Valentina Gunina sa svojim omiljenim ljubimcem. / Jurij Tatarenko / AiF
Petostruka šampionka Rusije, 37-godišnja Moskovljanka Valentina Gunina, osvojila je na šahovskom Memorijalu Vere Penzine u Ufi dvije medalje: srebrnu u rapidu i bronzanu u blicu. Na prvi pogled, činilo bi se da je to za nju korak unazad. Međutim, sama sportistkinja smatra rezultate uspjehom: nakon teške bolesti ponovo sjesti za šahovsku tablu i ne izgubiti se među mladim i talentovanim igračima. O svojoj borbi za šahovskom tablom i na bolničkom krevetu zvijezda ruskog sporta govorila je za ufa.aif.ru.
PODACI
Valentina Gunina rođena je u Murmansku, a potom se porodica preselila u Moskvu. Zaslužni majstor sporta Rusije, velemajstor. Petostruka šampionka Rusije, prva trostruka šampionka Evrope u istoriji. Šampionka svijeta 2017. godine u sastavu reprezentacije Rusije. Dvostruka šampionka svijeta u blicu. Ljekari su joj 2023. godine postavili dijagnozu „lupus“.
Spašava je takmičarska praksa
Jurij Tatarenko, UFA.AIF.RU: – Situacija sa takmičenjima u zemlji je složena, a i Memorijal Vere Penzine mogao bi nestati. Šta se sada dešava sa šahom?
Valentina Gunina: – Dopao mi se turnir u Ufi, dobro je organizovan. Nažalost, reprezentativnih šahovskih turnira u Rusiji sve je manje, nas i dalje ne puštaju u Evropu, ostaje nam samo bliži CIS, ali i do tamo je skupo putovati. A sportistima je potrebna takmičarska praksa, moraju da ispunjavaju velemajstorske norme. U Baškiriju sam došla, između ostalog, i da podržim organizatore. Kao savjetnica Moskovske šahovske federacije i predsjednica ženske komisije pri toj federaciji. Opstanak ovog prestižnog turnira veoma je upitan, nema finansiranja. Nadam se da će uspjeti da dobiju državne grantove (potrebna su najmanje 2 miliona rubalja) kako bi se spasila takmičenja u Ufi.
Moramo ulagati u omladinu. Kada sam ja odrastala, tačno sam znala da ću se baviti šahom. Sada je situacija drugačija, mladi ljudi žive u virtuelnom svijetu, a igranje šaha je društveni sadržaj. Po prvom obrazovanju sam socijalna pedagoškinja i želim da se djevojčice osjećaju sigurnije u ovom složenom svijetu.
Dobro se sjećam: kada je naša porodica živjela u Murmansku, sva djeca iz kraja pokušavala su da koriste i ušmrkavaju razne droge. Moj otac je sa drugim trenerom aktivno pozivao djecu sa ulice u šahovski klub. Želim da nastavim očev rad i da odvratim omladinu od društvenih mreža. Zajedno sa Aleksandrom Dimitrovom pokrećem onlajn Školu Gunine. Iz Ufe smo u našu školu pozvale dvije djevojčice, Dianu Zajcevu i Sabrinu Murtazinu.
Ljekari su joj 2023. godine postavili dijagnozu „lupus“, ali je to ne sprečava da pobjeđuje. Foto: AiF / Jurij Tatarenko
Potencijal postoji, zdravlje je problem
– Na Memorijalu Penzine učestvovali ste u sve tri discipline: rapidu, klasičnom šahu i blicu. U klasičnom šahu, tri kola prije kraja, bili ste ubjedljivo prvi – a onda su uslijedila dva uzastopna kiksa i na kraju tek osmo mjesto. Šta se dogodilo?
Valentina Gunina: – U klasičnom šahu mi je teško da igram dvije partije dnevno. Uzimam ljekove u skladu sa svojom dijagnozom, ali su, nažalost, počela pogoršanja. U septembru ponovo idem u bolnicu, tamo sam stalni pacijent.
Ali nije mi ni na kraj pameti bilo da igram samo brzi šah. Veoma želim da upravo u klasičnom šahu nadoknadim propušteno. Prošle jeseni čak sam morala da se povučem sa turnira „Velika švajcarska“ u Samarkandu. Počela je alergija, oči su me jako boljele. Hvala tadašnjem predsjedniku FIDE-a Arkadiju Dvorkoviču, koji me je podržao. A glavni trener ženske reprezentacije Rusije rekao je da im stari i bolesni sportisti nisu potrebni. Bilo mi je veoma neprijatno da to čujem, jer sam u reprezentaciji još od svoje 16. godine. Zbog nerviranja mi se stanje dodatno pogoršalo, pa sam morala da se odlučim za skupo liječenje.
– Pod čijim se rukovodstvom sada trenirate?
Valentina Gunina: – Šest godina sam radila sa trenerom Ivanom Popovom i veoma sam mu zahvalna za sav posao koji smo zajedno uradili. Sada radim sa bivšim svjetskim šampionom Aleksandrom Halifmanom. Potencijal imam, ali me, nažalost, zdravlje izdaje. Sve razumijem, ali ne predajem se i prema svemu se odnosim smireno.
Na posljednjem „Moscow Openu“ igrala sam lošije nego u Ufi, jer sam odjednom počela mnogo da griješim. Na primjer, u drugom kolu, kada sam imala potpuno dobijenu poziciju, odjednom sam u varijantama zamijenila poteze i protivnica mi je jednostavno uzela topa!
Sada je za mene već veliki uspjeh plasman među tri najbolje. Iako sam po prirodi maksimalista. Ali protivnice u Ufi bile su zaista jake i drago mi je što sam u blicu uspjela da spasem nekoliko partija! S jedne strane, čovjek uvijek želi da bude prvi. A s druge, kao neko ko učestvuje u organizovanju šahovskog života, lijepo mi je da vidim kako stasava nova generacija! Drago mi je zbog Margarite Potapove i Uljane Dudkine. Želim im mnogo uspjeha u nastavku karijere.
– Pet puta ste bili najjača šahistkinja Rusije. Malo je vjerovatno da će taj rekord u bliskoj budućnosti biti oboren…
Valentina Gunina: – Ove godine je moje učešće u Superfinalu pod znakom pitanja. Moguće je da ću dobiti specijalnu pozivnicu. Za 20 godina još nisam propustila nijedan Superfinale, to je najvažniji turnir u Rusiji. Imam san – da oborim rekord Petra Svidlera, osmostrukog šampiona zemlje.
Uskoro će u izdavačkoj kući „Eksmo“ izaći moja knjiga. Pomažu mi da je pripremim Aleksej Zaharov i njegova supruga. U njoj pričam o tome kako se borim sa svojom bolešću, o genijalnom ljekaru koji me liječi, o svojoj šahovskoj karijeri… Jedan dio knjige piše moj brat Pavel, šahovski trener. On me je „izvukao“ kada sam se ozbiljno razboljela. Mnogo se bavim šahom i svojim zdravljem. Od djetinjstva sam imala cilj – da postanem svjetska šampionka u klasičnom šahu. I taj cilj i dalje postoji.
Na proljeće smo velemajstor Aleksandar Morozevič i ja komentarisali ženski turnir kandidatkinja, na kojem su igrale Katja Lagno i Saša Gorjačkina. Dopalo mi se da vodim prenose, tu mogućnost čuvam kao rezervu (smijeh). Ali ipak se za sada nadam da ću uspjeti da se vratim u svjetsku šahovsku elitu.
Margarita Potapova (lijevo) i Valentina Gunina (desno). Foto: AiF / Jurij Tatarenko
Uživati u igri
– Aktivni sportisti smatraju da je sport izvan politike. Međutim, vaše bivše kolege, koje su danas sportski funkcioneri, kategorički se ne slažu s tim. Zašto su mišljenja toliko promjenljiva?
Valentina Gunina: – Imam svoj građanski stav i ne krijem ga, ja sam patriota svoje zemlje. Organizujemo turnire na novim ruskim teritorijama. A to, zaista, ne odgovara FIDE-u. Dugogodišnji sekundant Magnusa Karlsena piše svakakve ružne stvari o meni na svojim društvenim mrežama i zahtijeva da mi se zabrani učešće na međunarodnim takmičenjima. Ali to je jednostavno nepoštovanje kolega od strane Magnusa i njegovog pomoćnika.
Voljela bih da šahisti ponovo nastupaju pod svojom zastavom i da se u čast naših pobjeda čuje himna Rusije. Vjerujem da će period zabrana uskoro biti završen.
FIDE je diskvalifikovala naše zvijezde, Karjakina i Kramnika. A Vladimir Kramnik je jedini koji se ozbiljno bavi problemom varanja. Za mene je korišćenje računara tokom partije takođe potpuno neprihvatljivo, a veoma mnogo ljudi želi da na nepošten način osvoji nagradni novac na onlajn turnirima. Varanje je ludost.
– Šta reći djetetu da biste ga zainteresovali za šah?
Valentina Gunina:– Šah veoma snažno razvija logičko razmišljanje, uči čovjeka da sagleda ljepotu svijeta u svoj njegovoj širini. Inače, moj brat je veliki stručnjak za motivaciju. Odlično komunicira sa roditeljima nadarene djece i uvjeren je da djecu ne treba grditi zbog poraza. Šah nije robija, važno je uživati u igri i rješavanju zadataka. Mozak je mišić koji se može trenirati. U glavu se može smjestiti veoma mnogo informacija. Samo treba naučiti kako ih brzo i kvalitetno obrađivati.
– Šta je u sportu, a posebno u šahu, važnije: talenat ili karakter?
Valentina Gunina: – Talenat je, naravno, potreban. Ali ako se pri tome dugo i uporno ne baviš sportom, ništa od toga neće biti. Tada će manje talentovan, ali vrijedniji i uporniji čovjek postati jači od tebe. Bez sposobnosti je nemoguće izrasti u vrhunskog sportistu. Ali koliko ćeš veliki postati zavisi od uloženog truda. Drugačije ne može.
Dvostruki prvak Rusije, vicešampion svijeta u rapidu — o učešću u alternativnoj verziji određivanja svjetskog prvaka, meču Gukeš — Sindarov i planovima do kraja godine.
Priznati intelektualac, kojeg nije teško prepoznati po besprijekornom odijelu, visokom rastu i nemilosrdnoj tehnici završnice; sportista kojem je Magnus Karlsen više puta morao da pruži ruku u znak predaje; osvajač medalja različitog sjaja na svjetskim prvenstvima u rapidu i brzopoteznom šahu... Vladislav Artemjev je zaista klasičan šahista, sa prepoznatljivim stilom i širokim spektrom interesovanja van šahovske table. Dvostruki prvak Rusije u različitim periodima života bavio se plivanjem, skijanjem i tenisom. Takođe promoviše šah u Tatarstanu kao potpredsjednik regionalne federacije i nastavlja da osvaja nove trofeje na najvišem nivou.
„Svake godine značaj onlajn turnira biće sve veći, a nagradni fondovi će rasti“
— Sudeći po tvojoj stranici na sajtu FIDE, ovo ljeto za tebe nije bilo posebno bogato turnirima u klasičnom šahu za tablom. Ali si zato stigao da učestvuješ na Svjetskom prvenstvu u sajber-sportu u Parizu. Kakvo mjesto ovaj turnir zauzima u tvom sportskom kalendaru?
Vladislav Artemjev— Ustvari, prva dva mjeseca ljeta bila su prilično intenzivna kada je riječ o turnirima — igrao sam kružni turnir u jermenskom Džermuku, klupska svjetska prvenstva u rapidu i brzopoteznom šahu u Hong Kongu, kao i tradicionalni turnir „Šahovske zvijezde“ u Moskvi. Što se tiče EWC-a (Esports World Cup — prim. „SE“), od prošle godine šah je dio njegovog programa i već je postao dio svijeta sajber-sporta. Ovogodišnje prvenstvo održano je u velikom stilu u Parizu, a organizacija je bila na prilično visokom nivou. Posebno bih istakao rad sa medijima i praćenje turnira — šah u tom pogledu najčešće zaostaje. Zato je, naravno, ovaj turnir za mene imao određeni značaj.
— Hoće li onlajn igra vremenom potisnuti bitke za drvenom tablom?
Vladislav Artemjev— Mislim da će svake godine značaj onlajn turnira biti sve veći, a nagradni fondovi će rasti. Sasvim je moguće da će vrhunski onlajn šah izbiti u prvi plan. S druge strane, igra za tablom ima ogromnu istoriju i svoju posebnu draž, a osjećaj je potpuno drugačiji. Zato ne sumnjam da će, u ovom ili onom obliku, najvažniji turniri uživo ostati popularni i prestižni.
— A koje turnire ti lično više voliš?
Vladislav Artemjev— Iskreno, navikao sam na sve formate, pa se prema onlajnu i igri za tablom odnosim otprilike isto. I jedno i drugo imaju svoje prednosti i mane.
— Koliko je ljubav prema ubrzanim tempima igre doprinijela sjajnom nastupu na Svjetskom prvenstvu u rapidu u Kataru?
Vladislav Artemjev— Zaista, rapid u Dohi mi je veoma dobro prošao. Uspio sam prilično ubjedljivo da zauzmem drugo mjesto. Naravno, ljubav prema brzom šahu i brzopoteznom šahu igra veliku ulogu, gotovo uvijek igram sa zadovoljstvom. Važno je i iskustvo koje se vremenom nakupilo — i čisto šahovsko i turnirsko, kao i razumijevanje kada vrijedi malo rizikovati, a kada je, naprotiv, bolje napraviti kratku pauzu i sačuvati snagu.
— Kakve su ti misli prolazile kroz glavu, kao priznatom intelektualcu, kada je Magnus, što bi se reklo, „pukao“?
Vladislav Artemjev— Ta situacija je vještački naduvana u štampi. Po mom mišljenju, Magnus je bio malo ljut i razočaran, što je sasvim razumljivo — gotovo svaki veliki šampion poraz doživljava kao nešto neobično... (Smije se.) Pri tome se Karlsen tokom partije i nakon nje ponašao sasvim korektno, tako da sa moje strane nije bilo nikakvih zamjerki.
Vladislav Artemjev
Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
„Nikada nisam bio fanatik kada je riječ o proučavanju otvaranja“
— Često ti zamjeraju navodno nedovoljnu dubinu u otvaranju, ali te istovremeno nazivaju majstorom završnice. Kako to? I kakav je stvarni značaj teorijskih varijanti u uslovima pripreme uz superkompjutere?
Vladislav Artemjev— Priprema otvaranja trenutno ima ogroman značaj, veći nego ikada ranije. Pritom se posljednjih godina veoma brzo mijenja, pa je potrebno stalno pratiti čak i male promjene i biti upućen u sve nijanse. Nikada nisam bio fanatik kada je riječ o proučavanju otvaranja, tako da je sasvim moguće da u tom aspektu zaostajem za nekim šahistima. Ali, srećom, imam druge kvalitete! (Smije se.)
— Već nekoliko godina obavljaš funkciju potpredsjednika Šahovske federacije Republike Tatarstan. Kakav se posao sprovodi na popularizaciji šaha i sa kakvim se teškoćama susrećete?
Vladislav Artemjev— U Republici Tatarstan, a posebno u Kazanju, održava se veliki broj turnira regionalnog i sveruskog nivoa, a ponekad i međunarodni turniri. To se u velikoj mjeri dešava zahvaljujući bogatoj šahovskoj tradiciji Tatarstana i prilično dobrom finansiranju. Mislim da je naša regionalna šahovska federacija jedna od najjačih i najpouzdanijih u zemlji. U Kazanju se takođe radi sa perspektivnim mladim šahistima, organizuju se treninzi i pripreme. Jasno je da uvijek ima prostora za napredak, tako da ćemo nastaviti da radimo.
— Uskoro počinje Šahovska olimpijada u Samarkandu. FIDE je donijela odluku da reprezentacija Rusije neće učestvovati na ovom turniru. Koliko je takva odluka, u principu, pravedna? Kako pronaći motiv da nastaviš karijeru kada ne znaš šta te sjutra čeka — igra ili suspenzija?
Vladislav Artemjev— Trudim se da se posebno ne opterećujem stvarima na koje lično ne mogu da utičem. Naravno, žao mi je što reprezentacije neće igrati, ali život ide dalje. Srećom, postoji mogućnost nastupa na pojedinačnim turnirima, tako da motivacija ostaje.
— Ti si jedini Rus koji je kroz takmičenja uspio da se plasira u novo norveško takmičenje za titulu apsolutnog svjetskog šampiona, koje će biti odlučeno na osnovu rezultata u tri discipline (ove nedjelje se na osnovu plasmana u Total Chess World Championship Tour pridružio i Jan Nepomnjaščij). Kakav je to ciklus i kako je organizovano ovo višebojsko takmičenje?
Vladislav Artemjev— To je novi turnir i biće veoma zanimljivo igrati na njemu. Nadam se da neće biti problema sa vizom (takmičenje će biti održano u Budimpešti). Planiran je kombinovani format — nova „kratka klasika“, rapid i brzopotezni šah. Siguran sam da će turnir proteći u atraktivnoj i napetoj borbi! Takođe je očigledno da budućnost šaha leži u ubrzavanju. Malo ko u savremenom svijetu može da prati duge partije klasičnog šaha, koje mogu trajati od pet do sedam sati.
— Kako teku pripreme za ovo takmičenje? Da li ima fizičke aktivnosti i kakve?
Vladislav Artemjev— Određene pripreme su u toku, ali za sada ne previše ozbiljne. U posljednja tri-četiri mjeseca bilo je mnogo različitih putovanja, kako šahovskih tako i porodičnih, pa trenutno imam malo slobodnog vremena. Planiram da intenzivnije treniram na jesen.
Žavohir Sindarov
Foto: Global Look Press
„Sindarov je favorit meča sa Gukešem, šanse su otprilike 60:40“
— Može li titula svjetskog prvaka po ovoj verziji da zamijeni stari dobri meč prvaka i izazivača?
Vladislav Artemjev— Smatram da meč u sadašnjem obliku nije pretjerano zanimljiv širokoj publici. Odavno je sazrela potreba za promjenama. Trajanje meča od tri nedjelje — u današnje vrijeme je pretjerano.
— Kad smo već kod predstojećeg meča. Gukeš ili Sindarov?
Vladislav Artemjev— Smatram da je Žavohir Sindarov favorit, šanse su otprilike 60:40. Istovremeno, meč ima svoje specifičnosti i mnogo toga će zavisiti od forme i stanja aktuelnog prvaka.
— Gdje ćemo još moći da navijamo za Vladislava Artemjeva do kraja sezone?
Vladislav Artemjev— Krajem avgusta igraću mali turnir u rapidu i brzopoteznom šahu u Taškentu, a u oktobru, najvjerovatnije, ekipna prvenstva u istim tempima u Sočiju. Nakon toga, nadam se, turnir u Budimpešti, a krajem godine svjetska prvenstva u rapidu i brzopoteznom šahu. Istina, još nije objavljeno gdje će biti održana, tako da ćemo vidjeti!
— Tvoj glavni navijač je...
Vladislav Artemjev— Podržava me porodica: roditelji, supruga, djeca. Uvijek osjećam njihovu podršku i na tome čitavoj porodici veliko hvala! Takođe imam mnogo navijača. Uvijek mi je drago kada ljudi priđu, interesuju se za moje rezultate i pružaju mi podršku.
Šah i muzika na prvi pogled pripadaju različitim svjetovima. Jedan traži tišinu, koncentraciju i razmišljanje nekoliko poteza unaprijed, dok drugi počiva na ritmu, melodiji i emociji. Ipak, jedna šahovska porodica iz Srbije pokušava da ih spoji na neobičan način — kroz autorske pjesme nastale iz stvarnih šahovskih doživljaja.
Projekat nosi naziv „Šah na mah“, a pokrenula je porodica Vujičić, zajedno sa ćerkama Milicom i Natalijom Vujičić. Njihove šahovske partije, turniri, putovanja i dogodovštine postali su inspiracija za seriju pjesama koja bi, prema planu autora, trebalo da preraste u veliki muzički projekat posvećen šahu.
Milica ima 13 godina, a Natalija 11. Obe su veoma uspješne mlade šahistkinje iza sebe već imaju niz državnih i međunarodnih rezultata.
Milica i Natalija Vujičić za šahovskom tablom
Milica Vujičić je, između ostalog, tri puta bila prva na republičkom školskom takmičenju, u konkurenciji koja je okupljala oko 6.000 djevojčica. Tri puta je osvajala završnicu Sportskih igara mladih u Splitu, a na državnom prvenstvu 2025. godine završila je bez ijednog poraza u različitim tempima igre. Državna je i beogradska šampionka u standardnom šahu, rapidu i blicu, dok je tri puta osvajala titulu državne kadetske prvakinje u ubrzanom šahu — 2023, 2025. i 2026. godine.
Ni Natalijini rezultati nisu ništa manje zanimljivi. Na Svjetskom kadetskom prvenstvu u standardnom šahu u Kazahstanu 2025. godine bila je najbolje plasirana Evropljanka, dok je na Svjetskom prvenstvu u ubrzanom šahu u Banji 2026. zauzela 12. mjesto, iako je nastupala u konkurenciji djevojčica godinu dana starijih od nje. Prvakinja je Srbije u standardnom i ubrzanom šahu, a dva puta je osvajala drugo mjesto na završnici Sportskih igara mladih u Splitu.
Posebno je zanimljiv podatak da su obe sestre u šah ušle relativno kasno.
Počele su da igraju prije oko pet godina, kada je starija, Milica, dobila poziv da učestvuje na školskom takmičenju. Od tog trenutka šah je postao dio njihovog svakodnevnog života.
I tu dolazi još jedan neobičan detalj njihove priče: prema riječima njihovog oca, gotovo sve rezultate ostvarile su bez stalnog trenera.
„Samo tokom šest mjeseci smo probali sa trenerom, i na tome se završilo“, navodi njihov otac.
Umjesto klasičnog odnosa trener–igrač, djevojčice su mnogo toga učile kroz sopstveni rad, analizu i iskustvo sa turnira.
A upravo su turniri kasnije postali materijal za nešto sasvim drugo — pjesme.
Prva pjesma nastala je prije oko četiri godine, kada su Milica, Natalija i njihov otac, kako kaže, „iz šale“ napravili pjesmu na plaži. Napravili su i spot, a upravo je taj mali porodični eksperiment postao početak projekta koji danas ima mnogo veće ambicije.
Poslušajte prvu pjesmu projekta „Šah na mah“:
https://www.youtube.com/watch?v=CgfN0tUmtH0
Kada bi se dogodio neki posebno zanimljiv šahovski događaj, pjesma bi često dolazila sama od sebe.
Poslije jednog evropskog takmičenja nastala je pjesma „Prijateljstvo u šahu“, dok je nakon nesrećnog remija u Sloveniji nastala pjesma „Europsko u Sloveniji“, koja postoji i na engleskom jeziku.
Vremenom su i pjesme postajale ozbiljnije i sadržajnije.
Danas je na YouTube kanalu „Šah na mah“ objavljeno sedam pjesama, dok je za sada u pripremi još najmanje 16 pjesama na srpskom jeziku. Dugoročni plan je još ambiciozniji — više od 30 pjesama, uključujući i one na engleskom jeziku.
Tako su šahovske partije, pobjede, porazi, remiji, putovanja i turnirske dogodovštine počeli da dobijaju svoju muzičku verziju.
A to je tek početak priče.
Kada turnirske pobjede, remiji i doživljaji postanu pjesme
U prvom nastavku priče o projektu „Šah na mah“ upoznali smo Milicu i Nataliju Vujičić, dvije mlade šahistkinje čiji su turnirski doživljaji postali inspiracija za nešto što se rijetko sreće u šahu — autorske pjesme.
Sve je počelo gotovo slučajno.
Prije oko četiri godine, Milica, Natalija i njihov otac napravili su prvu pjesmu, više kao porodičnu zabavu nego kao ozbiljan muzički projekat. Pjesma je snimljena na plaži, napravljen je i spot, i tu je moglo sve da se završi.
Ali nije.
Šah je nastavio da proizvodi nove priče, a svaka zanimljiva turnirska situacija mogla je da postane nova pjesma.
Jedan evropski turnir donio je „Prijateljstvo u šahu“. Jedan nesrećan remi u Sloveniji pretvoren je u pjesmu „Europsko u Sloveniji“. Tako su se u pjesmama počeli pojavljivati stvarni događaji iz života mladih šahistkinja.
Ideja je vremenom dobila ozbiljniji oblik.
„Kada god bi ih neki šahovski događaj posebno dojmio, nekako smo znali da slijedi i pjesma o tome“, objašnjava otac šahistkinja.
Prijateljstvo u šahu
https://www.youtube.com/watch?v=ZHJpvx1s_hc
Europsko u Sloveniji:
https://www.youtube.com/watch?v=A8xW2B1wZkQ
Pjesme su u početku bile jednostavnije i više okrenute djeci i omladini. Kasnije su postajale sadržajnije i zrelije, pa su se među temama pojavili i odnosi među šahistima, roditeljska perspektiva, emocije nakon partije i različiti aspekti šahovskog života.
Danas se već može govoriti o pokušaju stvaranja svojevrsnog muzičkog albuma posvećenog šahu.
Za sada je objavljeno sedam pjesama, a porodica planira još najmanje 16 pjesama na srpskom jeziku. Dio projekta biće i na engleskom, pa je konačan broj mnogo veći.
Među dosad objavljenim pjesmama nalaze se „Tik-tak šahovski ples“, „Europsko u Sloveniji“, „Šah na mah“, „Prijateljstvo u šahu“, „64“, „Predajem“ i „En passant“.
Već sami naslovi pokazuju da autori ne pokušavaju da šah predstave samo kroz ozbiljnu, edukativnu priču. Naprotiv — žele da pokažu da šah može biti i zabavan, emotivan, duhovit i dovoljno zanimljiv da postane tema pop muzike.
A onda je nastao novi problem.
Kada se broj pjesama povećao, porodica je počela da traži način da ih muzički aranžira. Profesionalna produkcija bila je skupa, a rezultat neizvjestan. Pokušali su čak da pronađu pjevačice koje bi neke od pjesama izvodile, ali bez uspjeha.
Tada su počeli da istražuju mogućnosti moderne muzičke produkcije. Uslijedili su mjeseci eksperimentisanja sa različitim alatima, glasovima, muzičkim stilovima i instrukcijama.
Za to je, kako kaže otac šahistkinja, potrošeno stotine sati rada.
Rezultat je trebalo da bude nešto što će zvučati dovoljno profesionalno, ali će istovremeno ostati povezano sa njihovim originalnim tekstovima i pričom.
Šah i muzika: Kako nastaje jedna šahovska pjesma
Kada je porodica Vujičić počela da piše šahovske pjesme, nisu planirali da će jednog dana morati da se bave i muzičkom produkcijom.
Ali kako se broj pjesama povećavao, postalo je jasno da samo tekst nije dovoljan.
Profesionalni aranžmani bili su skupi, a porodica nije željela da ulaže veliki novac u svaku pjesmu bez garancije da će dobiti ono što traži. Pokušavali su da pronađu i pjevačice koje bi ih izvodile, ali ni taj put nije dao rezultat.
Tada su počeli detaljnije da istražuju savremene mogućnosti muzičke produkcije.
Prema riječima oca šahistkinja, tekstovi su njihov originalni rad, a AI alati korišćeni su kao dio procesa stvaranja muzike i vokalne produkcije.
On navodi da je tokom protekle godine koristio nekoliko AI alata i da je pravljenje pjesama zahtijevalo mnogo više rada nego što bi se moglo zaključiti iz konačnog rezultata.
Umjesto jednog upita i gotove pjesme, proces je podrazumijevao veliki broj pokušaja, promjena instrukcija i podešavanja željenog zvuka.
„Na to je otišlo stotine sati rada“, kaže otac djevojčica šahistkinja.
Kako navodi, korišćene su profesionalne, odnosno „pro“ verzije servisa, uz zadržavanje prava koja proizlaze iz korišćenja tih servisa.
Djevojčice nisu željele da budu vokalni izvođači pjesama.
Razlog je jednostavan — Milica i Natalija su prije svega šahistkinje. Cilj porodice nije bio da ih pretvori u pjevačice, već da njihova šahovska iskustva pretoči u muziku.
Zato se njihovi glasovi ne koriste u pjesmama, dok se u nekim vizuelnim materijalima pojavljuju njihovi likovi.
Time se ponovo vraćamo na osnovnu ideju cijelog projekta: pjesme nisu nastale zato da bi dvije mlade šahistkinje postale muzičke zvijezde, već zato što je muzika postala način da se ispričaju njihove šahovske priče.
To je posebno zanimljivo zbog činjenice da se šah veoma rijetko pojavljuje kao tema savremene pop muzike.
Postoje pjesme u kojima se šah koristi kao metafora, postoje poznate kompozicije inspirisane šahom, ali kompletan projekat koji bi šahovske događaje, turnire i iskustva mladih igrača pretvarao u seriju pop-dens pjesama mnogo je rjeđi.
Tik tak šahovski ples
https://www.youtube.com/watch?v=fYa5qA0IMoI
64
https://www.youtube.com/watch?v=saomn3AbQWM
Upravo tu porodica Vujičić vidi mogućnost da kroz muziku šah približi i ljudima koji možda nikada nisu sjeli za šahovsku tablu.
Posebno djeci i mladima.
Ali ideja ima još jednu dimenziju. Otac šahistkinja kaže da porodica pokušava da djecu ne izlaže previše medijima. Umjesto klasičnog medijskog eksponiranja, odlučili su da njihova iskustva govore kroz pjesme.
Turnirska nervoza, pobjede, porazi, prijateljstva, putovanja i neobične situacije koje nastaju oko šahovske table tako postaju dio muzičke priče.
A među tim pjesmama već postoje i neke koje će biti posebno zanimljive šahistima.
(Nastaviće se)
U sledećem nastavku predstavićemo još pjesama projekta „Šah na mah“ i pogledati šta se krije iza njihovih naslova.
U avgustu 2026. godine bivši defanzivac
Barselone Žerar Pike postao je suvlasnik šahovskog tima FYERS American
Gambits. Nešto prije toga, u šahovsku industriju uložio je napadač
Mančester Sitija Erling Haland, dok najveća svjetska onlajn šahovska
platforma prijavljuje više od 200 miliona dolara godišnjeg prihoda.
Šah sve više privlači kapital i iskustvo
fudbalske industrije, istovremeno nudeći samom fudbalu nove tehnologije
za razvoj kognitivnih sposobnosti igrača. Forbes Sport istražuje kako su
fudbal i šah počeli da razmjenjuju investicije, dok kapital velikih
zvijezda pomaže šahu da privuče novu publiku.
275 miliona korisnika i 20 miliona šahovskih partija dnevno
Istorija svjetskog sporta poznaje mnoge
sportiste koji su izgradili uspješne karijere u više disciplina. Jedan
od njih je Norvežanin Simen Agdestein, koji je krajem 1980-ih igrao
fudbal za reprezentaciju i istovremeno bio među najboljim šahistima
svijeta, dostigavši 16. mjesto na FIDE rejting-listi. Teška povreda
koljena prekinula je njegovu fudbalsku karijeru u trenutku kada je
konkurisao za mjesto u reprezentaciji koja je trebalo da putuje na
Svjetsko prvenstvo 1994. godine.
Nakon što je izgubio brzinu na terenu,
Agdestein je svoje iskustvo preusmjerio u pedagogiju i otvorio šahovsko
odjeljenje u Norveškoj gimnaziji za vrhunski sport. Upravo tamo je 2000.
godine stigao devetogodišnji Magnus Karlsen. Bivši reprezentativni
napadač učio je budućeg svjetskog prvaka ne samo otvaranjima, već i
sportskoj disciplini i izdržljivosti. Karlsen i danas dobru fizičku
formu smatra svojim glavnim adutom u višesatnim partijama.
Danas je veoma teško ponoviti Agdesteinov
put: savremeni vrhunski sport pretvorio se u industriju uske
specijalizacije, sa strogim ugovorima i prenatrpanim kalendarima.
Međutim, međusobna privlačnost fudbala i šaha nije nestala — samo je
promijenila oblik. Ako su se ranije ova dva svijeta susretala kroz
karijere rijetkih univerzalaca, danas se sve češće ukrštaju izvan terena
i šahovske table — u biznisu, tehnologiji i borbi za novu publiku.
Fudbal se odavno pretvorio u globalnu
industriju vrijednu više milijardi dolara. Prema procjeni S&P
Global-a, svjetska potrošnja na sportska medijska prava dostići će 67,3
milijarde dolara u 2026. godini. Za pažnju navijača ne bore se samo
televizijske kuće, već i striming servisi, društvene mreže i tehnološke
kompanije.
Šah se još nalazi u drugoj fazi tog
razvoja. Njegova ekonomija ne može da se poredi sa fudbalskom, ali
publika je već dostigla razmjere koje je nemoguće ignorisati.
U februaru 2026. godine najveća onlajn
platforma Chess.com prešla je granicu od 250 miliona registrovanih
korisnika, a danas ih ima gotovo 275 miliona. Za poređenje, to je više
od broja ljudi koji se bave tenisom širom svijeta. Od svih država na
planeti, samo Kina, Indija, SAD i Indonezija imaju više stanovnika nego
što ova platforma ima korisnika. Na njoj se svakog dana odigra između 15
i 20 miliona šahovskih partija.
Tokom posljednjih godina oko šaha je
formiran sopstveni digitalni ekosistem — sa pretplatama, strimingom,
brzim formatima i igračima koji postepeno postaju medijske ličnosti.
Osnovu poslovnog modela Chess.com-a čini
plaćena pretplata koja pruža proširen pristup analizi partija i
edukativnim materijalima, dok se besplatna publika monetizuje kroz
oglašavanje i druge usluge platforme.
„Mnogo smo veći nego što sam ikada mogao
da zamislim. Ove godine ćemo, mislim, zaraditi nešto više od 200 miliona
dolara i, iskreno, čak je i za šahovsku kompaniju to bilo iznenađenje“,
rekao je suosnivač i izvršni direktor Chess.com-a Erik Allebest.
Fudbaleri pretvaraju ljubav prema šahu u investicije
Među korisnicima Chess.com-a nalaze se i
profesionalni fudbaleri. Legenda Liverpula Mohamed Salah igra šah gotovo
svakog dana, mnogo vremena na platformi provodi vezista Arsenala Martin
Edegor, kao i napadač Bajerna Hari Kejn, dok se najjačim igračem smatra
napadač Sporting Kanzas Sitija Dejan Joveljić.
Srbin ima potvrđeni međunarodni FIDE
rejting od 2217 poena u klasičnom šahu — nivo kandidata za majstora.
Godine 2023. Joveljić je nastupio na Evropskom prvenstvu u brzopoteznom
šahu u Zagrebu, osvojivši solidnih 6 od 13 mogućih poena protiv
profesionalnih šahista.
Poznati španski trener Pep Gvardiola
poznat je po interesovanju za šah. Tokom pauze u karijeri 2012. godine u
Njujorku se sastao sa Garijem Kasparovom. Bivši svjetski prvak govorio
mu je o ulozi koncentracije i radu pod ekstremnim psihološkim pritiskom.
Za sadašnjeg trenera Mančester Sitija Enca
Maresku veza između fudbala i šaha postala je čak i tema posebnog
istraživanja. Tokom školovanja u trenerskom centru Koverčano napisao je
diplomski rad pod naslovom „Fudbal i šah“.
Američki krilni napadač Milana Kristijan
Pulišić toliko je posvećen šahu da ga je Chess.com iskoristio kao model
za jednog od botova protiv kojih posjetioci sajta mogu da igraju.
Sinergiju dvije discipline naglašava i
demonstraciona partija koju je 2018. godine defanzivac Liverpula Trent
Aleksander-Arnold odigrao u Mančesteru protiv Magnusa Karlsena. Fudbaler
je imao pet minuta za čitavu partiju, dok je šampion svijeta imao samo
jedan minut. Trentov tim je koristio sistem za praćenje pogleda,
bilježeći pokrete očiju norveškog velemajstora.
Defanzivac je izgubio u 17. potezu, ali
sama partija bila je zanimljiva manje zbog rezultata, a više zbog
pokušaja da se pronađu zajednički mehanizmi donošenja odluka u dvije
discipline. Kasnije je igrač isticao da i na terenu i za šahovskom
tablom mnogo toga zavisi od sposobnosti stalnog skeniranja prostora,
brzog procjenjivanja mogućnosti i predviđanja poteza protivnika.
Za neke predstavnike fudbalske industrije šah je prestao da bude samo intelektualni hobi.
U proljeće 2026. godine zvijezda Mančester
Sitija Erling Haland postao je strateški investitor projekta Norway
Chess, jednog od najvećih šahovskih projekata u Norveškoj. Zajedno sa
biznismenom Mortenom Borgeom, napadač je osnovao kompaniju Chess Mates,
koja je dobila značajan udio u Norway Chessu i finansira pokretanje
novog globalnog šahovskog takmičenja Total Chess World Championship Tour
(TCWCT).
Od 2027. godine serija bi trebalo da
objedini četiri turnira u različitim gradovima, a učesnici će se boriti
za titulu apsolutnog šampiona u čak tri discipline — klasičnom šahu,
rapidu i blicu. Minimalni godišnji nagradni fond najavljen je u iznosu
od 2,7 miliona dolara.
Halandova investicija bila je dio većeg
priliva kapitala. U aprilu je Norway Chess održao dodatnu rundu
finansiranja vrijednu 10 miliona dolara, nakon koje je vrijednost
kompanije procijenjena na 35 miliona dolara. U projekat je uložio i
jedan od najtrofejnijih skijaša svijeta, Johanes Klebo.
Za šahovsku industriju učešće sportista
tog nivoa važno je ne samo zbog novca: oni sa sobom donose publiku koja
možda ranije uopšte nije pratila šahovske turnire.
Pike ulaže u šah, Karlsen u fudbal
U ljeto 2026. godine bivši fudbaler
Barselone Žerar Pike otišao je još korak dalje. Pike se od djetinjstva
bavi šahom, a postao je strateški akcionar FYERS American Gambits —
franšize Global Chess League — zajedno sa zvijezdom indijskog kriketa
Ravichandranom Ašvinom.
Za Pikea to nije prvo iskustvo
preoblikovanja tradicionalnog sporta: nakon završetka karijere pokrenuo
je medijsku ligu Kings League i druge projekte kroz svoj holding Kosmos.
Global Chess League, koju su osnovali
indijski IT gigant Tech Mahindra i FIDE, okuplja franšize sa
međunarodnim sastavima i oslanja se na model poznat iz velikog
profesionalnog sporta. Na primjer, u sastavu ekipe American Gambits
nastupaju olimpijski šampion iz 2022. godine Javohir Sindarov i
trostruka svjetska prvakinja u blicu Bibisara Asaubaeva.
„Ove investicije dolaze u trenutku šireg
napora da se šah iz tradicionalne društvene igre pretvori u globalni
sportski proizvod kroz stvaranje franšiznih liga, digitalnog sadržaja,
sponzorstava i striming platformi“, navodi Reuters.
Veza između dvije industrije tu se ne
završava. Ako fudbaleri u šahu vide novu sportsku imovinu, fudbalski
treneri već dugo proučavaju samu logiku igre, koja razvija sposobnost
brzog analiziranja prostora, pronalaženja mogućnosti i predviđanja
poteza protivnika.
Među prvima koji su šah direktno uključili
u pripremu fudbalera bio je grčki PAOK, koji je još 2013. godine u
program svoje akademije uveo treninge sa šahovskim trenerom.
Danas se, zahvaljujući naprednim
tehnologijama, ovaj pristup značajno promijenio. Norveški VR startap Be
Your Best je 2020. godine ponudio igračima da treniraju stalno
skeniranje prostora prije nego što prime loptu. U virtuelnom okruženju
fudbaler mora za nekoliko sekundi da procijeni položaj saigrača i
protivnika, zapamti dobijene informacije i izabere narednu akciju. Prema
podacima same kompanije, devet nedjelja redovnog treninga omogućilo je
da se učestalost skeniranja kod igrača njemačke reprezentacije do 16
godina u prosjeku poveća za 28 odsto. Ovaj servis koristili su, između
ostalih, fudbaleri i akademija Borusije Dortmund, navodi The Athletic.
Savremeni vrhunski fudbaleri uvode
šahovsku kulturu u fudbal ne samo putem tehnologije, već i kroz
društvene inicijative. Godine 2026. vezista Arsenala Ebereči Eze
pokrenuo je zajedno sa Chess.com-om šahovski program u svojoj bivšoj
školi u Griniču. Sportista, koji se dugo bavi šahom, finansirao je
osnivanje kluba i međškolsku ligu, a školi je donirao komplete tabli,
figura i elektronskih satova. Učenici su dobili i pristup obrazovnim
materijalima Chess.com-a.
Ova finansijska i kulturna razmjena
funkcioniše i u suprotnom smjeru: dok fudbaleri promovišu šah, najveći
intelektualci planete ulaze na teritoriju fudbalskog biznisa.
Dobar primjer je Magnus Karlsen — veliki
navijač madridskog Reala, koji i sam redovno igra fudbal na amaterskom
nivou. Čak je bio registrovan za norveški klub Framp.
U decembru 2019. godine velemajstor je
zauzeo prvo mjesto na svjetskoj rang-listi Fantasy Premier League,
nadmašivši više od 7,2 miliona učesnika.
A prije dvije godine šahovski genije
uložio je novac u američku kompaniju TOCA Football, koja razvija
tehnološke trening-centre i privukla je oko 100 miliona dolara
investicija. U projekat su takođe ulagali Hari Kejn i Rio Ferdinand.
Ruski velemajstor Aleksej Grebnev govorio je za „Sport-Ekspres“ o nedavnoj pobjedi na prvenstvu Azije i procijenio mogućnost odlaska ruske reprezentacije u Samarkand.
Među mladom generacijom ruskih šahista ima mnogo sjajnih imena. Svako od njih svojim rezultatima potvrđuje da ruska šahovska tradicija ne samo da je živa već i da napreduje. Jedan od najboljih primjera je velemajstor Aleksej Grebnev.
On je u julu ove godine napunio 20 godina, a već je osvojio niz prestižnih titula: prvak Azije, lider svjetskog prvenstva do 18 godina, prvak Azije u ubrzanom šahu 2026. godine i višestruki osvajač medalja na prestižnim turnirima, uključujući „Aeroflot Open“.
Pored uspjeha za šahovskom tablom, rođeni Toljaćanin bavi se i fizičkom aktivnošću, igra stoni tenis, sanja da posjeti sve zemlje svijeta, a studira na Uralskom državnom rudarskom univerzitetu, na smjeru tehnolog geoloških istraživanja.
U intervjuu za „Sport-Ekspres“ Grebnev je govorio o svojim pogledima na meč za svjetsku šahovsku krunu, pripremama za najvažnije turnire sezone, partiji protiv argentinskog šahovskog vunderkinda Faustina Ora, šahovskim turnirima u ekstremnim uslovima, kao i o predstojećoj šahovskoj Olimpijadi.
Rudik Makaryan, Aleksej Grebnev, Ilja Iljušjonok i Ana Šuhman
Favoriti Olimpijade — Uzbekistan, Indija i SAD
— Aleksej, čestitam na zlatu na prvenstvu Azije u rapidu! Jesi li prvi put bio u Hong Kongu? Kako je igrati znajući da su napolju tajfuni i tropska vremenska nestabilnost?
Aleksej Grebnev — Hvala! Jul mi je bio veoma bogat putovanjima u Kinu. Ali u Hong Kongu sam bio prvi put. Grad me impresionirao svojom posebnom atmosferom. Neobično je bilo to što pljusak može da počne, tako da kažem, bez ikakve najave — i isto tako da se završi.
Ali već sam imao priliku da igram u Kazahstanu tokom zemljotresa, na Filipinima tokom vulkanske aktivnosti i poplava u Italiji. Tajfun u Hong Kongu kod mene nije izazvao emocije koje bi me odvlačile od igre. Mnogo češće smetaju buka na ulici ili glasna muzika.
— U drugoj polovini sezone ponovo nas očekuju glavni turniri ovog ciklusa, prije svega Olimpijada u Samarkandu. Pretpostavljam da je psihološki teško trenirati kada ne znaš da li ćeš imati priliku da igraš. Očekuješ li da ćeš moći da nastupiš za Rusiju ukoliko joj bude dozvoljeno učešće?
Aleksej Grebnev — Za sada pokušavam da ne idem previše unaprijed i da živim u sadašnjem trenutku, odnosno da rješavam najbliže zadatke. Treninzi reprezentacije odvijaju se svojim tokom, a ostalo je u rukama organizatora i federacije. Ja jednostavno radim svoj posao i ostajem spreman za svaki scenario.
— Kad smo već kod priprema. U julu su, prvi put poslije dužeg vremena, u Kislovodsku održane pripreme muške reprezentacije. Možeš li ispričati kako je to izgledalo? Od čega se sastoji priprema? A vjerovatno se pažnja ne posvećuje samo šahu već i fizičkoj formi...
Aleksej Grebnev — Pripreme nisu samo analiza otvaranja i igranje trening-partija, već i zajednički ritam: zajedno analizirati, raspravljati i pronalaziti zajedničke ideje. Bilo je trenutaka kada bi se poslije teške analize neko našalio — i to je upravo pomagalo da se čovjek malo opusti.
Fizički dio je takođe važan: bez izdržljivosti je teško igrati duge partije. Kislovodsk mi se dopao, posebno su mi ostali u sjećanju lijepi pejzaži, dugačak spust niz planinu i povratak uzbrdo.
— Među vršnjacima, imaš li posebno nezgodne protivnike?
Aleksej Grebnev — Teško je izdvojiti samo jednog, tako da mislim da takvih nema. Svako ima svoj stil: neko vrši pozicionu presiju, neko vreba taktičke mogućnosti. To je odlična motivacija da čovjek bude u formi i da se ne opušta.
— Čiju bi igru izdvojio među našim mladim šahistkinjama?
Aleksej Grebnev — Anu Šuhman, Valeriju Klejmenovu, Dijanu Preobražensku i Alisu Henrietu Junker.
— Glavni turnir sezone ipak je Olimpijada. Kakva je tvoja prognoza? Ko će kući ponijeti zlato i očekuje li nas velika borba?
Aleksej Grebnev — Predviđati medalje je nezahvalan posao, ali borbe će sigurno biti — u to uopšte ne sumnjam. Mnogo reprezentacija konkuriše za zlato, ali favoriti su Uzbekistan, Indija i SAD. Nadam se da će Rusiji biti dozvoljeno da učestvuje na takmičenju, jer sportisti svih zemalja imaju jednake mogućnosti.
— Zar nije bilo želje da sarađuješ sa nekom drugom reprezentacijom, možda da nastupiš kao konsultant? Mnoge ekipe angažuju strane zvijezde kako bi popravile rezultat.
Aleksej Grebnev — Nije bilo baš takve želje, ali dešava se da ponuda stigne u trenutku kada već imam određene planove — i tada moram da odredim prioritete. Po mom mišljenju, profesionalno savjetovanje oduzima mnogo vremena i energije. Moj zadatak sada je da se ne rasipam i da napredujem kao igrač.
Klasični tempo otkriva šah
— Ove godine te nije bilo na ruskom ekipnom prvenstvu u Sočiju. Zbog čega?
Aleksej Grebnev — Tako se dogodilo da ove godine Ruska šahovska škola, za koju sam više puta nastupao, nije prijavila ekipu.
— Kakva je sada situacija sa pozivima iz stranih ekipnih liga?
Aleksej Grebnev — Ponuda ima i to je prijatno — znači da ljudi znaju za tebe i da te pamte. Ali za sada su im smetale već ranije planirane obaveze.
— Uskoro počinje Superfinale prvenstva Rusije — već imaš iskustvo učešća u borbi za tu titulu. Planiraš li da igraš ove godine?
Aleksej Grebnev — Superfinale je poseban izazov i prema njemu se odnosim sa poštovanjem. Planove za sada ne otkrivam.
— Da li ti se generalno dopadaju dugi turniri u klasičnom šahu?
Aleksej Grebnev — Da. Klasika otkriva šah na drugačiji način: ovdje ima vremena da se razmisli, izračunaju varijante i procijene mogućnosti. Postoji mogućnost da se partija detaljnije sagleda sa strane, očima protivnika.
— Na martovskom „Aeroflot Openu“ prilično si razočarao Argentinca Ora, pobijedivši ga u posljednjem kolu i spriječivši Faustina da dođe do velemajstorskog rekorda. Otkrij nam, molim te, dvije tajne: jesi li od početka igrao na pobjedu? I, ako može, zbog čega si kasnio dvadeset minuta — hendikep za mladog talenta ili moskovske gužve?
Aleksej Grebnev — U toj partiji druge mogućnosti osim igre na pobjedu jednostavno nisu postojale! A što se tiče kašnjenja... definitivno je to bio hendikep za mladog talenta! (Smijeh.)
— Upravo je završeno Svjetsko prvenstvo u esportu (EWC — Esports World Cup). Ponovo je pobijedio Magnus Karlsen. Koliko je ovaj turnir značajan za tebe?
Aleksej Grebnev — Magnus je svuda na vrhu, to je zaista impresivno. Sam esport je posebna industrija i veoma brzo se razvija. Sjajno je što i šah tamo pronalazi svoje mjesto i postaje dio velike digitalne kulture.
Za mene taj turnir nije direktni sportski cilj. Više ga doživljavam kao komercijalni turnir na kojem se može dobro zaraditi.
— Ove godine vidjećemo čak dvije borbe za šahovske krune — klasični meč između Gukeša i uzbekistanskog izazivača Sindarova, kao i novi norveški pogled na borbu za titulu — Total Chess Championship. Šta nas, po tvom mišljenju, očekuje: novi raskol u šahu ili novi talas interesovanja za igru?
Aleksej Grebnev — Različiti formati nisu uvijek raskol, ponekad su način da se privuče nova publika. Danas je takvo vrijeme da je bez promjena već teško zadržati pažnju.
Alternativni turniri češće funkcionišu kao dopuna: donose medijsku pažnju, brz novac i atraktivnost, ali ne pokušavaju u potpunosti da zamijene klasični sistem.
Najvažnije je da u centru ostanu šah i poštena borba. Interesovanje za igru je veliko i pažljivo pratim sve projekte koji ga dodatno podstiču.
— Koji od tih formata borbe za titulu predstavlja tvoj sportski cilj?
Aleksej Grebnev — Više volim klasični format. Za sada mi je cilj da konstantno napredujem i budem spreman za najjače turnire.
Prvi igrač Engleske po rejtingu, Nikita Vitjugov, govori o svojoj novoj knjizi, razmišljanjima o šahu u esportu i trenerskom radu.
Intervju je objavljen u neobičnom formatu: počeli smo razgovor preko interneta, a u jednom trenutku Nikita je predložio da se sastanemo kako bismo, kako kaže, „po starinski gunđali“ pred kamerom i detaljnije obradili neke teme. „Pisani“ dio ostavili smo bez izmjena, iako se neke stvari ponavljaju i u videu.
Nova knjiga
Iz intervjua iz oktobra 2023. godine: „Obećali ste da ćete jednog dana napisati knjigu u kojoj će ‚stradati svi‘. Taj trenutak još nije došao.“
Da lije to vrijeme došlo?
Nikita Vitjugov: Ova knjiga nije autobiografija niti priča o mom šahovskom putu. Iako se dotičem različitih dijelova svoje karijere, glavna tema knjige je saradnja sa Janom Nepomnjaščijem, koja je počela kao konkurencija. Da postavim neke vremenske okvire — detaljno govorim o periodu kovida i vremenu nakon kovida. Uobičajeni tok života, rutina koja se godinama ustalila, bili su poremećeni i počelo je nešto novo.
A što se tiče onoga „stradaće svi“ — to više nije zanimljivo. Tih „svih“ nema u mom životu. Vjerovatno bi vremenom trebalo nešto napisati, jednostavno da neko ne bi ponavljao moje greške.
https://www.youtube.com/watch?v=Uzylw_k9SCI
Kako je nastala ideja za ovu knjigu?
Nikita Vitjugov: Sama odluka sazrela je krajem 2024. godine. Rejting je već jasno nagovještavao da su moje najbolje šahovske godine iza mene, ali se još nisam oprostio od nekih iluzija. Previše energije odlazilo je na stvaranje života od nule u novoj zemlji, a šah se previše promijenio.
Početkom 2025. godine pojavilo se mnogo slobodnog vremena i odlučio sam da se prihvatim projekta koji je već dugo sazrijevao u mojoj glavi.
Koliki dio knjige posvećen je vašoj saradnji sa Nepomnjaščijem?
Nikita Vitjugov: Otprilike isti kao i dio moje šahovske aktivnosti posljednjih godina — značajan.
58 partija — samo vaših ili su tu i Janove?
Nikita Vitjugov: Ima i partija između nas, kao i nekih fragmenata iz mog stvaralaštva, ali uglavnom su to partije sa turnira kandidata i meča u Astani. Dakle, sa takmičenja koja sam iznutra proživljavao zajedno sa Janom.
Hoće li biti prevoda na ruski jezik?
Nikita Vitjugov: Treba da izađe u septembru, odmah poslije engleskog izdanja (datum objavljivanja je 9. septembar). Prvobitno sam pisao na ruskom jeziku, tako da je to prije pitanje prilagođavanja ruskim prilikama 2026. godine.
Koja je ovo knjiga po redu?
Nikita Vitjugov: Treća, poslije „Francuske odbrane“ i „Rodnih zidova Viktora Korčnoja“ (zajedno sa A. Kentlerom i V. Fajbisovičem).
O turnirima u posljednje tri godine
Nikita Vitjugov: Ne vidim smisao u tome da se detaljno zadržavam na svojim turnirima posljednjih godina. Poslije meča u Astani intenzivna saradnja sa Janom je završena, a ja sam želio da nastavim da igram kao profesionalni sportista. U početku je bilo turnira, ne onakvih na kakve sam navikao u ranijem životu, ali sasvim pristojnog nivoa.
Viktor Ljvovič Korčnoj govorio je da se poslije promjene mjesta prebivališta šahisti mijenja sve, uključujući i protivnike koji mu odgovaraju i one koji mu ne odgovaraju. Na sebi sam otkrio prošireni efekat te misli — u novim okolnostima sam se u cjelini promijenio, a na pojedinim mjestima praktično ponovo formirao kao čovjek. A ni igranju šaha u novom životu nije pripalo toliko veliko mjesto.
Razloga je mnogo. Tu je i prirodno „starosno“ opadanje kvaliteta igre. Mada, zapravo, nije riječ o biološkim godinama, već o tome da sam između 35. i 40. godine imao znatno više obaveza nego sa 20 i više nije bilo moguće posvećivati šahu isto toliko vremena. Nestao je efekat novine, previše toga počelo je da se doživljava kao svakodnevica.
Sam šah za mene nikada nije bio samo društvena igra po principu: „Došli smo, pritisnuli sat, otišli.“ Trudio sam se da uložim sebe u svaku partiju. Sada je tendencija očigledna: ako želiš da budeš uspješan, treba ulagati manje, a igrati što veći broj partija.
Nije mi se toliko dopadao sam proces igranja koliko napredovanje, progres. U jednom trenutku sam shvatio da napretka više neće biti i da je pitanje samo koliko će brzo doći do pada. Ekonomski nije isplativo igrati šah na nivou ispod 2700 (a živeći u Londonu, to je naročito teško), dok mi igranje na turnirima drugog reda ne donosi zadovoljstvo (mislim da ni onima koji tamo igraju).
Svoju ulogu odigralo je i to što se prostor oko mene pokazao potpuno novim — ljudi, kuće, gradovi. Ništa me u njima nije povezivalo sa turnirima, nije bilo ničega za šta bih mogao da se uhvatim. Ljudi me jednostavno nisu poznavali. Oduševljavali su se: „Vau, vi ste čak među 50 najboljih, kako visoko!“ A na to se čovjek čak ni ne može naljutiti.
Uprkos svemu što sam rekao, inercija je strašna sila. Život profesionalnog šahiste bio je za mene, do određene mjere, analogija životu odraslog čovjeka. Kao što dijete ide u školu, tako sam ja, kada sam postao punoljetan, samo igrao šah. Teško je „odlijepiti se“ od toga.
Da je nekoliko partija prošle godine završilo drugačije, vrlo je moguće da bih nastavio aktivno da igram. Ali, srećom, sve se odvilo onako kako se odvilo. Prije godinu dana bih o ovoj temi ispričao mnogo više — još je bilo mnogo emocija u meni.
Sada ne želim ponovo da ulazim u to. Sa ovim dijelom života sam se oprostio.
Ostavljam sebi mogućnost da, ako se jednom godišnje poklope dostojni uslovi i zanimljivo mjesto za igru, „sjednem za klavir“, ali ne želim da ostanem u toj „sivoj zoni“, kada šahista više nije profesionalac, ali još nije ni trener. U tome i jeste iskušenje šaha, jer u većini sportova završiš karijeru i više se ne takmičiš sa profesionalcima.
Olimpijada. Sastav reprezentacije (Nikita Vitjugov, Majkl Adams, Gejven Džons, Luk Mekšejn, Danijel Fernandes), kakva su očekivanja? Tim veterana?
Nikita Vitjugov: Tim amatera. Mada, isto bi se moglo reći za bilo koju reprezentaciju Engleske, jer šah u Velikoj Britaniji nema status profesionalnog sporta.
Ovo mi je četvrti turnir za reprezentaciju Engleske. Dvaput smo na prvenstvima Evrope bili blizu medalja, ali nismo uspjeli da dobro završimo takmičenje.
Nema nikakvih očekivanja. Trenutno u Samarkandu postoji oko 15 ekipa koje su jače od nas.
Šta mislite o Bodhani?
Nikita Vitjugov: Nemam neko posebno mišljenje o Bodhani. Njen ogroman talenat je sada očigledan, ali budućnost niko ne zna. Kao i uvijek, nešahovski problemi, koji su neizbježni u životu svakog čovjeka, biće važniji. Oni će oblikovati ličnost, a ličnost će igrati šah.
Rekli ste: „U Londonu je sve sjajno, osim šaha.“ Prošle su tri godine od tog intervjua. Šta se promijenilo u Londonu ili u vašem odnosu prema ovdašnjem šahovskom životu?
Nikita Vitjugov: Sve je ostalo isto. Jedino se pokazalo da je svakodnevni život malo komplikovaniji.
Nikita Vitjugov daje simultanku na Trafalgar skveru u julu 2026. godine. Foto: Oleg Barancev
Da li vam je lično prijatnije da budete dio engleskog šahovskog sistema ili se i dalje osjećate kao čovjek koji se nalazi pomalo između dvije šahovske kulture?
Nikita Vitjugov: Formirao sam se kao profesionalac u Rusiji. Pod engleskom zastavom sam, praktično, odigrao još nekoliko posljednjih godina. Ali šah visokog nivoa, kojem pripadam već 15–20 godina, nije vezan za geografiju i predstavlja neku vrstu jedinstvenog prostora u kojem se odvijaju stalni dijalog i uzajamno obogaćivanje putem partija.
Šta danas razlikuje šahistu od 2700 od šahiste od 2650? To više nisu tehnika ni otvaranja — šta je onda?
Nikita Vitjugov: Prije svega rejting. Ozbiljan odgovor stao bi u knjigu.
Ostavljate utisak veoma racionalnog čovjeka za tablom. Da li postoje odluke koje donosite suprotno sopstvenoj racionalnoj analizi — jednostavno zato što osjećate poziciju?
Nikita Vitjugov:Samo tako sam i igrao.
Koji vas mit o profesionalnim šahistima najviše nervira?
Nikita Vitjugov: „Šah igraju pametni ljudi.“
Šta gledaoci uopšte pogrešno razumiju o šahistima 2600+?
Nikita Vitjugov: Ne znam šta gledaoci misle o njima. Čim mi se, prilično izdaleka, ukazala mogućnost da sa 40 godina živim takvim životom, završio sam profesionalno igranje.
Još o Nepomnjaščiju
Šta kao sekundant vidite u Nepomnjaščijem, a što gledalac ne vidi?
Nikita Vitjugov: Njegove sportske kvalitete i želja da stalno pobjeđuje apsolutno su fenomenalne.
Da li se dešavalo da budete potpuno sigurni u svoju preporuku, a da je Jan odbaci — i ispostavi se da je bio u pravu?
Nikita Vitjugov: Da li se dešavalo da radim cijele noći, iscrpljen, ujutro pošaljem fajl u koji sam uložio sve što sam mogao, a Jan čak i ne pogleda taj fajl? Naravno da nije, kod profesionalca takvog nivoa to je apsolutno isključeno. :)
Foto: Oleg Barancev
Čemu vas je rad sa Nepomnjaščijem lično naučio kao igrača?
Nikita Vitjugov: Poslije toga sam završio sa šahom. Ali taj rad me je naučio standardima za dalji rad.
Kada biste Janu mogli dati jedan savjet kao šahista šahisti — a ne kao sekundant — šta bi to bilo?
Nikita Vitjugov: Neću u javnost iznositi ništa što bi na bilo koji način moglo negativno da utiče ni na Jana ni na druge moje učenike.
Svjetsko prvenstvo u fudbalu
Nikita Vitjugov: Mislim da tokom čitavog prvenstva nisam pogledao nijednu utakmicu u cjelini. U grupnoj fazi uključio sam samo drugo poluvrijeme utakmice Ekvador – Njemačka. U nokaut fazi navijao sam za reprezentaciju Engleske. Ostao je neprijatan ukus — kukavički porazi uvijek izgledaju gore nego što zaista jesu. Naravno, u finalu protiv Španije šanse bi bile samo praktične, uz oslanjanje na Unaija Simona i penale, ali vrijedilo je doći do tog finala.
Vjerovatno me iznenadilo koliko su u mnogim reprezentacijama blistali upravo oni od kojih se to i očekivalo — Mesi, Mbape, Holand. Istovremeno, Kejn, po mom laičkom mišljenju, nije pokazao ono što se od njega očekivalo. Želio sam više golova i manje pametnog kretanja u blizini sopstvenog šesnaesterca.
S vremenom shvatiš da činjenica da, recimo, Rojs ima nula trofeja, a Kros 30, ne može da se objasni slučajnošću ili nedostatkom sreće. Isto važi i za Kejna, uprkos svim mojim simpatijama prema njemu.
Kako je život? London, navike, omiljena mjesta
Nikita Vitjugov: Vjerovatno se ovdje osjećam kao stanovnik manjeg grada koji se preselio u Moskvu. Veoma mi je udobno, imam mnogo mogućnosti i za sebe i za porodicu, ali Sankt Peterburg to nikada neće zamijeniti. A ko je rekao da je on mali?
Kada sam se preselio u London, zaokupila me ideja odlaska na utakmice engleske Premijer lige. Kao dijete sam gledao prenose Aleksandra Jelagina, pratio rivalstvo Vengera i Fergusona. Prvi put sam ovdje otišao na fudbal još kao turista, 2017. godine. „Totenhem“ je tada igrao na „Vembliju“ i otišao sam na utakmicu protiv „Mančester sitija“. Gosti su pobijedili 3:1.
Ako niste zvanični član navijačke baze, legalno, odnosno bez kupovine od preprodavaca, karte možete kupiti samo za utakmice „Vest Hema“. Nekoliko puta sam išao, a gledao sam i posljednju utakmicu Ten Haga prije otkaza. Čini mi se kao da je to bilo u prošlom milenijumu… Živim na sjeveru Londona, a stadion mi je relativno daleko.
Na kraju sam se opredijelio za „Totenhem“. Geografski mi je najbliži, a uz to je dovoljno problematičan klub da ga vrijedi podržavati. „Arsenal“, koji je u ovom periodu za klasu jači, nisam ni razmatrao — nikada ne navijam za unaprijed jače.
Mnogo puta sam išao na Vajt Hart Lejn, na najrazličitija takmičenja. Mislim da nisam bio jedino na utakmici FA kupa — „Totenhem“ je tada prebrzo ispadao…
Dopala mi se atmosfera na derbiju sjevernog Londona. Da nije bilo izvanrednog rada sudije, koji je poništio čist gol Kola Muanija, i ta utakmica, a vjerovatno i prvenstvo, mogli su da se završe drugačije.
Sa „Arsenalom“ uopšte imam poseban odnos. London Chess Classic je već drugu godinu održan na stadionu „Emirates“. U prošloj sezoni Lige šampiona ovdje je dva puta gostovao moj glavni klub — „Atletiko“. Bio sam u sektoru za gostujuće navijače, ali za dvije utakmice nisam vidio nijedan gol svog tima…
Nedostaju li vam porodica, prijatelji, Sankt Peterburg?
Nikita Vitjugov: Ranije mi je mnogo više nedostajalo. Kao i kada je riječ o profesionalnom igranju šaha, bilo je potrebno vrijeme da prihvatim dugotrajnost promjena. Sa mnogim ljudima koji žive u Rusiji, iz prirodnih razloga, komunikacija je prekinuta. A i živimo veoma različitim životima. Problemi sadašnjeg trenutka čovjeku će uvijek biti važniji od prošlosti.
Onlajn-šah
Rekli ste da ponekad igrate turnire za nosioce titula. Igrate li ih i sada?
Nikita Vitjugov: Ne. Ranije sam igrao isključivo da bih se zagrijao pred turnir, da osjetim takmičarski tonus. Sumnjam da je to imalo bilo kakvog efekta.
Dodat je novi tempo, kao i Fišerov šah. Jeste li igrali u njemu?
Nikita Vitjugov: Jednom. Fišerov šah podrazumijeva barem promišljeno postavljanje početne pozicije, a u idealnom slučaju i čitavu partiju. Igrati ga pet ili deset minuta je farsa.
Ako se za to dobro plaća, kao na turniru koji se zove svjetskim prvenstvom, to je dobro za učesnike. Organizatori takođe zadovoljavaju svoje ambicije. Tu se spisak korisnika završava.
Da li se za vas nešto promijenilo u onlajn-šahu tokom posljednje tri godine?
Nikita Vitjugov: Ne znam.
Šah je postao dio esporta. Jesu li vam se obraćali?
Nikita Vitjugov: Timovi mi se nisu javljali. Ni ja na njihovom mjestu ne bih to radio. Nemam ni pratioce ni sposobnost brzog pomjeranja miša koju bih mogao da ponudim.
https://www.youtube.com/watch?v=1Zk_L79rZ-c
Strimeri
Nikita Vitjugov: U šahu se pojavio zanimljiv fenomen. Pojavili su se ljudi koji mogu da se nadmeću sa vrhunskim šahistima po pitanju popularnosti i prihoda. A ipak, pošto sam cijeli život proveo u šahu, ne mogu da kažem — pa ko su oni? Nisam ih vidio ni na jednom turniru.
Bilo bi čudno kada bi fudbalski blogeri i komentatori postajali popularniji od samih fudbalera, ali upravo se to dešava u šahu. Nusproizvod, praktično, postaje važniji od samog šaha. To je složena igra, teško je razumjeti je, ali zato pogledati kako neko igra partiju od jedne sekunde ili deset minuta i tako izbjeći deset najvećih grešaka — to je baš ono što treba.
O trenerskom radu
Kao trener — ili, vjerovatno preciznije, kao nastavnik/tutor šaha — imam mnogo pitanja. Prvo je za mene najbolnije.Da li imate nemotivisane učenike?
Nikita Vitjugov: Kada sam počinjao da predajem, prvo u školi, zatim u domu stvaralaštva, a kasnije su se pojavili i individualni učenici, dugo nisam mogao da se oslobodim mita da, ako si došao na čas šaha, onda te šah zanima i sa zadovoljstvom ćeš učiti. Naravno, polazio sam od sebe.
Ali već na prvim časovima suočio sam se sa tim da djecu šah često uopšte ne zanima. Kada sam to prihvatio u grupnoj nastavi, počeli su da mi dolaze individualni učenici i za mene je poseban šok bio to što su se čak i tada pojavljivali momci koji nisu imali nikakvu želju da poboljšaju svoju igru, pa čak ni da igraju.
Dugo sam mislio da nešto nije u redu sa mnom. A onda mi je naišao ili neki Žigalkov strim, ili mi je neko ispričao o njegovom iskustvu — da je imao jednog ili više nemotivisanih učenika i da mu je bilo veoma teško da to prihvati.
Pomislio sam: ako čak i Žigalko, renomirani velemajstor, poznati strimer i igrač „metka“, trener koji naplaćuje stotine eura po satu, ima takve učenike, onda je sasvim normalno da ih imaju i skromniji predavači poput mene.
Kako je kod vas?
Nikita Vitjugov: Svaki posao može se posmatrati kao prodaja vremena za novac ili kao određeni projekat. Po mom mišljenju, rad po satu rjeđe podrazumijeva ovo drugo. Zato, ako treneru odgovara da bude plaćen za svoje vrijeme, može se pomiriti sa nedovoljnim zalaganjem učenika.
https://www.youtube.com/watch?v=v27mud-fdfg
Nikita Vitjugov: Ali pretpostavimo da govorimo o projektu. Zamislimo čovjeka koji je došao u klub da trenira sa trenerom. Ne razmatram čestu situaciju u šahu kada je to dijete kojem roditelji nameću šah koji njega samog ne zanima, jer je navodno „koristan“. Došao je odrasli čovjek. On može imati deset razloga zbog kojih je došao. Može imati isto toliko razloga zbog kojih nije potpuno skoncentrisan na jednom ili više treninga, zbog kojih mu nešto ne ide.
Trener je takođe čovjek i može na to reagovati, ali u idealnom slučaju treba nastaviti trenažni proces. Napredak u šahu rijetko ide linearno; periodi vidljivog zastoja mogu se pojaviti čak i kada je rad organizovan na najbolji mogući način.
Da li tražite učenike ili oni sami dolaze kod vas?
Nikita Vitjugov: Fazu traženja sam prošao. Ako čovjek ne zna za mene, vjerovatno ni meni neće biti zanimljiv.
Koji bi trebalo da bude minimalni nivo učenika da biste počeli da radite s njim?
Nikita Vitjugov: Poslije određenog iskustva shvatio sam da najbolje mogu pomoći profesionalcima ili onima koji žele da postanu profesionalci.
Sa amaterima je to potpuno neisplativo za oboje. Njima finansijski nema smisla da preplaćuju rad sa mnom, a meni to nije ni zanimljivo, niti sam čak siguran da bih mogao dovoljno dobro da im pomognem.
Sa djecom je teško, jer u različitoj mjeri morate trenirati i roditelje, ali trudim se. Teže je i objašnjavati materijal, pošto u radu često izlazim izvan samog šaha, koristim poređenja, paralele i nije uvijek lako pronaći način da nešto objasnite razumljivo. Sa engleskom djecom dodatno postoje mentalna i jezička barijera. To je korisno, iako ne baš jednostavno iskustvo.
Koji je vaš minimalni honorar? Po satu? Za pripreme?
Nikita Vitjugov: Ne bih davao cifre, jer mogu da se razlikuju višestruko. Teško je porediti mogućnosti fizičkog lica i države, privatnih kompanija koje sponzorišu šahiste. Situacija ima mnogo, učenici su različiti, mogućnosti su različite, zadaci su različiti.
Priprema za meč za svjetsko prvenstvo, kada se preračuna na sat, može koštati otprilike koliko i trening sa običnim fitnes trenerom u teretani.
Koje su radosti, a koje teškoće?
Nikita Vitjugov: Prijatno je shvatiti da si kroz šah u stanju da promijeniš nečiji život. Zbog toga sam i postao trener. Šah je ovdje samo alat koji dobro poznajem.
Teškoće su, rekao bih, onda kada ne možeš na odgovarajući način prenijeti svoju misao, objasniti šta želiš od učenika. Kada shvatiš u čemu je problem, ali nemaš dovoljno sredstava da ga riješiš. To je odgovornost trenera.
Koji je vaš najuspješniji učenik?
Nikita Vitjugov: Ne težim tome da stičem popularnost preko svojih učenika. Ako budu željeli, sami će javno govoriti o tome.
Shreyas Royal je postao prvak Velike Britanije 2026. Da li ste mu pomagali na ovom turniru?
Nikita Vitjugov: Shreyas nikada nije bio moj učenik. Imali smo nekoliko sesija prije dvije godine, čak manje nego što je bilo dogovoreno sa federacijom. Gotovo odmah nakon početka rada ispunio je treću normu za velemajstora, koja mu dugo nije polazila za rukom. U jednom trenutku kontakt je prekinut. Moguće je da su Shreyas i njegovi roditelji već dobili ono što su željeli od tog rada. To je normalan proces.
Šta bi Engleska mogla da preuzme od Rusije kada je riječ o sistemu pripreme mladih šahista, a šta bi Rusija, obrnuto, trebalo da preuzme od Engleske?
Nikita Vitjugov: Teško je govoriti o sistemu u zemlji u kojoj šah nema status profesionalnog sporta. Mada, ni do svoje 18–20. godine nisam osjećao da je u Rusiji postojao neki sistem.
Može li se po djetetu od 8–10 godina razumjeti hoće li postati profesionalni šahista? Ili su takve prognoze u tom uzrastu praktično besmislene?
Šta je uopšte profesionalni šahista? Velemajstor? Igrač rejtinga 2600? 2700? Učesnik Turnira kandidata?
Talenat se, naravno, vidi. Ali nikakva predodređenost ne postoji.
Šta roditelji najčešće rade pogrešno kada pokušavaju da pomognu djetetu da postane jak šahista?
Nikita Vitjugov: U idealnom slučaju, roditelj treba da pronađe dobrog trenera, da prema svojim mogućnostima obezbijedi treninge i da se povuče u stranu. Da pronađe snagu da prizna kako trener bolje razumije taj svijet.
Takođe, ne bi bilo loše voljeti svoje dijete i bezuslovno ga podržavati.
Hoćete li još raditi sa Nepomniaščijem?
Nikita Vitjugov: Niko ne zna šta donosi budućnost.
Koga smatrate najboljim vrhunskim trenerom? Uopšte ili trenutno?
Nikita Vitjugov: Diego Simeone.
A šahovskim trenerom?
Nikita Vitjugov: Hajde da ostanemo bez imena. Da li biste od mene tražili da navedem najboljeg šahistu dok sam još igrao? To je uopšte veoma klizava tema. Nekoga proglasite trenerom – uvrijediće se. Mnogi sebe smatraju trenerima, ali po mom shvatanju to nisu.
Šahiste makar nekako rangiraju rejting i turnirski rezultati, koji takođe nisu univerzalno mjerilo. Rejting se može održavati bez igranja ili, ako baš zagusti, na pažljivo odabranom prvenstvu okruga, dok nije lako pobijediti na turniru na kojem šahisti jednostavno nije omogućeno da učestvuje. Stvarni nivo trenera još je teže procijeniti.
U eri interneta veoma je lako baciti prašinu u oči.
Sviđa mi se misao da se trenerski talenat nigdje ne pokazuje tako jasno kao u pravilnom izboru učenika.
Da li ste sina naučili da igra šah?
Nikita Vitjugov: Ne. Dalje, da ne bih ostao bez kore hljeba, neću razvijati tu misao.
Ostala mi je u sjećanju približna citirana izjava José Mourinhoa: „Ne zahtijevam da moji igrači budu dobri ljudi, to želim od svoje djece.“
Smatrate li vještačku inteligenciju potencijalnim konkurentom u trenerskom radu?
