema među nama. Kako to u takvim trenucima biva, najpre se javlja neverica, potom tuga, tamna i duboka, a nakon toga naviru sećanja.
Šahisti dobro znaju: nadimak „Marjanko“ pripadao je pokojnom velemajstoru Slavoljubu Marjanoviću. Osmog marta, u prepodnevnim časovima, preselio se u večnost i ostavio svoje najmilije u tuzi. Tu prave utehe nema. Ako je i ima, onda je u tome što tuguje čitav šahovski Niš, kao i Srbija – a nimalo nije preterano reći – i svet, jer je Slavoljub imao prijatelje širom sveta.
Ovo je priča o njemu, o vremenu koje je i sam stvarao i o neizbrisivom tragu koji je ostavio – najpre u šahovskom Nišu, a zatim i mnogo šire, sve do svetskih razmera.
Slavoljub Marjanović je rođen 6. januara 1955. godine u Lalincu, selu nedaleko od Niša, u radničkoj porodici. Prve poteze i ljubav prema šahu preneo mu je stariji brat Dragoslav, poznati kompozitor šahovskih problema. Pošto se šahovski problemi često nazivaju i poezijom šahovske igre, u tome možda leži i tajna zašto je Slavoljub tokom čitavog života neumorno tražio i težio lepoti. Bratovljevi saveti pali su na plodno tlo. Slavoljub je vrlo brzo otkrivao lepotu šaha i tajne ove drevne igre. U tada nezaobilaznom Pionirskom domu, uz pomoć još jedne niške šahovske legende, pedagoga Dragoljuba M. Mihajlovića, postiže svoje prve uspehe. Postaje pionirski prvak Niša (godine 1968) – ali to je bio tek mali korak prema onome što će kasnije postići.
Kada je prešao u omladinsku konkurenciju – koja je u to vreme obuhvatala igrače od 15 do 20 godina – bio je toliko nadmoćan da je tri puta uzastopno postao omladinski prvak Jugoslavije (1971, 1972. i 1973). To je, pored njega, uspelo još samo slovenačkom velemajstoru Brunu Parmi. Niko kasnije nije uspeo da ponovi takvu dominaciju u omladinskoj konkurenciji. Dva puta je igrao na omladinskim prvenstvima sveta i oba puta imao odlične šanse da osvoji titulu. Njegov najbolji rezultat bilo je treće mesto u Manili 1974. godine, gde je osvojio bronzanu medalju.
Po završetku srednje škole u Nišu, upisao je Filološki fakultet u Beogradu, na grupi za francuski jezik. Ali šah je već bio jači od svih drugih izbora. Kaisa ga je nepovratno privukla, i nije bilo teško da odluči da svoj život posveti šahu – što je i bio do kraja života.
Da bi ostvario tu želju, bilo je potrebno da se ispune mnogi preduslovi. Prvi od njih – brak – bio je, možda, i njegov najbolji potez u životu. Imao je sreće. Tiha i nenametljiva, ali požrtvovana i uporna, puna razumevanja za potrebe svog supruga, skromna Zlata bila je pouzdan oslonac i stub porodice. Podarila mu je dve predivne ćerke, Marijanu i Slađanu, i bila uz njega u dobru i u zlu. A u životu svakog sportiste i jednog i drugog ima napretek. Zlata je bila uz njega i u njegovim poslednjim trenucima života. Poslovica da iza svakog uspešnog čoveka stoji uspešna žena pokazala se u njegovom slučaju kao potpuno tačna.
Drugi važan „potez“ bio je prelazak iz Niša u Beograd. To nije bilo jednostavno, ali se pokazalo kao pravi izbor. Jedno kraće vreme radio je u „Šahovskom informatoru“, tada najuspešnijoj izdavačkoj kući šahovske literature na svetu, gde je bio izuzetno cenjen. Međutim, želeo je da bude profesionalni igrač, a ne službenik u kancelariji. Zov turnira bio je ono čemu je težio. Zbog toga napušta posao i počinje da radi kao trener – najpre u šahovskom klubu Partizan, a potom duži period u šahovskom klubu Rakovica. Tu postaje stub kluba, uspešno igra na prvoj tabli i stvara odličnu generaciju mladih šahista.
Pored svega toga, bilo je potrebno osvajati i titule. Ovaj zadatak ispunjava gotovo neverovatnom brzinom. Titulu internacionalnog majstora osvaja 1977. godine dobrim rezultatom na Šampionatu Jugoslavije u Zagrebu. Prvu normu za tu titulu osvojio je godinu ranije u Vrnjačkoj Banji.
Ali tu se nije zaustavio, jer u šahu postoji još jedna, najveća titula. Do nje je stigao gotovo ekspresno – bilo mu je potrebno svega godinu dana. Prvu velemajstorsku normu ostvario je u Vršcu 1977. godine, a druga zaslužuje posebno da se pomene. U to vreme šahom je dominirao SSSR, a turniri u toj zemlji bili su izuzetno jaki. Velika imena svetskog šaha često su tamo završavala na dnu tabele. Jedan poznati internacionalni majstor iz Velike Britanije odigrao je simultanku i nije dobio nijednu partiju – iako je igrao protiv amatera. Upravo u takvoj konkurenciji Slavoljub osvaja velemajstorsku titulu. To postiže 1978. godine u gradu Kirovakanu, osvojivši treće mesto na izuzetno jakom turniru. Na tom turniru, između ostalih, pobedio je i Davida Bronštajna, tada živu legendu svetskog šaha. Sa samo 23 godine postao je jedan od najmlađih velemajstora tog vremena. I sve to, može se reći, postigao je sam, obzirom na to da nikada u karijeri nije imao trenera.
Međutim, svakog profesionalnog sportistu prate i egzistencijalni problemi. Rezultati su bili izvanredni, ali je sa suprugom i dvoje male dece živeo privatno u Beogradu, što je predstavljalo veliki teret. Rukovodstvo kluba Rakovica davalo je obećanja, ali od obećanja se ne živi. Rešenje je stiglo iz njegovog rodnog Niša. Šah je u gradu bio izuzetno popularan, ali je bio potreban dobar organizator. Žarko Radičević, tadašnji politički rukovodilac i veliki ljubitelj šaha, doveo je stvari u red. Njegovo ime vezuje se za ono što se s pravom može nazvati zlatnim dobom niškog šaha.
Najjači klub u Nišu, Železničar, ulazi najpre u drugu, a zatim 1979. godine i u prvu ligu. Radičević mu tada obezbeđuje stan i nudi siguran život – posao šahovskog trenera i rešeno stambeno pitanje. Jedini problem bio je što je Niš bio udaljen od centara šahovskih zbivanja. Marjanović je kratko razmišljao, ali je, na Radičevićev jednostavan argument – „tamo ti nude obećanje, a ovde stan“ – krajem 1979. odlučio da se vrati u svoj matični klub.
Tako počinje najplodniji period u Slavoljubovom životu, koji se poklapa sa najvećim uspesima niškog šaha. Njegov doprinos klubu bio je nemerljiv – i kao igrača i kao trenera. Internacionalni majstor Željko Đukić izračunao je da je Slavoljub za klub odigrao čak 350 partija. To je gotovo čitava godina života provedena za šahovskom tablom! Posebno je važno spomenuti da je igranje za klub za njega bilo ne obaveza, već zadovoljstvo. Nije bilo važnih i nevažnih takmičenja – igrao je sve, od ligaških mečeva do brzopoteznih prvenstava Niša.
Njegovi uspesi kao trenera su posebna priča. On nije samo okupljao igrače u klubu i analizirao partije. Bio je lokomotiva koja je vukla druge da napreduju. Posle svakog turnira dolazio je u klub i pokazivao svoje partije, koje smo zatim analizirali s velikim žarom. Sve je to doprinelo da Niš tih godina ima stabilnog prvoligaša, čiji je vodeći član bio upravo Slavoljub.
Njegovi individualni rezultati postajali su sve impresivniji. Teško ih je sve nabrojati, pa ćemo pomenuti samo neke od najznačajnijih. Dva puta je igrao za reprezentaciju Jugoslavije na Šahovskoj olimpijadi, i jednom, 1980. godine na Malti, osvojio bronzanu medalju. Jednom je nastupio i na ekipnom prvenstvu Evrope, takođe 1980. godine.
Posebnu priču predstavljaju tadašnje Balkanijade, na kojima je igrao čak osam puta. U ekipnoj konkurenciji osvojio je šest zlatnih i dve srebrne medalje — uvek je izlazio kao osvajač medalje. U pojedinačnoj konkurenciji osvojio je tri zlatne, jednu srebrnu i tri bronzane medalje, što predstavlja izuzetno impresivan bilans.
Kada je reč o turnirskim uspesima, spisak turnira na kojima je postizao vrhunske rezultate veoma je dug; navešćemo samo neke od najznačajnijih. U Vršcu 1977. osvaja drugo mesto. U Kirovakanu i SSSR-u 1978. Je treći, a u Somboru iste godine prvi. Pobeđuje na turnirima u Trsteniku i Beogradu 1979. godine. Na Vidmarovom memorijalu iste godine zauzima odlično peto mesto, ispred mnogih poznatih imena svetskog šaha. Treće mesto osvaja na Šampionatu Jugoslavije 1980. godine u Skender Vakufu. Na jakom međunarodnom turniru u Smederevskoj Palanci 1980. deli drugo mesto. Prvo mesto deli u Vrnjačkoj Banji 1983. godine, kao i na otvorenom turniru u Beloj Crkvi iste godine. Pobeđuje na turniru u Boru 1983, ispred sovjetskog velemajstora Tukmakova. Četvrto mesto osvaja na Šampionatu Jugoslavije u Subotici 1984, a treće mesto na zonskom turniru u Kavali.
Treba reći da je Slavoljub bio veliki patriota, pa mu je pobeda na Šampionatu Jugoslavije 1985. godine u Novom Sadu posebno značila. Do nje nije došao lako. Na izuzetno uzbudljivom turniru podelio je prvo mesto sa tada igračem u usponu, Mišom Cebalom, pa je odluka o tituli morala da padne u dodatnom meču. I taj meč bio je dramatičan i kvalitetan, dostojan borbe za naslov prvaka države. Prva partija završena je remijem. U drugoj je Slavoljub došao do prednosti, ali se Cebalo revanširao u trećoj. Odluka je pala u četvrtoj partiji: u izvanredno vođenoj završnici Slavoljub je uspeo da slomi otpor protivnika i obezbedi pobedu. Trijumfom u meču rezultatom 2,5 : 1,5 stigao je do samog vrha u svojoj zemlji – postao je šampion Jugoslavije za 1985. godinu.
Te godine dostigao je i svoj najviši plasman na FIDE rejting listi. Sa 2540 ELO poena nalazio se na 44. mestu na svetu. Prema istoj listi, u Jugoslaviji je bio četvrti igrač. Da bi se mlađim šahistima približilo šta je takav plasman tada značio, treba imati u vidu inflaciju rejtinga. Ilustracije radi, danas se oko 44. mesta na svetu nalazi nekadašnji izazivač za titulu prvaka sveta, Mađar Peter Leko, sa rejtingom od 2675 poena.
I dalje se nižu uspesi. Na veoma jakom Šampionatu Jugoslavije u Budvi 1986. godine deli drugo mesto i potvrđuje izvrsnu formu i veliku snagu. Te godine osvaja drugo mesto u Zenici, a zatim i u Marselju, iza velemajstora Guljka. U Parizu deli drugo mesto, ponovo iza Guljka. U Pucarevu 1987. godine, na Zonskom turniru, osvaja treće mesto i kvalifikuje se za Međuzonski turnir, na kome postiže solidan rezultat i osvaja sedmo mesto sa osam poena. Iste godine osvaja i drugo mesto na jakom turniru u Zenici. Godine 1988. na jakom turniru u Rimu deli prvo mesto sa bivšim prvakom sveta Smislovom i Guljkom, ali je po Soneborn sistemu prvi.
Upravo negde u to vreme počinje polako da se javlja podmukla bolest koja će ga sprečiti da nastavi niz vrhunskih rezultata. Njene posledice su bile takve da, na primer, 1990. godine nije mogao da igra za svoj tim, Železničar. Tokom 1991. godine njegovo stanje se stabilizuje i on ponovo počinje da nastupa na raznim takmičenjima. Iako je i dalje postizao dobre, povremeno i odlične rezultate, u njegovoj igri više nije bilo onog žara ni izuzetne borbenosti koja je ranije krasila njegovu igru.
Međutim, pored igre, pronalazi sebe u trenerskom radu. Privremeno se seli u Grčku, gde radi kao trener i selektor reprezentacije. Tamo je, po mišljenju mnogih, ostavio dubok i neizbrisiv trag. Svojim predanim radom mnogo je doprineo da Grčka, od jedne osrednje šahovske zemlje, postane respektabilna šahovska sila. Reprezentaciju Grčke vodio je na četiri olimpijade i tri evropska prvenstva. Za Grčku šahovsku federaciju radio je od 2000. do 2010. godine, od čega je šest godina bio trener i selektor reprezentacije.
Od 2004. godine nosilac je prestižne titule FIDE Senior Trainer, koju je zadržao do svoje prerane smrti.
Pomagao je i reprezentaciji Srbije u dva navrata. Najpre je od 2009. do 2012. godine bio deo stručnog štaba, a zatim je od 2014. do 2017. godine obavljao dužnost selektora reprezentacije Srbije. Njegov rad ocenjen je kao veoma uspešan, a u tom periodu reprezentacija je ostvarivala solidne rezultate na olimpijadama i evropskim prvenstvima.
Zvanično je prestao da igra turnirski šah 2014. godine. Pored trenerskog rada bio je duboko posvećen porodici. Redovno je posećivao ćerke i sa zadovoljstvom pomagao u podizanju svojih dvoje unučadi. Disciplina je bila jedan od osnovnih principa njegovog života. Tako je do samog kraja, zajedno sa suprugom Zlatom, svakodnevno šetao, bez obzira na vremenske prilike. Bio je vernik, duhovno formiran čovek, i dosledno je poštovao pravila svoje pravoslavne vere.
Društvena zajednica je visoko ocenjivala njegov rad. Godine 1985. dobio je laskavu nagradu „Najbolji sportista Niša“, a tri puta je bio dobitnik Oktobarske nagrade Oslobođenja grada Niša: 1981, 1983. i 1985. godine.
Njegov odlazak došao je iznenada. Tog kobnog 8. marta iznenada mu je pozlilo i ubrzo je preminuo, na rukama svoje životne saputnice Zlate. Izdalo ga je srce, ono isto kojim je neumorno koračao kroz život. Upravo je srce (srčanost) bilo njegovo najjače oružje – simbol hrabrosti i snage. Bio je uporan i neustrašiv čovek, gotovo bez straha, kao junaci iz bajki i mitova.
I sada se postavlja pitanje smisla: šta ostaje iza velikog šahiste? Ostaju rezultati, ostaju partije koje će se još dugo analizirati – Slavoljubove partije svakako spadaju među one koje će trajati. Ostaje i sećanje: sećanje njegovih učenika, prijatelja i svih koji su ga poznavali. A sećanje na Slavoljuba, pre svega, jeste sećanje na njegovu ličnost.
Još kao veoma mlad shvatio je da „sa neba samo kiša pada“. Njegov životni moto bili su uporan rad, samodisciplina i odlučnost da se nikada ne odustaje. Uvek je tragao za smislom i jasnim ciljevima. Nije verovao u male ciljeve, već u one dostojne ozbiljne borbe. A borba — ona poštena i časna — bila je za njega osnov življenja.
Kao najveću vrednost, onu koja se u naše pragmatično vreme sve manje ceni, Slavoljub je smatrao poštenje. To je bila osnovna karakteristika njegove ličnosti. Sve ostalo proisticalo je iz nje. Ova, pomalo donkihotovska osobina danas možda deluje naivno, jer živimo u svetu u kome često vladaju neistina i laž. Ali Slavoljub je duboko verovao da bez poštenja nema ni pravog života. Kao što je Aristotel zapisao: „Život bez vrline nije dostojan življenja.“
Svoja obećanja je ispunjavao. Govorio je otvoreno, čak i onda kada mu to nije išlo u prilog. Poštovao je ljude i iskreno se odnosio prema njima. U vreme daleko pre kompjutera znao je rođendane svojih prijatelja i poznanika i nikada nije propuštao da im čestita. Danas se to često čini uz pomoć savremene tehnologije, ali Slavoljub se oslanjao isključivo na svoje pamćenje — i u tome je bio dosledan. Nikada nije propuštao priliku da nauči nešto novo: imao je široka interesovanja. Sve u svemu, bio je to pošten i ispunjen život, život trajnog traganja i unutrašnje discipline.
Ako je tačno da je karakter čovekova sudbina, onda je jasno da je Slavoljubov stil igre u šahu bio njegov odraz. Bio je poznat po enciklopedijskom poznavanju otvaranja. Imao je pažljivo razrađen repertoar i gotovo da je bilo nemoguće iznenaditi ga u uvodnoj fazi partije. Svoj repertoar je stalno produbljavao i proširivao, tako da protivnicima nije bilo lako da se za njega pripreme. Kao crni, na 1.e4 bio je poznat po Najdorfovoj varijanti Sicilijanske odbrane, a kasnije je u svoj repertoar uveo i Paulsenovu varijantu. Kao odgovor na 1.d4 u mladosti je igrao Taraševu varijantu, da bi kasnije prešao na Nimco–indijsku odbranu. Kao beli je gotovo uvek otvarao potezom 1.e4, a posebno je obožavao da igra protiv raznih varijanti Sicilijanske odbrane, koje je igrao kreativno i sa dubokim razumevanjem.
Njegovo poznavanje završnica takođe je bilo impresivno. Odlično je poznavao teorijske pozicije. Posebno je voleo damske i topovske završnice. U jednima je potrebno strpljenje, u drugima dinamika – a on je posedovao i jedno i drugo. Kao velemajstor, naravno, posedovao je širok spektar metoda igre u središnjici. Odlično je igrao pozicije sa usamljenim pešakom u centru. Na turniru u Kirovakanu u razgovoru sa Bronštajnom, rekao je da voli da uzme pešaka i da se zatim brani, što je ovaj odobravao. Kasnije se njegov stil menjao. Voleo je dinamične pozicije i igru sa kontrašansama. Zbog toga je bio posebno uspešan u različitim tipovima Sicilijanske odbrane, i kao beli i kao crni. Kombinacije je pronalazio lako, a varijante je računao izvanredno precizno. U njegovoj karijeri gotovo da nema grubih previda.
Ostaje žal što se bolest pojavila relativno rano, jer teško je reći dokle bi još stigao. Ipak, i ono što je ostvario predstavlja izuzetan domet i trajnu vrednost.
Sahrana je održana 12. marta na Novom groblju u Nišu. Prisustvovali su gotovo svi koji u niškom šahu nešto znače ili su nekada značili, čime su pokazali koliko im je Slavoljub bio drag i koliko je bio značajan za šahovsku zajednicu. Govor na odru održao je FIDE majstor Dragan Živić, jedan od njegovih učenika i nastavljač njegovog šahovsko-pedagoškog rada u Nišu.
I grad, koji u poslednje vreme često zaboravlja šahovsku umetnost, pokazao je njegov značaj organizovanjem komemoracije, održane 13. marta u Oficirskom domu u Nišu. Njegovi bliski prijatelji govorili su o njegovom značaju, i sa setom se sećali druženja sa njim.
Zajedno sa Slavoljubom Marjanovićem odlazi i jedno vreme koje je on u velikoj meri stvarao. U Nišu šah danas stagnira, a prostorije kluba su izgubljene.
Njegova supruga i dve ćerke, zetovi i dvoje unučadi, Luka i Katarina, ostali su neutešni. Ali zajedno sa njima tuguje i čitav šahovski Niš, kao i svi koji su ga poznavali.
A tuga, kao i sećanje, uvek se deli, i to je neka uteha. Prava.
U nastavku ovog serijala o velemajstoru Slavoljubu Marjanoviću, donosimo izbor njegovih najboljih partija koje je velemajstor Marjanović, nešto prije svoje prerane smrti, lično poslao autoru ovog serijala, IM Zoranu Petronijeviću (koji je jednu detaljno prokomentrisao)
Partija je igrana na zonskom turniru za prvenstvo sveta, i podrazumeva se da je svaka partija od posebnog značaja. Partija je bila igrana u četvrtom kolu, Marjanoviću je nakon tri remija, naravno, bila neophodna pobeda da bi došao do bilo kakve šanse za uspeh na turniru. To i objašnjava njegov pristup partiji. 1.e4 e5 2.Nf3 Nc6 3.Bb5 a6 4.Ba4 Nf6 5.d4 Marjanović je voleo i često igrao ovu varijantu. Pored ove partije, on je, između ostalih, od velikih imena pobedio i Aršaka Petrosiana i Jusupova. 5...exd4 6.0–0 Be7 7.e5 [Marjanović je igrao ovu varijantu. U ono vreme, popularna je bila i varijanta sa 7.Re1 ] 7...Ne4 [Najbolje. Slabije je 7...Nd5 8.Nxd4² što vodi do male prednosti za belog.] 8.Nxd4 Nxd4 [Logičnije je 8...0–0 što nakon 9.Nf5 d5 10.Bxc6 bxc6 11.Nxe7+ Qxe7 12.Re1 vodi do približno jednake igre. Jusupov je u partiji sa Marjanovićem u Minsku 1982 igrao 12...f5? što je greška. (Bolje je 12...Re8= sa približno jednakom igrom.) Nakon 13.f3 Ng5 14.b3± Marjanović je došao do jasne prednosti, koju je u lepom pozicionom stilu pretvorio u pobedu.] 9.Qxd4 Nc5 10.Nc3 Nxa4?! Crni osvaja lovački par, ali je nedovoljno razvijen, i to mu ne donosi jednaku igru. [Bolje je 10...0–0 što su protiv Marjanovića igrali više puta. 11.Bg5!? (Marjanović je voleo ovaj potez. 11.Nd5 je zanimljivo) 11...Bxg5 (Ako crni igra 11...Nxa4 12.Bxe7 potez 12...Nxc3?? bi bio gruba greška (12...Qxe7 je bolje) nakon 13.Qh4 ovako je Marjanović igrao sa Gunawanom, Jakarta 1986. Crnom nije preostalo ništa drugo do predaje. Lepa minijatura!) 12.Qxc5 Be7 (12...d6 je igrao Tipsay sa Marjanovićem u Subotici 1984, godine 13.exd6 cxd6 14.Qd5 Bf6 15.Bb3 Bxc3 16.bxc3 Qc7 17.Rfe1 Beli ima minimalnu prednost. Nakon filigranske igre u završnici, Marjanović je dobio partiju.) 13.Qe3 d5 14.Rad1 c6 15.Bb3 Qa5 16.Ne2 Bg4 17.f3 Bc5 18.Nd4 Be6 19.c3 ovako su igrali Marjanović i Aršak Petrosian u Kirovakanu, 1978 godine. Pozicija je jednaka, ali je u kasnijem toku beli došao do prednosti, i dobio partiju u lepom stilu.] 11.Qxa4 [11.Nxa4 je zanimljiva anternativa.] 11...0–0 12.Bf4!? Beli razvija figuru na prirodno polje. [12.Be3 je slabije, jer nakon 12...d5= crni izjednačuje.; 12.Rd1 je zanimljiva alternativa.] 12...b5 Najbolji potez. [12...f6? je slabo, jer nakon 13.Qc4+ sa sledećim exf6, beli osvaja pešaka.; 12...d5 nakon 13.exd6 cxd6 (13...Bxd6 14.Rad1 Bd7 15.Qd4 Bc6 (15...Bxf4?! daje belom jasnu prednost nakon 16.Qxf4±) 16.Bxd6 cxd6 17.Qxd6 Qb6 18.b3 daje belom minimalnu prednost.) 14.Nd5 daje belom prijatniju poziciju.] 13.Qd4 Bb7 [13...c5 je jasno slabije 14.Qd5 (14.Qe4!?) 14...Ra7 15.Rad1± 1–0 Spiridonov,N-Zinn,L WchT Students 11th Group5 Krakow 1964 (3.1) sa jasnom prednošću belog,] 14.Rad1 Bc6 Brani d7 pešaka, ali lovac na c6 stoji nezgrapno. [Najbolja šansa crnog je 14...d6 15.exd6 cxd6 16.Bxd6 Bf6 gde crni za pešaka ima određenu kontraigru.] 15.Nd5² Re8!N Crni se dobro pripremio za partiju i igra odličan potez. [Pre ove partije, u ovoj poziciji igrano je 15...f6 , što je slab potez 16.exf6 (16.Rfe1± je davalo jasnu prednost belom.) 16...Bxf6 17.Nxf6+ Rxf6= {½–½ Barden,L-Benkner,O Luzern Christmas–06 1952 (7) sa jednakom igrom,}] 16.Rd3!? U skladu sa svojim stilom, kao i potrebom da po svaku cenu igra na pobedu, beli kreće agresivno. [Zanimljivo je i 16.Rfe1 ] 16...Bf8 Najbolji potez. [16...d6? je loše i gubi nakon 17.exd6 Bxd6 (17...cxd6 takođe ne zadovoljava zbog 18.Rg3 Bf8 19.Bg5+-) 18.Rg3 Bf8 19.Bh6!+- napad belog na kraljevom krilu je nezaustavljiv.; 16...Bxd5 takođe daje belom nadmoćnu igru nakon 17.Qxd5 d6 18.e6! Rf8 19.Re1 fxe6 20.Rxe6+-] 17.Bg3!? Ovo nije sklanjanje lovca, obzirom da je ideja belog da igra Bh4. [Nešto aktivnije je bilo 17.Rfd1!? ] 17...Qc8? [#]
[Ozbiljna greška koja vodi crnog u poraz, što je u ovom momentu teško poverovati. Crni oÄigledno nije računao da beli može brzo da organizuje napad na kraljevom krilu. Morao je da reaguje igrom kroz centar putem 17...d6! , na primer: 18.exd6 Bxd6 19.Rfd1 Rc8= što bi vodilo do približno jednake igre.] 18.Nf6+! Jasno je da ako želi da vodi napad, beli to mora da uradi sa žrtvom. Ovde nije moguce sve konkretno proračunati, potrebno je da se vodimo intuicijom. Marjanović je posedovao napadački instinkt do perfekcije, što pokazuje i ova partija. Svedok sam i učesnik višednevnih analiza ove partije nakon turnira, i znam da su mnoge varijante koje slede, pronađene tek u analizi. Analiza je pokazala sledeću istinu: Žrtva je bila savršeno korektna. 18...gxf6 19.Bh4! Poenta kombinacije! Lovac prelazi na važniju dijagonalu. Treba reći da se ovakvi potezi ne nalaze lako, zbog njihove neočiglednosti. 19...Re6 [Danas se uz pomoć kompjutera lako nalaze i najteže varijante, ali u ono vreme predstavljalo je problem kako nastaviti napad nakon 19...Be7 sećam se da sam i ja pomogao u analizi ove varijante, što je Marjanović, kao objektivan u svemu, to i napisao u svojim komentarima za Šahovski glasnik. 20.Qf4! Qd8 21.exf6 Bf8 22.Rg3+ Kh8 23.Qg5! Bh6 24.Qxh6 Rg8 25.Rg7 Be4 26.f4 , zbog pretnje f5 beli dobija, na primer 26...Qf8 27.f5 Qc5+ 28.Rf2 Bxf5 29.Qg5+- sa dobitkom.] 20.Rg3+ [20.Qg4+ vodi do iste pozicije kao u partiji nakon 20...Kh8 21.Rg3] 20...Kh8 21.Qg4 Bh6 [#]
Ovo je druga kritična pozicija u partiji. Čini se da se crni odbranio, ali sada sledi pravo iznenađenje u vidu: 22.Qxe6!! Žrtva dame kao kruna odlične igre u središnjici. Marjanović se posebno ponosio podatkom da mu je hrvatski velemajstor Kovačević Vlado rekao da je postao veliki igrač kada ovako žrtvuje damu. Naravno, ovo je čista intuitivna žrtva, koja traži hrabrost, duboko razumevanje i veliko majstorstvo. Marjanoviću ni jedno ni drugo nije nedostajalo. [22.Bxf6+ vodi samo do jednake igre nakon 22...Rxf6 23.exf6 Qf8=] 22...fxe6 23.Bxf6+ Bg7 24.Rxg7 Sa ovako lošim kraljem i neaktivnim figurama, crni teško da može da se nada nečemu dobrom. 24...h5 Prirodan potez, crni priprema i polje h6 za svog kralja. [Ne pomaže ni 24...h6 zbog 25.Rxd7+ Kg8 26.Rg7+ Kf8 27.Rd1 Be4 (Crni nema dobru odbranu. Ako bi igrao 27...Be8 , usledilo bi 28.Rh7 Bf7 29.Rxh6 Crna dama i top su savršeno bespomoćni. 29...Bg8 30.Rh8 Qe8 31.h4! Ovaj skromni pešak kreće nezadrživo u pomoć svojim figurama. 31...c5 32.h5 b4 33.Rd3 Ra7 34.Rg3 Qf7 35.h6+- Crni je potpuno izgubljen.) 28.Rdd7 u ovoj varijanti topovi dominiraju po sedmom redu. 28...Qe8 29.f3 Bxc2 30.Rde7 c5 31.Rxe8+ Rxe8 32.Rc7 c4 33.Kf2+- Završnica je lako dobijena za belog.] 25.Rd1 [25.Rxd7+ takođe dobija.] 25...Qf8! Jedini potez da dalje produži borbu. 26.Rg5+! Kh7 27.Rxh5+ Kg6 28.Rg5+ Kf7 [28...Kh6 sa idejom Qf6, ne pomaže zbog 29.Rg4! Preti Rd3-h3. 29...Kh5 30.Rdd4+-] 29.Rd4 Qh6 30.Rf4! Qh7 31.Rfg4 Kf8 32.Rg7 Qh8 33.Be7+ Ke8 34.Bb4 Grandiozno ostvarenje! Ova partija može da služi kao primer Marjanovićevog stila igre, koji se sastojao u odličnoj teorijskoj pripremi (što pretpostavlja veliki rad), agresivnom pristupu, i energičnom vođenju napada, najčešće povezanim sa žrtvama. 1–0
