Ruski velemajstor zalaže se za maksimalne kazne u slučaju korišćenja kompjuterskih sugestija tokom takmičenja.
Trostruki svjetski prvak u brzopoteznom šahu, dvostruki olimpijski šampion, prvak Rusije — to je samo dio bogate kolekcije trofeja legendarnog Aleksandra Griščuka. U godini na izmaku, kao član sportskog kluba „KPRF“, osvojio je ekipno prvenstvo Rusije i prvo mjesto u Azijskoj Ligi šampiona. U intervjuu za „SE“, jedan od najtrofejnijih ruskih šahista govorio je o sezoni, razmišljao o motivaciji i iznio stav o jednom od najbolnijih problema savremenog šaha — čiterstvu.
Ako Rusija bude učestvovala na Olimpijadi, neću pomagati nijednoj drugoj reprezentaciji
— Kako za sebe ocjenjujete sezonu koja se završava i pobjedu u Ligi šampiona azijskih klubova? Aleksandar Griščuk- Ekipa „KPRF“ je ove godine nastupila sjajno, ali bih posebno izdvojio naše uspjehe na prvenstvima Rusije u brzom šahu i blicu. Po mom mišljenju, ti turniri bi mogli da postanu gotovo glavna domaća šahovska takmičenja. Ove godine je došlo mnogo jakih, približno ravnopravnih ekipa. Svi su igrali s ogromnim žarom, svi su željeli pobjedu. Borba je i u brzom šahu i u blicu trajala do posljednjeg kola… A zamislite još da se sve to održi na sceni, uz profesionalni prenos i komentare?
— Možda je upravo to ono što nedostaje domaćem šahu. A kako vi lično postavljate prioritete pri izboru turnira? Aleksandar Griščuk- Sada je izbor prilično jednostavan: igrati „Titularni utorak“ ili ne igrati. (Smijeh.)
— Imate li rejting-ciljeve u klasičnom šahu i šta vas danas motiviše da nastavite aktivnu igračku karijeru? Aleksandar Griščuk- Uopšteno, želim da dostignem bar 2700 poena u svim tempima igre! Ali zasad izgleda realnije da ću ispasti ispod granice od 2600 — barem u klasičnom šahu…
A u kontekstu planova FIDE o povratku ruske zastave i mogućnosti da ponovo vidimo rusku mušku reprezentaciju na ekipnim takmičenjima? Aleksandar Griščuk- Reći će da razmišljam nepatriotski… Ali, iskreno, kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u e-sportu (EWC — Esports World Cup) mnogo me više motivišu.
— Prije nekog vremena sarađivali ste s reprezentacijom Irana, pomagali u pripremama za Olimpijadu 2024. i bili kapiten ekipe. Postoje li slični planovi sada? Aleksandar Griščuk- Govorio sam to i ranije, a ponoviću i sada: ako Rusija bude učestvovala na Olimpijadi, neću pomagati nijednoj drugoj reprezentaciji. To je isključeno.
— Kako ocjenjujete nedavni uspjeh Rusa Andreja Esipenka na Svjetskom kupu? Ima li želje da radite u njegovom timu? Aleksandar Griščuk- Andrej je sjajan, još jednom mu čestitam! A da se u potpunosti prebacim na trenerski posao — za to zasad nemam ni najmanju želju.
— Pred Novu godinu počinju svjetska prvenstva u brzom šahu. Mnogi šahisti ih posebno vole. Važi li to i za vas? Aleksandar Griščuk- Da, naravno. To je uvijek najvažniji turnir godine. Ili barem jedan od najvažnijih.
Vladimir Kramnik Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
Biti saučesnik u hajci protiv čovjeka za mene je neprihvatljivo
— Već nekoliko godina bivši svjetski prvak Vladimir Kramnik vodi borbu protiv čiterstva (varanja u šahu). Kakav je vaš stav o tom pitanju? Aleksandar Griščuk- Za mene je neprihvatljivo da na bilo koji način budem saučesnik u kolektivnoj hajci na čovjeka — a drugačije ne mogu da nazovem ono što se u posljednje vrijeme radi Kramniku. Iz tog razloga ne želim da nastavim saradnju sa sajtovima i kanalima koji u tome učestvuju.
— Da li, po vašem mišljenju, sadašnje rukovodstvo FIDE ulaže dovoljno napora u podršku šahu u cjelini, a čistom sportu posebno? Aleksandar Griščuk- Veoma sam skeptičan prema sadašnjem rukovodstvu FIDE. To se odnosi i na njihov pristup čiterstvu. Na primjer, kako objasniti odluku da se Kiril Ševčenko diskvalifikuje na samo dvije godine — a suštinski na godinu i po (ako se uzme u obzir da je postupak trajao šest mjeseci)? Očigledno je da je čovjek varao više puta. Uhvaćen je, praktično, na djelu… Ako već ne žele doživotnu diskvalifikaciju, onda zabrana mora biti bar deset godina. To je minimum.
Treba razumjeti da čiterstvo u šahu nije isto što i doping u drugim sportovima — čiterstvo je u krivičnom pravu ekvivalent ubistvu. Doping daje mali pomak u rezultatu; da bi se uz njega postalo šampion, moraš ionako biti među najboljima. Uz to, doping narušava zdravlje… A u šahu svaki početnik sa telefonom može rezultatom 10:0 da pobijedi Magnusa (Karlsena, 16. svjetskog prvaka — prim. „SE“), i bez ikakvih nuspojava! Pa kakve su to onda dvije godine kazne za umišljaj sa otežavajućim okolnostima?
— A nova šampionska titula koju FIDE planira da organizuje u svim disciplinama zajedno sa Norway Chess-om — da li je to pokušaj popularizacije šaha ili novi raskol? Aleksandar Griščuk- Znate onu izreku: „Čak i pokvaren sat dva puta dnevno pokazuje tačno vrijeme.“ Eto, FIDE je ovog puta smislila nešto prilično dobro. Jasno je da su Norvežani sve to pokrenuli kako bi Magnus ponovo imao najprestižniju titulu u šahu. Vjerovatno su i sponzori iz Norveške. Ali, s druge strane, u šahu će se pojaviti izuzetno zanimljivo takmičenje koje će zaista određivati najjačeg šahistu na svijetu. Kad su zaslužili pohvalu — onda stvarno jesu!
Matthew Sadler je dvostruki prvak Velike Britanije, specijalista za šahovske mašine i uspješan autor. Iako se na FIDE listama više ne vodi kao aktivan igrač, njegov rejting je i dalje blizu granice od 2700.
— Često naglašavate da su kompjuterski šah i rad sa šahovskim mašinama vaša profesionalna oblast. Kako to utiče na vaš pogled na savremeni šah?
GM Matthew Sadler -Kompjuterski šah me naučio da se ne vezujem za ljudsku logiku. Šahovska mašina (motor) ne razmišlja u kategorijama „lijepo“, „prirodno“ ili „razumljivo“. Ona razmišlja kroz rezultat. I to u potpunosti mijenja percepciju pozicije.
Kada dugo radite sa šahovskim mašinama, počinjete da posmatrate šah kao sistem u kojem ne postoje zabranjene ideje, već samo one koje funkcionišu i one koje ne funkcionišu. Mnogi ljudski principi su zapravo samo metode koje su praktične, ali ne nužno i precizne.
To daje ogromnu prednost u analizi, ali istovremeno stvara jaz između načina na koji igraju ljudi i načina na koji „žele“ da igraju mašine.
— Zašto, po vašem mišljenju, savremeni šahisti sve više igraju u stilu šahovskih mašina?
GM Matthew Sadler -Zato što to funkcioniše. Vrlo je jednostavno. Kada igrači vide da se određeni tipovi pozicija, žrtve pješaka i neobični manevri iznova potvrđuju analizom, prestaju da im se opiru.
Ranije su se mnogi potezi smatrali „antiljudskim“. Danas su oni postali norma. Ljudi sve češće prihvataju dugoročne strukturne slabosti i igraju bez očiglednog plana, jer znaju da se pozicija objektivno drži.
Kao rezultat toga, stil postaje pragmatičniji i manje emotivan. To ne znači da kreativnost nestaje, već da se pomjera u drugu ravan — u dubinu računanja i preciznost.
Mislim da još nismo došli do granice. Ljudi i dalje igraju manje precizno nego što bi mogli. Ali smjer je jasan: šah se sve više udaljava od romantike i sve više približava čistoj efikasnosti.
— Više puta ste rekli da će 2026. godina biti prelomna za vrhunski šah. Šta time mislite?
GM Matthew Sadler -Smatram da stojimo pred ozbiljnim strukturnim promjenama. Ne radi se samo o konkretnim turnirima ili formatu meča za svjetskog prvaka, već generalno o tome kako će izgledati elitni kalendar.
Trenutno se još uvijek održava prilično tradicionalan model, ali pritisak novih formata, komercijalnih projekata i alternativnih ciklusa postaje prejak.
Po mom mišljenju, 2026. godine biće jasno da jedan klasični put više nije dovoljan. Igrači će morati da biraju: ili ste dio zvaničnog ciklusa, ili se opredjeljujete za nove formate, ili pokušavate da kombinujete oba pravca — što postaje sve teže.
Osim toga, nova generacija velemajstora razmišlja drugačije. Za njih ne postoji svetost pojedinih turnira. Oni procjenjuju: gdje je jača konkurencija, gdje je format zanimljiviji, gdje je veća motivacija i gdje postoji razvoj. I to će mijenjati ukupnu sliku.
Očekujem da ćemo 2026. godine vidjeti razjedinjeniju, ali istovremeno dinamičniju elitu. Manje „obaveznih“ turnira, više izbora — i više rizika.
— Kako ocjenjujete Freestyle Chess u 2025. godini?
GM Matthew Sadler -Smatram da je to bio uspjeh. I to ne nužno u klasičnom smislu — ne po broju gledalaca ili hajpu, već po kvalitetu šahovskog eksperimenta. Freestyle je pokazao da su vrhunski igrači spremni da izađu iz zone komfora i igraju u formatima gdje priprema i šahovske mašine ne odlučuju sve.
Veoma je važno što su vodeći šahisti taj format shvatili ozbiljno. To nije bilo puko „odrađivanje“. Ljudi su se zaista pripremali, analizirali i tražili ideje. To znači da je format održiv.
Naravno, to nije zamjena za klasični šah i nikada to neće biti. Ali kao paralelni pravac, kao prostor za kreativnost i čisto razumijevanje pozicija — Freestyle se potpuno opravdao.
Ako se takvi turniri budu redovno održavali i uz jak sastav, mogu zauzeti veoma važno mjesto u ‘ekosistemu’ elitnog šaha.
Andrej Esipenko: biografija ruskog šahiste koji se plasirao na Turnir kandidata
Piše: Aleksandar Itkin urednik internet-odjeljenja Sport-Express-a
1.decembar 2025
Priča o ruskom velemajstoru.
Andrej Esipenko Datum rođenja: 22. mart 2002. godine Mjesto rođenja: Novočerkask (Rusija) Sport: šah Najviši rejting u klasičnom šahu: 2726
Sadržaj članka • Djetinjstvo • Proboj na vrhunski nivo • Plasman na Turnir kandidata • Dostignuća • Koliko zarađuje • Privatni život • Društvene mreže
Djetinjstvo
Esipenko je rođen 2002. godine u Novočerkasku (Rostovska oblast). Pored šaha, budući velemajstor se u djetinjstvu bavio hokejom, stonim tenisom i gimnastikom, a igrao je i fudbal. Šah je petogodišnjeg Andreja naučio da igra njegov otac Jevgenij. Ozbiljnije da se bavi ovim sportom Esipenko je počeo sa sedam–osam godina. Trenirao je u dječijoj i omladinskoj sportskoj školi u Rostovu na Donu, a u rodnom Novočerkasku radio je s njim međunarodni majstor Aleksej Kornjukov.
Već u djetinjstvu Esipenko je pokazivao izuzetne rezultate: osvajao je prva mjesta na brojnim turnirima, uključujući prvenstva Evrope i svijeta do 16 godina. Godine 2018. šesnaestogodišnjem Andreju dodijeljena je titula međunarodnog velemajstora.
Proboj na vrhunski nivo
Esipenko je prvi put jako skrenuo pažnju na sebe na Svjetskom prvenstvu u brzom šahu 2017. godine, kada je senzacionalno savladao bivšeg svjetskog šampiona u rapidu Sergeja Karjakina. Petnaestogodišnji šahista, koji je igrao crnim figurama, žrtvovao je dvae pješaka radi napada i već u 22. potezu dobio neobičnu poziciju: njegov lovac, dama i skakač našli su se pod udarom bijelih figura, ali usprkos tome pozicija Karjakina bila je izgubljena.
Godine 2019. Esipenko se prvi put plasirao na Svjetski kup, gdje je eliminisao bivšeg svjetskog šampiona po verziji FIDE Ruslana Ponomarjova, ali je u drugom kolu poražen od Petra Svidlera.
Tokom 2020. godine Esipenko je, kao član reprezentacije Rusije, osvojio pobjedu na prvoj u istoriji onlajn olimpijadi, a već naredne godine uspjeh je ponovio.
Godinu 2021. osamnaestogodišnji Esipenko započeo je nastupom na prestižnom turniru u Vajk an Zee-u, gdje je u 8. kolu savladao svjetskog šampiona Magnusa Karlsena. Time je Andrej ušao u simbolični klub Mihaila Čigorina – u njemu se nalaze šahisti koji nisu postali zvanični svjetski šampioni, ali su pobjeđivali aktuelne prvake svijeta na zvaničnim turnirima sa klasičnom kontrolom vremena.
„Nisam mogao da shvatim da se ta pobjeda zaista dogodila. Činilo mi se da ću se svakog časa probuditi i shvatiti da sam Magnusa pobijedio u snu. Plašio sam se toga. Ali sam se postepeno pribrao“, pričao je šahista u intervjuu za „SE“. „Poslije toga novinari su počeli mnogo da se interesuju za mene. Ali shvatam da je to samo jedna pobjeda. Da sam pobijedio Magnusa u meču za titulu svjetskog prvaka, to bi već bila druga stvar. Tada bi se moglo neko vrijeme živjeti na staroj slavi. Ovako… možda jednostavno nije bio njegov dan, tako su se zvijezde poklopile.“
Turnir u Vajk an Zeeu Esipenko je završio na trećem mjestu (četiri pobjede, jedan poraz i devet remija), osvojivši pola poena više od Karlsena. Iste godine Andrej se ponovo sastao s Magnusom u osmini finala Svjetskog kupa i ponovo mu pružio jak otpor: velemajstori su remizirali obe klasične partije, kao i rapid mečeve sa tempom 25+10, dok je u mečevima 10+10 Esipenko uspio da se vrati nakon poraza u prvoj partiji. Ipak, u blitc-segmentu Karlsen je slavio rezultatom 2:0.
Na Svjetskom kupu 2023. godine Esipenko je stigao do šesnaestine finala, gdje se sastao s budućim svjetskim šampionom Dommaradžuu Gukešom iz Indije. Nakon remija u klasičnoj partiji, igran je taj-brejk, u kojem je Gukeš odnio pobjedu, stekavši odlučujuću prednost poslije grube greške Andreja, koji je „previdio“ konjsku viljušku na kralja i lovca.
U jesen 2023. godine Esipenko je bio nadomak plasmana na Turnir kandidata: do posljednjeg kola nalazio se među liderima, ali je u odlučujućoj partiji izgubio od Holanđanina Aniša Girija (za prolaz na Turnir kandidata Andreju bi bio dovoljan i remi).
„Prva dva sata bio sam toliko razočaran da mi se ništa nije radilo. Htio sam samo da ležim i gledam u zid. Ali se obično brzo oporavim od takvog stanja, pa sam nakon par sati već bio dobro. Sa trenerom sam sve detaljno analizirao. Shvatio sam da se život ne završava jednim porazom, pa sam mirno otišao na zatvaranje turnira. Tamo sam se osjećao sasvim normalno“, ispričao je Esipenko u intervjuu za „Čempionat“.
Na Superfinalu prvenstva Rusije 2024. godine Esipenko je prvi put osvojio medalju na seniorskom državnom prvenstvu: podijelio je prvo mjesto s Vladislavom Artemjevim, ali je izgubio u taj-brejku. Godinu dana kasnije Andrej je ponovo osvojio srebro na Superfinalu.
Ljeta 2025. godine Esipenko je učestvovao na Esports World Cupu, u vrijeme kada su mnogi vrhunski velemajstori potpisivali ugovore s poznatim esport timovima. Andrej, koji je nastupao za rusku ekipu Virtus.pro, pobijedio je u prvom kolu Jana Nepomnjaščija (Aurora Gaming), a zatim je poražen od Levona Aronjana i ispao u donju polovinu žrijeba, gdje se ponovo sastao s Nepomnjaščijem. Ovoga puta Esipenko je izgubio meč i završio nastup na turniru.
Foto: Global Look Press
Plasman na Turnir kandidata
Nastup na Svjetskom kupu 2025. godine, sa kojeg su tri najbolja učesnika izborila plasman na Turnir kandidata, Esipenko (koji je startovao kao 27. nosilac) započeo je pobjedom nad Nidžatom Abasovom (2:0). Međutim, već u 1/32 finala Andrej se suočio s problemima, izgubivši prvu partiju od 91. nosioca turnira, Pujea Idanija. U revanšu je ruski velemajstor uspio da se vrati, a zatim je poveo i u taj-brejku. U drugoj partiji taj-brejka uporni Iranac je izjednačio, ali je u segmentu s kontrolom vremena 10+10 Esipenko slavio rezultatom 1,5:0,5.
U šesnaestini finala Esipenko je eliminisao šestog nosioca turnira, Vinsenta Kajmera, dobivši obje partije taj-brejka, dok je u osmini finala na taj-brejku savladao sunarodnika Alekseja Grebnjeva (ukupno 2,5:1,5). U četvrtfinalu Andrej se sastao s bivšim šampionom SAD-a Semom Šenklendom i u taj-brejku poveo crnim figurama. U drugoj partiji Amerikanac je uspio da se revanšira, ali je u partijama sa kontrolama 10+10 Esipenko ponovo pobijedio crnim figurama, a zatim dobio još jednu partiju – ovoga puta bijelim.
„Meč je bio veoma napet, iako je Andrej generalno držao situaciju pod kontrolom. Čak ni poraz u drugoj partiji prvog rapid-segmenta nije ostavio trag na njemu. Nije ga izbacio iz ravnoteže, kako su mnogi mogli pomisliti. Treća i četvrta partija u njegovoj nastupu bile su izuzetno kvalitetne. Psihološki je Andrej bio potpuno spreman za ovakav tok događaja. To se vidjelo i u drugim mini-mečevima ovog Svjetskog kupa. Na primjer, kada se naš velemajstor ‘na zahtjev’ vratio u klasičnoj partiji protiv Pujea Idanija“, prokomentarisao je duel Esipenka i Šenklenda trener reprezentacije Rusije Aleksandar Rjazancev.
U polufinalu Esipenko je ponovo igrao taj-brejk nakon dvije remizirane klasične partije s Vej Ijem iz Kine. Tokom odlučujuće partije Andrej je bio nadomak pobjede, ali je ishod borbe na kraju odlučila gruba greška: Rus nije sklonio topa pod udarom skakača, braneći se od manje opasne prijetnje, i nakon protivničkog odgovora bio je primoran na predaju. Direktnu kartu za Turnir kandidata dobio je kineski velemajstor, dok je Esipenko morao da se bori za nju u meču za treće mjesto.
„Esipenko je igrao bolje i zasluživao pobjedu. On je tu pobjedu već bukvalno držao u rukama i bio na putu ka finalu FIDE Kupa i plasmanu na Turnir kandidata. Potpuno je nadigrao protivnika, ostalo je samo da napravi nekoliko preciznih poteza. To podsjeća na situaciju kada fudbaler promaši prazan gol, a lopta po nekoj čudnoj putanji završi u sopstvenoj mreži. Ostaviti topa pod udarom u ovakvom meču je potpuno nezamisliv ‘previd’. To je kuriozitet na nivou najpoznatijih i najneočekivanijih grešaka u istoriji šaha. Dogodila se tragedija. Velika tragedija za Andreja, za sve nas. Ipak, šanse još postoje u borbi za treće mjesto. Andrej će se još boriti. Svjetski kup nam je već izmakao, ali je najvažnije da se on ipak plasira na Turnir kandidata“, izjavio je za „Meč TV“ šahovski ekspert i velemajstor Sergej Šipov.
Ipak, bolni poraz nije slomio ruskog velemajstora: meč s Uzbekistancem Nodirbekom Jakuboevim Andrej je započeo pobjedom bijelim figurama, a zatim je dobio i partiju crnim. Epilog – ubjedljiva pobjeda i plasman na Turnir kandidata.
„Emocije su jednostavno preplavile sve. Nevjerovatno sam umoran: odigrao sam 30 partija na ovom Svjetskom kupu, to je nešto nestvarno; bilo je izuzetno teško i naporno. Hvala svima na podršci i vjeri, bez vas bi sve bilo mnogo teže. Sada treba da se odmorim i da se pripremam za Turnir kandidata“, sumirao je Esipenko u svom Telegram kanalu.
„Koji je meč bio najteži na Svjetskom kupu? Definitivno posljednji, jer sam se uz to i malo razbolio“, naglasio je Esipenko u intervjuu za zvanični sajt FIDE. „Poslije poraza od Vej Ija bilo mi je jako loše. Nekoliko sati sam se osjećao užasno. Onda smo moj sekundant David Paravjan i ja otišli u restoran, pojeli nešto, popio sam malo piva – i bilo je lakše.“
Dostignuća
3. mjesto na Svjetskom kupu: 2025
Član simboličnog kluba Mihaila Čigorina: 2021 (pobjeda nad Magnusom Karlsenom)
Pobjednik onlajn-olimpijade u sastavu reprezentacije Rusije: 2020, 2021
Foto: Global Look Press
Koliko zarađuje
Za treće mjesto na Svjetskom kupu 2025. godine Esipenko je dobio 60 hiljada dolara. Učešće na Turniru kandidata 2026. godine može Andreju donijeti i značajan dodatni prihod: za svakih pola poena na turniru dobiće 5.000 eura, a u slučaju plasmana među prva tri slijedi i posebna nagrada — 25.000 eura za treće mjesto, 45.000 eura za drugo ili 70.000 eura za prvo mjesto.
Privatni život
Ljeta 2025. godine Esipenko se oženio svojom djevojkom Sofijom — sestrom ruskog velemajstora Save Vetohina.
Esipenko voli fudbal i navijač je londonskog Arsenala. U intervjuu za FIDE Andrej je priznao da mu je igra omiljenog kluba pomogla da popravi raspoloženje nakon poraza od Vej Ija u polufinalu Svjetskog kupa: te večeri „tobdžije“ su savladale „Totenhem“ rezultatom 4:1. Esipenko i sam igra fudbal, najčešće na poziciji golmana.
Peter Heine Nielsen je podijelio svoja razmišljanja o radu sa šahovskim mašinama, neuronskim mrežama i ulozi trenera u procesu treninga. Ukratko – najvažnije.
— Da li su šahovske mašine zamijenile trenere? Peter Heine Nielsen -Ne, i malo je vjerovatno da će ih ikada zamijeniti. Naravno, danas su mašine nevjerovatno jake, ali ljudski trener nije samo pitanje poteza. To je razumijevanje onoga što stoji iza pozicije, kako se igrač osjeća psihološki, kada treba intervenisati, a kada ga ostaviti na miru. Mašina će predložiti najbolji potez, ali neće objasniti zašto ga čovjek nije uspio pronaći. Trener to može vidjeti i pomoći.
— Kako su neuronske mreže promijenile šah? Peter Heine Nielsen -Postale su veliki izjednačivač. Kada sam počeo raditi s Magnusom, činilo se da imamo pristup umu koji razumije šah dublje nego bilo koji računar. Tada su mašine poput Stockfisha bili veoma jaki u taktici, ali su zaostajali u strategiji. Magnus je u mnogim pozicijama imao bolji osjećaj. Danas su, međutim, neuronske mašine poput Leela Chess Zero postali kolosalno jake upravo u strateškom smislu — to je nova era. Čak sam eksperimentisao: igrao sam protiv Lile isključivši joj mogućnost računanja varijanti. Vidjela je samo pola poteza unaprijed, ja sam joj osvajao damu, ali me je strateški potpuno razbijala. Bilo je bolno priznati da računar razumije poziciju bolje od mene. To je pokazalo koliko se sama priroda razumijevanja šaha promijenila.
— Da li si to koristio u treninzima? Peter Heine Nielsen - Da, čak sam organizovao pripreme u Norveškoj s mladim igračima. […] Igrali smo protiv Lile bez računanja — i svi su bili potpuno nadigrani strateški. Pokušavali su igrati „normalno“, ali to nije bilo dovoljno. To im je pomoglo da shvate koliko je teško dokučiti dubinu strategija u Fišerovom šahu, gdje se ne može oslanjati na šablone.
— Kada je, po tvom mišljenju, počeo taj prelaz? Peter Heine Nielsen - Otprilike 2019. godine. Tada sam već bio pomalo umoran od klasičnog šaha, ali su neuronske mreže donijele drugi impuls. Još 2018. sam mislio da je šah došao do kraja svoje evolucije — znali smo sve o otvaranjima, imali savršene alate. Ispostavilo se da je to bilo daleko od istine. Neuronske mreže su pokazale da u šahu još ima mnogo toga da se otkrije, naročito u pozicionom smislu.
— Znači li to da misliš da je ovo konačna faza? Peter Heine Nielsen -Zanimljivo je, ali da — tada sam pogriješio, a sada ponovo mislim isto (smijeh). Imamo savršene alate, sve razumijemo… iako je moguće da opet griješim. Teško je zamisliti da će se pojaviti potpuno nova otvaranja ili da će naše znanje o šahu postati radikalno dublje.
— Postoji li danas razlika između mašina? Peter Heine Nielsen - Gotovo nikakva. Ranije se raspravljalo — Stockfish ili Komodo, a sada je svejedno. Možeš iznajmiti snagu sa 96 ili 500 jezgara — rezultat će biti isti. Kako je rekao Kasimdžanov, to je kao rasprava da li je bolji automobil sa 400 ili 500 konjskih snaga — za suštinu posla to više nema značaja.
— Uključuješ li ideje neuronskih mreža u Magnusovu pripremu? Peter Heine Nielsen -Naravno. Kada su se pojavili AlphaZero i Leela, donijeli su ogromnu količinu novog znanja — posebno u pozicionom razumijevanju. Počeo sam ugrađivati te ideje u fajlove za otvaranja, ali nemamo formalne časove niti pripreme. Magnus sam održava formu igrajući online — na Titled Tuesday, Freestyle Friday i drugim turnirima. To je njegovo prirodno okruženje i savršeno funkcioniše.
Peter Heine Nielsen — dugogodišnji trener i mentor Magnusa
Carlsena — o radu s njim i o budućnosti klasičnog šaha
— Koliko je velika Magnusova ekipa? Peter Heine Nielsen - To je fleksibilna struktura. Postoji
stalno jezgro, ali se u zavisnosti od turnira i ciljeva sastav mijenja. Tu su
analitičari, pomoćnici, ponekad fizički trener, ponekad psiholog. Ali u centru
je uvijek sam Magnus. On je veoma samostalan, mnogo toga radi na svoj način i
sam odlučuje kada mu je potrebna pomoć.
— Kako je izgledala Magnusova priprema nakon odricanja od titule
svjetskog prvaka? Peter Heine Nielsen - Poslije meča 2021. godine, naravno,
došlo je do emotivne iscrpljenosti. Dostigao je vrh i shvatio da motivacija u
klasičnom šahu više nije ista. Fokusirali smo se na ono što ga zaista zanima —
brzi šah, blic, Freestyle Chess. Ponovo je počeo da uživa u igri. Sada to više
nije dokazivanje drugima, već unutrašnji interes i razvoj.
— Da li Magnus ima posebnu pripremu za Fischer Random šah? Peter Heine Nielsen- Da,
ali ne u tradicionalnom smislu. On ima fenomenalnu intuiciju i fleksibilnost. U
Fischer Random šahu ne možeš učiti otvaranja, ali možeš naučiti da se brzo
snalaziš. On upravo to trenira: razumijevanje harmonije figura, struktura,
osjećaj za opasnost. Njegov talenat savršeno odgovara tom formatu.
— Kako treniraš Magnusa? Peter Heine Nielsen -Glavni princip je — ne smetati. Moj
zadatak je da stvorim okruženje u kojem će se on sam razvijati. Zajedno
analiziramo ideje, isprobavamo različite koncepte, bavimo se ne samo šahom već
i psihologijom takmičenja. Magnusu nisu potrebne instrukcije, njemu su potrebni
izazovi. Moja uloga je da te izazove postavim u pravom trenutku.
— Hoće li se pojaviti neko ko će dominirati kao Magnus? Peter Heine Nielsen - Iskreno, sumnjam. Danas je to sve teže.
Ranije je, poput Kasparova, bilo moguće dominirati zahvaljujući boljoj pripremi
i dubljem razumijevanju otvaranja, ali danas je to gotovo nemoguće. Naravno,
šah se ponekad razvija u talasima: bio je Fischer — nesumnjivo najbolji svog
vremena, ali kratko; zatim Kasparov, pa Magnus. Možda će se pojaviti još neko
ko će se tako izdvojiti, ali to je malo vjerovatno. Savremena tehnologija i
analize previše su izjednačile igrače. Ipak, istorija pokazuje da se prognoze u
šahu često ispostave kao pogrešne nakon nekoliko godina, pa pokušavam da budem
oprezan.
— Da li je klasični šah mrtav? Peter Heine Nielsen-Ne,
ne mislim tako. Ali klasični šah zaista prolazi kroz teška vremena. Danas se
mnoge partije svode na pripremu otvaranja — sedam od osam partija na Svjetskom
kupu završava remijem. U drugim sportovima to jednostavno ne bi bilo
prihvaćeno. Igrači su gotovo prestali da traže nove ideje u otvaranjima, sve
djeluje iscrpljeno. U bržim formatima — rapida, blica, fristajla — ima više
kreativnosti, nepredvidivosti i čistog umijeća, i to mi je bliže. Ali klasika
je i dalje voljena među publikom. Možda je samo potrebno na novi način udahnuti
joj život, i nadam se da ću vidjeti kako će se razvijati u budućnosti.
— Hoće li rapid zamijeniti klasični šah? Peter Heine Nielsen -Ne mislim da će ga potpuno zamijeniti,
ali rapid već postaje glavni pravac. Bliži je savremenom ritmu života,
atraktivniji je i zahtijeva drugačije vještine — reakciju, fleksibilnost,
kreativnost. U klasičnom šahu ima previše rutine, dok rapid ostavlja prostor za
inspiraciju.
— Hoće li se Magnus vratiti borbi za titulu svjetskog prvaka? Peter Heine Nielsen -Sumnjam. Nema motivaciju da se bori samo
zbog titule. Već je dokazao sve što je želio. Sada mu je zanimljivije da igra
iz zadovoljstva, eksperimentiše s novim formatima i ostane u igri iz ljubavi, a
ne iz obaveze.
Naprijed, naprijed, slobodni robovi, dostojni HODYNKE i TRUBE! — G. Plisetsky, Truba
(Hodinka (Ходынка) je istorijsko polje u Moskvi, poznato po Hodynskoj tragediji koja se dogodila 1896. godine tokom proslave krunisanja cara Nikolaja II. Tokom podjele besplatnih poklona nastala je panika i stampedo u kojem je poginulo više od 1.300 ljudi. Ovaj događaj se u ruskoj istoriji pamti kao simbol nesrećnog početka vladavine poslednjeg ruskog cara.)
Dobro mogu da zamislim šta su osjećali ljudi koji nisu bili opijeni staljinističkom maglom u prvim mjesecima 1953. godine. Iščekivanje smrti tiranina – ono je uvijek isto, bez obzira na istorijsku epohu. Na izmaku beskonačne, činilo se, vladavine kremaljskog gorštaka, napetost u društvu dostigla je vrhunac. Histerični „slučaj ljekara“ prijetio je da preraste u sveopšti jevrejski pogrom s nepredvidivim posljedicama…
I odjednom, jednog — tako se hoće reći: istorijskog — dana, radio je javio o Staljinovoj bolesti, a zatim o nekom tajanstvenom Čejn-Stouksovom disanju koje ga je zadesilo. Upućeni ljudi su shvatili: sve je gotovo! (Čejn-Stouksovo disanje (Cheyne–Stokesovo disanje) je patološki oblik disanja koji se odlikuje naizmjeničnim periodima pojačanog disanja (hiperpneje) i prestanka disanja (apneje).)
Prema sjećanjima Alekseja Germana, pisac Lev Razgon „pričao je kako je početkom marta ’53. zajedno s drugim zatvorenicima išao kroz tundru i odjednom ugledao čovjeka koji je trčao. Čovjek je nešto strašno vikao. U početku je Razgon pomislio da za njim neko juri, ali su potom postale čujne riječi: ‘Brko umire!’ Čovjek se približio, bacio na haubu kamiona, pao u snijeg, skočio na noge i potrčao dalje duž puta. Krikovi su se razlijegali kilometrima kroz potpuno praznu i hladnu tundru… A zatim je u zoni održan tajni molitveni obred. Službu su vodili katolički sveštenici, jer pravoslavnih više nije bilo. Okupljeni zatvorenici – Rusi, Ukrajinci, Jevreji, Tatari, Čečeni – molili su, svako na svom jeziku, samo jedno: da se Staljin, ne daj Bože, ne oporavi…“
S druge strane bodljikave žice, u gradovima i selima ogromne države, neko se takođe molio za isto – ali potajno, u sebi, bojeći se čak i pogledom odati svoju radost… Zemlja je zanijemila, priljubljena uz radio-prijemnik.
Lilianna Lungina: „I eto, on je umro. Treba reći da užas i narodni jad nisu imali sebi ravnih. Uopšte, situacija je bila teška. Živjelo se prilično teško i strašno. Ipak, ne samo u širokim narodnim slojevima, nego i u krugovima inteligencije, svi su bili potpuno slomljeni. Postojala su – tada veoma naivna – ubjeđenja da Staljin sve drži pod kontrolom. Da tamo postoje Berija i ostali, koji su mnogo gori, i da se samo zahvaljujući Staljinu sve još nekako održava na ivici.
U Moskvu su pristizali vozovi, ljudi su se vozili na krovovima vagona. Vladalo je osjećanje nekog događaja kosmičkih razmjera. Činilo se da se istorija zaustavila. Sastanci koji su se održavali u Savezu pisaca bili su apsolutno groteskni. Ljudi su izlazili za govornicu da nešto kažu, ali bi počinjali da jecaju, stojeći na podijumu, nesposobni da izgovore ijednu riječ od svog ogromnog bola.
Odnekud bi se pojavile poznate književne kritičarke i govorile: ‘Mi ćemo preživjeti, ali kako će naša djeca živjeti bez njega?’ – i zatim bi uslijedio eksplozivan, divlji, histeričan nalet suza – pa bi silazile s govornice. Mislim da je to bio masovni hipnotički trans. Ljudi su nekako zaražavali jedni druge. Svi su po svaku cijenu htjeli da ga vide. To bezumna, sumanuta, gotovo iracionalna želja – da ga vide u kovčegu – obuzelo je ogromne mase.
Ja sam bila srećna što je umro. I Sima (moj muž, dramaturg Semyon Lungin) u osnovi je dijelio to osjećanje sa mnom. Ali ipak smo i mi odlučili da pođemo da pogledamo. Sramota je reći, ali tako je bilo.
Iako je naša dadilja Motja, veoma važna osoba koja se tada pojavila u našem životu, jednostavna seoska žena, pokušavala da nas odvrati od toga. Smatrala je da je to čisto ludilo i s prezirom je govorila: ‘Šta se uzbuđujete? To je zaslužio.’
Ali mi smo osjećali potrebu da doživimo tu priču do kraja. Gomila je već počinjala odmah kod naših vrata. Još nije bila previše gusta, pa se kroz nju moglo nekako provući. Stigli smo do Samoteke. A kod Samoteke put ide naniže, kao neka velika udolina. Bilo je hladno. I iznad Samoteke je visio neki oblak. Nije bio baš kiša – nešto čudno.
Sima je pitao: ‘Šta je to? Šta to visi nad Samotekom?’ A neki čovjek koji je stajao pored nas rekao je: ‘Zar ne razumijete? To oni tako – trljaju se jedni o druge, to oni znoje, to je isparavanje.’
I zaista, kad smo bolje pogledali, vidjeli smo kako se ljudska masa u toj dolini Samoteke pomjera: korak naprijed – korak nazad, kao u mističnom ritmu nekog plesa. Gazili su po mjestu, tijesno priljubljeni jedni uz druge. I iznad njih se dizala magla ka nebu.
Tada je Sima rekao: ‘Eh, ne, tamo nećemo ići – to neka bude bez nas.’ I jedva smo se nekako izvukli, i tek poslije dva-tri sata stigli kući.
Rezultat svi znaju: više od 400 ljudi (u stvarnosti višestruko više; centar gužve bio je na Trubnoj – Trubi) bilo je zgaženo tog dana. Pored onih miliona koje je Staljin uništio za života, poslije smrti je još toliko ljudi poveo sa sobom.” (Iz knjige Olega Dormana „Podstrochnik. Život Liliannе Lungine, ispričan njenim riječima u filmu Olega Dormana“, 2016.)
A ipak – on je idol za milione!
Strašno priznanje Alekseja Germana: „Pola vijeka poslije smrti, Staljin me još ne pušta. On je uspio da stvori državu mnogo strašniju i porobljeniju od svih careva-tirana zajedno. On nije porobio tijela – porobio je duše.
Sjećate li se kod Yevgenyja Shvartza? Kada je Lancelot odsjekao tri glave zmaju, jedna od njih je rekla: ‘Čemu se raduješ? Ostavio sam ti izbušene, spržene, mrtve duše.’”
Godinu dana poslije Staljinove smrti, glavni časopis zemlje „Ogonjok“ objavio je njegov portret – i više ni riječi o „mudrom vođi i učitelju partije i naroda, genijalnom strategu proletarijata, najvećem vojskovođi svih vremena i naroda“, kako su ga još nedavno nazivali. Sic transit gloria mundi – tako prolazi svjetovna slava.
Simbolično je da je Staljinov odlazak poklopio s početkom proljeća. Prvi znak nadolazećeg otopljenja bilo je obustavljanje „slučaja ljekara“ u aprilu. A već u junu – Berija je bio svrgnut!
Lungini su tada bili u Odesi: „Šetali smo centralnom alejom primorskog parka. S obe strane stajali su ogromni portreti članova Politbiroa. Odjednom smo čuli neki čudan zvuk. Prošli smo još malo i vidjeli nevjerovatu scenu: četvorica muškaraca sjekirama razbijaju Berijin portret.“
Staljinova smrt stavila je tačku i na Korejski rat – već u aprilu je došlo do prve razmjene zarobljenika, a u julu je potpisano primirje. Izraz „razrješenje međunarodne napetosti“ prvi je upotrijebio tadašnji predsjednik Savjeta ministara SSSR-a Georgij Maljenkov, mnogo prije Brežnjeva. I zemlja se počela, polako ali sigurno, otvarati prema svijetu.
Averbah je kasnije pričao: „Poslije Staljinove smrti u odnosima naših vlasti s Amerikom došlo je do određenog zatopljenja, i gotovo prvi su to osjetili šahisti: započeli su pregovori o uzvratnoj (poslije sedam godina!) posjeti naše ekipe SAD. Kao i obično, takvom susretu pridavalo se političko značenje, pa se na pripreme ekipe nije štedjelo. Poslali su nas u Gagru, u sanatorij Savjeta ministara SSSR-a, gdje je održan trening-turnir desetorice velemajstora, koji je završio pobjedom Smislova.“ (iz knjige „Život šahiste u sistemu“, 2012)
Ipak, do SAD-a nisu odmah stigli. Amerikanci su zahtijevali da svi učesnici meča daju otisak prstiju, na šta je sovjetska strana uložila protest. Kao rezultat, poslije sedmicu dana „šetnje“ po ljetnom Parizu, ekipa se vratila u Moskvu...
Ali zato su 1954. godine sovjetski šahisti krenuli na veliko svjetsko turneju, odigravši šest mečeva:
s Argentinom (20,5 : 11,5),
s Urugvajem (19,5 : 0,5),
s Francuskom (15 : 1),
sa SAD (20 : 12),
s Velikom Britanijom (18,5 : 1,5)
i sa Švedskom (13 : 3).
Sledeće prvenstvo SSSR-a planirano je za 1953. godinu, ali je, zbog turnira kandidata u Cirihu, koji je okupio svu elitu sovjetskog šaha (osim svjetskog šampiona Botvinika), moralo biti odloženo za januar.
S turnirom u Cirihu povezana su dva događaja – oba vrlo karakteristična za sovjetski šah. Jedan je bio zabavan, ali s „kriminalnim“ prizvukom, a drugi – prava drama.
Averbah se sjećao: „Jednom, kada smo se ja i Bejlin (moj sekundant) vratili s turneje, portir mi je, zajedno s ključem od sobe, pružio raskošnu kutiju bombona: ‘Ovo su vam poslali!’
U sobi smo otvorili kutiju – unutra su zaista bile bombone. Ali ne samo to. Ispod njih su ležali leci NTS-a (Nacionalno-radničkog saveza, organizacije koja se borila protiv sovjetske vlasti*). ‘S kim ste vi, majstori šaha?’ – obraćali su nam se autori letka. – ‘Znate li za Staljinova zlodjela, za milione ljudi koji se nalaze u logorima?’
Mnogo toga što je bilo u tim lecima nama tada nije bilo poznato. XX kongres, na kojem je Hruščov razotkrio Staljinove zločine, održan je tek dvije godine kasnije.
Pročitali smo letak – i pojeli bombone. Bilo je jasno da su takve poklone dobili svi članovi naše delegacije. Odlučili smo da kutiju s lecima predamo rukovodstvu, da pokažemo svoju lojalnost.
Zamjenik šefa delegacije (naravno, iz KGB-a), kad je vidio praznu kutiju, strogo je pitao: – Gdje su bombone? – Pojeli smo ih. – Šta?! – skočio je na nas. – Pa možda su bile otrovane! – Ja sam se usudio da probam jednu – snašao se Bejlin – čini se da je dobra, ukusna. I tada mi se pridružio i Averbah.“ (iz iste knjige)
„Kriminal“ u toj priči bio je u tome što je Averbah… možda unaprijed znao za akciju NTS-a! Još u poglavlju o meč-turniru iz 1941. godine pomenuo sam da je Jurij L’vovič prije rata bio prijatelj s budućim vođom NTS-a, Jevgenijem Romanovim (tada Ostrovskim), i da se s njim ponovo sreo u inostranstvu.
Prvi put još za Staljinovog života, na međuzonskom turniru u Stokholmu (1952). Evo šta mi je o tome ispričao:
„Sjećam se, tokom partije podignem pogled – i vidim Ostrovskog kako stoji pored stola! Kad sam majci ispričao o našem susretu, ona je spalila sva Ženjina pisma koja sam imao... Sljedeće godine došao je u Cirih, na turnir kandidata, i opet smo nekoliko puta razgovarali, iako to nije bilo bezopasno – nije šala, razgovarati s vođom NTS-a!“
Ne tvrdim da je njihov razgovor imao veze s lecima, ali teško da bi Romanov izložio Averbaha opasnosti bez njegovog znanja... I još nešto: da se takva stvar dogodila samo godinu ranije, Juriju L’voviču ne bi ni palo na pamet da se dotakne tih bombona!
Druga priča toliko je izuzetna po hrabrosti, s kojom njen autor skida „smokvin list“ s jednog od najpoznatijih turnira posleratne epohe, da zaslužuje posebno poglavlje.
Prvi put je objavljena u časopisu „64 – Šahovski pregled“ (br. 10, 2001) i postala je prava senzacija! Ali s godinama je pomalo pala u zaborav, a nova generacija ionako o tome više ništa ne zna...
Dakle, riječ ima David Bronštajn.
David Bronštajn piše:
„Namještanje“ u Cirihu
Turnir kandidata 1953. godine održavao se u teškom vremenu. Događaji
proljeća (Staljinova smrt) i ljeta (Beriјino hapšenje) uzdrmali su
čitav svijet – svi su se bojali novog rata, i nikome nije bilo do šaha.
A i sama činjenica da sovjetski građani putuju u inostranstvo izgledala je sumnjivo. Šta im tamo treba u to neizvjesno doba?
Ipak, impozantna sovjetska delegacija – devet velemajstora i osam
sekundanata (jedino ja bez) – poletjela je u Švajcarsku. Raspored FIDE
se mora poštovati.
Turnir je bio iscrpljujući i napet: dva mjeseca igre, 30 kola! Rukovodstvo
delegacije (zamjenik predsjednika Sportskog komiteta D. Postnikov,
njegov zamjenik Mošincev iz KGB-a i velemajstor Bondarevski, koji je
takođe bio iz „organa“) stalno je povećavalo pritisak, stalno
podsjećajući da nikako ne smijemo dopustiti da nas pretekne Reševski.
„Ako bi on izašao na meč s Botvinikom – svima nama bi se loše pisalo!
Još bi ispalo da devet sovjetskih učesnika (a samo šest stranaca) nije
uspjelo da zaustavi jednog Amerikanca!“
A taj – na nesreću – bio je među vodećima, rame uz rame sa Smislovim. To je zabrinulo našu „trojku“.
Pred 13. kolom, kada sam se pripremao za partiju s Reševskim, ušli su
u moju sobu (čini mi se, već pripiti) i rekli da sutra, bez obzira na
crne figure, moram da pobijedim. Naređenje!
„Nije bilo druge – i ja, protivno svom običaju, pet sati nisam ustajao od table, trudio sam se. U cajtnotu je Reševski, po navici, pokušao da me zbuni, ali – našla vreća zakrpu. Pozicija u prekinutoj partiji bila je tek malo bolja za mene, ali, na sreću, našao sam studijski put do pobjede.“
Za neko vrijeme naši rukovodioci su se smirili.
Ali nakon što je Smislov izgubio od Kotova, a Reševski ga ponovo dostigao, opet su se unervozili.
Na to se nadovezala i vijest od tima doktora Vladimira Aleksandroviča
Ridina, koji je nakon redovnog pregleda obavijestio Postnikova da su
Bronštajn i Keres u dobroj formi, ali da je Smislov iscrpljen i možda
neće moći da izdrži do kraja na željenom nivou (o tome mi je kasnije sam
Ridin pričao, već u Moskvi).
„A uz to, nas četvorica u drugom krugu još nismo igrali međusobno – i sve je moglo da se dogodi…“
Na sceni: Vasilij Smislov, Semjuel Reševski, Paul Keres i David Bronštajn.
Priznajem, da sam djelimično sam izazvao „snježnu lavinu“. U danu
odmora, pred 24. kolo, ja i Boleslavski mirno smo igrali karte u
njegovoj sobi. Odjednom ulazi Postnikov:
„Zašto se ne pripremate?“
Isak Jefremovič ćuti, a ja odjednom izgovorim:
„Čemu se pripremati? Sutra igram crnim protiv Gelera, završit ću remijem. A onda igram bijelim protiv Smislova.“
Postnikov podiže oči, stoji malo i u tišini izlazi.
Boleslavski me odmah ukorio:
„Zašto si mu to rekao?“
Izgleda da je on bolje od mene osjetio raspoloženje „čifa“, kako smo zvali Postnikova.
Kako god bilo, „trojka“ odlučuje da djeluje. Pozvali su Keresa na
obalu Ciriškog jezera i tri sata ga nagovarali da bijelim napravi brzi
remi sa Smislovom, kako bi u narednom kolu Smislov mogao svim silama da
napadne Reševskog (to mi je te večeri rekao Toluš, Keresov sekundant).
Keres je hrabro odolio pritisku. Možda je i obećao da će razmisliti,
ali je na partiju došao u borbenom raspoloženju. Ipak, bio je sav crven i
uzbuđen, i ja sam vidio da ne može normalno da igra.
To je primijetio i Smislov, koji je iznenada prišao meni (što nikada nije radio tokom igre) i upitao:
„Zašto me Paul tako zlo gleda? Jesam li ga možda uvrijedio?“
Nisam znao šta da odgovorim, pa sam ćutao – možda Smislov nije bio u toku. Naravno, Keres je izgubio.
„Trojka“ je odlučila kovati gvožđe dok je vruće. Prvo su uvjerili Gelera da je Bronštajn sutra navodno tražio od njega poen, kako Reševski ne bi prošao naprijed. Zatim su mene pozvali kod jezera i rekli:
„Geler je već dobio naređenje da od vas izgubi!“
Pokušao sam da se protivim, ali sam napravio grešku: zalagao sam se
ne za to da je sve ovo nesportski, već za činjenicu da je Geler već
izgubio pet partija.
„Šta hoćete, da ga potpuno uništite?“ – „Ne-ne, on se složio, on je patriota.“
Ja sam se pravio da se slažem, a u sebi odlučio da prevarim i igram glupo za remi, kako bih izbjegao poraz. To je bila moja druga greška. Trebalo je jednostavno da odem kod Jefima u sobu i razgovaram.
Ali, podsjetimo, bila je 1953. godina, i tokom čitavog turnira nismo
imali nikakve informacije o tome šta se dešava u domovini – moglo se
dogoditi bilo šta.
Vajnštajn, kojem nije bilo dozvoljeno da putuje kao moj sekundant,
obećao je da će do početka drugog kruga poslati neku nevinu telegram
poruku koja bi značila da je na slobodi (do 1946. godine Boris Vajnštajn
je vodio planski odjel NKVD-a, i službu pod Berijom mu se moglo
pripomenuti).
Ali telegram nije stigao. Kasnije sam pitao:
„Šta se desilo?“
„Ništa“, odgovorio je obično neustrašivi „veliki majstor Ferzberi“ (literarni pseudonim Vajnštajna). „Bojao sam se.“
Tako da me ne sudite previše strogo…
Iza scene: drug Mošincev, Dmitrij Postnikov i Igor Bondarevski
Naivno sam mislio da će razgovor završiti sa Gelerom. Ali ne.
„Sada ovako,“ rekao je Postnikov, paleći još jednu cigaretu (pored njih mrmljao je „komesar“). „Poslije
Gelera ti igraš sa Smislovom. Zapamti, prije partije sa Reševskim ga ne
smiješ uznemiravati! Mora znati da ćeš kasnije sa njim napraviti brzi
remi.“
„Ali ja igram bijelim!“
„Koja razlika? Ne možemo rizikovati da Amerikanac pobijedi u turniru.“
„Ali i ja mogu pobijediti ako mi sve krene kako treba?“
„Rekao sam: remi i brzo!“ – prekinuo je Postnikov i dodao odlučno: „Upravo smo primili šifrovanu telegram od Romanova: ‘Prekinite partije između sovjetskih učesnika’. Shvatio?“
***** Spaski:
„U Bukureštu (januar iste 1953. godine) ispunio sam normu za
međunarodnog majstora. Smiješno, ali pomogla je sovjetska vlast! Turnir
je počeo obračunom među sovjetskim šahistima… Nakon nekog 7. kola, na
čelo je izašao Mađar Laslo Sabo. I tada stiže telegram iz Moskve:
‘Prestanite sa nevaljalstvima, počnite praviti remije među sobom!’
Naravno, dobro je što sam već osvojio poen protiv Smislova, ali mislim
da bi mi ipak bilo teško, s obzirom na moju mladost i neiskustvo,
napraviti remije sa Boleslavskim i Petrosjanom. Tako su se svi pokorili
kremaljskom naređenju i postao sam međunarodni majstor“ („Ruska misao“,
Pariz, 1997). *****
Bio sam zapanjen tolikom laži. Moj pogled se nije svidio Mošincevu, pa je odlučio pojačati pritisak, vičući:
„Pa vi ozbiljno mislite da smo došli ovdje da igramo šah?!“
Tad nisam imao šta da odgovorim.
„Dakle,“ nastavio je KGB-ovac, „Prije partije sa Smislovom otići ćeš u njegovu sobu i dogovoriti remi. Sve jasno?“
Ja sam potajno klimnuo glavom, i ostavili su me samog da posmatram jezero…
Kad sam došao na partiju sa Gelerom, vidio sam da izgleda bezizražajno. Da li je stvarno pristao da izgubi? Ipak, kasnije sam shvatio da je dobio instrukciju od Bondarevskog da pobijedi, kažnjavajući me za „pohlepu“! Dok sam ja manevrisao u svom taboru, „glupo igrajući za remi“, Jefim je metodično jačao poziciju. Trebao sam igrati pažljivije, ali jednostavno sam prokockao pješaka i izgubio. Bilo mi je žao – ne zato što sam izgubio (crnim protiv Gelera mogao je izgubiti bilo ko), već zato što sam dva sata branio njegovu šahovsku sudbinu kod jezera, a on mi je tako pokvario partiju! Posle turnira, dok smo se vraćali iz Berna (gdje je bio prijem u sovjetskoj ambasadi) u Cirih, odjednom mi prilazi Geler (također pomalo pijan) i sa pomalo uvrijeđenim glasom me pita zašto se već deset dana ne pozdravljamo. Ispričao sam mu kako su me „preradili“. On se rasplamsao od bijesa i počeo vikati po cijelom vagonu: „Ah, znači ta gadost Bondarevskog!“ Odmah mu prilazi Igor Zaharovič, hvata ga i strogo viče: „Hajdemo, hajdemo!“ i odvodi ga…
Poslije partije sa Gelerom popio sam čašu jermenskog konjaka i namjerno otišao u sobu gdje se uveče okupljao čitav naš tim. Svi su utihnuli. Još bi i oni: pijan David! Ja sam mirno sjeo pet minuta i otišao. Samo da pokažem da sam živ i da ne mislim da skačem u jezero.
Naravno, kada sam izgubio, Postnikov je izjavio da je to Gelerova samovolja, da on takva nevaljalstva neće tolerisati i da će Geler u Moskvi „dobiti po zasluzi“. Ali to je bila loša partija…
Na dan partije sa Smislovom, oko dvanaest sati, dolazi Mošincev:
„Jesi li već bio kod njega?“ „Ne.“ „Onda hajde.“
I bukvalno me gura prema susjednoj sobi:
„Uđi, Smislov te čeka.“
Iako smo bili susjedi, nikad nisam ulazio kod njega. Sada, pod nadzorom, morao sam pokucati.
„Uđi.“
Ulazim. Vidim tužnu scenu: kod prozora, ne gledajući jedan drugog, sjede Smislov i njegov sekundant Simagin. Pozdravljam se i prilazim. Simagin skreće pogled i namjerno gleda kroz prozor.
Govorim o vremenu, još o nekoj gluposti… Smislov nervozno prekida:
„Ne, Devi, reci kako ćemo igrati?“
Ja mumlam nešto…
„Ne, kako ćemo igrati?“ – i neočekivano dodaje: „Evo, Keres je igrao na pobjedu i izgubio…“
Shvatio sam da je on od početka znao za čitavu ovu đavolsku predstavu.
„U redu,“ odgovaram, „nekako ćemo odigrati.“
I brzo odlazim. Mošincev čeka iza vrata:
„Dogovoreno?“ „Da.“
I on se udaljio.
Dolazim na partiju. Igram e2-e4. Smislov odgovara e7-e5.
Dvije minute se premišljam, ali shvatam da sam u klopci. Čak i ako pobijedim, ništa se neće promijeniti: nakon poraza od Gelera, Smislova ionako ne mogu sustići. A u Moskvi će biti novih neprijatnosti.
Osim toga (ili prije svega?), bio sam siguran da je Vajnštajn već uhapšen zbog ranije službe pod Berijom i da bi moja tvrdoglavost mogla da ga ugrozi. Ne može biti da Boris Samojlovič, kada je na slobodi, nije poslao obećani telegram!
Ukratko, nisam dugo oklijevao. Izabrao sam špansku partiju, ali čim je Smislov odigrao a7-a6, ja sam uzeo lovcem konja.
I da se baš tako desi – u tom trenutku pored stola prolazio je Reševski. Kad je vidio moj potez, zaustavio se i izražajno se nasmijao. Taj zvuk i danas čujem, jer sramota ne prolazi.
Da pokažem da znam igrati u španskoj za pobjedu, u partiji sa Reševskim, kroz jedno kolo, nisam uzeo na c6, nego sam krenuo komplikovani karusel u Čigorinovoj varijanti i pobijedio.
Po mom mišljenju, to je bila otvorena poruka: „Primorali su me da igram remi sa Smislovom!“ Ali sam precijenio inteligenciju šahovske javnosti. Čini se da je Kuprin sa svojim ‘Marabu-om’ bio u pravu…
Nedavno, pri susretu sa već posijedjelim Smislovom, rekao sam:
„Vjerovatno je vrijeme da se ispriča o zakulisnim mahinacijama u Cirihu?“
A on je odgovorio:
„Devi, zašto kvariti dobar turnir?“
Suetin je u svojoj posljednjoj knjizi opisao dio te KGB-ovske intrige.
*********
Suetin: „Na dan susreta sa Smislovom, Keresa je pozvao vođa naše delegacije D. Postnikov i izjavio da nema pravo da igra protiv njega na pobjedu. Navodno, to bi išlo u korist Reševskom. Prema riječima sekundanta Keresa, velemajstora A. Toluša, Smislov je vjerovatno o tome ništa nije znao. Ozbiljan razgovor trajao je nekoliko sati. Keres je odlučno odbio da se odrekne svoje savjesti, ali je bio izbačen iz kolosjeka. Igra na pobjedu završila je porazom.“ (iz knjige „Šah kroz prizmu vremena“, 1998.)
**********
Ja sam odlučio da dovršim njegovu priču. Ako bude želio, Vasilij Vasiljevič Smislov može je dopuniti ili ispraviti. Biću samo radostan.
Posebno jer lično nemam pritužbi prema Smislovu. Problem nije u njemu, nego u sistemu koji je tada vladao u sovjetskom šahu.
Zar ne razumijem da svako od nas mogao da se nađe u sličnoj situaciji?
1954.godine, tokom meča SSSR – SAD, u „New York Times-u“ objavljena je karikatura pod nazivom „Lutke Kremlja“. Ispod – svi mi: Smislov, Bronštajn, Keres, Averbah, Geler, Kotov, Petrosjan i Tajmanov. I iznad – kremaljska vrhuška na čelu sa Hruščovom vuče nas za končiće.
To je izgledalo kao šamar. A sada mislim da je, u suštini, onaj karikaturista bio u pravu: mi smo zaista bili marionete, samo što toga nismo bili svjesni.
Na koricama knjige „KGB igra šah“ (2009) – ista teatar marioneta kao i na karikaturi iz njujorškog lista 1954. godine!
…Kad sam se tada vratio iz Ciriha u Moskvu, već na aerodromu osjetio sam strašno olakšanje: Boris Samojlovič je bio živ i zdrav i, kao uvijek, prvi me dočekao kod aviona.
Uskoro mu je sinula čudna ideja: počeo me nagovarati da napišem priručnik o središnjici na osnovu ciriških partija. Zbog čitave ove prljave priče, nisam želio da se sjećam turnira. Ali on je uporno govorio:
„Davide, vašu igru će svi uskoro zaboraviti, a knjigu će pamtiti.“
I ja sam kapitulirao.
Ali dvije partije – sa Gelerom i Smislovom – ostavio sam u prvom izdanju gotovo bez komentara. Kao što se kaže u poznatoj pjesmi: „pogađaj sam“. Ali ni ovaj put, po mom mišljenju, niko nije shvatio poentu.
Vajnštejn se pokazao kao prorok. Odbacili su me na marginu šahovskog života, a knjiga „Međunarodni turnir velemajstora“ živi dalje, ponovo se izdaje, izlazi na drugim jezicima. I mislim da će dugo nadživjeti mene…
P.S. Kada sam Vasiliju Vasiljeviču predložio da „dopuni ili ispravi“ moju priču, nisam ni mislio da će u njegovom objavljenom odgovoru („64“, br. 12, 2001) Ciriškom turniru biti posvećen samo jedan pasus, dok će glavni prostor zauzimati razne spekulacije i čak direktna dezinformacija.
Ne osporivši, u suštini, nijedan moj navod i, što je najvažnije, potpuno izbegavajući „Keresov problem“, Smislov je, po mom mišljenju, samo potvrdio istinitost moje priče (iz knjige „David protiv Golijata“, 2002).
BEZ POSEBNIH IZNENAĐENJA
Sjećate li se, prošli put sam se žalio na smanjenje broja turnirskih biltena, zbog čega je u njih ušlo manje polufinalnih partija nego ranije? Ovog puta bilten nije ni postojao (o razlozima kasnije), kao ni uobičajeni izvještaji o polufinalima u „Šahu u SSSR-u“.
Sreća je bila samo polufinalu u Vilniusu, gdje je u tiražu od pet hiljada izdat „jednokratni“ bilten sa partijama.
Konstantinopoljski: „XXI prvenstvu, kao i obično, prethodile su kvalifikacije – četvrtfinala i polufinala, u kojima je učestvovalo ukupno više od 150 vodećih šahista Sovjetskog Saveza.
U devet četvrtfinalnih turnira, pored najboljih predstavnika naše talentovane omladine, nastupilo je i mnogo iskusnih majstora. U Moskvi i Lenjingradu organizovane su po dvije četvrtfinalne grupe, dok su ostale grupe bile u Kijevu, Tbilisiju, Čeljabinsku, Tuli i Krasnodaru. Na svakom turniru igralo je 16 ljudi, od kojih su po četvorica prolazila u polufinale.“ (iz zbornika „XXI prvenstvo SSSR u šahu“, 1955)
U 2. lenjingradskoj grupi pobijedio je Edgar Čaplinski, ali iz nekog razloga nije učestvovao u polufinalu. Možda je smetalo studiranje na Fizičkom fakultetu Moskovskog univerziteta (diplomiraće 1954).
Ali što je čudno: u njegovoj neobjavljenoj rukopisu „Malo o sebi“ (1992), gdje detaljno opisuje svoj šahovski put, ni riječi o ovom pobjedničkom četvrtfinalu…
Abramov: „Tri polufinala XXI prvenstva SSSR (u Vilniusu, Lenjingradu i Rostovu na Donu) održana su u junu, jedno (u Moskvi) – od novembra do decembra.
Od igranja u polufinalima, osim svjetskog i sovjetskog šampiona M. Botvinika, oslobođeni su učesnici turnira kandidata za meč sa svjetskim šampionom: velemajstori D. Bronštajn, I. Boleslavski, V. Smislov, P. Keres, A. Kotov, T. Petrosjan, M. Tajmanov, E. Geler i J. Averbah.
Četvrta polufinalna grupa u Moskvi bila je posebno organizovana za velemajstore i majstore koji nisu mogli igrati ljetos u turnirima zbog pripreme za međunarodna takmičenja (svi su bili treneri na turniru kandidata u Cirihu).
Sastav polufinala bio je oslabljen ne samo odsustvom deset vodećih sovjetskih velemajstora. Nisu iskoristili pravo na učešće: I. Bondarevski i A. Toluš, učesnici finala prethodnog šampionata: majstori B. Goldenov, A. Konstantinopolski i I. Lipnicki. Pored toga, majstor L. Aronin, koji je počeo igrati u vilnijuskom polufinalu, zbog bolesti je morao napustiti takmičenje. Talentovani majstor, koji je šest puta zaredom bio među pobjednicima polufinala, prvi put u posljednjih sedam godina nije mogao učestvovati u borbi za titulu šampiona zemlje.
Vilnijusko polufinale:
1.Holmov – 11,5/14 2.Suetin – 11 3–4. Korčnoj i Šamkovič – po 9 5.Uusi – 8 6–7. Žuhovicki i Mikenas – po 7,5 8–10. Zamihovski, Panov i Ščerbakov – po 7 11.Ravinski – 5,5 12.Čerepkov – 5 13.Vistanecis – 4 14-Pitksaaar – 3,5 15.Pavlov – 2,5
Lenjingradsko polufinale:
1.Ilivicki – 10,5/15 2–3. Bivšev i Lisicyn – po 9,5 4–5. Borisenko i Klaman – po 9 6.Ufimcev – 8,5 7–10. Arcukjevič, Kuzminih, Šapošnikov i Šijanovski – po 8 11.V. Zagorovski – 7,5 12–13. Bonč-Osmolovski i Nej – po 6 14.Strekalovski – 5,5 15.B. Vladimirov – 4 16.Koginov – 3
Iz štampe: „Velike greške počinila je sudijska komisija lenjingradskog polufinala. Glavni sudija V. Ivanov nije bio prisutan na turniru u najodgovornijem trenutku, pred posljednje kolo.
Veliku ulogu u raspodjeli prvih mjesta imala je partija Ilivicki – Lisicyn. Ilivicki, ne nastavljajući igru, vođen praktičnim razlozima, ponudio je Lisicynu remi u poziciji sa viškom pješaka. Ne ukazavši Ilivickom na njegovo nesportsko ponašanje, članovi sudijske komisije su formalizovali dogovor o remiju.
Nekoliko trenutaka kasnije u turnirsku salu došao je V. Ivanov. On je poništio fiksirani rezultat i predložio Ilivickom i Lisicynu da odigraju partiju do kraja, bez obzira na to što je već bio poznat zapisani potez. Ovog puta Ilivicki je pobijedio.“ („Šah u SSSR-u“ br. 8, 1953.)
Polufinale u Rostovu na Donu: 1–2. Livšin i Furman – po 10,5/15; 3–4. Bannik i Nežmetdinov – po 9,5; 5. Koblenz – 9; 6–8. Antošin, Kotlerman i Šamaev – po 8; 9–11. Budo, Fridštejn i Čistjakov – po 7,5; 12. Reško – 6; 13. Kasparjan – 5,5; 14. Konstantinov – 5; 15. Zagorjanski – 4,5; 16. Bagin – 3,5.
Iz štampe: „I pored višestrukih primjedbi naše javnosti, jedan od turnira u vrelom ljetnom mjesecu održan je na jugu, u Rostovu na Donu. Učesnici ovog turnira pravedno primećuju da vrućina nikako nije doprinosila normalnom kreativnom procesu.“ (isto mjesto)
Moskva, polufinale:
1.Ragozin – 7,5/12; 2–3. Simagin i Sokolsky – po 6,5; 4. Lilienthal – 6; 5. Flor – 5,5; 6–7. Kan i Moiseev – po 5.
Svakoj grupi bilo je dato tri mjesta za plasman u finale. Prilikom dijeljenja trećeg mjesta odlučivala je prednost prema tabeli koeficijenata.
Na taj način su u finale ušli:
Moskva: I. Livšin (dodeljena mu je titula majstora), V. Ragozin i V. Simagin
Lenjingrad: V. Bivšev, V. Korčnoj i S. Furman
RSFSR: G. Ilivicki, G. Lisicyn i R. Nežmetdinov
Bjelorusija: A. Sokolsky i A. Suetin
Litvanija: R. Holmov
Kasnije su u finale pušteni i: A. Bannik, G. Borisenko, L. Šamkovič, A. Lilienthal i S. Flor (Flor je uključen umjesto Simagina, koji je bio sekundant Smislova u meču za svjetsko prvenstvo protiv Botvinika).
V. Vinogradov (predsjednik Saveznog šahovskog odbora): „Odbijanje pojedinih velemajstora da učestvuju na prvenstvu SSSR dobija sistematski karakter. Prvo su postojali slučajevi ignorisanja polufinala, a sada ovu sudbinu ne mogu izbeći ni šampionati. Ovo nenormalno stanje prijeti stvaranjem neke grupe šahista koja ne poštuje zakon o sportskom izboru…
Iskustvo organizacije posebnog polufinala za trenere također se nije pokazalo uspješnim. Od sedam učesnika ovog polufinala u finale su prošla četiri, isto koliko i iz ostalih polufinala koja su imala po 16 učesnika. Nepravda ovog rješenja postaje očigledna ako se prate rezultati predstavnika ovog polufinala u šampionatu.“ („Šah u SSSR-u“ br. 4, 1954.)
Svi su zauzeli mjesta u donjoj polovini turnirske tabele.
KRENIMO!
Od dvadeset prethodnih šampionata, samo dva (Odesa 1929. i Tbilisi 1937.) nisu održana u Moskvi (12) i Lenjingradu (6). Ovaj su odlučili organizovati u Kijevu, a povod je bio zaista spektakularan – 300-godišnjica ponovnog ujedinjenja Ukrajine s Rusijom. Moglo bi se pomisliti da bi lokalni Sportski komitet dao sve od sebe da turnir bude organizovan na najvišem nivou. Ni približno! Propuste u organizaciji morali su popravljati tokom turnira, a jednu problematičnu tačku nisu uspjeli riješiti.
Vinogradov: „Pokušaji da se izda bilten posvećen prvenstvu završili su potpunim fijaskom. Preuzimajući ovu obavezu, Ukrajinski komitet za fizičku kulturu i sport nije je ispunio. Ranije su latvijske, litvanske i druge šahovske organizacije obezbjeđivale izdavanje biltena čak i tokom kvalifikacionih turnira za šampionat. A ukrajinska organizacija, kojoj je povjereno najodgovornije takmičenje, čitavm tokom turnira se spremala za izdavanje biltena – ali ni jedan broj nije izašao.“ („Šah u SSSR-u“ br. 4, 1954.)
Da, u „Šah u SSSR-u“ objavljen je „Dnevnik turnira“ Mikenasa sa Ragozinom, ali bez lirike, sa naglaskom na partije. Ovaj put je „Sovjetski sport“ razočarao: niti intervjua, niti karikatura. U „Večernjoj Moskvi“ također ništa živopisno, samo suvi, bez uobičajenog humora, izvještaji Flora, ali bar su dali karikaturu Korčnoja…
Na toj pozadini, kijevski „Radjanski sport“ izgleda kao cvjetni vrt: tu su i karikature, i intervjui s pobjednicima, pa čak i Flor piše tako da izgleda kao da je poliven živom vodom!
Iz štampe: „U Palati kulture prehrambenih radnika 7. januara otvoren je XXI šampionat SSSR. Od prethodnih se razlikuje po tome što je među učesnicima mnogo mladih šahista.
Zastavu šampionata podigao je velemajstor M. Tajmanov. Zvone državne himne SSSR i Ukrajinske SSR. Takmičenje je otvoreno. Obavlja se žrijebanje. Kao rezultat, učesnici su raspoređeni ovako (kurzivom označeni velemajstori):
1.G. Lisicyn (Lenjingrad), 2. R. Holmov (Viljnus), 3. Ju. Averbah (Moskva), 4. A. Suetin (Minsk), 5. E. Geler (Odesa), 6. M. Tajmanov, 7. V. Bivšev (oba – Lenjingrad), 8. A. Lilienthal, 9. T. Petrosjan (oba – Moskva), 10. S. Furman, 11. G. Borisenko (oba – Lenjingrad), 12. A. Sokolsky (Minsk), 13. I. Livšin (Moskva), 14. G. Ilivicki (Sverdlovsk), 15. L. Šamkovič (Jaroslavl), 16. A. Bannik (Kijev), 17. V. Korčnoj (Lenjingrad), 18. S. Flor (Moskva), 19. R. Nežmetdinov (Kazan), 20. V. Ragozin (Moskva).“ („Sovjetski sport“, 9. januar)
Havin: „Četvorica učesnika – Bannik, Livšin, Nežmetdinov i Šamkovič – prvi put igraju na tako jakom turniru. Ali to ni malo ne znači da neće aktivno konkurisati za nagrade. Bannik, višestruki šampion Ukrajine, uspješno je nastupao na niz polufinalnih turnira za prvenstvo SSSR. Nežmetdinov – šampion RSFSR (zanimljivo je da ima i titulu majstora sporta u igri dame). Imena Livšina i Šamkoviča manje su poznata šahovskoj publici, ali istorija šahovskih takmičenja zna mnogo slučajeva kada takvi „novajlije“ prestignu slavne majstore.“ („Radjanski sport“, 8. januar)
Flor: „Šampionat SSSR treba da bude kulminacioni događaj svake šahovske godine, sportski i kreativni pregled dostignuća naših šahista. Nažalost, ove godine sovjetska šahovska javnost je veoma razočarana odsustvom brojnih velemajstora. Gdje su oni?
Ne može se imati nikakvih zamjerki Botviniku i Smislovu. Obojica imaju mnogo obaveza: Botvinik mora braniti svoju titulu, a Smislov je pokušava oduzeti. Obojici nije lako. Prirodno je da se obojica moraju dugo i ozbiljno pripremati za taj susret.
Bronštajn i Toluš su na početku šampionata bili u Engleskoj. Keres je tri puta osvajao zlatne medalje državnog šampiona (preciznije, dva puta, jer 1947. medalja još nije bilo). Šteta što ga nema u Kijevu. Velemajstor je zauzet literarnim radom. To nije naročito uvjerljiv razlog da odbije učešće u turniru…
Pomalo čudno je i podudaranje okolnosti – bolest Boleslavskog i Kotova sa početkom šampionata.
Ali resursi sovjetskog šahovskog pokreta, njegove snage i talenti su toliko veliki da, čak i bez nekoliko velemajstora, 21. šampionat SSSR ostaje turnir prvog reda.“
Po prvi put šampionat se održava u glavnom gradu Sovjetske Ukrajine (podsjećam, u Kijevu je trebao biti 10. šampionat, ali je zatim prebačen u Tbilisi). Tokom mjesec dana, šahisti iz različitih republika biće gosti prekrasnog Kijeva, u zlatnoj Ukrajini. Šampionat SSSR održavaće se u danima sveukupnog narodnog slavlja 300-godišnjice ponovnog ujedinjenja Ukrajine s Rusijom.
Mjesto održavanja šampionata izabrano je vrlo mudro. Ukrajina je dala mnogo za razvoj sovjetske šahovske umjetnosti. Ukrajinski majstori razvili su brojne vrijedne teorijske probleme. Šahovskom svijetu je dobro poznato ime iskusnog praktika i teoretičara A. Konstantinopoljskog, a daleko izvan naših granica širi se slava poznatih velemajstora Boleslavskog, Bronštajna i Gelera, koji su se školovali u Ukrajini. Poznata su i imena metodičnog i jakog šahiste I. Lipnickog, upornog i oštrog majstora A. Bannika, te mnogih drugih talentovanih ukrajinskih igrača.“ („Šah u SSSR-u“, 12. januar)
Iz štampe: „Velika sala Palate kulture radnika lake i prehrambene industrije bila je prepunjena. Zvoni zvono. Glavni sudija turnira V. Vinogradov daje znak za uključivanje šahovskih satova. Na deset šahovskih stolova odvija se napeta borba.“
Vinogradov: „Nažalost, ukrajinska šahovska organizacija nije u potpunosti iskoristila pružene mogućnosti. Masovni rad tokom turnira bio je loše organizovan. Sala za publiku, kapaciteta 1000 gledalaca, bila je ispunjena tek do pola, i tek u posljednjim kolima u sali nije ostalo slobodnih mjesta…
Bilo je i drugih nedostataka u organizaciji finala. Demonstracione table pojavile su se tek u 2. kolu, i to tako loše postavljene da je bilo teško pratiti partije. Na rotatoru štampane partije izlazile su s mnogo grešaka.“ („Šah u SSSR-u“ br. 4, 1954.)
Prvu su partiju završili Holmov i Nežmetdinov. Šampion Litvanije poduzeo je kombinovanu ofanzivu figurama i pješacima na kraljevom krilu. Nežmetdinov nije našao bolju odbranu i u 20. potezu izgubio je kvalitet, a u 30. potezu, zbog neizbježnih velikih gubitaka, predao je partiju.
Vrlo napeta bila je partija Suetina protiv Korčnoja. Igrala se sicilijanska odbrana, sa rokadama u suprotnim krilima. Ishod borbe odlučen je u cajtnotu. Korčnoj je izgubio dva pješaka i u 43. potezu priznao poraz…
Velemajstori Averbah i Flor odigrali su poznatu varijantu Nimcovičeve odbrane. U 15. potezu Flor je predložio žrtvu figure. Nakon dugog razmišljanja, bijeli je odbio žrtvu, jer bi njeno prihvatanje dalo crnom neodoljivu ofanzivu. Nakon niza razmjena, ova zanimljiva partija završila je remijem.
Usprkos ranoj razmjeni dama, veoma sadržajna bila je partija Lisicyn – Ragozin. Protivnici su igrali staroindijsku odbranu. Lenjingrađanin je u 12. potezu neočekivano žrtvovao figuru. Ragozin je odbio žrtvu i u oštroj igri stekao značajnu pozicionu prednost. Međutim, u cajtnotu je potcijenio aktivnost bijelih na daminom krilu i morao je dati lovca za slobodnog pješaka.
Partija Petrosjan – Sokolsky prekinuta je posle pet sati igre, pri čemu je velemajstor imao viška pješaka. Finom tehnikom u završnici, Petrosjan je prisilio Sokolskog da preda partiju. („Sovjetski sport“, 12. januar)
Mikenas i Ragozin: „Učesnici su smješteni u hotelu Ukrajina na bulevaru Tarasa Ševčenka – prilično daleko od Palate kulture, gdje se takmičenje održava. Nakon kola, učesnici su se autobusom vraćali u hotel. 15-minutna vožnja bila je vrlo živa. Završene partije analizirane su, otkrivane su greške. Tokom turnira, ‘šahovski autobus’ pretvorio se u mjesto rasprava i šala, uvijek u prijateljskom tonu.“ („Šah u SSSR-u“, br. 4, 1954.)
Karikatura iz „Radjansky sport“ (12. januar).
Ragozin i Havin: „Heroj 2. kola bio je Viktor Korčnoj, koji je briljantno pobijedio Gelera. U sicilijanskoj odbrani (zanimljivo, pojavila se još u četiri partije tog kola) Geler je ponovio varijantu koju je primijenio na turniru u Cirihu protiv Kotova i postigao dobru poziciju. U tom trenutku Korčnoj je žrtvovao pješaka, kojeg Geler nije trebao uzeti. Međutim, precijenio je svoju poziciju, prihvatio žrtvu i našao se pod neodoljivom napadom. Završetak partije Korčnoj je odigrao jako i u 25. potezu prisilio Gelera da preda partiju.“
Iz štampe: „Drugi poen upisao je u tabelu Lisicyn, pobijedivši Holmova. U otvaranju daminog pješaka, protivnici su rokirali na suprotnim krilima. Partija je postala izuzetno oštra. Bijelom je uspjelo ostvariti opasan napad, i u 34. potezu Lisicyn je mogao elegantno forsirati pobjedu. Međutim, nije primijetio tu taktičku mogućnost. Partija je prekinuta s prednošću bijelog, koju je realizovao na dan dopunske igre.“ („Sovjetski sport“, 12. januar)
Partija Bannik – Tajmanov do 15. poteza odvijala se slično kao Averbah – Tajmanov na ciriškom turniru. Tajmanov je tada izgubio. Tokom analize kasnije, pronašao je poboljšanje za crnog, koje Bannik nije poznavao. Velemajstor je sigurno odigrao fazu otvaranja, trošeći manje od četvrtine sata za prvih 20 poteza. Bannik se maštovito branio, ali nije uspio da izjednači igru.
Livšin, koji prvi put učestvuje na šampionatu SSSR-a, blagovremeno je neutralisao sve prijetnje Petrosjana i odložio partiju u remi poziciji. („Radjansky sport“, 12. januar)
Flor: „Kijevljanin je objektivan posmatrač. U 2. kolu Geler je pretrpio poraz od Korčnoja. Publika je temperamentno pozdravila pobjednika, i potpuno zasluženo. Najmlađi učesnik šampionata odigrao je partiju brilijantno, u stilu najboljih Aljehinovih partija. Kijevljani imaju smisao za humor. Nakon pobjede Korčnoja, grupa gledalaca je uzvikivala: ‘Živjela omladina!’ Dakle, 28-godišnjeg Gelera neki već smatraju ‘starim’…
Poosle dva kola, predstavnik starije generacije sovjetskih šahista, Lisicyn, ima dva poena. Zaključci, prognoze? Još je prerano. Dva kola – to je tek početak, još nije pravi start. Pravljenje prognoza nije zahvalan zadatak ni za poznavaoca. Lako se pogriješi, jer u šahovskom turniru mogu se desiti najrazličitiji iznenađenja. I ona će, bez sumnje, biti i na turniru u Kijevu.“ (Isto)
Iz štampe: „3. kolo. Na četiri demonstracione table, postavljene u centru bine, istovremeno se pojavio isti prvi potez c2-c4. Tako su počele partije Geler – Flor, Petrosjan – Ilivicki, Tajmanov – Korčnoj i Holmov – Ragozin.“
Mikenas i Ragozin: „Treba primijetiti zanimljiv detalj: u mnogim partijama bijeli sve češće igraju 1.c4. To je, očigledno, pokušaj da se izbjegne Nimcovičeva odbrana, u kojoj je za crne pronađeno mnogo dobrih sistema.“ („Šah u SSSR-u“, br. 4, 1954.)
Turnir se odvijao u oštroj borbi na svim tablama. Nakon pet sati igre završeno je samo pet partija. Prvu pobjedu ostvario je Ragozin. Na početku partije prednost je bila na strani Holmov-a, ali je nepažljivo otvorio liniju i crni top je ušao u protivnički tabor.
Kijevljani su s velikim interesovanjem pratili partije Korčnoja. Igrajući crnim protiv Tajmanova, odabrao je sistem koji je Botvinik s uspjehom primjenjivao više puta. Potez po potez, Korčnoj je jačao pozicije svojih figura. U bijelom taboru pojavilo se slabo polje d3. Kada je crni top došao na to polje, prednost Korčnoja postala je neosporna. Tajmanov se maštovito branio i, iskoristivši protivnikovu nepreciznost, žrtvovao lovca za dva pješaka i forsirao remi.
Ragozin i Havin: „U 3. kolu najzanimljiviju partiju odigrao je Lilienthal. Protiv Šamkoviča, koji je odabrao staroindijsku odbranu, izveo je duboko izračunatu žrtvu figure za pješaka, zauzeo niz centralnih ključnih polja i nakon nekoliko poteza povratio figuru. Ubrzo je Šamkovič izgubio još dva pješaka, što ga je prisililo da prekine otpor.“ („Radjansky sport“, 15. januar)
4. kolo: Od četiri partije koje su završile remijem, samo u jednoj – Ragozin protiv Sokolskog – bilo je prave borbe. Protivnici su igrali neobična varijanta Nimcovičeve odbrane: 1.d4 Nf6 2.c4 e6 3.Nc3 Bb4 4.f3 d5 5.a3 Bxc3+ 6.bxc3 c5 7.cxd5 Nxd5 8.dxc5 f5.
Kasnije je velemajstor aktivirao figure na daminskom krilu, dok je majstor vršio pritisak duž linije “f”. U 23. potezu Sokolsky je neočekivano žrtvovao topa i forsirao remi vječnim šahom.
Ragozin i Havin: „Od pet partija 4. kola koje su završile prije pauze, jedina odlučena bila je Korčnoj – Byvshev. Početak je bio miran, ali to je bio predah pred oluju. Šahista oštrog kombinacijskog stila, Korčnoj je ubrzo zakomplikovao igru i, iskoristivši nepreciznu odbranu Byvsheva, osvojio pješaka. Zatim, finim manevrima, bijeli je probio tabor crnog topom i damom.“
Oštro je tekao susret Holmov – Averbah. Protivnici su se rokirali na suprotnim stranama. Velemajstor je napadao na daminom krilu, majstor na kraljevom. Partija je prekinuta posle 47. poteza u složenoj poziciji, gdje je još očekivana duga borba (remi bez dopunskog igranja: Holmov je prije odlaganja propustio dobitak).
Zanimljiva je bila partija majstora Livšin – Borisenko. U cajtnotu, Borisenko je napravio nekoliko grešaka. Partija je prekinuta u poziciji u kojoj je pobjeda Livšina nesumnjiva. („Sovjetski sport“, 14. januar)
Stanje nakon 5. kola:
Lisicyn i Furman – po 4;
Korčnoj i Petrosjan – po 3,5;
Averbah, Ilivicki, Lilienthal i Tajmanov – po 3;
Borisenko, Geler, Nežmetdinov i Suetin – po 2,5;
Byvshev, Ragozin i Holmov – po 2;
Livšin, Sokolsky, Flor i Šamkovič – po 1,5;
Bannik – 1.
Karikatura iz „Radjansky sport“ (15. januar).
POSLE PRVE ČETVRTINE
Pod ovim naslovom Salo Flor je u kijevskom listu objavio svoj prvi pregled. Inače, da nije bilo njegovih pregleda, čak ni ne znam kako bi se mogla stvoriti ukupna slika prvenstva… Dakle, hvala Salo Mihajloviču!
Flor: „Završila je prva četvrtina prvenstva. A na čelu nije velemajstor. Nepravilno! Ko je kriv? ‘Krivec’, i to vrlo, je najmlađi učesnik prvenstva, Viktor Korčnoj. Razbio je Gelera (u 2. kolu), a potom je doveo u beznadežnu poziciju i Tajmanova. ‘Zamjenik Botvinika’ bio je sretan kada je uspio u posljednjem trenutku riješiti partiju remijem. U 5. kolu Korčnoj je nastavio svoju agresiju. Nanio je prvi poraz Lilienthalu, koji je dobro započeo turnir. Tako se Korčnoj pretvorio u pravu prijetnju velemajstorima. Šta s njim uraditi? Po mom mišljenju, najbolji izlaz je da Korčnoj sam postane velemajstor. Njegov veliki talenat daje sve osnove da se očekuje da će postati sedamnaesti velemajstor SSSR-a.“
„Kijevljani s velikim interesom prate partije Viktora Korčnoja.“ (Ilustracija iz lista „Večernja Moskva“, 25. januar)
Jednom prilikom, na XIX prvenstvu zemlje, grupa velemajstora sjedila je u publici i pratila partiju Botvinik – Kopilov. Velemajstori su pokušavali da pogode Kopilovljev sledeći potez. Ali svaki put on bi odabrao potpuno drugi potez nego što su očekivali. Kopilov je originalan šahista. Zbog iznenađenja kojima često iznenađuje protivnike i publiku, u šali ga nazivaju „krivoručni“.
Šahista u Kopilovovom stilu je, recimo, i majstor Byvshev, a posebno izraženi „krivoručnik“ je Nežmetdinov. To je vrlo zanimljiv šahista. On je šampion RSFSR-a i šampion Tatarske ASSR. Prvi put učestvujući na prvenstvu zemlje, on (kao i svi ostali učesnici) sanja o tome da postane šampion čitavog Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika…
Publika je sa napetošću pratila partiju Nežmetdinov – Geler (4. kolo). Pozicija je bila opasna za obe strane, i sve je, kako se kaže, držalo na „vlaknu“ (na dlaci). Ko je bolji, ko slabiji? Partija je prekinuta u interesantnoj “šahovsko-damskoj” poziciji. Samo pažljiva analiza pokazala je da Geler ne može mirno spavati. Tako je i bilo.
Sledećeg dana, Nežmetdinov je ponovo prijetio da krene u napad. Protivnik se boji da mu daju inicijativu. Kada je ona u rukama Nežmetdinova, postaje strašna i zastrašujuća. Zato je Tajmanov smatrao da je bolje dati dva pješaka. Velemajstor ponovo računa na remi. Šanse postoje!
Često se dešava da dva velemajstora kreativno sarađuju. Kada se takav par susretne na turniru, teško je da pobijede jedan drugog: poznaju sve slabosti i snagu protivnika. Zbog toga je, na primjer, partija Tajmanov – Flor završena mirno (u 20 poteza). Ali takvih mirnih remija na turniru je malo.
Na kraju ih se nakupilo ne tako malo remi partija:
Flor – Holmov (16 poteza)
Flor – Furman i Flor – Suetin (po 18)
Flor – Ilivicki i Lisicyn – Furman (po 20)
Ilivicki – Furman i Lilienthal – Ragozin (po 21)
Lisicyn – Flor (22)
Petrosjan – Lisicyn (23)
Ilivicki – Tajmanov, Livšin – Lisicyn i Šamkovič – Petrosjan (po 24)
Zanimljiva greška u mega-bazi ChessBase: umjesto partije Nežmetdinov – Averbah navedena je partija Flor – Suetin. U turnirskom zborniku one su jedna do druge na istoj strani, pa sam mislio da je samo došlo do zabune. Međutim, partija Flor – Suetin je bila bez poteza, tako da je prva partija potpuno ispala!
Slučajno sam naišao na još jednu grešku (koliko ih tamo ima!), ali partije Averbah – Suetin i Holmov – Geler su se samo „rokirale“.
Svi teže da igraju oštro. U svakom kolu može se uočiti nekoliko „bajonet napada“.
Peto kolo bilo je crni dan za velemajstore. Šta dobrog se može očekivati od trinaestog datuma?! Jedan poen za velemajstore bio je već obezbijeđen, pošto su Averbah i Ragozin igrali međusobno. Ali Bivšev je razbio poziciju Flora, ne dajući starom velemajstoru ni šansu da rokira. Nekulturno! Liliental je izgubio od Korčnoja. Neke brige izaziva i sudbina Gelera u partiji protiv Lisicina (izdržao).
Godine 1948. Furman se smatrao „50-postotnim“ velemajstorom (zauzeo treće mjesto na šampionatu). Ali dalje od toga nije postigao ništa značajno. Sada je Furman postao šampion Lenjingrada i nalazi se u dobroj sportskoj formi. On mirno i samouvjereno skuplja poene, i nakon doigravanja, najvjerovatnije će Furman biti lider turnira.
U savremenoj šahovskoj borbi izuzetno je važno imati jake, stabilne nerve. Furman ih ima. Ponekad stiče se utisak da Furman uopšte nema nerva, tako mirno i hladnokrvno vodi svoje partije.
Prvu polovinu turnira Semen Furman bio je u liderima, igrao sigurno i mirno. Ali potom se nešto u njegovoj igri slomilo…
Dobro turnirsko stanje ima i drugi predstavnik Lenjingrada – Lisicin. On voli da sakuplja poene nakon temeljitog rada, doigravajući partije u dva ili čak tri poteza.
Iz štampe: „Prilikom doigravanja partije često se igra u bržem tempu. Učesnici unaprijed proučavaju pozicije, nalaze najbolje poteze i efektne napade. Ali ponekad, usprkos dubokoj analizi, dešavaju se iznenađenja. Averbah, koji je imao višak pješaka u partiji protiv Lisicina (3. kolo), prilikom doigravanja osvojio je drugog pješaka. Međutim, nije uzeo u obzir fini manevar crnog, i njegov lovac se neočekivano našao u zamci. U 61. potezu zabilježen je remi“ („Sovjetski sport“, 16. januar).
Kao što smo već napomenuli, neučestvovanje „najglasnijih imena“ na ovom šampionatu ima svoje čari. Kao i na početku, ništa se ne može predvidjeti. Ko će biti lider, ko šampion? Ništa se ne može reći! Potpuno „mračno pitanje“! Moguće je da će druga sedmica unijeti određenu jasnoću, ali, naravno, samo djelimičnu („Radyansky sport“, 15. januar).
Karikatura iz novina „Radyansky sport“ (26. januar).
PROMJENA LIDERA
Šesto kolo bilo je toliko zanimljivo i napeto da je Flor objavio još jedan – vanredni – tekst pod nazivom „Odlučuje izdržljivost“:
„Šah je, prije svega, borba, oštra i uporna borba. Napetost u svakom kolu raste iz sata u sat, i odluka o pobjedniku pada upravo u petom satu igre. U tom trenutku posebno je važno sačuvati mir i hladnokrvnost.
Gledalac na šahovskom turniru često primjećuje kako igrači tokom igre, a naročito na kraju, dopunjavaju energiju. Neki tada pribjegavaju čokoladi, dok svjetski prvak Botvinik ima svoj poseban režim. Smatra da je vrlo korisno dva puta tokom večeri piti vrlo sladak čaj sa limunom. Mnogi šahisti imitiraju Botvinika (u konzumaciji čaja), iako, kako iskustvo pokazuje, ni najveća doza sladkog čaja ne pretvara šahistu u Botvinika…
Upravo izdržljivost odlučuje o uspjehu u kritičnom trenutku. Ali čovjek je čovjek, i šahisti još često prave nerazumne greške. U 6. kolu Šamkovič nije primijetio jednostavan dobitak u dva poteza!
Ragozin i Havin: „Šamkovič je s energijom odigrao prvu polovinu partije protiv Borisenka, koji je pasivno igrao staroindijsku odbranu. Na 13. potezu predložio je originalnu žrtvu figure koju crni nije smio da prihvati. Zatim je bijeli stvorio niz jakih prijetnji na kraljevom krilu, i u 28. potezu moga je potezom lovca odmah pobjediti partiju. Taj potez vidjeli su svi u dvorani. Nije ga vidio samo Šamkovič, koji je upao u cajtnot. Izabrao je drugi nastavak, koji se činilo da vodi ka pobjedi. Ali dogodilo se drugačije. Crni kralj, spašavajući se od napada bijelih figura, napravio je put od g8 do b8 i tu našao zaklon. Napad bijelih se iscrpio, a crni je zadržao višak figure koju je Šamkovič žrtvovao pokušavajući ojačati napad“ („Radyansky sport“, 18. januar).
Nakon svakih pet kola šahisti odmaraju. Slobodan dan – prijatna stvar, naročito za lidera turnira. Bez sumnje, lider XXI šampionata SSSR-a, Furman, sa zadovoljstvom je šetao ulicama lijepog Kijeva. Ali učesnici koji zaostaju u turniru mrze slobodan dan. Oni žele što prije igrati, igrati i nadoknaditi zaostatak.
Nije lako nadoknaditi zaostatak. Neki čekaju revanš godinama. U 6. kolu sastali su se Holmov i Geler… („Radyansky sport“, 18. januar). Nastavak ove intrigantne rečenice – u drugom dijelu članka, prije partije Holmov – Geler.
Ragozin i Havin: „6. kolo. Mnoge nepredviđene situacije dogodile su se u susretu Ilivicki – Sokolsky. Već izbor otvaranja – varijante Iljin-Ženevski u holandskoj odbrani – predskazivao je oštru borbu. Protivnici su dugo manevrisali, razmijenivši do 22. poteza samo po jednog pješaka. Konačno je Sokolsky započeo aktivne akcije na kraljevom krilu. Žrtvujući pješaka, a potom i figuru, preuzeo je inicijativu. Ali nastao je cajtnot i Sokolsky nije mogao pronaći način da ojača napad. U 29. potezu bijeli je lijepo žrtvovao kraljicu za skakača i prešao u kontraofanzivu. Sokolsky je bio primoran da vratiti kraljicu i ubrzo položio oružje (pobjeda nad Bivševim u 5. kolu bila mu je jedina u turniru)…
Korčnoj se susreo s Petrosjanom i, kao i uvijek, težio komplikacijama. Uspio je preuzeti inicijativu, a kada su top i lovac bijelog ušli u tabor crnog, činilo se da velemajstor ne može izbjeći poraz. Ali, kako se ubrzo ispostavilo, Petrosjan je pravilno procijenio poziciju; crni je imao potrebne resurse za odbranu.
Mikenas i Ragozin: „U partiji Nežmetdinov – Bivšev postavljeni su rekordi po dužini igre (13 sati; tačnije, 15!) i broju poteza (144!). Zapanjuje upornost kojom je Nežmetdinov tražio pobjedu u teoretski remi poziciji (top i lovac protiv topa). Ipak, ispred je još 14 kola! Iskusniji turnirski borci u takvim situacijama čuvaju snagu za finiš“ („Šah u SSSR-u“ br. 4, 1954).
U 7. kolu ponovo je izgubio Geler. Njegov protivnik Averbah odabrao je sicilijansku odbranu, koja se često primjenjuje na ovom turniru. Po otvaranju je igrač iz Odese postigao bolju poziciju, ali nije uspio pojačati prednost i igrao je pasivno. Time je Averbah iskoristio situaciju.
Partija Liliental – Nežmetdinov počela je s prednošću bijelog. Dajući kraljicu, crni je stvorio matnu mrežu oko bijelog kralja, i u 33. potezu velemajstor se predao.
U složenim komplikacijama odvijala se partija Furman – Korčnoj, gdje je crni primijenio zanimljivu novost u Grünfeld odbrani. Jedna žrtva slijedila je za drugom. Bio je trenutak kada je bijeli imali višak topa. Osim toga, oba protivnika bila su u ccajtnotu. Posebno teška bila je situacija Furmana, kojem je preostalo 1,5 minut za 18 poteza. Furman je pokazao izvanrednu izdržljivost. Uspio je odbiti prijetnje crnih, i kada se pozicija pojednostavila, protivnici su se složili na remi.
Bivšev je odlično odigrao završnicu s lakim figurama protiv Lisicina. Stvorio je dva slobodna pješaka na daminom krilu, i kada je jedan stigao do 8. reda, Lisicin se predao. To je njegov prvi poraz na turniru“ (isto, 18. i 22. januar).
Iz štampe: „Borba u 8. kolu bila je duga. Nakon pet sati igre završene su samo četiri partije.
U susretu Nežmetdinov – Petrosjan, bijeli je u 20. potezu žrtvovao pješaka i pokušao da započne napad. Međutim, napad nije bio dovoljno pripremljen. Petrosjan, dobro se braneći, odbio je prijetnje i prešao u napad. U rtopovskoj završnici precizno je realizovao prednost i ostvario pobjedu.
Veoma napeta bila je partija mladih majstora Šamkoviča i Livšina, koji su po prvi put učestvovali na šampionatu SSSR-a. Šamkovič je riskantnom igrom dao crnom mogućnost da stvori snažnog slobodnog pješaka u centru i upao pod jak napad, koji je završio uspješno…
Flor:„Furman, koji je igrao crnim figurama protiv Flora, izabrao je novi nastavak u oštroj varijanti Kraljevog gambita (do 13. poteza crni je ponovio partiju Tajmanov – Prins, Stokholm 1952). Ubrzo mu je pošlo za rukom da povrati žrtvovanog pješaka, a žrtvom figure forsirao je remi vječnim šahom“ („Večernja Moskva“, 19. januar).
Ovu 18-poteznu partiju Konstantinopoljski u turnirskom zborniku nazvao je „zanimljivom i važnom za teoriju“, Ljubinski je uključio u članak o šampionatu u godišnjaku „Šah za 1954. godinu“, a Sokolsky je naveo u svojoj knjizi „Šahovsko otvaranje“ (Minsk, 1955). Njegov učenik Albert Kapengut rekao je: „Jednom 1964. godine u timu CDSA spomenut je Šara-Hennig gambit, i ja sam rekao Furmanu da je za mene primjer ‘Šahovskog otvaranja’ bila njegova partija protiv Flora. Sa fenomenalnim pamćenjem, izvanredni teoretičar se nije mogao sjetiti partije i zanimalo ga je šta je tamo tačno odigrano. Kad je vidio, nasmijao se onako kako je samo Furman mogao i kroz suze od smijeha rekao: ‘Čudak, to je bio remi bez igre.’“ (sajt Chesspro, 2010).
Po ironiji sudbine, ova partija je jedina iz šampionata koja je navedena u knjizi „Semen Furman“ (1988).
Korčnoj je u susretu s Borisenkom već u 7. potezu razmijenio kraljice. To je, činilo se, obećavalo mirno nastavak. Međutim, Korčnoj je žrtvom figure zakomplikovao igru. Borisenko je odigrao ne najbolji potez i ubrzo je bio primoran da vrati figuru. Inicijativa je čvrsto prešla u ruke Korčnoja, koji je, stvarajući strašnog slobodnog pješaka, prisilio protivnika da da figuru za njega…
Liliental, koji je protiv Lisicina odabrao staroindijsku odbranu, previdio je jednostavnu kombinaciju protivnika i bio primoran da da kraljicu za topa i lovca. I dalje je zadržavao dovoljno čvrstu poziciju koja bi omogućavala uspješnu odbranu, da nije došlo do novog previda, bolje reći nepreciznosti. Lisicin je izvršio prodor pješacima i stvorio strašnog slobodnog pješaka („Sovetski sport“, 21. januar).
Ragozin i Havin: „9. kolo. Petrosjan i Lisicin djelovali su previše mirno. Već u 15. potezu htjeli su se dogovorili o remiju, ali sudije nisu dale odobrenje. Igra je trajala još 8 poteza, i kada su razmijenjene skoro sve figure, sudije su pristale zabilježiti remi.
Tajmanov je u Engleskom otvaranju brzo stekao prednost protiv Suetina, osvojio pješaka, zatim još jednog i u 50. potezu prisilio crnog da preda oružje.
U susretu Sokolsky – Korčnoj, pozicija crnog dugo je bila opasna, jer je Sokolsky imao ozbiljne šanse za pobjedu. Ali u cajtnotu bijeli je napravio grešku i već u beznadnoj poziciji u 33. potezu prekoračio je vrijeme.
U 10. kolu centralna partija bila je Geler – Tajmanov. Do 13. poteza partija je bila analogna susretu Keres – Tajmanov na turniru u Cirihu. Geler, težeći napadu, u 16. potezu lijepo je žrtvovao skakača. Tajmanov je bio primoran prihvatiti žrtvu, ali već u sljedećem potezu vratio je figuru, zadržavši višak pješaka. Dalje je Geler izabrao ne najbolji plan. Tajmanov je razmijenio kraljice i prešao u povoljnu topovsku završnicu …
Napet je bio susret Bannik – Ilivicki. U Grünfeld odbrani bijeli je žrtvovao figuru, dobivši značajnu pozicijsku prednost. U završnici, Bannik je brzo prisilio protivnika da preda oružje. Ovo je prvi poraz Ilivickog.
U partiji Korčnoj – Livšin, prednost je cijelo vrijeme bila na strani bijelog. Sredinom partije Korčnoj je osvojio pješaka, ali Livšin je uporno branio i prekinuo partiju u poziciji sa značajnim šansama za remi. U završnici nije iskoristio sve svoje mogućnosti i izgubio je na 81. potezu“ („Radyansky sport“, 22. i 26. januar).
Stanje posle 10. kola:
Averbah i Korčnoj – 7,5
Furman – 7
Lisicin, Tajmanov i Petrosjan – 6,5
Ilivicki – 6
Holmov – 5,5
Nežmetdinov – 5
Bannik, Borisenko, Livšin i Suetin – 4,5
Geler, Liliental i Flor – 4
Bivšev – 3,5
Ragozin i Šamkovič – 3
Sokolsky – 2,5
„DRŽITE KORČNOJA!“
Pregled, napisan na polovini turnira, Flor je iz nekog razloga nazvao „Prije odlučujućih duela“, iako je do njih još bilo daleko:
„Završila je polovina šampionata. Mladi velemajstori, koji teže da osvoje titulu šampiona, počeli su da prestižu sve, osim jednog – Korčnoja. Sa njim, čini se, nikome neće poći za rukom da se izbori na ovom turniru.
Nakon 10. kola formirala se grupa lidera: Averbah, Korčnoj, Furman, Tajmanov, Petrosjan i Lisicin. Ova šestorica očigledno ne voli da gubi. Od 60 partija koje su odigrali, samo Korčnoj i Lisicin imaju po jedan poraz. Ostalih 14 učesnika daje poene vodećoj grupi u skladu sa svojim mogućnostima – i za sada prilično dobro! Ipak, to ne znači da će i u drugoj polovini šampionata situacija biti ista.
Averbah je postigao pravo „šahovsko čudo“ – nakon skromnog početka sakupio je 5,5 poena od 6! Sa uzletom igra Korčnoj, koji je stekao značajnu popularnost u Kijevu. U susretima s Borisenkom (8. kolo) i posebno s Sokolskim (9. kolo) upadao je u veoma teške pozicije. Međutim, u šahu, dok partija nije završena, može se desiti sve što želite, posebno kada se podiže zastavica na satu. I uz „darežljivu“ pomoć svojih protivnika, Korčnoj je ostvario pobjede.
Kao i ranije, spokojno i sigurno vodi svoje partije Furman. Dva dana je bio bolestan, a trećeg dana ovaj „bolesnik“ lako je pobijedio Nežmetdinova (9. kolo).
Petrosjan strogo kažnjava svoje protivnike za svaku najmanju netačnost. Ali ako želi da bude prvi, mora to raditi još češće…
Nakon serije remija, zaigrao je Tajmanov. Kijevljani ga dobro poznaju i kao pijanistu i kao šahistu, ali ovog puta saznali su i da je Tajmanov – veoma „osvetoljubiv“ protivnik. Prošle godine je izgubio od Suetina i Gelera, a sada, u 9. i 10. kolu, „osvetio“ im se i osvojio dva poena.
Kao pijanista, Tajmanova tada je „dobro poznavao“ ne samo Kijev. Evo bilješke „Šahista-muzičar“ koju sam pronašao u časopisu Smena (br. 2, 1954):
„Veselo i razigrano zvuči melodija „Plesa Nune“ Arama Hačaturjana. Lagani prsti pijanista brzo prolaze po tipkama. Evo se čuju dva energična akorda, a posljednji zvuci, nežno nestajući, utihnu… Na sceni Malog sale Moskovske konzervatorije, lenjingradski pijanistički duo – Ljubov Bruk i Mark Tajmanov. Oni prvi put nastupaju u Moskvi, i ovaj koncert je za njih veliki i odgovoran ispit.
Svi prisutni u sali do tada su poznavali Marka Tajmanova kao jednog od najjačih sovjetskih velemajstora, a sada su ga upoznali kao finog i promišljenog pijanistu. Zajednički nastupi L. Bruk i M. Tajmanov počeli su još 1937. godine, kada su bili učenici četvrtog razreda muzičke škole. Pijanisti su s pohvalom završili Lenjingradsku konzervatoriju i od tada stalno nastupaju u Leningradu, Kijevu, Talinu i drugim gradovima zemlje. (…) Mark Tajmanov je poznat kao pijanista ne samo u Sovjetskom Savezu: učestvujući na međunarodnim šahovskim turnirima u Stockholmu i Cirihu, nastupao je u tim gradovima sa koncertnim programom.“
“Kijevljani dobro poznaju Marka Tajmanova i kao pijanistu i kao šahistu.” Karikatura iz biltena “Timskog prvenstva SSSR u šahu” (br. 8, 1954).
Od četiri učesnika turnira kandidata u Švajcarskoj, među liderima se zasad ne vidi samo Geler. Loš početak na turniru često vodi ka novim neuspjesima. Zbog zaostatka na tabeli, šahista ponekad počinje da igra rizično, što dovodi do novih poraza. Ipak, Geleru je izuzetno važno da popravi svoju poziciju, jer ga rijetko zadovoljava, ili tačnije – uopšte ne zadovoljava društvo takvih veterana kao što su Lilienthal i Flor…
Jedini šahista starije generacije koji je uspio da se probije među lidere je Lisicin. On igra vrlo temeljno i svoje poene zarađuje teškim, poštenim radom…
Napetost, kako među učesnicima, tako i među navijačima, raste. “Držite Korčnoja!” – pozivaju velemajstori. On ne obraća pažnju na to i ide napred, tim prije što su već počeli da stižu telegrami njegovih obožavalaca sa zahtjevom: “Hajde, Viktor!” Ali velemajstori nemaju razloga za brigu… Korčnoj će osvojiti prvo mjesto, a time i titulu velemajstora. “Naš brat” tada će moći mirno da kaže da je ipak pobijedio velemajstora!“ („Radski sport“, 26. januar)
Ragozin i Havin: „11. kolo proteklo je veoma napeto. Prvi rezultat je zabilježen u partiji Petrosjan – Averbah. U 32. potezu su se dogovorili o remiju. Livšin je bez dovoljno opravdanja žrtvovao pješaka Floru. Velemajstor se odbranio od prijetnji bijelog, a zatim prešao u kontraprednost.“
Mikenas i Ragozin: „U prethodnom kolu, prvo poraz je doživio Ilivicki, a danas nova ‘senzacija’ – u tabeli turnira zabeležena je prva pobjeda Flora. Ilivicki je izgubio drugu uzastopnu partiju. Istina, protivnik mu je bio Korčnoj, koji je već navikao da pobjeđuje (četvrti put zaredom!)“ („Šah u SSSR“ br. 5, 1954).
Flor: „Osjeća se da su gledaoci željeli da nagrade Korčnoja za njegovu sjajnu napadačku igru, ali nisu dobili tu priliku. Ilivicki, očigledno, ne voli aplauze upućene njegovim protivnicima i prekinuo je partiju u očigledno izgubljenoj poziciji.“ („Ogonjek“ br. 7, 1954)
Neočekivan je bio završetak partije Borisenko – Lisicin. Crni se u teškoj poziciji stalno snalažljivo branio. Ali u 37. potezu napravio je grešku, i Borisenko je izveo lijepu, iako nekomplikovanu kombinaciju, koja je dovela do poraza crnog. Lisicin se predao (i značajno smanjio šanse za prvo mjesto)…
Odličnu pozicionu igru pokazao je Furman u partiji sa Holmovom. Na slabe tačke u taboru crnih, bijeli je postepeno jačao napad i osvojio pješaka, a zatim dvije lake figure za topa. Partija je prekinuta, ali rezultat je jasan.
U 12. kolu najzanimljivija je bila partija Geler – Lilienthal. Obojica velemajstora težila su oštroj igri. To se odrazilo na izbor otvaranja (Grunfeldova odbrana). U 14. potezu Geler žrtvuje pješaka i preuzima inicijativu. Lilienthal, koji ne voli pasivnu igru, odgovara kontražrtvom, dajući lovca za dva pješaka. Ipak, kroz nekoliko poteza, Geler je bio primoran da da još kvalitet, ali komplikacije su bile u korist bijelog, i Geler je relativno brzo realizovao prednost.
Zanimljiva je bila i partija Korčnoj – Šamkovič. U staroindijskoj odbrani, crni je primjenio varijantu koju je predložio moskovski majstor Simagin, i dostigao je ravnopravnu igru. Ali drugu polovinu partije Šamkovič je odigrao nesigurno, potcijenio prijetnje bijelog i bio primoran da da kraljicu za topa i lovca (peta uzastopna pobeda Korčnoja!).
Mikenas i Ragozin: „Danas je još jedan učesnik ispao iz grupe bez poraza – Furman, koji se susreo sa Averbahom. Bijeli je izveo energičan napad na kraljevom krilu. Furman je žrtvovao pješaka da bi stvorio kontrigru, ali inicijativa je i dalje bila u rukama Averbaha, i on je sigurno doveo prednost do pobede.“ („Šah u SSSR“ br. 5, 1954)
U 13. kolu, junak dana bio je kijevski majstor Bannik, koji je porazio lidera šampionata Korčnoja. U ovoj partiji je po prvi put na turniru primjenjena Aljehinova odbrana. Protivnici su rokirali na suprotne strane i odmah počeli koncentrisati snage za napad. Bannik je prvi započeo aktivne akcije na kraljevom krilu. Žrtvujući topa, stvorio je matnu mrežu, i Korčnoj je bio prisiljen da da kraljicu. Iako je crni zadržao materijalnu ravnotežu (dva topa za kraljicu), njegova pozicija je s svakim potezom postajala sve slabija. Crni kralj je bio primoran da se pomjeri s g8 na e1, gdje je završio u bezizlaznoj poziciji.
Junak 13. kola postao je kijevski majstor Anatolij Bannik, koji je pobijedio lidera šampionata. Pored njega je Juri Averbah, koji je zahvaljujući porazu Korčnoja uspio da ga dostigne!
U složenoj manevarskog borbi odigrana je partija Borisenko – Averbah. Crni je stvorio slobodnog pješaka na daminom krilu. Bijeli jesu na vreme neutralisao prijetnje i sam prešao u kontranapad. Oba protivnika bila su u žestokom cajtnotu i, očigledno ne želeći da rizikuju, u 30. potezu su se dogovorili o remiju…
Mikenas i Ragozin: „Sve jasnije se uočava nestabilnost Ilivickog i Furmana. Prvi je počeo da gubi u 10. kolu, a u 13. je pretrpeo već treći poraz (ovog puta od Nežmetdinova). Drugi je prethodno izgubio od Averbaha, a danas od Suetina. Kao rezultat, Furman je propustio ispred sebe, osim Averbaha, Korčnoja i Tajmanova, još i Petrosjana, dok ga je Lisicin dostigao. Partije Gelera i Petrosjana obično se završavaju remijem, često bez velike borbe. Ovog puta su, međutim, oba protivnika bila agresivno nastrojena. U nastalim komplikacijama, Petrosjan je osvojio kraljicu i pješaka za dva topa, zatim još jednog pješaka i u 82. potezu pobjedio partiju“ .
U 14. kolu, sva pažnja bila je usmjerena na partije lidera – Averbaha i Korčnoja. U duelu sa Sokolskim, koji je primijenio oštru varijantu Holandske odbrane (Ilin-Ženevski), Averbah je postepeno nadigrao protivnika i preuzeo inicijativu na daminom krilu. Sokolski je pokušavao kontrigru na kraljevom krilu, ali nije uspio. Pametnim manevrom kraljice, bijeli je neutralisao prijetnje crnog i ojačao svoju poziciju. Izgubivši figuru, Sokolski se predao.
U partiji Ragozin – Korčnoj nijedna strana nije uspjela da postigne odlučujuću prednost. Partija je prekinuta, ali su se kasnije protivnici dogovorili o remiju (i Averbah je za pola poena pretekao Korčnoja)…
Iz štampe: „Relativno mirno protekla je partija Tajmanov – Petrosjan. Na nedavnom turniru u Cirihu, Tajmanov je u obe partije protiv Petrosjana pobijedio. Sada je Petrosjan brzo došao do izjednačene igre. U Engleskom otvaranju, bijeli je težio prednosti na daminom krilu. Potezom pješaka ‘a’, Petrosjan je prekinuo taj pokušaj. U 30. potezu, u obostranoj vremenskoj oskudici, partneri su se dogovorili o remiju…
U poslednjim kolima dobro igra Nežmetdinov. Danas je ostvario pobjedu (već treću uzastopnu) nad Šamkovičem. Originalno odigravši Sicilijansku odbranu, Nežmetdinov je započeo napad na kraljevom krilu. Šamkovič je neuspješno pokušao taktičkim udarem da se odbrani od napada. U kritičnom trenutku, bijeli je probio centar i osvojio pješaka. Dalji dio partije Nežmetdinov je odigrao posebno precizno.“ („Sovjetski sport“, 30. januar)
U 15. kolu, Averbah i Korčnoj su pobijedili u svojim partijama. Averbah je dobro iskoristio pasivnu igru Livšina, zauzeo ključne pozicije svojim figurama, i uskoro je beli izgubio figuru, što ga je primoralo da se preda. Ova partija je primjer duboke strategije lidera šampionata.
Korčnoj je na svoj način odigrao Englesko otvaranje i nadmudrio Flora u razvoju figura. Kod crnog su se pojavile slabe tačke na daminom krilu, koje je bilo teško braniti. Na kraju, Korčnoj je osvojio pješaka, zadržavši pozicionu prednost. Flor je bio u teškoj vremenskoj oskudici i, ne vidjevši izlaz, predao se.
Tajmanov, koji je treći na tabeli, pokazao je neobičnu popustljivost u partiji sa Furmanom. Rado je prihvatao razmjenu figura i uskoro na tabli su ostali po top i četiri pješka…
Iz štampe: „Loše, ne uobičajeno za svoj stil, igra na ovom turniru Geler. U 15. kolu, susrevši se sa Borisenkom, izabrao je svoju omiljenu Staroindijsku odbranu. Bijeli je napravio veliku rokadu, a zatim vršio pritisak na slabog pješaka d6. Crni je žrtvovao pješaka, nadajući se napadu na kralja. Bijeli je vratio pješaka, ali napada nije izbjegao. Međutim, Geler, razmišljajući 40 minuta, nije našao najjači potez, upao u tešku vremensku oskudicu, dao pješaka, a zatim i figuru. U 37. potezu, već u beznadežnoj poziciji, Geler je prekoračio vrijeme.“
U posljednjim kolima značajno je poboljšao svoju poziciju Bannik. Njegova partija sa Nežmetdinovom je prekinuta u poziciji u kojoj Bannik ima velike šanse za pobjedu. („Radski sport“, 26, 29. januar i 2. februar)
Tabela nakon 15. kola:POSLEDNJI TAJM-AUT
Nakon što su odradili još jednu “radnu petodnevnicu”, učesnici turnira dobili su priliku da se odmore pred odlučujuće borbe. Flor, kao i obično, iskoristio je slobodan dan da napiše osvrt na protekla kola:
„Treća šahovska sedmica Averbah i Korčnoj proveli su u usponu. Ne može se ni Lisicin žaliti na ovu sedmicu. Samo je Furman imao dosta neugodnosti. Dobijanje mnogih partija zaredom ima i svoje mane: dolazi trenutak kada, po teoriji vjerovatnoće, slijedi suprotan ishod.
Nakon pet uobičajenih ‘redovnih’ pobjeda, Korčnoj je pretrpio poraz – drugi na turniru. Bannik je uopšte miran čovjek, ali u 13. kolu djelovao je vrlo agresivno, i iako je Korčnoj pomjerao svog kralja s jednog ugla na drugi, spas nije bilo… Zanimljivo je da poraz Korčnoja, po svim znakovima, nije izazvao zadovoljstvo publike. Dvorana je prilično hladno reagovala na pobjedu svog kijevskog majstora: postalo je jasno da su prisutni – na strani Korčnoja… Zadovoljan rezultatom partije Bannik – Korčnoj bio je, bez sumnje, samo Averbah, koji je dostigao Korčnoja.
U 14. kolu Korčnoj se susreo sa Ragozinom. Mladost je očigledno računala na novu pobjedu mladog majstora. Ali stariji šahisti još pamte da se Ragozin, kao i sada Korčnoj, zvao ‘grom šahovskih velemajstora’. Partija je završena remijem, a Korčnoju je trebalo da prevaziđe mnoge teškoće. Tako je došlo do smjene lidera: na čelu turnira pojavio se velemajstor Averbah.
On igra na ovom turniru jednostavno sjajno. Njegovu duboku, finu strategiju nisu izdržali mnogi učesnici. Autor ovih redova očekivao je od mladog Lenjingrađanina u susretu s Korčnojem žestok napad, ali ovaj put izabrao je taktiku metodičnog, snažnog pritiska. Toliko snažnog da mi je uskoro postajalo teško disati. U 30. potezu predao sam se i dao priliku publici da nagradi Korčnoja aplauzom za njegovu dobru igru.
U posljednjim kolima počeo je pad Furmana, čije je ime dugo bilo na usnama svih – bio je lider. Nakon poraza od Averbaha pretrpio je neuspjeh u partiji sa Suetinom, a potom i sa Gelerom. Nije čudno što je najmirniji među učesnicima bio demoralizovan – Furman je počeo da se nervira…
Vasilij Byvshev ostvario je na ovom prvenstvu nekoliko dobrih pobjeda, a u 15. kolu ‘odgrizao’ je važnih pola poena od Tigrana Petrosjana.
Fotografija je snimljena na memorijalu Čigorina u Lenjingradu (1951). Iz arhive M. Volkowskog.
Averbah – 11,5
Korčnoj – 11
Tajmanov – 10
Lisicin i Petrosjan – po 9,5
Nežmetdinov, Furman i Holmov – po 8,5
Ilivicki i Suetin – po 7,5
Borisenko, Geler i Flor – po 7
Bannik – 6,5
Byvshev i Lilienthal – po 6
Livšin i Ragozin – po 5
Šamkovič – 4,5
Sokolski – 4
15.kolo bilo je neugodno za Petrosjana. Mladi velemajstor odmah nakon partije se upitao: „Kako nisam mogao da pobijedim u partiji s Byvshevim?“ Zaista, Petrosjan je imao sve što je potrebno za pobjedu: bolju poziciju i protivnika u vremenskoj oskudici. Međutim, Petrosjan nije htio dati Byvshevu priliku da razmisli i sam je napravio nepreciznost. Tako je Petrosjanu na tabeli pripalo novih pola poena. Već ih ima mnogo – čak 11. Neki se šale da Floru Petrosjan raste kao dostojna zamjena…
Počinje finiš. Preostala su četiri kola. Mnogi su uvjereni u pobjedu Averbaha, koji zaista ima dobre šanse. Na pola poena zaostaje Korčnoj. Posebnu sportsku draž finišu daje činjenica da Averbah i Korčnoj igraju međusobno u posljednjem kolu, i moguće je da će samo u ovom susretu biti odlučeno pitanje pobjednika.
Tajmanov zaostaje za liderom 1,5 poena. Ali, sjećajući se da je prošle godine (tačnije, 1952.) imao dva poena prednosti, a ipak ga je sustigao Botvinik, – Tajmanov ne gubi nadu. Ostali učesnici nemaju praktične šanse za prvo mjesto, jer u šahovskom turniru čuda ne postoje.“ („Radski sport“, 2. februar)
Karikatura iz lista „Radski sport“ (5. februar)
PREVREMENA POBJEDA
Iz štampe: „U 16. kolu lideri su ponovo igrali izvanredno. Averbah se susreo s Ilivickim. U Grunfeldovoj odbrani, velemajstor je primijenio fijanketo bijelog lovca. Nakon razmjene kraljica, lukavo je žrtvovao kvalitet, zakomplikovao borbu i postepeno ograničio figure crnog. Kralj Ilivickog našao se u teškoj poziciji… Ovo je deveta pobjeda lidera turnira.
Flor: „Korčnoj, koji je igrao crnim protiv Nežmetdinova, u otvaranju je dobio ravnopravnu poziciju. U 18. potezu bijeli je počeo da ponavlja poteze. Nakon dugog razmišljanja, lenjingradski majstor odlučio je da odustane od remija i traži put do pobjede. Njegov protivnik odigrao je netačno. Korčnoj je stvorio jak pješački centar i sa nekoliko energičnih poteza stavio bijelog u tešku poziciju. Nežmetdinov se zamislio, upao u oskudicu vremena i u 29. potezu, kada je njegova pozicija praktično bila slomljena, prekoračio je vrijeme. Ovo je deseta pobjeda Korčnoja.“ („Večernja Moskva“, 2. februar)
Loše finišira Furman. Nakon 11 kola dijelio je drugo i treće mjesto s Averbahom. Međutim, prvi porazi izbacili su Furmana iz ravnoteže. U posljednjih pet kola osvojio je samo pola poena (u ovom kolu izgubio je od Byvsheva)…
U partiji s Ragozinom, Flor je izabrao sicilijansku odbranu, što je iznenadilo bijelog. Na poteze otvaranja Ragozin je potrošio previše vremena, i za posljednjih 20 poteza imao je samo 5–6 minuta. Pozicija je bila veoma komplikovana. Međutim, umjesto da dodatno zakomplikuje igru i iskoristi oskudicu vremena protivnika, Flor je ostvario proboj u centru, nakon kojeg se pozicija brzo pojednostavila…
Zanimljiv je bio susret Tajmanov – Borisenko. Na ovom turniru Tajmanov bijelim figurama primjenjuje englesko otvaranje u svim partijama. Tako je bilo i ovog puta. Glavni događaji na tabli odigrali su se neposredno prije kontrole vremena. Kada je Borisenko upao u oskdicu vremena, Tajmanovu je nakon razmjene većine figura pošlo za rukom da osvoji pješaka. U poziciji kada je partija prekinuta crni je morao da se bori se za remi.“ („Sovjetski sport“, 4. februar)
Ragozin i Havin: „U 17. kolu Korčnoj je pretrpio poraz. Pretenciozno je odigrao otvaranje protiv Lisicina, zaostao u razvoju svojih figura i izgubio pješaka. Pokušaj da nadoknadi pješaka doveo je do toga da mu se top našao u zamci.
U tešku poziciju došao je Averbah, igrajući protiv Šamkoviča. Velemajstor je morao uložiti mnogo truda da izjednači poziciju (nakon ovog remija prednost Averbaha nad Korčnojem povećala se na poen).
Tajmanov je vješto iskoristio slabost bijelih polja u taboru Sokolskog. Osvojio je pješaka, zatim kvalitet, i posle 31. potezu Sokolski se predao (Petrosjan je u ovom kolu odigrao remi, i Tajmanov je zauzeo treće mjesto). Loše u finišu igra Furman. U 17. kolu izgubio je od Lilientala. Ovo je već peti poraz lenjingradskog majstora u posljednjih šest kola.“ („Radski sport“, 5. februar)
Na jednoj fotografiji – oba „krivca“ za poraz Korčnoja: Georgij Lisicin (pobijedio ga u 17. kolu), sudija, Mark Tajmanov, Jurij Averbah i Anatolij Bannik (u 13. kolu). Iz arhive L. Jakira.
Iz štampe: „U 18. kolu borba na svim tablama bila je izuzetno napeta. Partija Holmov – Korčnoj završila je remijem. U Grunfeldovoj odbrani crni je u 7. potezu ponudio žrtvu pješaka. Bijeli se se klonio komplikacija. Kao rezultat, Korčnoj je dobio nešto bolju igru. Postepeno se pozicija pojednostavila, i partija je prešla u završnicu u kojoj je bijeli lovac bio ograničen sopstvenim pješacima. U 28. potezu Holmov je ponudio žrtvu lovca, ali koju bi bijeli mogli iskoristiti za drugu kraljicu. Korčnoj je odbio ovaj ‘dar’ protivnika, nakon čega se pozicija potpuno izjednačila.
Ragozin i Havin: „18. kolo odredilo je novog šampiona zemlje. Averbah, koji je igrao s Bannikom, stalno je imao malu prednost. Razmjena većine figura nije olakšala položaj crnog, i partija je odložena u poziciji gdje je bijeli imao značajne šanse za pobjedu. Averbah je precizno odigrao završnicu. Ova pobjeda, bez obzira na rezultate posljednjeg kola, osigurala je Averbahu prvo mjesto.“ („Radski sport“, 9. februar)
Tajmanov u partiji s Livšinom napadao je na daminom krilu, crni je težio inicijativi u centru i na kraljevom krilu. Tajmanov je razmijenio kraljice i preveo partiju u bolju završnicu za sebe. U logoru crnih otkrivene su brojne slabosti.
Mikenas i Ragozin: „Troje učesnika završavaju turnir bez poraza. Danas je jedan od njih malo zaostao za svojim drugovima. U svakom slučaju, mnogi učesnici su mislili da Petrosjanu neće biti spasa u prekinutoj partiji s Furmanom. Međutim, remi je brzo zabilježen.“ („Šah u SSSR-u“, br. 5, 1954)
Mjesec dana trajala je borba najboljih šahista zemlje, i iako nije donijela velike iznenađenja, bila je izuzetno uporna. Pobjednik je određen već pri odigravanju partija nakon 18. kola. Zlatna medalja šampiona zemlje dobila je svoju konačni „adresu“ kada se u 62. potezu Bannik predao Averbahu.
Pod aplauzom brojnih gledalaca u kijevskom šahovskom klubu, glavni sudija prvenstva – predsjednik Savezne šahovske sekcije drug Vinogradov – objavio je: – „Velemajstor Jurij Averbah osvojio je 14 poena i postao nedostižan za ostale učesnike!“ („Sovjetski sport“, 6. i 9. februar)
Na cilju. Ispred je Jurij Averbah, iza njega Viktor Korčnoj i Mark Tajmanov, zatim GeorgijLisicin i Tigran Petrosjan. U parteru: Isak Boleslavski (s termometrom), Paul Keres (nad rukopisom) i Aleksandar Kotov (plete). Karikatura iz časopisa „Ogonek“ (br. 7, 1954)
Mikenas i Ragozin: „Na dan posljednjeg kola dvorana je prvi put bila prepunjena. Iako je pitanje prvog mjesta već riješeno, svi su željeli vidjeti partiju Korčnoj – Averbah… Tajmanov, koji je svoju partiju s Ilivickim završio remijem, s napetošću je pratio partiju lidera. ‘Hoće li me Korčnoj prestići?’ – pitao je sam sebe. Ali zabrinutost je bila nepotrebna (u prekinutoj partiji kod Averbaha nedostajao je pješak, ali je izdržao), i mladi Lenjingrađani podijelili su drugo i treće mjesto. Petrosjan i Lisicin obojica su pobijedili i tako se izjednačili. Ponovo je izgubio Geler, koji u dobroj poziciji nije stigao napraviti posljednji potez prije kontrole.“ („Šah u SSSR-u“, br. 5, 1954)
Rezultati turnira:
1.Averbah – 14,5/19 2–3. Korčnoj i Tajmanov – po 13 4–5. Lisicin i Petrosjan – po 12,5 6.Holmov – 10,5 7–9. Nežmetdinov, Suetin i Furman – po 10 10–11. Byvshev i Geler – po 9,5 12–13. Borisenko i Flor – po 8,5 14–16. Bannik, Ilivicki i Liliental – po 8 17–18. Ragozin i Šamkovič – po 6,5 19.Livšin – 6 20.Sokolski – 5
POKLON ZA ROĐENDAN
Ragozin i Havin: „7. februara održano je zatvaranje turnira. Pobjednike šampionata pozdravili su zamjenik ministrazdravlja Ukrajinske SSR N. Racz, predsjednik Savezne šahovske sekcije V. Vinogradov, predstavnici sportske javnosti glavnog grada Ukrajine. Uz burne aplauze prisutnih, J. Averbahu dodijeljena je zlatna medalja šampiona zemlje i diploma prve stepeni, a V. Korčnoju i M. Tajmanovu uručeni su srebrni znakovi i diplome druge stepeni“ („Radyansky Sport“, 9. februar).
Zašto je nastupao zamjenik ministra zdravstva, objasnio je Averbah: „Zlatna medalja koja mi je dodijeljena bila je jedinstvena: na njoj je ugravirano ‘Ministarstvozdravlja SSSR’! Naime, nakon smrti Staljina Sportski komitet je neko vrijeme bio podređen ovom ministarstvu, a predsjednik Sportskog komiteta postao je zamjenik ministra zdravstva“ (iz knjige „Šah na sceni i iza kulisa“, 2003). Potvrda za to bio je časopis „Šah u SSSR-u“, koji je gotovo godinu dana (od broja 4 za 1953. do broja 2 za 1954.) bio organ Ministarstvazdravlja SSSR.
Zlatna medalja, dodijeljena Juriju Averbahu, bila je jedinstvena: na njoj je bio natpis „Ministarstvo zdravlja SSSR“, u koje je gotovo godinu dana, nakon smrti Staljina, bilo uključeno Glavno upravljanje za fizičku kulturu i sport.
Niko od onih koji su pisali o turniru, iz nekog razloga, nije primijetio zanimljivu koincidenciju: 8. februara, odmah narednog dana poslije zatvaranja, Averbah je imao rođendan. Jurij Ljevič ga je proslavio tamo, u Kijevu, zajedno sa pobjedom na šampionatu. I to kako! Pri jednom razgovoru ispričao mi je dvije divne priče vezane za banket koji je priredio u svojoj sobi. Prvu je uključio u knjigu „Život šahiste u sistemu“. Ali tamo je priča, po mom ukusu, bila previše „literarna“, pa navodim verziju koju sam zapisao, uzimajući iz knjige samo početak:
Averbah: „Par dana prije završetka turnira glavni sudija (tačnije njegov zamjenik) Mihail Volkovski, veseljko i ne glup za piće, polušaljivo-poluozbiljno predložio: – Ako postaneš šampion i prirediš banket, ja ću u tvoju čast pročitati Barkovu poemu ‘Luka Mudiščev’.
Na banketu je Volkovski zaista pročitao poemu. A potom je ispričao kako mu je ona spasila život na frontu. Volkovski je služio kao starješina u mornaričkoj pješadiji, ratovao pod Lenjingradom. Bile su strašne borbe. U jednoj od njih, pod granatiranjem, glasno je počeo čitati ‘Luku Mudiščeva’… Nakon borbe pozvao ga je komandir bataljona i strogo upitao: ‘Šta to vičeš za vrijeme borbe?’ ‘To je za podizanje borbenog morala, druže majore’, odgovorio je Volkovski. ‘Pa pročitaj!’ i Volkovski je počeo da recituje poemu napamet. Kada je završio, komandir mu je naredio: ‘Sada sjedi i piši!’ Sledećeg dana odvezen je kod komandira pukovnije, potom u štab divizije – i svuda je zapisivao ‘Luku Mudiščeva’… A kada se Volkovski poslije sedmicu dana vratio u jedinicu, ispostavilo se da niko od njegovog odjeljenja nije preživio!“
Drugu priču Jurij Ljevič nije naveo u knjizi – vjerovatno se stidio. Ipak, duboko mu se urezala u pamćenje: poeziju je, sjećam se, deklamovao „sa žarom“, i bilo je vidljivo da mu taj pijan večernji događaj u Kijevu još uvijek stoji pred očima.
Tokom šampionata u Kijev je došao tada popularni estradni muzički duet „Šurov i Rykunin“, koji je izvodio satirične stihove. Umjetnici su rekli Averbahu da, ako osvoji prvo mjesto i priredi banket u svojoj sobi, oni će za njega organizovati koncert. I stvarno su ga organizovali! Tokom nastupa umjetnici su se dobro napili i počeli da pjevaju kratke šaljive pjesme uz malu harmoniku. Dame su to jako zabavilo. Evo jednog od stihova koje se Averbah sjeća:
Po alejama centralnog parka Sa pionirom šetala udovica. Pionira udovici postalo žao I udovica pioniru dala. Zašto je udovica pioniru dala? Zašto? Recite mi. Zato što je kod nas svako mlad sada U našoj mladalačkoj, prelijepoj zemlji.
Još godinu dana ranije, prije Staljinove smrti, bilo je nezamislivo da bi neko javno pjevao ovakve stihove! Zemlja se polako otapala, iako riječ „otopljenje“ još nije izgovorena – istoimena novela Ilje Erenburga biće štampana u časopisu „Znamya“ tek u maju…
ŠAMPIONAT KROZ OČI POBJEDNIKA
Averbah: „Poseban interes završenom šampionatu davalo je to što su za visoku titulu šampiona SSSR-a borili ne samo iskusni velemajstori poput Petrosjana, Tajmanova i Gelera, već i talentovana šahovska omladina.
22-godišnji student Lenjingradskog univerziteta V. Korčnoj pokazao se kao najopasniji protivnik za šahiste ‘starije generacije’. Pokazao je da je prava opasnost za velemajstore. Na njegovom kontu su pobjede nad Gelerom, Florom i Lilienthalom. Korčnoj je inventivan i hrabar u šahovskim napadima. Nije se bojao složenih, napetih situacija, i hrabro ih je prihvatao. Korčnoju treba poželjeti da više radi na tehnici igre.
Dobar utisak ostavila je igra majstora Lisicina i Nežmetdinova. Velemajstor Geler je očigledno nastupio ispod svojih mogućnosti.
Prošli šampionat bio je za mene velika škola. Iako sam nedavno odigrao 28 partija u Cirihu, ne mogu reći da sam stigao na završetak tek završenog turnira preumoran. Vjerovatno je pomogla fizička priprema. Od 12. godine redovno radim gimnastičke vježbe, plivam, igram odbojku, idem na skije.
Ova godina će biti bogata mnogim zanimljivim šahovskim takmičenjima. Nadam se da ću učestvovati u njima i uložiću sve snage da opravdam visoko zvanje šampiona Sovjetskog Saveza“ („Sovetsky Sport“, 9. februar).
Tek pola vijeka kasnije, u knjizi „Šah na sceni i iza kulisa“, Averbah je ispričao o tragediji koja se tada dogodila njegovom ocu (usput, 1937. je bio uhapšen, ali pušten godinu dana kasnije – kao i majstor Vigodčikov, bio je obuhvaćen prvom Berijinom „amnistijom“):
„Nedugo po povratku u Moskvu (iz Ciriha) otišao sam kod roditelja da čestitam majci rođendan. Ona me odvukla u kuhinju, zatvorila vrata i zaplakala: ‘Beda! Otac ima rak želuca. Hitno mora da se operiše.’ Nekoliko dana kasnije dogovorio sam se sa poznatim hirurgom, profesorom B. Petrovskim, da primi oca u svoju bolnicu… U januaru 1954. godine, dok je otac još bio u bolnici, otišao sam u Kijev na šampionat zemlje. Nisam se posebno pripremao, ali bio sam u dobroj formi. Vjerovatno je pomogla intenzivna teorijska priprema kojom sam se bavio pred turnir kandidata, kao i stečeno iskustvo… Po povratku u Moskvu, požurio sam kod roditelja. Otac je već bio kod kuće. Bio je veoma mršav. Poslije operacije mu nije bilo bolje: otkriveni su metastaze. Bijeda od oca! Skeptično je gledao na moje šahovsko zanimanje, smatrao je da me odvlači od školovanja, a kasnije – od ozbiljnog inženjerskog posla. Tek kada sam postigao najveći uspjeh, promijenio je stav. Ali živjeti mu nije ostalo dugo…“
Korčnoj: „Putovao sam u Kijev, očekujući u najboljem slučaju peto mjesto, ali odigrao sam uspješnije. To što sam podijelio 2–3. mjesto sa velemajstorom Tajmanovom smatram svojim uspjehom.“
Najbolje je u turniru igrao Averbah, igrao je „sa žarom“, sa kreativnom maštom. Što se ne može reći za neke druge velemajstore. Šta mladi majstori mogu naučiti od Flora sa njegovom suvom, bezbojnjom igrom? Tajmanov i Petrosjan su takođe često izbjegavali komplikacije i pobjeđivali primjenom jedne tehnike. Meni se svidjela igra Lisicina. Dao je niz zanimljivih partija. Snažan utisak ostavile su pobjede Nežmetdinova nad Borisenkom i Gelerom. Samo tako treba da igraju sovjetski šahisti – energično, inventivno, briljantno…» („Radski sport“, 9. februar).
Tajmanov: „Turnir je protekao u znaku napredovanja mladih. Od predstavnika starije generacije samo je Lisicinu pošlo za rukom da uđe u prvu petorku. Pobjeda Averbaha je potpuno zaslužena. On dobro razumije poziciju, uspješno kombinuje, zna da se istrajno brani, dobro vlada tehnikom realizacije stečenog prednosti. Korčnoj se smatra velemajstorom samo kombinatornog stila. Po mom mišljenju, to nije tačno. Dovoljno je sjetiti se partije Korčnoj – Flor, da se uvjerimo koliko majstorski vodi složenu pozicijsku borbu. U Kijevu sam čest gost. Samo u posljednje vrijeme bio sam ovdje tri puta, svaki put iz drugog razloga. Prvi put došao sam kao solista Lenjingradske konzervatorije, da učestvujem u koncertu, drugi put kada su me pozvali u studio igranih filmova da snimim sa mnom neke kadrove za novi sportski film „Naši šampioni“, a treći put – na 21. šampionat SSSR-a. Svaki put sa zadovoljstvom gledam kako se brzo unapređuje glavni grad Ukrajine. Želim Kijevljanima – ljubiteljima šaha – nove uspjehe u njihovom kreativnom radu, u šahovskim takmičenjima“ .
ŠAMPIONAT OČIMA RUKOVODIOCA
General-potpukovnik Vladislav Vinogradov tri puta je vodio Saveznu šahovsku sekciju: 1947–49, 1952–54 i 1961–62. Ništa čudno: 1920-ih smatran je jednim od najboljih šahista Čuvašije i do kraja života zadržao je ljubav prema šahu. Pripremi članka za glavne sportske novine u zemlji pomagao je kijevski majstor Boris Ratner, ali mislim da su glavne misli iznesene od samog Vinogradova.
Vinogradov i Ratner: „Završeno je prvo veliko šahovsko takmičenje 1954. godine. XXI šampionat SSSR-a značajno se razlikovao od prethodnih. Prvo, učestvovao je čitav niz mladih, talentovanih šahista – Korčnoj, Holmov, Suetin, Bivšev, Bannik, Livšin; drugo, nažalost, izostalo je nekoliko najjačih velemajstora – Botvinik, Smislov, Bronštajn, Keres, Kotov.
U prvim kolima su prednost imali predstavnici starije generacije – velemajstor Liliental i majstor Lisicin. Međutim, počevši od 10. kola (tačnije, 12., kada je Averbah izbacio Furmana iz grupe lidera), pitanje počasne titule šampiona zemlje uglavnom se rješavalo između velemajstora Averbaha i majstora Korčnoja.
Putevi do liderstva Averbaha i Korčnoja bili su potpuno različiti. Averbah je počeo turnir oprezno, promatrajući protivnike i tražeći njihove slabosti. Nešto slabiji start – četiri remija – nije omogućavao da se procijeni forma budućeg šampiona. Međutim, postepeno se razigrao i sredinom turnira demonstrirao sjajan stil.
Nikada do tada u svojoj sportskoj karijeri Averbah nije igrao sa takvom snagom i voljom za pobjedu. Sve faze partije vodio je na visokom nivou, sa istinskim majstorstvom. Njegov uspjeh je potpuno zaslužen. Sve partije igrao je inicijativno, hrabro ulazeći u komplikacije i opravdani rizik. Duboko razumijevanje pozicije kod mladog velemajstora (Averbahu su 32 godine) kombinuje se sa velikom inventivnošću i visokom tehnikom… Partije koje je Averbah pobijedio protiv Furmana, Ragozina, Livšina, Bannika spadaju među najbolja kreativna dostignuća šampionata.
22-godišnji lenjingradski student Korčnoj odmah se bacio u borbu. Poraz u prvoj kolu od Suetina nije narušio njegov borbeni duh. Sljedećeg dana, protiv tako snažnog protivnika kao što je Geler, izveo je briljantnu kombinaciju i pobijedio. Ta partija – najljepša na šampionatu – nesumnjivo će obići cijelu svjetsku šahovsku štampu.
U 11. kolu Korčnoj je postao lider, ali već u 14. kolu morao je propustiti Averbaha naprijed i zaostao je nakon neuspjeha u partijama protiv Bannika i Lisicina, gdje je bez dovoljne pripreme počeo sa aktivnim potezima. Pred posljednje kolo sve je bilo riješeno. Averbah je povećao razliku na 1,5 poen i osigurao sebi zlatnu medalju šampiona.
Korčnoj je talentovan šahista. Od njega se mogu očekivati nova dostignuća u budućnosti. Sa velikim sposobnostima, precizno i tačno procjenjuje poziciju. Potpuno priznanje zaslužuju i inventivnost i istrajnost mladog majstora, pokazane u odbrani. Među nedostatke Korčnoja spada određena nesigurnost u odigravanju jednostavnih pozicija.
Bez uobičajene energije i volje za pobjedom igrali su velemajstori Petrosjan i Tajmanov, koji su, kao i Geler, smatrani glavnim kandidatima za prvo mjesto. Prekomjerna miroljubivost u nekim partijama nije išla u korist velemajstorima. U ovom turniru bilo je samo nekoliko partija u kojima smo prepoznavali Tajmanova i Petrosjana. Virtuoznu tehniku pokazao je Petrosjan u teškim završnicama protiv Bannika, Gelera i Furmana. Obojica velemajstora zauzeli su prilično solidna mjesta u tabeli, ali sportska javnost je mogla očekivati veća kreativna dostignuća.
U ovom šampionatu Tigran Petrosjan je bio sputan sklonosti ka remijima – 13 (toliko je imao samo Flor). Ali već ljetos, na ekipnom prvenstvu SSSR u Rigi, pokazao je najbolji rezultat na prvoj tabli!
Preneseno iz biltena „Komandno prvenstvo SSSR u šahu“ (br. 3, 1954.)
Geler je bio potpuno neprepoznatljiv. Kuda je nestala njegova nekadašnja preciznost u napadu i upornost u odbrani? Geler se našao u veoma lošoj formi. Odlično počinjući partije, često je propuštao stečeno vođstvo.
Čast „stare garde“ majstora uspješno je odbranio Lisicin. On je vodio težak turnir ravnomjerno i snažno.
Sveopšte simpatije osvojila je hrabra igra Nežmetdinova, koji je po prvi put učestvovao u finalu prvenstva. Njegova partija protiv Flora izazvala je divljenje.
Dobar utisak ostavila je i igra Livšina, Bannika i Šamkoviča. U nekoliko susreta primorali su lidere da dožive neugodne trenutke. Dobro su se pokazali i majstori Holm i Suetin.
Ovaj turnir bio je neuspješan za velemajstore Lilientala, Ragozina i Flora. Sa ogromnim iskustvom i znanjem, oni su do nedavno predstavljali ozbiljnu snagu za svakog protivnika. Svi se sjećaju kako su Ragozinovi fini planovi i besprekorno precizna igra Flora nagnali vrhunske majstore šaha – Botvinikj, Kapablanku, Laskera, Reševskog i Evea – da više puta predaju partiju. Čini nam se da je glavni razlog neuspjeha Ragozina, Flora i Lilientala bila nedovoljna fizička pripremljenost za dugotrajno naprezanje. Pred kraj četvrtog sata igre, velemajstori su se očigledno umarali i pravili greške i grube propuste.
Nakon odličnog starta, Furman (8 od 11) i Ilivicki (6 od 9) mogli su računati na visoke pozicije. Međutim, izgubivši prisebnost nakon nekoliko poraza, loše su završili turnir. Dobre sportske kvalitete pokazali su Borisenko i Byvshev. Porazi su uticali na njihovu dalju igru.
Teorijska pripremljenost svih učesnika bila je visoka. Pravo prvog poteza bilo je, u pravilu, značajna prednost. Bijeli su osvojili 74 partije, dok su crni samo 33. Nerješene su bile 83 partije (44%).
Sa ciframa vlada konfuzija. U „Sovjetskom sportu“ rezultat između bijelih i crnih 72:34, nerješeno 84. U turnirskom zbiru (u članku Averbaha o završetku otvaranja) – 72:33, nerješeno 85. Ko je u pravu? Nisam se ulijenio i izbrojao. Ispostavilo se – niko: 73:34, nerješeno 83.
O napetosti turnirske borbe svjedoči veliki broj partija prekinutih nakon pet sati igre (89 od 190).
Sumirajući rezultate XXI prvenstva, treba primjetiti da je turnir dao mnogo vrijednog i u oblasti šahovske teorije („Sovjetski sport“, 11. februar).
PRVENSTVO OČIMA KOMENTATORA
Autor i sastavljač turnirskog biltena bio je međunarodni majstor Aleksandar Konstantinopoljski, sam višestruki učesnik prvenstava SSSR, osvajač srebrne medalje 1937. godine. Njegove karakteristike učesnika posebno su vredne, jer je od 190 partija prvenstva komentarisao 155, dakle, proučio je kreativnost svakog šahiste, moglo bi se reći, pod mikroskopom!
Konstantinopoljski: „O Averbahu se može reći da za poslednjih 20 godina niko, osim Botvinika, nije postizao sličan uspeh na prvenstvu SSSR. Zaista, Averbah je odigrao čitav turnir bez ijednog poraza i nadmašio najbliže konkurente za 1,5 poen. Njegova igra je bila interesantna i višeslojna. Nesumnjivo je nadmašivao druge učesnike u vještini završnica (dovoljno je sjetiti se partija sa Bannikom i Suetinom), a u isto vrijeme je vješto vodio napad (npr. partija sa Livšinom), nije se gubio u teškim pozicijama i pronalazio resurse odbrane. Velemajstor Averbah mnogo radi na proučavanju teorije, i za razliku od nekih drugih velemajstora, ne ograničava se samo na otvaranja, već se bavi i proučavanjem završnica. Objavio je niz interesantnih analiza i trenutno priprema udžbenik o završnicama (prvi tom njegovih „Šahovskih završnica“ izlazi 1956)…
Karikatura iz biltena „Komandno prvenstvo SSSR u šahu” (br. 5, 1954)
Heroj turnira bio je majstor Korčnoj. Osvojio je opšte simpatije svojom hrabrom i raznovrsnom igrom. Sovjetski šah u njemu ima talentovanog predstavnika sa jasno izraženim kreativnim profilom, punopravnog kandidata za velemajstora. U prvim nastupima Korčnoj se pokazao kao šahista vješt u komplikacijama i računanju oštrih varijanti, ali na ovom turniru, zadržavši ovo svoje dragocjeno svojstvo, pokazao je da može voditi borbu i u klasičnom pozicionom stilu (npr. partija sa Florom). Korčnoj je veoma mlad: tokom turnira mu nije bilo ni 23 godine. To djelimično objašnjava neopravdani rizik koji je preuzimao u nekim partijama. Iako mu je ponekad uspjevalo da na taj način pobedi, mora shvatiti da to nije pouzdan put ka daljem napretku…
Velemajstori Tajmanov i Petrosjan postigli su dobar rezultat, prolazeći, kao i Averbah, čitav turnir bez poraza i zauzevši visoka mjesta. Ipak, na njihovoj igri bio je vidljiv trag umora poslije turnira u Švajcarskoj, što se ogledalo u velikom broju remija (12 kod Tajmanova i 13 kod Petrosjana – toliko je imao samo još Flor). Tajmanov i Petrosjan postigli su ne samo sportski, već i kreativni uspjeh; dali su niz odličnih partija i dokazali da obojica sigurno i čvrsto drže svoje mjesto u vodećoj koloni sovjetskih šahista.
Lisicin je dobio titulu majstora u godini kada se rodio Korčnoj (1931), i on, jedan od rijetkih predstavnika srednje generacije majstora, potpuno je sačuvao šahovsku snagu, demonstrirajući izvrsnu igru tokom cijelog turnira – od prvog kola, gdje je pobijedio Ragozina, do posljednjeg, u kojem je savladao Nežmetdinova. Koje osobine su pomogle Lisicinu da postigne ovaj rezultat? Prije svega njegova visoka organiziranost, radna sposobnost i raznovrsna šahovska pripremljenost. Lisicin je poznati šahovski pisac, autor knjiga o teoriji srednje igre, rado prenosi svoje znanje i iskustvo mladima. Snaga Lisicina ogleda se u pozicionoj igri, odbrani i završnicama. Savladati ga nije lako; uspjela su to samo dvojica njegovih zemljaka iz Lenjingrada i nijednom velemajstoru nije pošlo za rukom. Veliki kreativni i sportski uspjeh koji je postigao sasvim je zaslužen.
Šesto mjesto zauzeo je Holmov, koji je učestvovao na XVI i XVII prvenstvu, ali je igrao neujednačeno: pored lijepih pobjeda, često je doživljavao padove. Sada, četiri godine kasnije, postao je zreliji šahista. Zdravo postavljena partija, logičnost uz agresivnost i brzi proračun odlikuju njegovu igru. Izgubio je svega tri partije i dao niz dobrih primjera svog kreativnog izraza, uključujući partije protiv Gelera, Byvševa i Livšina.
Nakon prvenstva, Rašid Nežmetdinov, Jurij Averbah i Viktor Korčnoj posjetili su mlade šahiste u Kijevskom Dvorcu pionira. Iz arhive J. Averbaha.
Velemajstori Tajmanov i Petrosjan postigli su dobar rezultat, prolazeći, kao i Averbah, ceo turnir bez poraza i zauzevši visoka mesta. Ipak, na njihovoj igri bio je vidljiv trag umora posle turnira u Švajcarskoj, što se ogledalo u velikom broju remija (12 kod Tajmanova i 13 kod Petrosjana – toliko je imao samo još Flor).
Tajmanov i Petrosjan postigli su ne samo sportski, već i kreativni uspeh; dali su niz odličnih partija i dokazali da obojica sigurno i čvrsto drže svoje mesto u vodećoj koloni sovjetskih šahista.
Lisicin je dobio titulu majstora u godini kada se rodio Korčnoj (1931), i on, jedan od retkih predstavnika srednje generacije majstora, potpuno je sačuvao šahovsku snagu, demonstrirajući izvrsnu igru tokom celog turnira – od prvog kola, gde je pobedio Ragozina, do poslednjeg, u kojem je savladao Nežmetdinova. Koje osobine su pomogle Lisicinu da postigne ovaj rezultat? Pre svega njegova visoka organizovanost, radna sposobnost i raznovrsna šahovska pripremljenost. Lisicin je poznati šahovski pisac, autor knjiga o teoriji srednje igre, rado prenosi svoje znanje i iskustvo mladima. Snaga Lisicina ogleda se u pozicionoj igri, odbrani i završnicama. Savladati ga nije lako; uspela su to samo dvojica njegovih zemljaka iz Lenjingrada i nijednom velemajstoru nije pošlo za rukom. Veliki kreativni i sportski uspeh koji je postigao sasvim je zaslužen.
Šesto mesto zauzeo je Holm, koji je učestvovao na XVI i XVII prvenstvu, ali je igrao neregularno: pored lepih pobeda, često je doživljavao padove. Sada, četiri godine kasnije, postao je zreliji šahista. Zdravo postavljena partija, logičnost uz agresivnost i brzi proračun odlikuju njegovu igru. Izgubio je svega tri partije i dao niz dobrih primera svog kreativnog izraza, uključujući partije protiv Gelera, Byvsheva, Livšina.
Nakon prvenstva, Rašid Nežmetdinov, Jurij Averbah i Viktor Korčnoj posjetili su mlade šahiste u Kijevskom Dvorcu pionira. Iz arhive J. Averbaha.
Dalje, u tabeli turnira, mjesta su zauzeli Nežmetdinov, Suetin i Furman – šahisti različitih stilova. Nežmetdinov je ljubitelj složenih, zamršenih pozicija, u kojima pronalazi prostor za pokazivanje svog taktičkog majstorstva. Lukave zamke Nežmetdinova i njegove neočekivane oštre kombinacije opasne su za svakog protivnika. Ako ima inicijativu, vodi napad s izuzetnom brzinom, ali karakter njegovog repertoara otvaranja ne omogućava uvijek dobijanje tipa pozicija koji mu odgovara. Pri ocjenjivanju njegovih rezultata treba uzeti u obzir da, iako je u prošlosti imao velike uspjehe, u savezno prvenstvo je prvi put ušao. Zanimljivo je pratiti rezultate Nežmetdinova po kolima: serije pobjeda (u 10–14. kolu osvojio je 4,5 od 5!) zamijenjuju se serijama poraza… Treba napomenuti i njegovu književnu djelatnost – autor je šahovskog udžbenika na tatarskom jeziku (objavljenog 1953. godine).
Rašid je također bio izvrstan analitičar i „veliki improvizator“! Priča Lev Hariton: „Murej uvijek voli da se sjeća kako je imao priliku da analizira zajedno sa šahovskim titanima poput Paula Keres i Rašida Nežmetdinova. Ali nije ga privlačila samo njihova analitička sposobnost, nego i sposobnost improvizacije za šahovskom tablom. Za Jašu oni su, prije svega, bili veliki improvizatori – njihova kreativnost je bila neuporediva s današnjom tendencijom da se teorija otvaranja uči napamet, učitava u računare i, kada treba, izvlači iz silikonskog „ormara“. Takav stalno dosadan pristup šahu bio je uvijek stran kreativnoj prirodi Mureja. ‘Ne bih zamijenio jednog Nežmetdinova za deset Kamskih,’ – jednom mi je priznao“ (sajt Euruchess, 2006).
Igru majstora Suetina odlikuju izvanredna erudicija, preciznost u realizaciji prednosti, sposobnost da uoči i iskoristi skrivene taktičke mogućnosti pozicije povezane s dalekim proračunom varijanti. Primjeri su njegove partije protiv Korčnoja i Byvševa.
Furman nije početnik u šahu; prije pet godina ostvario je uspeh kao velemajstor, zauzevši 3. mjesto na XVI prvenstvu SSSR-a. Nakon perioda smanjenog uspjeha, sada doživljava kreativni uspon. Sportski rezultat u XXI prvenstvu ne može se smatrati u potpunosti reprezentativnim jer je Furman bio bolestan tokom turnira. Njegove partije su monumentalne, posjeduje duboku pozicijsku intuiciju, unosi mnogo novoga u teoriju otvaranja i precizno vodi završnice. Istovremeno, igra oštro, a provođenje pozicijskih planova kod njega je povezano s konkretnim proračunom. Primjeri su partija s Nežmetdinovom, gdje je uspio pobiti neočekivani pokušaj protivnika da kombinacijom oslobodi pozicijski pritisak, kao i remi partija s Korčnojem. Furmanova slabost je blago precjenjivanje snage poteza 1.d4 i, ponekad, kao posljedica toga, precjenjivanje vlastite pozicije.
Prelazeći na karakteristiku velemajstora Gelera, treba reći da je ovaj višestrani šahista sa svojom izraženom ličnošću u ovom prvenstvu bio gotovo neprepoznatljiv. Geler, iako je zablistao s nekoliko lijepih pobjeda, izgubio je osam partija – više nego na turniru u Švajcarskoj i više nego u prethodna dva prvenstva SSSR-a zajedno. Naravno, ovaj rezultat ni u kojem slučaju ne odražava stvarnu snagu Gelera. Konkretni razlozi njegovih poraza bili su potcjenjivanje prijetnji protivnika i blaga nesigurnost kada te prijetnje počnu poprimati stvarne konture. Primjeri su njegove partije s Averbakhom i Nežmetdinovom.
Ovo prvenstvo bilo je jedno od najneuspješnijih u karijeri Efima Gelera. Po broju poraza, čak rekordno – 8! Toliko partija nije izgubio ni prije, ni poslije…
Byvšev pripada tipu šahista s oštrim, napadačkim stilom. Izuzetno je inventivan u pozicijama gdje može pokazati svoju maštu i sposobnost proračuna mnogobrojnih složenih varijanti. Vrijedi podsjetiti da je, igrajući na XX prvenstvu, pobijedio protivnike poput Boleslavskog, Keresa i Smislova. Dalji napredak Byvševa zavisi od otklanjanja određene jednostranosti u njegovoj kreativnosti – mora naučiti da kombinuje intuiciju s logikom, želju za napadom s umijećem odbrane.
Malo neobično tumači pozicije majstor Borisenko, i spreman je svoje viđenje braniti protiv svakog protivnika. Dobra priprema otvaranja s težnjom ka složenim pozicijama, prirodni optimizam i uporan sistematski rad na šahu stvaraju osnove za njegove buduće uspjehe. Treba mu poželjeti da pažljivije prati planove protivnika, kao i da proširi svoj repertoar otvaranja.
Grupa starijih šahista – Lilienthal, Ragozin, Sokolsky i Flor – ovaj put je igrala neuspješno (Sokolsky se više nije pojavio u finalu). Jasno je da je razlog dijelom prekratak period između polufinala, u kojem su svi učestvovali, i finala prvenstva, a Lilienthal, Sokolsky i Flor su, pored toga, osjećali umor od trenerskog rada na turniru u Švajcarskoj…
Livshin i Shamkovich po prvi put su stekli čast da igraju na savezonom prvenstvu. Shamkovich je poznat kao dobar teoretičar, tvorac originalnih sistema, npr. u Sicilijanskoj odbrani. Sa dobrim sposobnostima, vodi središnjicu na svojstven i hrabar način. Fizička slabost i prevelika osjetljivost mogu postati ozbiljna prepreka na putu majstora Shamkovicha ka uspjehu. Veliku korist imalo bi bavljenje fizičkom kulturom.
Šahistima obično nedostajući kvaliteti koje u izobilju posjeduje Livshin: dobri nervi, izdržljivost, fizička spremnost – odlični preduslovi za šahovskog majstora. Vrlo brzo je prošao put od kandidata za majstora do učesnika prvenstva SSSR-a, a kao novajlija ponekad mu je bilo teško protiv iskusnih protivnika; osjetila se i nedovoljna, površna priprema otvaranja (ovo prvenstvo SSSR-a ostalo je jedino u biografiji Josifa Livshina).
Uprkos odsustvu nekih vodećih šahista, XXI prvenstvo SSSR-a bilo je veoma zanimljivo u kreativnom smislu. Partije su se odlikovale originalnošću i svježinom ideja u svim fazama borbe. Često su se primjenjivali neistraženi debi sistemi, npr. u Sicilijanskoj, Staroinidijskoj odbrani, Grunfeldovoj odbrani. Značajna je tendencija da bijeli igra aktivne odbrambene šeme, uspješno primjenjivane crnim – takvo je Staroinidijsko otvaranje. Zaslužuje pažnju i originalna ideja „ konfrontacija sistema u otvaranju “, koja se pojavila u nekim partijama turnira.
