Ljudi parka „Ermitaž“

 

Stari Semjon

Nekada je igrati blic u Moskvi bilo prava misija. U Centralnom šahovskom klubu, na primjer, satove su dijelili samo odabranima – ostali su morali gledati i sanjariti. A i u drugim klubovima bilo je prava avantura dobiti šahovsku opremu. Ljeti su spašavali parkovi. Dva najpopularnija mjesta bila su „Sokolniki“ i „Ermitaž“. U Sokolnicima, koliko se sjećam, paviljon i dalje stoji kao svjedok prošlih vremena, a „Ermitaž“ – šta da se radi, drveni paviljon na skupom komadiću zemlje u centru Moskve je izgorio u doba tržišnih odnosa. Nema – znači nije ni bilo. Ali bio je! I to kakav!

Bilo je to sedamdesetih. Stanice metroa „Puškinskaja“ još nije bilo, a ja sam išao u „Ermitaž“ od „Majakovske“, prvo svraćajući u malu kafeteriju, gdje su pravili jaja na oko s kobasicom u malim aluminijumskim tiganjima. Savršen početak za šahovski maraton! A tek onda niz Sadovuju do Karetnog reda (Ulica “Reda kočija”).

Park je počinjao od bioskopa, koji su potom preuredili u Teatar minijatura. Desno – Teatar ogledala, a dalje, u dubini, stajala je još jedna drvena pozorišna sala, prava ljepotica. Kasnije je izgorjela, a na njenom mjestu ostao je mali plac.

Teatar minijatura tada je vodio Rudolf Rudin, gospodin Himalajski iz „Kabačok 13 stolica“. Taj čovjek je imao naviku da satima sjedi na klupi nasuprot službenog ulaza, nogu preko noge, gledajući oko sebe, pušeći, naklanjajući se poznanicima – kao da svijet oko njega nije stvaran, a on je kralj šahovskog dvora. Pored vrta stajala je velika stambena zgrada za radnike Moskoncerta, i stariji umjetnici su dolazili u „Ermitaž“ da udahnu svjež vazduh i možda pobjegnu od mladih šahovskih entuzijasta.

I tako, ostavivši gospodina Himalajskog s desne strane, a riblji restoran s lijeve, konačno bih stigao do šahovskog paviljona. Drvena ruševina u kojoj su se čuvali stolovi, stolice, figure i satovi izgledala je kao da će svaki čas srušiti, ali nekako je opstajala. Pored – natkrivena veranda za kišne dane. Ako je vrijeme bilo lijepo, stolovi su jednostavno iznošeni napolje – svjež zrak i šah, kombinacija koja pobjeđuje svaku depresiju.

U parku su još bili koncertni prostori, restoran i mnoštvo paviljona s pivom – prava rijetkost za ono doba. Pričalo se da su šezdesetih postojali i automati za vino. U svakom slučaju, Tolja I., pravi ljubitelj igre i šale, jednom je ponudio velemajstoru Vasjukovu (kojeg nije poznavao, ali to posmatrači nisu znali) da odigraju „po čašicu“ za partiju. Vasjukov je pristojno odbio i otišao. Poslije toga su Tolji rekli kome je uputio ponudu – čin tolike hrabrosti za publiku je bio zadivljujući.

– A ja sam vidio po očima da je htio igrati – govorio je Tolja – ali se ustezao zbog žene!

Julija Sergejevna

O svim poslovima u paviljonu brinula je Julija Sergejevna Baljasnaja. Imala je oko sedamdeset godina – a možda i više, jer ona se nikada nije ljutila na godine, samo na igrače koji nisu slušali njene monologe. Prije penzije predavala je matematiku u školi, pa su njeni razgovori ponekad ličili na težak matematički zadatak: beskonačno dugački i bez očiglednog rješenja. Ljudi su je voljeli, ali su je – da budemo iskreni – zaobilazili. Zašto? Zato što, kada bi Julija Sergejevna počela pričati, nesretnik bi umjesto blica morao slušati njene beskrajne priče. Jednom mi je, ozbiljno, rekla:
– Djetence, ja vas sve prijavljujem. Prisiljavaju me da to radim.
I tu se završavala svaka rasprava o poštovanju pravila… i početku partije.

Sjećam se jednog slučaja koji me u mladosti neugodno iznenadio. U „Ermitaž“ je dolazio Volođa B. – lijep, visok plavokos mladić, oličenje šahovskog šarma. Kao i svi ostali, držao se po strani i izbjegavao Juliju Sergejevnu. Sjedio bi i igrao, koncentrisan, ozbiljan. Ali jednog dana pojavio se s djevojkom pod ruku – očito, trebalo je ubiti vrijeme i malo se pokazati. I tako prilazi Juliji Sergejevni, naginje se… i ljubi joj ruku! Ona, naravno, bila je oduševljena i gotovo zaslijepljena tim viteškim činom. Ipak, kada je Volođa došao sljedeći put da igra, ne samo da joj ruku nije poljubio – nije joj ni blizu prišao. Šah i romantika – to je Moskva sedamdesetih, prijatelju!

Publika

U paviljonu i oko njega uvijek je bilo mnogo ljudi: ljubitelja šaha, stanara okolnih kuća, prvokategornika, kandidata i, naravno, majstora. Dolazili su korifeji moskovskog blica – Arbakov, Carev, Zak, Fajnov, Volođa Sutejev, sin poznatog slikara – a kasnije i Dima Gnesin, Vižmanavin, Kiseljov, Karen Grigorjan, Dorfman, Lemačko, Konoplova… Svi su dolazili, igrali, odlazili.

Prošlo je mnogo godina. Neki su umrli, neki otišli. Neki još uvijek igraju. Povremeno ih vidim na televiziji: jedan je postao veliki biznismen, drugi poslanik Državne Dume, treći general-pukovnik i heroj Rusije…

Zmija

Kako mu je bilo ime — niko nije znao. Zvali su ga Zmija. Mlad, uvijek neobrijan, momak sa čudnim osobinama. Dolazio je svaki dan, u rukama nosio tranzistor. Sjeo bi da igra i uključio „Glas Amerike“ na punu jačinu. Pričalo se da ima potvrdu iz psihijatrijske ustanove. U svakom slučaju, milicija ga nije nikada dirala.

Griša

Izgledao je otprilike trideset pet godina, a sam je govorio da radi kao literarni „crnac“ – piše umjesto sekretara Saveza pisaca.

– Koliko vam oni plaćaju? – upitah ga.
– Tri stotine mjesečno, plus honorar za prvu publikaciju – odgovori Griša.
– Sjajno! – rekoh.
– A znaš kako je teško? – nastavi on. – To nije pisati kao Bunin ili Čehov. Oni nemaju nikakav stil. Muka je, ne možeš ni da zamisliš!

I tu shvatiš najvažniju stvar: možda Griša nije stvarao remek-djela, ali je bar imao posao gdje se tvoja muka plaća – makar i skromno. I u tom „crnačkom“ svijetu svaka riječ imala je svoju cijenu… čak i kad je stil izostajao.

Gdje je uzeo?

U paviljon je često zalazio jedan stariji prvokategorni igrač, Černjšev po prezimenu. Bio je penzioner, pravnik, cijeli život radio ili kao advokat, ili kao istražitelj — nisam siguran. Volio je pričati, prisjećati se starih dana. Jedan njegov monolog posebno mi je ostao u pamćenju:

„Prije rata, u Rostovu, sudili su jednom šefu skladišta. Plata — sićušna, sedamdeset rubalja po današnjem kursu. A on je živio kao kralj: dvospratna kuća, stazica popločana slomljenim ciglama. I tužilac ga upita:

– Recite, optuženi, kako uz tako malu platu imate ovakve odaje?

Šef skladišta ustaje i kaže:

– Građani suci! Čitav život živio sam skromno, nisam pio, nisam pušio, jeo umjereno…

Zastao je, pogleda sudije i dodade sa pravim, prekornim tonom:

– Treba znati živjeti, građani suci!

I to je to. Počeo je rat, otišao sam u vojsku, i nikada nisam saznao kako je sve završilo.“

Slavik

Pojavio se nekako iznenada. Dolazio je svaki dan. Uopšte nije znao da igra, ali je igrao sa svima — za pare. Plaćao je, nekako, aparatima za brijanje „Harkiv“. Onda su počeli da pričaju da je on profesionalni lopov i da je kutiju aparata jednostavno ukrao. Imao je talenta za igru, u svakom slučaju, vrlo brzo je igrao ravnopravno sa kandidatima.

I sjećam se, Slavik je igrao za pare sa jednim KMS-om — sada je poznat dječiji trener. I, kad je dobio još jednu partiju, Slavik kaže: „Hoću da dobijem pare!“ Ali taj nije htio da plati — ili možda nije imao novca. I on, gledajući pored Slavika, povikao je u prazno: „Druže kapetane! Dođite ovamo! Hitno!“
Za sekund, Slavika nije bilo u parku. Šta mu se dalje dogodilo — zna Bog.

Katalovi (Profesionalni kockari)

Bilo je nekoliko ljudi koji su kružili od hipodroma do katrana (za mlađe: kockanje je tada bilo zabranjeno, katran je tada naziv za iznajmljeni stan za ovu opasnu aktivnost, jednostavno rečeno, tajni kockarski dom), iz katrana u „Ermitraž“, iz „Ermitraža“ do bilijarde. Bilo im je svejedno šta će da igraju, samo da je za pare. Igrali su i šah, neki — vrlo pristojno. Među njima su bili i majstori šaha. Svi vodeći moskovski katalovi bili su pod nadzorom milicije. Ali rijetko su ih hapsili. Ipak, tražili su da prijave svoja kretanja po zemlji. Imali su svoj poseban jezik, svoju etiku. Uglavnom, o ovom svijetu je malo napisano.

Karen Grigorjan

Karena i njegovog brata Levona prvi put sam vidio na Spartakijadi naroda SSSR-a, 1967. Karen je igrao na omladinskoj tabli, a Levon, ako se ne varam, na prvoj odrasloj. U svakom slučaju, tog dana kada sam bio na Spartakijadi, Levon je odigrao remi sa Keresom.

Ali potom je Karen prestigao brata i njegovi uspjesi su bili veoma primjetni.
Upoznao sam ga na polufinalu Moskve u blicu, gdje me je lako i sigurno pobijedio. Nakon partije sam zajedno sa Grigorjanom otišao da zapalimo cigaretu i malo popričali. Poslije smo se često sretali u CŠK, u „Ermitražu“, u drugim klubovima. On bi radosno prišao, započeo razgovor. Svaki put me pitao:

• Izvini, kako se zoveš, stalno zaboravljam.

Bilo ga je nemoguće zamjeriti, toliko se radovao kad bi vidio poznato lice, bio je tako prijateljski nastrojen. Pričao je o svojim planovima, o Levonu, koji je do tada iz nekog razloga preselio u Taškent. Prisjećao se nekih smiješnih priča, pjesmica. Kad bi iznio neku misao, pitao je:

• Tačno, zar ne?

Jednog dana smo pola dana proveli šetajući Talinom — nekoliko moskovskih majstora je igrala turnir tamo, a ja, vraćajući se iz Viljandija u Moskvu preko Talina, svratio sam na minut u hotel da ih pozdravim. I Karen me povukao u grad da malo porazgovaramo. Naravno, prethodno me upitao kako se zovem.

Ono što je fasciniralo kod njega bila je kombinacija lukavosti, čiste dječije lukavosti, i dječije naivnosti. Mislim da su mu te osobine mnogo otežavale život. U svakom slučaju, i dva strastvena interesovanja koja je imao pored šaha — ljubavi prema ženama i kocki.

Posljednji put sam ga sreo u Moskvi, kraj GUM-a. To je bilo poslije onog značajnog prvenstva zemlje, gdje je prvi put, nakon osvajanja titule svjetskog šampiona, igrao Karpov. Turnir je bio izuzetno jak i Karen je tamo igrao sjajno, čime se veoma ponosio. Dugo mi je pričao o prvenstvu, partiji sa Karpovom, o tome da mora postati velemajstor, da želi da se plasira na međuzonski turnir. Povremeno se odmicao da pogleda djevojke koje su prolazile pored.

• Djevojko, hajde da se upoznamo! Zovem se narodnim jermenskim imenom Karen, a ovo je moj najbolji drug… Kako se zoveš? Da, Semjon.

Još smo pola sata stajali, razgovarali. I rastali se. Više ga nisam sreo.

U paviljon je dolazio kandidat za majstora Slava Bujakin. Stari šahisti ga, naravno, pamte. Bio je, po Dovlatovu, „kao mnogi pijani ljudi, čovjek zapanjujuće plemenitosti“. Kad je razmišljao o potezima, uvijek je poznatim i nepoznatim ljudima pričao isto. Jednom sam čak čuo kako je rekao malom dječaku: „Pogledaj i zapamti — pred tobom je ujo Bujakin, koji je pobijedio Botvinika!“

I zaista, pobijedio je Botvinika. Bilo je to šezdesetih godina, na timskom takmičenju — prvenstvu Moskve među preduzećima. Dugo sam htio da shvatim kako se to dogodilo. Možda je Botvinik previdio?

Jednog dana mi je došao u ruke broj časopisa „Šahovska Moskva“ sa zapisom poteza. Savladao sam svoju lijenost, uzeo šahovsku tablu i odigrao partiju. Bujakin je imao bijele. Sjećam se, naravno, mutno, ali izgleda da su prvi potezi bili 1.d4 Sf6 2.Sc3. Potom je bijeli stekao prednost. Zatim su razmijenili dame. Potom je pobijedio. Tako jednostavno. Sjećam se svojih osjećaja — potpuno nevjerovanje. Kako to? Možda je, na primjer, Botvinik došao da igra pijan, a Slava bio  trijezan. Ali to nije moglo biti, Botvinik se vrlo ozbiljno odnosio prema šahu! U najboljem slučaju obrnuto. A možda su obojica bili trijezni. Ipak, bilo kako bilo pobijedio je Bujakin. Ponekad običan čovjek jednostavno odigra partiju života.

Dima Gnesin

Mali, mršavi dječak, izgledao je mlađe nego što mu je bilo — petnaest-šesnaest godina. Bio je veoma talentovan. Igrao je za velike pare. Prvo su za njega igrali odrasli — pravi „katalovi“ iz podzemlja šahovskog svijeta. On je samo sjedeo i učio. A onda je odjednom počeo da igra za sebe, i svijet se promijenio: više nije bio samo figura u tuđim rukama, nego sam je postao opasan protivnik.
Potom nije igrao samo šah, već i sve igre — na veliko. Kasnije su ga ubili — pričalo se da je to bilo pokušajem da naplati nečiji dug u kartama. Čini se da je bilo 1981. ili 1982. godine. Tako se poklopilo da sam radio u istoj ustanovi sa njegovom majkom, iako je nisam poznavao. Još uvijek žalim što s njom nisam razgovarao, nisam je upozorio.

Jura Kajumov

Jura Kajumov nije bio naročito jak šahista — negdje prva kategorija. Ali njegova ličnost činila ga je omiljenim: vatreno, bučan, uvijek nasmijan i spreman na šalu. Volio je igrati, volio je da gleda kako drugi igraju i jednostavno uživao u dobrom društvu.

Bio je sin poznatog dokumentarista, dobitnika Lenjinove nagrade. Otac je napustio porodicu, pa je Jura dok je bio mali dobijao alimentaciju — tada astronomskih dvjesto rubalja. I život se nekako vratio na svoj krug: kad je napunio trideset i pet i dobio povišicu kao programer, opet je primao istih tih dvjesto rubalja.

Poslije ga neko vrijeme nisam viđao. Preko zajedničkih poznanika čuo sam da je, kako se danas kaže, „u redu“ — mnogo radi i dobro zarađuje. A onda je 1996. godine, kada smo zvali prijatelje zbog smrti KMS E. Rafalskog, shvatio sam da Jurin telefon ne odgovara. Kasnije sam saznao da je preminuo — srce mu je stalo dok se vozio metroom.

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 5) 

1950. godina. 18. prvenstvo SSSR-a-Podvig „Čigorinca“

 

Piše: Sergej Voronkov
pisac, istoričar

Opravdati se imaš priliku,
al’ ako ne pitaju – tu je nevolja!
— N. Nekrasov, Opreznost

„Čigorincima“ godina očigledno nije krenula kako treba. Počelo je od turnira kandidata koji su, osvojili – Isaak Boleslavski i David Bronštajn (dobro je još što su se naši na vrijeme snašli i progurali Budimpeštu, znajući da Stejt department SAD-a neće pustiti Reševskog u komunističku Mađarsku, jer bi inače u kandidate mogao ući Amerikanac!).

Zatim je u dodatnom meču pobijedio Bronštajn, što je ozbiljno zabrinulo ne samo Mihaila Botvinika, nego i šahovsko rukovodstvo: s Boleslavskim je svjetski šampion imao skor 7:0 uz četiri remija, ali s Bronštajnom – 0,5:1,5 (naravno, i kod Botvinika je „peta tačka*“ bila slaba, ali on je bio provjeren i partijski čovjek, a ne kao ovaj sin bivšeg logoraša).

*(U dokumentima SSSR-a (poput ličnih kartona, prijava za fakultet, zapošljavanje itd.), postojalo je pet „tačaka“ (rubrika) u kojima su se unosili osnovni podaci o osobi:

1. Prezime
2. Ime
3. Srednje ime (patronim)
4. Datum rođenja
5. Nacionalnost

“Peta tačka“ – značila je nacionalnost osobe. U svakodnevnom govoru u SSSR-u (posebno u antisemitiskom kontekstu), kad bi neko rekao da nekome „peta tačka nije u redu“ ili da mu je „peta tačka problematična“, to je značilo da je ta osoba Jevrejin, odnosno da mu je nacionalnost (upisana u dokumentima) smatrana „nepoželjnom“ u tadašnjem društvenom ili partijskom sistemu.)

I najzad, na samom kraju jubilarne godine, šampion SSSR-a postao je ne neki ruski „Čigorinac“ poput Kotova ili Smislova, kojima bi se narod mogao ponositi, nego Estonac Paul Keres, koji je jedva izbjegao hapšenje poslije rata zbog učešća na njemačkim turnirima… I sve to – usred borbe protiv „bezdomnih kosmopolita“!

Na čelu Sportskog komiteta tada je stajao general-pukovnik A. Apollonov, lično postavljen od Staljina. Novi šef bio je grub i nije se mnogo obazirao na ljude, a uz to je na prethodnom položaju – zamjenika ministra unutrašnjih poslova – nadgledao logore, a ranije je komandovao unutrašnjim trupama NKVD-a. U sport se nije razumio i s potčinjenima je komunicirao zapovjednim tonom. Dešavale su se i komične situacije. Sekretarica bi prijavila: „Došao je taj i taj.“ A Apollonov bi rekao: „Uvedite.“

Jedino što ga je donekle opravdavalo bila je ljubav prema šahu. General je i sam dobro igrao: po ocjeni Jurija Ljvoviča Averbaha, „otprilike na nivou prve kategorije“.

Averbah: „U liku Apollonova sport je dobio tipičnog ‘feldfebela kod Voltera’*. Bojali su ga se, i to s razlogom. Oštar, kategoričan, kao i mnogi rukovodioci tog vremena, sa svim potčinjenima bio je na ‘ti’, a svoje pouke često je pratio grubim, vojničkim humorom i doskočicama.

* Izraz „feldfebel kod Voltera’“znači osobu koja se ponaša kao vojnički narednik u svijetu ideja slobode i duha – tj. nekoga ko pokušava da „uvodi red i disciplinu“ tamo gdje vlada slobodna misao i nezavisnost duha. Dakle autoritaran čovek među slobodoumnim intelektualcima.

Igor Bondarevski, na primjer, pričao je kako se na jednom od prvih susreta požalio generalu na teškoće. Apollonov ga je prekinuo:
— A šta je lako? Lako je samo mokriti u toploj vodi u banji!

Paradoksalno, ali Apollonov je volio šah i dosta je razumio. Sjećam se, kada smo odlazili na međunarodni turnir u Šavno-Zdruj (jun 1950. – S.V.), avion je polijetao kasno noću, i oko ponoći su se šahisti okupili u prostorijama Sportskog komiteta. U to doba, zbog Staljinove navike da radi noću, i čitavo rukovodstvo je slijedilo njegov primjer. Kao i obično, general je bio u svom kabinetu.

Naša delegacija – Keres, Bondarevski, Tajmanov, Geller, Simagin i ja, te Alatorcev (rukovodilac) i Veresov (trener) – dobila je čvrsto naređenje da pobijedi na turniru. Potom je Apollonov predložio Keresu da odigraju partiju. Igrao je prilično razumno, pa se partija odužila. Nama je već bilo vrijeme za polazak, ali se general, zanesen igrom, nije žurio. Tačni Zubarev, ne usuđujući se da ga prekine, jedva je izdržao dok se partija nije završila. Srećom, na aerodrom smo ipak stigli na vrijeme…

Nekoliko godina kasnije, izgleda da su na vrhu odlučili kako je general u sportu uveo red. Vratili su ga u bezbjednosne organe s unapređenjem – imenovan je za komandanta pograničnih snaga zemlje. Sjećam se kako je, u automobilu s obezbjeđenjem, došao da se oprosti od Sportskog komiteta. A predsjednik je ponovo postao Romanov.“
(iz knjige O čemu ćute figure, 2007)

S Botvinikom se general „nije slagao“ (Averbah), i to do te mjere da će 1954. godine reći V. Baturinskom: „Znate, vaš Mihail Moisejevič mi i danas stoji u jetri.“ A prema Keresu se, sudeći po epizodi s partijom, Apollonov odnosio ako ne s simpatijom, onda barem s blagonaklonošću. I to je, moguće, spasilo Paula Petroviča od novog talasa progona koji mu je, kako se nedavno ispostavilo, prijetio baš te „čigorinske“ godine!

Ja sam mislio da su za Keresa sve neprijatnosti završene 1947. godine, kada mu je dozvoljeno da nastupi na prvenstvu SSSR-a. Iako je grupa učesnika tada sastavila protiv njega žalbu u kojoj su Keresa nazivali fašistom, on je briljantno osvojio zlatnu medalju, što je, činilo se, trebalo da ga zaštiti od daljih napada… Ali ne – borba protiv „podilaženja Zapadu“, koja se tada rasplamsala u zemlji, donijela je svoje otrovne plodove i u šah. Naši majstori i ranije su „došaptavali“ jedni o drugima (vidi članak o 13. prvenstvu), ali nikada do tada prijava nije bila upakovana u oblik recenzije na knjigu otvaranja!

Estonska državna izdavačka kuća objavila je prvi tom teorijskog djela šahovskog velemajstora Keresa „Otvorena otvaranja“.

Za autora teorijskih istraživanja nema plemenitijeg i odgovornijeg zadatka nego da utvrdi neprikosnoveni autoritet predrevolucionarne ruske i sovjetske šahovske škole, te da jasno i uvjerljivo pokaže vodeću ulogu ruskog naroda (ovdje i dalje istakao ja – S.V.) u tako posebnoj oblasti kulture kao što je šah.

P. Keres se nije izborio s tim zadatkom. Još gore, iskoristio je povjerenu mu tribinu za nekontrolisano veličanje stranih teoretičara, sve do fašističkih najamnika i okorjelih izdajnika sovjetskog naroda, čije „teorijske“ napore ne treba ni uzimati ozbiljno.

(…) Pravedan gnjev i zaprepaštenje sovjetskih šahista izaziva sistematsko, ničim opravdano, upadljivo i višestruko pominjanje fašističkog izroda Bogoljubova, koji se sada skita po američkoj okupacionoj zoni Njemačke. Svima je poznato da teorijski napori Bogoljubova nikada nisu imali nikakvu vrijednost, a njegov autoritet kao šahiste, da ne govorimo o njegovom odvratnom političkom liku, odavno je jednak nuli — ako se uopšte može govoriti o autoritetu fašističkog probisvjeta.

(…) Izraz „Fajn preporučuje“ javlja se više od 15 puta, „Eve preporučuje“ i „Tartakover preporučuje“ — više od 30 puta. U isto vrijeme, prezime genijalnog ruskog šahiste, istinskog stvaraoca većine savremenih sistema napada i odbrane u takozvanoj „španskoj partiji“, „Evansovom gambitu“ i drugim otvorenim početnim varijantama, kojima je knjiga Keresa upravo posvećena, pominje se rijetko. Izraz „Čigorin preporučuje“ u čitavoj knjizi pojavljuje se svega dva-tri puta (…) i njegova uloga u Keresovoj knjizi prikazana je sramno oskudno.

Vrhunac besmisla Keres dostiže (…)

Nevoljno se postavlja pitanje: čime su objašnjeni takvi grubi politički i teorijski propusti, takvo klanjanje svakom stranom, pa i najbeznačajnijem imenu, takvo slabo prikazivanje zasluga predrevolucionarnih ruskih i sovjetskih teoretičara?

Odgovor je jednostavan! Keresovo djelo nije samostalno, originalno stvaralačko istraživanje (…) To nije ništa drugo do kompilacija poslijeratnih inostranih priručnika o otvaranjima autora Evea i Fajna i odavno poznatih, od strane sovjetske kritike osuđenih, stranih vodiča Tartakovera, Taraša i drugih.

(…) Stvaralačka nesamostalnost, neoriginalnost i površnost plodno su tlo za podilaženje prema inostranstvu, za kosmopolitizam, za političke i teorijske greške.

(…) Kosmopolitska, objektivistička knjiga Keresa stvara potpuno pogrešnu predstavu o teoriji i istoriji domaće i strane šahovske umjetnosti.

V. N. Panov
majstor sporta u šahu, član VKP(b)
10. 5. 1950.

Ovaj značajan dokument epohe „razvijenog staljinizma“ isplivao je tek u naše dane — u članku Genne Sosonka „Panovljev napad“ („64“, br. 7, 2014). Autor piše da je tekst „otkriven relativno nedavno u glavnom arhivu KGB-a u Moskvi i nikada ranije nije bio objavljen“ (vjerovatno se misli na Centralni arhiv FSB-a Rusije). I objašnjava:

„Recenzija na Keresovu knjigu očigledno je napisana po narudžbi ‘nadležnih organa’, jer je KGB naročito intenzivno pratio estonskog velemajstora upravo u to doba.“

Zaista, u periodu od 1945. do 1952. godine Keres se nalazio pod operativnim nadzorom Ministarstva državne bezbjednosti (MGB). Ali da li iz toga nužno proizlazi da je Panov svoj spis sastavljao po nalogu bezbjednjaka?

Ne može se isključiti da je tekst u početku bio napisan za časopis Šah u SSSR-u, a da je kasnije ideološki dorađen (tada su, najvjerovatnije, i dodati svi oni izrazi poput „fašistički najamnici“, „izrodi“ i „probisvjeti“ — jer u časopisu takvih riječi ne biste našli). Zašto tako mislim? U to vrijeme nijedna knjiga, pa ni brošure tipa Sve-ruski šahovski turnir kolhoza, nije ostajala bez kritičkog osvrta — 1950. godine časopis je objavio čak deset recenzija, uključujući i jednu Panovljevu. A recenzije na Keresovo temeljno djelo, iz nekog razloga, među njima nema.

Sve to, međutim, ne objašnjava glavno pitanje: šta je moglo izazvati napad na Keresa? Na početku sam sumnjao na turnir kandidata, gdje je upravo tih dana doživio pad forme: Keres je bio u grupi lidera, ali je u posljednjih pet kola osvojio svega 1,5 poen i spao na četvrto mjesto. Možda neko nije želio da izađe na meč s Botvinikom, pa je recenzija bila sredstvo ucjene — ako ne usporiš, objavićemo je? Ali datumi se ne poklapaju: kobni poraz od Kotova dogodio se već 9. maja, dan prije datuma navedenog ispod recenzije. A iskreno govoreći, zašto bi se išlo na takve komplikacije, kad se moglo jednostavno „porazgovarati od srca“? Pogotovo što je bilo ko da to uradi — našu delegaciju u Budimpešti predvodio je majstor Viktor Goglidze, čiji je brat, takođe general-pukovnik državne bezbjednosti (kao i Apollonov), bio Berijina desna ruka…

Ne, ovdje je bilo nešto drugo, mnogo ozbiljnije. Možda se čak pripremalo i — hapšenje!

Sergej Goglidze (u sredini), isto kao i tadašnji predsjednik Sportskog komiteta SSSR-a Arkadij Apollonov, bio je general-pukovnik državne bezbjednosti. A njegov mlađi brat Viktor predvodio je sovjetsku delegaciju na turniru kandidata u Budimpešti.

Sosonko naziva tu recenziju „zatvorenom“. Ali za sve svoje godine uredničkog rada ja za takve nikad nisam čuo (postoje interne recenzije, ali one se pišu po nalogu izdavača, i to ne poslije, nego prije izlaska knjige — da bi se procijenio kvalitet rukopisa). I kakav bi uopšte bio smisao te zatvorenosti? Da niko ne sazna zbog kojih je „grijehova“ Keres bio uzet na nišan? Ne, sa poznatim ljudima tada se nije postupalo tako: njih bi prvo ocrnili u štampi, a tek onda hapsili. U najgorem slučaju jednostavno bi ih tiho uklonili — kao Mihoelsa…

Ipak, upravo se datum pod recenzijom pokazao kao važan trag! Znao sam da je 1945. godine Keresa od odmazde spasio prvi sekretar Komunističke partije Estonije, Nikolaj Karotam, uzevši ga pod svoju zaštitu. A onda sam, ponovo čitajući članak Valtera Heuera „Tajna Paula Keresa“, iznenada naišao na rečenicu: „On (Karotam) je podržavao velemajstora sve do svog pada 1950. godine.“ E, tu je bilo jasno… Konačno se slagalica sastavila kad sam saznao datum tog „pada“ — 26. marta, svega deset dana prije polijetanja sovjetskih šahista za Budimpeštu!

Dakle, Keres je iznenada ostao bez zaštite. I neko je odlučio da to iskoristi, tim prije što je neprijatelja Paul Petrovič imao dovoljno — i u Estoniji (vidi Heuera), i u Moskvi (oni koji su ga 1947. nazivali fašistom nigdje nisu nestali). Ali nije bilo pogodnog povoda: iz dokumenata KGB-a proizlazi da „obrada“ Keresa nije dala nikakav rezultat, pa je „dosje o njemu 1952. godine bio predat u arhiv“… I tada je, možda, nekome sinula ideja: a što ako se kao oružje iskoristi šahovska recenzija, dajući joj izgled političkog dojave?

Izbor Panova za izvršioca nije bio slučajan. Član VKP(b), uzorni „sovjetski patriota“, Rus po nacionalnosti. Uz to, pravi „Čigorinac“, koji će kasnije o svom idolu napisati dvije apologetske knjige. Kao svaki neofit (a u partiju je stupio samo tri godine ranije), Panov je, vjerovatno, bio ponosan zadatkom, obradovan što ima priliku da uz put udari i po Bogoljubovu, kojeg je smrtno mrzio. I napisao je što je traženo.

Zašto „napisao na brzinu“? Pa vidi se da je tekst sastavljen u žurbi, u nekom zanosu. Panov je bio jedan od naših najboljih novinara, a ovdje? Siromaštvo misli, ponavljanja. Evo piše: „‘teorijski’ napori kojih ne predstavljaju nikakvu vrijednost.“ A odmah zatim: „teorijski napori Bogoljubova nikada nisu predstavljali ništa vrijedno.“ Ili još: „ne predstavlja samostalno, originalno djelo“ — pa potom: „nesamostalnost, neoriginalnost“!

…U kojoj je fazi stigla naredba da se sve obustavi, može se samo nagađati. Ali činjenica da je recenzija završila u dubinama Lubljanke veoma je značajna. Šteta što više ne možemo pitati Apollonova — ko je tada skrenuo udar sa Keresa: sam general ili neko drugi?..

Kandidati protiv velemajstora

Za razliku od dva prethodna prvenstva, ovoga puta nije bilo „polufinalnog“ biltena, što izgleda čudno kada se zna da je održano čak pet (!) turnira (vjerovatno je papir koji je bio predviđen za to iskorišten za izdavanje vanrednog broja posvećenog meču Bronštajn – Boleslavski). Kao naknadu, izabrane partije iz polufinala objavljene su u biltenu „XVIII šahovsko prvenstvo SSSR-a“. Najbolje 23 partije ušle su u zbirku „Šah za 1950. godinu“.

Glavna novina kvalifikacionih turnira bilo je učešće velemajstora – ovoga puta ne po želji, nego po obavezi. Iako je pet velemajstora bilo oslobođeno „ispita“, ideja se pokazala opravdanom: od petorice ostalih – Bondarevski, Flor, Levenfiš, Lilijental i Ragozin – samo su se dvojica uspjela probiti u finale!

Ragozin:
„Iz godine u godinu rastući broj majstora već je odavno primorao našu šahovsku organizaciju da pređe sa sistema ličnih pozivnica na sada važeći sistem višestepenog izbora učesnika finala prvenstva SSSR-a. Oko 200 visokokvalifikovanih šahista (od prve kategorije do velemajstora) učestvuje u borbi za titulu šampiona SSSR-a kroz četvrtfinalne, polufinalne i finalne turnire.“

„Karta učesnika“ četvrtfinala 18. prvenstva SSSR-a u Uljanovsku kandidata za majstora Borisa Voronkova. Velika, obložena tankim koricama – takvu u džep ne možeš staviti!

Prije Velikog otadžbinskog rata, veliko značenje za stvaralački napredak mladih šahista i majstora imala su prvenstva republika, najvećih šahovskih centara zemlje – Moskve i Lenjingrada – kao i revijalni turniri majstora. Međutim, postepeno su sve veći značaj počela da dobijaju polufinala prvenstva SSSR-a, jer su ona ne samo po jačini učesnika, nego i po sportskoj napetosti nadmašivala tradicionalne lokalne turnire.

„Sada se svaki majstor posebno pažljivo priprema za polufinale prvenstva SSSR-a, kao za svoje najodgovornije takmičenje.“
(Šah u SSSR-u, br. 12, 1950)

Abramov:

„Težak zadatak sastavljanja po snazi ravnopravnih grupa bio je riješen neuspješno. Odavno je vrijeme da se u takvim slučajevima primijeni neki objektivni sistem, na primjer sistem individualnih koeficijenata (u SSSR-u ih je prvi izračunao Lev Abramov upravo 1950. godine), ili neki drugi.“
(Zbirka „Šah za 1950. godinu“)

Lenjingradska grupa:
1–2. Alatorcev i Toluš – po 10,5 iz 15;
3. Bondarevski – 9,5;
4–5. Kan i Lisicin – po 8,5;
6–9. Klaman, Kondratjev, Tajmanov i Hasin – po 8;
10. Abramov – 7,5 itd.

Abramov:

„Rezultate treba priznati zakonitim: pobjednici su čitav turnir odigrali s velikom voljom i pokazali visok nivo igre. Ostali su postigli rezultate u skladu sa svojom sportskom formom. Čak ni Tajmanov, kojeg su mnogi očekivali u finalu, ovaj put nije mogao računati na bolji rezultat, jer je igrao neujednačeno i bez uobičajene sigurnosti.“
(Šah u SSSR-u, br. 12, 1950)

Kijevska grupa:
1–2. Lipnicki i Sokoljski – po 9,5 iz 15;
3. Geller – 9;
4–5. Ragozin i Sajgin – po 8,5;
6. Aratovski – 8;
7–9. Vatnikov, Kopaev i Tarasov – po 7,5;
10–11. Saharov i Čistjakov – po 7 itd.

Ragozin:

„Više od pet godina nisam učestvovao u polufinalnim takmičenjima i s zadovoljstvom moram da primijetim porast vještine naše omladine. Lipnicki je tek ove godine stekao zvanje majstora, ali je već potpuno zreo i iskusan šahista. Dobro poznaje teoriju, a po stilu je sklon kombinacionoj borbi. Sokoljski je igrao vrlo neujednačeno i pravio previde; neke partije odigrao je s velikom snagom. Geler, koji je na prošlom prvenstvu SSSR-a pokazao vrlo zanimljivu i blistavu igru, ovaj put je igrao nesigurno.“
(isto izvor)

Ako neko ima zbirku „Šah za 1950. godinu“, neka je otvori na stranici 104. Šta, nema je? Ne čudite se: list s tom stranicom istrgnut je iz gotovo svih primjeraka. Zašto? Na njoj je bila tabela kijevskog polufinala u kojem je igrao Jurij Saharov — budući dvostruki šampion Ukrajine, poznati trener. Razlog za taj „vandalizam“ bio je Saharovljevo hapšenje 1951. godine, ubrzo nakon njegove pobjede na lavovskom polufinalu XIX prvenstva SSSR-a.

Ni u enciklopedijskom rječniku Šah, ni u Vikipediji nećete naći pomen o toj tragičnoj priči. U sledećem članku, obećavam, ispričaću sve detaljno…

Usput, u istom godišnjaku uklonjen je još jedan list – sa stranicama 185–186, na kojima su, izgleda, bile neke tabele, jer tekst sa 184. prelazi direktno na 187. stranu. Nijedan kompletan primjerak još nisam uspio da pronađem, pa tako ne znam ni razlog za to uklanjanje…

Ona stranica s tabelom kijevskog polufinala, istrgnuta gotovo iz čitavog tiraža zbirke „Šah za 1950. godinu“. Razlog je bilo prezime Jurija Saharova.

Gorkovska grupa:

1. Aronin – 10,5 iz 15;
   2–3. Ljublinski i Petrosjan – po 10;
2. Furman – 9,5;
   5–6. Nežmetdinov i Ufimcev – po 9;
3. Konstantinov – 8,5;
4. Dubinin – 7,5;
   9–10. Levenfiš i Solovjov – po 7 itd.

Aronin:

„Petrosjan je šahista u usponu. Privlači pažnju lakoća s kojom igra, oštrina kombinacionog vida. Istovremeno je na visokom nivou njegovo strateško razumijevanje najrazličitijih pozicija.
Najjače strane igre Ljublinskog su umijeće manevrisanja u složenim pozicijama i upornost u odbrani. Kao i uvijek, zanimljivo je igrao Nežmetdinov. Dobivši ove godine zvanje majstora, ponovo je premašio majstorsku normu.“
(isto izvor)

Abramov:

„Levenfiš nije izdržao napetost teškog turnira i izgubio je posljednje četiri partije. Pobjeda Aronina, koji se po četvrti put zaredom plasirao u finale – i to tri puta kao prvi – zaslužuje da bude posebno istaknuta.“
(Zbirka „Šah za 1950. godinu“)

Tulska grupa:
1–2. Averbah i Borisenko – po 11,5 iz 15;
3–4. Moisejev i Suetin – po 9;
5–7. Iljvicki, Poljak i Simagin – po 8;
8. Fridštejn – 7,5;
9. Gusev – 7;
10. Lilijental – 6,5;
11–13. Goldberg, Kasparjan i Korčnoj – po 6 itd.

Abramov:

„Odlično je čitav turnir odigrao kandidat za majstora Borisenko. Ostvario je 9 pobjeda – više nego bilo ko od 80 učesnika polufinala!“
(isto izvor)

Borisenko:

„Pobjednik turnira Averbah, dobro igrajući otvaranja, uporno se borio za inicijativu i vješto pretvarao prednost u pobjedu. Završnica je za Moisejeva ispala dramatična – izgubio je posljednje dvije partije i dostigao ga je Suetin, koji je imao prednost po tabeli koeficijenata…“

Suetin:

„…desilo se tako da sam ne samo postao majstor, nego i ušao u finale. Moram priznati, inspirisala me pobjeda nad Lilijentalom u prvom kolu – prvi put sam tada pobijedio velemajstora. Iznenadila me njegova nesigurnost u sebe. Bilo je očito da je u dubokoj krizi. A imao je tek 39 godina. Sledeće godine su pokazale da je proces gašenja išao neumoljivo. O razlozima se može samo nagađati – vjerovatno su presudili moralni zamor i dolazak nove, poslijeratne generacije.“
(iz knjige „Šah kroz prizmu vremena“, 1998)

Posebno se treba osvrnuti na igru Korčnoja. U njoj ima mnogo domišljatosti i duhovitosti. Treba napomenuti da bi Korčnoj mogao postići i bolji rezultat da nije upadao u oštre cajtnojte. Osim toga, mladi šahista je imao sklonost da precjenjuje svoju poziciju.
(Šah u SSSR-u, br. 12, 1950)

Bejlin:

„Godina 1949. Igramo Korčnoj i ja u četvrtfinalu prvenstva zemlje u Lavovu. Ima osamnaest godina – najmlađi u turniru. Za tablom je povučen, ali u slobodno vrijeme vrlo aktivan. Ako se u raspravi sukobi sa starijim – ne usteže se, ne traži riječi. Posvađali smo se oko neke moje pozicije. Odlučili smo da stvar razjasnimo u brzopoteznim partijama. Ispostavilo se da ja, očigledno, ne držim nivo, iako sam se u tom turniru plasirao u polufinale. Viktor (koji je tada dijelio 8–10. mjesto) završio je naš mali dvoboj riječima:
„Igrate izvan svoje težinske kategorije, maestro.““
(iz knjige „Moji susreti u šahovskom kraljevstvu“, 2003)

Ovu jedinstvenu fotografiju učesnika lavovskog četvrtfinala, na kojem je debitovao Viktor Korčnoj, poslao je novinar Ivan Jaremko (Lavov).
Ispred univerziteta stoje (s lijeva nadesno): A. Budo, R. Gorenštejn, V. Korčnoj, Ju. Saharov, A. Ebralidze, Zelinski, sudija T. Kukić, B. Dmitrijev, N. Gusev, sudija P. Jacino, Kruminjš, Z. Hodžaev, N. Sažajev, M. Bejlin, Ajrapetov, L. Ščerbako v, Levin, P. Kondratjev.
Objavljuje se po prvi put.

Tartuska grupa:

1. Flor – 10,5;
   2–4. Veltmander, Konstantinopoljski i Mikenas – po 10;
2. Bannik – 9,5;
3. Holmov – 9;
   7–9. Novoteljnov, Čehover i Ščerbako v – po 8 itd.

Flor:

„Mnoge (kao i mene samog) iznenađuje što sam zauzeo prvo mjesto. Već odavno nisam imao slične rezultate. Mislim da sam uspjeh u polufinalu postigao zato što sam igrao preduzimljivije nego obično i trudio se da ne upadam u cajtnojte, u kojima sam poslednjih godina dokazao da umijem pokvariti bilo koju poziciju.
Igra Veltmandera ostavlja dobar utisak. Otvaranja mladi šahista još igra prilično površno. Ali u lošijim pozicijama pokazuje izuzetnu hladnokrvnost, domišljatost i upornost (njega, kao i Moisejeva, izdala je tabela koeficijenata)...
Holmov je dobar taktičar, ali čim dospije u lošiju poziciju, njegov otpor slabi. Iznenađuje i površnost u njegovoj igri. Često, iako ima mnogo vremena za razmišljanje, brzo povuče potez koji se pokaže pogrešnim. Nažalost, Holmov sada ne vodi računa o svojoj formi, malo radi na svom usavršavanju, i to je dovelo do neuspjeha.“
(Šah u SSSR-u, br. 12, 1950)

Mikenas:

„Početkom 1950. godine već sam se počeo spremati za nova kvalifikaciona takmičenja... U tom periodu sam ozbiljno računao na pomoć bjeloruskog šahiste Ratmira Holmova, koji nije odolio mojim upornim ‘napadima’ i preselio se na stalno prebivalište u Vilnjus. Bio sam siguran da će zajednički stvaralački rad koristiti obojici. Smatram da sam postao ‘koautor’ njegovih kasnijih velikih uspjeha.
Ali desila se nevolja: početkom aprila bolest me gotovo tri mjeseca prikovala za krevet, i po savjetu ljekara trebalo je da se na duže vrijeme odreknem učešća u takmičenjima. Ali gdje tamo! Već krajem avgusta, zajedno s novim šampionom Litvanije R. Holmovom, krenuli smo u Tartu na novo polufinale prvenstva zemlje. Takmičenje se održavalo u prelijepoj sali Akademije nauka, koja je, radi udobnosti gledalaca, bila ozvučena.
Kako se kaže, ‘igra je krenula’. Sve partije sam igrao slobodno, neopterećeno, čak s nekakvom ravnodušnošću prema rezultatima – ljekari su mi savjetovali da se ne uzbuđujem.“
(iz knjige „Vladas Mikenas“, 1987)

Levenfiš:

„Prednost velemajstora i starih majstora nad mladim vodećim igračima u pogledu teorijskih znanja, razumijevanja pozicije i tehnike, koja je bila naročito uočljiva do 1946. godine, postepeno nestaje. Upravo je to razlog neuspjeha velemajstora i međunarodnih majstora (Čehover, Lisicin, Dubinin, Kan, Kasparjan) koji se nisu plasirali u finale.“
(Zbirka „Šah za 1950. godinu“)

SLAVA OSNIVAČU!

Iz štampe:

„10. novembra u Centralnom domu kulture željezničara održana je svečana sjednica posvećena stogodišnjici rođenja velikog ruskog šahiste Mihaila Ivanoviča Čigorina, kao i otvaranju XVIII prvenstva SSSR-a.
Mnogi Moskovljani došli su da odaju počast uspomeni na izuzetnog šahistu. Velika sala bila je prepuna. Scena je bila prekrivena cvijećem, među kojim se isticao veliki portret M. I. Čigorina…

Sa referatom „Veliki ruski šahista M. I. Čigorin“ nastupio je svjetski šampion M. Botvinik. On je detaljno analizirao šahovski stil i karakteristike Čigorinovog stvaralaštva, ilustrujući ih primjerima iz partija koje je veliki ruski šahista odigrao. Prelazeći na ocjenu njegove društvene djelatnosti, govornik je naglasio da je Čigorin bio istaknuti organizator ruskog šahovskog života, književnik i propagator šaha.
„Danas, kada obilježavamo stogodišnjicu Čigorinovog rođenja, možemo s pouzdanjem reći da je na osnovama njegove škole izrasla naša sovjetska šahovska škola, čiji su predstavnici stekli zasluženi autoritet našem socijalističkom otadžbini u oblasti šaha“…

Kao glavni sudija, P. Romanovski je pročitao osnovne tačke turnirskog pravilnika (kontrola: 2,5 sata za 40 poteza i po sat za 16 narednih) i pozvao učesnike na žrijebanje da izvuku brojeve.

Rezultati žrijebanja (kurzivom su označeni velemajstori):

1. A. Konstantinopoljski (Moskva),
2. E. Geler (Odesa),
3. P. Keres (Tallin),
4. I. Bondarevski (Lenjingrad),
5. A. Suetin (Tula),
6. A. Toluš (Lenjingrad),
7. V. Mikenas (Vilnjus),
8. G. Borisenko (Lenjingrad),
9. A. Sokoljski (Lavov),
10. L. Aronin (Moskovska oblast),
11. V. Ljublinski (Moskva),
12. I. Boleslavski (Sverdlovsk),
13. S. Flor,
14. T. Petrosjan,
15. Ju. Averbah (svi – Moskva),
16. I. Lipnicki (Kijev),
17. V. Smislov,
18. V. Alatorcev (oboje – Moskva).“
    (Bilten „XVIII šahovsko prvenstvo SSSR-a“, 30. novembar 1950)

NEOBIČNA POZICIJA

Traje šampionat — a u finalu nema
ni Levenfiša, ni Lilijentala.
I Ragozin je ostao pred pragom,
a mladi svijet kreće novim tragom.

Velikani su u poziciji takvoj,
da šala sama traži svoje tlo:
da, u šahu biva često to —
da figura ostane izvan table čak svojom voljom.

A pješaci, sa svojom tvrdoglavošću i ćudi,
već u dame spremaju se poći…
Pa dobro — i za „stradale“ figure ljudi
požele im srećan put u noći!

(V. Dihovični, M. Slobodskoj — „Sovjetski sport“, 14. novembar)

Panov: „Naravno, mora se žaliti što su svjetski šampion Botvinik i dva istaknuta velemajstora Bronštajn i Kotov odbili učešće u jubilarnom turniru. Njihovo odbijanje izazvalo je opravdanu kritiku sovjetske štampe. Zaista, ne može da ne iznenadi činjenica da svjetski šampion gotovo tri godine ne učestvuje u takmičenjima i već četvrti put zaredom ne nastupa na prvenstvima zemlje“ (isto, 7. januar 1951).

U svojim memoarima Botvinik ne pominje ovo prvenstvo. Ali iz njegove izjave u pismu A. Apolonovu od 5.09.1950. vidi se da je učešće u njemu u početku smatrao jednim od „neophodnih“ koraka pripreme za meč sa Bronštajnom:

„Učešće od 15–20. novembra u jakom turniru sa 16 učesnika – poželjno na prvenstvu SSSR-a. Poslije dvije i po godine odsustva iz šaha, ne bih više mogao da dobro odigram veliki turnir“.

General je ignorisao mišljenje šampiona svijeta, što je dovelo do oštrog pisma Botvinika zamjeniku Sportskomitetu N. Romanovu od 5.11.1950:

„Poštovani Nikolaj Nikolaevič!
Sa velikim zadovoljstvom primio sam naredbu Komiteta o XVIII prvenstvu SSSR-a, gdje sam vidio i svoje prezime (naredba br. 866 od 3.11.50) – znači, skoro da nisam lošiji od drugih velemajstora…
Ipak, prisiljen sam da se povučem iz dva razloga:

1. Nakon 2 ½ godine odsustva iz šahovske prakse, turnir od 21 kola mi nije potreban (očigledno da su u toj naredbi bili navedeni Bronštajn i Kotov). Još u proljeće ’50 sam molio Saveznu sekciju i Komitet da smanje broj učesnika; ovu molbu sam ponovio 5. septembra, ali sam dobio negativan odgovor.
2. Moja priprema ide prilično sporo. Do sada radim bez pomoćnika – velemajstora Ragozina. Za stvarnu pripremu još nisam počeo; bavim se samo pregledom starih partija, odigranih u takmičenjima posljednjih godina. Sakupilo se više od 2000!
   Dakle, još nisam spreman za igru.
   Srdačno, M. Botvinik“.

O razlozima Kotovljevog odbijanja meni nisu poznati, dok je Bronštajn, poslije iscrpljujućeg maratona u Budimpešti (april–maj, 18 kola) i meča sa Boleslavskim (avgust, 14 partija), trebao odmor da bi počeo intenzivnu pripremu za meč sa Botvinikom.

„POD ZNAKOM ČIGORINSKIH TRADICIJA“

A kako bi Panov drugačije mogao nazvati svoj članak o prvenstvu? Bez osnivača – nikako. Ranije su svi igrali „kako Bog dade“, i u turnirskim biltenima rijetko ko se sjećao Čigorina. A u jubilarnom prvenstvu sve je moralo biti samo po-čigorinski! Evo, Jakov Bilanin je u biltenu napisao odu „Učesnicima Čigorinskog turnira“, i tamo je u svakoj strofi: „u čigorinskom stilu“, „nazvan čigorinskim“, „čigorinske snage, čigorinske slave“, „zastava Čigorina“…

Ali znate šta sam primijetio: što je „patriotizam“ gušći, to je turnirski bilten lošiji. Takvog bezličnog, kao na ovom prvenstvu, još nije bilo! Ni reportaža, ni „Naše ankete“, ni „Zapažanja gledalaca“, koji su prošlogodišnji bilten činili – i taj je već bio poprilično „zagipsovan“, ali je ipak zadržavao neku živahnost, humor… Spasila je novina Sovjetski sport, u kojoj je nastupao skladni tandem – majstor Lev Abramov i budući poznati novinar i pisac Viktor Vasiljev. On je tada tek prave prve korake pravio, kao i jedan od najboljih karikaturista poslijeratnog doba Igor Sokolov, čije su karikature (među ostalima) krasile prikaze kola. Na pozadini izvještaja osušenih do stadijuma herbarijuma u biltenu, ti novinski tekstovi izgledali su kao bujne livade!

Kako se ispostavilo, čak previše „bujno“. Moralo se potruditi da se „voda“ ocijedi i iz opisa svih 153 partija ostave samo one koje su se nečim isticale ili uticale na turnirsku intriguu (naći ćete ih u odjeljku partija). Samo nemojte pomisliti da sam pritom izlio i sav humor. Kakav humor, o čemu pričate? Ni u novini, ni u biltenu, ni u časopisu nije više bilo ni pokušaja da se šali…

L. Abramov i V. Vasiljev:

„Na većini stolova u 2. kolu borbe su se tek zahuktavale kada se u sali začuo aplauz: na jednoj od demonstracionih tabla pojavila se oznaka ‘Bijeli je pobijedio’. Petrosjan je prisilio Toluša na predaju. Ta partija je zasad najkraća na turniru.

Tigranu Petrosjanu je svega 21 godina. On nije samo najmlađi učesnik prvenstva, već i najmlađi šahovski majstor u zemlji… Ne može se ne primijetiti da je Petrosjanova igra donekle jednostrana: jak u strategiji igre, on se ne osjeća sasvim sigurno u taktičkim komplikacijama, i u tom smislu više nego iko od učesnika treba da uči na primjerima raznovrsnog stvaralaštva velikog majstora M. Čigorina.

…Dovršavanje nedovršenih partija obično počinje još prije nego što se protivnici ponovo sretnu u turnirskoj sali: odloženu poziciju majstor često razmatra uz pomoć džepnog šaha, još dok se vraća sa kola. Zatim dolazi red na kućnu analizu, u punom smislu te riječi.

Ponekad se desi da se prekine više partija. Tada zadatak postaje složeniji. Na prošlogodišnjem prvenstvu Moskve A. Konstantinopoljskom je trebalo da dovrši čak pet partija. Majstor je pričao da je čitava soba bila puna tabli, između kojih se kretao, kao da igra simultanku.

Ovaj put nijednom učesniku nije prijetila takva perspektiva: prošla su tek dva kola. Zato je analiza bila temeljna. Dvije partije su završene bez dovršavanja: velemajstori Keres i Bondarevski su se dogovorili o remiju s Lipnickim – častan rezultat za šahistu koji prvi put učestvuje na prvenstvu zemlje.“

 

Pod rubrikom „Oni prvi put učestvuju u finalu“ novine su predstavile trojku debitanta. Pri čemu, ako su Georgij Borisenko i Aleksej Suetin dobili svoja imena, „kosmopolitsko“ ime Lipnickog – Isaak – svedeno je na inicijal…

A. Glazunov: „Mnogo godina ranije, na stadionu u Kijevu među gledaocima sjedilo je osmogodišnje dijete sa ocem. Na fudbalskom terenu, podijeljenom na jednake kvadrate, stajale su neobične figure. Jahači na konjima, ratnici sa alabardama, neobične kule… S vremena na vrijeme pomicale su se, i gledaoci su sa uzbuđenjem komentarisali svaki potez.

– Tata, šta je ovo? – upitalo je dijete svog posvećenog oca.
– Šah.
– A šta je šah?

I otac je objasnio djetetu o ovoj drevnoj igri.

Poslije godinu dana, kada je dijete završilo drugi razred, otac ga je upitao kakav bi poklon želio za dobre ocjene. Dijete, bez oklevanja, odgovori:
– Šah.

Tako je prije 18 godina majstor sporta I. Lipnicki počeo da igra šah. Od malih nogu je proučavao stručnu literaturu i trenirao u šahovsko-damskoj sekciji Gradskog doma pionira. Sa 16 godina prvi put je učestvovao u prvenstvu Ukrajine i osvojio 7. mjesto.

Počeo je rat. Završivši artiljerijsku školu, poručnik I. Lipnicki prošao je kroz teške borbe od Staljingrada do Berlina. Nosilac četiri ordena i nekoliko medalja, major I. Lipnicki bio je među prvima koji su ušli u Berlin… Demobilisan, upisao se na Filološki fakultet Kijevskog univerziteta i ponovo ozbiljno počeo da se bavi šahom. 1949. godine u prvenstvu Ukrajine osvojio je 1. mjesto…“ (‚Sovjetski sport‘, 25. novembar).

Nakon trećeg kola odredio se lider ovogodišnjeg prvenstva – majstor L. Aronin. Četvrti put zaredom osvaja pravo učešća u finalu, što u posleratnim godinama nije uspjelo nijednom majstoru. U trećem kolu Aronin je igrao protiv Ljublinskog. Bio je to pravi, borbeni okršaj… Crni je napad vodio netačno. Aronin je razbio njegov pješački lanac, formirao opasnog slobodnog pješaka i uskoro osvojio figuru…

Četvrto kolo pokazalo je da Smislov namjerava aktivno da se bori za očuvanje svoje titule. Igrajući protiv Suetina, energično je napadao u centru i na kraljevom krilu. Suetin se snalažljivo branio, ali je ipak izgubio pješake, i u poziciji prekinute partije velemajstor je imao dobre šanse za pobjedu.“

Iz štampe: „Po prvi put Aleksej Suetin je ostvario pobjedu nad majstorom prije 10 godina. Tada je 14-godišnji pionir učestvovao u simultanki protiv V. Panova. Poslije rata Suetin se već susretao sa majstorima za šahovskom tablom skoro kao jednak sa jednakima.

Prije tri godine Suetin je dobio titulu kandidata za majstora. Uspješni šahovski treninzi nisu mu omeli da dobro završi Tulski mašinski institut i započne nastavnički rad u komunalno-građevinskom tehničkom školu.

Zimi prošle godine Suetin, kao prvak „Truda“, igrao je na prvoj tabli u timu društva na prvenstvu VTsSPS… Uz te uspjehe dodali su se i drugi, ne manje značajni: ne prekidajući prijateljstvo sa matičnim institutom, Aleksej Suetin redovno je trenirao studente-šahiste. Tokom ove godine broj razvrstanih igrača koje je pripremio prešao je stotinu, pri čemu neki već imaju prvi razred…

Danas Suetinu je 24 godine. Tog dana igra protiv velemajstora Smislova.
– Ne mogu reći da sam imao mnogo sreće sa rođendanom, – šali se Suetin. – Ali ipak, borit ću se protiv ozbiljnog protivnika sa svim snagama.“ (isto, 16. novembar).

Gledaoci su sa interesovanjem očekivali susret Boleslavski – Aronin. Velemajstor je do tada odigrao tri remija, i mnogi su mislili da će konačno pokazati svoju uspavanu snagu, tim više što je Boleslavski trebalo da igra bijelim figurama. Rijetko gubi uopšte, a u posljednjim takmičenjima igrajući bijelim figurama, tek je dva puta priznao poraz. Ipak, ovaj put velemajstor je izgubio…

Panov: „Prije početka prvenstva moglo se pretpostaviti da će ono postati takmičenje tri-četiri velemajstora, prije svega – šampiona SSSR-a Smislova sa pobjednikom budimpeštanskog turnira kandidata za svjetsko prvenstvo Boleslavskim. Ali već prva kola srušila su sve te prognoze.“ (turnirski bilten, 7. januar 1951).

U ovom kolu crnim je pobijedio i Keres. Stiče se utisak da Geler ne može uspješno da započne turnire. Na prethodnom prvenstvu „razigrao“ se tek nakon dva uzastopna poraza. Na ovom prvenstvu došao je do četvrtog kola sa tri remija. U partiji sa Keresom Geler je bio neprepoznatljiv. Napravivši na početku interesantnu žrtvu pješaka, nije iskoristio skrivene mogućnosti pozicije. Izvodeći nerazumljivu razmjenu figura, previdio je gubitak kvaliteta i bio je prisiljen da se preda…

U svakom kolu pažnju publike, naravno, privlače demonstracione table sa partijama velemajstora. U petom kolu žrijeb je spojio sve velemajstore sa majstorima. I treba priznati da su ovaj put opravdali interes publike na pomalo originalan način. Keres i Flor su izgubili, Smislov i Bondarevski su prekinuli partije u nekoliko nepovoljnijih pozicija… Na dan doigravanja, među nesretnicima se pridružio i Bondarevski. Velemajstore su spasili od „suvog“ rezultata Smislov i Boleslavski. Ipak, rezultat 1:4 je prilično neutješan za velemajstore…

Keres: „Početak takmičenja nije mi najavljivao ništa dobro. Nakon tri remija, pobijedio sam Gelera, koji je u složenoj poziciji napravio grub previd. Zatim je uslijedio poraz u prilično slabo odigranoj partiji protiv Alatorceva i remi sa Suetinom, protiv kojeg sam imao gubitničku poziciju“ (iz knjige „Sto partija“, 1966).

Šesto kolo opravdalo je očekivanja ljubitelja oštre borbe. Prvi su pali sa utabanih staza Alatorcev i Boleslavski. Majstor, igrajući bijelim figurama, u otvaranju nije ostvario nikakvu prednost. Naprotiv, velemajstor koji je primijenio svoju omiljenu staroindijsku odbranu očigledno je pretekao protivnika u razvoju… Boleslavski, rijetko propuštajući prilike za efektno završavanje borbe, hrabro izvodi dalekosežnu žrtvu kraljice (prva nagrada za ljepotu!).

Skoro na svakom prvenstvu zemlje u grupi lidera pojavljuje se novo ime. Ovaj put prijatno iznenađenje bio je start Aronina. Igrajući crnim figurama protiv Petrosjana, brzo je uspio da izjednači. Ubrzo je partija prešla u završnicu, povoljniju za crne. Ipak, najvjerovatniji ishod bio bi remi, da Aronin nije napravio grešku koja mu je donijela… pobjedu! Tako je, izbjegavši gotovo neizbježni poraz, Aronin ne samo sačuvao lidersku poziciju, već je ostao i u grupi posljednjih moguikana (sa Smislovim i Lipnickim), koji još uvijek idu bez poraza“ („Sovjetski sport“, 14, 16, 18 i 21. novembar).

Poredak poslije 6. kola:
Aronin – 5,5 (!), Smislov – 4,5, Toluš – 4, Alatorcev – 3,5, Keres, Lipnicki, Konstantinopoljski, Boleslavski, Flor, Averbah i Suetin – po 3 i dalje.

PROMJENA LIDERA
L.Abramov i V.Vasiljev: „Turnir je završen. Živo raspravljajući o zapletima borbe, gledaoci napuštaju CDKŽ. Ali i na Komunističkom trgu, pa čak i u vagonu metroa, nemirni entuzijasti raspravljaju međusobno, slažu se… i ponovo započinju raspravu. Jer dobro je poznato da koliko gledaoca u sali – toliko i različitih procjena svake partije… Ipak, u jednoj stvari svi ljubitelji šaha – svi do jednog! – bili su složni: da je Borisenko odlično igrao protiv Smislova i zasluženo pobijedio.

NA PUTU KA FINIŠU
U prostranoj sali – sve kao obično,
Uobičajen strogi izgled scene.
„Navijač“ iskusan, prestonički,
Prati šahovsku bitku.
Turnirska borba je surova.
Nepreciznosti se u njoj ne praštaju.
I Borisenko V.Smislovu
Efektno mat objavljuje.
Kraljice, topovi, lovci i konji
Sadrže lukavstvo i prevaru.
Evo, Aronin je osvojio poen,
Petrosjan je propustio pobjedu…
Nije lak posao – bez poraza
Sa čašću stići do cilja.
Lipnicki – mlad u borbama –
Stiče lovor na putu.
Pristalica remija uvjereni,
Majstor odbrane, Salo Flor,
Promijenivši stil od nedavno,
Napustio je opasnu zonu.
Zaljubljenost u završnicu visoka,
Cajtnot gostuje i tu i tamo…
Ka pobjedi, bliskoj i dalekoj,
Sportisti idu u grupi.“
S.Kukanov

(turnirski bilten, 19. decembar).

Susret Toluš – Geler očekivao se sa posebnim interesom. I očekivanja nisu bila uzaludna. Partija je obilovala duhovitim taktičkim napadima s obje strane. Nije izostala ni žrtva kraljice: Toluš je  je dao kraljicu za topa, lovca i pješaka.

Borba je mogla trajati još dugo, ali Geler je, kao i uvijek, upao u cajtnot, što je neočekivano poremetilo uobičajenu smirenost Toluša. Napravio je čestu psihološku grešku: iako je imao  sedam puta više vremena nego protivnik, Toluš se nesvjesno zanio tempom igre i sam je napravio čist „cajtnot“ previd…

Do 8. kola Aronin je odmakao od najbližeg konkurenta – Smislova za jedan i po poen. Hoće li uspjeti zadržati ovu prednost ili će se velemajstor približiti lideru? – to su pitanje postavljali i gledaoci i učesnici.

Romanovski: „Sigurna igra Aronina stekla je opštu simpatiju, i neki od ‘navijača’ s pravom su očekivali da će u njemu uskoro vidjeti novog šampiona zemlje, a samim tim i njenog dvanaestog velemajstora“ (turnirski zbornik).

Prva je završena partija Smislov – Sokoljski. Neuspjela akcija crnog konja dovela je do njegove propasti, i Sokoljski se predao.

U isto vrijeme, kod Lipnickog i Aronina razvijala su se burna dešavanja. Aronin je hrabro prihvatio žrtvu pješaka. Bijeli nije žurio da ga vrati. Ne mareći za „materijalno blagostanje“, radije je nastavio napad. Pri oštroj prirodi borbe gotovo su neizbježne taktičke greške, i obično gubi onaj koji pogriješi posljednji (posljednji je pogriješio Aronin)…

Tako je do 9. kola, u kojem se Smislov i Aronin sastaju međusobno, prednost lidera smanjena na pola poena.

(Nastaviće se)

https://chesspro.ru/enciklopediya/podvig-chigorinca

(Stavljen nastavak 8.) 

Timman (74) je vidio kako se šah mijenja, tiho je prestao da igra, ali i dalje ima završnicu

 

Piše: Rens Went
urednik NOS Sport

Čitav jedan ljudski vijek Jan Timman je držao prste na antičkim šahovskim figurama. Tog osjećaja se ne možeš zasititi. Ipak, 74-godišnji velemajstor je ove godine prestao. Tiho. I um i tijelo pružaju otpor.

Šest sati potpune uronjenosti u partiju previše iscrpljuje. „Dugotrajna koncentracija opada kako stariš. Fizički aspekt igre postao je pretežak.“

To i nije neka tragedija i Timmanu nije važno da njegovo šahovsko penzionisanje završi na naslovnim stranicama novina. Iako je, uključujući i iznenađujući povratak prošle godine na nacionalnom prvenstvu, igrao izuzetno dugo. „Mnogi moji vršnjaci su prestali još prije mnogo godina.“

Timman je pripadao generaciji Anatolija Karpova, ali se susretao i sa starijim i mlađim Rusima poput Borisa Spaskog i Garija Kasparova. Među tim svjetski poznatim sovjetskim šahistima Holanđanin je sedamdesetih i osamdesetih godina bio „najbolji sa Zapada“, čak je jedno vrijeme bio i broj dva na svijetu.

1993: Timman u trećoj partiji meča za titulu svjetskog prvaka protiv Karpova

Fizički je teško, ali sa pamćenjem u 74. godini nema nikakvih problema. Timman i danas može da vam odigra svoju najbolju pobjedu. Potez po potez. Iz 1982. godine protiv Karpova, od kojeg je 1993. izgubio meč za svjetsku titulu.

„Ono što ostaje iza tebe jesu partije koje si odigrao. Kada pomislim na Botvinika ili Kapablanku, mislim na partije koje su oni igrali – to je njihovo nasljeđe. Time u sportu ostavljaš i dio sopstvenog karaktera.“

Završnica

Timmanov šahovski karakter leži u završnici, posljednjoj fazi partije u kojoj i najmanja greška može biti kobna. O svojoj fascinaciji tom fazom igre pisao je i nagrađivane knjige. U svojoj novijoj knjizi 100 završnica koje morate poznavati Timman tu umjetnost produbljuje na gotovo „naučan“ način.

Igranje dugih, klasičnih partija više mu ne polazi za rukom, ali pisanje o šahu – svakako da. Timman i dalje osam puta godišnje objavljuje „obiman članak“ u uglednom šahovskom časopisu New In Chess.

„Trenutno pišem knjigu o svojim mladalačkim godinama.“ I o djetinjstvu u Delftu, gdje je odrastao uz dvoje roditelja matematičara. Još uvijek traži izdavača. „Otac je želio da i ja postanem matematičar. Ali takav univerzitetski život mi nije odgovarao, jer bih morao rano ustajati. Šahovski život bio je mnogo slobodniji.“

Nagnut nad tastaturom, stare šahovske uspomene mu se ponekad ponovo jave. Katkad se i začudi današnjem šahovskom svijetu. Ali sve to prati „u potpunom miru“, veoma pažljivo.

Osim kratkih, onlajn partija. One Timmana ne zanimaju. Ne igra ih, niti ih prati. Nikada to nije ni radio. „Mora se igrati brzo, a tada nivo i nije naročito visok.“

Šahovski kompjuteri

Ipak, kompjuter je, kao izvor informacija i zbog naglog razvoja onlajn šaha, postao nezamjenjiv za ovu igru. I to je imalo posljedice. „Šahisti postaju sve mlađi jer znaju da rade s kompjuterom.“

„Kada sam imao oko dvanaest godina, nisam mogao da napredujem tako brzo kao današnja mlada generacija, koja uz pomoć kompjutera veoma brzo pravi iskorake.“

Igra se zbog toga mijenja, primjećuje Timman, koji se kroz savremeno društvo kreće bez sopstvenog mobilnog telefona. On zapaža da šahovski kompjuter određuje mnogo toga.

Živost turnira pomalo je nestala.
— Jan Timman

Timman kaže: „Ranije sam pratio šta veliki šahisti pišu o sopstvenim partijama. To mi je bio najzanimljiviji nastavni materijal. Danas mislim da najmlađa generacija na to gleda drugačije. Oni prije svega slijede ono što kaže kompjuter. To je bila svojevrsna prekretnica u šahu.“

Jedan dašak romantike je nestao iz šaha, smatra Timman. „Sada je to sasvim drugačija vrsta djelatnosti. Nekada je bilo mnogo boema. Danas su to uglavnom ozbiljni ljudi koji dobro vladaju kompjuterom. Živost turnira je pomalo iščezla.“

Digitalizacija je šahu donijela publiku od milijardi ljudi, ali i tamniju stranu. Varanje na internetu ozbiljna je prijetnja ovom sportu, primjećuje Timman. Optužbe se lako iznose, a teško dokazuju. Na turnirima uživo ta je opasnost znatno manja.

1978: Jan Timman na turniru Hoogovens u Vijk an Zeu

Živost o kojoj Timman govori on je u svoje vrijeme najviše nalazio kod pojedinih sovjetskih šahista, koji su zajedno s kosmonautima, baletskim igračima i glumcima pripadali intelektualnoj eliti zemlje. „Imali su dobar način razmišljanja i izražavanja. I sjajan smisao za humor. Nisu bili članovi Komunističke partije – bili su to nešto slobodnijeg duha ljudi.“

Sa Spaskim, koji je preminuo početkom 2025. godine, razvilo se pravo prijateljstvo. I s rivalom Karpovom veza je bila snažna.

„Posljednji put kada sam opširno razgovarao s Karpovom bilo je u Murmansku, 2016. godine. Igrali smo kratak meč. Razgovarali smo o svemu, ne toliko o šahu. Više o političkim problemima svijeta – tada je Ukrajina već bila zabrinjavajuća tema.“

Među Rusima je Timman tokom 56 godina, počevši od svoje sedamnaeste, izgradio besprijekornu reputaciju u samom svjetskom vrhu. U sopstvenoj zemlji ispred njega je još samo svjetski prvak Maks Eve. A odmah zatim – Timman.

Girijeve šanse

A gdje je danas Anish Giri, Holanđanin koji će narednog proljeća igrati za mjesto u borbi za svjetsku titulu?

Ako Giri bude igrao kao prošle godine, Timman za njega vidi realne šanse na turniru kandidata. Mnogi visoko rangirani šahisti neće učestvovati. Pored toga, drugi holandski svjetski prvak nije isključen, vjeruje Timman. Naravno, Giri mora zadržati taj nivo igre.

„Giri vrlo dobro zna kako strateški da iskoristi slabosti protivnika – slabe pješake ili slaba polja. To je stvar uvida i prepoznavanja obrazaca. A u završnici je takođe veoma jak.“

1988: Timman, Karpov i Kasparov u Amsterdamu – tada treći, drugi i prvi igrač svijeta

Ko zna, možda će Timmanove studije završnica još dobro doći. Njegove knjige se, uostalom, i dalje odlično prodaju. „Digitalni razvoj nije doveo do toga da šahovske knjige, kao ni pisana literatura uopšte, postanu suvišne. Na internetu se može naći mnogo toga o šahu, ali te knjige i dalje vrijede truda.“

Posljednji ostaci opipljive romantike knjiga i šahovskih figura svakako neće tako brzo nestati. Timmanovu kuću, naime, lako možete pretvoriti u pravi šahovski muzej.

„Kod kuće imam čitavu kolekciju šahovskih garnitura. Oko trideset. I to veoma starih. U mnogo različitih stilova. Iz devetnaestog vijeka. U vitrinama.“

Rani viktorijanski i kineski setovi, s crvenim i bijelim, ponekad izuzetno detaljno izrađenim topovima i konjima. Od drveta, kosti i slonovače. „Šahovske knjige čine posebnu kolekciju. Ima ih oko 2.500. Sve stoje na tavanu.“

https://tinyurl.com/5c5pm8j6

Neuspješni genije

Sjećanja kandidata za majstora i kompozitora studija Borisa Rivkina „Šahovski mirazi“ posvećena su uglavnom događajima moskovske šahovske scene 60–80-ih godina. Vašoj pažnji nudimo poglavlje čiji je glavni junak Aleksej Vižmanavin.

Piše: Boris Rivkin

Godine 1977, poslije petogodišnje pauze, odlučio sam da obnovim turnirsku praksu, ali ne više u studentskom „Burevestniku“, već u društvu „Trud“, koje je iznajmljivalo prostorije u krojačkoj fabrici u blizini stanice metroa „Revolucionarnaja ploščad“. Boris Nikolajevič Arhangeljski, kandidat za majstora koji je vodio šahovsku sekciju, predložio mi je da se okušam na  kandidatskom turniru kao prvokategorni šahista sa dva bala. Uzimajući u obzir moje dugotrajno neučestvovanje na takmičenjima, to je bilo pravedno.

Odviknut od ozbiljnog napora, igrao sam nestabilno, ali sam ipak uspio da povratim kvalifikacioni naslov kandidata za majstora.

U sastav paralelne grupe učesnika Arhangeljski je uključio još jednog novajliju — 16-godišnjeg šahistu prve kategorije Alekseja Vižmanavina. Ni njegov nastup nije ostavio naročit utisak. Bijelim figurama Aleša, po pravilu, nije uspijevao da ostvari prednost iz otvaranja, a crnim je često balansirao na ivici poraza. Spašavala ga je velika brzina donošenja odluka, koja se na iznenađujući način spajala s upornošću u odbrani teških pozicija.

Ogromna razlika u utrošenom vremenu (sat i više) psihološki je djelovala na protivnike i u nekom trenutku oni bi počinjali da griješe. Pobjedivši u posljednjoj partiji, Vižmanavin je ispunio normu kandidata za majstora.

Foto: A.Fedorov

Do sledećeg turnira obojica smo se već sasvim uhodali i sreli smo se za tablom kao kandidati za prvo mjesto. Partija se odvijala dinamično i sa promjenljivim uspjehom. Crnim figurama Vižmanavin je odigrao rizično otvaranje, ali je zatim uspio da izvede svog kralja iz opasne zone i dobije pozicionu prednost. Osjetio sam da pasivno čekanje neće donijeti ništa dobro i bacio sam se u napad, ne mareći mnogo za rizik. U oštroj borbi Ljoša je napravio nepreciznost, posle čega je inicijativa ponovo prešla na moju stranu. Ipak, moja euforija nije dugo trajala. Protivnik je žrtvovao pješaka, a u završnici je lako i bez napora izjednačio šanse.

Godine 1978. i Vižmanavin i ja osvojili smo kvalifikacione turnire za četvrtfinale prvenstva DSO „Trud“ sa velikom razlikom u odnosu na konkurenciju. Obojica smo prošli bez poraza, a naše posredno rivalstvo završilo se u Aleksejevu korist: osvojio je 11 poena iz 13. usprkos mom minimalnom zaostatku, nisam gajio iluzije — razlika u klasi postala je očigledna. U pozicijama koje su izgledale apsolutno ravne, Vižmanavin je bez oklijevanja žrtvovao pješake, pa čak i figure. I to ne radi direktnog napada na kralja, već iz čisto strateških razloga. Dalji tok događaja neumoljivo je potvrđivao njegovu ispravnost.

U partiji protiv jakog kandidata za majstora Valerija Meljnikova, koji je namjeravao da preuzme kontrolu nad otvorenom linijom, Vižmanavin je iznenada postavio topa na e4, pod udar bijelog lovca i konja. Protivnik je pokušao da ne reaguje, ali je poslije nekoliko poteza pritisak porastao i bio je primoran da prihvati „danajski dar“. Crni je dobio jak pješački centar, lake figure poletjele su naprijed i uskoro je sve bilo gotovo. Ražalošćeni Meljnikov se požalio: „Od tebe gubim ubjedljivo, ali svaki put vodimo borbu i postoji nada za pobjedu. A s ovim monstrumom jednostavno je nemoguće igrati! Sasvim drugi nivo, nemam mu šta suprotstaviti.“

Četvrtfinale svesaveznog prvenstva društva „Trud“ održano je početkom 1979. godine u gradu Jaroslavlj, po švajcarskom sistemu. Moskvu smo predstavljali nas dvojica, Vižmanavin i ja, i smjestili su nas u dvokrevetnu sobu. Meni je već bilo preko trideset, i pored mladog talenta osjećao sam se kao neki iskusni stariji gospodin. Nije bilo nikakvih poteškoća u komunikaciji.

Aleksej je iz Moskve donio mali šah i sat. Čim smo raspakovali stvari, okušali smo snagu u blicu. Dvadeset partija bilo je sasvim dovoljno da shvatim uzaludnost svojih napora. Raznio me je gotovo potpuno, praktično ne primjećujući moj otpor, i to ne zbog razlike u brzini pritiskanja dugmeta na satu. Vižmanavin je, po pravilu, sticao odlučujuću prednost mnogo prije pada zastavice. U petominutnim partijama Aleksej je izgledao jednako jako kao u igri po klasičnom vremenu.

Želeći što prije da se riješim neprijatnog osjećaja zbog poraza, u šali sam pitao: „Koje prezime, po tvom mišljenju, bolje pristaje šahisti — Vižmanavin ili Rivkin?“ Usijani Ljoša odgovorio je bez razmišljanja: „Naravno, Vižmanavin! On iscijedi,poene iz protivnika!“ Riječ „iscijedi” (igra riječi sličnost prezimena Vižmanavin i riječi iscijediti - выжимать) izgovarao je s naglaskom, prateći je gestovima i izrazom lica. Ispalo je vrlo zabavno i prilično uvjerljivo.

Visok nivo razumijevanja šaha omogućavao je Alexeyu Vyzhmanavinu ne samo da uspješno nastupi kao gost na turniru, već i da protivnicima održi pravi majstorski čas. U stvarnosti se sve pokazalo mnogo komplikovanijim. Na startu se Alexey vidno nervirao. Igrajući neobično mlitavo i ukočeno, napravio je tri remija u četiri partije. Zatim se Vyzhmanavin susreo sa jaroslavskim majstorom Yuriem Ovchinnikovim i već do desetog poteza upao u beznadežnu poziciju. Izvući se nije uspio — skromnih pedeset procenata nakon pet kola dovelo je u pitanje plasman talentovanog mladića u polufinale.

U hotel se Ljoša vratio zbunjen i utučen. Na moje pitanje da li je uopšte vrijedilo ulaziti u tako rizičnu varijantu, uslijedio je neočekivan odgovor: „Ja jednostavno ne znam nijedno otvaranje.“ — „Kako to?“, iznenadio sam se, „pa ne igraš šah tek od juče!“ Drhtavim glasom Vyzhmanavin je ispričao tužnu priču. Od četrnaeste godine pohađao je šahovsku sekciju na Stadionu mladih pionira, međutim trenera je zanimao samo Andrey Sokolov. Za sve ostale, kako je Ljoša mislio, Yurkov nije mario, a nikakva teorijska predavanja nisu se održavala.

Nažalost, Ljoša je prećutao da je zapravo bio upisan u grupu Lyudmile Sergejevne Belavenets. Majstor Vladimir Nikolayevich Yurkov, kasnije zaslužni trener SSSR-a, više je volio individualni rad sa najperspektivnijim učenicima. Izgleda da je Vyzhmanavin u sebi potajno sanjao da postane Yurkovljev učenik, a trenera ženu iz nekog razloga nije shvatao ozbiljno. A sasvim neopravdano — bliska saradnja sa međunarodnim majstorom Belavenets mogla mu je donijeti veliku korist i stvoriti dobar temelj za budućnost.

Prije šestog kola organizatori takmičenja priredili su slobodan dan. Učesnici su provodili vrijeme na različite načine. Majstor Nikolay Myasnikov nije krio pravu svrhu svog dolaska u Jaroslavl — održati seriju seansi simultanki uz pristojnu novčanu nagradu. Unaprijed se dogovorivši sa upravama nekoliko regionalnih preduzeća i sovhoza, majstor je brzo remizirao narednu partiju i krenuo na udarnu smjenu. Za svega nekoliko dana uspio je da održi najmanje deset simultanki. Svaka čast — inicijativni Myasnikov demonstrirao je zavidnu produktivnost i izdržljivost!

Nastala pauza veoma je dobro došla Vyzhmanavinu, omogućivši mu da se potpuno oporavi i sabere. Da bih mu povećao samopouzdanje, pokazao sam mu nekoliko šema otvaranja za obe strane, i crnog i bijelog; Ljoša je hvatao novu informaciju u letu. Tri varijante od ponuđenih zaista su mu kasnije dobro poslužile.

Odmah poslije ručka u našu sobu su ušli neočekivani posjetioci. Muškarac od oko četrdeset godina s podbulim licem i njegov tihi pratilac, jake građe. Nisu se predstavili. Stariji se pristojno izvinio zbog upada i prešao na stvar. Obojici im se veoma dopala moja igra, a vođstvo na „švajcarcu“ sa skoro stoprocentnim rezultatom, po njihovim riječima, mnogo govori. Jednom u životu ukazala im se prilika da odigraju nekoliko blic partija s tako jakim šahistom i ne bi željeli da je propuste. Za svaki slučaj, imali su sa sobom sav potreban rekvizit. Snažni tip pažljivo je postavio na sto veliki turnirski šah i sat.

Poslije tolikih komplimenata bilo je nezgodno odbiti, pa sam morao prihvatiti izazov. Figure i pješaci bili su lijepi i stabilni, s teškom metalnom osnovom. „Da li vam odgovara ulog od tri rublje?“ — upita partner s namještenom ravnodušnošću. Magla se razišla: šahovski prevarant bio je u potrazi za novom žrtvom.

„Neću igrati za novac“, odgovorih suvo.
„Dobro“, lako pristade sagovornik, „hajde da igramo samo tako, bez dodatnog poticaja.“

U pripremnim partijama pobjedio sam vise partija, ali su pojedini potezi otkrivali pravi nivo protivnika. Povremeno se žalio na „nedostatak borbe“, uporno me pozivajući da se ne sklanjam od pravog viteškog dvoboja i da provjerim sebe „po hamburškom računu“ (ruski izraz koji znači “odigrati ozbiljno” ili “vidjeti pravu snagu”). Nije izgledalo da nenajavljeni gosti dobrovoljno namjeravaju da napuste sobu. U neprijatnoj situaciji rekao sam da sam se prethodnog dana prehladio i da vjerovatno ne bih izdržao dugo naprezanje. Ipak, mogao bi me zamijeniti moj mladi cimer, koji sasvim dobro izgleda u petominutnim partijama.

Pažljivo prateći naš razgovor, Vyzhmanavin je spremno istupio naprijed. „Nemam ništa protiv“, hladno se nacerio „vitez“, „ako danas niste u formi, poslužiće i dječak! Samo vas molim da imate u vidu: u slučaju njegove platežne nesposobnosti, materijalna odgovornost pada na vas.“ Ne ulazeći u raspravu, klimnuo sam potvrdno.

Kako se i očekivalo, muškarac je bio profesionalni blic igrač. Povremeno se borio gotovo ravnopravno s Vyzhmanavinom, ali nije dugo izdržao. Pred večeru gost se pomirio s porazom i, predavši Alexeyu šezdeset rubalja, srdačno mu se zahvalio za pruženo zadovoljstvo: „Nikada ranije nisam imao priliku da se za tablom susretnem s takvim igračem!“

Dobronamjeran odnos iskusnog profesionalca prema objektivno jačem protivniku podsjetio me na jednu davnu priču iz sredine šezdesetih godina. Brucosi Sukhanov i ja, iz dosade, lutali smo kroz Neskuchni park, a iz obližnjeg roštilja dopirali su primamljivi mirisi. Ući tamo nisu nam dozvoljavale skromne finansijske mogućnosti, pa smo se uputili ka obližnjem šahovskom paviljonu. Nije nam se htjelo „grabiti“ početnike, pa smo krenuli niz redove tražeći odgovarajućeg protivnika. 

Za posebnim stolom sjedio je čvrst čovjek s moćnim ramenima. Pravila su bila jasna i jednostavna: lagane partije bez sata, jedna rublja po pobjedi, domaćin šaha ostajao je u igri bez obzira na rezultat. Željni okušati sreću nagrnuli su oko stola, a za nekih pola sata čovjek je sigurno pobijedio četvoricu amatera. Napokon, došao je red na Sukhanova i mene. Mijenjajući se, osvojili smo šest rubalja za nas dvoje, oprostili se od nepokolebljivog partnera i požurili u roštiljanu.

Otprilike mjesec i po kasnije ponovo sam posjetio šahovski paviljon, već sam, samostalno. Svratio sam na nekoliko minuta i nisam namjeravao igrati. Iznenada me pozvao poznati gorostas, ljubazno se osmjehnuo i predložio da odmjerimo snage po istim pravilima. Bio sam pomalo iznenađen, ali nisam se protivio i prilično brzo zaradio pet rubalja. Prije odlaska nisam se mogao suzdržati i upitao partnera zašto mu je bio potreban ponovni meč s unaprijed poznatim ishodom. „Shvatate,“ odgovorio je, „nakon susreta s igračima vašeg nivoa mnogo mi je lakše upravljati svojim osnovnim kontingentom.“

Tako promišljen i neobičan pristup poslu izazivao je nevoljno poštovanje. Ispostavilo se da šah može osigurati stabilan prihod ne samo vodećim velemajstorima, nego i običnim prvokategornim igračima. Za to je dovoljno imati trezven um, pronaći odgovarajuću nišu i ne isticati se previše. Nema sumnje, bezimeni profesionalac još mnogo godina održavao je dobru formu, redovno dolazio u Neskuchni park i zarađivao ne manje nego tadašnji doktori nauka.

Ali vratimo se turniru u Jaroslavlju. Kratki odmor donio je sreću; podignutog duha Vyzhmanavin ostvario je četiri pobjede zaredom i probio se u vodeću grupu. U desetom kolu dobio je Gennadyja Tunika iz Magadana, takođe budućeg velemajstora. U početku je Aleksey bio raspoložen mirno i u izjednačenoj poziciji ponudio remi. Dobivši odlučan odgovor, Vyzhmanavin se očigledno razbjesnio, a njegove oči zasjale su opasno. Na svoj karakterističan način, Vyzhmanavin je bez vidljivog napora potpuno „počistio“ protivnika. Zbunjen Tunik tiho je šetao salom, žaleći se na potcjenjivanje protivnika: „Eto! Htio sam sebi osigurati raniji prolazak, a sada ću morati pobjeđivati kada je neophodno!“

Ja sam se jedva izvukao u vrlo slaboj završnici protiv dugogodišnjeg poznanika s univerziteta, Yuriya Remizova, višestrukog šampiona Čitinske oblasti i priznate veličine u brzopoteznom šahu. U studentskim godinama redovno smo komunicirali. Posebno mi je zapamćen zanimljiv slučaj kada se Remizov odjednom zainteresovao da odigramo blc s ulogom od jedne rublje. Ja sam, naravno, odbijao; mjeriti snage u brzini reakcije s takvim stručnjakom činilo se beznadežnim. Međutim, Yuri nije slučajno studirao psihologiju. Da bi me privukao u pripremljenu zamku, lukavac je nepažljivo rekao: „Pošto igraš slabo, spreman sam ti dati ozbiljnu prednost – jedan moj minut protiv tvojih pet.“

Takva samouvjerenost zgrozila me do srži. Naravno, u petominutnim partijama nikada nisam bio visoko rangiran, ali na turnirima klasičnog šaha uvijek sam nadmašivao Remizova. Hvalisavca je trebalo naučiti lekciju. Nakon što smo prethodno ručali, uputili smo se u zonu „B“ studentskog doma MGU, gdje je Yuri imao posebnu sobu. Za nekoliko sati zaradio sam pedeset rubalja i izrazio želju da prekinemo daljnju „makljažu“. Remizov je razumno prigovorio da, s obzirom na ogromnu prednost, pravo da odredi trajanje meča mora pripadati njemu. Borba se nastavila, a razlika u rezultatu postepeno je prestala rasti. Što je dalje išlo, to mi je češće nedostajalo vremena za realizaciju materijalne prednosti. Tokom noći dvostruki Yuri uspio je potpuno nadoknaditi gubitke i tek tada se složio da završi iscrpljujući maraton.

U sedam ujutro, posrćući od umora, izronio sam iz zagušljive sobe na svjež vazduh. Loše raspoloženje u potpunosti je odgovaralo predrevolucionoj anegdoti. Idu dva kuma, na cesti leži neko smeće. Jedan kaže: „Kladimo se u jednu rublju, ja ću pojesti tu gomilicu smeća.“ Kladili su se, stvarno je pojeo. Drugi se nije dao smesti: „Kladimo se u jednu rublju, da ću ja pojesti onu drugu gomilicu.“ Kladili su se, pojeo je. Ostavili stvari kakve jesu i nastavili dalje. Jedan se odjednom zamislio i rekao: „Izgleda, kume, da smo uzalud pojeli sve tu gadne otpatke.“

U posljednjem kolu protivnik Vyzhmanavina odlučio je da se ne izlaže riziku i, ne čekajući izlazak iz otvaranja, predložio remi, što je odgovaralo obojici. Aleksey, naravno, nije odbio. A meni je očito nedostajalo energije za završnicu turnira. U odlučujućoj partiji izgubio sam od napadačkog Tunika i nisam se plasirao u polufinale prvenstva „Truda“.

Po povratku u Moskvu podsjetio sam Arkhangelskog na njegovo nedavno obećanje da ću biti primljen na rejtingovani turnir. Odgovor Borisa Nikolajeviča neugodno me iznenadio: „Tvoje prezime je izvorno bilo na spisku. Nažalost, Lyosha Vyzhmanavin zahtijevao je da te zamijeni svojim štićenikom Kalinichenkom. Inače je Lyosha prijetio prelaskom u drugi klub. Sam razumiješ, uprava nije mogla da dozvoli da se izgubi takav talenat. Ne ljuti se i strpi se do sljedeće sezone!“

Izjavama o pozadinskim spletkama Vyzhmanavina nisam povjerovao. Takav pritisak očito nije odgovarao Lyoshinom karakteru, a ni Arkhangelskiy nije ličio na čovjeka koji bi išao linijom manjeg otpora zbog osamnaestogodišnjaka. Ispostavilo se da me Boris Nikolaevič svjesno htio okrenuti protiv Vyzhmanavina, isključiti mogućnost naših daljih kontakata. Ali zašto? Aktivna komunikacija između bivših cimerâ u hotelskoj sobi prekinula se sama od sebe, bez vanjskog uticaja. Nakon uspješnog nastupa u Jaroslavlju, Aleksey je uzletio na višu orbitu i prestao dolaziti u turnirsku salu „Truda“. Razlozi čudnog ponašanja Arkhangelskog dugo su mi ostali misterija.

Godinu dana kasnije moje uključivanje u „elitni“ spisak nije izazivalo sumnju. Ipak, u posljednjem trenutku Arkhangelskiy je iz nekog razloga ponovo naišao na nerješive probleme. Čak i kada sam uspio prevazići četvrtfinalni prag i solidno se pokazati u polufinalu sve-saveznog prvenstva društva „Trud“, zlosretno pitanje o rejtingu i dalje je visilo u zraku. Bez obzira na istaknuto dobronamjernost Arkhangelskog, odnosi s njim konačno su zapeli u ćorsokaku. 

Uskoro su do mene dopirale glasine da je Arhangeljski od nekog vremena lični trener Alekseja Vžmanavina. To je bilo potpuno nevjerovatno, ali je mnogo toga objašnjavalo. Najvjerovatnije je Leša ispričao Arhangeljskom o šemama otvaranja koje je savladao u Jaroslavlju, i on je donio odlučno rješenje. Sa svojom uobičajenom predostrožnošću i energijom, Boris Nikolajevič štitio je osvojeni teritorij od upada stranaca. Nikome drugom nije bilo dopušteno nekontrolisano komunicirati sa Vžmanavinom, potencijalni konkurenti su se, kad god je moguće, uklanjali još na dalekim prilazima. Lomiti se pokušavajući ući na zatvorena vrata nije imalo smisla, pa sam prešao u DSO „Zenit“.

Rukovodilac šahovske sekcije, Aleksandar Aleksandrovič Koroljov, pokazao se kao čovjek od riječi. Po završetku prvog takmičenja, moj individualni koeficijent premašio je uslovnu granicu od 2200 za 80 poena.

Posljednji put sam se sa Vžmanavinom sreo 1985. godine u Centralnom šahovskom klubu. Aleksej je izgledao vedro i vrlo zadovoljan, s ponosom je rekao da služi u sportskoj četi CSKA i komanduje nekoliko sposobnih momaka: „Evo ide moj podređeni, Jura Dohojan.“

Momci iz sportske čete zaista su bili veoma talentovani. Nakon par godina, sa Dohojanom sam odigrao izuzetno zanimljivu i napetu partiju na majstorskom turniru. U jednom trenutku Jura je potcijenio moju kontrigru i našao se u teškoj situaciji, ali borbeni duh nije izgubio. Ne misleći na remi, nastavio je borbu za pobjedu i na kraju je uspio. Njegov kombinatorni dar ostavljao je snažan utisak, posebno su oduševljavale suptilne zamke sa nepredvidivim protivnapadom. Po brzini razmišljanja, Dohojan nije zaostajao ni za Vyžmanavinom, a za prvih četrdeset poteza mu je sat vremena bilo sasvim dovoljno. Kasnije je velemajstor Dohojan bio dugogodišnji trener svjetskog prvaka Garija Kasparova.

Životni put Alekseja Vyžmanavina gotovo da se nije udaljavao sa šahovske table i sastojao se iz dva nejednaka dijela. U munjevitom šahu obarao je sve zamislive i nezamislive rekorde. „Ljubimac ‘Sokoljnika’ i ‘Ermitaža’ lako je pristajao na užasnu foru – trideset sekundi protiv pet minuta ozbiljnim protivnicima – i, uz rijetke izuzetke, izlazio kao pobjednik.“

Naravno, ne besplatno. Po stepenu popularnosti među redovnim posjetiocima parkova prestonice, Alekseju je mogao konkurisati samo legendarni blic majstor Valentin Arbakov.

Mnogo skromnije su izgledala dostignuća Vyzhmanavina u klasičnom šahu. Godine 1981. Aleksej je ispunio normu za majstora, a titulu velemajstora stekao je tek osam godina kasnije. Postao je dvostruki prvak Moskve (1984. i 1986). Godine 1987. osvojio je prvenstvo Oružanih snaga SSSR-a u Taškentu, a dvije godine kasnije sa velikom razlikom pobijedio na Čigorinovom memorijalu u Sočiju.
Godine 1992. Vyzhmanavin je bio član reprezentacije Rusije, koja je osvojila zlato na Prvenstvu Evrope u Debrecenu i na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi u Manili. Godinu kasnije neuspješno je nastupio na ekipnom Svjetskom prvenstvu u Lucernu i više nikada nije bio pozvan u reprezentaciju. Eto, to je, možda, i čitava biografija. Za profesionalnog šahistu koji je posjedovao fantastičan talenat, to je, naravno, veoma malo.

Najmanje dvaput Vyzhmanavinu je nedostajao samo jedan korak do mnogo većih uspjeha. Na Prvenstvu SSSR-a 1990. u Lenjingradu prikazivao je sadržajnu igru i sigurno vodio tokom čitavog turnira, ali se spotakao na samom finišu. Na kraju su ga stigla trojica: Aleksandr Belyavsky, Leonid Yudasin i Evgeny Bareev. Po dodatnim kriterijima upravo su oni ušli u prvu trojku i dobili pravo da predstavljaju zemlju na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi u Novom Sadu. Aleksej Vyzhmanavin ostao je van ekipe.

Ipak, najnemilosrdniji udarac sudbine, nakon kojeg je karijera Vyzhmanavina naglo krenula nizbrdo, bila je jedna nespretna greška na turniru „Grand Prix“ u brzopoteznom šahu u Moskvi („Kremaljske zvijezde“, 1994). Isprva je sve izgledalo sjajno: Aleksej je briljantno prošao izuzetno težak kvalifikacioni turnir po švajcarskom sistemu, ostavivši iza sebe mnoge slavne velemajstore. U mečevima na ispadanje prošao je Alekseja Shirova, pa zatim Viktora Korčnoja i ušao u veličanstvenu četvorku: Vasyl Ivanchuk, Viswanathan Anand, Aleksej Vyzhmanavin i Vladimir Kramnik, koji je u četvrtfinalu savladao samog Kasparova.

U polufinalu Kramnik i Vyzhmanavin u obe glavne partije nisu uspjeli da odrede ko je jači. U  taj-brejku Alekseju su pripale bijele figure, sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze: pet minuta protiv četiri, u zamjenu za obavezu da svakako pobijedi. Njegov voljeni blic ga nije izdao — ubrzo je na tabli nastala tehnička završnica sa dva viška pješaka za bijelog i ogromna  prednost u vremenu. Ishod duela izgledao je očiglednim, i baš tada Aleksej, na opšte zaprepaštenje, ponudio remi. U žaru borbe odjednom mu se učinilo da je pozicija izgubljena i da bi Vladimir trebalo da pobijedi.

Kramnik, ošamućen neočekivanom srećom, sa ushićenjem je stisnuo ruku svom ‘velikodušnom’ protivniku. To trenutna pomrčina uma koštala je Vyzhmanavina plasmana u finale. Gubitak nekoliko hiljada dolara iz nagradnog fonda lišio je njegovu porodicu realne šanse da se konačno razračuna s nagomilanim dugovima.

Tokom čitave sportske karijere Vyzhmanavinu je katastrofalno nevjerovatno imao nesreću sa trenerima. Ravnodušnost Vladimira Jurkova, a kasnije pretjerana aktivnost Borisa Arhangeljskog, odigrale su mu lošu uslugu. U suštini, Aleksej je i ostao samo samouk – makar genijalni samouk. U odlučujućim trenucima, nedostatak dobre škole negativno se odražavao na rezultate.

Sumirajući uspješnu 1989. godinu u intervjuu za časopis Šahmati v SSSR, Vyzhmanavin je istakao važnost bliske saradnje s Arhangeljskim:
„Ujesen sam uspio da prođem bez poraza i bez vidljivih poteškoća dva turnira zaredom – Memorijal M. I. Čigorina u Sočiju i prvenstvo RSFSR u Gorkom. U pripremi je učestvovao kandidat za majstora Arhangeljski. Sa Borisom Nikolajevičem radim već više od dvanaest godina; on je i trener i, ako hoćete, menadžer – takvi kreativni tandemi danas nisu rijetkost.“

Boris Nikolajevič Arhangeljski bio je vješt organizator i, sasvim sigurno, odlično se nosio s obavezama menadžera. Kao stariji drug i blizak prijatelj pružao je Alekseju neprocjenjivu pomoć. Ali time što se sam prihvatio da trenira Vyzhmanavina, Boris Nikolajevič je napravio neoprostivu grešku. Teret se pokazao pretežak. Čak ni osnovni zadatak – da ukloni ozbiljne rupe u šahovskom obrazovanju svog štićenika – Arhangeljski prosto nije mogao da riješi. Ni po karakteru, ni po sposobnosti za suptilnu analitiku.

Da je sedamdesetih godina Aleksej Vyzhmanavin imao sreće da dospije u ruke pravog trenera, ranga Marka Dvoreckog, red svjetskih šampiona, s velikom vjerovatnoćom, izgledao bi drugačije. Nažalost, šahovska realnost je surova i ne poznaje „šta bi bilo kad bi bilo“. Osim toga, budni Arhangeljski nikada ne bi dopustio takav razvoj događaja. Iskreno želeći Vyzhmanavinu dobro i nadajući se njegovom ulasku u svjetsku elitu, Boris Nikolajevič se, uprkos najboljim namjerama, pretvorio u prepreku – nije dopustio da se u potpunosti otkrije jedinstveni potencijal Alekseja.

Ljubitelji šaha ni po čemu se ne razlikuju od ostalih ljudi – među njima ima i sumnjičavih, neuravnoteženih osoba, i vatrenih svađalica. U to sam se uvjerio iz sopstvenog iskustva, okušavši se u neuobičajenoj ulozi sudije na masovnom turniru po švajcarskom sistemu. Broj sukoba koji su izbijali tokom kola, i to na ravnopravnom nivou, između respektabilnih kandidata za majstora (i to u Centralnom šahovskom klubu!) neprijatno me iznenadio. Najviše su se isticali gubitnici, kojima očigledno nije išlo u igri. Vjerovatno im je trebalo da prebace nezadovoljstvo sobom na nekoga drugog da bi se smirili. Teže je bilo shvatiti Gelera, koji se udomaćio u vrhu tabele. Imenjak slavnog velemajstora redovno je iz čista mira pravio sitne skandale – prosto iz ljubavi prema toj umjetnosti.

Mnogi talentovani šahisti veoma su slabi na alkohol. Posebno su podložni „zelenoj zmiji“ majstori blica, koji su od mladih dana navikli na lake pare. Da bi se opustili, neki su pili prije, poslije, a ponekad i tokom zvanične partije. Sa slučajevima ispijanja alkoholnih pića usred meča dva puta sam lično imao posla.

U okviru „švajcarca“ u Centralnom šahovskom klubu mene, tada novopečenog prvokategornika, ispitivao je kandidat za majstora Kokorin – vječno pripit i hvalisav, kako je jednom navodno pobijedio velikog blic majstora Henrika Čepukajtisa. Uprkos obećavajućoj poziciji, protivnik se mrštio i vidno nervirao. Stalno je skakao od stola i šetao amo-tamo kao tigar u kavezu. Duša mu je „gorjela“, a alkoholnih pića na teritoriji Centralnog šahovskog kluba tih godina nije bilo u prodaji. Takvu muku Kokorin nije izdržao i nestao je gotovo na sat vremena. Vrativši se u polunesvjesnom stanju, previdio je damu, opsovao me da sam maloljetni glupan i dostojanstveno napustio salu.

Sredinom osamdesetih, na rejting turniru u „Zenitu“, susreo sam se s vrhunskim majstorom Sergejem Kiseljovom, još jednim polaznikom sportske čete CSKA koji je služio pod komandom Vyzhmanavina. Razvila se napeta manevarska borba, i kao crni uspijevao sam da održim ravnotežu. U najosjetljivijem trenutku, do protivnika je prišao majstor Vladimir Bajkov, koji je već bio završio svoju partiju pobjedom. Razmijenivši par riječi, prijatelji su otišli u pomoćnu prostoriju noseći poveću kožnu torbu. Poslije dvadesetak minuta Kiseljov se ponovo pojavio u sali — iz njega se širio prepoznatljiv miris mješavine jeftinog portvina i nečega jačega. Brzo izgubivši, Sergej se krivim osmijehom izvinio promuklim, polurazumljivim glasom:
„Izvinite što sam vam pokvario zanimljivu partiju!“

Nažalost, pojačana sklonost ka pijanstvu pratila je i Alekseja Vyzhmanavina. Redovna kršenja režima tokom takmičenja dugo su mu smetala da se zaista iskaže u klasičnom šahu. Godine 1988. Aleksej se oženio i vidno uozbiljio. Rezultati nisu izostali: uslijedio je nagli uspon i ubrzo je Vyzhmanavin postao velemajstor. Neuspjesi sredinom devedesetih precrtali su Vyzhmanavinov zlatni san – da prije ili kasnije ostvari svoje i uđe u krug elitnih šahista. Sa Aleksejevim burnim temperamentom, preživjeti krah ružičastih nada bilo je mukotrpno; ponovo je posegnuo za alkoholom. Dalji pad odvijao se po scenariju utabanom kroz mnoge generacije. Supruga je izgubila strpljenje da trpi stalna pijanstva i, uzevši kćerku, otišla u drugu zemlju. Aleksej se zatvorio između četiri zida i prestao da igra šah. Od nekadašnjih poznanika i prijatelja ostali su samo oni koji su htjeli da popiju o tuđem trošku.

Aleksej Vyzhmanavin iznenada je preminuo, ne doživjevši četrdesetu. Poput velikog Aleksandra Aljehina, velemajstor je umro u samoći. Novu 2000. godinu Vyzhmanavin je dočekao okružen praznim bocama. Srce je otkazalo, smrt je nastupila prvog januara. Tijelo su pronašli tek nedjelju dana kasnije; u prazničnoj gužvi nikome nije palo na pamet da posjeti nesrećnog genija. Šahistima koji su ga poznavali Aleksej je ostao u sjećanju kao mlad i ljubazan, pun stvaralačke snage i bezrezervne vjere u svoju srećnu zvijezdu. Nažalost, naši životni planovi ostvaruju se daleko rjeđe nego što bismo željeli!

(Kraj serijala)

15.oktobar 2016

https://chesspro.ru/thesaurus/ryvkin_vyzmanavin

SVOJI MEĐU SVOJIMA

 

Piše: Vladimir Nejštadt

25. decembar 2025.

Završetak priče o šahovskoj bratiji maglovitog Albiona, koja je nevidljivu službu u špijunskom Centru za vladine veze spajala s intelektualnim triatlonom.
(1. dio)

DO NOVIH SUSRETA MORALO SE ČEKATI DUGIH SEDAM GODINA I ŠOK ENGLESKIH NAVIJAČA ZBOG ONOGA ŠTO SE DOGODILO U KEKSTON HOLU, GDJE JE RANIJE SVOJ DRUGI BRAK REGISTROVALA KRALJICA HOLIVUDA ELIZABET TEJLOR

Prvi neposredni duel sovjetskih i britanskih šahista okončan je banketom u kultnom hotelu s četiri zvjezdice „Waldorf Hilton“, u samom centru pozorišnog Londona. Domaćini su se potrudili – bilo je i šta da se popije i šta da se zalogaji!

A tokom svečanog ručka dragim gostima je, za uspomenu, uručen suvenirski komplet Šekspirovih sabranih djela, s utisnutim natpisom na povezu:
„Meč SSSR – Velika Britanija. Septembar 1947. godine“.

Londonska luka, septembar 1947. godine, legende zlatnog šahovskog doba: Isak Boleslavski, Igor Bondarevski, Aleksandar Toluš, Salo Flor, Grigorij Levenfiš, David Bronštajn, Aleksandar Kotov, Paul Keres, krajnje desno – Nikolaj Zubarev. Na fotografiji nema još trojice legendi koji su igrali u tom meču protiv ekipe Hjua Aleksandera – Vasilija Smislova, Andre Lilijentala i Vjačeslava Ragozina (iz porodičnog arhiva Sergeja Voronkova).

Sutradan ujutro sovjetska delegacija krenula je kući parobrodom „Sestroreck“ (linijom do Lenjingrada). U londonskoj luci srdačno su ih ispratili predsjednik Anglo-sovjetskog šahovskog društva profesor Lajonel Penrouz i britanski majstori, koji su prijateljski grlili one što su isplovljavali uz riječi: „Do skorog viđenja!“. Međutim, zbog političkog zahlađenja koje je uslijedilo, na duže vrijeme prekinute su i šahovske veze između SSSR-a i Zapada. Tako je u ljeto 1953. ponovo propao meč naše reprezentacije s Amerikancima, koja je, kako je izvještavala sovjetska štampa, bila primorana da se vrati s puta (iz Pariza) zbog diskriminatorskih uslova boravka u SAD-u koje je nametnuo Stejt department. Ipak, odlučnost da se na domaćem terenu revanširaju za fijasko iz 1946–1947. godine Američka šahovska federacija nije izgubila. Pod njenim snažnim pritiskom Stejt department je ipak dozvolio udoban boravak naše ekipe u vikendici sovjetskih diplomata u gradiću Glen Kouv, 46 kilometara od Menhetna (što je godinu dana ranije i izazvalo čitavu buru).

Ubjedljivo savladavši ekipu Semija Reševskog rezultatom 20:12, naši velemajstori su u srijedu, 30. juna 1954. godine, krenuli iz Amerike za London, gdje su im se pridružile iz Moskve pristigle svjetska šampionka Elizaveta Bikova i šampionka SSSR-a Kira Zvorikina.

U petak je predsjednik Britanske federacije Uitkroft zabavljao rivale uoči predstojećeg meča broj 3 na prijateljskoj zabavi u vrtu. Prisutan je bio i 21-godišnji, veoma perspektivni majstor Piter Klark, koji je dobro govorio ruski, a koji je u časopisu British Chess Magazine zapisao:

„Najmlađi – Averbah, Geler i Petrosjan – prvi put su u Engleskoj i sigurno ne posljednji. Osim Bronštajna i Tajmanova, ranije nisam vidio nijednog sovjetskog šahistu; svi su izgledali onako kako sam i očekivao, osim Boleslavskog, koji je bio prilično krupne građe, više nego što bi se moglo pretpostaviti.“

Meč je ugostio Kekston Hol, starinska trospratna zgrada u Vestminsteru, koja je poslije Drugog svjetskog rata postala popularno mjesto za svadbene ceremonije mnogih slavnih ličnosti (tako je u februaru 1952. godine ovdje svoj drugi brak – s glumcem Majklom Vajldingom – registrovala kraljica Holivuda Elizabet Tejlor).

„Rusi su govorili da su uslovi bolji nego u Americi“, primijetio je Klark, ali je dodao i žaljenje: „Kada je SSSR igrao protiv SAD-a u Njujorku, 1.600 ljudi je platilo ulaznicu 3,50 dolara – oko 25 šilinga. Na otvaranju meča Velika Britanija – SSSR, uz skromnu cijenu od pet šilinga, prema našim procjenama, bilo je ne više od 150 gledalaca koji su kupili ulaznice. Oko 50 posto njih, izgleda, bilo je iz provincije. A gdje su nestali londonski navijači?“

Pa to je bila sasvim prirodna reakcija na igru na jednoj strani! Šta ste očekivali… U prvom kolu domaćine je zadesila prava katastrofa – 0:10, a u drugom su ipak uspjeli makar malo da udovolje šokiranim engleskim navijačima: tri remija, uključujući i onaj Aleksandera, koji se na prvoj tabli suprotstavio Vasiliju Smislovu.

Briž, go i o-ho-ho kakvo dostignuće šahista-kriptologa, nenadmašno na maglovitom Albionu u poslijeratnom periodu

Pa ipak, finalna završnica National Club Championshipa (NCC) – klupskog prvenstva Ostrva – održana ubrzo nakon „dana sramote“ u Kekston Holu, zorno je pokazala kakvu je zastrašujuću šahovsku snagu stekao glavni banjski grad grofovije Glosteršir, udomivši u sebi centar radioelektronske špijunaže.

Tačnije, u ovom godišnjem ekipnom takmičenju po nokaut-sistemu (s ispadanjem), učestvovali su šahovski klubovi samo iz dva od četiri subjekta Ujedinjenog Kraljevstva – Engleske i Velsa. Kvalifikaciona kola održavana su unutar granica pojedinačnih grofovija, kako bi se svela na minimum putovanja (a samim tim i finansijski troškovi). Pored toga, organizatori su predvidjeli da, ukoliko je udaljenost između dva kluba veća od pedeset milja, jedna od ekipa učesnica (koju je činilo šest igrača) – svejedno koja od njih – može insistirati da se meč odigra putem telefonske veze. Drugim riječima, bez napuštanja vlastitih ognjišta.

Iz izvještaja časopisa British Chess Magazine, broj 9 za 1954. godinu:

„Od osnivanja ovog izvanrednog takmičenja 1949. godine nijednoj ekipi nije pošlo za rukom da pobijedi dva puta, ali je ‘Ilford’ (odnosno Ilfordski klub, jedan od najstarijih u Engleskoj, osnovan 1900. godine – V. N.), koji je i ove godine ušao u finale nakon prošlogodišnje pobjede, gajio velike nade da će stvoriti presedan. Međutim, klub iz Čeltnema, drugi finalist, imao je sasvim suprotno viđenje konačnog odredišta trofeja i tu svoju uvjerenost potkrijepio je lijepim šahovskim partijama, pobijedivši rezultatom 4,5 : 1,5.

Meč je odigran 8. avgusta u prijatnoj atmosferi hotela ‘Džordž’ u Redingu (gradu udaljenom 36 milja od Londona; Ilford je prigradsko naselje prijestonice, a Reding je 68 milja udaljen od Čeltnema – V. N.). I poslije prvog sata igre niko ne bi mogao predvidjeti pobjedu Čeltnema s tako udobnom razlikom.

Iz izvještaja časopisa British Chess Magazine, broj 9 za 1954. godinu:

„Od osnivanja ovog izvanrednog takmičenja 1949. godine nijednoj ekipi nije pošlo za rukom da pobijedi dva puta, ali je ‘Ilford’ (odnosno Ilfordski klub, jedan od najstarijih u Engleskoj, osnovan 1900. godine – V. N.), koji je i ove godine ušao u finale nakon prošlogodišnje pobjede, gajio velike nade da će stvoriti presedan. Međutim, klub iz Čeltnema, drugi finalist, imao je sasvim suprotno viđenje konačnog odredišta trofeja i tu svoju uvjerenost potkrijepio je lijepim šahovskim partijama, pobijedivši rezultatom 4,5 : 1,5.

Meč je odigran 8. avgusta u prijatnoj atmosferi hotela ‘Džordž’ u Redingu (gradu udaljenom 36 milja od Londona; Ilford je prigradsko naselje prijestonice, a Reding je 68 milja udaljen od Čeltnema – V. N.). I poslije prvog sata igre niko ne bi mogao predvidjeti pobjedu Čeltnema s tako udobnom razlikom.

Piter Klark i njegova izabranica Margaret (za prijatelje – Pegi, kćerka majstora i izdavača časopisa „Chess“ Baruha Vuda) na vjenčanju u crkvi Svete Trojice u Saton-Koldfildu. Kum mladoženje bio je budući dvostruki velemajstor (i to i u dopisnom šahu) Džonatan Penrouz. Piter je pet puta osvajao „srebro“ na prvenstvima Britanije, dok je Džonatan ta takmičenja osvajao čak deset puta. A Pegi je 1966. godine osvojila prvenstvo Velike Britanije u ženskoj konkurenciji i podarila Piteru tri kćerke
(foto: https://web.archive.org/web/20180213135051/http://www.keverelchess.com/peter-hugh-clarke-1933-2014/)

U već pomenutoj knjizi iz 1. dijela The Best Games of C. H. O’L. Alexander (Oksford, 1976) opisane partije Hjua s Klarkom nema, ali se nalaze njihova dva druga duela – iz prvenstva Britanije 1960. godine i iz dopisnog prvenstva engleskih grofovija u čast Čarlsa Sinklera. U oba slučaja najtajniji šahista na svijetu efektno je razbio protivnika, a u dopisnoj partiji mu je čak „ubacio“ i mat!

Aleksander – Klark

Prenosimo sasvim umjesne oduševljene ocjene Vilijama Hartstona o dva napadačka poteza bijelog…

22.Ne7!! Re8 (mašiona kao nešto uporniju odbranu predlaže 22…Ne5, ali ni to nije ništa slađe od rotkve: 23.Qd5 Bg7 24.Nxc8 Qxc8 25.gxf5 gxf5 26.Bf4 Nef7 27.b4 Bh6 28.Bxh6 Qg8+ 29.Kf1 +4,5)
23.Bf6+ Bg7
24.Bxg7+ Kxg7
25.Qc3+ Kf7
26.g5!! Rd8
27.Nxc6 Qxc6
28.Bb3+ Ke8
29.Qe5+ Kf8
30.Qf6+ Ke8
31.Re1+ Ne4
32.Qf7#!

A vraćajući se meču s Ilfordcima… Od potpunog potopa protivnika Čeltnema spasio je doktor B. Steržen, koji je bijelim figurama igrao protiv doktora Džeka Guda. Do 30. poteza stanje je bilo potpuno izjednačeno, i tada je jedan od junaka operacije „Ultra“ morao da odluči kuda će krenuti topom po centralnoj vertikali s polja d1 – na d2 ili d4. Kratki korak čuvao je status kvo, dok je duži bio najgrublja moguća greška. Gud je pogriješio, i desetak poteza kasnije zaustavio je sat.

Naravno, u ekipu šahista-kriptologa redovno bi bio uključen Norman Makleod (ipak broj 3 olimpijske reprezentacije Škotske), da nije bilo njegove dugotrajne specijalizacije preko okeana – u Agenciji za nacionalnu bezbjednost (o čemu je već bilo riječi u prvom dijelu naše priče). Ali ni „šef“ Aleksander nije gubio vrijeme, nastavljajući da regrutuje jake šahiste u svoj kriptološki odjel. I upravo su njegovi novajlije (Ansell i Nil) „odsjekli rep“ ekipe Pitera Klarka.

Iz članka u sjećanje na Džefa Ansela (u „British Chess Magazine“, jul 1985.) njegovog dobrog prijatelja Ričarda Grenvila:

„Džef je rođen 1920. godine i odrastao u Londonu. Sa osam godina se zainteresovao za društvene igre, posebno šah. Kasnije je postao šampion Londona među mladima. Tokom Drugog svjetskog rata služio je u Kraljevskom ratnom vazduhoplovstvu kao mehaničar radara i tamo je naučio da igra bridž.

1954.godine, nakon prelaska u Ministarstvo spoljnih poslova, preselio se u Glosteršir, gdje je živio do smrti. Nastavljajući šahovsku karijeru, Džef je sve češće igrao bridž i postigao zavidan nivo u okrugu.

Krajem 60-ih otkrio je igo, iako je u početku igrao neredovno. Međutim, otprilike od 1975. godine ta igra mu je postala omiljena.“

U nekrologu se ne navodi (a u to vrijeme u britanskoj štampi ionako nije bilo dozvoljeno spominjati postojanje sjedišta radio-elektronske obavještajne službe u Čeltnemu), ali je potpuno jasno da se Džef upravo 1954. godine zaposlio u Centru vladine veze (zvanično, kao što znamo, filijala Foreign Office-a), gdje je očigledno radio do penzije.

Sada o čovjeku koji je uspješno igrao na 6. tabli ekipe-pobjednika. Njega s humorom spominje na britanskom šahovskom forumu neko Kevin Terlou:

„Dž.E(?) Nil je radio u poštanskoj službi u Londonu, zatim se preselio u Čeltnem (vjerovatno tamo obično odlaze šahisti) i zvali su ga Džimi, ali formalno, vjerovatno Džejms.“

Da, Džejms – tako stoji i u kratkim informacijama o Nilu na chessgames.com. Bio je iste godine rođenja kao Aleksander, rođen 1908., ali je doživio duboku starost i preminuo 2002. U bazi postoje samo dvije partije Nila, a jednu je izgubio 1952. godine od A. Filipsa u meču Kent (engleski okrug) – Civilna služba, i upravo tako, u ezopovskom stilu, u šahovskoj hronici britanske štampe nazivao se tajanstveni CPS (ili su njegovu šahovsku bratiju još nespretno zvali samo državnim službenicima).

Usput, upravo na istraživačkoj stanici Kraljevske pošte u Dollis-Hillu (na sjeverozapadu Londona) 1943. godine tim Tomija Flauersa izgradio je tajni računar „Koloss“, koji nije bio isključen do kraja rata zbog specifičnosti elektronskih lampi. I nije li upravo u laboratoriji u Dollis-Hillu Nil radio prije prelaska u CPS (prvo u Eastcotu)?

Na sljedećem finalu NCC, 17. avgusta 1955. godine, Hjua i njegov tim izazvao je klub Vejkfild. Od ovog administrativnog centra okruga Vest-Jorkšir do ljetovališta Glosteršir – 160 milja, pa su se protivnici odlučili na nadmetanje na daljinu…

„British Chess Magazine“, br. 9:
„Nakon četiri sata igre Čeltnem je vodio 2:1, tri partije su ostale nedovršene, ali je sudijskom odlukom konačan rezultat glasio 4:2 u korist Čeltnemaca.“

Igrali su sa istim sastavom kao u prethodnom finalu koje su osvojili, ali s nekim izmjenama. Nilu je povjerena treća tabla, Mardla su „rokirali“ na četvrtu, a Gud je premješten na poslednju, i ovaj put nije zakazao. Pobijedili su (ili im je pobjeda dodijeljena od strane sudija?) i Aleksander i Mardl, Nil je izgubio, a Ajtken i Ansel su osvojili po „poen i po“.

Ova fotografija je objavljena u „Cheltenham Chronicle“ 20. avgusta 1955. godine sa natpisom: „Finale upravo završenog National Chess Championship, telefonski meč, najbliži kameri – Džek Gud“. A saveznik Džeka koji se našao u kadru – iz nekog razloga nije imenovan. Ali ako je dr. Gud tada imao šestu tablu, onda je s desne strane od njega sjedio Džef Ansel, peti broj Čeltnemaca.

Sada – o jubilarnom, desetom po redu NCC.

4.jula 1959. godine Čeltnemski klub se u finalnom meču borio na neutralnoj „teritoriji“ (u jednoj od učionica Midland instituta u Birmingemu) protiv kluba Lestera, okruga u centralnoj Engleskoj. Tim iz sjedišta radio-elektronske obavještajne službe (ako se odbace teorije zavjere) u poređenju s pobjedom iz 1954/55 bio je obnovljen tačno do pola, i iz nekog razloga čak je stalnog lidera i kapetana Aleksandera (moguće da je tada bio na službenom putu) na prvoj tabli zamijenio višestruki šampion Škotske dr Džejms Ajtken.

Makleod, koji se vratio iz SAD, smješten je na četvrtu tablu… Ovaj neobični Škot bio je veoma cijenjen u američkoj radio-elektronskoj obavještajnoj službi – možda zbog njegovih zadivljujućih karataških trikova? – i tokom 60-ih je takođe dugo bio na obuci preko okeana.

Ova fotografija je iz julskog broja „Chess Review“ iz 1964. godine, prvenstvo države Merilend, sin indijskog ambasadora Arun Prakaš Som (lijevo) protiv Normana Makleoda. Prvo mjesto je osvojio Arun, ali je igrao van konkurencije, i za šampiona države (u kojoj je i bazirano NSA) proglašen je Škot koji je zauzeo drugo mjesto, iako je zapravo bio „privremeno dodijeljen“.

Dakle, nakon što su pobijedili Lesterašir, Čeltnemci su treći put osvojili finale, što je njihovo rekordno postignuće u NCC u posleratnom periodu – od 1949. do početka 60-ih, uspjeo je da ponovi (ali ne i nadmaši!) samo jedan klub Engleske i Velsa, kao što je čuveni Kembridž…

Podaci o Džonu Koku iz britanske šahovske baze: „rođen 1932, završio Jesus College, 1956. je igrao za kembridžsku ekipu protiv oksfordaca (i na tom meču ga je, sigurno, u CPS svrstao Aleksander! – V.N.)… Najviši Elo rejting – 2264 (1958). Takođe je učestvovao u takmičenjima u bridžu i go-u (1. dan). Preminuo u Gloustershiru 2021.“

A vaš pokorni sluga se ni malo nije iznenadio kad je otkrio na mreži da je igrao bridž i pokrivao 6. tablu u jubilejnom finalu National Club Championship R. Garsajd. Uz to, internet je otkrio da se u Čeltnemskom klubu bridža i do danas igra za pehar u njegovo ime!

Zamolio sam svog dobrog prijatelja, urednika chessgames.com, Nehemju Kasimova, da od menadžera ovog kluba, Stiva Bankera, sazna neke detalje iz biografije ovog toliko poštovanog čovjeka u svijetu karata.

Stiv je ljubazno odgovorio:
„Nisam bio lično upoznat s Garsajdom, ali ovo je važno što sam uspio saznati od dvojice naših članova koji su ga poznavali:

Član #1:
Rolf je bio odličan van igre bridža, i s vremena na vrijeme je dijelio s nama zanimljive činjenice o svom životu u GCHQ.
Bolovao je od dijabetesa, i govorilo se da ne bi živio ovako dugo bez brižne supruge. I ona je bila član kluba i uvijek veoma ljubazna, ali nikada nije igrala u paru s mužem (bridž, za neupućene – igra u parovima – V.N.)…

Gledajući sastav tima Čeltnemskog šahovskog kluba (pobjednika NCC 1958/1959 – V.N.), mogu reći da su i Dž. Ansel i Dž. Kok takođe bili članovi našeg kluba bridža…

Džon Kok, koji je igrao u paru s Vanesom Alinson, bio je oprezan tokom licitiranja. S obzirom na to da Vanessa često daje preoptimistične ponude (zahtjeve), Džon, koji je imao dobar špil, naprotiv, je pravio snižene ponude radi balansiranja.

Član #2:
Rolf je bio aktivan član CBC i GCBA (Čeltnemskog i Britanskog kluba bridža – V.N.) bar od vremena kada sam ja ušao u klub (kraj 70-ih) pa do svoje smrti sredinom 90-ih, koliko ja znam (naši elektronski zapisi ne pokrivaju tako dugi period). Bio je predsjednik našeg kluba 1990–1992. i jedan od mnogih zaposlenih u GCHQ koji su osnovali CBC.

Što je i dokazano! Glavni kriptolog Britanije, Aleksander, formirao je tim Čeltnemskog šahovskog kluba isključivo od svoje dešifrovane bratije, nosilaca tajni, lično zaposlenih u Centar za vladinu komunikaciju. I nikoga iz drugih, „redovnih“ organizacija u ovom ljetovališnom gradu! Tako da u timu budu samo svoji među svojima…

Ovdje, u lijepoj zgradi, od 1966. godine djeluje Čeltnemski klub bridža, osnovan i od takvih strastvenih ljubitelja kao što su Aleksander i Ajkten.

„Sportski bridž – citiram Vikipediju – jedina je kartaška igra koju je Međunarodni olimpijski komitet priznao kao sport. Po svojoj složenosti i popularnosti, bridž je u rangu sa intelektualnim igrama kao što su šah i go.“

I ispada da je upravo takav intelektualni triatlon ispunjavao slobodno vrijeme britanskih kriptologa, koji su se takmičili u National Club Championship pod „pokrićem“ (ako upotrijebimo žargon boraca nevidljivog fronta) Čeltnemskog šahovskog kluba tokom mnogih godina…

PROZORLJIVOST U ODNOSU NA NAJDREVNIJU KINESKU INTELEKTUALNU IGRU DR DŽEKA GUDA, VAŽAN DOPRINOS NJEGOVOJ BIOGRAFIJI NA SAJTU CENTRA ZA VLADINU KOMUNIKACIJU I KADA I NA KOJEM SLUŽBENOM TURNIRU JE PRVI PUT ODIGRANA PARTIJA ŠAHA-RENDOM

Ako se Gud zaljubio u šah još u studentskim danima (1939. godine, godinu dana nakon završetka Koledža Isusa postao je prvak okruga Kembridžšir, a uskoro odbranio doktorat), onda se igrom go zarazio kasnije, već na Station X i od Alana Tjuringa. Tjuring se od samog početka operacije „Ultra“ smjestio u malom hotelu „Crown Inn“ u sićušnom selu Šenli Bruk-End, tri milje sjeverno od Bletčli parka.

I tako, zaposlivši se – nakon intervjua s Hju Aleksanderom – u „društvu ljubitelja golfa, sira i šaha“, Gud je igrao na ploči 19x19 (klasična go tabla) s Tjuringom u njegovom skromnom hotelskom smještaju. Pri čemu je Džek toliko brzo savladao ovaj novi hobi, da je mogao dati Tjuringu prednost od šest kamenova (jedan kamen prednosti – razlika u jednoj stepenici u go rejtingu).

Strast prema ovom praistorijskom (nastalom u Kini prije oko 2.000 godina p. n. e.) intelektualnom dvoboju u Gudu nikada nije prestala… Na primjer, 1965. godine objavio je duboku esej „Tajna igre go“, prozorljivo pretpostavljajući da „programirati računar za razumnu igru go biće još teže nego u šahu“.

I tokom života ovog izvanrednog mislioca, njegove sumnje u sposobnost vještačke inteligencije da savlada sve tajne go igre nikada nisu bile opovrgnute! Dok je tek 1989. godine Deep Thought prvi put pobijedila Benta Larsena u službenom turniru…

Naravno, Gud je „napadao“ profesora (nadimak Tjuringa među dešifrovačima) i za šahovskom tablom od 64 polja, i, kako je kasnije pričao, on i Alan – tokom bitaka u intelektualnim društvenim igrama – „raspravljali su o mogućnosti stvaranja mašinske inteligencije i automatskog šaha“.

Ali, što je najvažnije, citiram dalje biografiju Guda na sajtu CPS, „oni su raspravljali o statistici koja je, kako su obojica sada shvatili, bila ključni instrument u kriptoanalizi. I zajedno su počeli razvijati svoje statističke ideje… To se može smatrati zori nove ere u statistici, jer su promovisali gledište koje je danas poznato kao Bejsova statistika.“

Počevši svoju uspješnu službu u Bletčli-parku u baraci br. 8 (dok ju je još vodio Tjuring), Džek je tokom ljeta 1943. godine prebačen u Newmanri, šašavo ime sekcije Maksa Njumana (budućeg očuha braće Penrouz), koja je provaljivala šifru njemačkog vrhovnog rukovodstva „Lorenc“, i upravo su tu operisali svih deset „Kolosa“ koji su tada postojali u Bletčli-parku.

Mašinske metode razbijanja „Lorenca“ bile su zasnovane na statistici (zapravo, zvanično se „Newmanri“ i nazivao statističkim odjelom), i tu je Gud bio u svom elementu! U jednoj anegdoti podijelio je da mu je pošlo za rukom da udvostruči efikasnost „Kolosa“ tako što je smanjio preciznost računanja jednog od statističkih pokazatelja. Primjenjujući svoje iskustvo u statistici, dokazao je da greška koju je napravio nije bila dovoljno velika da utiče na zaključke.

Intuitivno razumijevanje računanja kod Guda omogućavalo je maksimalno efikasno korištenje „Kolosa“.

I u Čeltnemu je takođe bio jedan od glavnih igrača – glavni matematičar. I ponovo citiram njegovu biografsku priču na sajtu tamošnje tajanstvene kancelarije:

„Gudovi talenti bili su nevjerovatno cijenjeni u GCHQ, jer je nastavio doprinositi revolucionarnim unapređenjima u kriptoanalizi s pojavom efikasnih računara. Upravo u to vrijeme Gud je razvio moćnu računarsku tehniku, koja je postala osnova savremenih metoda poznatih kao Brza Furijeova Transformacija (BFT). BFT ima ogroman spektar primjena: od obrade signala do rješavanja diferencijalnih jednačina i pružanja najboljih poznatih metoda za množenje velikih brojeva na računaru. Zahvaljujući ovim metodama, smanjuje se računarska moć potrebna za izvođenje tih zadataka. Ideja BFT-a je opštepriznata kao najvažniji algoritam u savremenim računarima.“

I sada obavještavam content-menadžera mrežnog portala Centra za vladinu komunikaciju – biografija Guda može se značajno dopuniti. Naime, upravo dok je bio glavni matematičar Centra, doktor se pokazao i kao inovator šaha.

O tome je pisao u svom pismu, objavljenom u rubrici čitalaca časopisa „Chess“:

„Poštovani gospodine B. Vud,
Postoji zanimljiva varijanta šaha koju možemo nazvati ’randomizovani šah’, a cilj ovog noviteta je ukinuti tzv. ‘teoriju otvaranja’ i zamijeniti je pravom teorijom otvaranja. Pravila su ista kao u običnom šahu, osim što se početne pozicije figura na krajnjim redovima određuju izvlačenjem, pri čemu se odgovarajuće crne i bijele figure postavljaju direktno jedna nasuprot druge.

Ako se dva bijela lovca nalaze na poljima iste boje, lovac s desne strane zamjenjuje mjesto s figurom neposredno s lijeva od njega. Rokada nije dozvoljena. Broj značajno različitih početnih pozicija iznosi 1440. To je jednako broju minuta u jednom danu, pa će posvećen igrač, koji proučava otvaranja po osam sati dnevno, u prosjeku imati samo 20 sekundi za svaku početnu poziciju.

Slična igra spominje se u knjizi J. Bouyera Les Jeux d’Echecs non Orthodoxes, ali on ne opisuje pravila precizno i daje pogrešan odgovor na pitanje o broju značajno različitih početnih pozicija.

Razgovarao sam o randomizovanom šahu s dva najbolja britanska majstora. Jedan je rekao da će, po njegovom mišljenju, nova igra biti bolja od običnog šaha. Drugi je bio protiv, objašnjavajući to svojom željom da se očuvaju postojeća pravila šaha. Zato predlažem da se u šahovska pravila uključi stavka da, uz saglasnost oba takmičara, umjesto obične partije mogu igrati randomizovani šah.“

Dž. I. Gud, London N.W.2, 30. mart 1952. 

Godine 1998. u nasljedniku „Chess-a“ – „Chess Monthly“ („Šahovski mjesečnik“) – objavljen je veliki članak u 6. i 7. broju pod nazivom „Šampion šampiona“, posvećen Džonatanu Penrouzu, u kojem njegov stariji brat Rodžer (tačnije, drugi po starini od poznatih Penrouzovih braće, koji je 2020. dobio Nobelovu nagradu za fiziku) prisjeća se:

„Džek Gud je bio jedan od dešifrovača u Bletčli-parku i pionir u razvoju savremenog računara. Pored toga, bio je dobar igrač blitc-šaha. Živio je u našem komšiluku i često dolazio u našu kuću.

U to vrijeme pokušavao je promovisati randomizovani šah, razvijajući razne matematičke implikacije, koje su meni bile potpuno nejasne. Kada su, slučajno, Džek i Oliver (stariji od braće Penrouz) trebali igrati jedan protiv drugog u meču državnih službenika i Eseksa, pomislio sam da se pružila jedinstvena prilika, pa sam im predložio da isprobaju randomizovani šah u pravilnim takmičarskim uslovima.

Zatim je zatraženo dopuštenje oba kapetana timova, kako rezultat partije ne bi bio poništen, i nakon što su kapetani, iako sa oklijevanjem, dali saglasnost, odigrana je verovatno prva u istoriji partija ’permutovanog šaha’ u zvaničnom takmičenju.“

Džek Gud – Oliver Penrouz
4. tabla, Državni službenici protiv Eseksa,
14. mart 1953.

1.b3 Nhg6 2.c4 c5 3.Qb2 e5 4.Bc2 b6 5.Nhg3 d5 6.cxd5 Bxd5 7.Ne3 Bb7 8.Bf5 Rc7 9.Be4 Rd7 10.b4 cxb4 11.Qxb4 Be7 12.Qb2 Bc5 13. Nef5 Ne6 14.e3 Bf8 15.Qb5 Red8 16.d4 exd4 17.Nxd4 Nd4 18.Bxd4 Bxe4 19.Nxe4 Qb7 20.f3 Rd5 21.Qb2.

---

21…Nf4 22.Qb1 Qa6. Povratak skakačem na e6 održavao je blagu pozicionu prednost crnog, sada je jednaka pozicija.
23.Rc2. Mašina savetuje da se oduzme lovcem na g7, zatim 23…Ne2+ 24.Rxe2 Qxe2 25.Bd4 Rxd4 26.Nf6+ Kg7 27.Nh5+ Kh8 28.exd4, egal.
23…Ne6 (crni ponovo pritiska) 24.Ba1 Nc5 25.Bd4 Nxe4 26.fxe4 R5d7 27.Rec1 Qd3 28.Rc6 Qxb1 29.Rxb1 g6 30.Rbc1 Bg7 31.e5 Re7 32.Rc8 Rde8 33.R1c7 Bf8? (trebalo je da kralj ide na ovo polje) 34.Rxe8 Rxe8 35.Rxa7 Rb8. Upornije odmah Bc5, sada pobjeda bijelog nije daleko.
36.Kf2 Bc5 37.Kf3 Kf8 38.Ke4 Rc8 39.h3 h5 40.g3 Bxd4 41.exd4 Rc3 42.d5 Rxg3 43.d6 Ke8 44.Re7+ Kf8 45.Rb7 Ke8 46.Rb8+ Kd7 47.Rf8 f5+, crni predaje.

7.oktobra 2023. legendarni britanski šahista, rodom iz Kolčestera, Jonathan Penrose napunio bi 90 godina. U čast ovog datuma, u njegovoj maloj rodnoj sredini otvoren je Jonatanov šahovski park, a održan je simultani meč Majkla Adamsa. Osmostruki šampion Ostrva pretrpio je samo dva poraza, i oba – od devojčica, Mei Katabai i Rukaje Ride, šampionki Engleske među devojčicama. Na ovoj slici Rukaja razmišlja o odgovoru na potez simultankera – kao i njen susjed, koji se takođe suprotstavio Adamsu, Oliver Penrose (https://en.chessbase.com/post/colchester-celebrates-chess-hero-jonathan-penrose).

A sada da uporedimo… U „Šahu-960“, koji se, kao što je poznato, smatraju izumom šahiste rođenog u Čikagu (koji je svoju blistavu karijeru započeo u Bruklinskom klubu), topovi se nalaze sa obe strane kralja, a monarh je u stanju da izvrši rokadu. To su, zapravo, sve razlike u odnosu na „izmiješani“ šah, u kojem je daleke 1953. Jack igrao protiv danas živog, 96-godišnjeg(!) Olivera… U ostalom – sve je identično.

Dakle, „Fisher-random“ nije ništa autentično novo. Kako kažu u sličnim slučajevima šahovski kompozitori, Fišer je naišao na snažnog prethodnika! Uz to, sam termin – chess-random (slučajni, proizvoljni) – još četrdeset godina pre Bobija uveo je niko drugi do… Good.

Prosjedi Bobby Fischer – o prednostima „Šaha-960“:
„Tokom posljednjih godina šah se dramatično promijenio sa svim tim računarima. Random je mnogo bolji od starog šaha. To je potpuno isti stari šah, ali se oslobađate teorije“ (Zaboravljeni intervju Roberta Fischera u avionu, 2005. godina).

Glasno, neutemeljeno optuživanje popularizatora neortodoksnog šaha za špijunažu i saradnju sa Gestapoom, pobunjen superračunar HAL 9000, šahovski uvod jednog od prvih filmova o Jamesu Bondu i ko je od britanskih kriptologa imao više prava na poznati špijunski kodni broj poznat svijetu

Ali ko je uopšte taj, spomenuti od strane Gooda, tajanstveni J. Bouyé? Po mojoj molbi njegov složen i vijugav životni put istražio je poznavalac šahovne istorije Francuske, Dominique Timonier.

Joseph (tako se zvao) rođen je 1894. godine, završio je pedagoški koledž, u Prvom svjetskom ratu mobilisan u pješadiju, ranjen, nosilac ratnih odlikovanja…

Kao aktivista Francuske komunističke partije boravio je u SSSR-u (1926. godine), a kasnije je izgradio društveno-političku karijeru kroz sindikate. Javno je tvrdio da je svjetovno obrazovanje ništa drugo do instrument buržoaskog sloja. Smatrao se robom kapitalističkog sistema. Zbog svojih ljevičarskih buntovničkih stavova isključen je iz Nacionalnog obrazovnog sistema.

Učesnik Šestonedeljnog rata, demobilisan u aprilu 1941. godine, bio je oženjen, otac dvoje djece. Bio je veoma blizak FSGT-u, Komunističkoj sportskoj federaciji.

Postoji enciklopedija radničke klase Francuske pod nazivom „Maitron“. U biografiji Bouyé tamo se može pročitati da nakon demobilizacije iz vojske sve naredne ratne godine nema podataka o njemu. U brošuri Francuske komunističke partije „Špijuni, agenti Gestapa“ iz maja 1945. godine iznenada se pojavljuje u crnoj listi sa komentarom „otkriven kao provokator“. Međutim, „Maitron“ pojašnjava da „ta optužba nije podržana konkretnim činjenicama“. Da li se Bouyé sudio sa svojim optuživačima – Bog zna. Umro je 1961. godine u Parizu.

I sada nije jasno – zašto je odjednom počeo da piše popularne brošure o neortodoksnom šahu? Prvu (na koju se Good pozvao u pismu Baruhu Woodu) izdao je vlastitim sredstvima u Parizu 1951. godine, drugu – pod nazivom „Nove neortodoksne šahovske igre“ – takođe u francuskoj prestonici tri godine kasnije. Još jedna misterija – kako je mali tiraž ove knjige na francuskom dospio u London i zatekao se pred očima glavnog matematičara britanske radioelektronske obavještajne službe?

A, prema pregledima ogromnog kreativnog nasljeđa Gooda, on je pisao članke o randomizovanom šahu samo u periodu od 1952. do 1955. godine, nakon čega ga je, očigoledno, prestao da interesuje.

Njegovo odsustvo u timu Cheltenham kluba 1958/59 objašnjava se time što je tada već napustio Gloucestershire, a od 1967. do smrti (2009. godine u 92. godini) stalno je živio u SAD-u. Radio je kao profesor statistike na Virginijskom politehničkom institutu i državnom univerzitetu.

Kao jedan od najvećih teoretičara veštačke inteligencije bio je pozvan od strane poznatog filmskog reditelja Stanleyja Kubricka kao konsultant za kultni naučno-fantastični film „2001: Odiseja u svemiru“.

Radnja – ka tajanstvenom crnom monolitu, koji emituje snažno zračenje ka Jupiteru, kreće svemirski brod sa pet astronauta. Od njih su budni samo dvojica, uključujući Franka Poola, koji je tokom leta porazio u šahu moćni računar HAL 9000 koji upravlja svime na brodu.

Astronaut F. Pool „sukobljava“ se sa superračunarom po uzoru na pravu partiju – igru Resha sa dvostrukim šampionom Berlina, Willijem Schlagom, odigranoj u Hamburgu 1910. godine.

Intuicija je ovo izuzetno vještačko čudovište obavijestila da astronauti gube povjerenje u njega i da će ga uskoro „ugasiti“, isključivši sa napajanja. I računar je počeo da pravi haos! Prvo je lukavo izvukao Franka u otvoreni svemir i tamo simulirao nesreću. Zatim, i dalje kontrolišući brod, isključio je sisteme za održavanje života kod troje spavajućih naučnika i otvorio vrata vazdušnog sklopa u njihovoj kabini, gde se u tom trenutku nalazio drugi budni astronaut – Dave Bowman. Vazduh je počeo da izlazi u otvoreni kosmos, ali Dave je uspeo da se skloni u hitnu prostoriju i, obavijen u svemirski skafander, isključio mozak pobunjenog računara.

Dakle, finale ove filmske dramske priče simbolizuje da, koliko god bio snažan i lukav vještački monstrum, čovjek u krajnjoj liniji uvijek može pronaći način da ga kontroliše!

Ali sam Good, u godinama starosti, mračno je predviđao (po svjedočenju svog pomoćnika Leslija Pendletona) da će, naprotiv, stvaranje superinteligentne mašine dovesti do nestanka ljudske vrste.

Biografi Gooda detaljno su izračunali da je obim njegovih publikacija premašio 3 miliona (!) riječi. Pri tome, i u poznijim godinama, bivši šampion Cambridgešira zadržavao je interes za omiljenu igru na 64 polja… Podsjećajući na sebe, na primer, zanimljivim pismom u rubrici „Iz pošte“ u istom „Chess Monthly“:

„Fox i James (autori The Complete Chess Addict – ‘Apsolutni šahovski fan’, str. 115) navode partiju Spaski – Bronštejn, Lenjingrad, 1960, kao ‘na neki način najpoznatiju partiju od svih – završna pozicija korišćena je u filmu Iz Rusije s ljubavlju’. Ovaj komentar nije sasvim tačan, jer u filmu Kronštajn, broj 5 u SPECTRE-u, Specijalnom izvršnom komitetu za kontraobaveštajnu djelatnost, terorizam, osvetu i iznudu (izmišljena međunarodna kaznena organizacija Jana Fleminga, čije planove njegov glavni lik više puta ometa – op. prev.), stiže do pozicije sa dijagrama (slučaj kada je izmišljotina zanimljivija od realnosti). Dok su kod Spaskog još postojali pešaci na d4 i c5.“

Obe partije su se nastavile 1.Nxe5+ Kh7 2.Qe4+. Crni predaje. Bronštejn je trebalo da odigra 1…Kh8 (da, tako je otpornije – op. prev.), ali da je Makadams tako odigrao, Kronštajn bi odmah pobedio: 2.Qc4.

A sada dodatna analiza pozicije Kronštajn – Makadams.

Da je Makadams odigrao 1…Ne6, Kronštajn bi mogao pobijediti potezom 2.Ng6 Qc5+ (ako 2…Qf6/Qg5/Qd7/Qd6/Kh7, tada 3.Qe4, i bijeli kasnije „pojede“ konja) 3.Kh1 Kh7 4.Qe4 Ng5 (dvostruki napad) 5.Nf8+ (dvostruki šah kralju) 5…Kh8 6.Qh7+! Nxh7 7.Ng6, i tu je crni kralj gotov, na „filidorovski“ način!

Crni, piše dalje Good, mogao su duže da se odbrane u varijanti 3…Qc6 4.Qf5! Rad8 5.Re1 (mašina savetuje 5.Ne5, fiksirajući +5.1) 5…Rd6 (bolje ovdje 5…Rd2, da bi posle razmjena u centru, top mogao da profitira od bijelih krilnih pješaka b2 i a3 – op. prev.) 6.Nf4 Rf8 7.Bxe6+ Rxe6 8.Qxe6+ Qxe6 9.Nxe6 Re8 10.Re2 i bijeli pobjeđuju…

Blacksburg, Virdžinija, 22. april 1991.

Zanimljiva, domišljata radnja drugog po redu filma u serijalu o Bondu, ‘Iz Rusije s ljubavlju’ (1963.) razvija se od Venecijanskog međunarodnog turnira, e upravo igra zlokobnog izgleda čehoslovački šahista Kronštajn. I u ovom kadru je – taj trenutak kada broj 5 „SPEKTRE“ uzima konjem lovca Kanađanina Makadamsa i daje šah uz aplauz prepune turnirske sale.

…U Virdžiniji vlasnici automobila sami mogu da biraju registarske tablice, i Gud je odabrao varijantu 007 IJG, sa aluzijom na svoju bivšu službu u tajnim kancelarijama maglovitog Albiona. Postoji verzija da je Jan Fleming („otac“ Bonda) pozajmio ovaj broj od stvarnog britanskog špijuna Džona Dija, koji je ovu cifru koristio za potpisivanje tajnih izveštaja kraljici Elizabeti I. Nule su simbolizovale tajnost, a sedmica, jasno, sreću, luck.

Ali uopšte, od svih likova iz naše priče, više prava na čuveni kodni broj „džejms bondovski“ imao je čovjek koji je regrutovao Guda prvo u Bletčli-park, a potom i u GCHQ. Naime, Hju Aleksander (o njemu je riječ) posvetio je službi na nevidljivom frontu punih 30 godina, od kojih je, podsjećamo, od 1949. do 1971. predvodio glavni kriptološki odjel britanske radioelektronske obaveštajne službe, a ranije – od samog početka Drugog svjetskog rata – priključio se „pucačima na kapetana Ridlija“.

I, usput, izveštaj o njegovih pet godina dešifrovanja na Station X, koji je sam sastavio, danas više nije tajna pod sedam pečata (postavljen je na mreži!).

GORLJIVI SLJEDBENIK CEREUŠNOG „LUDOG PSA“ – PITER RAJT, I KOJI BI MOGAO PONEKI ZANIMLJVI PODATAK DODATI OPISUJUĆI U SVOJOJ SKANDALOZNOJ KNJIZI SASTANAK PARTNERA IZ AMERIČKIH I BRITANSKIH SPECIJALNIH SLUŽBI U SEDIŠTU ANB.

A evo i ovakve rečenice: „Tajni rad Aleksandera u Centru za vladinu komunikaciju do danas ne može biti u potpunosti razotkriven“ – tim riječima završava se biografska bilješka nekadašnjeg glavnog britanskog kriptologa na sajtu te tajanstvene čeltnemske ustanove. Međutim, njihov veb-portal tu ne govori sve…

Naime, snažno svjetlo na višedecenijsku nevidljivu službu dvostrukog šampiona maglovitog Albionа bacio je bivši službenik MI5 (Bezbjednosne službe – Security Service) Piter Rajt u svojim memoarima Lovac na špijune (tekst je književno obradio engleski filmski reditelj i pisac Pol Gringras).

Rajt je u MI5 odradio punih 28 godina, a nakon odlaska u penziju emigrirao je u australijsku Tasmaniju, gdje se, radi preživljavanja, bavio uzgojem arapskih konja. U autobiografiji, prvi put objavljenoj 1985, optužio je svoju bivšu tajnu službu za ozbiljne propuste, predstavljajući je kao leglo „krtica“. Bila je to svojevrsna osveta. Naime, iz nekih formalnih razloga u Security Serviceu su mu uskratili punu penziju. Nemilosrdni škrtci! Doveli su ga, kako je tada pisala britanska štampa, do „potpunog siromaštva“…

Objavljujući knjigu-razotkrivanje, bivši kontraobavještajac je, govoreći prostim jezikom, računao da zaradi ozbiljan novac. I zaradio je – postao je milioner(!), jer su se njegova sjećanja više puta reizdavala i prevedena na niz jezika, uključujući i ruski, relativno nedavno.

Rukovodstvo Ujedinjenog Kraljevstva (čitaj – Gvozdena lejdi Margaret Tačer) uzalud je pokušavalo da zabrani objavljivanje knjige (koja je najprije izašla u Australiji), kao „sposobne da izazove haos u britanskim tajnim službama“, ali je to samo pomoglo da Lovac na špijune izraste u svjetski bestseler.

Piter Rajt je kao mogućeg agenta Kremlja razmatrao čak i samog premijera Velike Britanije Harolda Vilsona (ova fotografija Pitera preuzeta je iz izdanja na engleskom jeziku njegove zajedničke knjige sa Gringrasom Spycatcher).

U suštini, u svojim skandaloznim memoarima Rajt se pojavljuje kao marljiv sljedbenik  dugogodišnjeg šefa kontraobavještajne službe CIA, Džejmsa Engletona, očigledno opsjednutog potragom za agentima KGB-a i s razlogom prozvanog „Bijesni pas“. Upoznali su se tokom prve službene posjete britanskog „lovca na špijune“ američkoj prestonici 1957. godine. Rajt o njemu piše s divljenjem: „Imao je um oštar poput britve i odlučnost da dobije Hladni rat“.

U oktobru 1961. ponovo su se sreli na konferenciji predstavnika američkih i britanskih specijalnih službi u sjedištu Agencije za nacionalnu bezbjednost u Fort Midu.

U sastavu britanske delegacije doputovali su i Hju Aleksander te njegov najbliži saradnik u kriptološkom odjeljenju i imenjak, Hju Denhem.

„Domaćine su predstavljali zamjenik direktora NSA Luis Tordela i njen vodeći kriptoanalitičar Art Levinson“, naveo je Rajt u Lovcu… i, nabrojavši sve prisutne, prešao na temu razmatranu na konferenciji – saradnju obavještajnih službi Starog i Novog svijeta u oblasti Signals Intelligence (SIGINT), odnosno radio-elektronske obavještajne djelatnosti.

A mi ćemo s naše strane dodati da su se Art Levinson i Hju Aleksander tada u Fort Midu sreli kao stari prijatelji, jer su se zbližili još – da, da – u Bletčli parku.

Artur je u ljeto 1943. stigao na Station X kao dvadesetdevetogodišnji poručnik, u sastavu 6811. američke signalne čete prebačene u to londonsko predgrađe, i bio „raspoređen“ u baraku broj 6 (pod komandu Stjuarta Milner-Barija, koji je upravo zamijenio Gordona Velčmana), a zatim se našao u Newmanriju (odjeljenju Maksa Njumana). A očigledno se solidno snalazio i u šahu, čim je izabran u reprezentaciju dešifrera za meč-susret s Oksfordcima pred sam kraj Drugog svjetskog rata… I nije iznevjerio svog prijatelja i kapitena – koji je igrao u ekipi na prvoj table.

Po završetku Drugog svjetskog rata Artur je u sastavu anglo-američke grupe upućen u poraženi Treći rajh radi potrage za njemačkom šifrarskom opremom i njemačkim kriptolozima (koje je i ispitivao). Dogurao je do čina potpukovnika i uvršten je u Kuću slavnih NSA.

Fotografija iz februarskog broja Vudovog časopisa „Chess“ iz 1945. godine. Meč je odigran 2. decembra 1944. u oksfordskom koledžu Balijol; počeo je u 14.30, a završen u 18.00.

I, usput, o Malkolmu Alfredu Čemberlenu, koji je nastupao na 8. tabli za ekipu „društva ljubitelja golfa, sira i šaha“, a bio je poznat kao MAK (po svojim inicijalima). Rođen je 1919. u Londonu, završio koledž Sidni-Saseks u Kembridžu. Na Station X prošao je isti put kao i Levinson – baraka br. 6, zatim Njumenri. Bio je sekretar šahovskog kluba Bletčlija, a poslije rata, kao i mnogi učesnici operacije „Ultra“, prešao je u Centar za vladinu komunikaciju (GCHQ). Bio je kapiten druge ekipe Čeltnemskog šahovskog kluba (koja se, po svemu sudeći, takođe sastojala isključivo od kriptološke bratije). Umro je u Čeltnemu 1999. godine.

USPJEŠNA ZAJEDNIČKA OPERACIJA SLUŽBE BEZBJEDNOSTI (MI-5) I KRIPTOLOŠKOG ODJELJENJA CENTRA ZA VLADINU KOMUNIKACIJU, KOJA JE ZA MAGLOVITI ALBION BILA KAO MRTVOME OBLOG

„Lovac na špijune“ je od početka do kraja samohvala, samopromocija… Tako pisac tih memoara tvrdi da je upravo zahvaljujući njemu, dragom, uspostavljena tijesna poslovna saradnja između međusobno zavađenih obavještajnih službi Ostrva i uklonjena njihova razjedinjenost. I kao prvi korak Rajt se zaputio – bilo je to u oktobru 1956. – svojim „Poršeom“ u Čeltnem, radi ličnog upoznavanja s imenjacima Aleksanderom i Denhemom. A evo kako mu je u sjećanju ostao glavni junak naše priče:

„Aleksander je rukovodio odjeljenjem zaduženim za kriptoanalitiku, uz pouzdanu podršku tihog i vrijednog Denhema, koji ga je na kraju zamijenio tokom šezdesetih godina (u stvari – sedamdesetih – V. N.). Hju je bio briljantan međunarodni šahista, ali i razbijač šifara. I uprkos ogromnim intelektualnim opterećenjima, kako na poslu tako i u hobijima, spolja je ostavljao utisak smirene osobe u tvid odijelu koja uliva povjerenje. Ipak, uvjeren sam da su se duševne napetosti s vremenom odrazile na njega. Čitavog života je mirno živio na selu, nikada nije pušio niti pio, a onda je iznenada umro od raka, u relativno, mladim godinama.“

U prvom dijelu naše priče mogli ste da razgledate i dalje uporno neafirmisani na sajtu Centra za vladinu komunikaciju neobični, u dva tornja „Zeleni monstrum“ (u kojem su, podsjetimo, nevidljivu službu obavljali Hju Aleksander i njegova do kraja „šahmatizovana“ ekipa kriptologa).

A na ovim fotografijama vide se kontrolno-propusni punkt nekadašnje sjedišta radioelektronske obavještajne službe (u čeltnemskom okrugu Okli) i žičana ograda, gusto „načičkana“, naravno, senzorima pokreta.

Obe fotografije potiču sa foto-hostinga (Flickr) nekog hrabrog tipa (jer u to vrijeme najtajniji objekti još nisu bili konzervirani!), koji se s veseljem predstavlja pod nadimkom Midland Explorer Boy (dječak – istraživač Midlenda).

Dva tornja „Zelenog monstruma“ i prateći objekti – u vrijeme nevidljive službe Aleksandera i njegovih kolega kriptologa-triatlonaca (iz reportaže dopisnika BBC-ja Stiva Nibsa od 21. decembra 2011. godine „Posljednji pogled na supertajni objekat GCHQ u Okliju, Čeltnem“).

Izazvavši sagovornike na otvorenost, gost iz Službe bezbjednosti saznao je da se oni trude da provale Hagelin, šifrovsku mašinu diplomatske misije Egipta u Londonu (što je bilo diktirano razvojem Suecke krize i moglo je predstavljati lično naređenje premijera Entonija Idena).

Jedan primjerak „hajgelina“ kontraobavještajac je iznio u gepeku automobila u svoje apartmane, i u Lekenfild Hausu (tadašnjoj sjedištu Službe bezbjednosti) ustanovljeno je da zvukove koje ta šifrovka proizvodi prilikom ponovnog podešavanja rotora jasno vizualizuje osciloskop. Njegova očitanja prenesena su posebnom vezom u Odjeljenje H, a imenjaci Hju uvjerili su Security Service: ako dobiju postavke tri, a još bolje četiri rotorska diska (od sedam koji su se okretali u tom „Hagelinu“), šifra će biti provaljena bez ikakve sumnje.

Zatim je u egipatskoj ambasadi „iznenada“ zakazala telefonska veza, i na pragu su im se pojavila dvojica radnika službe za popravke Kraljevske pošte. To su bili Rajt i njegov pomoćnik, specijalista za postavljanje prislušnih uređaja. Iskoristivši nepažnju osoblja diplomatske misije, stručnjak je uspio da pričvrsti mali akustični mikrofon bukvalno na svega dvije stope od pregrade, odnosno od „Hagelina“.

„Svakog jutra, kada je ambasadorski operater ponovo podešavao diskove“, zaključio je Rajt, „Odjeljenje H GCHQ je izračunavalo nove postavke i odmah razbijalo šifru.“

Drugim riječima, kriptološki tim Aleksandera i ovdje je dokazao svoju profesionalnost. Druga je stvar što sama Britanija od toga nije imala nikakve koristi – Suecku krizu je izgubila… što je simbolizovalo zalazak epohe britanskog kolonijalizma. A Entoni Iden bio je prinuđen da podnese ostavku.

Najveća tajna Hladnog rata, koja, čini se, nije pretjerano zanimala glavnog kriptologa Britanije, i naš ultimatum Amerikancima

Ljeta 1950. godine u Njujorku su uhapšeni američki državljani, supružnici Džulijus i Etel Rozenberg. Optuženi su da su Rusima odavali državne tajne – informacije o nuklearnom projektu „Menhetn“. Presuda sudija bila je smrtna kazna. Svi napori svjetske javnosti da se supružnici rehabilituju (krivicu nisu priznali) pokazali su se uzaludnim: nakon dvogodišnjeg odlaganja pogubljeni su na električnoj stolici.

Poslije više od četrdeset godina Amerikanci su deklasifikovali operaciju „Venona“ (njeni prvi kodni nazivi bili su „Jade“, „Bride“ i „Drug“), zasnovanu na radio-presretanjima šifrovanih sovjetskih depeša još iz vremena Drugog svjetskog rata.

Dok su kriptolozi sila Osovine koristili automatske mašinske šifrere (prije svega „Enigmu“), sovjetske službe su se tada oslanjale na jednokratne šifrarnike – blokove sa jednokratnim ključevima. To je povećavalo otpornost šifrovane prepiske, ali je činilo proces tajnog pisanja znatno složenijim, a uz to je bio potreban ogroman broj tih blokova. U pojedinim slučajevima sovjetski kriptolozi su napravili grešku – ponovo su koristili iste listove iz šifrarnika, što se smatra ključnom pukotinom koja je omogućila grupi kriptoanalitičara, formiranoj još 1943. godine u Arlington Holu pod vođstvom talentovanog lingviste Meredita Gardnera, da postigne uspjeh.

Rezultat je bio otkrivanje postojanja sovjetskih špijunskih mreža u strogo povjerljivoj atomskoj laboratoriji u Los Alamosu, kao i identifikacija čitavog niza američkih (ali i britanskih, kanadskih itd.) „agenata Kremlja“, uključujući i Džulijusa Rozenberga, koji je s Moskvom sarađivao još od početka četrdesetih godina pod operativnim pseudonimima „Liberal“ i „Antenna“, a u tome mu je pomagala i supruga.

Britanske tajne službe uključile su se u „Venonu“ 1947. godine. Polazni materijal bila su radio-presretanja šifrovanih poruka koje je Centar slao londonskom rezidentu Borisu Krotovu, a u tim presretanjima pominjalo se osam kriptonima. U početku su identifikovana samo dvojica – članovi čuvene Kembridžke petorke, Kim Filbi i Gaj Bardžes.

Bilo koji od preostalih, neidentifikovanih kriptonima mogao je predstavljati špijuna unutar MI-5, tvrdi Rajt u svojim memoarima. I tako je prvi na koga su on i okupljeni oko njega isto tako opsjednuti „lovci“ posumnjali za saradnju sa sovjetskom obavještajnom službom bio zamjenik direktora MI-5 Rodžer Holis, odnosno međunarodni majstor dopisnog šaha Grejem Mičel. Njega su pratili toliko grubo i uporno da je vrlo brzo shvatio šta se dešava.

„Na televizijskom monitoru Mičel je pokazivao“, piše Rajt s nekom vrstom sadizma, „sve znake čovjeka koji se nalazi u dubokoj depresiji.
– Zašto mi to rade? – jednom je zajecao.“

Kako je Rajt smatrao, dokazi da je Mičel špijunirao za Ruse nikada nisu prikupljeni zato što je punopravnu istragu ometao Holis. Tada su opsjednuti špijunomanijom odlučili da u obradu uzmu – njega samog…

Profesor Kristofer Endru, istoričar MI-5, kao i zvanični sajt te službe – poriču da je Holis bio sovjetski agent. To nije potvrdio ni prebjeg Oleg Gordijevski. Ali to nije poljuljalo uvjerenje tvrdoglavog Rajta o „prodiranju krtica u MI-5 na najvišem nivou“.

Godine 2000. u Londonu je objavljena obimna (384 stranice) knjiga poznatog istoričara britanskih tajnih službi Najdžela Vesta „VENONA. Najveća tajna Hladnog rata“. I šta mislite? Najveći britanski kriptolog tih decenija u njoj se pominje svega jednom (!), i to u kontekstu konstatacije koliko je uzak bio krug upućenih.

„Čak ni Hju Aleksander“, piše Vest, „bivši šampion Velike Britanije u šahu, koji je dao značajan doprinos razbijanju šifara Enigme i koji je u to vrijeme bio na čelu kriptoanalitičkog odjeljenja GCHQ-a, nikada nije bio potpuno obaviješten ili NIJE ŽELIO DA BUDE OBAVIJEŠTEN (istakao autor – V. N.) o tome kakvi su uspjesi postignuti u projektu Bride“ (podsjetimo, to je bio jedan od prvobitnih kodnih naziva za „Venonu“ – V. N.), „i kako se on dalje razvija“.

…Godine 1954. pokušaji razbijanja saobraćaja sovjetskih tajnih službi iz četrdesetih godina praktično su na duže vrijeme prestali. Rajt se, mnogo godina kasnije, prisjećao dogovora sa Mereditom Gardnerom o britanskoj pomoći „Venoni“:

„Krajem šezdesetih Meredit je bio prilično tužna figura. Veoma je snažno osjećao da je kriptoanalitičko razbijanje koje mu je pošlo za rukom bilo djelo matematičke ljepote, i bio je potišten načinom na koji je to iskorišćeno. ‘Nikada nisam želio da neko zbog toga ima neprilike’, govorio je obično. Bio je potresen činjenicom da je njegovo otkriće neizbježno dovelo do električne stolice i želio je (kao i ja) da Rozenbergovi, iako krivi, budu pomilovani… Nije želio da sve to bude okaljano grubim makartizmom.“

Nije li upravo zato Hju Aleksander pokazivao tako malo interesovanja za „Venonu“?

Ostaje otvoreno pitanje – koliko je ukupno sovjetskih šifrovanih depeša iz četrdesetih godina uspjela da pročita Gardnerova grupa i Centar za vladinu komunikaciju. Godine 1995. Agencija za nacionalnu bezbjednost odlučila je da objavi 2.000 presretnutih i dešifrovanih materijala iz operacije „Venona“.

Već sljedeće godine Moskvu je posjetio poznati američki stručnjak za kriptografiju Dejvid Kan, koji je želio da se sastane s jednim od rukovodilaca Akademije kriptografije Nikolajem Andrejevim. Na tom sastanku vodeći ruski kriptograf upozorio je američkog gosta: ukoliko NSA nastavi sa objavljivanjem materijala „Venone“ (Amerikanci su namjeravali da objave još četiri hiljade sovjetskih šifro-telegrama), ruske tajne službe će, kao odgovor, objaviti presretnute i dešifrovane američke depeše koje imaju u svom posjedu. Drugim riječima – oko za oko.

Kan je obećao da će ovaj faktički ultimatum prenijeti rukovodstvu NSA. I očigledno je održao riječ, jer daljih „venoninih“ publikacija više nije bilo…

Usput, za to da je jedan od najjačih britanskih šahista-stratega, Mičel, bio sumnjičen za špijunažu, Aleksander, po svoj prilici, nikada nije saznao – tačnije, nije stigao da sazna.

Druga je stvar Džon Kernkros. Kada je tog tihog riđokosog Škota 1964. godine u Čikagu ispitivao Artur Martin iz MI-5, ovaj je, piše Rajt, „na iznenađenje u svemu priznao“, i pritom naveo četvoricu zaposlenih u GCHQ, navodno sposobnih da pomognu u istrazi. U čeltnemskom sjedištu „bili su veoma uznemireni upitima Odjeljenja D“ (kontraobavještajni odjel zadužen za potragu za „krticama“ – V. N.).

Naravno, Aleksander nije mogao da ne dolazi u kontakt s tim izuzetno vrijednim sovjetskim agentom u Station X, a sasvim sigurno su se sretali i u novom krilu Bletčli-parka, označenom slovom D: tamo su se kancelarije Sekcije 8 (kojom je, podsjetimo, rukovodio Hju) i Sekcije 3 (u kojoj je Kernkros bio zaposlen do ljeta 1943) nalazile jedna pored druge – možda čak i vrata do vrata.

Jul 2007. godine, teritorija muzeja Bletčli-parka. Glavni ulaz u blok D – ovu dugu, usku prizemnu zgradu predali su „ključ u ruke“ u februaru 1943. Ovdje je bila premještena i baraka br. 6, tako da su prijatelji Aleksander i Milner-Bari, kao i „peti“ iz čuvene Kembridžke petorke, radili pod istim krovom.
https://c20society.org.uk/100-buildings/1943-bletchley-park-d-block-buckinghamshire)

Džon Kernkros sa suprugom (https://cambridge5.ru/page8797953.html)

U vezi s pripremanom njemačkom operacijom „Citadela“ (ofanziva Vermahta u ljeto 1943. na Kurski mostobran), Džon je unaprijed dostavio sovjetskoj obavještajnoj službi naročito vrijedne podatke – u Bletčli-parku (koliba br. 6) razbijene šifre pozivnih znakova Luftvafea, što je pomoglo sovjetskoj komandi da uoči Kurske bitke uništi stotine neprijateljskih aviona direktno na aerodromima. Za ovaj podvig Kernkros je odlikovan Ordenom Crvene zastave, i pošto su hrabrom obavještajcu pokazali ovo visoko odlikovanje (pri čemu je čak i zaplakao), orden su odnijeli nazad u Moskvu. Drugačije se nije moglo.

Piše: Vladimir Nejštadt

25. decembar 2025.

PRIJATELJSKI, ALI PUN MISTERIJA MEČ DVAJU LJETOVALIŠNIH PRIJESTOLNICA; STARJEŠINA DRUGE KATEGORIJE SA TOFA, KOJI JE DAO OGROMAN DOPRINOS RAZVOJU ŠAHA U KABARDINO-BALKARIJI; PRIČA DOKTORA ISTORIJSKIH NAUKA IZ DABLINA; PORAZ DESETOSTRUKOG ŠAMPIONA ŠKOTSKE OD PARADOKSALNOG KUBANCA KOJI JE LUTAO PO UGLOVIMA; I ONO ŠTO OSTAJE VJEČNO: GENS UNA SUMUS!

Stjuart Milner-Bari:

„Usprkos urođenoj neurednosti, kako u spoljašnjem izgledu tako i u stvarima, Hju je bio iznenađujuće dobro organizovan čovjek. Inače ne bi mogao držati pod kontrolom sve čega bi se prihvatio. Uvijek je efikasno koristio svoje vrijeme, a fizičke i duševne energije imao je na pretek.

Rijetko je bio bolestan, bio je nestrpljiv tokom sopstvene bolesti i bolesti drugih. Godine 1963. Hju se iznenada povukao iz aktivne turnirske prakse, osjetivši slabljenje svoje šahovske snage, što se obično dešava poslije pedesete, ako ne i ranije. Kao i kod svakog sportiste s visoko razvijenim takmičarskim instinktom, bilo mu je neprijatno da spozna sopstvenu slabost. Ne mislim da je na njegovu odluku (zbog koje, čini se, Hju nije previše žalio) da se povuče iz aktivnog šaha uticala zauzetost poslom. A mi smo zbog toga žalili, jer je gubitak Hjua, koji je bio simbol nade za englesku reprezentaciju, bio itekako osjetan. U principu, mogao je još nekoliko godina ostati u timu i biti od koristi.

Godine 1964. imenovan je za neigrajućeg kapitena reprezentacije Engleske i ostao je na toj funkciji osam godina. U tome je nalazio zadovoljstvo, iako je tim pod njegovim vođstvom nekoliko puta doživio neuspjeh, ne uspjevši da se plasira u finale Olimpijada. U suštini, to je bio neuspješan period za engleski šah…“

Praktično neuspješna engleska reprezentacija na Olimpijadi 1964. u Tel Avivu: neigrajući kapiten Aleksander (lijevo), Čenek Kotnauer, Majkl Frenklin, Ouen Hindl (izvor: https:britishchessnews.com)

On se zanio igrom dopisnim šahom, pokušavajući bezuspješno da i mene zainteresuje. Ali ja sam smatrao da čak i jedna dopisna partija zauzima neopravdano mnogo vremena. Dok je Hju bio potpuno opsjednut time, igrajući na desetine partija istovremeno. Jedini „živi“ šah za njega postala su prvenstva Čeltnemskog kluba, na kojima je stalno pobjeđivao. Pred kraj života napetost od igre dopisnog šaha odrazila se na njega.

…Jednog dana, proučavajući po običaju arhivu digitalizovanu na ličnom sajtu poznatog britanskog istoričara Edvarda Wintera „Winter chess notes“, vaš pokorni sluga je odmah otkrio intrigantan fragment iz šahovskog odjeljka Aleksandra u „Sunday Times“-u od 8. aprila 1973.:

„U ovom trenutku sam bukvalno zatečen peripetijama u sopstvenim partijama finala svjetskog timskog prvenstva (u dopisnom šahu, ICCF – V.N.) i nisam u stanju da komentarišem tuđe partije; zato evo jedne od mojih partija (protiv Uljanova) u prijateljskom meču Čeltne – Soči. Da, meč je prijateljski, ali ne u smislu lakomislenosti ili preuranjene žurbe. Jedan član našeg tima krenuo je na put oko svijeta morem sredinom meča i zaostao je za ostalima samo dva poteza. I ako sam uspio da pobijedim u ovoj partiji s Uljanovim za relativno kratko vrijeme od 2,5 godine, u drugoj našoj dopisnoj partiji protiv njega branio sam se četiri godine i nadam se da ću izjednačiti poziciju u bilo kom trenutku.“

Jasno je da sam odmah kontaktirao Edvarda putem mejla: „Pa, molim vas, priložite komentarisanu partiju Aleksandra protiv Uljanova, radi svega svetog! Zašto vući mačka za rep?“

Edvard je ljubazno odgovorio, i pritom je u svojim kolonama već postavio algebarski zapis partije. Ali bez Aleksandrovih bilješki, samo „gol“ zapis… I zato sam se obratio istaknutom poznavaocu dopisnog šaha iz engleskog govornog područja, svom starom dobrom poznaniku Timotiju Harding-u – da li bi mogao napraviti sken tog odjeljka iz Sunday Times-a? Ali Timoti je ćutao. Iznenada stiže dugo očekivani mejl od njega!

„Poštovani Vladimire,
Vjerovatno niste očekivali odgovor nakon toliko mjeseci, ali danas sam konačno uspio da pronađem partiju koju ste tražili. Morao sam da putujem iz Dablina (Timoti tamo živi od 1976. – V.N.) u Britansku biblioteku u Londonu, čim sam imao priliku.
Nije bilo moguće napraviti dobru kopiju čitavog članka iz Sunday Times-a, ali sam fotografisao partiju i unio je u PGN. (Vidjeti priloge). Ova zanimljiva partija nije ušla u knjigu najboljih partija Aleksandra, zato je potraga bila vrijedna truda…
Ne znam kada je meč završio i kakav je bio konačni rezultat. Ali možete pokušati da kontaktirate šahovski klub u Čeltnemu.
Sada, u odgovoru, mogli biste mi reći ime i prezime njegovog protivnika – Uljanova i nešto više o njemu, na primjer, druge njegove partije?“

Taj ista rubrika Hju-a u „Sunday…“

Naravno, bio sam dirnut time što je Timoti (rođen 1948. godine) zbog ovog skena krenuo na tako zahtjevno putovanje iz Dablina do engleske prestonice – trajektom preko Lamanša!

Dakle, bilješke – tadašnjeg glavnog britanskog kriptologa:

Aleksander – Uljanov
Sicilijanska odbrana
Meč Čeltnem – Soči 1968-?

1.e4 „Iako sam ovu partiju dobio za relativno kratko vrijeme od dvije i po godine, u drugoj partiji protiv Uljanova već četiri godine branim se — nadam se da ću u bilo kom trenutku moći izjednačiti.“
1… c5 2. Nf3 d6 3. d4 cxd4 4. Nxd4 Nf6 5. Nc3 a6 6. Bc4 „Preferiram da izbjegnem detaljno proučeni potez Bg5.“
6… e6 7. Bb3 Be7 8. f4 0-0 9. f5 e5 (9… exf5 takođe moguće) 10. Nde2 Nc6 11. Be3 b5

12.Nd5!? Nxe4 – Inače 13. Nec3 sa dobrom igrom 13. 0-0 Rb8 – Ili 13… Bg5 14. Bb6 Qd7 15. a4, i mislim da beli stoje dobro, npr. 15… Bb7 16. Nc7 Rac8 17. Ne6 Rfe8 18. Ng3 Nxg3 19. Nxg5 Nxf1 20. Qh5, dobija 14. c3 Bg5 15. Qd3 Nc5 16. Bxc5 dxc5 17. f6 c4! (17… Bxf6 18. Bc2 ili 17… gxf6 18. Bc2 f5 19. Rxf5 Re8 20. Rxg5+ Qxg5 21. Qxh7+ Kf8 22. Qh8+ Qg8 23. Qh6+ Qg7 24. Qd6+ dobija) 18. Qg3 h6 19. Rad1 cxb3 20. h4! – Ne 20. Ne7+ Nxe7 21. Rxd8 Rxd8 22. fxe7 Bxe7 23. Qxe5 Be6 i crni stoje dobro. Posle ovog odlučnog poteza pešaka, Stockfish ocenjuje prednost belih na oko 1,5 pešaka. 20… Kh7! – Odličan odgovor; ako sada 21. hxg5?, onda 21… g6! i napad belih se blokira. A 20… bxa2 bi izgubio: 21. hxg5 a1Q 22. Ne7+ Nxe7 23. Rxd8 Qxf1+ 24. Kxf1 Rxd8 25. fxe7 Rd1+ 26. Kf2 Be6 27. gxh6 g6 28. Qxe5 sa pobedom. Stockfish posle 20… Kh7 ocenjuje +2,5 za bijelog, a upornijim smatra 20… Be6. 21. fxg7 (21. hxg5 g6) 21… Kxg7 22. Rf6 – Stockfishovski, ishod borbe odmah rješava 22. Nf6! Qb6+ 23. Nd4 Ne6 24. hxg5 Rg8 25. Qh4. 22… bxa2? – Do ovog poteza crni su se dobro branili, ali sada je bolje bilo 22… Be6 23. hxg5 Bxd5 24. Rxc6 Qxg5 25. Rxd5 bxa2 26. Rd1 Rfd8 27. Ra1 Rd2 28. Qxg5+ hxg5 29. Kf2 Rxb2 i bijelom bi bilo vrlo teško da dobije završnicu. Stockfish, kao i Aleksander, odbacuje ovo uzimanje, predlažući 22… Be6 23. hxg5 Bxd5 24. axb3 Qb6+ 25. Rf2 Rfd8 26. gxh6+ Kxh6 27. Qh4+ Kg7 i skoro jednako. 23. hxg5 Qxd5 24. Rxd5 a1Q+ 25. Rf1 Qxf1+ (25… Qxb2 26. gxh6+ Kh6 27. Rf6+ i mat za tri poteza) 26. Kxf1 h5 27. Rd6 – Predaje. 27… Bb7 28. Qf3 Rbc8 (ili 28… Rbd8 29. Ng3 Rxd6 30. Nf5+ Kg8 31. Nxd6 Ba8 32. Qf6, zatim Nf5) 29. Qf6+ Kg8 30. Ng3 sa pobjedom bijelog.

Ubrzo po završetku Velikog otadžbinskog rata, u časopisu Šah u SSSR-u bili su poimenično navedeni svi kandidati za majstora koji su tada postojali u zemlji (taj naziv je uveden 1938. godine) – abecednim redom. Spisak od 82 prezimena otkrio je ogroman potencijal sovjetskog šaha: pod brojem 2 bio je Aronjin (Moskva), 36. Ilivicki (Sverdlovsk), 46. Lipnicki (Crvena armija), 61. Petrosjan (Tbilisi)…

Na 74. mjestu nalazio se Uljanov (Vladivostok), koji je uspješno nastupao na sve-saveznim turnirima još u pred-ratnim godinama. O njemu je vladivostočki novinar i istraživač Vladimir Konoplicki ispričao u svojoj izvanrednoj knjizi Istočna šahovska priča (2017), spominjući dramatične događaje u životu nadolazeće zvijezde Primorja:

"Kao student treće godine jednog dalekoistočnog vojnog fakulteta, Jurij Uljanov je izbačen: nadređeni su tek kasno saznali da je sin ‘neprijatelja naroda’. Njegova vojna karijera nije uspjela."

Na sajtu Ministarstva odbrane RF „Pamjat naroda“, u kartoteci mornara u odeljku ličnog sastava, stoji: Uljanov Jurij Pavlovič (datum rođenja 21.08.1922), pozvan Vladivostočkim GVK-om (gradski vojni komesarijat) na službu u Tihookeansku flotu.

"Vojni čin – mornar. Godina završetka službe – 1948."

Ali zašto je vojni čin bio – mornar?

Na fotografiji primorske šahovske garde, koja je 1947. uspešno odoljela (4:4) u dopisnom meču jakok selekciji Lenjingrada (na čelu sa Aleksandrom Tolušem), na epoletama Uljanova vide se dvije poprečne pruge. To znači – starješina druge klase!“

Ekipа Primoraca, koja se borila i slala poteze teleksom na Vladivostokskom glavnom telegrafu. U prvom redu kandidati za majstora Uljanov, Boris Nečipirović i kapiten ekipe Igor Vološin. Fantastičan dugovječnik (1910–2017!), koji je tada pobijedio Toluša u mini-meču 1,5:0,5 (foto iz knjige Konoplickog).

Citiram dalje iz „Istočne šahovske priče“:
„U posleratnim godinama život je bacio Uljanova na Kavkaz, i nastanio se u banjskom gradu  Sočiju, u kojem je sa porodicom živio trideset godina. Radio je kao dopisnik novina ‘Crnomorska banja’, pisao članke, priče, eseje i, naravno, igrao šah… Bio je višegodišnji, neprekidni šampion ovog grada lječilišta… Posebno su mu uspijevale brilijantne kombinacije sa žrtvovanjem figura. Šezdesetih godina, Jurij Pavlovič je tri puta postao šampion Krasnodarskog kraja. 1966. je pobijedio u kvalifikacionom meču Moskovljanina I. Vatnikova i postao drugi majstor u kraju (posle A. Konstantinova)…

Sredinom osamdesetih je napustio Soči i preselio se u drugi grad, u kojem je, nakon teške bolesti, preminuo.“

Istražujući biografiju Jurija Uljanova, saznao sam da je taj drugi grad bio Nalčik, u koji je majstor preselio znatno ranije. A ovo mi je javio Čamal Džedgaf, autor grupe na VKontakte „Šah u Kabardiji i Balkariji“:

Čamal – dvostruki šampion Rusije među šahistima sa PODA

„Jurija Pavloviča nisam zatekao. Prvi put sam došao u šahovski klub u Nalčiku u januaru 1978. godine (sam živim 45 km od Nalčika). Tada Uljanova više nije bilo. Upitao sam naše starije šahiste. On je, po svemu sudeći, došao u Nalčik 1970. godine. Vodio je šahovski klub u Nalčiku, koji se nalazio nedaleko od Zgrade vlade, držao časove sa mladim šahistima. Najviše o Uljanovu bi, naravno, mogao da ispriča Mažmudin Karmov, vođa kabardino-balkarskih šahista. Ali on je preminuo 2020. godine. Kada je Uljanov došao kod nas, Karmovu je bilo 20 godina i Jurij Pavlovič se sa njim intenzivno bavio, naučio ga otvaranje, usadio ukus za kombinacionu igru.

1970.godine Uljanov je igrao na prvenstvu republike i sve pobedio „na nulu“. Više nije igrao na našim prvenstvima, već je samo sudio. Nivo naših šahista tada je bio nizak, u republici nije bilo kandidata za majstora, a kamoli više. Po inicijativi Uljanova održan je prvi republički turnir sa normom za KMS, za šta su iz Rostova i drugih gradova pozvani majstori i kandidati za majstora. Na prvom turniru normu su ostvarili Mažmudin Karmov, Vladimir Lihachev i Oleg Švarc, a na sledećem (održanom 1977.) – Boris Ponežev, Isaak Gabrilovič, i proces je krenuo.

Isaak Moisejevič je bio doktor bioloških nauka, šef katedre na KBGU, 1978–1986. predsjednik Kabardino-Balkarske šahovske federacije. Devedesetih godina otišao je u SAD. Boris Ponežev – višestruki osvajač medalja na republičkim prvenstvima, 1984. je bio, kao nikada, blizu osvajanja titule šampiona, ali je izgubio u dramatičnoj borbi od S. Pašanova. Sada živi u Nartkalu i povremeno igra na republičkim blic-turnirima…

Zajedno sa Jurijem Pavlovičem u šahovskom klubu radila je i njegova kćerka Tonja. Po informacijama jednog od naših šahista, ona je učestvovala na jednom od ženskih prvenstava RSFSR. Mnogi su navodili da je imala zdravstvenih problema. Neki kažu da joj naš klimatski uslovi nisu odgovarali, pa su se preselili u regione sa suvom klimom. Uljanovi su napustili Nalčik, po svoj prilici, 1976. godine. Prema jednoj verziji preselili su se u Lenjinabad (danas Huđand) u Tadžikistanu, prema drugoj – u Frunze (danas Biškek). Uljanov je preminuo u Krasnovodsku (danas Turkmenbaši) na obali Kaspijskog mora.

Eto, u principu, sve što sam uspio da saznam o ovom izuzetnom čovjeku. Nesumnjivo je jedno – imao je ogroman uticaj na razvoj šaha u našoj republici. Pojavilo se mnogo talentovane omladine. Šteta što je tako malo vremena proveo kod nas.“

Tokom dugotrajnih pretraga fotografija Jurija Uljanova iz posleratnog perioda, poznati istraživač istorije šaha Juga Rusije, Rostovljanin Arkadij Buškov, poslao mi je digitalizaciju svoje brošure o legendarnom zemljaku – šahisti i šahovskom funkcioneru, učesniku Velikog otadžbinskog rata, nosiocu ordena Jevgeniju Saprohinu.

„Nije li Uljanov na slici učesnika i sudija polufinala Prvenstva Rusije, održanog kod nas u Rostovu na Donu 1956. godine? – pretpostavio je Arkadij. – Nije mi uspjelo mi je da sve imenom identifikujem, ali Jurij je sigurno igrao u tom polufinalu.“

U brošuri:
„S lijeva na desno, u prvom redu: 2. – KMS G. Bastrikov (Sverdlovsk), 4. – majstor L. Šamkovič (Rostov na Donu), 5. – A. Bogatin (Rostov na Donu), glavni sudija, 6. – KMS E. Saprohin (Rostov na Donu)
U drugom redu: 2. – KMS L. Rudenko (Rostov na Donu), 3. – majstor J. Kotkov (Perm), 4. – KMS V. Žilin (Rostov na Donu), 8. – majstor E. Stolar (Lenjingrad), 11. – KMS I. Hohlovkin (Rostov na Donu), 12. – KMS J. Knišenko (Rostov na Donu)“.

I tako, nakon pažljivog poređenja sa nekoliko dalekoistočnih fotografija u knjizi V. Konoplickog, uspjelo je zajednički utvrditi da je 3. s lijeva u drugom redu (na ovom snimku rostovskog polufinala) upravo Jurij Uljanov, a nikako njegov imenjak Jurij Kotkov!

…Edvard Winter je u svojim kolumnama naveo i fragment iz „Knjige o šahu“ Aleksandera (objavljene iste 1973. godine), gdje Aleksander nešto dopunjuje o nezamislivo dugom meču gradova-blizanaca: „format 6x6 (dakle, protivnici su se takmičili na šest tabli! – V.N.), u dva kruga. Nema vremenskih ograničenja, a pošto šaljemo sve poteze zajedno (vjerovatno u jednoj koverti ili paketu – V.N.), naše vojske se kreću tempom najsporijeg vojnika“.

Eh, samo da je Hju tada imenovao svoje saigrače koji su se sukobili sa Sočijcima! Velikom vjerovatnoćom, to su bili isti koji su donijeli čeltnemskoj ekipi (čisto kriptološkoj, kao što znamo) pobjedu u finalu Nacionalnog klupskog prvenstva 1958/1959…

Podijelio sam ovu svoje pretpostavku sa Timotijem Hardingom, istovremeno pitajući – da li se možda susreo (ili čak komunicirao) na turnirima sa nekim iz te Aleksanderove dream-team ekipe, i evo interesantnog maila koji je stigao iz Dablina:

„Bez sumnje, Čeltnem je imao jak tim 1950-ih i 1960-ih godina, ali ti igrači su bili generaciju stariji od mene. Vjerovatno su neki mogli raditi u GCHQ, vladinoj obavještajnoj agenciji osnovanoj nakon zatvaranja Bletchleya, ali ne mogu sa sigurnošću reći ko je od njih, osim Aleksandera, tamo radio. Ako su ljudi tamo radili, radije nisu govorili o tome.

Nikada nisam imao priliku da razgovaram sa Aleksanderom, iako sam se vjerovatno nekoliko puta susreo s njim u istim turnirskim prostorijama. U stvari, njegova druga partija sa Uljanovim vjerovatno nikada nije završena ili je uopšte poništena, jer je umro od raka u februaru 1974. U tom članku u Sunday Timesu već je pisao da se ne osjeća dovoljno dobro da komentariše partije s drugim ljudima.

Njegove partije na Svjetskoj dopisnoj olimpijadi tada je dovršio Ken Messere, kojeg sam dobro poznavao. Posjetio sam Kena u Parizu uskoro nakon što je počeo s tim, i pričao mi je koliko su pozicije bile teške i koliko je bilo teško shvatiti šta je Aleksander planirao u svojim nezavršenim poštanskim partijama.

Oko 1965. imao sam priliku da igram u meču okruga Vusteršir protiv Glosteršira – u velikoj trpezariji, vjerovatno na teritoriji te organizacije – GCHQ. Sve što se sjećam jeste da je meč počeo s odlaganjem jer nekoliko ljudi nije željelo da počne igru dok ne završe trke Grand National (najpoznatije trke na britanskim hipodromima, a trke u Čeltnemu su uvijek imale poseban status. Sam hipodrom se nalazi nedaleko od ljetovališta, u selu Prestberi – V.N.).

Ne sjećam se ko je tada bio moj protivnik i kakav je bio rezultat; bio sam samo školarac.

Moguće je da su od tih šest igrača, koji su osvojili finale Nacionalnog klupskog prvenstva 1958–1959, skoro svi učestvovali u meču protiv Sočija, ali nikada nisam čuo za Makleoda ili Koka (u vezi sa GCHQ).

Neki od tih igrača vjerovatno su igrali samo jednu poštansku partiju godišnje – u međugrafskom takmičenju Ward-Higgs, koje organizuje Britanska šahovska federacija. Vjerovatno je Glosteršir ponekad pobjeđivao u tom takmičenju, ali moram to provjeriti.

Zaista sam igrao s Džefrijem Anselom partiju za tablom oko 1973. godine, ali se nismo lično poznavali. Sjećam se da sam morao da ga pobijedim da bih se kvalifikovao za Prvenstvo Velike Britanije, ali nemam zapis te partije. Partija je završena remijem, posle čega sam ispao u plej-ofu od Pitera Klarka. U to vrijeme bilo je veoma teško proći kvalifikaciju za prvenstvo.

Rolf Garsajd vjerovatno je bio aktivniji igrač u dopisnom šahu i poznati član Čeltnem kluba u kasnijim godinama, ali nemam njegovu biografiju ni fotografije. Igrao sam s njim remi u dopisnom turniru 1985. godine, čiji rezultati se i dalje čuvaju u mojoj bazi podataka. Bez sumnje, propustio sam nekoliko šansi da pobijedim u našoj partiji (ali ni Garsajd nije iskoristio protivnikove propuste – V.N.).“

Rolf Garsajd – Tim Harding
Francuska odbrana C11
BPCF Grand Open3 sf-C corr, 1985

1.e4 e6 2.d4 d5 3.Nc3 Nf6 4.e5 Nfd7 5.Nce2 c5 6.c3 Nc6 7.f4 f6 8.Nf3 Qb6 9.g3 cxd4 10.cxd4 Bb4+ 11.Nc3 0–0 12.exf6 Nxf6 13.a3 Bxc3+ 14.bxc3 Ne4 15.Qc2? (15.Qd3 – skoro jednako) 15...e5! 16.dxe5 Bg4 17.Bg2 Qc5 18.Bb2? Već –2,3. Upornije 18.Rf1. 18...Bf5? Mašina predlaže 18…Rac8 19.0-0-0 Bxf3 20.Bxf3 Qe3+ 21.Kb1 Qxf3 22.Rhf1 Qe3, –2,4. 19.Qe2 Nxc3 (bolje je bilo vratiti na g4) 20.Rc1 d4 21.Qd2 Rad8? (sada bolje i mnogo za bijele, +1,7!) 22.Nxd4? (22.Bxc3!) 22...Nxd4 (jednako!) 23.Qxc3 Qb5 24.Bf1? (24.Qc4+) 24...Qb6 25.Bc4+ Kh8 26.Rf1 Bg4 27.Rf2? (–2,9) 27...Nf3+? Srećan slučaj za bijelog. Nakon 27…Qc6, potpuno beznadežno. 28.Rxf3 Bxf3 (da, na nuli) 29.Kf1 Bg4 30.e6 Bh3+ 31.Ke2 Bg4+ 32.Kf1 Bh3+ 33.Ke2. Remi.

(Nastaviće se)

https://chesspro.ru/details/neistadt_green_monster_2

(Stavljen nastavak 12)