Rublevsky je komentarisao pobjedu ruskih šahistkinja na ekipnom SP
Piše: Timur Ganejev, zamjenik šefa sportske rubrike Sport Express-a
Foto Nina Bodenčuk
Sergey Rublevsky objasnio je zahvaljujući čemu je naš ženski tim pobijedio u apsolutno svim mečevima u Linaresu.
Ženska reprezentacija Rusije dominantno je osvojila ekipno svjetsko prvenstvo, koje se proteklog vikenda završilo u Linaresu. U Španiji je naš tim dobio 11 od 11 mogućih mečeva (uključujući i dvije pobjede nad Kinom predvođenom Hou Yifan), a Polina Shuvalova je osvojila 9,5 poena od 10. Odlično su se pokazale i debitantkinje — Anna Shukhman i Leya Garifullina, kao i veteranke nacionalnog tima — Aleksandra Goryachkina, Ekaterina Lagno i Olga Girya.
Više o trijumfalnom povratku naših glavnih ekipa na svjetsku scenu za „SE“ je ispričao stariji trener i kapiten tima Sergey Rublevsky.
Shuvalova kontroliše taktiku na nivou muškaraca
— Kako je izgledala priprema za SP u Španiji? Sergey Rublevsky — Održali smo pripreme u bazi Ministarstva sporta u Novogorsku. Okupili smo čitav tim, sve trenere, doktora, psihologa i masera. Pripreme pred turnir su neophodne da bi se ekipa zbližila. To je bilo važno s obzirom na pojavu novog člana — nove prvakinje Rusije Anna Shukhman. Zatim smo letjeli u Španiju. Ranije polijetanje nije bilo moguće zbog složene logistike i dugog leta preko Istanbula. Kao rezultat, stigli smo na mjesto svega nekoliko sati prije otvaranja turnira. Ali razumjeli smo da to nije kritično i da će ipak biti vremena da uđemo u ritam, jer po pravilima iz grupe izlaze četiri od šest ekipa. Ispostavilo se i da će prvi takmičarski dan biti gotovo odlučujući za raspored u grupi. Igrali smo s glavnim favoritima grupe — Kazahstanom i SAD.
— S Kazahstanom je bio težak meč, s jedinom pobjedom Poline Shuvalove. Sergey Rublevsky — U cjelini, Kazahstan se pokazao kao veoma konkurentan tim. Da, njihovih ranijih liderki nije bilo, ali im je izrasla ozbiljna mlađa generacija. Smatram da ova ekipa ima veliku budućnost i da može da se bori za medalje na narednim ekipnim turnirima. Sa SAD imali smo najteži meč u grupnoj fazi, u kojem je odlučujuću pobjedu takođe odnijela Polina Shuvalova, iako je tokom partije imala izgubljenu poziciju. Amerikanke su odlično igrale tokom čitavog turnira i lako su mogle da pobijede Kinu i da dođu na nas u polufinalu. Inače, u meču sa SAD za reprezentaciju je debitovala Shukhman, i odmah ostvarila pobjedu.
— U trećem kolu, protiv domaćina turnira, u meč je ušla Olga Girya i takođe odmah pobijedila. Sergey Rublevsky — Ovoga puta, po pravilima, u timu je igralo šest šahistkinja u formatu „4+2“. Obično ih je pet: „4+1“. Snažna klupa davala nam je prednost nad drugim timovima. Zato smo u grupi željeli da u igru uvedemo sve rezerve. S jedne strane, da smanjimo opterećenje na lidere. S druge — da bismo razumjeli formu svake igračice u tom trenutku. I mogu reći da je rezerva snage bila veoma velika. Niko nije podbacio, sve su igrale dobro. Zbog toga smo imali različite mogućnosti za rotaciju. U plej-ofu smo mogli igrati i ovako i onako. Još jednom želim da istaknem igru Poline Shuvalove, koja je bila glavni „strelac“ tima.
— Odgovara li joj kontrola vremena 45 minuta + 30 sekundi? Sergey Rublevsky — Odgovara. Ona može igrati brzo, a pritom kontroliše taktiku na nivou muškaraca. Trenutno Polina igra otprilike kao Valentina Gunina u svojim mladim godinama — u istom beskompromisnom stilu.
— U grupi ste pobijedili i Azerbejdžan zahvaljujući pobjedama Girya i Shukhman. Sergey Rublevsky — Činilo nam se da to nije najjači tim u tom trenutku, mi smo bili jači čak i ne u glavnom sastavu. Iako su oni stigli do finala, pobijedivši Gruziju i Kazahstan. Svaka im čast.
Aleksandra Goryachkina. Foto Global Look Press
Ovaj kontrolni tempo ne dozvoljava dugu analizu grešaka
— Aleksandri Goryachkinoj i Ekaterini Lagnobilo je teže na prve dvije table? Sergey Rublevsky — Naravno. To je ono što sam ranije rekao — da pobjeđujemo zahvaljujući dugoj klupi. U svim zemljama postoje dvije veoma jake šahistkinje. Ali da se istovremeno postave četiri vrhunske igračice, to može samo nekoliko reprezentacija. Prva i druga tabla nose ozbiljno opterećenje — to je činjenica. Dalje nam je lakše, zato je važno „udarati repom“. Da ispod druge table možemo računati na pobjedu i sa bijelima i sa crnima.
— Ključni trenutak SP — dva mini-meča u polufinalu s Kinom? Sergey Rublevsky — Da. Oni su igrali sa Hou Yifan (prvi broj na FIDE listi — prim. „SE“). Ostale djevojke su mlađe, ali već imaju solidno iskustvo u međunarodnim takmičenjima. Borili smo se s njima na Igrama BRIKS-a, i tada smo ih jedva nadmašili. Tako da je Kina imala spoj mladosti i iskustva, ali mi sigurno nismo djelovali slabije. Hou Yifan je ozbiljna prijetnja, ali na drugoj tabli, gdje je igrala Ekaterina Lagno, činilo nam se da smo osjetno jači. Tako se i desilo.
— U drugom mini-meču Goryachkina je pretrpjela jedini poraz cijele ekipe na turniru. Sergey Rublevsky — Sasha je pretjerala, željela je da pobijedi. Imala je za to osnova nakon otvaranja. Krenula je u napad, i poslije toga se već nije moglo nazad, ali malo je nedostajalo. Dobro je da su je koleginice podržale.
— Pri tome, naša liderka izlazi u finale i dobija najvažniju partiju u prvom mini-meču. Sergey Rublevsky — Svaka joj čast. Ovaj kontrolni tempo ne dozvoljava dugu analizu grešaka. Moraš se odmah oporaviti. Da, protiv Kine nije sve išlo idealno, ali sljedećeg dana Sasha je bila u punoj formi. I uopšte, niko nije tražio odmor. Sve je bilo jasno i profesionalno.
— Tokom SP-a, da li su funkcionisale neke pripremljene varijante? Kada se iz otvaranja moglo dobiti. Sergey Rublevsky — Par puta. Ali s ovim tempom teško je pripremiti nešto ozbiljno. Ovo nije klasika — bliže je rapidu. Ne možeš dugo da se prisjećaš priprema, jer ćeš potrošiti vrijeme i odmah upasti u cajtnot. Plus, sastav tima se predaje svega 45 minuta prije početka. Ti ga saznaš pola sata ranije. Ako ima zamjena, priprema je nemoguća. Stvarno se može pripremati samo za prve table, gdje većina timova ima fiksne postave. Od treće table pa naniže — stalne zamjene, tu se priprema praktično ne može raditi. Shuvalova i ne pokušava nešto posebno da priprema (smijeh). Igra lako, i snage joj uvijek ima.
— U drugom finalnom meču važnu pobjedu je ostvarilaLeya Garifullina. Sergey Rublevsky — To je bio važan trenutak. Uvijek je lijepo brzo povesti u meču.
Andrey ESIPENKO, RUS, Schach-Grossmeister, WR Chess Masters 20223 in Duesseldorf Г‚ *** Andrey ESIPENKO, RUS, Chess Grandmaster, WR Chess Masters 20223 in Duesseldorf Г‚
Andrey Esipenko. Foto Global Look Press
Nadam se da ćemo sada igrati i na Olimpijadi sljedeće godine
— Da li su djevojke pratile Svjetski kup u Indiji? Sergey Rublevsky — Uvijek govorim da takve turnire treba pratiti, jer se mogu pojaviti nova otvaranja. Muškarci igraju za ozbiljne uloge, a na ranim fazama zna se protivnik unaprijed i moguće je pripremiti se tačno za njega. Zato Svjetski kup muškaraca pratimo obavezno — čak i kada se odvija paralelno s našim turnirom. Da, to uzima vrijeme, ali i donosi veliku korist. Naravno, mnogo smo navijali za Andrey Esipenko. Na aerodromu, tokom presjedanja, sve su gledale njegovu pobjedničku partiju protiv Nodirbek Yakubboeva. Koristim priliku da čestitam Andreju na ulasku u Turnir kandidata. Odigrao je odličan Svjetski kup i zasluženo osvojio treće mjesto.
— Najljepša čestitka prethodnih dana? Sergey Rublevsky — Predsjednik zemlje Vladimir Putin čestitao nam je dok smo još bili u Španiji. Ta čestitka je, naravno, van konkurencije. I naravno, prijala je i sjajna dobrodošlica na aerodromu. Nismo očekivali toliko kamera tako rano ujutro. Zaista je bilo lijepo.
— Da li se osjećalo da dugo nisu igrale i da su se odvikle od velikih turnira? Sergey Rublevsky — Ne. Ipak smo imali pripreme tri puta godišnje. Da, teško je trenirati a ne igrati, ali djevojke i dalje nastupaju na individualnim turnirima. U svakom slučaju, jako su željele da se vrate. U jednom trenutku nije se vidio kraj sankcijama protiv timova. Ali sada su nam dali da nastupamo — i odmah smo uvjerljivo pobijedili. Nadam se da ćemo sada igrati i na Olimpijadi sljedeće godine. Prethodnu smo morali da propustimo, pa sada dvostruko više želimo da pokažemo šta možemo.
— Na Olimpijadi će biti teže? Sergey Rublevsky — Biće teže, ali zasad bez detalja. Treba sačekati sastave konkurenata.
Ona je ispričala o prvim koracima u sportu, profesionalnim uspjesima i životu van šaha
Na svjetskom prvenstvu Lea Garifulina je pobjedila tri partije i pet puta remizirala.
Prošlog vikenda ženska reprezentacija Rusije u šahu trijumfalno je osvojila ekipno svjetsko prvenstvo. Značajan doprinos uspjehu nacionalnog tima dala je velemajstor iz Sverdlovske oblasti, Lea Garifulina, kojoj je kao jednoj od prvih čestitao guverner Sverdlovske oblasti Denis Pasler. Ova jesen za Leu je bila istinski puna medalja. Ranije je Garifulina donijela regionu prvu nagradu od 1989. godine na pojedinačnom prvenstvu zemlje u klasičnom šahu — srebro, a takođe je osvojila druga mjesta na državnom prvenstvu u blicu i u Klupskom Kupu Evrope.
U velikom intervjuu za „Oblastnaju gazetu“ pred put na svjetsko prvenstvo, polaznica Uralske šahovske akademije i Velemajstorskog centra imena Anatolija Karpova sumirala je svoja takmičenja, govorila o svom šahovskom putu, o kvalitetima koje treba da posjeduje uspješan šahista, kao i o hobijima i životu van šahovske table.
„Nije bilo želje da ostavim šah“
Danil Bojarski: Poznato je da ste u šah došli sa šest godina, u klub u kojem je već trenirao vaš stariji brat. Da li ste se probali i u drugim sportovima? Da li je u tih 15 godina ikada postojala želja da ostavite šah?
Lea Garifulina: Ja sam u djetinjstvu prije toga trenirala ritmičku gimnastiku. Sada mi se sviđa tenis: ponekad gledam takmičenja, i u velikom i u stonom tenisu. Ponekad i sama igram, da održim fizičku formu. Međutim, želja da ostavim šah nikada nije postojala. Šah je kao mali život. Igram već toliko godina i ta misao nikada nije ni dolazila.
Danil Bojarski: Trenutno studirate na Uralskom državnom rudarskom univerzitetu. Recite nam više o studijama — na kom ste fakultetu i planirate li u budućnosti raditi po struci?
Lea Garifulina: Studiram na trećoj godini na katedri za geologiju. Naš dekan je Sergej Georgijevič Frolov, veoma dobar čovjek. Veoma sam mu zahvalna što podržava šah i pomaže da se ujedine studije i turniri. Već imamo uspostavljen sistem i on jako pomaže svim šahistima. Moja specijalnost je prilično uska, ali veoma zanimljiva. Mislim da ću možda za 15 godina moći da se okušam u ovoj profesiji.
Danil Bojarski: Čime se bavite van takmičenja? Kako izgleda običan dan Lei Garifuline bez šaha?
Lea Garifulina: I dalje posvećujem dio vremena šahu, jer treba održavati formu. Takođe se bavim sportom, ponekad učim nešto novo — na primjer, engleski jezik.
Danil Bojarski: 2016. godine ste učestvovali u prvom programu pravca „Šah“ u obrazovnom centru Sirius. Projekt je vodio Vladimir Kramnik, a mentorima su bili iskusni velemajstori. Kako biste ocijenili svoje iskustvo rada sa šahovskim velikanima skoro na početku karijere?
Lea Garifulina: Naravno, bilo bi sjajno da je Vladimir Borisovič lično učestvovao na svim kampovima. Imala sam sreću da budem na samo nekim, osim Vladimira Borisoviča Kramnika, tu su bili i veoma poštovani velemajstori, vrlo jaki. Dolazili su da drže predavanja, učestvovali su na kampovima, ali to je svakako mnogo doprinijelo mom razvoju kao šahistkinje, jer sam tamo provela mnogo vremena. Zahvalna sam Mihailu Šereševskom, Jevgeniju Tomashevskom, Konstantinu Sakaevu. Svi su oni vrlo temeljni treneri i dali su ogroman doprinos mom razvoju.
„Ispostavilo se da u partiji do posljednjeg trenutka postoje šanse za pobjedu“
Danil Bojarski: Kakve su emocije bile nakon Superfinala u klasičnom šahu u Moskvi? S jedne strane — prva medalja za region od 1989. godine, s druge — vodili ste do posljednjeg kola…
Lea Garifulina: Pa, naravno, bila sam jako razočarana, jer su očekivanja za prvo mjesto bila velika. Završila sam na drugom mjestu. Imam čemu težiti, imam na čemu raditi. Generalno, možda je dobro što ovaj turnir nije prošao bez traga, sada znamo šta treba poboljšati.
Danil Bojarski: Skoro odmah nakon Superfinala otišli ste u Soči, gdje ste osvojili drugo mjesto na prvenstvu Rusije u blicu. Koliko je teško u tako kratkom roku prebaciti se s klasike na blic?
Lea Garifulina: Mnoge djevojke su došle nakon Superfinala. Naravno, mislim da nisam bila jedina kojoj je bilo teško. Ali ipak smo pokazale svoj nivo, svoje umijeće, i gotovo čitav podijum zauzele smo mi koje smo došle sa Superfinala. Mislim da sve zavisi od iskustva, od sposobnosti da se prebacite s klasičnog šaha na blic i obrnuto. Ja, naravno, volim da razmišljam, ali igram klasiku znatno brže od drugih, pa mi je zbog toga bilo lakše da se prilagodim.
Danil Bojarski: S kim je bilo najteže igrati?
Lea Garifulina: U posljednje vrijeme sam igrala na raznim takmičenjima i svuda su bili različiti po težini protivnici, ali sa svima je bilo zanimljivo igrati. Nije bilo posebno pamtljivih partija, ali želim da istaknem svoju partiju protiv Poline Šuvalove. Pokušavali su me uhvatiti u varijantu Evansovog gambita i morala sam da tražim najbolju varijantu. Zatim sam malo iznenadila protivnicu i dobila odličnu poziciju. Ispostavilo se da u partiji do posljednjeg trenutka postoje šanse za pobjedu. Naravno, nisam pobijedila, ali bilo je zanimljivo. Čak i sa malo materijala može se pronaći ideja i mogućnosti.
Danil Bojarski: Kako biste ocijenili svoja ovogodišnja takmičenja? Šta, po vašem mišljenju, nije bilo dovoljno za zlato na prvenstvu Rusije u klasičnom šahu?
Lea Garifulina: Mislim da je falila mala doza sreće, jer u šah rade dvije strane: protivnik nešto vidi, ti nešto vidiš. Uglavnom su protivnici jednostavno bolje pogodili od mene. Mislim da treba raditi na šahovskoj strani — možda više igrati, razigravati pozicije da se bolje razumiju, rješavati više taktičkih zadataka. Ponoviću, vjerovatno je falila i doza sreće. Na primjer, u blicu mnogo toga zavisi od sreće — kako se probudiš, takav ti je dan. Polina Šuvalova je igrala odlično, i jednostavno nisam imala šanse da je sustignem, ali sam mogla zauzeti drugo mjesto i upravo sam to i učinila. A na klupskim takmičenjima u Klupskom Kupu Evrope naš tim je obavio ogroman posao. Može se reći da nismo bili favoriti, ali smo vrlo sigurno zauzeli drugo mjesto. Takođe želim da istaknem da sam tamo zauzela drugo mjesto na svojoj tabli, što mislim da je takođe uspjeh.
„Kvalitet koji je svima potreban je marljivost“
Danil Bojarski: Vi ste jedna od rijetkih šahistkinja kojima pomažu sponzori. Kakvu podršku vam pruža Šahovska federacija regiona i koliko vam je to važno?
Lea Garifulina: Prije svega, želim da zahvalim predsjedniku Šahovske federacije Sverdlovske oblasti Andreju Simanovskom — on je moj sponzor, a takođe želim da zahvalim Albertu Stepanjanu, izvršnom direktoru Šahovske federacije Sverdlovske oblasti. Zahvalna sam svima koji rade u federaciji i svima koji mi pomažu. Oni pomažu i finansijski, plaćaju sva takmičenja koja organizatori ne finansiraju. Da nije njih, ne bih imala mogućnost da učestvujem na tako jakim turnirima.
Danil Bojarski: Uskoro će u Jekaterinburgu biti otvorena nova zgrada Uralske šahovske akademije. Kako mislite da će njen dolazak uticati na razvoj šaha u našem regionu?
Lea Garifulina: Mislim da će pozitivno uticati na razvoj šaha u Sverdlovskoj oblasti. Tamo će se moći napraviti muzeji ili organizovati različiti događaji, takmičenja. Biće velikog interesa, ljudi će dolaziti, gledati i možda će više ljudi poželjeti da svoje djete usmjere u ovaj sport.
Danil Bojarski: Smatrate li da je za velemajstora obavezno imati talenat? Ili se uspjeh može postići i napornim treninzima?
Lea Garifulina: Zapravo, postoje različiti šahisti. Čak i neki manje talentovani, ali marljivi, postižu veliki uspjeh. Naravno, talenat je važan, ali ako ne radiš na sebi, ništa nećeš postići. Zato mislim da je trud važniji od talenta.
Danil Bojarski: Koje kvalitete su šahisti potrebne da bi nastupali na visokom nivou?
Lea Garifulina: Svaki šahista ima različite kvalitete. Svako ima svoj karakter i način razmišljanja, pa zato svi igraju različitim stilovima. Ne mogu tačno reći koji set kvaliteta je obavezan za šahiste. Jedini kvalitet koji je svima potreban jeste marljivost. U današnje vrijeme moraš puno raditi da bi postigao uspjeh.
Danil Bojarski: Postoje li sada mladi šahisti koje smatrate perspektivnim? Koga treba pratiti?
Lea Garifulina: Nisam baš upućena u dječji šah, ali znam da kćerka Dmitrija Kokareva, nastavnika Uralske šahovske akademije, Sofija igra veoma dobro. Mislim da može postići uspjeh. Imamo mnogo šahovskih škola i mnogo talentovanih djevojčica.
Danil Bojarski: Šta biste savjetovali djeci koja tek počinju svoj put u ovom sportu?
Lea Garifulina: Željela bih da savjetujem da nikada ne odustaju, da uvijek bore do kraja. To je veoma važno u današnje vrijeme. Ako ste pokušali i nije uspjelo, možda jednostavno još niste dostigli određeni nivo ili niste dovoljno radili na nekom rezultatu, a ako nastavite da radite, uspjeh će sigurno doći.
Ranije je „Oblastnaja gazeta“ pisala da je velemajstor Lea Garifulina osvojila zlatnu medalju na ekipnom svjetskom prvenstvu u šahu.
Mihail Talj – ličnost legendarna i zagonetna. Za jedne je bio oličenje šahovskog talenta, a drugima sečinio više umjetnikom nego sportistom.
Piše: Boris Valijev
„Šahovski Paganini“, „demon“, „vihor iz Sovjetskog Saveza“, „pirat šahovske table“, „čarobnjak iz Rige“, „veliki glumac šahovske scene“…
Od dvadesetak sličnih epiteta koje su osmom svjetskom šampionu u šahu, Mihailu Talju, dali njegovi oduševljeni obožavaoci i novinari, izraz „kraljica svake vrste“ (figura s neograničenim mogućnostima, koja u rezervi ima i potez konjem, kako tvrdi Daljev objašnjavajući rječnik) učinio mi se najneobičnijim i najtačnije opisuje mnogostranu ličnost Talja.
Njemu je sve bilo dopušteno. Po Dostojevskom, to je veliki grijeh — ali ne i za Talja. „Miša, pa znaš da to tako ne ide,“ govorili su mu prijatelji nakon njegovih redovnih žrtvi na tabli od crno-bijelih polja. „Znam, ali tako mi se hoće!..“
„Imam jednu sklonost, slabost, zovite to kako hoćete: volim paradoksalna rješenja,“ priznao je sam Talj u intervjuu za „Sovjetski sport“ u junu 1987. godine. „Da kateta bude duža od hipotenuze, a dva puta dva jednako pet.“
28. juna 1992. godine, u tri sata poslije podne, u 15. gradskoj bolnici u Moskvi, u svojoj 56. godini života, umro je veliki šahista stoljeća, „Mocart šahovske umjetnosti“, osmi svjetski šampion Mihail Talj.
Činilo se da će omiljeni šah uvijek spasiti tog čovjeka, koji je tokom života preživio dvanaest najtežih operacija, od odlaska tamo gdje se sadašnjost, prošlost i budućnost stapaju u jednu rijeku.
Ali ovog puta čudo se nije dogodilo. „Masivno krvarenje. Varikozne vene jednjaka“ — s takvom medicinskom dijagnozom ne žive čak ni čarobnjaci…
Kavalerijski juriš s hipnozom
Pojava Mihaila Talja u velikom šahu, koja se desila krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, imala je efekat eksplozije bombe. Do tada gotovo nepoznati „gusar iz Rige“ uspio je smjelim kavalerijskim jurišem da porazi sve priznate šahovske autoritete i sa samo 23 godine postane najmlađi svjetski šampion — što bi se reklo, iz prvog pokušaja i u jednom dahu.
Bilo je to toliko nevjerovatno da su mnogi ozbiljno počeli govoriti o hipnotičkim sposobnostima Talja i o kosmičkom porijeklu njegovih kombinacija s fantastičnim žrtvama figura, koje su, činilo se, oživljavale pod rukom genijalnog „vojskovođe“.
A gotovo mistična priča o Taljevom rođenju, koja je na neobjašnjiv način postala poznata svima, rodila je još jedno „objašnjenje“ njegovih fenomenalnih pobjeda…
„Posebni ljudi“ – „posebni“ odnosi
Prva supruga osmog svjetskog šampiona u šahu, dramska glumica i estradna pjevačica Sali (Sulamif) Landau, u svojoj knjizi „Elegija Mihaila Talja“ tvrdi da je već pri prvom dolasku u Taljev dom shvatila: „Ovdje žive ‘posebni ljudi’, odnosi među kojima se ne uklapaju u okvire socijalističkog društvenog poretka.“
Mislim da činjenicu tih zaista „posebnih porodičnih odnosa“, koji su vladali u kući Taljevih, teško da bi osporili čak i pristalice „kapitalističkog društva“, jer je začeće Miše, s gledišta hrišćanskih kanona, bilo — grješno.
On je imao dva oca: biološkog – Roberta, i muža svoje majke Ide Grigorjevne, oca starijeg brata Jakova – poznatog riškog ljekara Nehemiju Talja. I to nije bio banalan ljubavni trougao s tajnim susretima i scenama ljubomore, nego, po svemu sudeći, jedino rješenje situacije koju je odredila virusna infekcija koja je Nehemiju dovela do neizlječive impotencije.
Miša je znao da svoje rođenje duguje Robertu, koji je živio u njihovoj kući, ali je za oca uvijek smatrao Nehemiju, kojeg je volio beskrajno. I za Roberta je Miša bio sin doktora Talja.
Mihail Talj s ocem Nehemijom i sinom (Foto: arhiv Mihaila Talja)
Dva mjeseca prije rođenja Mihaila Nehemijeviča, mali miš iz jazbine s Riške obale zamalo nije razbio repićem zlatno jaje iz kojeg je trebalo da se izlegne šahovski genije.
A ako ozbiljno govorimo, sama Ida Grigorjevna pričala je o ogromnom pacovu koji ju je toliko preplašio da je, u sedmom mjesecu trudnoće, od straha izgubila svijest.
Ljekari su se bojali da će šok imati trajne posljedice, ali, hvala Bogu, strahovanja se nisu obistinila – porođaj je prošao uspješno. Međutim, kada su majci prvi put donijeli novorođenče, ona je ponovo, kao i onda na obali Rige, izgubila svijest od užasa kad je vidjela iskrivljenu ručicu svog sina – s tri prsta…
Kada je imao pola godine, Miša je, prema još jednom porodičnom predanju, zamalo umro, pošto je dobio težak oblik meningitisa praćen neprestanim grčevima i temperaturom višom od 40 stepeni.
Prisjećajući se toga, Sali Landau piše: „Ljekar je rekao da nade gotovo nema, ali ako se dogodi čudo, poslije takvih bolesti izrastaju veliki ljudi.“
S obzirom na to da je, prema riječima onih koji su ga poznavali, najbolji ljekar u Rigi bio upravo Nehemija Talj, ne može a da se ne zapitamo — nije li baš on bio autor tog „crno-bijelog dijagnoznog zaključka“, nalik na šahovsku tablu?
Ali, kako god bilo, najvažnije je da je Miša preživio — i zaista postao najprije čudo od djeteta, a zatim i genije.
Sa tri godine naučio je da čita, sa pet je u glavi množio trocifrene brojeve i napamet prepričavao stranice pročitanih knjiga. Sa sedam je riječ po riječ ponavljao očeva medicinska predavanja, a sa dvadeset sedam je bez ikakvog napora mogao da se prisjeti petnaestak poteza iz neke partije sa prvenstva zemlje iz 1939. godine. Sa trideset sedam je slobodno komentarisao šahovske partije na sedam evropskih jezika…
Mihail Talj i Sali Landau (Izvor fotografije: Arhiv Mihaila Talja)
Novinar Jaroslav Golovanov priča: „Jednom sam sjedio s Mišom u društvu, pili malo. Meni su u ruke dopale neke matematičke zbirke zadataka, pa sam ih naglas čitao. Smijali smo se zadacima o bazenima u koje voda utiče i iz njih otiče. Prošlo je više od sata, kad Talj iz čista mira kaže: – Dvadest četiri! – Šta dvadeset četiri? – Pa, u onom zadatku koji si čitao, odgovor je 24 tone! Provjeri. Provjerio sam — tačno!
A ja sam taj zadatak čitao prije više od sata, i sve to vrijeme Talj je aktivno učestvovao u veselom razgovoru, šalio se, i nisam vidio da se ijednog trenutka vratio mislima na onaj zadatak.“
Šta je naš život? Igra…
Samo po sebi, svaki pokušaj običnog čovjeka da zadre na teritoriju genija, a još više da smjesti blistav život Mihaila Talja u dvije novinske stranice, izgleda kao svetogrđe.
Sasvim sam toga svjestan, ali, kako se kaže, nisam prvi — i siguran sam — neću biti posljednji.
Sa šahom se Miša Talj upoznao u sedmoj godini i od tada se s njim više nikada nije razdvajao, smatrajući ga svojim svijetom, u kojem je, po sopstvenim riječima, živio punim životom i izražavao sebe do kraja.
„Šahu je bio potreban Talj — i on se pojavio: ogroman i blistav umjetnik“ — reći će mnogo godina kasnije još jedan šahovski genije, dvanaesti svjetski šampion Anatolij Karpov, kojem je, usput, Mihail Nehemijevič pomagao u pripremama za mečeve s Viktorom Korčnojem i Robertom Fišerom.
Mihail Talj i Bobi Fišer, 1960. (Izvor: Wikipedia)
Godine 1953., sedamnaestogodišnji student drugog(!) kursa Filološkog fakulteta Riškog univerziteta (završio školu sa petnaest) postao je šampion Letonije, a već sa dvadeset jednom – najbolji šahista Sovjetskog Saveza.
Oduševljenje u šahovskom svijetu nije izazvao samo njegov rezultat na 24. šampionatu zemlje, nego i stil igre pobjednika – pun kombinacionog sjaja, blistave maštovitosti, rizika i romantike.
Bio je to izazov tadašnjim velikanima šaha – Mihailu Botviniku i Vasiliju Smislovu, koji su zastupali spor, pozicioni stil igre.
Pobjeda na Prvenstvu SSSR-a 1957. godine postala je, slikovito rečeno, poletna pista s koje je započeo njegov vrtoglavi let ka vrhu svjetskog šahovskog Olimpa.
Tokom naredne dvije godine, „gusar iz Rige“ nije izgubio gotovo nijedan turnir. Njegov maratonski niz bez poraza od 28 partija, koji je završio trijumfom na Turniru kandidata u Jugoslaviji, dao je Talju pravo da ospori titulu svjetskog prvaka tadašnjem šampionu Mihailu Botviniku.
I on je to pravo iskoristio – igrajući s mocartovskom lakoćom. Rezultat 12,5 : 8,5 u njegovu korist govori sam za sebe.
Mihail Talj i Boris Spaski, 1967. (Izvor: RIA Novosti)
Novinar Lev Hariton prisjeća se:
„Dobro pamtim taj meč, igran u Moskvi, u Pozorištu imena Puškina. Stotine ljubitelja šaha, koji nisu mogli ući u salu, pratili su tok partije na ogromnoj demonstracionoj tabli postavljenoj na Tverskom bulevaru.
Nikada neću zaboraviti čuvenu šestu partiju. Igrajući crnim figurama, Talj je odmah po izlasku iz otvaranja, ni iz čega, žrtvovao konja.
To je bio izazov Botviniku i svima koji su slijedili hladan proračun, pokušavajući da šah uguraju u okove bezličnih algoritama.
Kao da se ništa ne događa, Talj je šetao scenom, dok je proslavljeni šampion, onaj koji je pobjeđivao Laskera, Kapablanku i Aljehina, nemoćno pokušavao da pronađe rješenje u svojoj „prepoznatljivoj“ poziciji.
Kazaljka na Botvinikovom satu neumoljivo je odmicala, a on i dalje nije nalazio odgovor.
A šta se tek dešavalo u sali! Gledaoci su naglas raspravljali o poziciji, orili su se povici „bravo!“
Na kraju je Botvinik zatražio da se šahovski sto premjesti iza bine. Obojica velemajstora napustila su scenu, a publika je tada mogla da navija iz sveg glasa — kao na bokserskom meču.
Talj je tu partiju dobio, i uprkos očajničkom otporu Botvinika, šahovska kruna prešla je u ruke Rižanina, koji je tada postao najmlađi svjetski šampion.
„Protivnik je igrao vrlo lukavo. Težio je da figure lete po čitavoj tabli. U takvoj igri morao sam stalno da računam varijante, a Talj je u to vrijeme to radio bolje od svih…“ — tako je nekoliko godina kasnije svoj iznenađujući poraz objasnio sam Mihail Mojsijevič Botvinik.
„Volga“ na ispruženim rukama
Doček osmog svjetskog šampiona na šahovskom tronu, Mihaila Talja, na riškoj željezničkoj stanici ne može se, prema riječima očevidaca, opisati nikakvim riječima — to se moralo vidjeti. Kadrovi iz filmskih hronika, na kojima oduševljena masa nosi automobil „Volga“ na ispruženim rukama, dok u njemu sjedi Talj, obišli su cijeli svijet.
To je bio vrhunac karijere dvadesettrogodišnjeg šahiste, koji je iste, 1960. godine, postao i otac — 12. oktobra njemu i Sali rodio se sin Gera.
Činilo se da se Fortuna Mihailu smiješi čitavim svojim blistavim osmijehom i da se pred njim prostire širok, otvoren put, s obožavaocima duž ivica koji su za svog idola bili spremni na sve.
Ali, kažu, život ima svoju dramaturgiju — a dramaturgija, kako je poznato, teži ka iznenađenjima. Dalji događaji razvili su se tako da je zvijezda po imenu Talj, nažalost, morala da se spusti na grešnu zemlju...
Kovač svoje nesreće
Šahovski komentator Anatolij Macukjevič, koji je svojevremeno radio u „Sovjetskom sportu“, pričao je da se Talj, kada bi dolazio u Moskvu, obično smještao u hotelu „Sport“, po mogućnosti u sobi 1313. Na začuđena pitanja odgovarao bi kroz šalu: „Mi smo sami kovači svoje nesreće.“
I zaista, mnoge probleme u životu Mihail Nehemijevič je sam izazivao. Takoreći, „sportski režim“ za njega je bio pojam vrlo uslovan.
Čak su i njegovi najbliži bili zapanjeni neumjerenošću Talja, čovjeka nimalo atletske građe, u konzumiranju alkohola, u kojem je, izgleda, tražio spas.
Mihail Talj i Garri Kasparov (Izvor fotografije: Arhiv Mihaila Talja)
No, radi pravde treba reći — nije sve zavisilo od njega samog.
Njegova troprsta desna ruka, koja je u mladosti toliko uplašila Idu Grigorjevnu, bila je tek prirodni znak genija u poređenju s neizlječivom, urođenom bolešću bubrega, koja ga je mučila čitavog života.
„Još od naših prvih susreta primijetila sam da Miša šakama guta neke lijekove. Odjednom problijedi, zgrči se — i odmah šaka kapsula u usta“, prisjeća se Sali Landau.
Prema njenim riječima, jedva dan nakon pobjede nad Botvinikom, njen muž je osjetio divlje bolove...
Sin Mihaila Nehemijeviča, German (Gera) — danas poznati ljekar koji je 1990. emigrirao u Izrael — i dalje je uvjeren da revanš meč s Botvinikom nije izgubio njegov otac, već njegov bolesni bubreg.
Kada je napokon donesena odluka o hirurškom uklanjanju bubrega i Talj završio na operacionom stolu u jednoj tbiliskoj bolnici, iskusni ljekari su bili zaprepašteni: „Kako je moguće da je ovaj čovjek uopšte živ?“
„Ono što su vidjeli, više se nije moglo nazvati bubregom. To je bilo potpuno rastopljeno, nekrotično tkivo…“ – ispričao je German Mihajlovič.
Ipak, sam Mihail Talj nije podnosio razgovore o svom zdravlju. Više puta je molio novinare da ne traže u tome razlog njegovog poraza u revanšu s Botvinikom.
„Svi razgovori o tome da sam se slabije pripremao za taj meč — apsolutno su neutemeljeni. Pripremao sam se vrlo ozbiljno“, rekao je u intervjuu za „Sovjetski sport“.
„Ipak, bez lažne skromnosti moram reći: meni aritmetički ishod meča nije bio važan — da li ću sačuvati krunu ili ne.
Na prvom mjestu bila je Igra. Nevjerovatno mi je bilo zanimljivo igrati s Botvinikom, čiji sam navijač postao još kao dječak, 1945. godine.
Već tada sam bio dovoljno obrazovan šahista da shvatim: Mihail Mojsijevič razumije šah kao niko drugi — bio je za glavu iznad mene.
Samo u komplikovanim pozicijama imao sam bolje šanse. Tokom oba meča nisam se oslobodio osjećaja koje ima student druge godine kad polaže ispit pred profesorom. Ni prije ni poslije toga nisam doživio ništa slično...“
Da Mihail Nehemijevič nije pretjerivao, pokazuje i činjenica da, iako je 1961. godine bio svjetski šampion, nije tražio odlaganje meča niti se pozivao na bolest — naprotiv, pristao je da igra u Moskvi, na „terenu izazivača“.
Blic sa bolom
U njegovom životu bilo je još mnogo zvučnih pobjeda na najprestižnijim turnirima, stotine najsjajnijih partija koje su vrijedile za učenje primjera šahovske umjetnosti.
U sastavu tima SSSR-a, Talj je osvajao svjetske olimpijade, a sa 52 godine osvojio je titulu prvog svjetskog šampiona u blicu. Ipak, drugi put da se popne na vrh olimpa nije uspio.
Ipak, san je u njemu ostao živ, čak i nakon što je, pod uticajem bolesti i nesređenog porodičnog života, ozbiljno bio sklon alkoholu. Više od toga, neki i danas vjeruju da se Talj u tim godinama nije libio ni droga. Ali to nije tačno: da, bilo je ovisnosti o morfiju u postoperativnom periodu, ali bilo je i mučnog odvikavanja od njega u iscrpljujućoj borbi s nepodnošljivom, razarajućom boli.
Sklonost konjaku, zajedno s gotovo stalnim pušenjem omiljenog „Kenta“, bila je alternativa morfiju.
„Sporedne varijante“
Negdje sam pročitao da je život Talja bio vječna potraga za dvije dame – slavom i ženom.
Što se tiče slave, mislim da nije tačno, jer je Mihail Nehemijevič bez ostatka volio šah, a ne sebe u šahu.
A što se tiče ženskog pola — tu, čini se, čista istina.
I to je bilo iznenađujuće, jer, po riječima ljepotice Sali, ona „nikada u životu nije srela drugog čovjeka koji je prema vlastitom izgledu bio potpuno ravnodušan. Čak je bilo potrebno hvatati ga da bi mu skratio nokte, nasilno ga tjerati u kupatilo.“
„Jednom je, – nastavlja Sali, – Mihail priznao da ga čitav dan bole noge. Pogledala sam i prasnula u smijeh: bio je obučen u dvije različite cipele, i obe za desnu nogu...“
Ipak, žene su Talja obožavale, a kada je, kako kaže Sali, otvarao usta, one su „jednostavno poludjele“.
Njegove brojne romanse, koje je sam Talj nazivao „sporednim varijantama, neočekivano nastalim u partiji“, na kraju su doveli do rastanka sa Sali i raspada porodice.
Kasnije, u različitim godinama, uz Talja su bile:
solistkinja ansambla „Berezka“ Mira Kolcova,
pijanistkinja Bela Davidovič,
filmska glumica, zvijezda sovjetskog bioskopa Larisa Sobolevska…
Bio je čak i u braku sa mladom gruzijskom pjesnikinjom, vrlo kratko, iako ga je tada blagoslovio prvi sekretar CK KP Gruzije, Mzhavanadze.
Tek nakon susreta sa skromnom mašinistkinjom Angelinom (Geljom), jednog lijepog dana u riškom šahovskom klubu, Talj je pronašao „varijantu“ koju je tražio.
Ova žena (značajno mlađa od njega), koja je postala majka njegove kćerke Žanne i njegova treća supruga, ostala je uz njega do kraja njegovih dana.
Iz dosjea lista „Sovjetski sport“
Talj Mihail Nehemijevič
Izvanredni sovjetski šahista. Rođen 9. novembra 1936. godine u Rigi. Zaslužni majstor sporta (1960). Međunarodni velemajstor (1957). „Daugava“ (Riga). Osmi šampion svijeta (1960–1961). Osmostruki pobjednik Svjetskih šahovskih olimpijada u sastavu reprezentacije SSSR-a (1958, 1960, 1962, 1966, 1972, 1974, 1980, 1982), obično je zauzimao prva mjesta na svojoj tabli. Tri puta je na olimpijadama ostvario apsolutno najbolji rezultat, posebno 1958. godine kada je osvojio 13,5 poena od mogućih 15. Dva puta (1970, 1984) učestvovao je u mečevima reprezentacije SSSR-a protiv ostatka svijeta. Šestostruki šampion Evrope (1957, 1961, 1970, 1973, 1977, 1980). Tokom gotovo četvrt vijeka (1962–1985) ostao je među kandidatima za šahovsku krunu. Četvorostruki šampion SSSR-a (1957, 1958, 1967, 1972). Pobjednik oko 40 velikih međunarodnih turnira. Trostruki šampion svijeta među studentima u ekipnom poretku. Pobjednik prvog neformalnog šampionata svijeta u brzopoteznoj igri (1988). Glavni urednik časopisa „Šahs“ (1960–1970). Nagrađen ordenima „Prijateljstvo naroda“ (1961) i „Znak časti“ (1960).
Preminuo 28. juna 1992. godine u Moskvi.
Doslovno
Lev HARITON, novinar:
– Naravno, jezik književnosti ili filma je pristupačniji od jezika šaha, ali ću se usuditi da izrazim mišljenje da se u nijemim pomjeranjima pješaka i figura riškog „čarobnjaka“ osjećao buntovni duh, ona težnja da se udahne makar malo duhovnog kiseonika, što je bilo karakteristično za početak šezdesetih godina. Simptomatično je da, čim je ventil sa čistim vazduhom zatvoren, na mjesto Talja došli su drugi – i iz šaha je počela da dopire mehanička hladnoća.
Postskriptum
Početkom sedamdesetih godina, neposredno prije nego što su Talju u Tbilisiju odstranili bubreg (u to vrijeme uspješnost takvih operacija iznosila je svega 30 posto), časopis Šah u SSSR-u je, za svaki slučaj, unaprijed pripremio njegov nekrolog. Kada se sve na sreću dobro završilo i Talj se vratio u Moskvu, neko iz redakcije mu je, iz čiste prostodušnosti, pokazao taj tekst.
„Ja sam jedini čovjek koji je pročitao svoj nekrolog za života“, gorko je kasnije znao da se našali Mihail Nehemijevič. „Usput, nešto su tamo propustili — pa sam stigao i da ga uredim...“
3. 11. 2025 – Neki od najboljih šahista na svijetu trenirali su pod njegovim vođstvom, a ipak je njegovo ime mnogima nepoznato. Radio je sa igračima poput Aniša Girija, Jordena van Foresta i Vladimira Fedosejeva, ali je uvijek ostajao iza kulisa. Poznat je po svojim kreativnim metodama treniranja i intenzivnim trenažnim sesijama. Ime ovog genija je Roman Vidonjak, a Sagar Shah je imao priliku da ga upozna u Vajk an Zeeu. Pogledajte intervju u kojem govori o svom trenerskom putu, filozofiji treniranja i tome šta je potrebno da bi se stvorili šampioni.
Foto: Njemačka šahovska federacija
Tiha sila iza velemajstora
Bilo je to obično jutro u sali za doručak mog hotela u Vajk an Zeeu. Jeo sam doručak, kada se iznenada pojavio Vladimir Fedosejev. Poznajem ga godinama. Čak sam igrao protiv njega. Bilo je divno vidjeti ga na turniru. Srdačno me pozdravio i predstavio mi čovjeka koji je stajao iza njega. Rekao je: „Ovo je moj trener.“
Bio sam iznenađen kada sam ga vidio, jer ga nikada ranije nisam sreo. Moje iznenađenje je postalo još veće kada je taj čovjek rekao da je trenirao igrače poput Aniša Girija, Javohira Sindarova i Jordena van Foresta. Bio sam veoma znatiželjan da saznam više o njemu. Zvao se Roman Vidonjak.
Tokom narednih dana viđao sam ga gotovo svakodnevno u Vajk an Zeeu, kao i u Vajsenhausu, gdje je trenirao Fedosejeva i Sindarova. Obojica su pružili sjajne partije – Fedosejev u Vajk an Zeeu, a Sindarov u Vajsenhausu.
Bio sam veoma zainteresovan da saznam više o njemu. Pitao sam ga da li bi pristao na video-intervju. Ali Roman je rekao da bi više volio pisani intervju. Zamolio me je da mu pošaljem pitanja. U nastavku je transkript intervjua sa Romanom Vidonjakom:
Sagar Šah (SS): Možete li nam reći nešto o svojoj šahovskoj karijeri? O nekim vašim najboljim rezultatima.
Roman Vidonjak (RV): Rođen sam u apsolutnom šahovskom gradu Lavovu, koji je svijetu dao više od 30 velemajstora. Imali smo, i još uvijek imamo, veliku šahovsku tradiciju i dobre šahovske klubove. Počeo sam da idem u šahovski klub sa sedam godina. Tokom mladosti bio sam jedan od najperspektivnijih mladih šahista u gradu, što mi je pomoglo da uđem u školu tako velikih velemajstora i trenera kao što su Josif Dorfman i Adrian Mihalčišin. Njihov rad me toliko impresionirao da sam odlučio da postanem trener.
Profesija trenera je radikalno drugačija od rada jakog velemajstora koji pomaže svojim kolegama. Kao igrač sam dostigao titulu internacionalnog majstora. Bez tog nivoa nemoguće je razumjeti mehaniku šaha i suptilnosti načina razmišljanja najjačih šahista. Posebno mi je višegodišnja komunikacija sa tako velikim trenerom kao što je Josif Dorfman pomogla da proniknem u najfinije nijanse šahovske umjetnosti.
SS: Spomenuli ste da ste počeli da trenirate sa 16 godina. Kako je to počelo? Ko su bili vaši prvi učenici?
RV: Sa 17 godina, još uvijek kao jedan od najboljih mladih igrača u Ukrajini, odlazio sam u trenažne kampove poznatih ukrajinskih trenera i proučavao njihove metode rada. Posebno sam mnogo naučio od velemajstora Igora Platonova, čija je metoda postala osnova za razvoj mog trenažnog sistema. Poslije toga sam upisao visoku sportsku školu, na šahovskom odsjeku, nakon čega sam se preselio iz Ukrajine u Njemačku.
U Njemačkoj sam izveo pet velemajstora, neka imena bi vam mogla biti poznata — na primjer Georg Majer, Leonid Kric, Sebastijan Bogner i Denis Vagner. Godine 2014. počeo sam sticati iskustvo radeći sa vrhunskim velemajstorima. Mnogi od njih željeli su da taj rad ostane tajna, pa ih neću imenovati. Danas su moji učenici otvoreniji. Mogu reći da radim sa Vladimirom Fedosejevom, Anišem Girijem, Javohirom Sindarovom, Jordenom van Forejstom i nekim drugim vodećim šahistima svijeta.
Roman Vidonjak i Jan Smits treniraju holandski tim. Vidimo Maksa Varmerdama i Ervina L’Ami-ja kako duboko razmišljaju o jednoj poziciji, dok su Aniš Giri i Jorden van Forejst zauzeti partijom. | Foto: Roman Vidonjak
SS:Šta vas je toliko privuklo treniranju da niste ni osvojili velemajstorsku titulu? RV: Jednostavno sam čitavo svoje vrijeme posvetio proučavanju svih procesa šahovskog treninga, kao i pratećih procesa. Veoma me privlačila činjenica da i najjačem šahisti treba neko ko ga razumije, ko ga vidi spolja i može mu reći važne stvari i naučiti ga kako da na njima radi. A to nisu samo čisto šahovske nijanse, kojih ima beskonačno mnogo, već i pitanja psihologije, fiziologije mozga i procesa sportske fiziologije potrebnih za razvoj i učvršćivanje neophodnih vještina.
SS:Ko je uticao na vaše trenažne metode? RV: Kao što sam rekao, u velikoj mjeri Igor Platonov i Josif Dorfman, kao i neki vodeći neuronaučnici koji su mi pomogli da bolje razumijem mehaniku procesa koji se odvijaju u mozgu velemajstora tokom treninga.
Roman je poznat po svojim intenzivnim trenažnim programima od 8–10 sati dnevno | Foto: Roman Vidonjak
SS:Vladimir Fedosejev je u posljednje vrijeme doživio ogroman napredak u svojoj šahovskoj karijeri. Veliki dio svog napretka pripisuje vama. Možete li nam reći nešto o svom radu s njim? RV: Rad sa Vladimirom je nešto izvanredno. Različite okolnosti dovele su do toga da smo imali sreću da radimo veoma intenzivno i mnogo. Za 2,5 godine proveli smo više od 100 dana na trenažnim kampovima, po 8–10 sati treninga dnevno. Osim toga, beskrajni telefonski razgovori o gomili šahovskih pitanja. Izbrojali smo više od 1000 sati telefonskih razgovora u tom periodu. I to nije pretjerivanje. Za mene, kao trenera, to je zlatni fond informacija i materijala za još dublje razumijevanje svih važnih tačaka. Mogu reći da me je Vladimir naučio isto koliko i ja njega!
SS:Razvili ste sopstvenu metodu treninga u kojoj se fokusirate na 17 faktora igrača. Možete li nam reći nešto o njima? RV: Broj 17 je približan; potrebno je samo prikazati redoslijed vještina na kojima vrhunski šahista treba raditi. Da navedem samo neke:
Izdržljivost koncentracije tokom čitave partije, kao i tokom čitavog turnira ili čak više turnira zaredom.
Strateška ili intuicija završnice. Sposobnost donošenja ispravne odluke u sekundi, „rukom“.
Pravilno upravljanje vremenom. Sposobnost razlikovanja stvarno kritičnih trenutaka u partiji od relativno neutralnih i postupanje u skladu s tim.
Sposobnost prebacivanja pažnje sa jedne situacije na tabli i oko nje na potpuno drugačiju — jasno, bez suvišnih emocija.
Međutim, najvažniji su opšti principi trenažnih procesa koji su zajednički svim sportovima. Isto kao što mišići sportista zahtijevaju pravi teret, dobro definisanu pravilnost vježbanja i kritičnu masu vježbi, tako i sinapse i neuroni zahtijevaju isto kako bi se razvila svaka od ovih vještina. A ovdje govorimo ne samo o metodama treninga, već i o stotinama, a u mnogim slučajevima hiljadama precizno izabranih vježbi. Ako pumpate biceps jednom sedmično s bučicama od tri kilograma, neće vam izrasti kao kod Arnolda Švarcenegera...
Romanovo blago je njegova ogromna kolekcija trenažnih pozicija, koje je pažljivo skupljao i usavršavao godinama! | Foto: Roman Vidonjak
SS:Možete li podijeliti neke od najpoučnijih pozicija koje gledaoci mogu vidjeti i učiti iz njih? RV: Za tako kratak intervju nema prostora za vježbe; o tome bi trebalo napisati poseban članak.
SS:Koji su vaši planovi za budućnost i šta je vaš san kao trenera u šahovskom svijetu? RV: Nastavljam učiti umjetnost treniranja, radeći sa velikim šahistima. Moj nedavni san je da među pet najboljih šahista na svijetu budu trojica mojih učenika — i da jedan od njih bude broj 1!
Veliki učenici pod vođstvom velikog trenera!
Nakon decenija treniranja šahista, IM Roman Vidonjak je 2023. godine dobio diplomu „Trener godine“ od Njemačke šahovske federacije. Njegov prvi posao kao šahovskog trenera bio je u školi Miesbah-Tegernsee, gdje je sedam godina trenirao mlade igrače. Među njegovim učenicima su Sebastijan Bogner, Georg Majer, Denis Vagner i mnogi drugi. Godine 2014. počeo je raditi sa supervelemajstorima, i od tada trenira neke od najboljih šahista svijeta.
Nisam mogao da vjerujem kada sam saznao za njegov put. Evo čovjeka koji je oblikovao neke od najboljih šahista na planeti, a tako malo ljudi zna njegovu priču. Pitate se koliko još takvih nepoznatih heroja postoji, onih koji tiho oblikuju budućnost šaha.
„Ko je od nas, velikih, još ostao?“ – retorički se pitao Boris Spaski na jednom od svojih nastupa, savršeno znajući odgovor. Njih je ostalo vrlo malo, povezujućih karika Velike epohe i današnjice. Velmajstora koje današnja omladina doživljava otprilike onako kako su u svoje vrijeme gledali na Laskera i Kapablanku mladi majstori prošlog vijeka, učesnici predratnih olimpijada, „AVRO“ i Zemmeringa, Prvog i Drugog moskovskog međunarodnog turnira. Samo što su sada to već Averbah, Tajmanov, Spaski, Ulman, Hort… Nekoliko imena, koja nisu silazila s naslovnih strana šahovskih izdanja… I među njima ONAJ koji je igrao sa svim šampionima i kandidatima iz 50–80-ih. Sa mnogima od njih – ne jednu desetinu partija. ONAJ je sam bio dio njih i dio te davne slavne epohe. Ni najmanje slučajno, u čuvenoj sovjetskoj „VŠM“, poznatoj i kao „crna serija“, prije skoro 40 godina izašla je knjiga posvećena NJEMU. Do tada, od stranaca, takvu čast dobili su samo Bent Larsen i Robert Fišer. I ONAJ, „mađarski Botvinik“, Lajoš Portiš. Vječni radnik, veliki teoretičar, istaknuti šahista Velike epohe…
Vaše djetinjstvo palo je u ratno vrijeme. Sjećate li se događaja iz tih godina?
Lajoš Portiš - Rođen sam u malom gradiću sa oko hiljadu stanovnika. Rat ga zato nije pogodio toliko jako kao, na primjer, Budimpeštu. Ali moj djed je radio kao prevodilac za Njemce, odlično je govorio njemački. U školi sam takođe prvo morao učiti njemački, a potom ruski. Tako sam mogao čitati i njemačke i ruske šahovske knjige, a uz to mogu pjevati na oba jezika.
Jedan moj pradjed je rođen još u vrijeme Austro-Ugarske monarhije u Olomucu u Sudetima. Sjećate se da je tamo živjelo mnogo Njemaca? Upravo zbog toga Hitler je uveo vojsku u Čehoslovačku. Pradjed je rođen na toj zemlji i odatle potiče naša njemačka linija. Danas to malo ko razumije.
U Zalaegersegu sam počeo igrati šah. Sa 11–12 godina, kao i Botvinik. Moj mlađi brat Ferenc i ja dobili smo šahove za Božić. Prije toga sam se bavio muzikom, violinom. Ali ubrzo je šah postao za mene važniji.
Zalaegerseg je bio mali grad i u šahovskom klubu (došao sam tamo nakon godinu i po dana), nažalost, bilo su samo tri šahovska sata. Djeca nisu smjela igrati blic, možda zbog toga nikada nisam postao dobar blic igrač. Nije bilo prakse; počeo sam intenzivno igrati blic tek nakon preseljenja u Budimpeštu, kada mi je bilo osamnaest godina.
Te iste godine srećem Borisa Spaskog na Svjetskom prvenstvu za juniore. On je već tada bio kandidat za svjetskog šampiona, a ja sam igrao kao amater. Majstor, a on je već bio velemajstor. On je osvojio turnir, a ja sam bio četvrti.
Sjećanja iz djetinjstva: u Budimpešti je održan turnir kandidata, koji su osvojili Boleslavski i Bronštajn. Moj brat i ja smo pokušali sami odigrati taj turnir među sobom na pet tabli (1950. igralo je 10 kandidata). Ispalo je da smo jedno drugom davali simultanku, svaki je igrao za pet velemajstora. Nismo imali dovoljno šahovskih figura i morali smo koristiti dugmiće, a nedostajuće table smo iscrtali na četiri papira. To je bio moj prvi turnir! (smijeh)
Vaš brat je takođe postao šahista, međunarodni majstor i trenirao žensku reprezentaciju Mađarske. Kako je on danas?
Lajoš Portiš -Hvala Bogu, moj brat je zdrav. Ima dobru porodicu, njegov sin Gabor je takođe FIDE majstor. Možete pogledati naše tri kartice u FIDE rejting listi (sve neaktivne). Gabor ima dobar posao, ekonomista je. Moja snaja je srećna što nije postao profesionalni šahista. Imaju i unuku. Da, Ferenc je radio ne samo kao trener ženske reprezentacije, već i Zalaegersega. Takođe je mnogo radio sa djecom. Ima mnogo više strpljenja za to nego ja (smijeh).
Mnogi poznati šahisti „zavidno“ prate uspjehe mladih kolega. Kako je Laslo Sabo reagovao na vaše uspjehe?
Lajoš Portiš -Prvi put sam se sreo sa Sabom oko 1953. Bronštajn je tada davao dvije simultanke sa satom protiv šest talentovanih mladih Mađara, i bio sam pozvan među učesnike. Bio sam jedan od najslabijih! Izgubio sam obe partije od Davida, ali sam kasnije u Monte Karlu 1969. pobijedio u 20 poteza. Sabo me pozvao na večeru u poznati mađarski restoran. Iznenada se pojavio umjetnik i Sabo je naručio da me naslika. Taj portret i danas čuvam u stanu.
1955, tokom priprema za Svjetsko prvenstvo za juniore, bio sam u trening kampu u Budimpešti i imao priliku da vidim kako Barca i Sabo analiziraju. Barca je bio Sabov sekundant na turniru kandidata. Više puta sam bio pozvan u Sabov dom, tamo je bio i Astaloš. Bio je tada kapiten reprezentacije, i dobio sam od njega nekoliko lekcija. Kasnije smo trojica – Barca, Sabo i ja – igrali dva meč-turnira (1959. i 1960.) za šampiona Mađarske. Prvi plej-of osvojio sam ja, drugi Sabo. Sledeće godine opet smo igrali za titulu, i pobijedio sam ga u kratkom meču. Naravno, nije bio oduševljen. Od 1962. postao sam prvi igrač mađarske reprezentacije. Ne mogu reći da smo bili prijatelji, ali naši odnosi su bili korektni. Čak me preporučio organizatorima Hastingsa, i zauzeo sam drugo mjesto iza Ulmana u tom poznatom turniru krajem 1958/59. Kao što znate, ja sam katolički vjernik, pa povremeno posjećujem njegov grob na jevrejskom groblju. Njihovi grobovi, Sabov i Lilientalov, nalaze se „rame uz rame“…
Foto: B. Dolmatovski
1962. godine bili ste korak od toga da postanete kandidat, ali ste izgubili od majstora ne baš visokog ranga (Aarona iz Indije) i morali ste se rastati s tim snom na tri godine. Kada ste zapravo shvatili da spadate među najjače šahiste svijeta?
Lajoš Portiš -Godine 1962. igrao sam svoj prvi međuzonski turnir. Čak i da sam tada slučajno postao kandidat, još uvijek nisam imao dovoljno snage u poređenju sa sovjetskim šahistima. I Fišer i Benko (koji je već postao Amerikanac) bili su jači… Ali dvije godine kasnije, na sljedećem međuzonskom turniru, postao sam kandidat. To je bio Amsterdam. Holandija je uvijek bila za mene uspješna zemlja. Tamo sam osvojio devet turnira. Nakon završetka međuzonskog turnira igrao sam kratki meč s Reševskim za prolazno mjesto (poeni su nam bili izjednačeni). Pobijedio sam, i to je za mene bio veliki uspjeh, jer je Reševski uvijek bio vrlo jak u mečevima. Mislim da je to bio prvi put da sam se osjećao kao jedan od najjačih šahista svijeta.
Poznati ste kao jedan od najvrijednijih šahista. Pisali su da je vaš radni dan trajao osam sati! Kako ste organizovali svoj rad? Mnogi su mislili da se bavite samo otvaranjem, ali to nije tako…
Lajoš Portiš -Naravno, radio sam po osam sati, ali ne uvijek. Sjećam se razgovora s Fišerom na Olimpijadi 1970. godine, nakon naše partije, kada sam imao forsirani dobitak, ali sam ga propustio. Upitao je: „Lajoše, tačno je da radiš po osam sati dnevno?“ – „Zašto pitaš – odgovorio sam – kažu da i ti puno radiš.“ Odmah je rekao: „Ali misle da sam lud.“ Fišer me još upitao: „Koliko partija Štajnica si proučio?“ Rekao sam: „Otprilike stotinu.“ On je odmah rekao: „Ja hiljadu.“ Nisam mogao vjerovati odakle mu toliko partija Štajnica, jer tada još nije bilo ChessBase-a.
Među mojim protivnicima uvijek sam bio poznat po dobroj pripremi otvaranja, jer sam proučavajući partije Botvinika shvatio koliko je važno imati dobar izbor otvaranja. Nije slučajno, i u nekom smislu mi je laskalo što su me u ruskoj šahovskoj literaturi dugo vremena nazivali „mađarskim Botvinikom“.
Naravno, bavio sam se ne samo otvaranjima, imam ogroman analitički materijal koji ne smije propasti. Uvijek savjetujem mladima: proučavajte stvaralaštvo velikih šahista, a ne samo otvaranja i kompjuter.
Ali ponekad s Fišerom nisam razgovarao baš prijateljski. Moja posljednja partija s Korčnojem u „Meču vijeka“ u Beogradu završila je remijem. Remi je bio zbog ponavljanja poteza, ali lični meč sam pobijedio. Prišao je kapiten tima „Svijeta“ Eve i pitao sam šta da radim. Iako sam imao materijalnu prednost, pozicija je bila oštra, a obojici je ostalo malo vremena, oko 20 minuta. Rekao sam Eveu da Korčnoj igra mnogo bolje u vremenskoj oskudici. Partije su se nastavile, a konačan rezultat meča još nije bio poznat. Krenuo sam na ponavljanje poteza, a Fišer mi je rekao: „Lajoše, odigrao si remi po naredbi Kadara.“ Rekao sam: „Bobby, potpuno si lud! Kako bih mogao dobiti instrukciju Kadara tokom partije?“ – „Ne, znam da si odigrao remi po naredbi.“ Onda sam rekao: „Bobby, dosta! Zbogom!“ Nekoliko dana nakon toga nismo razgovarali. Ponekad je imao fiks ideje i pretjeranu sumnjičavost.
Za stolom i izvan njega susretali ste mnoge svjetske šampione. Nakon mnogo godina, vjerovatno možete ocijeniti doprinos svakog od njih. Koga biste stavili na prvo mjesto? Ko vam je bio najprijatniji?
Lajoš Portiš -Mogu odmah reći da stavljam Fišera na prvo mjesto. Gotovo svi veliki šampioni i veliki šahisti bili su mi simpatični. Ali samo prema dva šampiona ostala mi je ljutnja. Kasparov – ponašao se prema meni kao prema neprijatelju, jer sam bio sekundant Karpova. Nije razgovarao sa mnom pola godine nakon meča.
I Eve. Kao predsjednik FIDE, ponašao se nekorektno u mom prvom meču sa Spaskim. Boris, naravno, nije kriv. Samo je želio bolje uslove. Spaski nije želio igrati jer je nagradni fond meča bio manji nego u prethodnom meču s Hortom (radi se o ciklusu kandidata 1977–78). Eve je onda pronašao Spaskog i ponudio mu dodatnu nagradu osim onoga što su trebali dobiti učesnici meča. Kasnije mi je to sam Boris rekao. Nažalost, saznao sam to tokom meča. Ne znam tačan iznos, ali mislim da je to bilo nekorektno od predsjednika FIDE, a još gore kada novac dolazi iz budžeta FIDE. Ne znam da li su to bili njegove lične pare ili iz kase FIDE.
1983. Plovdiv Foto: M. Petronić
Koje otkriće u otvaranju vam je bilo najvrijednije u karijeri?
Lajoš Portiš -Nimcovičeva odbrana, varijanta kada crni uzima na c3 bez a3. Igrao sam ovu varijantu mnogo ranije nego, recimo, Hubner. To je jedno od glavnih otvaranja i koristio sam ga i bijelim i crnim figurama. Još davno, na Svjetskom prvenstvu studenata 1957. godine. Na primjer, moja partija s Tajmanovim koja se nalazi u ChessBase-u. Bijelim protiv Nimcovičeve odbrane (do početka 60-ih) igrao sam samo Lg5 ili f3, kasnije sam prešao na Rubinštajnovu varijantu.
U dva meč-turnira (1973. i 1976.) igrali ste protiv dva sovjetska velemajstora. Kako ste se pripremali? Sigurno ste znali da će igrati protiv vas, posebno u Varezeu 1976…
Lajoš Portiš -1973.igrali smo meč-turnir s Gelerom i Polugajevskim. Odmah sam preuzeo vođstvo, pobijedivši Polugajevskog u dvije partije. Žrijeb je bio takav da su sovjetski velemajstori igrali međusobno u prvoj partiji svakog kruga, a u posljednjem je bio slobodan Geler. Četiri kruga, osam partija. Nisam zahtijevao ovakav žrijeb, jednostavno je tako ispalo. U trećoj partiji s Gelerom morao sam se braniti i dobio završnicu skakač tri pješaka protiv dva na jednom krilu. Očigledno remi. Tada su pravila bila da se za prvih 40 poteza daje dva i po sata, a za narednih 16 – po sat. Ali Geler je pogrešno izračunao i mislio je da kontrola vremena završava na 86. potezu. Da li znate za taj slučaj?
Da, taj slučaj je opisan u sovjetskoj literature. On je mislio da se vremenska kontrola završava u 86 potezu (do 72 je dodao 16 i dobio 86!)
Lajoš Portiš -Ali ne znate šta se dogodilo dalje. Na 87. potez mirno je razmišljao i pala mu je zastavica na časovniku. Nisam želio pobijediti na taj način i ponudio sam remi. Da li je to bilo napisano?
A o tome nije bilo ništa.
Lajoš Portiš -Odmah sam predložio da se partija računa kao remi, i čak glavni arbitar nije znao kako da postupi. Ali tada je brzo na scenu izašao Polugajevski i vikao: „Ne, ne! Partija je završena!“ (smije se) Naravno, imao je pravo tako postupiti, već je bilo jasno da su se ruski velemajstori borili za jedno preostalo mjesto među sobom. Ali meni je bilo vrlo neprijatno, jer sam sa Gelerom imao vrlo dobre odnose. U Mađarskoj je bio kod mene u posjeti par puta, sjedili smo zajedno i analizirali.
O drugom meč-turniru. Odmah sam tražio da se žrijeb uradi tako da Talj i Petrosjan počinju svaki krug svojom prvom partijom. Miša mi je odmah rekao: „Lajoš! Ali prije tri godine ti tako nisi govorio!“ Odgovorio sam: „Da! Ali tada su i protivnici bili drugi!“ I bio sam u pravu, jer su u svim partijama oni pravili brze remije među sobom. Za razliku od Polugajevskog i Gelera, koji su se borili. Ja sam imao najgori Berger, i znao sam da moram igrati oštro. Ispalo je da sam forsirao događaje u partiji s Petrosjanom i izgubio. U sljedećem krugu Talj je mislio da je kraj za mene, ali sam mu priredio iznenađenje. Igrao sam sicilijansku odbranu Najdorfa (nakon toga sam često koristio ovaj varijantu), i pobijedio jednu od najboljih partija u svojoj karijeri. Talj je sam bio kriv. Oni uopšte nisu igrali, a moju posljednju partiju sam trebao igrati s Petrosjanom.
Govore da je Baturinski… Znate li ko je to bio? Nazvali su ga… Kako su ga zvali sovjetski šahisti? „Crni pukovnik“? Ali to, naravno, nisu mogli reći javno. Iako je već umro. Postoji izreka „o mrtvima ili dobro, ili ništa“…
Petrosjan je obećao da će igrati na pobjedu čak i crnim figurama. Ali tokom ručka prišao je našem stolu u restoranu. Jeli smo u istom restoranu. Forintoš je tada bio moj sekundant, i upitao sam ga kad sam vidio Petrosjana: „Šta misliš, šta želi?“ Prišao je i rekao: „Lajoš, predlažem remi.“ Osmjehnuo sam se i, naravno, nisam mu mogao odbiti.
S kim od velikih šahista ste imali najpovjerljivije odnose?
Lajoš Portiš -Sa Spaskim sam imao pravi prijateljski odnos. Kao i Geler, bio je kod mene u posjeti. Ali bio je jedan od najtežih protivnika za mene. Vjerovatno je to poticalo iz naše mladosti. Rođeni smo iste godine i, kao što sam već rekao, bio je velemajstor kada sam ja bio gotovo niko.
Tada su se često igrali prijateljski mečevi u Lenjingradu i Budimpešti između timova tih dvaju gradova. Jednom smo imali dvije prekinute partije. U jednoj su šanse bile bolje za njega, u drugoj za mene. Kapetani timova, mađarskog i ruskog, predložili su da se odigraju dva remija. Odbio sam, rekavši: „Sada imam stvarnu šansu pobijediti, bar jednu partiju protiv Borisa.“ I tako se i dogodilo! Kada sam bio na vrhuncu, pobjeđivao sam ga mnogo puta. Posebno važnu partiju pobijedio sam na međuzonskom turniru u Meksiku 1982. godine. Podijelio sam prvo mjesto s Toreom, Spaski je bio tek treći. U našem drugom meču 1980. godine pobijedio sam u prvoj partiji i, iako je meč završio nerješeno, prošao sam dalje jer sam pobijedio crnim figurama. Tada je važilo to zanimljivo pravilo. Nažalost, potom sam izgubio od Hibnera. To je bila najbolja šansa za meč s Karpovom. U to vrijeme Korčnoj je igrao slabije nego prije tri godine, čak je protiv Hibnera pobijedio „srećom“. Ali napravio sam jednu od najvećih grešaka u svojoj šahovskoj karijeri – na meč s Hibnerom uzeo sam trojicu sekundanata. A oni nisu dobro sarađivali među sobom.
Moram reći da sam na turnirima igrao uvijek bolje nego u mečevima. Vjerovatno je to psihologija. Na turniru je mnogo ljudi, a u meču jedan protivnik, uvijek vidiš isto lice. Jedini turnir kandidata sam igrao 1985. godine, ali tada nisam bio na vrhuncu.
Sjetite se svog najboljeg turnira!
Lajoš Portiš -Moje najbolje godine su od 1972. do 1980. 1972. godine zauzeo sam prvo mjesto zajedno s Petrosjanom i Karpovom u San Antoniju i bio najbolji po Bergeru, ali tada to nisu računali. 1975. godine osvojio sam prvo mjesto u Milanu ispred Karpova i Petrosjana, koji su podijelili drugo-četvrto mjesto.
Pravila turnira su bila vrlo teška. Nakon turnira igrali su se polufinalni mečevi od četiri partije. Trebao sam igrati s Ljubojevićem, a šampion i bivši svjetski šampion odigrali su četiri kratka remija među sobom. Nisu htjeli izgubiti ni stari bivši šampion, ni novi svjetski šampion. Treba imati na umu da je to bila godina kada je Fišer odbio braniti titulu. Izgubio sam finalni meč protiv Anatolija Karpova, ali sam rekao u štampi da je Fišer i dalje prvi na svijetu. Ali ne smijemo zaboraviti da je Anatolij Karpov najuspješniji od svih svjetskih šampiona. Ako se ne varam, osvojio je više od stotinu turnira! To je rekord. Ja, na primjer, osvojio sam svega trideset (možda malo više) turnira, ne računajući mađarske šampionate…
Četiri puta sam pobjeđivao u Vajk-an-Zeu, 9 puta osvajao šampionat Mađarske, ali to više nije toliko važno…
Vaši nezaboravni mečevi kandidata? O susretima s Borisom Spaskim ste već pričali. Da li ste odigrali dva četvrtfinala s Bentom Larsenom?
Lajoš Portiš -Kao i sa Spaskim, s njim sam odigrao najveći broj partija. On je pobijedio u našem prvom meču 1968. godine, ali ne smijemo zaboraviti da je šezdesetih godina bio priznat kao najbolji zapadni šahista (Fišer je praktično bio neaktivan). Kasnije, 1977. godine, došlo je moje vrijeme i uvjerljivo sam mu „osvetio“.
Moj odnos s Larsenom bio je zaista prijateljski. U životu sam vrlo rijetko tražio pozajmicu, a on je bio jedan od rijetkih koje sam za to zamolio. To je bilo nakon završetka međuzonskog turnira u Susu 1967. godine. Organizatori su mi dali ček za moj nagradni fond, ali sam ga mogao „unovčiti“ samo u Mađarskoj. Takav je bio dogovor između Tunisa i Mađarske. Tada smo bili u vrlo prijateljskim odnosima s Arapima! Nisam imao inostrani račun, to je bilo strogo zabranjeno! To je bio glup svijet! Morao sam odmah nakon međuzonskog letjeti u Palma de Majorku, a Bent mi je dao malu pozajmicu. Bio je jedini kome sam mogao dati takvu molbu. Naravno, odmah sam mu platio u Palmi.
Posljednji put smo se sreli u Moskvi na Petrosjanovom memorijalu 1999. Godine. Vrlo često smo ručali zajedno I mnogo razgovarali. Govorio je tečno engleski, čak bolje od mene. Bilo je tužno: već nije izgledao potpuno zdravo.
Moskva 1981. Za partijom Lajoša Portiša I Ulfa Anderssona posmatra Jan Timman. Foto: V. Kutirev
1983.Plovdiv, ekipno prvenstvo Evrope. Entoni Majls protiv Lajoša Portiša
Prepoznaju li vas danas na ulici? Zovu li vas u televizijske emisije?
Lajoš Portiš -Naravno, prepoznaju me na ulici, često nastupam na televiziji, u novinama. Može se reći da sam jedan od tzv. 12 najboljih sportista zemlje. Tako da imam mnogo obaveza, posebno sada, kada je Mađarska kandidat za organizaciju Olimpijskih igara 2024. godine. Naravno, nadam se da ćemo pobijediti!
Pri takvoj zauzetosti, nevjerovatno je da ste pronalazili vrijeme za muziku. Šahistima je poznata fotografija na kojoj vas vide kako svirate violinu. Takođe je poznata vaša ljubav prema klasičnom operskom repertoaru. Kako je sve počelo? Da li vam je smetalo u radu nad šahom?
Lajoš Portiš -Poznata je moja ljubav prema muzici. Nikada se s njom nisam mogao rastati. 1985. godine, kada sam shvatio da nemam ozbiljnih šansi u borbi za svjetsko prvenstvo, odlučio sam se ponovo ozbiljno posvetiti muzici. Glas sam uvijek imao, volio sam pjevati, čak i kada još nisam imao postavljenu tehniku pjevanja. Kasnije sam pohađao časove i od tada pjevam redovno, gotovo svaki dan. Na italijanskom, njemačkom, francuskom i ruskom jeziku. Naravno, i na mađarskom. Iz ruskog repertoara održao sam u Mađarskoj već četiri koncerta. Pjevam arije i romanse, vrlo volim, na primjer, romanse Čajkovskog i Rahmanjinova. Iz opera, najdraže arije su – arija kneza Igora, Epitalama iz „Nerona“, arija Demona Rubinstajna, arija Tomskog iz „Pikove dame“ Čajkovskog, arija Mizgirja iz „Snjeguročke“ Rimskog-Korsakova. Te arije izvodim uvijek. Oni koji poznaju i razumiju operu, shvatili su da imam herojski bariton ili bas-bariton. Takođe pjevam mnoge arije iz Vagnera.
Ove godine već sam izveo operske arije na njemačkom i francuskom jeziku. Kada pjevam na ruskom, sjetim se kako sam zajedno sa Smislovom pjevao duet poznatu „Epitalamu“.
1980.Reprezentacija Mađarske – osvajači srebrne medaljisti Olimpijade na Malti. S desna na lijevo: Lajoš Portiš, Zoltan Ribli, Đula Saks, Ištvan Čom, Ivan Farago, Jožef Pinter.
Govori se da rezultat mađarske reprezentacije zavisi od forme njenog lidera, tj. od vas. 1978. i 1980. godine mađarska reprezentacija smatrana je glavnim rivalom SSSR-u. Kako se desilo ovakvo jedinstveno fenomen?
Lajoš Portiš -1978.smo pobijedili na Olimpijadi, ali je manje poznato da smo na Malti 1980. igrali još bolje nego u Buenos Airesu. Uostalom, u sovjetskoj ekipi su igrali i Karpov, i po prvi put – mladi Kasparov. Kao i u Argentini, ja sam na prvoj tabli postigao „+6“, ali sada bez poraza. Presudni je bio posljednji krug. Sjećate li se šta se desilo u posljednjem krugu?
Znam da je vaša ekipa igrala protiv Islanda. I sovjetska i mađarska ekipa pobijedile su istim rezultatom 3,5 – 0,5.
Lajoš Portiš -Sudbinu prvog mjesta odlučivali su Buholc i rezultat meča Škotska – Grčka. Buholc je bio isti, ali mi smo ranije igrali sa Škotskom, a SSSR sa Grčkom. Prvi broj Škotske, Pritčet, otišao je kući dva kola prije kraja, i Škoti su igrali oslabljenim sastavom. Naravno, to se nije moglo predvidjeti unaprijed. Ko bi mogao znati kakvo će biti žrijebanje u posljednjem krugu? Grčka je pobijedila meč i tako je sovjetska ekipa zauzela prvo mjesto.
Da li ste imali prilike da se sretnete s Gezom Marocijem? Kakvi su bili vaši odnosi sa šahistima starije generacije, na primjer, s Andreom Lilijentalom?
Lajoš Portiš -S Marocijem ne, tada sam bio vrlo mlad i živio u malom gradu. Tada nije bilo lako putovati, autobusi su rijetko vozili, a kod roditelja nisam imao auto. Tako da sam u Budimpeštu došao tek kada je on već preminuo.
Naravno, s Andreom sam bio u prijateljskim odnosima. Interesantno je da sam mnogo igrao u Moskvi, na turnirima 1959. i 1961. godine… Mađarski šahisti generalno nisu željeli putovati u Sovjetski Savez. Mislim da je razlog bio što su nagrade bile male, a turniri vrlo jaki. Ali ja sam uvijek rado prihvatao ta pozivanja jer sam želio igrati sa jakim šahistima. I sprijateljili smo se od mog prvog dolaska. Vozio me je svojim autom, mislim da je to bila „Pobjeda“? Ne, „Moskvič“!
Kada je kasnije preselio u Mađarsku, često smo se viđali. Međunarodni majstor Liptaj, koji je mnogo radio sa mnom, takođe se sprijateljio s Lilijentalom i analizirao s njim. Čak je i Fišer često svraćao kod Lilijentala… I danas nastavlјam da komuniciram s njegovom udovicom…
U Sovjetskom Savezu je izdata samo jedna vaša knjiga „600 završnica“, koju ste napisali sa Šarkožijem.
Lajoš Portiš -Šarkoži je bio stari majstor. Tokom Prvog svjetskog rata izgubio je noge. Ja sam mu jednostavno htio pomoći. Imao je četiri sveske analiza koje sam trebao preraditi i ispraviti greške. Ali sam učestvovao u pisanju te knjige samo da bih mu pomogao, nisam imao druge interese.
Da li ste voljeli rad kao trener? Kako ste došli u tim Anatolija Karpova 1990. godine?
Lajoš Portiš -Naravno, bio sam vrlo ponosan kada me Karpov pozvao na poziciju sekundanta. Bio sam s Karpovom i njegovim timom četiri mjeseca i razgovarao samo na ruskom, jer je samo Karpov znao engleski, a niko drugi. Ali moram reći, pjevam na ruskom bolje nego što govorim.
Tamo se dogodila smiješna situacija. Rekao sam Anatoliju: „Izvinite, ali ja ću svaki dan pjevati! Ali samo kada vi ne igrate partiju.“ Međutim, Karpovlјev kuvar nije baš volio moj glas. Kada sam počeo svoje probe, bio je vrlo nezadovoljan. Nije mu se dopadala moja zagrijavanja, pitao je: „Šta je ovo? To nije pjevanje!“ Ali rekao sam mu: „Kada vi pripremate supu, zar prvo ne zagrijete vodu?“ On se nasmijao i konflikt je riješen. Radio sam s zadovoljstvom, ali se desilo da je Karpov izgubio meč.
Da li ste imali prilike da se sretnete s Janošem Kadárom?
Lajoš Portiš -Naravno, on je veoma volio šah. Često je dolazio da me bodri, na primjer, kada sam igrao meč za treće mjesto na međuzonskom turniru protiv Nanna, ozbiljno je pratio moje rezultate. Ispričaću vam zanimljiv slučaj, koji nije mnogo poznat. Kada je Karpov prvi put došao u Mađarsku, ne sjećam se tačno kada, 1972. ili 1973. godine (nisam igrao na turniru na kojem je igrao, ne znam kako je to ispalo), u sovjetskoj ambasadi je priređen prijem. Bio sam pozvan, i tamo je iznenada došao Kadar. Niko nije očekivao njegov dolazak. Naravno, odmah je uslijedio prijedlog da se odigra šahovska partija. Koja partija? Bilo je mnogo šahista, ali Karpov i ja nismo željeli da igramo međusobno. Tada (ne sjećam se od koga) uslijedio je prijedlog da se igra par protiv para. Moj partner je bio sovjetski ambasador u Mađarskoj, a Karpov je dobio Kadára. Poteze smo igrali naizmjenično. Odigrali smo, koliko se sjećam, tri partije. Dvije su završile remijem, treću su dobili Karpov i Kadar. Ja sam u šali rekao (tada Karpov još nije bio jači od mene) da smo izgubili jer je Kadar igrao bolje od sovjetskog ambasadora.
Moskva 1977. Pored partije Portiša i Anatolija Karpova posmatra Ljubomir Ljubojević. Foto: V. Kutirev
Znam da kada ste posljednji put igrali u Sankt Peterburgu na Memorijalu Čigorina, toliko ste htjeli da vidite kako se grad promijenio, da čak niste igrali u posljednjem kolu.
Lajoš Portiš -Da, kada sam dobio poziv, rekao sam da sam prije 50 godina bio prvi i posljednji put u Lenjingradu. Almaši, s kojim sam ponekad zajedno ručao, rekao mi je tri kola prije kraja da ne želi igrati posljednje partije, jer svi igraju protiv njega na remi. Pitao sam ga: „Kako to da ne želiš?“ Rekao je: „Nema problema, po pravilima može. Samo treba obavijestiti glavnog sudiju.“ Ipak je odigrao turnir, a ja sam u posljednjem kolu prišao glavnom sudiji i rekao: „Izvinite, ne mogu igrati posljednju partiju jer želim da vidim Sankt Peterburg!“
Bili smo smješteni u hotelu u veoma mirnom i lijepom kraju, ali daleko od centra. Tokom turnira nisam imao priliku da vidim grad, a narednog dana nakon turnira imao sam let. Glavni sudija je, naravno, bio veoma iznenađen i rekao: „Lajoše, možete osvojiti nagradu među seniorima!“ Nasmijao sam se i rekao: „Izvinite, ta nagrada je manja nego što dobijam za simultanku! Mnogo mi je zanimljivije i draže da vidim grad!“
Ali uopšte, rijetko sam učestvovao na otvorenim turnirima; prvi put sam igrao na takvom turniru u Australiji 1971. godine. Naravno, pobijedio sam, ali čak tada nisam znao šta znači „Buholc“. Kasnije sam saznao, ali nisam odigrao mnogo takvih turnira. Zato mi i sada baš i nije previše privlačno.
Pišete knjigu o svom životu, možda zbirku izabranih partija?
Lajoš Portiš -Imam mnogo stvari koje moram da završim. Radim na knjizi. Ona će, najvjerovatnije, izaći sljedeće godine, naravno, biće u njoj moje partije, i zove se „Tajna jedne varijante“. Imam mnogo analiza koje moram prije ili kasnije da objavim, inače će se izgubiti, i to bi bilo veoma šteta.
U turnirskom šahu sam već u penziji, ali ne mogu reći da nikada više neću početi da igram.
Odigrao sam svoj posljednji otvoreni turnir prije dvije godine u Zalakarošu, poznatom po termalnom izvoru. Otišao sam tamo samo da bih izliječio svoju nefunkcionalnu ključnu kost, koju sam slomio kada sam pao, kliznuvši na ulici. Ali sada se nadam da je sve u redu sa zdravljem.
Kako se odnosite prema savremenom šahu?
Lajoš Portiš -Kompjuterizovani svijet nije ono o čemu sam sanjao. Nemam šahovske programe i ne volim kompjutere. Naravno, kada pišem knjigu, kao sada, radi čitalaca analiza mora ponekad biti provjerena. Ne mogu da se nosim s tim đavoljim programima koji, nažalost, će prije ili kasnije uništiti moj omiljeni šah. A mladi velemajstori pomažu svemu tome…
Sa zadovoljstvom vam donosimo serijal fotografija iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, na kojima ćete moći da prepoznate šahiste iz tog perioda, uglavnom iz Splita i Dalmacije ali i šire (Jugoslavije). Ove fotografije pripadaju porodici mog starog prijatelja Jugoslava Žarkovića, internacionalnog majstora, višestrukog prvaka Dalmacije. Jugoslav Žarković je bio član Šahovskog kluba Mornar u Splitu do 1969, a zatim ŠK Poštar, takođe u Splitu. Uspješno je učestvovao na brojnim takmičenjima i prvenstvima, pojedinačnim i ekipnim u Hrvatskoj, ali je dosta igrao i na nivou Jugoslavije, npr. Šampionatu Jugoslavije 1977, 1988, 1989, 1990, 1992, Kupu Jugoslavije 1984 itd. U ekipi „Iskre“ iz Bugojna godine 1982 osvojio je titulu ekipnog prvaka u BIH ali i osvojio Kup Maršala Tita na Šahovskom festivalu u Puli.
Susret sa porodicom IM Jugoslava Žarkovića — sinom Živkom, ćerkom Juganom i unukom Lukom. Zelenika, 14.11.2025.
Urednik serijala Goran Tomić sa ćerkom Jugoslava Žarkovića, Juganom i njenim sinom Lukom
Iako su Jugoslavu djeca – ćerka Jugana i sin Živko – izabrali različite životne puteve dalje od šaha, šah je nastavio da živi kroz mladog Luku, Juganinog sina, a unuka Jugoslava Žarkovića. Luka je, naime, naslijedio ljubav prema šahu, a najdraža figura mu je kraljica. On je redovan na šahovskim časovima u Splitu (najmlađi je u grupi) kod jednog od naših poznatih internacionalnih majstora i, osim što je strastven šahista, Luka je nasledio i duhovitost svog djeda. Evo jedan od viceva koje mi je Luka danas ispričao: „Kako se zove pas na tri noge? Pašče.“
Zahvaljujući ovom serijalu fotografija, želimo da se podsjetimo na te divne sedamdesete i osamdesete godine i obnovimo sjećanja na one koji su činili istoriju tadašnjeg šahovskog života.
Pred vama je serijal fotografija koje vraćaju u prošlost — u vrijeme IM Jugoslava Žarkovića, njegovih prijatelja i rivala, splitskih šahovskih druženja. Godine su prošle, imena izbledjela, ali lica i uspomene žive. Ako vam je neko poznat, ostavite komentar. Možda ćete baš vi pomoći da se upotpuni ovaj mali šahovski mozaik. P.S. Komentari će biti redovno apdejtovani ispod fotografija
Antun Vih, Kotor: Jugoslav Žarković, Nebojša Vitaljić, Dragan Jutronić, Maja Mateljak, Nada Mateljak, Miroslav Bobanac, ...Reljanović (gornji red); Ivan Cvitanović, Tomislav Grgurić, Slaven Jurić, Igor Bašić i Ante Gudelj (donji red). To je bilo moje društvo, ali sam zbog nekog razloga propustio događaj.
FM Dragan Popadić piše: Dragan Popadić igra sa Josipom Staničićem, Jugoslav Žarković u sredini, prati igru
Piše: Velemajstor Milan Draško
Dragan Popadić i Josip Braco Staničić igraju cuger. Posmatra ih
Jugoslav Žarković. Iz vremena kad je Jugoslav igrao za tivatsku
"Mimozu".
Piše: FM Dragan Popadić Stoje: Luka Kosorić, Dragan Stanković, Marko Škanata, Zekaj, Frano Luković, Aco Popović i Jugoslav Žarković. Sjede: Josip Staničić i Dragan Popadić
Komentar: FM Dragan Popadić (Tivat) Na fotografiji broj 9 Dragan Stanković-sekretar ŠK Mimoza Tivat, Zoran Radović-predsjednik opštine Tivat, Dragan Popadić-kapiten Mimoze, Marko Perković-predsjednik NVO Generalni konzulat SFRJ i Jugoslav Žarković. Sa otvaranja prvenstva grada.
Jugana sa tatom Jugoslavom Žarkovićem
Piše: Velemajstor Milan Draško
Jugoslav Žarković, Aco Alvir, Branko Babić (iz uprave kluba), Milan Vukić, Atif Dumpor, Zdravko Zelić. Ekipa Iskre iz Bugojna, dvostruki uzastopni pobjednik Kupa Jugoslavije, osamdesetih.
Piše: Velemajstor Milan Draško
Stoje: Mladen Vučić, Mirko Jukić, Zdravko Zelić i Jugoslav Žarković. Sjede Atif Dumpor i Milan Vukić. Iskra iz Bugojna bila je izuzetno organizovan klub. Nije čudo što je baš u tom gradu organizovano pet velikih turnira, od 1978/86. Igralo se svake druge godine. Otac, moj trener Kićo, naš prijatelj Damo i ja bili smo u turnirskoj sali, 1978. Od Čapljine do Bugojna putuje se 2,5 sata. Put je prilično naporan zbog planinskih prevoja i okuka. Karpov je te večeri u velikom stilu pobijedio Horta. Direktor svih pet turnira bio je Dimitrije Bjelica.
IM Jugoslav Žarković
****************** Komentari:
15.11.2025. Velemajstor Božidar Bonja Ivanović
Žarković je bio jako vaspitan mladić i darovit šahista. Igrali smo zajedno na Omladinskom prvenstvu SFRJ 1965. u Beogradu a kasnije su se naši šahovski putevi razišli. Pamtim ga sa najljepšim utiscima...
