Emanuel Lasker: „Šah i život“

Dr. Emanuel Lasker:

Svi ljudi od davnina osuđuju sve što je beskorisno. Na primjer, svuda i uvijek uklanjaju se korovi, a uzgaja korisno žito. To se odnosi i na same ljude.

Ko ne donosi korist društvu, biva strogo osuđivan, pa zato razuman čovjek uvijek postavlja pitanje: koja je njegova uloga, može li smatrati svoj rad korisnim, zadovoljavajućim, važnim, poželjnim.

U tome nema razlike između stvari i ljudi: postižu uspjeh ili bivaju nemilosrdno osuđeni u zavisnosti od toga da li se njihova uloga smatra korisnom ili štetnom.

Pitanje se, međutim, komplikuje time što se u procjenu korisnosti unosi mnogo subjektivnog. Istina, svi se slažu, na primjer, da je pčela korisna, jer skuplja med koji nam je potreban; ali samo se u nekim zemljama štedi lisica, radi stvaranja posebne atmosfere za uzbudljivi lov na lisicu; u drugim državama posebno se brine o zaštiti divljih životinja radi očuvanja njihovog podmlatka.

Već iz tih primjera vidi se da pitanje korisnosti nije uvijek jednostavno. To se pitanje još više komplikuje kada se govori o korisnosti umjetnosti, nauke ili religije. Iako je većina sklona da tim oblastima ljudske djelatnosti pripiše izvjesnu korisnost, ona je daleko od jedinstva kada je riječ o tome šta se tačno u tim sferama treba smatrati korisnim.

Da se ne bih previše udaljavao, odmah ću reći da smatram nauku najvažnijom, najvrednijom i najkorisnijom granom ljudske djelatnosti. Žito, med i umjetnička djela su dobri, ali nauka je, po mom mišljenju, iznad svega toga. Jedan izuzetak bih napravio: stvaranje zdravog, normalnog i kulturnog potomstva smatram za veoma visoko stremljenje. Čovjek budućnosti treba da bude vrijedan, a ljudski rod treba što duže da se održi. Teško da bi iko posumnjao u to. Međutim, za takav razvoj potrebna je, po mom mišljenju, zdrava i plodna nauka.

Nakon ovih pretpostavki prelazim na analizu korisnosti jedne grane ljudske djelatnosti koja je u SSSR-u veoma rasprostranjena: pokušajmo da rasvijetlimo korisnost drevne šahovske igre.

Da bismo to učinili, treba najprije obratiti pažnju na određenu kategoriju igara koje, međutim, imaju vrlo nisku vrijednost. Sve te igre su matematičkog karaktera.

U tu kategoriju spadaju lutrijske igre, protiv kojih se u mnogim zemljama ne samo da ne bori, već se čak koriste kao sredstvo za sticanje profita. Teorija tih igara neosporno je zasnovana na teoriji vjerovatnoće; čemu takve igre mogu biti korisne, ja ne mogu da shvatim. Više sam sklon da ih smatram veoma štetnim, jer otupljuju um, skrećući ga u pravcu besadržajnosti, i pobuđuju nadu na sticanje bogatstva bez rada i napora.

Uporedo s tim igrama, kojima se iskorištavaju glupaci, postoji mnogo matematičkih igara za zabavu i vježbanje matematičkih sposobnosti.

Jedna od tih igara je veoma domišljata. Mislim na kinesku igru „nimi“. Igra se sastoji u sljedećem: između dva protivnika nalaze se tri reda zrna. Jedan od učesnika uzima iz bilo kog, ali samo jednog reda bilo koji broj zrna. Zatim protivnik takođe uzima iz kojeg bilo reda i koliko god zrna želi; poslije njega prvi učesnik ponovo uzima iz bilo kog reda, ali svaki put samo iz jednog, bilo koji broj zrna, i tako redom. Protivnici se tako smjenjuju; onaj kome pođe za rukom da uzme posljednje zrno smatra se pobjednikom.

Ova igra, dok nije bila razotkrivena, djelovala je veoma zanimljivo; kasnije je zagonetka riješena. Zadatak se sastoji u tome da protivniku predaš izgubljenu poziciju.

Zapanjujući je genij nepoznatog čovjeka koji je otkrio ključ za određivanje izgubljene pozicije. Evo odgovora. Neka a, b, c predstavljaju broj zrna u tri reda; te brojeve treba napisati binarno jedan ispod drugog i zatim sabrati po kolonama. Ako se pri tom sabiranju u svim kolonama dobijaju parni brojevi (tj. 0 ili 2), tada onaj koji počinje, čak i pri najboljoj igri, ne može spriječiti poraz (protivniku je dovoljno da se drži navedenih razmatranja). Ako pak makar u jednoj koloni zbir ispadne neparan (tj. 1 ili 3), tada početnik pobjeđuje, jer može predati protivniku izgubljenu poziciju. Na primjer, ako se u prvom redu nalazi jedno zrno, u drugom dva, a u trećem tri, početnik gubi. Da bismo primijenili pravilo, te brojeve (1, 2, 3) napišemo binarno: 1, 10, 11. Ako se ta tri broja saberu, dobija se 22, tj. broj sastavljen samo od parnih cifara. Domišljato i zanimljivo, ali ipak ne igra koja ima trajnu vrijednost. To može zabaviti, rješenje može poslužiti kao primjer moći matematičkih metoda i dovitljivosti matematičara i naći mjesto u udžbenicima; ali time se iscrpljuje korisnost takve „igre“.

Sasvim drugačije stoji stvar sa igrama koje, poput šaha, potiču iz života, čije se porijeklo može istorijski pratiti. U osnovi matematičkih igara uvijek leži nešto izmišljeno i vještačko, kao, na primjer, igra brojevima; tamo pak gdje je podsticaj za stvaranje igre želja da se shvati život, gdje je prototip beskonačna priroda, tu je nemoguće čisto aritmetičko rješenje; tamo igra u izvjesnoj mjeri predstavlja odraz beskonačnog raznolikog života i ima, naravno, sasvim drugačiju korist i značenje nego igra izgrađena pomoću ograničenih ljudskih sila i apstraktnih pojmova.

Zamislimo da neko ko proučava organizaciju fabrike dođe na ideju da je, prije nego što je izgradi, treba ispitati kroz igru. Kutija će mu zamijeniti fabričku zgradu, zrno će služiti kao slika parnog kotla, žica kao vodovodna mreža, tekuća voda kao rijeka, a deformacije će odgovarati poboljšanju kvaliteta proizvoda. Tako stvara model koji će u mnogim bitnim crtama reprodukovati stvarnost. Razlika između modela i zdanja biće njegova veća pokretljivost i prenosivost, jer se model može okretati, ispitivati, mijenjati, ponovo ispitivati — jednom riječju, može se njime igrati. Ili zamislimo nekoga ko proučava vojnu strategiju i u tu svrhu stvara vojnu igru poput onih stotina već postojećih modela kojima se vojska gorljivo predaje. Takva igra može se neprestano mijenjati — kao i njen uzor, stvarni rat. U tim igrama niko, čak ni najupućeniji, nije osiguran od poraza; u takvoj igri neće biti ni stalno nadigravanih prostaka. Tamo smo svi vječno začuđeni, vječni učenici. Onome ko uloži trud u rješavanje takve igre ona donosi veliko zadovoljstvo, dajući rezultate potpuno različite od onih koje možemo dobiti rješavanjem životu stranih matematičkih igara. Jer sve praktično, tj. životno, povezano je među sobom osobito čvrstim nitima; čak i ono najneznatnije povezano je s onim najvećim.

---

Aleksandar Šašin – Komentari na članak Em. Laskera „Šah i život“

---

1. Nevoljni lanac asocijacija: avgust 1925, oktobar iste godine, 1926… Niz nije završen!

U avgustu 1925. pojavio se članak Emanuela Laskera, koji ste, poštovani čitaoče, upravo pročitali. U njemu ima jedan zanimljiv fragment — vidi sam članak i tačku 2 mojih komentara. Taj fragment je, blago rečeno, sporan, i upravo je zbog toga isprovocirao ove komentare.

Reći ću ukratko i protivno Laskeru: osnove šaha nisu lišene matematike. Pored toga, ta matematika je veoma elegantna…

U oktobru 1925. Lasker uspješno završava višegodišnji rad na „Udžbeniku šahovske igre“ — knjizi koja nije izgubila važnost ni danas. U njoj je, što je važno, drugi svjetski šampion u teoriju šahovske igre uveo jedan od najvažnijih principa za čitavo prirodoslovlje, princip lineae minoris resistentiae — princip „linije najmanjeg otpora“. Time je autor uspio pod slabim i kolebljivim razmišljanjima Vilhelma Štajnica postaviti čvrst naučni temelj. Pod mjerodavnim okolnostima treba napomenuti: u to vrijeme hegemonija klasičnih, Njutnovskih predstava o stvarnosti bila je apsolutna.

Lasker je filozof, ne fizičar. Kao mislilac koji je bio daleko od uspjeha teorijske fizike, drugi svjetski šampion nije mogao u potpunosti da ocijeni mogućnosti te nauke kada je riječ o zasnivanju teorije šahovske igre. Njegova linea minoris resistentiae tumači se široko. Lasker nije pogodio da je suzi u uske okvire teorijske fizike. „Linija“ je izgubila prodornu silu: „planina se porodi — miš se rodi“…

Idemo dalje. A to je 1926. godina, Austrija, teoretski fizičar Ervin Šredinger i njegova slavna studija (Šredingerova jednačina!). Studija je zaključila težak i dramatičan proces rađanja nove, neklasične nauke — kvantne mehanike. Nova mehanika je uzdrmala iz temelja zgradu klasične fizike, zasnovanu na potpunom determinizmu. Pukotina je prošla kroz sam temelj!

---

2. „…osnove šaha ne otkrivaju ništa matematičko. Ako je, na primjer, riječ o tome da napad treba upraviti na slabe tačke u protivničkoj poziciji, i pokušaj da se to pravilo izrazi matematičkom formulom neminovno će propasti. Pravilo pretpostavlja izuzetke, a formula ih isključuje, ostavljajući prostor samo za sistematičan formalni račun…“

— citat iz završetka članka „Šah i život“.

U današnje vrijeme, odnosno u vrijeme kada je Kasparov jedva uspio da zadrži ravnotežu u meču sa „Fritzom“, tako stroga presuda matematici — tačnije rečeno, njenim primijenjenim mogućnostima — jedva da je pravedna. Računarski šahovski program je dijete ne samo ultramodernih tehnologija, nego i visoke fundamentalne nauke. I ne u posljednjem redu — dijete računarske matematike, kojoj je uspjelo da praktično spoji šahovsku igru s čistom matematikom.

Ali napustimo dalju kritiku Laskera.

Zašto?

Zato što tada — 1925. godine — niko nije mogao predvidjeti naučne potrese koji dolaze: klasična paradigma počela je da se ljulja i urušava. Ono što je ranije bilo strogo zabranjeno, kasnije je postalo vjerovatno, pa čak i gotovo neizbježno. Svijet se promijenio, promijenila se fizika, promijenila se matematika…

3. Hronologija (nastavak)

A) 20–30-e godine. Trijumfalni uspjesi kvantne mehanike!

Za nas je važno slijedeće: s pojavom kvantne mehanike u nauku je provalio princip neodređenosti. Na nivou mikrofizičkih pojava Bog ne diktira prirodi Njutnove zakone, već „igra kockice“ (Einsteinov citat). Priroda dobija pravo na slobodu izbora. Slučajnost dominira nad klasičnom jednoznačnošću.

Pažnja! Šah je kvantovan sistem:
bijeli potez – crni potez – bijeli potez – crni potez…

B) 1931. godina. Kurt Gedel i njegove teoreme o nekompletnosti formalno-logičkih sistema.

Dokazano je da u nekim, čak i ne previše složenim formalnim sistemima — u aritmetici, recimo — postoje potpuno smislene matematičke tvrdnje (teoremi!) koje se ne mogu ni dokazati ni opovrgnuti unutar tog sistema. Princip neodređenosti i ovdje?

Da ili ne?

C) 1948. godina. Norbert Viner i njegova čuvena knjiga „Kibernetika“

Molim vas, nastavite niz:

kibernetika → informacija i njen novi status → teorija informacije i informatika → računari i kompjuterski bum → računarski programi koji igraju šah…

Još nešto: kibernetika je preteča sinergetike, interdisciplinarne nauke koja pretenduje da opiše „sve na svijetu“ kroz prizmu borbe između entropije i spontane pojave informacije.

D) 1953. godina. Votson i Krik i njihova struktura DNK.

Zapanjujuća činjenica: primarna struktura DNK, tj. niz nukleotida, određuje ne samo sekundarnu i tercijarnu strukturu DNK, nego i strukturu svih proteina u živom organizmu. Jedna lančana sekvenca određuje SVE u živom svijetu!

Jedna od maksima savremene teorije šaha glasi:
„Strateška (poziciona) igra je način postojanja kompaktnih šahovskih masa, tj. struktura.“

E) 70–90-e godine. Pojava univerzalnih fizičkih i nefizičkih teorija „svega na svijetu“

Tri jedinstva šahovskih sila, tri algoritma za pronalaženje poteza, univerzalni metod pretraživanja i povezana shema pomjeranja algoritama pod uticajem četiri parametra šahovskog sistema… Sve to su plodovi saveza moderne nauke i šaha.

Šah nije stran matematici!

---

4. Matematika i osnove šaha

A) Sa stanovišta teorije dinamičkih sistema, broj stepeni slobode šahovskog sistema je 13.

13 = 1 + 12, jer po pravilima šaha svako polje može biti prazno ili zauzeto jednom od dvanaest figura (bijeli i crni kralj, dama, top, lovac, konj ili pion).

Za poređenje: savremene teorije superstruna rade sa prostorima od 10, 11 ili 26 dimenzija.

B) Broj Nᵍ = 1364 — Gigovo broj.

On određuje broj mogućih stanja šahovskog supersistema.

Nᵍ ≈ 10⁷².
(Usput: broj protona u vidljivom svemiru ≈ 10⁸⁰.)

V) Broj nᵢd = 1332 — broj mogućih idealnih pozicija šahovske igre.

Pri tom važi: Nᵍ = (nᵢd)².

Još nešto: broj stvarnih pozicija moderne šahovske igre — nazovimo ga n — blizak je broju nᵢd (hipoteza!).

G) Broj nᵢd gotovo se poklapa s brojem nₙ ≈ 10³⁶, fundamentalnim velikim brojem savremene noosfere.

D) niz Diraka u šahu: n, n², n³, gdje je n³ = N, broj neponovljivih partija (hipoteza).
N ≈ 10¹⁰⁸.

Zanimljivo: brojevi Dirakovog niza „slučajno“ koreliraju s brojevima najvažnijih savremenih društvenih igara:

n ≈ 550 (stolne dame),
N ≈ 2361 (go),

N~2361 (go)...

Dalje, kad bih imao volju, detaljno bih vam, poštovani čitaoče, ispričao o simetriji i asimetriji u šahu, o čuvenoj SRT-teoremi i njenoj modifikaciji u novijoj teoriji šahovske igre, i o mnogim drugim stvarima.

Nažalost! Nije vrijeme; niti mjesto i ne sada. Pogledajte druge moje članke!

Zaključiću skromno: šah i matematika su kompatibilni.

08.12.2003

https://e3e5.com/article.php?id=30

Lav Tolstoj i šah

 I.Linder, Moskva 1960

PREDGOVOR

Nerijetko se zamišlja Lav Nikolajevič Tolstoj kao strog moralista, zaokupljen isključivo pitanjima filozofije, morala, religije, društvenog života i slično. Međutim, Tolstoju ništa ljudsko nije bilo strano. Usprkos neprekidnom, upornoj, gotovo besprimjernoj u svojoj istrajnosti i strogoći prema samome sebi književnom radu, Lav Nikolajevič ni u kom smislu nije bio kabinetni čovjek. Tolstoja je radovalo svako ispoljavanje veselja; oduševljavao se gimnastikom, klizanjem, biciklizmom, volio je svaku igru — gorodke (gorodke je tradicionalna ruska igra na otvorenom, stara nekoliko stotina godina. Igrači bacaju drvene palice (nalik kratkim štapovima) na drvene čunjiće koji su složeni u različite geometrijske figure (“gradove”). Cilj je oboriti figure u što manje bacanja), tenis, kroket (društvena igra u kojoj igrači drvenim maljem udaraju loptu kroz metalne obruče na travnjaku). Ali posebno je volio šah. Tu ljubav, to interesovanje za šah Tolstoj je nosio kroz čitav život, od mladih godina do duboke starosti. Posljednje partije šaha odigrao je dva-tri dana prije svog „odlaska“, u oktobru 1910. godine.

Knjiga I. Lindera veoma uspješno kombinuje priču o Tolstojevom odnosu prema šahu sa nizom eseja o različitim etapama njegovog života. Autor je iskoristio brojne biografske materijale o Tolstoju — dijelom poznate, dijelom malo poznate, a neke je prvi put sam otkrio. Posebno detaljno i zanimljivo u knjizi su osvijetljeni odnosi Tolstoja i njegovog prijatelja, saborca iz Sevastopoljske odbrane, S. S. Urusova.

Knjiga je napisana živim, lijepim jezikom i biće sa interesovanjem pročitana kako među šahistima, tako i u najširem krugu čitalaca.

A. Goldenvejzer
23. marta 1960.

Uspomeni na moju majku Sofiju L’vovnu Linder posvećujem ovu knjigu.

UVOD

U današnje vrijeme, kada je interesovanje za šah postalo zaista sveopšte, sve je očiglednija njegova kulturno-vaspitna uloga. Šah ima blagotvoran uticaj na čovjeka, služi kao svojevrsna umna gimnastika, doprinosi vaspitanju volje, karaktera i sl. Na to su još u prošlom vijeku obratili pažnju mnogi istaknuti predstavnici ruske kulture.

A. S. Puškin je volio da provodi slobodne časove uz ovu igru; u njegovoj biblioteci nalazilo se nekoliko šahovskih knjiga, među njima i udžbenik prvog ruskog majstora A. D. Petrova sa posvetom.

I. S. Turgenjev se susretao za šahovskom tablom sa majstorom I. S. Šumovim, pretplaćivao se na šahovske časopise i, boraveći u Parizu, čak učestvovao u šahovskim takmičenjima sa poznatim stranim šahistima.

Još u studentskim godinama šahovskom igrom se oduševio N. G. Černiševski, a 1862. godine bio je jedan od osnivača Petrogradskog šahovskog kluba.

Nedavno su pronađeni i objavljeni nova dokumenti koja svjedoče o velikom interesovanju D. I. Mendeljejeva za šah. On je pažljivo pratio uspjehe svog sunarodnika — velikog šahiste M. I. Čigorina. „Za mene je,“ govorio je D. I. Mendeljejev, „nauka kao igra šaha. Eto, prija mi da provodim vrijeme u takvom zanimanju.“

Posebno mjesto šah je zauzimao u životu i stvaralaštvu Lava Nikolajeviča Tolstoja, genijalnog ruskog pisca, koji je u svojim djelima odrazio čitavu epohu u istoriji Rusije XIX–XX vijeka.

L. N. Tolstoj se odlikovao izuzetnom raznovrsnošću znanja i interesovanja, originalnošću mišljenja i neobičnom širinom obuhvata života u svojim umjetničkim djelima. Jednom prilikom, dok je čitao „Rat i mir“, V. I. Lenjin je o njemu rekao A. M. Gorkom:

„Kakva gromada, a? Kakav moćan čovjek! E, to vam je, batka, umjetnik…“

„Moćan čovjek!“ Te riječi se nehotice prisjećamo i onda kada se upoznajemo sa brojnim činjenicama koje karakterišu trajno interesovanje L. N. Tolstoja za šah. Možemo se samo čuditi kako je pisac, koji se nije posebno bavio proučavanjem šaha, ponekad mogao tako duboko proniknuti u psihologiju igre, napraviti toliko zanimljivih zapažanja i izreći mnogo originalnih misli.

Šah je bio vjerni saputnik pisca tokom cijelog njegovog života. Čak i u periodima najnapornijeg književnog rada i užurbane društvene djelatnosti, pisac nije propuštao priliku da odigra šahovsku partiju. U posljednjim godinama života nije prolazio ni dan bez igre šaha. Njegovi partneri tokom više od pola vijeka bili su I. S. Turgenjev, S. I. Tanejev, A. B. Gol’denvejzer, I. E. Repin i drugi ruski pisci, umjetnici, muzičari. Tokom čuvene Sevastopoljske odbrane 1854—1855. godine Tolstoj se upoznao sa poznatim šahovskim majstorom S. S. Urusovim i često se s njim sastajao za šahovskom tablom. Kasnije je S. S. Urusov postao jedan od najbližih prijatelja pisca.

L. Tolstoja je prvenstveno zanimala praktična igra; teorijom se bavio malo i uglavnom u mladim godinama. Ponekad je s uživanjem analizirao odložene partije i pokazivao čak sklonost ka igri dopisnim putem. Šah je katkad bio predmet razmišljanja L. N. Tolstoja i u časovima kada nije neposredno sjedio za šahovskom tablom. O tome svjedoče pisčeve bilješke i dnevnički zapisi, pisma rodbini i prijateljima, kao i sjećanja savremenika.

Nije slučajno što se šahovski motivi sreću u književnim i publicističkim djelima Tolstoja. Mnogo puta, na primjer, šah se spominje u jednom od najboljih djela svjetske književnosti — romanu „Rat i mir“.

Ove činjenice omogućavaju ne samo da se široko otkrije Tolstojev interes za šah. One doprinose i dubljem razumijevanju mjesta šaha u životu čovjeka, njegove kulturno-vaspitne uloge.

Još u posljednjim godinama života L. N. Tolstoja u štampi su se pojavile pojedinačne zabilješke i materijali u kojima se pripovijedalo o šahovskim okršajima u Jasnoj Poljani. Kasnije su slične informacije navođene u mnogim sjećanjima savremenika. Zanimljive činjenice iznijeli su u svojim člancima i knjigama stalni šahovski partneri Lava Nikolajeviča — S. L. Tolstoj, A. B. Gol’denvejzer i E. Mood — koji su govorili o snažnoj Tolstojevoj strasti prema šahu.

Potreba za istraživanjem ove strane života i djelatnosti L. N. Tolstoja bila je jasna već prvim sovjetskim šahovskim istoričarima. Tako je u članku A. Novikova „Tolstoj i šah“, objavljenom u šahovskom časopisu „64“ 1928. godine, naglašeno: „Tema Tolstoj—šahista toliko je obimna i odgovorna, a materijal toliko ogroman, da ova strana biografije L. N. treba biti podvrgnuta posebnom savjesnom i temeljitom proučavanju. Na to će, vjerovatno, biti potrebno mnogo mjeseci, ali zahvalnost zadatka obilno će nadoknaditi utrošeno vrijeme“ .

U svojoj maloj hrestomatiji „Šah u životu ruskih pisaca“ (1933) istoričar M. S. Kogan jedan posebni odjeljak posvetio je L. N. Tolstoju. Pet godina kasnije, u knjizi „Ogledi iz istorije šaha u SSSR-u“, on je objavio prilog o Tolstoju koji, iako nedovoljno potpun, otkriva odnos pisca prema šahu u različitim periodima njegovog života.

U ovoj knjizi učinjen je, zapravo, prvi pokušaj sveobuhvatne analize materijala koji oslikavaju ulogu šaha u životu i stvaralaštvu L. N. Tolstoja. Ta uloga, naravno, postaje jasnija i razumljivija na opštoj pozadini njegovog životnog puta. Zato se u knjizi daje veoma kratka — samo u onoj mjeri u kojoj je to zahtijevao materijal — karakteristika tog puta.

Iz istog razloga ponekad je bilo potrebno izaći izvan okvira čisto šahovskih pitanja pri opisivanju prijateljstva L. N. Tolstoja sa S. S. Urusovim, utoliko više što ova zanimljiva stranica u životu pisca u književnosti još nije dobila dovoljno osvjetljenja. Razmotreni su i fakti i primjeri koji ranije nisu korišćeni u stručnoj literaturi, a preuzeti su iz nedavno završenog izdanja 90-tomnog Potpunog sabranja djela L. N. Tolstoja. U knjigu su, osim toga, ušli i arhivski materijali koji ranije nigdje nisu bili objavljeni, a koje je autor proučio u Državnom muzeju L. N. Tolstoja (GMT). Neki novi podaci pronađeni su, između ostalog, pri proučavanju pisama S. S. Urusova upućenih L. N. Tolstoju i njegovoj ženi, neobjavljenih zabilješki D. P. Makovickog, kao i u jasnopoljanskoj biblioteci.

Autor je zahvalan naučnim saradnicima GMT-a i arhivskog fonda ovog muzeja, muzeja-imanja „Jasna Poljana“, na njihovoj pomoći u potrazi za novim materijalima, kao i narodnom umjetniku SSSR-a, profesoru A. B. Goldenvejzeru, koji je ljubazno podijelio svoja sjećanja na L. N. Tolstoja, kao i svim drugovima koji su preuzeli trud da se upoznaju s ovim radom uoči njegovog izlaska u javnost.

STVAR KOJA TRAŽI RAZMIŠLJANJE

Djeca, kada počinju da igraju šah, naravno, ne razmišljaju o tome da li je ova igra korisna. Njihovo opažanje je još uvijek previše neposredno: igra im se sviđa, iako ona donosi ne samo velike radosti, nego, nažalost, i nemale tuge.

Druga je situacija u mladalačkim godinama: proučavanju igre u ovom dobu često prethode dugotrajna razmišljanja o načinima usavršavanja vlastitih sposobnosti. Od drugova ili iz knjiga mladi ljudi saznaju o povoljnom utcaju šaha na čovjeka, nakon čega sa upornošću nastoje da ovladaju tajnama drevne igre. Slični primjeri poznati su iz života brojnih istaknutih ličnosti. Tako je, na primjer, bilo sa N. G. Černiševskim. Tokom studija, uz pomoć svojih kolega sa kursa, naučio je da igra, proučio Petrovljev priručnik i za čitav život se zaljubio u šah.

Nešto slično se, izgleda, dogodilo i Lavu Nikolajeviču Tolstoju. Do nas nisu stigle informacije o njegovoj igri u djetinjstvu i mladalačkim godinama. Prvi pomen šaha nalazimo u autobiografskim zapisima L. N. Tolstoja koji se odnose na januar — mart 1847. godine. Tolstoju je tada bilo 18 godina.

To je bilo vrijeme intenzivnog mentalnog rada Tolstoja. Zamarale su ga svjetovne zabave i užici. Osjećao je nezadovoljstvo zbog aktivnosti odvojenih od života na Kazačkom univerzitetu, mnogo je čitao, posebno se zanimao za djela francuskog prosvjetitelja Ruso-a. Tolstoj razmišlja o svom životu, traži puteve moralnog usavršavanja. Sastavlja za sebe posebna pravila ponašanja u životu — „Dnevnik svakodnevnih aktivnosti“, i počinje da piše „Dnevnik“, koji sa malim prekidima vodi do posljednjih dana svog života (gotovo 64 godine!).

Upravo u ovom periodu Tolstoju se probudilo interesovanje za šah. Po svemu sudeći, zaljubljenost u šah podstakao je primjer njegovog starijeg brata Nikolaja, koji je dobro igrao, a koga je L. N. Tolstoj veoma volio i poštovao.

Nije isključeno da su određenu ulogu tu odigrala i Rusoova djela. „Bio sam više nego oduševljen njime — obožavao sam ga“, kasnije je govorio Tolstoj o Rusou. „Sa 15 godina nosio sam oko vrata medaljon sa njegovim portretom umjesto krsta. Mnogi njegovi odlomci su mi tako bliski da mi se čini da sam ih sam napisao“ (t. 46, str. 317–318).

Ruso je bio jako zainteresovan za šah. Po njegovom vlastitom priznanju, bilo je perioda kada je dane i noći provodio proučavajući knjige Filidora i drugih šahista. Zato nije čudno što se u Rusoovim djelima mnogo pozitivnog govorilo o šahu. Evo, na primjer, šta je napisao u svojoj „Ispovijesti“:

„Imao sam još jedno, ne manje pouzdano sredstvo — to je bio šah, kojem sam u one dane kada nisam išao u pozorište redovno posvećivao čitavo popodne kod Možija. Tamo sam se upoznao sa de-Legalom, nekim Jussonom, sa Filidorom i sa svim vodećim šahistima tog vremena, ali nisam  od toga postao vještiji. Ipak, nisam sumnjao da ću na kraju postati jači od svih njih i smatrao sam da će to biti dovoljan izvor mog postojanja.“

Tolstoj je, naravno, drugačije motivisao svoju želju da se posveti šahu. U svojim „Pravilima za razvoj volje“ budući pisac naglašava da namjerava „usmjeravati svoju pažnju samo na one stvaari koji zahtijevaju razmišljanje“. A u „Pravilima za razvoj mentalnih sposobnosti“ (mart — maj 1847. godine) pisao je da je za jednu od glavnih mentalnih sposobnosti — predodžbu — „vrlo korisno… sve igre koje zahtijevaju promišljanje“. U istoj godini, u svom „Dnevniku“ zapisao je: „Primoraj stalno svoj um da djeluje sa svom mogućom snagom.“

Ove izjave otkrivaju, po svemu sudeći, pretpostavke koje su navele Tolstoja da ozbiljno pristupi šahu. Postaje jasno zašto se u „Dnevniku svakodnevnih aktivnosti“ (januar — jul 1847.) — u kojem je pokušano strogo satima regulisati svaki dan života — posvećuje velika pažnja šahu.

Ovaj dnevnik je bio sveska, na čijim stranicama je u koloni „Budućnost“ bilježen sat i predmet aktivnosti, a u koloni „Prošlo“ zabilježeno izvršenje. Od 6–7 sati ujutro do 8–10 sati naveče planirane su aktivnosti 3–4 predmeta. U martu–aprilu to su obično bili strani jezici, učenje napamet, sastavi i šah. Tako, za 22. mart (prvi datum pomena šaha kod L. N. Tolstoja) zapisano je: „4 do 6 šah, razumije se“. A narednog dana planirano je bilo: od 10 do 12 sastavi, od 12 do 16 šah, od 16 do 20 engleski jezik. Međutim, sumirajući dan, autor je u koloni „Prošlo“ nezadovoljno primijetio: „Engleski i šah, i to loše“.

O šahu piše svaki dan od 26. marta do 6. aprila, od 9. do 11. i 13. aprila. I uvijek je uz ovaj predmet stajala oznaka „izvršeno“. Obično je za šah bilo odvojeno 3 sata; počevši od 30. marta, to su uglavnom bili jutarnji sati — od 9 do 12.

U „Dnevniku“ nije razjašnjen karakter Tolstojevih šahovskih aktivnosti. Istina, ocjena „razumije se“, koju je Tolstoj dao svojim šahovskim lekcijama 22. marta, dopušta pretpostavku da je tada tek počinjao da proučava šah. Po svoj vjerovatnoći, pored praktične igre, Tolstoj je u tom periodu neko vrijeme posvećivao i teoriji. Kasnije je pisac govorio o tom periodu:

„Kada me neki problem zainteresuje, ne okrećem se ni desno ni lijevo i trudim se upoznati sve što može baciti svjetlo upravo na to jedno pitanje. Tako je bilo sa mnom u Kazanju.“

Ko je bio Tolstojev šahovski partner u Kazanju? O tome postoji samo jedno spominjanje u „Dnevniku“ od 7. aprila 1847. godine. To je, inače, bio njegov prvi zapis u dnevniku. U njemu piše:

„Nikada nisam imao dnevnik, jer nisam vidio nikakvu korist od njega. Sada, kada se bavim razvojem svojih sposobnosti, preko dnevnika ću moći suditi o toku tog razvoja.“

Zatim čitamo:

„…Za tačno nedjelju dana idem u selo. Šta raditi ove nedjelje? Baviti se engleskim i latinskim, rimskim pravom i pravilima… završiti pravila unutrašnjeg obrazovanja i nadoknaditi poraz od Lile u šahu.”

Po mišljenju nekih istraživača, u ovom slučaju radilo se o Jelizaveti Modestovnoj Molostovoj, sestri Zinaide Modestovne — „prve ljubavi“ L. N. Tolstoja.

23.aprila Tolstoj je napustio Pravni fakultet Kazanskog univerziteta i otišao u Jasnu Poljanu, svoje porodično imanje. Početkom 1849. godine Tolstoj putuje u Moskvu, a zatim u Sankt Peterburg.

U „šahovskoj biografiji“ Tolstoja, godine 1848—1850 izgledaju kao bijela mrlja. Sasvim je moguće da je i tada imao susrete za šahovskom tablom sa prijateljima i poznanicima u Moskvi i Sankt Peterburgu. Ali o tome istorija ćuti.

UOBIČAJENI NAČIN ŽIVOTA

Šah je po svom duhu — borba. Na tabli jedna naspram drugih stoje „neprijateljske“ vojske: pješadinci (pješaci), oficiri (lovci), konjica (skakači) i čak vrhovni komandant (kraljica)! Možda je zato šahovska igra još prošlog vijeka uživala određenu popularnost u ruskoj vojsci...

Strastveni ljubitelj šaha bio je oficir Nikolaj Nikolajevič Tolstoj. To je bio čovjek čije je srce uvijek bilo dobro, a um ispunjen maštom i sanjarenjem. Uživao je poštovanje među saborcima, bio je voljen od najbližih, rodbine i prijatelja. Njegove improvizovane bajke duboko su se usijecale u dušu Lava Nikolajeviča.

L. Tolstoj se divio bratu i uvijek se radovao njegovom dolasku. Tako je i sada, krajem decembra 1850. godine, požurio kod sestre u Pokrovskoje, gdje je odsjeo Nikolaj Nikolajevič, koji je došao s Kavkaza na dugotrajan odmor. L. Tolstoj je ispričao bratu o svom praznom svjetovnom životu, koji mu je tako teško padao, povjerio mu svoje sumnje i snove. Lavu Nikolajeviču je bilo prijatno da se otvori pred bratom, koji ga je savršeno razumio i iskreno mu se saosjećao. Voljeli su da se osame i razgovaraju nasamo. Nerijetko su igrali šah jedan protiv drugoga.

Zatekavši brata u stanju duševne uznemirenosti, stalnog nezadovoljstva sobom, N. Tolstoj ga je pozvao da pođe s njim na Kavkaz. Možda će dugi put, novi ljudi, lijepa priroda — jednom riječju, novi utisci — blagotvorno uticati na njega. Lav Nikolajevič je pristao.

Početkom juna L. Tolstoj se već mogao zateći u stanici Starogladkovskoj, na lijevoj obali Tereka. Tu se nalazila postaja 20. artiljerijske brigade, u kojoj je služio njegov brat.

Ogroman utisak na Tolstoja ostavila je priroda Kavkaza i njegovi stanovnici — kozaci i gorštaci. Koliko je osjećanja u duši Tolstoja budilo iskustvo života u kojem su se tako neobično preplitali ljepota prirode, rat i neukrotiva ljubav ljudi prema slobodi! „Noć je vedra, svjež povjetarac prolazi kroz šator i treperi plamen nagorjele svijeće. Čuje se udaljeno lajanje pasa u aulu (aul je malo kavkasko selo), dozivanje stražara. Miriše na sušeće se hrastove i javorove mladice od kojih je napravljena baraka. Sjedim na bubnju u baraci. Preda mnom je jasno osvijetljena strana barake na kojoj vise pištolj, sablje, bodež... Tiho je. Čuje se — dune vjetar, proleti buba, zakruži oko plamena i jecne i uzdahne kraj vojnika“ (55, 300).

Najprije kao dobrovoljac, a zatim kao „fjerverker 4. klase“ (artiljerijski podoficir u ruskoj carskoj vojsci) Tolstoj učestvuje u vojnim dejstvima. Zatim skoro dva mjeseca neprestano živi u Starogladkovskoj. Osjeća snažan nalet stvaralačke energije, piše pripovijetku „Djetinjstvo“, bavi se gimnastikom i mačevanjem, ide u lov. U to vrijeme često igra šah sa oficirima-prijateljima i bratom.

20.marta 1852. godine zapisuje u „Dnevniku“:
„Janovič mi se toliko dopada svojom dobrodušnom, iskrenom skromnošću da sam se za nekoliko dana navikao na njega kao na starog poznanika. Igrao sam s njim šah rastreseno i žurno...“

Ali njegov partner najčešće je bio N. N. Tolstoj. Tri dana kasnije piše:
„Došao je brat, igrao šah, otišao na večeru... Sada je 1 sat, idem da spavam.“
A 2. aprila ponovo pominje igru sa Nikolajem:
„Poslije ručka našao sam brata kod sebe, igrali smo šah, pa sam zatim pisao.“

O istoj stvari Lav Nikolajevič piše i svojoj tetki, Tatjani Aleksandrovnoj Ergoljskoj. U pismu od 30. maja stoje sljedeći redovi:
„Vrativši se iz pohoda, proveo sam s Nikolenjkom 2 mjeseca u Starogladkovskoj. Vodili smo naš uobičajeni način života: lov, čitanje, razgovori, šah.“

L. N. Tolstoj sa svojim bratom Nikolajem pred polazak na Kavkaz, fotografija iz 1851. godine.

Dvije godine služio je L. N. Tolstoj na Kavkazu i pokazao se kao hrabar ratnik. Za hrabrost u opasnim operacijama bio je predložen za odlikovanje Georgijevskim krstom. Ali iz različitih razloga tu nagradu ipak nije dobio. Jedan od tih razloga bile su... šahovske partije. L. Tolstoj je trebalo da bude na straži na ostrvu gdje su stajala oruđa. Umjesto toga, on je do kasno u noć s velikim zanosom igrao šah s jednim od oficira. Divizioni komandant, ne našavši ga na straži, izrekao mu je ukor i izdao naredbu o hapšenju. „Po naređenju g. načelnika artiljerije čečenskog odreda — stoji u njoj — hapsi se komandir baterijskog voda, fjerverker 4. klase grof Tolstoj.“ Tako je Tolstoj ostao bez zaslužene nagrade (t. 46, str. 418).

U cjelini, kavkaski period u Tolstojevom životu bio je veoma srećan i stvaralački plodonosan. Kasnije se Lav Nikolajevič uvijek s radošću prisjećao godina provedenih na Kavkazu. „Često mi je govorio,“ pisala je S. A. Tolstoja, „da najljepše uspomene njegovog života pripadaju Kavkazu. Tamo je mnogo čitao, prevodio Sterna, igrao šah s bratom i oficirima; vodio je najčistiji, najmirniji, moralni život... Zatim su mu lov i priroda pričinjavali ogromno zadovoljstvo. Ali najvažnije — na Kavkazu je prvi put započeo svoj autorski rad“ (57, 1, 50).

Ako je ubrzo po dolasku na Kavkaz pisao: „Imam 24 godine, a još ništa nisam uradio,“ — onda je odatle odlazio već zakoračivši na novi, konačno pronađeni put književnog stvaranja. Tu je napisao svoja prva velika umjetnička djela — pripovijetke „Djetinjstvo“, „Dječaštvo“, ratne priče „Naboj“, „Sječa šume“ i započeo pripovijetku „Kozaci“.

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 3.)

Andrej Esipenko: Sada su sve misli – o turniru kandidata

 

Osvajač bronzane medalje Svjetskog kupa odgovorio je na pitanja pres-atašea ŠSV-a Eteri Kublašvili.

3. decembar 2025.

Eteri Kublašvili – Andrej, čestitam ti na plasmanu na turnir kandidata! Imao si ogroman broj intervjua, o mnogo čemu si već govorio. Ali eto, prošlo je neko vrijeme od završetka Svjetskog kupa, strasti su se stišale – kakvi su utisci ostali?
Andrej Esipenko – Prije svega, još uvijek nisam potpuno došao sebi, nisam se pravo oporavio, malo sam bolestan poslije turnira. Polako se vraćam u fizičkom smislu, a u emotivnom sam se, u principu, mnogo bolje oporavio. Već pomalo planiram pripremu za turnir kandidata.

Eteri Kublašvili – Možeš li ovaj rezultat nazvati najvećim uspjehom u dosadašnjoj karijeri?
Andrej Esipenko – Da, sto posto!

Eteri Kublašvili – Šta je doprinijelo ovom uspjehu?
Andrej Esipenko – Vjerovatno mnogo faktora. Prije svega, naravno, rad na šahu. Zatim, pravi ljudi oko mene, koji zaista iskreno navijaju i brinu za mene. Uz sve to, sazrio sam, u poređenju s ranijim godinama kada nisam uspio da se kvalifikujem. Preselio sam se iz Novočerkaska u Moskvu, oženio sam se. Očigledno je to proces odrastanja.

Eteri Kublašvili – Molim te, reci nešto detaljnije o podršci.
Andrej Esipenko – To su i porodica, i treneri, i Šahovski savez Rusije, i lično Andrej Vasiljevič Filatov, i Šahovski savez Rostovske oblasti, i njegov predsjednik Arutjun Armenakovič Surmaljan.
Ako govorimo poimence, to su Aleksandar Rjazancev, s kojim dugo radim, zatim David Paravjan, koji je išao sa mnom na Svjetski kup. Hvala čitavoj mojoj porodici, roditeljima, supruzi Soni. Zahvaljujem Dmitriju Krjakvinu i svim trenerima s kojima sam ikada radio. Spisak je jako dugačak (smije se)!

Eteri Kublašvili – Kako je ženidba uticala na tvoj život?
Andrej Esipenko – Sama po sebi ženidba, čini mi se, nije nešto posebno uticala, jer već nekoliko godina živimo zajedno. Osjećaj porodice, da tako kažem, kod mene se formirao odavno. Brak je bio potreban da se sve zvanično uredi. Imao sam sreće sa ženom: Sonja me podržava, radi sve za moj uspjeh. Tako da je, u tom smislu, izgleda ženidba pozitivno uticala.

Eteri Kublašvili – Možda je donijela malo stabilnosti?
Andrej Esipenko – Stabilnost je, čini mi se, postojala i prije. Usput, razmišljao sam o onoj frazi da šahisti izgube sto poena rejtinga nakon ženidbe, ali meni to vjerovatno ne prijeti baš zbog raznih faktora. Bila je to promišljena odluka: analizirao sam da mi se život nešto posebno neće promijeniti i da ne bi trebalo da utiče negativno, samo pozitivno.

Eteri Kublašvili – A sad hajde malo da prođemo kroz Svjetski kup, meč po meč. Bukvalno par riječi o svakom od njih.
Andrej Esipenko – Na početku je bio meč s Abasovim. Tokom čitavog turnira dobio sam dva meča u klasici: prvi protiv Abasova i posljednji protiv Jakubbоjeva. Protiv Nidžata se nekako sve idealno sklopilo. U prvoj partiji bijelim figurama uspio sam da ga uhvatim na jednu ideju. Zapravo, to je ideja Davida Paravjana – 8.Bd2 u italijanskoj, ali je zanimljivo da mi uopšte nismo očekivali taj njegov izbor – italijansku sa 4…d5. I ja sam igrao samo zato što sam se sjetio: David mi je još u Moskvi, u metrou, pričao o potezu 8.Bd2. Bukvalno dvije minute smo ga razmatrali, i ja kažem: „Pa, zanimljiva ideja!“ I onda sam je odigrao sa znanjem stečenim za te dvije minute u metrou. Ali se sve dobro uklopilo. Nidžat je odmah napravio nekoliko ne baš najboljih poteza, ja sam uzeo inicijativu i dobio partiju.

Druga partija je bila prilično nervozna: Nidžat je izabrao varijantu koju skoro nikad ranije nije igrao. Nisam čak siguran da li je imao ijednu partiju u tom sistemu, ali smo David i ja „pročitali“ njegov izbor i dobro se pripremili. Problem je bio u tome što sam tokom partije shvatio da sam se pripremao, pripremao, a zaboravio baš onu varijantu koju je odigrao, iako sam je sigurno ponavljao – ali sam sve potpuno smetnuo s uma! Na kraju sam morao da se snalazim za tablom; čini se da sam se dobro snašao, nastala je dobra partija i uspio sam da dobijem meč 2:0.

Zatim je bio supertežak meč protiv Idanija, gdje sam mogao da ispadnem. Prva partija mi se nikako nije primila: izgubio sam, može se reći, bez ikakvog otpora. On je veoma dobar teoretičar, ali me nije uhvatio na konkretnoj analizi, nego na nekom planu u kojem nisam najbolje razumio šta treba da radim. Ostavila je ta partija čudan utisak. Trebaće je, naravno, pažljivo analizirati, ali je ispala prilično loše. Ukratko – izgubio sam.

U revanšu – igram bijelim i dobijam poziciju iz snova iz samog otvaranja, s pristojnom prednošću, ali u kritičnom trenutku previdim resurs vezan za razmjenu kraljica. Kad su se dame skinule s table, shvatio sam da su šanse za pobjedu minimalne… David je već počeo da pakuje stvari, iskreno. Kako mi je kasnije rekao, davao mi je svega nekoliko procenata za pobjedu. U jednom trenutku kompjuter je pokazivao „-0,40“. Ali sam svjesno išao u takvu strukturu, da se figure odmah ne razmijene i da ostane makar malo dinamike. U jednom trenutku se vidjelo da je on osjetio blizinu remija i – iznervirao se. Kasnije mi je sam to priznao: sreli smo se poslije taj-brejka na recepciji i pričali. Rekao je: „Da, tu sam se nekako iznervirao. Ne znam šta mi je bilo – jednostavno sam popustio.“ Napravio je nekoliko grešaka, ja sam preuzeo inicijativu u završnici, a dalje je sve išlo kako treba. Prednost je bila prevelika da bih je ispustio. Uspio sam da izjednačim.

Prvu partiju taj-brejka dobio sam u dobrom stilu. U revanšu sam odlučio da uđem u Berlin, da odigram čvršće. Tu partiju još nisam ozbiljno analizirao, ali mislim da mi je nedostajalo iskustva u tim strukturama. Htio sam prije svega da odigram čvrsto, bez rizika odmah. Ali Idani je, čini mi se, odigrao briljantno i izjednačio „po narudžbi“.

Prvih pet minuta bio sam baš potišten, a onda sam se smirio. Zatim smo odigrali remi. Odlučio sam da moram bar jednu partiju izvući na neriješeno, da bih uopšte imao šansu da prođem dalje, jer ako bih svaki put gubio crnim figurama, stigli bismo do „Armagedona“. Ukratko, sabio sam se crnim, a bijelim, koji su mi u tom meču bili udarni, dobio posljednju partiju i prošao dalje.

Zatim je slijedio meč s Kajmerom. Vjerovatno je on bio najjači protivnik od svih koji su igrali na Svjetskom kupu. Možda je čak bio i glavni favorit čitavog turnira. To je bio važan, dosta principijelan meč, jer mi je bilo važno da odigram dostojno protiv takvog top-igrača, koji je trenutno četvrti na svjetskoj rejting-listi. Naravno, bilo je veoma zanimljivo. U prvoj partiji smo izšli iz otvaranja u neku, ne-teorijsku poziciju koja može da se igra i jednostavno počeli da igramo šah. On je izuzetno dobro pripremljen u otvaranjima, uhvatiti ga u nekoj teorijskoj varijanti prilično je teško.

Uopšte, kad govorim o svim svojim protivnicima u Goi, čini mi se da su svi oni veoma jaki u otvaranjima. Možda je Vej I nešto slabije pripremljen, ali to je samo u poređenju sa samim vrhom; inače je i on odličan. U ruskoj partiji me je uhvatio – u rapidu. A svi ostali su patentirani „specijalisti za otvaranja“. I Abasov je veoma dobar, pomaže mnogima kao sekundant. Idani takođe: mislim da je on trener Danešvara i da mnogo proučava. Kajmer – jasno, njegov glavni trener je Leko. Šenkland – takođe sjajan teoretičar. Ukratko, nenormalno su jaki u otvaranjima!

Dakle, s Kajmerom smo u prvoj partiji ušli u borbu i samo igrali, igrali… Pred sam kraj imao sam neku sumanutu šansu da se borim za prednost, ali tu je bila nenormalno složena taktika: da dam pješaka, pa da žrtvujem konja i napadam prijeteći mat, a on nema kako da se brani. Vrlo komplikovana geometrija! Nisam to pronašao i pristali smo na remi.

Zatim je uslijedila, vjerovatno, jedna od ključnih partija čitavog turnira, jer sam mogao da ispadnem – ne po kompjuterskoj procjeni, nego po ličnom osjećaju. Igrao sam istu varijantu kao i protiv Zemljanskog na prvenstvu Rusije. Kajmer je, u principu, trebalo to da očekuje, ali izgleda da ga je iznenadilo – sudeći po tome koliko je vremena trošio na prve poteze. Očigledno je malo potcijenio tu varijantu, a ja sam, naprotiv, odlučio da je odigram jer vjerujem u nju.

U cjelini, partija je tekla mirno: trudio sam se da se borim za inicijativu, a i on takođe. Sve vrijeme je bila napeta, komplikovana pozicija. Onda smo prešli u završnicu, gdje sam, vjerovatno, izgubio koncentraciju. Mislio sam da mogu još malo da pritisnem, odigrao 44…Kg6 i shvatio da sam previdio njegov nenormalno važan resurs, u vezi s tim da na 46…f3 on igra 47.g3 i moj top ostaje u zamci. Iskreno, mnogo mi je sreće trebalo u tom trenutku, jer tu počinje forsirana varijanta i ako nešto ne funkcioniše, crni može odmah da izgubi. Prešli smo u završnicu skakača, koja mi je izgledala užasno opasno, ali, izgleda, potez po potez stižem da stvorim dovoljno kontre i izvučem remi, kako se i dogodilo. Uglavnom, dobro me prodrmala ta partija, a do toga sam, naravno, mogao i sam da dobijem. Ispada da sam sam sebi napravio probleme, odigrao malo nemarno, ali, srećom, ispostavilo se da on nema ništa bolje od remija u toj završnici s konjima.

Prve dvije partije taj-brejka bile su prilično dosadne. Bijelim sam malo pritiskao, ali ništa posebno nisam dobio. Zapravo, teško je to nazvati pritiskom: iz otvaranja je bila jednaka pozicija, malo smo se potezali i složili se na remi. Inače, počeo sam crnim figurama, i tu me uhvatio u varijanti španske. Nisam se ničega sjetio i imao sam ozbiljne probleme. Po kompjuteru sam čak bio i izgubljen u jednom trenutku, ali to je bilo užasno teško pronaći za tablom. Mislim da sam se odlično branio i tražio kontru, i kad je već počeo da prijeti cajtnot, sve smo razmijenili.

Onda sam ponovio isto otvaranje koje smo igrali u prvoj brzoj partiji. On se iznenadio i reagovao sasvim ljudski, dobro. Nastala je čvrsta pozicija, u kojoj nisam mogao ništa posebno kreirati. A prije druge partije on je, izgleda, došao u sobu i pogledao kompjutersku analizu kako treba igrati. Vidio je da komp daje mali plus crnome i dozvolio mi je da se rokiram na dugu stranu, što mi je savršeno odgovaralo. Da, bilo je važno da je on pogledao kompjuter! On je to uradio i uspio sam da dobijem solidnu poziciju s dugom rokadom i napadom. Imao sam inicijativu, zatim smo prešli u jednaku završnicu, i tu mi se čini da se on unervozio kad je ostalo malo vremena, praktično je počeo cajtnot. Remi se ne vidi odmah, on se unervozio i raspao.

U sljedećoj partiji igrao sam crnim figurama. Nisam se posebno brinuo, samo sam igrao svoje. Nastala je solidna pozicija, on je odstupio od teorije, sve je bilo mirno. U jednom trenutku napravio sam malu pozicionu grešku, iako sam mislio da je sve pod kontrolom. U komplikovanoj poziciji on nije izdržao, otvorio igru, moje figure su proradile i više nije bilo problema. Onda je još i previdio potez 37…Dc2, nakon čega je već bilo potpuno jasno da prolazim u sljedeći krug. Mislim da je pomalo impulsivno odigrao tu partiju, možda se previše iznervirao poslije prethodne. Možda i nije, ali ostavljao je utisak da se nije uspio vratiti nakon poraza.

Poslije toga imao sam meč s Grebnevom – takođe težak, naravno. U klasici se, u principu, nije događalo ništa posebno. Mislim da smo u nekom trenutku svi zaključili da nam je već pomalo mrsko da igramo klasiku i da je lakše riješiti meč na taj-brejku, gdje je svima zanimljivije, gdje ima adrenalina. U svakom slučaju, brže je – zanimljivije.

U rapidu sam odigrao prilično agresivnu varijantu u ruskoj partiji, s velikom rokadom. Tamo kompjuter kaže: mali minus bijelom, mali plus crnom. Ali iz praktične perspektive postoji napad, sve izgleda dosta opasno za crnog, i treba igrati prilično precizno. Aleksej nije reagovao na najbolji način, ali mislim da samo kompjuter može pravilno da reaguje u toj poziciji, pogotovo u brzoj partiji. Tu ili znaš varijantu, ili se nadaš čudu. U svakom slučaju, ja sam vrlo optimistično ocjenjivao tu poziciju za bijelog. Sve se složilo, dobio sam dobru partiju.

Crnim figurama partija je bila teška: nastala je nejasna pozicija, bez jasnog plana. Dugo smo manevrisali tamo–amo, i u jednom trenutku Aleksej je probio na daminom krilu. Ja sam još usput i previdio udar, ostao bez pješaka, ali mi se činilo da je pozicija i dalje stabilna i pod kontrolom. Mada je u jednom momentu postojao i gubitak, ali ne onaj koji se lako vidi. Uz to, počeo je obostrani cajtnot, tako da njemu nije bilo lako da pobjedi. Poslije sam preuzeo inicijativu i dobio veliki plus, možda čak i dobijenu poziciju, ali u cajtnotu smo se obojica zbunili, nismo shvatili šta se dešava u sekundama, i nastala je remi-završnica. Ipak, zahtijevala je tačnost s moje strane; bio sam precizan i dobio meč.

Zatim sam igrao sa Šenklendom, za kojeg sam već rekao da je sjajan teoretičar. U klasici se takođe nije desilo ništa posebno: dvije izjednačene partije. A u taj-brejku, za razliku od meča s Idanijem, desilo se sve obrnuto: poene sam osvajao crnim figurama, a bijelim…

Počeo sam pobjedom. Dobra partija. Uspio sam da ga nadigram u karlsbadskoj strukturi i, čini mi se, sigurno privedem prednost kraju. A u drugoj partiji… Plan u otvaranju je zapravo bio potpuno drugačiji. Mislili smo da ima smisla jednostavno „ubiti“ ga iz otvaranja – u smislu spriječiti ga da igra na pobjedu – i odigrati u Karo-Kanu varijantu koja mi, za igru na pobjedu bijelim, nije djelovala nešto uvjerljivo. Ali baš zbog toga smo skrenuli s plana. Uglavnom, bila je to ili greška otvaranja, ili psihološka – kako ko želi. Partija je ispala loše, ali nisam se posebno nervirao jer sam znao da sam izgubio svojom glupošću. Meč se nastavlja, treba samo izvući pouke i sve će biti u redu.

Onda sam ponovo dobio crnim, približno po istom scenariju kao i prvu partiju – u strukturi daminog gambita uspio sam da ga nadigram. A u sljedećoj partiji izašao sam na veliku borbu u poziciji s dugom rokadom, i odlučio: neka bude što bude! U principu, partija je protekla dobro. On očigledno nije očekivao da neću „sušiti“, nego da ću ići u dugu rokadu i „tući se“ s njim, i Sem je počeo da igra pomalo nesigurno. Uspio sam prilično lako da dobijem partiju. Od trenutka kada sam shvatio da stojim bolje, pronašao sam jasan plan i sve je išlo glatko; mada je u središnjici bilo neprijatnih trenutaka. Mogao je da odigra preciznije i dobije komplikovanu poziciju s nejasnim ishodom. Ali nekako se sve dobro za mene posložilo.

Polufinalni meč s Vej I – moj omiljeni. Kao i protiv Grebneva i Šenklenda, počeli smo s dvije mirne remi partije u klasici. U prvoj brzoj partiji nisam uspio bijelim da mu postavim probleme: vidjelo se da je izvanredno pripremljen. Mi smo potcijenili sve te planove s dugom rokadom u ruskoj partiji, a on ih je, očigledno, dobro proučio i vjerovao u njih. I u principu me je pritisnuo u toj partiji. Još sam i previdio: mislio sam da sam dobio bolju poziciju, pa sam propustio potez 20…De6. Morao sam da uđem u nešto lošiju završnicu, i tamo sam se namučio dok nisam izvukao remi. Bila je prilično neprijatna pozicija.

Zatim sam igrao crnim. Sve je bilo normalno: on je malo pritiskao, ja sam se branio. Branio sam se, čini mi se, vrlo dobro i precizno, nisam mu dao da stvori „gol-šansu“. U jednom trenutku je pretjerao. Možda mu se činilo da će uskoro dobiti veliki plus, ali ja sam uvijek nalazio resurse za odbranu. Izgleda da se malo unervozio i u završnici sam dobio inicijativu na kratak trenutak. A onda sam previdio topa i predao (smije se).

Tokom partije osjećao sam da preuzimam inicijativu, osjećao sam da je on „gotov“ i da treba uzeti poen, ali se dobro branio. U kritičnom trenutku me je, izgleda, omelo to što se u početku uhvatio za topa. Nakon poteza 55…Kb6 odmah sam vidio da ima napad na topa s prijetnjom Sd5+. To mi se strašno nije svidjelo, i tad vidim da on pruža ruku prema topu. Mislio sam: „Hajde, povuci topa! Sad ćeš, pa ćemo brzo završiti i gotovo!“ Pa dobro, možda ne baš brzo, ali makar ja igram c7–c6 i više nema tog šaha na d5. I tako – on pruža ruku, pruža, pruža… Onda mu ostane jedna sekunda i on naglo odigra 56.Se3, baš potez koji nisam želio da vidim. Prošla mi je kroz glavu misao: šta je ovo uopšte - prljavština? Pa planirao si topom da igraš. I to još na jednoj sekundi…

Eteri Kublašvili– I ti si odigrao 56…c6…
Andrej Esipenko – Da, jednostavno mi se glava isključila. Ne znam šta se desilo – izgleda da mi se nikako nije išlo u remi. Shvatio sam da će poslije Sd5+ biti remi, i tu se, izgleda, desio kolaps – potpuno sam zaboravio na topa.

Posljednji meč s Nodirbekom Jakubbojevom ispao je dobro. U prvoj partiji iznenadilo me je što nije znao tu varijantu, ali stvar je u tome da sam čitav turnir bijelim igrao otprilike ista otvaranja i milion puta ponavljao sve sicilijanske varijante. Zato sam bio dobro pripremljen. Činilo mi se da se tu može dalje analizirati, a on, izgleda, nije očekivao da ću to igrati. Teško je reći šta je on planirao u otvaranju. Onda sam mogao da odigram 15.Sd6! i dobijem praktično dobijenu poziciju; jaki kompjuter kaže – jednostavno dobijenu. Ali toliko se nakupio umor, toliko je bilo teško razmišljati… Kao kroz maglu su prošle posljednje dvije partije, iskreno, više nije bilo snage. Mislim da je i on bio u istom stanju. Činilo mi se da su svi u takvom stanju kao ja, jer mjesec dana igrati u Indiji – to, da tako kažem, nije za one slabih živaca.

Na kraju smo prešli u neku završnicu, malo bolju za mene. Ocjenjivao sam svoje šanse optimistično. Kompjuter je pisao „nule“, ali meni se činilo da crni još mora i mora da dokazuje ravnopravnost. I nekako sam postepeno dobio tu poziciju. Mislim da je crnima tu užasno neprijatno braniti se.

Druga partija je potpuno u magli prošla. U prvoj sam makar nešto kapirao, a u drugoj mi je mozak rekao: „Doviđenja!“ Igrao sam na neke osjećaje, instinkte. I ispalo je, u suštini, dobro. Odigrao sam više poziciono otvaranje, čemu sam bio izuzetno radostan, s obzirom na to kakve sam lude linije varijante spremao s Davidom. Bio sam presrećan kad sam vidio da mi kralj ne trči po čitavoj tabli, nego stoji u maloj rokadi, da je pozicija mirna, čvrsta, i da se jednostavno može igrati. To mi je psihološki mnogo značilo, tako da se od otvaranja sve dobro posložilo.

On je odigrao dosta popularnu varijantu sa 7.Se5 i 9.f4. Tu uglavnom svi igraju 7…Dc7. A mi smo odavno pripremili – čak ne za ovu partiju, možda za Grand Swiss – potez 7…a6. Samo potez za igru, ništa posebno, ali ispostavilo se da ga Nodirbek nije znao. Poslije je napravio još nekoliko ne baš tačnih odluka, dao lovca bijelopoljca – vjerovatno je previdio 12…b5, nakon čega ja zapravo imam dobijenu poziciju, iako je tada tako nisam ocjenjivao. Kasnije sam shvatio da je dobijena – kad je konj stao na d3 i sve figure se aktivirale. Tad sam već znao da ide dobro, ali ranije je bilo napeto, nervozno, glava mi nije radila. Igrao sam potpuno drugačije nego inače, na drugim osjećajima, ali dobro se završilo, a protivniku nije pošao za rukom taj meč, iako je, naravno, jak igrač i obično tako ne igra – ali se, izgleda, umor baš osjetio.

Eteri Kublašvili– Hvala na zanimljivom i detaljnom odgovoru. Hajde ipak da se vratimo na meč s Vejijem, na taj previd. Poslije si rekao da si te večeri pogledao fudbal, popio pivo i da ti je odmah postalo lakše.
Andrej Esipenko – Da.

Eteri Kublašvili– Da se slična situacija desila prije par godina, bi li mogao tako relativno lako da se nosiš s tim? Da li se nešto promijenilo u tvojoj svijesti, u doživljaju šaha, pa si sada brže izašao iz toga nakon takvog prevoda?
Andrej Esipenko – Pa, kad bi prije dvije godine igrao Arsenal i kad bi pivo bilo pri ruci, vjerovatno bih mogao da se priberem, bilo bi lakše. Mislim da bih mogao. Samo što sam poslije partije s Gukešom odmah ispao – previdio i ispao. Nije bilo šanse da se vratim, da odigram još jednu partiju. Zato mislim da bih, da, vjerovatno mogao, samo se ranije nisu stvorile takve okolnosti – da poslije izgubljenog meča ne idem kući, nego nastavim da igram. Ovaj put mi je, zapravo, bilo teže, s obzirom na to da sam već imao takve previde. I protiv Gukeša sam previdio, i još nekoliko važnih partija mi se loše završilo. Sve te misli postoje, i sada mi je bilo teže nego da sam previdio prije dvije godine, rekao bih.

Eteri Kublašvili– Kako se igralo u Goi?
Andrej Esipenko – Prvih desetak dana sve je bilo u redu. Jeli smo u restoranu kod hotela, gdje i svi ostali. Ali onda, poslije trećeg kola, svima je odjednom sve dozlogrdilo! U jednom trenutku postalo je baš teško biti tamo toliko dugo. Izgleda da imam limit na turnir: 11–12 dana. Poslije toga se, izgleda, nešto prelomi i postane teško, ali smo pronašli nekoliko dobrih restorana gdje smo išli na večeru poslije partija. U nekom trenutku sam prestao da jedem u našem restoranu, uzimao sam samo voće, jer je ishrana bila prilično jednolična.

Čini mi se da bi svuda bilo teško biti toliko dugo. Uz to, u Indiji je još i problem što baš i nema gdje da se prošeta. Tokom igre su nam davali banane, a ja sam ih, izgleda, jeo najviše od svih. Valjda su mi davale snagu, jer su banane bile izuzetno ukusne, mnogo ukusnije nego u Rusiji. Na bananama sam izdržao.

Eteri Kublašvili-Preživio
Andrej Esipenko – Da, preživio sam, u suštini. Pa, bilo je, naravno, jako teško. Otišli smo David i ja u neki restoran; on začinjeno generalno voli, a ja baš i ne. David naručuje takose s piletinom. Pitam ga: „Kako je, je li ljuto ili nije? Može li da se jede?“ On kaže: „Ma, samo mrvicu ljuto.“ Onda dolazi konobar, i njega isto pitam koliko je ljuto. I on mi kaže: „Baš-baš malčice, samo radi ukusa.“ Donesu mi to jelo, ja pojedem malo – i cijela usta gore, ne mogu više ništa da jedem, jer boli da išta stavim u usta. Da, u tom pogledu je bilo nezgodno – naći nešto što nije ljuto. Ali nešto se ipak uspijevalo pronaći. A pred kraj je to zaista ličilo na neko preživljavanje. Već sam samo želio da se sve što prije završi.

Eteri Kublašvili– Primijetila sam da se u Indiji prema šahistima, pogotovo indijskim, odnose otprilike kao prema bollywoodskim zvijezdama. Bi li želio da je isto tako  u Rusiji?
Andrej Esipenko – Naravno! Tamo se vidi ljubav navijača prema šahu. Prijatno je kad te ljubitelji tako doživljavaju, tako cijene. Kod nas toga, čini mi se, nema – nestalo je u posljednje vrijeme. Možda je nekad i bilo, ali sada je nekako iščezlo.

Eteri Kublašvili– Poznati su skoro svi učesnici turnira kandidata. Kako ocenjuješ sastav?
Andrej Esipenko – Sastav je prilično dobar, naravno (smijeh). Čini mi se da je sasvim upotrebljiv. Može se raditi s tim momcima. Jasno je da su Fabi, Naka, Prag glavni favoriti, a Sindarov, Vej I, Giri takođe veoma jaki. Dakle, šest superjakih igrača plus Blubaum. Smatram da je on ipak slabiji od tih šest. Iako ima svoje veoma jake strane, on je veoma moćan teoretičar. Kako je odigrao Grand Swiss! Dakle, može, naravno, praviti jake turnire, jake partije, ali globalno, naravno, postoji šest veoma jakih protivnika i jedan jak.

Eteri Kublašvili– Sada su svi napori na pripremi. Koji su ti planovi za ovu godinu – Svjetsko prvenstvo u rapidu i blicu ili nešto drugo?
Andrej Esipenko – Da, samo rapid i blic. Sve snage na turnir kandidata. Ostala su ukupno četiri mjeseca. Sva priprema je sada, naravno, usmjerena na turnir kandidata.

Eteri Kublašvili- Imam još nekoliko pitanja vezanih za blic, da bude zabavnije. Na primjer, ko ti je omiljeni šahista u istoriji šaha?
Andrej Esipenko – Anatolij Karpov.

Eteri Kublašvili– A fudbaler?
Andrej Esipenko – Kristijano Ronaldo i Bukajo Saka.

Eteri Kublašvili– Omiljena knjiga?
Andrej Esipenko – U djetinjstvu su na mene snažan utisak ostavili „Grof Monte Kristo“ i „Tri musketara“.

Eteri Kublašvili– A omiljena šahovska knjiga?
Andrej Esipenko – Knjige Borisa Gelfanda.

Eteri Kublašvili– Ako ne fudbal, koji sport?
Andrej Esipenko – Šah.

Eteri Kublašvili– Ako ne fudbal i ne šah, šta onda?
Andrej Esipenko – Veliki tenis.

Eteri Kublašvili– Omiljena serija?
Andrej Esipenko – Ove godine sam gledao „Igru prijestola“. Veoma mi se dopalo. Poslije sam gledao „Dom zmaja“. Takođe mi se veoma dopalo. „Čudne stvari“ sam sada pregleđivao na turniru s Davidom. Sad je izašla još jedna sezona, četiri epizode, takođe sam pogledao u avionu. „Breaking Bad“, „Peaky Blinders“. Sva klasika mi, u principu, veoma prija.

Eteri Kublašvili– Gdje bi sada otišao na odmor?
Andrej Esipenko – Na Maldivi.

Eteri Kublašvili– S kim od poznatih ljudi u istoriji bi bio spreman da ostaneš u liftu?
Andrej Esipenko – S Borisom Gelfandom.

Eteri Kublašvili– I s njegovom knjigom?
Andrej Esipenko – Da, da, razgovarali bismo o bilo kojim konceptima.

Eteri Kublašvili– Tvoje omiljeno jelo?
Andrej Esipenko – Ćufte s pireom od moje bake.

Eteri Kublašvili– Čaj ili kafa?
Andrej Esipenko – Čaj ili kafa? Zavisi od raspoloženja. U nekom trenutku to može biti kafa, a u nekom čaj. Ali trenutno, vjerovatno, kafa.

Eteri Kublašvili– Meso ili desert?
Andrej Esipenko – Meso.

Eteri Kublašvili– Skok padobranom ili ronjenje s bocama?
Andrej Esipenko – O, Bože! I jedno i drugo je užasno, ali definitivno ne skok padobranom. Onda ronjenje s bocama.

Eteri Kublašvili– Jedno kolo dnevno jedanaest dana ili dva kola dnevno pet dana plus jedan dan?
Andrej Esipenko – Dva kruga dnevno pet dana, sto posto.

Eteri Kublašvili– Rapid ili blic?
Andrej Esipenko – Oboje mi se dopada, ali vjerovatno rapid.

Eteri Kublašvili – Bulit ili Fišerov šah?
Andrej Esipenko – Fišerov šah.

Eteri Kublašvili – Šta za tebe znači šah jednom rečenicom?
Andrej Esipenko – To je posao koji donosi ogromno zadovoljstvo.

Eteri Kublašvili – Andrej, hvala na razgovoru, sretno!
Andrej Esipenko – Hvala.

Fotografije: Eteri Kublashvili i Mihal Valuši / FIDE

https://ruchess.ru/news/report/andrey_esipenko_seychas_vse_mysli_o_turnire_pretendentov/

Adrijan Mihaljčišin: Sjećanje na Vasilija Smislova

Svako ima svoje vrijeme 

Upoznavanje

Moje prijateljsko druženje sa Vasilijem Vasiljevičem Smislovim počelo je 1980. godine, kada smo zajedno igrali na Kupu lista Politiken u Kopenhagenu. Obojica smo pobijedili – podijelili smo 1–2. mjesto, ali za mene je najvažnije bilo to što je tada započelo naše prijateljstvo – jedno od najvažnijih događaja u mom životu.

Zvao sam ga otprilike jednom mjesečno, razgovarali bismo po sat vremena, a sada pokušavam da povratim barem dio tih neprocjenjivih razgovora. Ali pamćenje…

Foto iz arhiva autora

Odsjeli smo u stanu člana kluba AS1904, Kaarea Visinga Andersena. Možete samo zamisliti: svakog jutra sam zajedno s Vasilijem Vasiljevičem išao u supermarket po namirnice za doručak i ručak, koje smo sami pripremali (a večerali smo s organizatorima)! To je bilo fantastično iskustvo za mene – kuvati zajedno s Vasilijem Vasiljevičem. U Sovjetskom Savezu uopšte nije bilo takvog izbora proizvoda, iz kojeg bi kulinarski diletanti poput nas mogli lako spremiti sasvim pristojnu hranu.

Uostalom, za put nas je njegova supruga Nadežda Andrejevna opskrbila velikom kesom domaćih kolačića, koje je sam Vasilij Vasiljevič nazivao „zločestim pogačicama“, jer je u to vrijeme bilo zabranjeno iznositi bilo kakvu hranu iz Sovjetskog Saveza. Tokom čitavog turnira jeli smo te pogačice uz čaj – Vasilij Vasiljevič bi rekao: „A sad – zločeste pogačice!“

Poslije doručka i priprema, išli smo u šetnju do parka s idiličnim jezerima, gdje mi je V. V. pričao mnoge priče iz života sovjetske šahovske elite. Kako bih volio da se mogu vratiti u to vrijeme i pitati, pitati…

Odlično smo se provodili s našim danskim prijateljima Ejgilom Johansenom i Samuilom Ugorskim (inženjerom, emigrantom iz Peterburga). V. V. nam je nekoliko puta otpjevao svoju omiljenu pjesmu o Stjenki Razinu.

Bio sam duboko impresioniran načinom na koji je Vasilij Vasiljevič igrao završnice – nije mario za materijal i uvijek je bio spreman da žrtvuje pješaka radi aktivne igre kralja. U Kopenhagenu je dobio nekoliko sjajnih završnica; jedna od njih – protiv velemajstora Mestela – s pravom se može nazvati remek-djelom. Bronštejn mi je jednom rekao da V. V. tako brilijantno igra završnice zahvaljujući stotinama osnovnih pozicija koje je naučio još kao dijete. Njegov otac, jak  igrač koji je pobjeđivao Aljehina i Grigorjeva, usvojio je taj način podučavanja šaha – počinjati od završnice – od Kapablanke.

Vodio je sina na Moskovske turnire 1935. i 1936. godine. Najviše se malom V. V. urezao u sjećanje Emanuel Lasker, koji je nepomično sjedio u oblaku dima od cigare pet sati, i Kapablanka, koji je stalno šetao pozornicom nakon svakog poteza, razgovarajući sa šetačima o svemu – pa i o njihovim partijama. Kasnije je Smislov taj manir velikog Kubanca uspoređivao s ponašanjem Najdorfa, Tajmanova i Talja!

Naš posljednji dan u Kopenhagenu otišli smo na aerodrom, ali pošto je let „Aeroflota“ za Moskvu bio odložen četiri sata, prošetali smo s našim danskim prijateljima do Sjevernog mora. Taman se uz obalu privezala mali ribarski brod, a bradati danski ribari počeli su iskrcavati svoj ulov – prekrasnu ribu (uglavnom iverk). Vasilij Vasiljevič je bez razmišljanja odlučio kupiti ribu, a potom je, već u avionu, zamolio stjuardesu da je stavi u frižider.

Te iste večeri Nadežda Andrejevna je spremila divnu večeru. Vasilij Vasiljevič je obožavao ribolov kad god bi imao slobodnog vremena – naročito na Kubi, gdje je često pecao iz čamca. Njegov ulov su uglavnom bili marlini, a u časopisu Šah u SSSR-u čak je bila i fotografija o tome!

Porodica

Vasilij Vasiljevič: "U posljednje vrijeme često se prisjećam svoje porodice – svi smo iz Astrahana, na Kaspijskom moru. Zato obožavam more – to su geni. Otac je imao petero braće i dvije sestre – eto kakve su tada bile porodice!

Otac me naučio da igram šah, ali podsticaj mi je dao stric Kirilj, poklonivši mi knjigu s posvetom: ‘Budućem šampionu’. Bio je ljekar i živio je u Urjupinsku. Očeva sestra udala se u Ukrajini, takođe za ljekara, u Poltavskoj oblasti. Ali, što je čudno, posljednji put sam tamo bio na raspustu 1930. godine i od tada nisam više imao prilike da posjetim Ukrajinu.

Otac je igrao sasvim dobro – 1912. godine pobijedio je mladog Aljehina, a kasnije i poznatog majstora Grigorjeva. Bio je nagle naravi, nije volio da gubi i znao je da se naljuti. Radio je čitavog života kao inženjer u fabrici Goznak (koja je proizvodila vrijednosne papire i novac), najprije u Petrogradu, gdje je mjesečno zarađivao 200 rubalja – što je bilo vrlo pristojno. Kasnije su fabriku Sovjeti premjestili u Moskvu. Plata je ostala ista, ali smo živjeli skromnije.

Tek sam nedavno saznao da je otac ranije već bio oženjen, ali je njegova prva žena umrla. Imao sam i brata, ali ga, nažalost, nikad nisam upoznao.“

Foto: V. Levitin

O šahu i šahistima

Podsjetio sam Vasilija Vasiljeviča da je među našom generacijom kružila jedna njegova čuvena rečenica. Jedan sportski funkcioner pokušavao je da ga natjera da besplatno održi seansu simultanke s amaterima, na što je V. V. odgovorio:
„Besplatno samo ptičice pjevaju!“

Na to je, mrmljajući, odgovorio Vasilij Vasiljevič: „Pa dobro, bar ste nešto naučili od nas – iako ne baš ono najvažnije!“

Vasilij Vasiljevič:
„A nisam to ja izmislio, to je govorio sam veliki Šaljapin. Poslije nas je sve spasio Tolja Karpov – tada je počela kampanja ‘Velemajstori bliže narodu’, u okviru koje su htjeli da nas sve natjeraju da igramo na prvenstvima gradova, a to je moglo dovesti dotle da igramo i na takmičenjima stambenih zadruga! Tada je Tolja otišao kod najvišeg sportskog rukovodstva i rekao:
‘Stanite, postoji divan način za popularizaciju šaha – simultanke s časovnicima!’
I kampanja je odmah utihnula.“

Poznati trener Viktor Željandinov prisjeća se 1953. godine, kada je bio u sovjetskoj omladinskoj reprezentaciji i pripremao se za prvenstvo SSSR-a među juniorima. To je bilo neposredno pred turnir kandidata u Cirihu. Sovjetska federacija imenovala je V. V. za trenera. Držao im je fantastična predavanja o završnicama.

U to vrijeme, omiljena zabava među dječacima bili su noćni ratovi jastucima. Jedne noći V. V. se probudio zbog buke „jastučne bitke“ i, provirivši u njihovu sobu, počeo im je tiho pričati kako treba da vole jedni druge. U sličnoj situaciji, deset godina kasnije – 1963. – Botvinik je iz svoje škole izbacio pokretača „jastučnog rata“, koji je, usput rečeno, kasnije postao međunarodni velemajstor Naum Raškovski.

Za V. V. je trenerski rad zapravo bio dio pripreme za uspješan nastup u Cirihu. Neposredno prije toga pobijedio je na važnom pripremnom turniru u crnomorskom ljetovalištu Gagri. Tom pobjedom, kao i trijumfima na turnirima na kojima su učestvovali najbolji sovjetski šahisti, V. V. je načinio prvi korak ka petogodišnjoj borbi protiv Botvinika.

Aleksandar Beljavski se prisjeća kako je protiv Smislova imao pet dobijenih pozicija zaredom, ali su sve završile – remijem!
Najkorisniji Smislovljev savjet, koji je Beljavski zapamtio za čitav život, bila je rečenica koju je ponavljao dok bi pomjerao figure prema centru: 👉 „Figure treba da stoje čvrsto!“

Foto: B. Dolmatovski

Vasilij Vasiljevič imao je svoj poseban način pomjeranja figura – doslovno ih je „uvrtao“ u polje na nekoliko sekundi! Posebno zadovoljstvo mu je to pokretanje donosilo kada bi potez bio zaista jak.

V. V. je uživao u trenucima kada bi uspio da podbode Lav Polugajevskog, koji bi mu, naravno, sa zadovoljstvom uzvraćao istom mjerom. Tokom jednog međunarodnog turnira Lav je izgubio dobijenu poziciju i pokazivao partiju V. V. Ovaj je, nakon kratkog razmišljanja, pitao:
— „Jeste li vi to stvarno odigrali taj potez?“
Lav odgovara:
— „Da, naravno.“
Na to će V. V.:
— „Kako je tako iskusan šahovski matador kao vi, Lav, mogao da napravi tako nešto?“
Publika se nasmijala, a Lav je, pomalo zbunjeno, rekao:
— „Pa stvarno, kako se to meni moglo dogoditi?“

Vasilij Vasiljevič je volio da citira druge. Posebno mu je bila bliska filozofija Isaka Jefremoviča Boleslavskog. Često je koristio njegovo omiljeno izražavanje: „Prazno!“

Na moje pitanje zašto je tako veliki igrač i poznavalac otvaranja kao što je bio Boleslavski tako brzo ispao iz borbe za naslov svjetskog prvaka, V. V. je odgovorio:
„Nije imao dovoljno energije za borbu. Nikada nije radio čak ni najjednostavnije vježbe. Mnogo me podsjećao na Kramnika – i po šahovskim kvalitetima, i po svemu ostalom.“

Vasilij Vasiljevič:
„Da, sve leti, sve se mijenja. Evo, Kramnik je izgubio od Ananda. Čini mi se da Kramniku nedostaje borbenosti tokom partije. Pa čak sam i ja uvijek igrao s ciljem da pobijedim, a on toga nema. Sadašnji rejting-sistem ne dozvoljava da se igra slobodno i agresivno. Po mom mišljenju, ranije se igralo borbenije i zanimljivije. Ti rejtinzi su, rekao bih, od nečistog!

A uopšte, ja sam Kramnika smatrao najtalentovanijim igračem poslije Kasparova – po nečemu me podsjećao na mene. I s kakvom je maštom igrao devedesetih!“

Da, poslije poraza od Ananda, Kramnik je pokušao da se preusmjeri i da igra što borbeniji šah.

Foto: B. Dolmatovski

Evo još jednog zanimljivog slučaja: 1975. godine najjača po sastavu reprezentacija Moskve izgubila je Spartakijadu naroda SSSR-a u Rigi. Vrhunac poraza bilo je stradanje od ruske reprezentacije rezultatom 0,5 : 8,5!! Moskovsko sportsko rukovodstvo bilo je užasnuto tim debaklom. Tim je bio pod velikim pritiskom, svi su očekivali „analizu propusta“ – strogo sastanak s kritikama i ukorima…

I tada ustaje V. V. i kaže:
„Ne zaboravite: najvažnije je sačuvati ljude. Sutra je novi dan – pa ko će igrati ako ih izgubimo?“

Na tome je sastanak završen. Ta rečenica postala je za mnoge klasičan lijek protiv poraza.
V. V. mi je rekao da je neposredno prije Rige čitao velikog Rajnera Mariju Rilkea:

„Ko to govori o pobjedi? Mi sanjamo o tome – da preživimo.“

Nedugo potom dogodila se druga priča.

Međunarodni velemajstor Lev Alburt zatražio je politički azil u Njemačkoj 1979. godine, tokom Kupa evropskih šampiona. Nakon slijetanja na Šeremetjevo, čitava ekipa je pozvana u sjedište „sindikata“, gdje su se već pripremali agenti KGB-a da započnu ispitivanje.

Kada su pitali za Alburta, V. V. je odgovorio da je on „zaista demonska ličnost“ i da se od njega moglo očekivati bilo šta.
U toj napetoj atmosferi, jednom od službenika „dubokog bušenja“ (kako su ironično zvali agente) spala je vilica od iznenađenja, svi su prasnuli u smijeh – pa čak i pripadnici KGB-a.
Ispitivanje je na tome završeno, jer su shvatili da se od šahista može očekivati još i čudnijih odgovora.

Smislov i Fišer

Vasilij Vasiljevič najviše je volio da se prisjeća svjetskih šampiona – svojih odnosa i partija s njima. Meni je bilo posebno zanimljivo da ga pitam o Fišeru, jer je on najzagonetniji šampion – čovjek koji je sam razbio sovjetsku šahovsku mašinu.

Vasilij Vasiljevič je govorio da su se on i Bobi međusobno izuzetno poštovali – kada je preko Lilijentala Fišeru poslao svoju „debelu“ knjigu, Bobi je mjesec dana svuda išao s njom, ne ispuštajući je iz ruku.

Vasilij Vasiljevič:
„Kad bih išao drugom stranom ulice, on bi uvijek prešao da me pozdravi i prozbori nekoliko riječi. A Amerikanci Reševski i Benko su se tome silno čudili – Bobi se ni prema kome nije odnosio s takvim poštovanjem.

Jednom sam mu u Argentini ponudio remi poslije sat vremena igre, a on je rekao da se u principu ne slaže na remi prije 40. poteza, ali da sa mnom pristaje.

Inače, Bobi je, to se vidjelo, uvijek bio usamljen, kao da je nosio neki znak sudbine. Više ne mogu da kažem – to bi već spadalo u „zabranjene informacije“.

Kao talenat, bio je izvanredan, talenat ranga Morfija i Kapablanke, koji su od rođenja imali osjećaj za poziciju. Za razliku od Kapablanke, Bobi je bio fanatik šaha – da bi ga bolje proučio, naučio je španski i ruski jezik.

Sjećam se, usred banketa u Zagrebu, odjednom mu je postalo dosadno – izvadio je džepni šah i počeo da analizira.

Bio je i veliki reformator šaha, o čemu se, ne znam zašto, rijetko govori – uz njegovo ime vezane su nove šahovske varijante i šahovski satovi. Da, šahisti ne shvataju koga su izgubili. Bio je jedan od rijetkih koji su imali enciklopedijsko znanje, i to stečeno potpuno samostalno!

Nikada nije odstupao od svojih uobičajenih šablona (što mu je bila i snaga i slabost), i sjećam se kako ga je jednom O’Keli uhvatio u remi-varijanti – Bobi je tada bio strašno bijesan.

Zanimljivo, ali mi iz svjetskog vrha u to vrijeme nikad nismo igrali na remi. Bobi je govorio:

„Uvijek rizikujem, ali igram ono što sam dobro proučio.“

Ipak, uvijek je igrao brzo, naročito u otvaranju, i uvijek imao pola sata više na satu od protivnika. (Velemajstor Sergej Makaričev, trener Karpova i Kasparova, govorio je: „Ako imaš pola sata više – to znači prednost od pola pješaka!“)

Po lakoći igre podsjećao je na Ananda. Zbog toga, kad bi se igralo protiv njega, trebalo je biti izuzetno spreman u otvaranju – što ja nisam bio. Zato je s njim uspješno igrao samo Jefim Geler – njegov mu je stil odgovarao (tačnije, nije odgovarao Bobiju) i odlično je poznavao svoje pozicije – kao i Bobi.

Inače, Fišer je bio u prijateljskim odnosima sa sovjetskim šahistima, posebno sa Štejnom i Taljem. Talju je čak pokazivao svoje umijeće gatanja iz dlana.

Bio je jedini učesnik koji je posjećivao Talja u bolnici tokom turnira kandidata na Kurasau.
Ali Talj je volio da ga zadirkuje raznim šalama – ponekad ga je dovodio gotovo do suza.
Ipak, Bobi mu je uvijek opraštao te šale.

Pri tome je Ludeku Pahmanu Fišer rekao:

„Mrzim Ruse.“

Na to se Pahman iznenadio:

„Ali oni su fini momci.“

A Bobi je zbunjeno odgovorio:

„Da, naravno, ali kako ću onda da ih pobjeđujem?“

Dakle, njemu je bilo potrebno sredstvo da sam sebe motiviše, da se psihološki pokrene.
Isti takav pristup imao je Mihail Moisejevič (Botvinik) – namjerno bi se posvađao s protivnikom prije meča, kako bi se doveo u borbeno stanje.
Ja sam to znao i samo bih se nasmijao, složio bih se sa svime što je tražio i time ga lišio njegovog najvažnijeg psihološkog oružja.
Tako je postupio i Talj pred svoj prvi meč s njim.

Fišerova igra se odlikovala ogromnom energijom, čak i u blicu.
Po tome je podsjećao na Aljehina, iako to sam nije volio da priznaje.
Čini se da je Kaspárov u partiji ulagao isto toliko energije, ali on je išao putem kompenzacije – balansirao je naporom.

Postojala je i karikatura sa meča u Rejkjaviku – umjetnik je tačno uhvatio tu Fišerovu energiju i nacrtao ga kako mu iz očiju frcaju varnice.
Tada je B.V. (Spaski) pokazao previše popustljiv odnos prema Bobiju, što Mihail Moisejevič nikada ne bi dozvolio.
Jer, nikada ne smiješ kršiti pravila ili pristajati na njihovo kršenje – to protivniku stvara osjećaj da mu je sve dopušteno.

Jednom sam ga pitao: 

„Bobi, zašto igrate na pobjedu čak i kad ste već osigurali prvo mjesto u turniru?“

Ja sam, kao i ostali svjetski šampioni, nikada nisam težio tolikom naporu.
A Bobi mi je odgovorio:

„A šta ako više nikada ne budem mogao da igram?“

On je žurio da pokaže sve svoje mogućnosti, jer je osjećao da će se nešto dogoditi i da možda više neće imati prilike da igra.
On je toliko volio šah, da je cijenio svaku partiju.
Možda je zato i otišao – jer šah na najvišem nivou uništava nervni sistem.

Tigrana Petrosjana je tada potpuno uništio, kao i Tajmanova i Larsena, iako je Tigran bio odlično pripremljen za meč.
Ali, svako ima svoje vrijeme!
To treba imati na umu.

Bobi je volio život i prirodu – kad smo bili sedamdesetih u Argentini, provodio je mnogo slobodnog vremena na izložbi konja.

Kad je Fišer bio u zatvoru, ja sam mu posvetio šahovsku studiju sa političkom porukom…
Bobi je sam odbio operaciju koja bi mu mogla spasiti život.
Možda je mislio da je njegovo vrijeme prošlo.

Svako ima svoje vrijeme…

PATRIJARH

Vasilij Vasiljevič je pričao mnogo raznih priča o najpoznatijim sovjetskim šahistima, posebno o Botviniku, koji je nekada bio njegov zakleti neprijatelj.
Međutim, kasnije su sklopili mir i često posjećivali jedan drugog u vikendici

Foto: B. Dolmatovski

Smislov je na svoj način poštovao Botvinika, jer je divio čovjeku s kojim je odigrao stotine teških partija, ali Botvinik je uvijek pamtio stare rane. Beljavski se sjeća kako je bio kod Botvinika kod kuće i analizirao neke njegove partije s Patrijarhom. Kasnije, u razgovoru s bliskim prijateljem Botvinika, iznijeto je mišljenje da je Vasilij Vasiljevič veoma uljudan čovjek i da nikada nije učinio ništa loše svojim kolegama. Botvinik je klimnuo glavom i, u svom ironičnom tonu, sa škripavim glasom karakterističnim za takve situacije, rekao: «Zaista, ali ništa dobro takođe!» – što je bio tipičan suvi humor Patrijarha.

U to vrijeme svi šampioni svijeta imali su svoje veze u Politbirou. Botvinika je podržavao veoma uticajan premijer Molotov, i kada je 1952. godine Staljin planirao da ukloni Molotova, nekada stabilna pozicija Patrijarha se poljuljala. To je dovelo do toga da je Botvinik, tadašnji aktuelni šampion svijeta, izbačen iz tima koji se spremao za Olimpijadu u Helsinkiju – prvu u kojoj je učestvovala reprezentacija SSSR-a.

Mogu li čitaoci da zamisle scenu dostojnu Rjepinovog kista? Posljednji dan okupljanja sovjetske reprezentacije pred Olimpijadu u Helsinkiju 1952. godine. Svi su već znali da je Molotov, koji je u svakoj situaciji pomagao M.M., pao u nemilost, a njegova supruga Žemčužina su zatvorili. Članovi tima, umorni od diktata Botvinika, odlučili su da iskoriste činjenicu da je nakon rada na doktorskoj disertaciji bio van forme (ovdje je djelimično sam kriv) i gubio trening partije na pripremama. Botvinik je glasovima svih članova, uz podršku uprave, „odvojen“ od olimpijskog tima, a da bi ga potpuno ponizili, Oduzeli su mu čak i ranije dodijeljenu sportsku uniformu, takozvanu „olimpijku“!

Na pripremama su živjeli u odmaralištu u Voronovu. Uslovi tamo nisu bili baš udobni — čak su i umivaonici bili zajednički. I tako, stoje jedan pored drugog dva velikana – Botvinik i Smislov – i peru zube, a Mihail Moisejevič kaže:
„Nisam očekivao, Vasilije Vasiljeviču, da ćete glasati protiv mene.“
Vasilije Vasiljevič, ne prekidajući pranje zuba, prostodušno odgovara:
„A ja nisam znao, Mihail Moisejeviču, da ćete vi to saznati!“

Botvinika nije podržavao samo Molotov. Kada je najuticajniji šef sovjetske tajne službe Lavrentij Berija odbio Botvinika u zahtjevu za dodjelu parcele, Botvinik je pozvao premijera Bulganina preko interkoma predsjednika Sportskog komiteta i s lakoćom dobio plac na Nikolinog gori (taj elitni kvart pod Moskvom tada je bio pod kontrolom MGB-a). Usput, Berija je bio veliki ljubitelj šaha – u 30-im, kada je bio u Tbilisiju, majstor sporta Nikolaj Sorokin je svako veče bio obavezan da igra s njim partiju.

V.V. je imao veoma specifičan osjećaj za humor. Kada se šalio, lice mu je obasjavao veseli, dobroćudni, rekao bih čak adolescentski osmijeh, posebno kada je riječ bila o Bronštajnu, Gelleru ili Petrosjanu. Kada bi pak govorio o Botviniku – postajao je izuzetno ozbiljan: «Ti jednostavno ne znaš, nikada ne stani na njegov put!»

S druge strane, on je mnogo saosjećao s Botvinikom, jer je njegova supruga godinama ozbiljno bolovala. Botvinik je uvijek bio spreman da se bori temeljno; čitavoj ekipi svog protivnika (uključujući sekundante) pristupao je kao neprijateljima. Ipak, treba mu odati priznanje – imao je zanimljivu naviku da bijes stavi u vremenska ograničenja. Na primjer, kada se posvađao sa urednikom tro-tomnika izabranih partija „strašnim“ pukovnikom Baturinskim (poznatim kao «Mops», koji je stalno galamio na šahiste, ali im u stvari pomagao i bio dobar čovjek), jednostavno je obećao da s njim neće razgovarati punih godinu dana.

Foto: V. Nekrasov

Velemajstor Makogonov bio je trener sovjetske ekipe i postao je sekundant Smislova, što nije bilo naročito mudro rješenje. Trebalo je (ili je morao) da ostavi šah i krene ka karijeri profesora matematike na Tehničkom univerzitetu u Bakuu. Nakon nekog vremena, Patrijarh, koji je veoma visoko cijenio njegove sposobnosti u pozicionoj igri, oprostio mu je i zamolio da održi nekoliko časova malom Gariju Kasparovu.

Tokom drugog meča Botvinik – Smislov, V.V. je primijenio nekoliko jakih noviteta, a njegov sekundant, pored Makogonova, bio je poznati teoretičar Simagin. On je imao iskustvo kratkog rada sa Botvinikom. Sumnjičavi i oprezni Patrijarh pisao je da je V.V. izumio novu metodu pripreme – pripremao se ne samo za ono što je znao iz repertoara protivnika, nego i za ono što nije znao! To je bio Ezopov jezik – mislio je na to da je Simagin otkrio neke detalje i tajne Botvinikove pripreme. Simagin, veoma pošten i čest čovjek, godinama je pokušavao da uvjeri Botvinika i javnost da nikada nije izdao Patrijarha.

Dača prvog sovjetskog svjetskog šampiona bila je vrlo jednostavna i „minimalistička“, jer je Patrijarh sve radio svojim rukama i smatrao skromnost u svakodnevnom životu osnovnom vrlinom. Jednom je Smislov došao kod Botvinika svojom volgom. Mihail Moisejevič ga je pozdravio i predložio da opere auto, jer je bio zaista prljav. S velikim naporom, Vasilij Vasiljevič je uvjerio Patrijarha da to uradi sam već sutradan.

DRUGA MUZA

Vasilij Vasiljevič bio je blizak prijatelj nekih od najpoznatijih pjevača, poput opernog diva Ivana Kozlovskog, koji je rođen istog dana kao i on. Njih dvojica često su nastupali na stadionima tokom najpoznatijih predstava 60-ih godina – „Živi šah“. To je bila veoma popularna predstava sa vodećim šahistima i umjetnicima SSSR-a, ali su kasnije organizatori uhapšeni. Razlog je bio preveliki prihod, koji su tada komunističke vlasti smatrale kriminalom. Jednom su Kozlovski i Smislov nastupali na stadionu i htjeli su da uvjere Botvinika da pjeva s njima, ali M.M. je odbio pod izgovorom da više voli da pleše!

Vasilij Vasiljevič je snimao kompakt-disk sa svojim pjesmama 1987. godine u Holandiji. Tamo su mu dali veoma dobar orkestar, a V.V. je na ovo gledao veoma ozbiljno. Snimanje je bilo u Tilburgu, i jednog jutra, tokom doručka, zbunjeni Vasilij Vasiljevič je pitao Beljavskog da li se sjeća treće strofe pjesme o razbojnika Kudejaru – sam je zaboravio prije snimanja. Beljavski je, smijući se, odgovorio da ne zna ni prvu!

Usput, među poznatim velemajstorima i drugi su snimali pjesme i izdavali ploče – Nikolas Rosolimo i Lajoš Portiš. Na gitari su svirali i pjevali Najdžel Šort i Andrej Sokolov, ali potomstvu nisu ostavili trajne muzičke proizvode. Pa, Mark Tajmanov je izdavao instrumentalne (bez riječi) diskove koji su ušli u zlatnu kolekciju klavirske muzike 20. vijeka.

V.V. je imao svojevrstan kompleks – htio je da bude operni pjevač. Jedno vrijeme je učio na Konzervatorijumu, učestvovao na konkursu za Veliko pozorište, imao je svog muzičkog profesora u Lenjingradu. Kada je prošao audiciju kod velikog dirigenta i strastvenog ljubitelja šaha Hajkina, on mu je kulturno rekao da mu, ipak, bolje ide šah nego pjevanje. Ali V.V. se time nije obeshrabrio – u razgovorima sa mnom tvrdio je da mu glas s godinama postaje sve bolji i bolji.

(Nastaviće se)

**********

Adrijan Mihaljčišin, velemajstor

22.novembar 2014.

https://chesspro.ru/thesaurus/mikhalchishin_smyslov

(Stavljen nastavak 6.) 

Sergej Rublevski: Dospjeti na svjetsko prvenstvo bilo je teže nego ga osvojiti

2. decembar 2025

Stariji trener ženske reprezentacije Rusije odgovorio je na pitanja Vladimira Barskog

Vladimir Barski – Sergej, čestitam na pobjedi u ekipnom svjetskom prvenstvu! Prije svega: kako je naša reprezentacija uspjela da se plasira na ovaj turnir?
Sergej Rublevski – Nije bilo lako. Teže nego pobijediti, kako se ispostavilo.
Poslije tri i po godine konačno je ukinuta zabrana za učešće ženske ruske reprezentacije na međunarodnim takmičenjima. Zatim se u FIDE kalendaru pojavio ovaj šampionat (samo ženski, muški ekvivalent ne postoji), i pozvani smo da učestvujemo.

Vladimir Barski – Po rejtingu?
Sergej Rublevski – Iskreno, nisam se previše upuštao u tehničke detalje, jer je bilo jasno da po snazi nekako treba da se plasiramo, ako nam dopuste. Čini se da smo bili nominovani od strane FIDE – naša ekipa se tako i zvala: „FIDE reprezentacija“.

Španski organizatori su prilično brzo poslali zvanični poziv, i mi smo predali dokumenta za vize. Međutim, proces se znatno otegao: Španci su čekali maksimalni rok koji je moguć za izdavanje vize. Već smo se bojali da možda nećemo stići, ali sve je prošlo više-manje normalno i svi su dobili vize.

Vladimir Barski – Da li smo imali veliku delegaciju?
Sergej Rublevski – Da. Četiri osnovna igrača plus dva rezervna, tri trenera, ljekar i vođa delegacije. Posljednji je dobio Šengen vizu Jevgenij Naer, koji je igrao na Svjetskom kupu u Indiji. Čak je i on, po povratku u Moskvu, stigao da dobije vizu.

Vladimir Barski – A da li neka od ekipa nije uspjela da dobije Šengen?
Sergej Rublevski – Da, Alžir. Nemam pojma šta se tamo desilo; saznao sam u posljednjem trenutku. A od toga koje ekipe učestvuju zavisi i raspored po grupama. Na kraju je vizu dobila reprezentacija Azerbejdžana, koja je prije toga igrala kvalifikacioni meč sa Uzbekistanom i izgubila. Ali ipak je stigla u Linares, i još je nastupila briljantno!

Vladimir Barski – Tako to ide, da. Znači, sastav svoje grupe ste saznali negdje nedjelju dana prije početka?
Sergej Rublevski – Da, ali mi se u svakom slučaju nismo posebno pripremali za grupu.

Vladimir Barski – A čime ste se bavili na pripremama?
Sergej Rublevski – Pripremali smo se za turnir uopšte. Nedjelju dana prije puta okupili smo se u Novogorsku, na bazi Ministarstva sporta, gdje smo prvi put održali pripreme. Sa nama su bili i ljekar, i psiholog, i maser.

Vladimir Barski – Koliko vremena naša reprezentacija već nije igrala?
Sergej Rublevski – Tako odmah se i ne sjetiš… Čini se da su posljednji put osvojile isti šampionat u Sijesu, takođe u Španiji, 2021. godine. U živo od tada nisu igrale.

Vladimir Barski – Ali ste nastavili sa treninzima?
Sergej Rublevski – Da, redovno. U prosjeku tri puta godišnje smo održavali pripreme.

Vladimir Barski – Da ne bi zaboravile vještine timske igre?
Sergej Rublevski – Baviti se svakako je korisno. Ista Ana Šuhman, koja je prije mjesec dana postala šampionka Rusije, već je bila sa nama na pripremama – uključivali smo je kao talentovanu mladu šahistkinju. Pri tome nije bilo jasno kada ćemo početi da igramo. Ali u svakom slučaju, za uigravanje tima veoma je važno održavati pripreme u punom sastavu, da se djevojke bolje upoznaju. Što smo i učinili neposredno prije turnira.

Vladimir Barski – Da li je bilo problema sa izborom sastava za šampionat?
Sergej Rublevski – Uvijek uzimamo u obzir sportske rezultate. Ipak, zbog roka morali smo formirati tim prije završetka Superfinala. Uzimali smo u obzir ženski Grand Swiss u Samarkandu, zahvaljujući kojem je u sastav ušla Olga Girja. Uzele smo Anju Šuhman, a ona je kasnije postala šampionka Rusije.

Aleksandra Gorjačkina, Jekaterina Lagno, Sergej Rublevski, Polina Šuvalova i Leja Garifulina

Vladimir Barski – U Linaresu je vremenska kontrola bila ista kao prije četiri godine u Sijesu?
Sergej Rublevski – Skoro ista. Sada je 45 minuta po partiji plus 30 sekundi na potez, a tada 45+10. I druga razlika: u Sijesu je sastav bio 4+1, a u Linaresu 4+2. Zašto se to radi? Dvije partije dnevno, potrebna je mogućnost zamjene. Nama je korisno što je dodana još jedna rezervna, jer imamo dugu klupu i možemo angažovati svih šest igračica. U svijetu nije mnogo timova gdje čak i četiri učesnice imaju približno isti nivo. A šest, u suštini, imamo samo mi i Kina. Mi od početka planiramo da iskoristimo dugu klupu, dakle pokušavamo da igraju sve, a bliže odlučujućim mečevima biramo one koje su u najboljoj formi. Jasno je da za druge timove naša strategija već dugo nije tajna. Oni bi vjerovatno radili isto da imaju takvu mogućnost.

45+10 je već bliže brzopoteznom šahu: malo se zadržiš u razmišljanju i vrijeme već teče. Sa dodatkom od 30 sekundi igra je ozbiljnija; ako pređeš 40 poteza, dalje se partija ne razlikuje mnogo od one sa satom od sat i po. Ali pripreme praktično nema, jer se igraju dvije partije dnevno. Protivnice se može pogoditi realno samo na prvim tablama, i to ne uvijek. Prijavljuješ se 45 minuta prije početka partije i za nekoliko minuta saznaš sastave. Pripremiti se za drugu partiju praktično nije moguće. Osim timova gdje postoje jasni lideri, ali to su obično prve dvije table. Ipak, nismo predvidjeli, na primjer, da protiv nas neće igrati Bibisara Asaubajeva. Hou Yifan takođe nije uvijek igrala, ali bili smo gotovo sigurni da će igrati protiv nas. Možda je i dobro što se ne može pogoditi priprema, jer ako bi se pripremale za dvije partije, morali bismo da igramo šah po 12 sati dnevno. To je jednostavno nemoguće.

Vladimir Barski – Zato su bile više odmorne?
Sergej Rublevski – Ova kontrola vremena podrazumijeva da se igra sa manjom pripremom. Takva poluklasika, ali bez pripreme. U suštini, sav pripremni rad bio je na pripremama. Tokom šampionata, vjerovatno smo par puta pogodili otvaranja i tačno su se pripremile. A u ostalom, recimo tako, oslanjali smo se na opštu erudiciju.

Vladimir Barski – Vjerovatno u tome ima i prednosti i mana?
Sergej Rublevski – Bez sumnje. To je samo malo drugačija igra, koja podrazumijeva drugačiji nivo pripreme. Raste značaj fizičke forme, jer za dvije partije sa ovim kontrolom provedeš za tablom više vremena nego za jednom klasičnom.

Vladimir Barski – Kako je prolazila sportska borba?
Sergej Rublevski – U početku su podijeljeni u dvije grupe po šest timova, a naš je bio znatno jači – što se vidi po rezultatima završne faze. Kada iz šest timova prolaze četiri, nemoguće je ne izaći iz grupe; zadatak je bio – izaći sa povoljnijeg mjesta. Prvo mjesto, obično, bolje za dalje žrijebanje, ali i to nije uvijek sigurno. Tako je ispalo da su naše šahistkinje prvog dana igrale sa najjačim protivnicama.

Vladimir Barski – Na početku je bio meč sa Kazahstanom?
Sergej Rublevski – Da, ali oni su, kao što sam već rekao, iz nekog razloga izašli bez Bibisare. U Kazahstanu se nedavno nekoliko vodećih šahistkinja udalo i prestale da igraju (privremeno ili trajno, ne znam), ali se pojavila plejada 14-godišnjih djevojčica. U perspektivi njihov tim može biti vrlo opasan. Ne znam da li će ojačati do Olimpijade 2026, ali za dvije-tri godine mogu postati ozbiljne konkurentkinje. A sada su se borile kao lavice!

Vladimir Barski – Meč je bio težak?
Sergej Rublevski – Da. Tokom meča nije bilo lako, ali završilo se kako treba. Polina je pobijedila, a u ostalim partijama smo imali rezervu snage. Katja je na kraju imala objektivno dobijenu poziciju, iako je ranije morala da se brani bez pješaka. Shvatila je da je dobijena, ali realizacija je zahtijevala ozbiljan napor. Na vremenskoj kontroli odlučila je da je pametnije zabilježiti remi i sa njim – pobjedu u meču.

Vladimir Barski – Poslije su igrale sa Amerikom?
Sergej Rublevski – Da. To je bio veoma napet meč, gdje nismo bili sigurni da ćemo pobijediti. Naše su šahistkinje vodile „plus jedan“, odličnu pobjedu je postigla Ana Šuhman, ali Polina je u jednom trenutku bila praktično izgubljena. Međutim, njena protivnica u žurbi nije mogla da kontroliše situaciju i izgubila je.

Vladimir Barski – Polina igra veoma brzo, to je vjerovatno iritiralo protivnicu?
Sergej Rublevski – Da, imala je takav užurbani tempo u toj partiji, jednostavno nije izdržala. Polina je sjajno iskoristila tu situaciju, meni se veoma dopalo.

Vladimir Barski – Dakle, imali ste malo sreće, mogli ste objektivno taj meč i ne pobijediti?
Sergej Rublevski – Da.

Vladimir Barski – S kim su igrale drugog dana?
Sergej Rublevski – Sa Azerbejdžanom i Španijom.

Vladimir Barski – Vjerovatno je bilo teško pretpostaviti da će Azerbejdžan biti glavni konkurent sa kojim ćete igrati meč za prvo mjesto?
Sergej Rublevski – Naravno. Postavili smo rezervne igračice i pobijedili, čini mi se, prilično sigurno. Treba priznati da smo u tom trenutku potcijenili Azerbejdžanke, a one su potom sigurno stigle do finala, pobijedivši veoma jake timove. Njihova liderka Ulvija Fatalijeva je pobijedila na prvoj tabli.
Dakle, pobijedili smo Azerbejdžan i Španiju, a trećeg dana još i Peru. Tokom mečeva povremeno su se javljala neka pitanja, ali bliže vremenskoj kontroli  bio sam već potpuno siguran u povoljan ishod. Niko se nije nervirao, niko nije upao u velike probleme sa vremenom. Meni se, uopšte, dopadalo kako su sve igrale.

Vladimir Barski – Dakle, počela je igra na ispadanje…
Sergej Rublevski – U četvrtfinalu su naše šahistkinje igrale sa Uzbekistanom. Njihov tim je prilično mlad, ali već je pokazao kvalitet. Ipak, prošli smo prilično sigurno.

Vladimir Barski – Zašto za njih nije igrala Afruza Hamdamova?
Sergej Rublevski – Ne znam šta se desilo, ali nije došla. Isprva smo mislili: možda je skrivaju, ili će doći do finala? Afruza bi, naravno, pojačala tim.

Vladimir Barski – Ali se vratila Tohirdžonova?
Sergej Rublevski – Da, igrala je na prvoj tabli. Čini se da je jednostavno studirala u SAD i tada igrala za Ameriku, a sada je završila školu i vratila se kući. Iskreno, bili smo sigurni da ćemo proći Uzbekistan, a zatim nas je čekao glavni konkurent – Kina.

Vladimir Barski – Koja je skoro izgubila u četvrtfinalu od SAD…
Sergej Rublevski – Da, Amerika je trebala da prođe.

Vladimir Barski – Navijali ste za Amerikanke?
Sergej Rublevski – Naravno, sa Kinom igrati nije prijatno, sa Amerikom bi bilo lakše. S druge strane, to bi bilo nepravedno. Jer meč Rusija – Kina u ženskom šahu je uvijek ukras turnira!

Vladimir Barski – Iznenadila vas je postava koju je donijela Kina?
Sergej Rublevski – Uzele su Hou Yifan, koja dugo nije igrala, ali i dalje igra odlično. Može se reći da je veteranka kineskog šaha. Uz Hou su dodale mlade šahistkinje, koje su se borile sa nama na BRICS igrama, gotovo ravnopravno. Ali, iskreno, njihov sastav nije bio optimalan, mogu ga pojačati.

Vladimir Barski – Čini se da su prošli put igrale Ju Wenjun sa kandidatkinjama, ali nije bilo previše uspješno, pa su ih odlučili zamijeniti.
Sergej Rublevski – Možda. Kina uvijek ima veoma strogu rotaciju kadrova. Ako su odlučile da je vrijeme da nekoga zamijene, nosiće mlade igračice dok ne porastu. Tako je bilo i sa Lei Tingze, na primjer. Kada je tek počinjala da igra za kinesku reprezentaciju, činilo nam se da je očigledno ona slabo mjesto. Ipak, meč za prvenstvo svijeta je već odigrala.

Kina ima dobar kadar, ne smije se podcjenjivati. Kao i obično, kineske šahistkinje su veoma marljive, vide taktiku, pronalaze jedine ispravne poteze. Istina, u završnici i dalje imaju velike probleme, ali i tome uče. Ju Wenjun, na primjer, igra završnicu kao naše, nimalo lošije. To se može naučiti, a one uče dobro.

Vladimir Barski – Da li je ovo bilo teško polufinale?
Sergej Rublevski – Pa, naravno, nije jednostavno. Sa Kinom nikada nije lako. Uzmite, recimo, ovu partiju…

E. Lagno – Sun Yujin

Katja je primijenila zanimljivu ideju u otvaranju, ali se potom malo previše “zaigrala”. A Kineskinja je odlično vodila partiju i postigla ogromnu prednost. U ovoj poziciji, vjerovatno, bilo koji normalan potez bijelog bi pobijedio, osim onog koji je zaista odigran.

40...Rc6?? 41.Rxc6 bxc6 42.c4 f4 43.b5 cxb5 44.axb5 axb5 45.cxb5…

To je jednostavno nerazumijevanje šaha. Ne smije se ostaviti konj protiv lovca kada su pješaci na različitim krilima. Konačno, bijela je dobila kontragru, pomicanje pješaka a4 i b4 se opravdalo. Takav potez kao 40...Rc6 u principu se ne može razmatrati. Ne zbog neke konkretne greške, nego iz opštih šahovskih razloga.

Zbog ovakvih trenutaka mi ih i pobjeđujemo. Uopšte, kvalitet poteza kod njih je nešto lošiji nego kod nas, ali s druge strane ne prave grube greške. Ipak, događaju se ovakvi padovi u razumijevanju šaha. Zbog toga ih mi i dobijamo. Međutim, one uče, i kasnije šahistkinje koje se probiju do vrha već znaju igrati i završnicu. Tako da se dugo ne može računati na ovakve “slučajeve”.

Vladimir Barski – Dakle, neočekivano su u finale zajedno sa reprezentacijom Rusije prošle Azerbejdžanke…
Sergej Rublevski – Da, prošle su zasluženo. Pobijedile su Gruziju, koja je briljirala do meča sa njima. Nešto postoji u ovom timu što im omogućava da “eksplodiraju” u pravom trenutku. Na posljednjoj tabli imaju mladu šahistkinju Ajan Allahverdijevu (2005. godište), koja takođe dobro igra. Protiv Olge Girje je briljirala, postigla ogromnu prednost. Ipak, u završnici, prva prijetnja njenom kralju je potpuno šokirala Ajan, koja je dala svog slobodnog pješaka. Kasnije je odlučila da mora igrati za pobjedu da spasi meč i sama je izgubila. Naše su šahistkinje pobijedile 3:1, ali tokom meča sve je bilo veoma neizvjesno.

Tu djevojku ne smije se podcijeniti – po mom mišljenju igraće dobro. Bilo koji tim u kojem ima mladih šahistkinja ne smije se potcjenjivati, jer niko ne zna šta će se desiti sa rejtingom za godinu dana.

Finale Azerbejdžan – Rusija

Vladimir Barski – Možete li sada reći nekoliko riječi o svakoj našoj šahistkinji?
Sergej Rublevski – Kod nas je sve jasno, uloge su vrlo jednostavno raspoređene. Postoje liderke koje pokrivaju prve table i duga klupa, zahvaljujući čemu možemo varirati sastav. Jasno je da prve dvije table nose ogromno opterećenje, a to su pokrivale najiskusnije učesnice turnira kandidatkinja – Aleksandra Gorjačkina i Ekaterina Lagno. Na trećoj tabli je sve “rušila” Polina Šuvalova. Ova kontrola joj veoma odgovara. Odlično vidi taktiku i brzo donosi odluke. Igra pomalo lagano, ali brzo i ništa ne propusta. Uvijek je spremna malo podešavati poziciju i “pritisnuti dugme”, tako da kažem. Ova kontrola se savršeno uklapa u njen stil igre.

Vladimir Barski – Na četvrtoj tabli Leja Garifulina je takođe dobro igrala?
Sergej Rublevski – Da, zauzela je drugo mjesto na tabli, a mogla je osvojiti i više poena. Mislim da je malo osjećala pritisak odgovornosti: jako je htjela dobro igrati i ne iznevjeriti tim.

Uopšte, naše rezerve Šuhman i Girja su odlično odigrale. Čitava ekipa je izgubila samo jednu partiju, i to od superšahistkinje. Gorjačkina je bolje odigrala otvaranje protiv Hou Yifan, ali da bi zadržala prednost, započela je napad na kralja, koji nije uspio. Da nije napala – ne bi izgubila.

Dakle, sve su igrale kako treba, a “strelac” je Polina – treća tabla sada je baš ono što je trebalo. Za drugu će se već pripremati, tamo se vidi ko igra, a na trećoj je idealno. Na četvrtoj, iskreno, mogla je igrati bilo koja od njih. Sve su igrale dobro, nijedna ne zaslužuje primjedbu. Osim Poline, ne bih izdvajao nikoga. 9,5 od 10 – to je, naravno, sjajan rezultat!

Ruska delegacija u punom sastavu

Vladimir Barski – Kako vas je dočekao Linares?
Sergej Rublevski – Čudno, nikad prije tamo nisam bio. Nikada nisam igrao u nekada čuvenom superturniru, samo sam čuo da je Linares selo. Mislio sam da je kao Vejk-an-Zee, ali po mom mišljenju mnogo ljepše! Lijep španski grad sa oko 50 hiljada stanovnika. U gradu se sjećaju da su imali superturnir. Hotel je, po mom osjećaju, sebi dodao zvjezdicu jer su tu nekad boravili učesnici superturnira. Njihove fotografije vise u foajeu. Kao nagradu smo dobili kompoziciju sa prikazom konzervirane naftne platforme – čini mi se da su sličnu dobijali i pobjednici tih turnira.

Vladimir Barski – Uslovi su bili u redu?
Sergej Rublevski – Nismo imali nikakvih neugodnosti. Navijači su prilazili, tražili da se fotografišu sa nama. Da, tim se zvao FIDE, ali sport je ipak individualan, šta god da kažete. Sve igraju u ličnim turnirima, sve šahistkinje su prepoznatljive. Zato, kada stoje u redu i igraju za jedan tim, svima je jasno da je to reprezentacija Rusije. Uopšte, atmosfera je bila sasvim prijateljska.

Naša delegacija je imala Ninu Bodenchuk koja je rješavala sve organizacione stvari. Ona, osim engleskog, zna i španski, što je bilo važno za brzu organizaciju ručka između partija: u restoranu hotela nije bilo lako naručiti hranu. Konobari su donosili jelovnik na engleskom, ali često ni sami nisu znali šta piše.

Vladimir Barski – Hoće li naš tim biti dopušteno da igra na Olimpijadi 2026?
Sergej Rublevski – Računamo na to. Predsjednik FIDE nam je to i obećao.

Vladimir Barski – Osjetili ste veliki interes za vaše nastupe u domovini?
Sergej Rublevski – Naravno! Predsjednik V. V. Putin nam je odmah čestitao, poslao telegram još prije našeg povratka kući. Intervjue smo počeli snimati već sat vremena nakon završetka finala. Sedam televizijskih kanala nas je dočekalo na aerodromu, plus novinari TASS-a i drugih medija. Bilo je zaista prijatno!

Susret u "Vnukovu"

Fotografije: P. Dvorković/FIDE, R. Martinez/FIDE, E. Kublashvili

https://ruchess.ru/news/report/sergey_rublevskiy_popast_na_chempionat_mira_okazalos_slozhnee_chem_ego_vyigrat/