V.A.Ivonin V: Šah. Sport -Legende, laži i istina

 

V.A.Ivonin: Šah. Sport -Legende, laži i istina
Moskva, 2008.

Predgovor

Ljudsko pamćenje je veliko dobro. Ono omogućava da u svakom trenutku oživimo prošlost, uronimo u nju, prisjetimo se određenih događaja i susreta. Imao sam samo četiri godine, ali se detaljno sjećam kako smo majka i ja selili iz Vjatke u Lenjingrad. Na željezničku stanicu išli smo fijakerom. Sjedeo sam na zadnjem sjedištu. Kod nogu mi je stajala šivaća mašina „Singer“, kojom se i danas, poslije 75 godina, koristi moja starija sestra Ana. A u isto vrijeme ne sjećam se zašto sam krenuo u školu odmah u drugi razred.

Pojedine fragmente sjećanja na svoj život i rad pričao sam u krugu porodice i prijatelja. Te priče su obično nastajale kao odjek nekog događaja u zemlji ili u životu bliskih ljudi, a posebno često kao reakcija na nepravedno ili paušalno omalovažavanje onoga što je bilo ranije, na odbacivanje svega što su uradile prethodne generacije. To se u potpunosti odnosilo na sport i fizičku kulturu. A u bunar ljudskog pamćenja grešno je pljuvati. Prošlost je svetinja, to je istorija iz koje se ništa ne smije izbacivati.

Nisam protiv kritičkog sagledavanja prošlosti, naprotiv, i sam nejednoznačno ocjenjujem ono što je bilo ranije. Ipak, istina mora postojati u svemu. Odlično razumijem da su svaka prosuđivanja subjektivna, pa i moja. Ali ona moraju biti maksimalno poštena. Sa tih pozicija vodiću svoje kazivanje o sportu – sportistima i događajima oko njih, čiji sam bio svjedok ili učesnik.

U radu na ovoj knjizi pomoglo mi je ne samo pamćenje, već i desetine dnevnika, bilježnica, koje su se nakupile tokom posljednjih 45 godina, kao i stotine stranica raznih dokumentarnih materijala.

Iskreno ću reći da se nisam odmah odlučio na ove uspomene. Dugo sam razmišljao da li treba da pišem i imam li moralno pravo da danas raspravljam o problemima u sportu, ako već radim u drugoj oblasti. Ipak, moji najbliži, a posebno supruga Nina Mihajlovna i mlađa kćerka Nađa, tokom nekoliko godina ubjeđivali su me da napišem memoare. Njihova upornost se svaki put pojačavala nakon mojih novih priča o pojedinim epizodama sportske stvarnosti zemlje, o međunarodnoj saradnji, o svjetskim i evropskim prvenstvima i Olimpijskim igrama na kojima sam prisustvovao, o brojnim susretima sa državnim, političkim i društvenim ličnostima iz raznih zemalja. Imao sam čak i susret sa papom rimskim Jovanom Pavlom II. Imao sam sreću da posjetim 56 zemalja svijeta. Ukratko, utisaka se nakupilo mnogo.

I konačno, u decembru 2005. godine sjeo sam da radim. Ali sam odlučio da ne pišem istorijski prikaz, kako je u početku bilo zamišljeno, već da zabilježim pojedine fragmente o sportu i sportskom životu, dam lične ocjene onoga što je bilo i što jeste. Pri tome nikoga ne osuđujem. Ja razmišljam...

TEŠKO DJETINJSTVO I MLADOST, OPALJENA RATOM

Prve osnove sporta upoznao sam u djetinjstvu, koje je, nažalost, kod mene bilo veoma kratko, zbog teškog materijalnog stanja naše mnogobrojne porodice. Nije bilo igračaka ni igara, jer sam već sa devet–deset godina, poslije škole, morao da radim. U početku sam pomagao majci u čišćenju soba u domu, sa štapom sa krpom za brisanje poda u rukama. Moja majka je bila veliki radnik. Da bi prehranila nas sedmoro djece, radila je kao čistačica u dvije različite organizacije, udaljene jedna od druge na velikoj razdaljini, i naravno da joj je bila potrebna pomoć.

Sa 11–13 godina sam, poslije nastave u školi, radio u prodavnici hrane. Zato sam u djetinjstvu samo povremeno uspijevao da igram fudbal sa vršnjacima — igrali smo loptama sašivenim od krpa. Posebno mi se u tim godinama dopala igra „figura-zagonalja“. Privlačilo me je to što je u njoj mogao učestvovati bilo koji broj ljudi. Princip igre bio je takav da je svaki igrač svojom palicom, kao u igri „gradovi“, samo domaćom, udarao „figuru“ (figuru sličnu onoj u „gradovima“). Redoslijed udaraca na početku igre određivao se žrijebom, a zatim položajem palice nakon udarca. Prva faza igre završavala se kada su sve palice odletjele iza „grada“. Taj dio se može nazvati takmičenjem u preciznosti. Zatim su počinjala takmičenja u trčanju. Zadatak igrača bio je da, nakon što sve palice završe iza „grada“, brzo potrče po svoju palicu i vrate se nazad na start. Ko bi stigao prvi, taj je pobjeđivao. Ova igra je bila veoma popularna sredinom tridesetih godina, bar u Lenjingradu, gdje su prošli moje djetinjstvo i mladost.

Godina 1936. Krug amaterske umjetnosti. Ja – „Pečurka muhomorka“

U školi mi časovi fizičkog vaspitanja nisu ostali u nekom posebnom sjećanju. Istina, tamo sam naučio da igram šah i zauvijek ga zavolio. Kasnije sam imao sreću da u Sportskom komitetu SSSR-a budem zadužen za šah, da se susrećem i sarađujem sa mnogim velikim šahistima, ali o tome kasnije.

U oktobru 1940. godine pošao sam na školovanje u zanatsku školu. U početku nisu htjeli da me prime: još nisam bio navršio četrnaest godina. Samo moja upornost i insistiranje na tome da nas je u porodici sedmoro djece i da nam je teško živjeti pomogli su da se to riješi. Međutim, školovanje nije dugo trajalo.

Počeo je rat. Vijest o napadu Hitlerovih snaga na Sovjetski Savez zatekla me na plaži u Ozerkama kod Lenjingrada. Sve koji su bili u blizini ta vijest je zaprepastila. Brzo smo se spremili i uputili se u Lenjingrad.

Bombe i granate su eksplodirale pred našim očima

Oni koji su živjeli u Lenjingradu pamte (moguće da je slično bilo i u drugim gradovima) da su, pored posla, gotovo svi Lenjingrađani gotovo svakodnevno tokom neprijateljskih napada penjali se na krovove kuća i gasili ili bacali na zemlju zapaljive bombe koje su Hitlerovci bacali iz aviona. Mi, Lenjingrađani, veoma brzo smo se prilagodili sistematskoj artiljerijskoj paljbi po gradu. Imajući u vidu da je artiljerijska paljba dolazila sa Pulkovo visova, svi su počeli da hodaju uz strane ulica zaštićene zgradama sa strane mogućeg leta granate. Zato se artiljerijska paljba doživljavala kao strašan, nepredvidiv po vremenu, ali uobičajen fenomen.

Uprkos artiljerijskim napadima, 1943–1944. godine već smo počeli da idemo u bioskop i da šetamo gradom. Posebno smo često šetali Nevskim prospektom. Jednom, pred projekciju u bioskopu „Titan“, pred našim očima eksplodirala je artiljerijska granata na suprotnoj strani prospekta, kod bioskopa „Oktjabr“, na 60–70 metara od mene. Još jedna granata eksplodirala je pred mojim očima dok sam bio kod kuće. Ležao sam u krevetu kada se odjednom čuo strašan lom i kroz prozor sam video kako granata pada u ugao kuće na suprotnoj strani ulice, otprilike do petog sprata. Smrt je hodala blizu.

Na primjer, 1941. godine bomba je eksplodirala ispod prozora naše kuće u ulici Termoblok, u kojoj smo tada živjeli, i ogromna grana, odlomljena eksplozijom sa drveta, razbila je staklo, probila okvir na prozoru i uletjela u našu sobu. Srećom, tada nikoga nije bilo kod kuće. 1943. godine samo čudo je spasilo moju majku. Ispod prozora naše kuće eksplodirala je bomba od 500 kilograma. Eksplozivna talas je izokrenuo prozorske okvire, komadići stakla su probušili nameštaj i druge predmete u sobi. Eksplozivna talas je sve prevrnuo, ali nije mogao da izbije ulazna vrata, a majka je u tom trenutku prilazila vratima.

Najteži period u našem životu nastupio je u proleće 1942. godine, kada je počeo da se topi led i sneg, i pod njim su počela da se pojavljuju tela ljudi koji su umrli u prvoj, veoma teškoj blokadnoj zimi. Ozbiljan problem stvarale su i nečistoće: kanalizacija i vodovod u gradu nisu radili. Zbog toga, usprkos desetosatnom radnom režimu, svi Lenjingrađani su obavezno učestvovali (još po dva sata) u čišćenju grada. Nisu stizali da sahrane sve poginule, pa su na nekim grobljima tela slagana u gomile. Jeziva i strašna slika, ali zahvaljujući organizovanosti i disciplini Lenjingrađana, epidemija je spriječena.

Danas je veoma teško sve ovo prisjećati se i kao da ponovo preživljavati. Ali sve se doživljavalo (kako ja to sada procjenjujem) prilično uobičajeno, kao neizbježni događaji, bez histeričnog jecanja i bez suvišnog patosa. O zauzimanju Lenjingrada od strane Hitlerovaca niko čak nije ni razmišljao. Nisam ni jednom vidio da je neko u našoj radnoj sredini paničio.

Posleratni period

Tokom Velikog otadžbinskog rata naravno, nismo se mnogo bavili fizičkom kulturom i sportom. Ipak, ljudi sa sportskim sposobnostima takođe su bili potrebni. Spomenuću samo jedan događaj. Bukvalno mjesec dana nakon početka rata, alpinisti su postali veoma traženi. Front se približavao Lenjingradu. Zlatni, suncem obasjani vrhovi i kupole, postali su dobar orijentir za njemačku artiljeriju. Pojavila se potreba za maskiranjem. Za to je okupljena mala grupa alpinista; oni su se popeli na sve visoke tačke grada i obojili ih u boju neba i oblaka.

Teže je bilo sa krovom poput igle Admiraliteta, prekrivenog zlatnim pločicama, koje nije smjelo da se boji. Tada su smislili da je prekriju, što su alpinisti i uradili u izuzetno teškim uslovima. Nije bilo manje teško početkom 1945. godine skinuti svu maskirnu zaštitu, ali i sa tim zadatkom su se alpinisti brzo izborili.

Poslije rata (u periodu mog školovanja u Lenjingradskom industrijskom tehnikumu) sportske aktivnosti su se obnovile. Zanimalo nas je trčanje, učestvovali smo u omladinsko-stručnim krosovima koji su se tada održavali. Bavili smo se i dizačkim sportom. Inspirisao nas je dizač tegova Grigorij Novak, koji je u to vrijeme više puta obarao svjetske rekorde, pribjegavajući pritom nekim trikovima. Fizički je bio veoma snažan i mogao je pokazivati fantastične rezultate. Ipak, nije žurio sa njima. Na svakom, ili skoro svakom, takmičenju Novak je obarao rekorde, dodajući prethodnom svom rezultatu svega 500 grama. Inače, kasnije su mnogi dizači tegova slijedili njegov primjer. Ali tada, kako se kaže, to je bilo novo.

Zbog toga pamtim jedan zabavan slučaj, koji se dogodio pri Novakovom nastupu u Lenjingradskom cirkusu. Koristeći svoj trik, obarao je rekord, obično trećim pokušajem. Svi su to već znali i šalili se. Ipak, Novak je uporno držao svoj kurs. Nije podigao težinu u prvom pokušaju, zatim je prišao drugom, dugo stajao, navodno se pripremajući za trzaj, i u tom trenutku iz galerije su mu povikali:
„Griška, prestani da brbljaš!“

Sa majkom, sestrama i braćom tri mjeseca prije početka Velikog otadžbinskog rata.

Po završetku tehnikuma imenovan sam za šefa vojnosportskog odjeljenja Kuibijevskog rajkomsoveta. Aktivno sam se bavio sportom i tokom školovanja u Centralnoj komsomolskoj školi u predgrađu Moskve, u Vešnjakima, gdje sam između ostalog naučio da igram i veliki i stolni tenis.

Stolni tenis je početkom 50-ih godina prošlog vijeka postao veoma popularan. Tada se pojavio i jedan anegdota. Jedna djevojka zove majku i kaže:

• Mama, zavoljela sam ping-pong, a ona odgovara: „Ništa, kćeri, što je Kinez, bio bi dobar čovjek…“

Od 1959. do 1995. godine direktno sam radio u sportskim organizacijama, uključujući period od 1969. do 1984. godine – kao zamjenik predsjednika Sportskog komiteta SSSR i zamjenik predsjednika Nacionalnog olimpijskog komiteta. Tako da sport, oprostite na samouvjerenosti, poznajem ne samo spolja, već i iznutra. Tokom tog perioda napisao sam desetine članaka i nekoliko brošura o fizičkoj kulturi i sportu, komplekse PO, fudbalu, međunarodnim sportskim vezama.

U saradnji sa nekoliko autora pripremio sam udžbenik „Upravljanje fizičko-kulturnim pokretom“, po kojem su se i krajem XX vijeka još uvijek školovali u institutima za fizičku kulturu, priručnik „Pratilac fizičko-kulturnog radnika“, a takođe sam autor i urednik Enciklopedijskog rječnika mladog sportiste, objavljenog 1979. godine tiražom nevjerovatnim za današnje vrijeme – 500.000 primjeraka.

Hljeba i igara!

Čovjek se pojavio prije oko dva miliona godina. A možda i ranije. Prvi ljudi su nesumnjivo bili snažni i spretni, jer inače ne bi preživjeli. U potrazi za hranom radili su, lovili, borili se za svoje postojanje. Postepeno su savladali metodu dobijanja vatre, bavili se stočarstvom i poljoprivredom. Život je postao lakši.

Međutim, što se život više usavršavao, čovjek je sve manje koristio svoje mišiće i njegove fizičke sposobnosti su postepeno opadale, jer u uslovima prvobitno-zajedničkog društva samo rad je doprinosio fizičkom razvoju čovjeka i očuvanju njegovog zdravlja.

Sa pojavom slobodnog vremena sve češće su se prisjećali dječjih igara i zabava. Kao rezultat, obična šetnja ili trčanje pretvorili su se u takmičenja. Počelo se takmičiti u gađanju lukom i strijelom, plivanju, bacanju predmeta. U početku se to događalo unutar porodice ili roda, a zatim među prijateljima i komšijama.

Može se slikovito reći da su takmičenja, koja su kasnije nazvana sportskim nadmetanjima, bila nastavak uobičajenih ljudskih aktivnosti. Mnogi fizičko-kulturni treninzi i sportovi koji su opstali do danas, u osnovi su nastali prije 8–10 hiljada godina prije naše ere.

Vremenom su borbe gladijatora, trke kolima, različite vrste borbi i druga takmičenja zauzimale značajno mjesto u životu ljudi. Nije isključeno da je upravo tada nastao izraz „hljeba i igara“.

Epohalni značaj fizičke kulture u sveobuhvatnom razvoju čovjeka potvrđuju Olimpijske igre koje su nastale u Staroj Grčkoj 776. godine p.n.e. Ne umanjuje ovu ocjenu ni činjenica da su u tim igrama mogli učestvovati samo slobodni građani grčkih gradova, i to samo muškarci. Prema svjedočenju starogrčkog pisca Pansanija, „ženu koja je ušla na Olimpijske igre bacali su sa litice“.

Zanimljivo je da su tada na Olimpijadama održavana ne samo sportska takmičenja, nego i takmičenja muzičara, pjevača i govornika. Zar to nije predoblik sveobuhvatnog odgoja i razvoja čovjeka?

Drevni preci koji su živjeli na teritoriji današnje Rusije nisu bili izuzetak. U „Povijesti vremena“ navodi se da su preci Rusa – rodoniči (prastari istočno-slavenski rod), vjatiči (istočno-slavensko pleme u centralnoj Rusiji) i severjani (sjeverno slavensko pleme) – u slobodno vrijeme od rada organizovali „igre između sela, na koje su dolazili gotovo svi ljudi, od malih do velikih“.

U davna vremena tokom Olimpijskih igara čak su se prekidali i ratovi. Sada bi to bilo teško zamisliti. Međutim, nekada rođena parola „O sport! Ti si mir!“ nažalost ostaje samo lijepa želja u modernoj Olimpijskoj povelji: u sport sve češće ulaze politika i biznis. Novac postaje presudan u svemu.

Paradoksi upravljanja sportom

Sportska grana, kao i sve druge, uvijek je nekim bila upravljana. Tokom posljednjih pola vijeka u našoj zemlji smijenjeno je mnogo rukovodilaca sportskih organizacija. Često su ih preoblikovali, mijenjali im nazive, ukidali i stvarali ponovo. Šta je sve to pokretalo? Potreba za usavršavanjem? Iskreno ću reći – ne. Koliko god bilo žalosno, iza svega toga često je stajala nekvalifikovanost ili težnja da se „postave“ svoji ljudi.

Godine 1953, nakon smrti Staljina, ukinut je Sportkomitet i stvoreno Glavno upravljanje fizičke kulture pri Ministarstvu zdravlja. Pri tome niko nije pomislio da su to različite sfere djelovanja. Kasnije su se, istina, opametili i ponovo stvorili Sportkomitet, ali mnogo vremena je tada izgubljeno.

Ili drugi, zaista anegdotski slučaj – imenovanje predsjednika Sportkomiteta zemlje još za života Staljina. Godine 1948. sovjetski klizači su vrlo loše nastupili na svjetskom prvenstvu, što je izazvalo veliki odjek u društvu. I Staljin se razljutio. Pozvao je k sebi Vorošilova, Molotova, Romanova, tadašnjeg predsjednika Sportkomiteta, i nekoliko radnika Centralnog komiteta. Kada su se svi okupili, Staljin je zamolio Romanova da objasni nastali debakl.

Romanov je rekao da je, zbog loših sportskih rezultata, bio protiv slanja sovjetskih muških klizača na svjetsko prvenstvo i da je to rekao sportistima. Oni su se naljutili i napisali pismo Centralnom komitetu partije i Savjetu ministara, pokušavajući dokazati suprotno. Tamo su „pojeli“ lijepe riječi i nakon nekog vremena Romanovu je saopšteno da je odluka o odlasku klizača na svjetsko prvenstvo pozitivna, usprkos njegovim prigovorima.

Nikolaj Nikolajevič Romanov u svojoj knjizi „Teški putevi ka Olimpu“ opisuje trenutak svog izlaganja:
„Izlagao sam 10–15 minuta i, kako mi se sada čini, držao sam se mirno, bez vidljivog uzbuđenja. I.V. Staljin, šetajući po kabinetu, tri ili četiri puta prišao mi gotovo izbliza i, izvukavši cigaru iz usta, intenzivno gledao pravo u oči. Već sam ranije čuo da Staljin ima tu naviku i nastavio sam izlaganje, nastojeći da se držim mirno. Na kraju sam rekao da sam bio ubijeđen u neizbježan poraz naših klizača i da sam bio dužan napisati bilješku Politbirou. To nisam učinio – preuzimam odgovornost na sebe.“

Nakon Romanovog izlaganja Staljin je upitao:
– Ko je odobrio odlazak na svjetsko prvenstvo?
Vorošilov je stidljivo odgovorio:
– Ja (tada sam nadzirao Sportkomitet).
Staljin je iritirano nastavio:
– A šta ti znaš o klizanju?

Zatim su uslijedile druge neugodne riječi za Vorošilova. Staljin je potom rekao da je drug Romanov mladi radnik, da mu nedostaje iskustva i da je potrebno ojačati Komitet.

Zatim je postavio pitanje:
– A u kojem sportskom društvu kod nas se dobro vodi rad u klizanju?
Staljinu je odgovarano: u „Dinamu“.
– A ko je kod nas predsjednik Centralnog savjeta „Dinama“?
– Apolonov.
– E, onda ćemo imenovati druga Apolonova za predsjednika Sportkomiteta.

Tako je i učinjeno.

Arkadij Nikolajevič Apolonov bio je zamjenik ministra unutrašnjih poslova, nadgledajući zatvore. Predsjednik društva bio je na volonterskoj osnovi, ali Staljinu to, iz nekog razloga, nisu rekli. A možda su se i uplašili.

Apolonov se nikada nije bavio sportom i na novu funkciju došao je „kao pile u jato“. Kratko vrijeme na novoj poziciji nije uspio da upozna sport i njegove probleme. U Centralnom komitetu su dva puta pokušali da saslušaju njegov izvještaj o stanju i perspektivama, ali, kako se i očekivalo, nisu dobili smisleni odgovor. Ipak, prema bivšim kolegama, njegove ljudske i poslovne kvalitete bile su na visokom nivou.

Dvije godine kasnije Apolonov je oslobođen te funkcije i vraćen u MVD, a nakon nekoliko mjeseci Romаnov je ponovo imenovan za predsjednika Sportskog komiteta.

Usput, tokom Apolonovog rada u Sportskom komitetu dogodio se jedan vrlo zapažen slučaj. K njemu, kao novom predsjedniku Komiteta, došao je klizač Evgenij Grišin. Sekretarica prijemne Nина Grigorjevna ulazi kod Apolonova i kaže:
„K Vama je došao Evgenij Grišin.“
A Apolonov joj odgovara: „Uvedite ga.“

Stare navike ostaju dugo…

Govoreći o kadrovskoj i strukturnoj „čehardi“(“vrteški”), ne mogu da ne primijetim da je najveću štetu sportu nanosilo to što su nepromišljeno oslobađali sa mjesta predsjednika Sportskog komiteta izvanredne organizatore, visoko kvalifikovane sportske stručnjake – Nikolaja Nikolajeviča Romanova (dva puta) i Sergeja Pavloviča Pavlova, imenujući umjesto njih slučajne ljude. Jedan od njih, na primjer, dok je radio u Komitetu, govorio je da plivači plivaju stilom „kros“, a drugi je odbojku nazivao „valetbolom“.

Zbrka u upravljanju sportom se nastavila i čak pogoršala u savremenoj Rusiji. U posljednjih petnaestak godina dogodilo se šest ili sedam, a možda i više reorganizacija Sportskog komiteta, kao državnog organa za upravljanje fizičkom kulturom.

Na prijemu u Kremlju. S desna na lijevo: Predsjednik Sportskog komiteta SSSR-a N. Romanov, olimpijski šampion, biciklista V. Kapitonov, legendarni golman L. Jašin, V. Ivonin.

U skladu sa interesima pojedinih djelatnika, Sportski komitet Rusije je u jednom periodu pretvoren u Komitet za podršku olimpijskom pokretu, a zatim jednostavno ukinut. Na taj način uklonjen je predsjednik koji im nije odgovarao, a ubrzo je komitet ponovo osnovan, ali već sa novim predsjednikom. On također nije dugo ostao, pa su slijedili drugi, treći, četvrti i tako dalje.

Stvar je išla dotle da se sa smjenom gotovo svakog rukovodioca Sportskog komiteta mijenjalo i njegovo ime. Sa promjenom imena, stari komitet se ukidao, svi prethodni radnici se izvodili van sistema, donosila se odluka o novom broju zaposlenih, fondu plata. Kada bi svi papiri bili potpisani, počinjalo je ponovno odobravanje kadrova. Ali, s obzirom na to da predsjednik komiteta nije radio dugo (nerijetko samo godinu-dvije), ne bi svi zaposleni stigli biti ponovo potvrđeni, a dolaskom novog „rukovodioca“ sve je ponovo počinjalo.

Kao rezultat, neki stari profesionalni radnici Sportskog komiteta godinama su stalno bili van sistema. O kakvom ozbiljnom radu se može govoriti u takvim uslovima? Posljednje dvije-tri godine činilo se da se nazire stabilnost, ali još uvijek se ne vide ozbiljne promjene u unapređenju upravljanja fizičkom kulturom i sportom u Rusiji.

Postoji određena nada da će ipak biti realizovan nedavno odobren Federalni program „Razvoj fizičke kulture i sporta u Ruskoj Federaciji za 2006–2015. godine“.

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 3.) 

Grem Mičel: Kriv bez krivice?

 

Vladimir Nejštadt

Čak i u nizu šahista s neobičnim sudbinama njegovo ime stoji izdvojeno. Englez Grem Mičel jedini je među brojnim majstorima drevne igre koji je dogurao do visokog čina u jednoj drugoj drevnoj profesiji, čije se predstavnike naziva „borcima nevidljivog fronta“. Osim toga, na vrhuncu svoje službene karijere postao je jedan od glavnih osumnjičenih u skandaloznom slučaju o sovjetskim agentima–„krticama“ koji su se uvukli u najviše ešalone britanskih obavještajnih službi…

U septembru 1945. godine iz sovjetske ambasade u Otavi pobjegao je šifrant Igor Guzenko. Kanadske vlasti su ga sklonile na teritoriju posebne vojne škole na sjevernoj obali jezera Ontario, gdje je počeo da odaje jednog po jednog agenta kanadske rezidenture Glavne obavještajne uprave (u čijoj je strukturi i sam ranije bio). Guzenko je ukazao na dvojicu agenata GRU-a pod kodnim imenom „Eli“, koji su radili kod Britanaca. Jednog, tačnije jednu „Eli“, ubrzo su zgrabili: Ketrin Vilšer, zamjenicu arhivara u birou za evidenciju dokumenata britanske ambasade u Kanadi.

Po drugoj dojavi, trebalo je tražiti „Elija“ muškog pola (uprkos ženskom pseudonimu), koji je zauzimao ne baš beznačajnu funkciju ili u MI5 (peti odjel MI6 – SIS, britanske obavještajne službe), ili u MI5 (ekvivalent ruske FSB).

Ukupno je Guzenko odao više od 20 sovjetskih agenata: državnih službenika, vojnih stručnjaka… To je podstaklo poseban komitet Kabineta ministara Velike Britanije, na čijem je čelu bio premijer, da razradi proceduru provjere državnih službenika u pogledu njihove lojalnosti. Kao savjetnik tom specijalnom komitetu bio je angažovan vodeći saradnik MI5 – Grem Mičel. Kako piše Filip Najtli u knjizi „Špijuni XX vijeka“, zahvaljujući njegovoj, Mičelovoj, umjerenosti, metode provjere britanskih državnih službenika „bitno su se razlikovale od metoda koje je u SAD koristio senator Makarti. U Americi je otpušteno 9,5 hiljada državnih službenika, a još 15 hiljada je dalo ostavke. U Engleskoj su osumnjičeni, bez ikakve buke, premještani na manje važne položaje sa stanovišta državne bezbjednosti…“

Proći će godine i među osumnjičenima će se naći i sam Mičel – što je predstavljalo svojevrsni drugi krug lova na tajanstvenog „Elija“. Ovoga puta okidač su bili bijeg Anatolija Golicina, saradnika rezidenture KGB-a u Helsinkiju koji je prebjegao u SAD, i nestanak iz Bejruta kompromitovanog visokog funkcionera SIS-a, Kima Filbija.

Na ispitivanjima (ili razgovorima) u CIA-i Goljicin je tvrdio da je u britanskim specijalnim službama djelovalo najmanje pet agenata KGB-a. Trojica – Berdžes, Maklin i Filbi – pobjegla su u SSSR. Kao „četvrta osoba“ bio je osumnjičen Blant, bivši oficir MI5, daleki rođak kraljice. Po dolasku u London, Golicin je odmah označio i „petog“ – zamjenika direktora MI5, Grema Mičela. Mladi istražitelji-kontraobavještajci MI5 i MI6 (koji su u tim tajanstvenim organizacijama dobili nadimak „mladoturci“) bez oklijevanja su uspostavili nadzor nad njim.

„U Mičelovom kabinetu“, piše Dejvid Vajs (vodeći američki pisac specijalizovan za tematiku špijunaže i obavještajnih službi) u svojoj knjizi ‘Lov na krtice’, „postavljena je skrivena televizijska kamera i prislušna oprema, i tokom više sedmica nad njim je vršeno posmatranje. Kao osumnjičenom, Mičelu je dodijeljeno kodno ime ‘Piters’. Tokom istrage Artur Martin, koji je u Engleskoj zauzimao položaj ekvivalentan položaju Engletona (rukovodioca kontraobavještajnog odjeljenja CIA-e – V. N.), doputovao je u Vašington kako bi sa kolegama iz CIA-e i FBI-ja usaglasio djelovanje MI5 u potrazi za sovjetskim agentima.“

Bivši visoki funkcioner američke obavještajne službe, nastavlja Vajs, ovako govori o susretima s Martinom:
„Kada je Artur stigao, svi razgovori s njim bili su strogo povjerljivi. Preferirao je sastanke i pregovore isključivo jedan na jedan. U to vrijeme analizirali su ponašanje Grema Mičela, koji je bio pod nadzorom. Mičel je ponekad sjedio za stolom, naslonivši glavu na ruke. Artur je smatrao da to ukazuje na njegovu pripadnost špijunima, jer je, navodno, Mičel sjedio i razmišljao: ‘Bože moj, otkrili su me.’ A on je zapravo samo volio malo da odrijema poslije ručka!“

Istovremeno su „mladoturci“ sumnjali na dvostruku igru i samog direktora MI5, ser Rodžera Holisa. Mičel i Holis su bili bliski prijatelji, doslovno su se družili po kućama, a upravo je Mičel odigrao ključnu ulogu u šahovskoj karijeri Holisovog sina, Adriana.

Učenik Grema Mičela, velemajstor u dopisnom šahu Adrian Holis

Godine 1981. u Oksfordu je objavljena knjiga „British Chess“, zbirka autobiografija britanskih šahista – nosilaca međunarodnih zvanja (predgovor toj knjizi napisao je M. Botvinik). Evo šta u njoj o sebi piše Adrijan Holis:

„Rođen sam 2. avgusta 1940. godine, školovao sam se u Itonu i na Koledžu Crkve Hristove u Oksfordu, a sada predajem klasičnu književnost na Kiba koledžu u Oksfordu. Šahovske poteze naučio sam u prilično zrelom uzrastu, sa 13 godina, uz pomoć rođaka (vjerovatno Adrijanov otac Rodžer Holis nije igrao šah – V. N.), koji je, usput, mogao postati odličan šahista da ga nisu zaveli filozofija i zagonetke… Postigao sam priličan uspjeh, osvojivši prvenstva Britanskih univerziteta, Zapadne Engleske i Istočne Škotske; vrhunac moje igre bila je serija Svjetskih studentskih olimpijada od 1960. do 1964. godine, održanih na tako glamuroznim mjestima kao što su Lenjingrad, Helsinki, Marijanske Laznje, Budva i Krakov. Moje najbolje pojedinačno ostvarenje bilo je u Budvi (1963), gdje se moglo svakodnevno kupati u Jadranu i gdje sam osvojio zlatnu medalju na prvoj tabli (7,5 iz 9), mada se Engleska tada nije plasirala u završni dio turnira…

Od 1964. godine odlučio sam da će za mene ‘ozbiljan’ šah ubuduće biti dopisni, dok će igra ‘preko table’ ostati samo prijatna razonoda u društvu. Dopisni šah mi je još 1955. godine otkrio kolega mog oca, međunarodni majstor Grem Mičel (istakao autor – V. N.), kome sam neizmjerno zahvalan za strpljenje i dobrotu koje je pokazivao tokom naših partija, kao i za ona očinska upozorenja kojima je morao pribjegavati kad bih gubio interesovanje zbog pogoršavanja pozicije… Moj prelazak na igru preko pošte bio je izazvan nizom faktora: nadolazećim preseljenjem u Škotsku, gdje je šah ‘preko table’ bio slabije razvijen, razočaranjem zbog situacija u kojima sam kvario dobijene pozicije griješeći zbog nedostatka vremena, a s druge strane osjećajem da će se dopisni šah dobro uklopiti s mojim akademskim temperamentom…“

Uklopio se – i te kako! Grem Mičel je imao puno razloga da se ponosi svojim učenikom: u godinama 1965–1966, 1966–1967. i 1970–1971. Adrijan osvaja dopisna prvenstva Britanije, sjajno nastupa na ekipnim prvenstvima svijeta ICCF-a (1972–1977 – najbolji rezultat na drugoj tabli), pobjeđuje na međunarodnom turniru posvećenom sjećanju na sekretara Britanske šahovske federacije R. Potera (1974–1976), što mu donosi titulu dopisnog velemajstora.

Sada otvorimo knjigu „British Chess“ na stranicama na kojima o sebi govori Mičel:

„Uspjeh koji sam postigao u šahu uglavnom je ostvaren u dopisnoj igri. Događaj koji me je usmjerio ka toj vrsti šaha bio je rat, a konačno sam se opredijelio 1942. godine. Tada sam, rođen u novembru 1905, imao 36 godina i već bio uvjereni zaljubljenik u ovu igru. Igrao sam još kao dijete… otac me je naučio potezima kad su mi bile četiri godine; igrao sam u pripremnoj školi i u Vinčesteru; igrao sam, pomalo na štetu čitanja savremenih pametnih knjiga, dok sam bio u Oksfordu od 1924. do 1927. godine. U tri meča protiv Kembridža 1925, 1926. i 1927. godine dva puta sam pobijedio i jednom remizirao.“

Prisjećajući se mladosti, Mičel je mogao da se pohvali i time kako je odlično igrao golf, nastupao za univerzitetsku ekipu u veslanju, bio sjajan teniser (1930. godine osvojio je prvenstvo Kraljevskog kluba) i jedriličar. Sve to uprkos činjenici da je Grem bolovao od dječije paralize, zbog čijih je posljedica vidljivo šepao!

Godine 1928. dolazi u London, gdje se zapošljava kao urednik u „Illustrated London News“. Nastavlja da se bavi šahom, ali bez sistema i bez naročitih uspjeha. Kada je počeo rat, proglašen je nesposobnim za vojnu službu i od novembra 1939. nalazi se u sastavu MI5, vjerovatno po protekciji ser Džozefa Bola, uticajne ličnosti u krugovima obavještajnih službi. Svoju karijeru u kontraobavještajnoj službi Mičel je započeo u odjeljenju za borbu protiv „unutrašnjih neprijatelja“, kojim je tada rukovodio Rodžer Holis (Filbi u svojim memoarima s čuđenjem piše da je Holis u MI5 došao iz anglo-američke duvanske kompanije, iz njenog predstavništva u Kini). Konkretno, Grem je pratio oživjele fašističke organizacije. Upravo je Mičel prikupio takav dosije o vođi britanskih nacista Mosliju da je ovaj završio iza rešetaka. Kada je Holis unaprijeđen, njegovo mjesto načelnika odjeljenja zauzeo je Mičel. Godine 1952. Grem je prebačen na najteži sektor – borbu protiv špijunaže, a četiri godine kasnije postaje zamjenik Holisa, koji je u međuvremenu postao direktor MI5.

Ali da se vratimo šahovskom putu Mičela. U knjizi „British Chess“ on samokritično piše da nije imao naročit “božiji dar”, pa zato u mladosti nije pokazivao veliki turnirski žar. Ali jeseni 1942. godine počeo je da igra dopisni šah.

Zašto je prešao sa “normalnog” šaha na dopisni, Mičel objašnjava mnogo filozofskije nego Adrijan Holis:

„Igru možemo posmatrati kao nauku, kao oblik umjetnosti ili kao borbu. Dozvolimo onima koji, poput Emanuila Laskera, smatraju šah nekom vrstom intelektualne slobodne borbe, da uživaju u stresu turnira i mečeva ‘preko table’. Ali isto tako dozvolimo onima za koje je šah prije svega – traženje istine (ma koliko nesavršen bio u njihovoj izvedbi), za koje je to nešto daleko i skromno usporedivo s književnošću, muzikom i slikarstvom – da nastave svoja istraživanja u tišini kabineta ili, opušteni, u fotelji kod kuće. Tamo mogu da rade s određenom nadom da će otkriti istinske istine složenih pozicija, da ih detaljno analiziraju, ne bojeći se da će sve pokvariti jednom greškom zbog nedostatka vremena ili prevelike napetosti. Tamo imaju mogućnost da stvore najbolji šah koji mogu, pa čak i uz nedostatak talenta ponekad pružiti igru jednako vrijednu majstorskoj igri ‘preko table’.“

Mičel je upravo takav šah i zamislio – dva puta osvaja srebro na dopisnom prvenstvu Britanije (1944–1945 i 1945–1946), što mu daje pravo da igra u prvom Svjetskom prvenstvu u dopisnom šahu. Kako je poznato, ideju o održavanju takvih prvenstava još je 1936. godine iznio Aleksandar Aljehin, ali je realizovana tek nakon Drugog svjetskog rata, i pritom nijedan predstavnik šahovske supersile – SSSR – nije učestvovao u prvom dopisnom prvenstvu svijeta. „Zbog straha od buržoaskih zaraženosti“, ironično primjećuje Mičel. A možda mu je to i išlo u korist – da je bio u dopisnoj igri sa sovjetskim učesnicima, „mladoturci“ bi mu dali još jedan razlog da ga svrstan među ‘krtice’…

Prvo Svjetsko prvenstvo, kao i narednih devet, održavalo se u dvije etape:

• 1947–1950 – preliminarni mečevi u 11 grupa, po 7 igrača u svakoj.
• 1950–1953 – finalni turnir, u koji se Mičel probio bez većih problema.

U svojoj grupi podijelio je 1–2. mjesto sa Šveđaninom Haraldom Malmrenom, remizirao s njim i pobijedio u svim ostalim partijama. Prvi šampion svijeta bio je Australijanac Sesil Pardi sa 10 poena od 13. Mičel je podijelio 5–6. mjesto s Austrijancem L. Vacom, pri čemu je u direktnom meču pobijedio Pardija. Englez je takođe “skinuo skalp” O. Bardu (Norveška), doktoru Balogu (Mađarska), Dž. Kolinsu (SAD), doktoru E. Adamu (Zapadna Njemačka) i I. Vio (Francuska). Po završetku prvenstva, Mičel postaje prvi britanski velemajstor dopisnog šaha!

Dalje, piše on, „s vremenom je sve teže i teže bilo nalaziti vrijeme za učešće u takmičenjima, jer je posao postajao sve zahtjevniji (podsjetimo, u tim godinama on vodi odjel MI5 za borbu protiv špijunaže). Osim toga, od sredine 50-ih i nadalje počeli su me slati na petonedjeljna službena putovanja u inostranstvo gotovo svake zime… Ne računajući sezonu 1960–1961, prestao sam da se bavim dopisnim šahom sve do odlaska u penziju…“

O razlozima svoje penzije Mičel jasno ne piše, ali ona je bila prisilna. “Mladoturci” su mu se lijepili kao prljav list. Formirano je zajedničko odjeljenje, sa predstavništvima MI-6 i MI-5, pod neobičnim nazivom “Komitet za bijeg” (“Fluency Committee”), na čelu sa Arturom Martinom. Zaposleni u ovom komitetu trudili su se dokazati da je ili penzionisani Mičel, ili njihov vlastiti šef Holis – sovjetski špijun.

Mičela su ne jednom izvlačili iz njegovog imanja u Šeringtonu (mali gradić 80–90 km sjeverno od Londona) i mučili ga ispitivanjima u konspirativnim stanovima… Komitet je trajao pet godina, a onda je “komitet” naredio kraj, iako su mu nesumnjivo postojali snažni zaštitnici u hodnicima vlasti (jer, kako bi inače “mladoturci” kopali pod Holisa i Mičela još prije njihove penzije?).

Već i nakon Mičelove smrti pojavljuju se publikacije poput članka Džordža Karvera iz septembra 1988. godine, u kojoj on tvrdi:

„Ako je zaista postojao ‘peti čovjek’ (u čuvenoj Kembridž petorci), krug kandidata sa neophodnim pristupom tajnim informacijama – po rangu – bio je veoma mali“.

Po mišljenju Karvera, to su mogli biti: Gaj Lidel (zamjenik direktora MI-5 od 1947. do penzije 1952), Rodžer Holis, Grem Mičel. Navodno je Mičel sastavio očigledno lažan i pogrešan izvještaj o izdaji Berdžesa i Meklina. Na osnovu tog dokumenta, Harold Mekmiljan je dodijelio Filbiju ono što je on nazvao najljepšim danom svog života – javnu izjavu o nevinosti u Donjem domu Parlamenta.

U rezimeu koji je pomogao sastaviti Mičel, navedeno je da Filbi nije bio treći čovjek, ako je takav uopšte postojao.

Međutim, ono što Karver piše o Mičelu može biti i samo pretpostavke i tračevi, kojih je koliko hoćeš smislio revni lovac na ruske agente Artur Martin i društvo. Čudno je da Karver čak i ne pominje Kernkrosa, iako je on još 1964. priznao (kad ga je Blant odao) da je on sam bio sovjetski agent – i u stvari “peti čovjek”.

Holis je penzionisan skoro odmah nakon Mičela – 1965. godine. Osam godina kasnije, nesrećnik – bivši direktor, vršnjak Mičela, iznenada je preminuo od moždanog udara. 1981. premijerka Margaret Tačer objavila je Parlamentu: dosta, Holis nije mogao biti “krtica”! U odbranu Mičela, “Gvozdena dama” nije izrekla ni riječ. Njegove fotografije nema u knjigama o MI-5. Možda baš zato što je ostao sumnjiv – kao “krtica”?

Grem je nesumnjivo bio čovjek jake volje, odlučno je opovrgavao sve optužbe za izdaju, ostavljajući pitanje o identitetu velikog špijuna KGB-a (“Eli” ili nekog drugog), ako je takav zaista skrivan iza lika službenika MI-5, neriješenim.

…1934. Mičel se oženio Eleonorom Patricijom, kćerkom Džejmsa Maršala Robertson-a. Dobili su sina i kćerku. Visok, pognut, obično u tamnim naočarima, Mičel je volio samovanje (što je, uostalom, karakteristično za ljude njegove profesije), volio je, udobno smješten u fotelji, rješavati šahovske probleme i ukrštene riječi u “Times-u”.

1963.se vratio svom starom hobiju, igrao u Kupu Eberhardta Vilhelma (ekipno prvenstvo Evrope), na šampionatu Britanije. Ali rezultati su bili lošiji nego 40-ih godina – nedostajao je onaj borbeni duh. Drama života nije mogla ne ostaviti trag.

Imenjaka Mičela (i kolegu sa tajnog fronta) Grema Grina “pred kraj” često su ispitivali da li se previše muči što nije postao nobelovac. I jednom je velikan proze rekao:

“Meni je malo ove nagrade.”
“Koju nagradu želite?” – iznenadio se intervjuer.
“Smrt.”

Možda je i Mičel u teškoj “završnici” života želio što prije da dobije tu nagradu… Lovci na “krtice” nisu ga ostavljali na miru do posljednjeg trenutka. Kad je već bio na samrtnoj postelji, poslali su mu autora knjiga o britanskim tajnim službama, Ollejsona (koji je pisao pod pseudonimom Najdžel Vest), da ga ipak natjeraju da prizna da je ruski agent bio on, a ne Holis. Ali Mičel je ponovo sve poricao…

Umro je 19. novembra 1984. u svom domu. U nekrologu u “Times-u”, ser Dik Vajt je napisao da je Mičel javne napade “mladoturaka” primao sa dostojanstvom i velikodušnošću.

Igrao je ovako:

Lord – Mičel
Šampionat Britanije u dopisnom šahu 1944–1945.
Odbrana Karo-Kan

1.e4 c6 2.d4 d5 3.Nc3 dxe4 4.Nxe4 Bf5 5.Ng3 Bg6 6.Nf3 Nd7 7.Bd3 e6 8.0-0 Ngf6 9.b3 Qc7 10.Bb2 0-0-0 11.c4 Bd6 12.Qe2 Bxd3 13.Qxd3 h5! 14.Rfd1 c5 15.Qe2 h4 16.Nf1 Nh5 17.Ne5 Ndf6 18.a3 Nf4 19.Qe3 g5 20.b4 Bxe5 21.dxe5 Qc6! 22.f3 Ng4! 23.Qe1 cxb4 24.axb4 Qb6+ 25.c5

25…Qxb4! 26.Ba3 [26.Qxb4 Ne2+ 27.Kh1 Nf2#] 26…Rxd1 27.Bxb4 Rxa1! 28.Qe4 Rd8 29.c6 Rdd1? [29…Rxf1+ 30.Kxf1 Rd1+ 31.Be1 Nd3-+] 30.cxb7+ Kd7

31.b8N+? [31.Be1! Rxe1 32.Qd4+ Nd5 33.Qxa1! Rxa1 34.b8Q Nge3 35.Qd6+] 31…Kd8 32.Be7+ Kxe7 33.Qb4+ Ke8 34.Qb5+ Kf8 35.fxg4 Nd3 0-1

---

Mičel – Rejli
Turnir u partijskoj igri po pošti 1964–1965.
Sicilijanska odbrana

1.e4 c5 2.Nf3 d6 3.d4 cxd4 4.Nxd4 Nf6 5.Nc3 a6 6.Bg5 e6 7.f4 Qb6 8.Qd2 Qxb2 9.Rb1 Qa3 10.e5 dxe5 11.fxe5 Nfd7 12.Bc4 Bb4 13.Rb3 Qa5 14.a3 Bc5 [14…Qxe5+] 15.Bxe6 Bxd4 [15…fxe6 16.Nxe6+- Nxe5 17.Nxg7+ Kf7 18.Rf1+ Kxg7 19.Bh6+ Kg8 20.Qd5+] 16.Bxd7+ Nxd7 17.Qxd4 0-0 18.0-0 Nxe5? [18…Qxe5 19.Qxe5 Nxe5; 18…Nc5!?] 19.Ne4 Be6 20.Rg3! Kh8 [20…Ng6 21.Bh6! gxh6 22.Nf6+ Kh8 23.Rxg6! (23.Nh5+? Qe5) 23…hxg6 24.Nh5+ f6 25.Rxf6+-] 21.Nf6 Ng6 22.Bh6! Rfd8? [22…Rg8 23.Nxg8 Rxg8 24.Bd2+/-]

23.Rxg6! (Četiri bijele figure – pod napadom! Nesalomljivi Mičel!) 23…fxg6 [23…hxg6 24.Qh4!] 24.Bxg7+ [24.Ne8!] 24…Kxg7 25.Ne8+ Kh6 26.Qf4+ [26.Qf4+ Qg5 27.Qf8+ Kh5 28.Nf6+ Kh4 (28…Qxf6 29.Qxf6) 29.Qb4+] 1-0

(Kraj)

https://chesspro.ru/_events/2006/voices_neishtadt.html

Trener Roman Vidonyak: Tajno oružje Javokhira Sindarova

Sagar Shah

23.4.2026. – Javokhir Sindarov imao je nevjerovatan nastup na Turniru kandidata. Osvojio je događaj i završio 1,5 poena ispred drugoplasiranog Anisha Girija. Iako su mnogi ljudi doprinijeli Javokhirovom uspjehu, jedan čovjek uzima lavovski dio. Njegovo ime je Roman Vidonyak i on je Sindarovljev trener. Romanovo i Javokhirovo putovanje započelo je u januaru 2025. godine i u posljednjih šesnaest mjeseci postigli su nešto zaista posebno. Koje su Romanove metode treninga? Pokušali smo razumjeti od samog čovjeka.
Fotografija: Amruta Mokal

Bio je to prvi dan odmora na FIDE Turniru kandidata 2026. godine, a Javokhir Sindarov je već bio u nizu sa 3,5 od 4 poena. Pobijedio je Praggnanandhaa-u u trećem kolu i Fabiana Caruanu u četvrtom kolu. Vodio je na turniru za čitav poen. Poslao sam poruku Romanu Vidonyaku (Javokhirovom treneru) i pitao ga da li bi nam se mogao pridružiti u prijenosu uživo jednog od narednih dana. Roman je odgovorio: "Radije ne bih davao intervjue dok se turnir ne završi. Nadam se da ćete razumjeti."

U Romanovim riječima bio je tihi osjećaj odlučnosti i fokusa. Kako su dani prolazili, Javokhir je nizao jednu pobjedu za drugom. Moglo se vidjeti Mukhiddina Madaminova kako hoda s njim na partije, ali Romana nigdje nije bilo. Tek nakon trinaestog kola, kada je posao bio završen, Roman je došao pred kameru. Posljednjeg dana, pridružio nam se i u prijenosu uživo posljednjih trenutaka meča Vaishali Rameshbabu protiv Kateryne Lagno. Bio je to težak trenutak za super trenera, jer je njegova (druga) učenica na Kipru, Bibisara Assaubayeva, ostala bez šansi dok je Vaishali nastavila precizno da igra.

Dok je Vaishali gurala svog piona na c4, posljednji ekser u kovčegu svog protivnika, Roman se rukovao s Harshitom (Rajom) i sa mnom, čestitao nam i s velikom elegancijom napustio sobu. Kasnije, kada je prijenos uživo završio, poslao sam poruku Romanu da pitam možemo li napraviti odvojen intervju. Želio sam razumjeti njegov način rada s Javokhirom. "Poslije 12 sati, bilo kada", bio je njegov odgovor. Jedna stvar koju sam cijenio kod Romana u svim malim interakcijama koje sam imao s njim bila je njegova jasnoća. Čovjek je znao šta govori i imao je veliko uvjerenje u sve što je rekao. Kada je sat krenuo prema 14:30, bilo je vrijeme za intervju.

Mjesto našeg intervjua u hotelu i odmaralištu Cap St. Georges nakon Turnira kandidata | Fotografija: Amruta Mokal

Sagar Shah (SS): Romane, puno vam hvala što ste napravio ovaj intervju i velike čestitke za Javokhirovu pobjedu. Prošla su otprilike dva dana otkako je pobijedio s kolom prije kraja. Kako se generalno osjećate?

Roman Vidonyak (RV): Vau! Odličan turnir. Bio je to odličan rezultat i veliko dostignuće, ali to je prošlost. Imamo novi dan i nove zadatke. Za gledaoce, ovo je samo veoma veliki trenutak i ogroman turnir iz Javokhira. Za nas, mislim, dva ili tri dana, a onda moramo početi planirati, trenirati dan po dan, sedmicu po sedmicu, mjesec po mjesec, i raditi to kao profesionalci.

SS: Dakle, još dva dana povratka u Taškent i možda neka javna okupljanja, i to je sve. Onda počinje rad?

RV: Da, i to je sve. Nemamo puno vremena, ne samo do Svjetskog prvenstva. Također, na primjer, Varšava, Bukurešt za Grand Chess Tour - super jaki turniri na kojima također igra Gukesh. Svi najbolji igrači na svijetu će igrati blic i rapid u Varšavi. Tri dana nakon Varšave imamo Bukurešt, klasični događaj Grand Chess Toura. Ova dva turnira su veoma velika i veoma važna.

SS: Sjećam se da je bio Grand Chess Tour događaj na kojem je Vladimir Fedoseev potpuno dominirao.

RV: Da, u Varšavi. I on će igrati ove godine.

SS: I radili ste s njim u tom trenutku?

RV: Da, radio sam s njim mnogo godina, više od tri godine. Sada mora obaviti neke privatne stvari i napravio je pauzu u treningu, ali čekam njegov povratak.

SS: Kada je počeo vaš rad s Javohirom?

RV: Januar 2025. Bio sam u Weissenhausu s Javohirom.

SS: Kako se to dogodilo? Jeste li počeli raditi s Uzbekistanskim šahovskim savezom ili prvo s Javohirom?

RV: Ne, prvo je bilo s Fedosejevim. Trebao nam je sparing partner za svaki trening kamp. Ovo je moj sistem - raditi s dva vrlo jaka igrača. To je važno. I nije tako lako pronaći sparing partnera za Fedosejeva - on je odličan igrač. Imali smo Jordena Van Foreesta, imali smo Anisha Girija i neke druge sjajne igrače. Ali u nekom trenutku morali smo razmisliti o zaista dobrom sparing partneru za nekoliko faza. Fedosejev je rekao: "Vidi, Javokhir je vrlo zanimljiv mladić", a njegov um ga je podsjetio na um Botvinnika. To je bilo vrlo zanimljivo za mene.

A u to vrijeme, Javokhir je također tražio nove korake u svom šahu. Vladimir je razgovarao s njim i malo mu objasnio moj sistem. Došao je u München, imali smo jedan dan treninga i bilo je vrlo zanimljivo za njega i za mene također. I počeli smo trenirati stvarno, stvarno puno.

Bilo je to devet trening kampova, svaki od 10 do 14 dana, i mislim da je ukupno bilo oko 140 ili 160 dana. Svaki dan je bio intenzivan - vrlo intenzivan - bez računara, bez šahovskih mašina, samo na tabli. Osam sati dnevno.

SS: Vau! Kada kažete vaš sistem - šta je to?

RV: U redu, mogu to zaista dobro objasniti tek u svojoj sledećoj knjizi. Pokušaću ukratko objasniti ovdje. To je rad na vrlo važnim šahovskim vještinama koje su potrebne super velemajstorima. Velemajstorske vještine dijelim na 17 dijelova. Za svaki dio imam hiljade vrlo posebnih pozicija za treniranje ove vještine. Treniramo vještine uz evaluacije. Moja ocjena evaluacije je od C minus, najniže, do A plus. Ako vidim da moj učenik postigne A-plus u jednoj vještini, prelazimo na intenzivan trening drugih vještina. Dakle, evaluacije su C-, C, C+, B-, B, B+, A-, A, A+.

Javokhir Sindarov je bio izuzetan šahovski talenat | Fotografija: Amruta Mokal

SS: A Javokhir nije ni dostigao A u većini vještina, zar ne?

RV: Ne, u ovom trenutku nije ni A-minus. Trenutno je na B. Ali ima potencijal da napreduje u svakoj vještini.

SS: To znači da su ovi zadaci zaista teški.

RV: Da, naravno. I ima ih hiljade, jer on vrlo brzo rješava zadatke. Imam oko 40.000 zadataka koje sam kreirao, ali moram svaki dan kreirati nove zadatke.

SS: Da li ih ručno birate ili koristite vještačku inteligenciju?

RV: Ne, ne, ne. Morate poznavati svog učenika, njegove probleme i imati oko za zadatke koji pomažu ovom učeniku i ovom problemu. To ne može uraditi vještačka inteligencija.

SS: Recimo, u partiji Matthias Bluebaum protiv Javokhira Sindarova, on je donio neoptimalnu odluku - hoćete li stvoriti pozicije za to?

Bluebaum protiv Sindarova

U jednom trenutku Javokhir je mogao igrati ...Db7, stvarajući potpuno dobijenu poziciju. Imao je trenutak zamrzavanja mozga i uzeo je pješaka ...Lxa4, dozvoljavajući razmjenu dame sa Dxb6. Partija je kasnije završila neriješeno.

RV: Da, naravno. Nije tako teško objasniti. Postoje dva trenutka. Prvi je izdržljivost. Stres i pritisak su bili toliko visoki da mu je mozak bio umoran. A umoran mozak kaže: "U redu, napravi razmjene, idi na sigurnu završnicu, nemoj previše kalkulisati".

Ako treniramo izdržljivost, mozak postaje bolji u ovim situacijama i kaže: "U redu, možeš provjeriti još jednom, možeš razmisliti o drugim potezima". I on ima energije za to. Trenutno Javokhir ima dovoljno energije, ali ne za svaki potez i za svaku igru ​​na teškom turniru.

SS: Dakle, izdržljivost je jedna od 17 vještina?

RV: Da, jedna vrlo važna vještina.

SS: Da li je vaš sistem inspirisan trenerima poput Platonova i Dorfmana?

RV: Da. Igor Platonov u ovom slučaju. Dorfman me inspirisao da razumijem mehaniku šaha - statičku ravnotežu. To je odlična knjiga, veoma važna za razumijevanje šaha. Ali njegovu metodu je veoma teško razumjeti iz knjige. Radio sam s njim i njegovim učenicima šest kampova, tako da je veoma dobro razumijem. To je čitava teorija šahovske mehanike. Nije tako lako razumjeti iz knjige.

SS: I to vas je navelo da shvatite da se šah može proučavati na ovaj strukturiran način?

RV: Sada govorimo o Igoru Platonovu. Bio je veliki um i veoma jak velemajstor i sjajan trener. Igrao je šest finala Sovjetskih prvenstava. Sva ova finala su kao ovdje Kandidatski turniri - veoma jaki turniri. Rekao mi je: "Romane, ako imaš talenat, ako si dobar igrač, moraš raditi na svojoj izdržljivosti i intenzitetu razmišljanja na tabli".

Platonov je razgovarao o svojoj teoriji s velemajstorom Aleksandrom Kotovom. Kotov je bio pionir u oblasti proračuna i poteza kandidata i podučavao je kako velemajstori razmišljaju. On također ima knjigu o ovoj temi. Platonov je poboljšao Kotovljev sistem i izgradio svoj vlastiti. Učio sam od Platonova i poboljšao sistem, čineći ga većim jer, kao igrač, čovjeku nije potrebna samo izdržljivost, već i šesnaest drugih vještina!

Igor Platonov | Fotografija: Bert Verhoeff / Anefo

SS: Sakupljate pozicije svaki dan?

RV: Da. Svaki dan gledam stotine partija i znam koja pozicija pripada kojoj vještini. Jakim velemajstorima su potrebne hiljade pozicija. Ne možete poboljšati vještinu sa 50 ili 100 pozicija - to je kao kod mišića. Ne možete ići u teretanu tri mjeseca i reći: "Imam biceps za čitav život". Nestaje kada ne trenirate.

SS: Količina truda koju igrač mora uložiti je nevjerovatna ako slijedi vašu metodu. Koliko je to održivo?

RV: Ako neko nije motivisan, neće biti sjajan igrač. Posle dva ili tri mjeseca rada po mom sistemu, osjećate se jače i počinjete voljeti trening. Ali prva dva ili tri mjeseca su veoma teška.

SS: To je kao odlazak u teretanu. Nakon 2-3 mjeseca, počinjete da vidite rezultate.

RV: 100%. Takođe i sa trčanjem, na primjer. Da, prvi mjesec je: "Oh, rano ujutro moram trčati", ali nakon dva mjeseca, želite to učiniti. Zapravo, volite to raditi!

SS: Šta pokreće vašu motivaciju?

RV: Rađa se iz ljubavi prema šahu i ljubavi prema profesiji šahovskog trenera. Volim ovu profesiju, volim ove ideje. I želim biti bolji svaki dan - a da biste bili bolji, morate raditi.

SS: Rođeni ste i odrasli u Lavovu, ali ste se zatim preselili u Njemačku, zar ne?

RV: Da, sa 21 godinom. Prije toga sam studirao na Univerzitetu za sport, na šahovskom fakultetu u Lavovu, a zatim sam otišao u Njemačku sa suprugom Nelly Vidonyak.

Kada sam prvi put stigao u Njemačku, nisam govorio njemački, pa sam radio jednostavne poslove -u McDonald's-u, vozač autobusa i druge. U prve dvije godine imao sam oko sedam poslova. Istovremeno sam trenirao u klubovima. Moj prvi učenik koji je postao generalni menadžer bio je Leonid Kritz. Zatim su došli drugi igrači - Rainer Buhmann, Sebastian Bogner, Dennis Wagner. Kao profesionalni trener počeo sam raditi od 2011. godine.

SS: Vaši roditelji su bili muzičari, zar ne? Da li su na bilo koji način uticali na vašu odluku da odaberete šah kao svoju karijeru?

RV: Da, oni su muzičari. Moj otac je rekao: "Tri muzičara u jednoj porodici su patologija! Bavite se nečim drugim". Tako sam odabrao šah. Sa 16 godina sam rekao roditeljima da ću biti šahovski trener. Moji roditelji, budući da su umjetnici, nisu imali problema s mojim izborom, i to je bilo važno za mene.

Romanovi roditelji, Nadija i Zenon, su oboje muzičari.

SS: Jeste li se ikada brinuli da nećete postati velemajstor?

RV: Ne, nisam razmišljao o tome. Imao sam vrlo harizmatičnog prvog trenera, Viktora Ščerbakova. Trenirao sam s njim sedam godina i pomislio sam: "Čovječe, želim biti trener kao on".

SS: Kada je u pitanju vrhunski trener među metalcima, definitivno mislim na Marka Dvoretskog. Napisao je mnogo knjiga, trenirao igrače poput Jusupova, Drejeva, Dolmatova. Jeste li čitali njegove knjige?

RV: Da, naravno da sam čitao njegove knjige i mislim da je uradio odličan posao. Ali živio je u vremenima bez šahovskih mašina i bilo je vrlo teško uraditi više od onoga što je on uradio. Morate biti super velemajstor da biste tako precizno kreirali vježbe bez motora. Danas smo u drugačijim vremenima i motori su mi sigurno mnogo pomogli.

SS: Jedna od stvari koju je Magnus Carlsen spomenuo je da klasični šah postaje dosadan. Slažete li se s tim?

RV: Nimalo. Možda je Magnusu dosadan jer je toliko igrao i toliko pobijedio. Takođe, za svoje Svjetsko prvenstvo mora da je pripremio mnogo otvaranja, i to mu je moralo postati teško i dosadno. Učenje varijanti otvaranja satima svaki dan nije jedini način. Možemo to raditi drugačije. Imamo i Ferrarije i druge automobile, ali Usain Bolt trči utrke na 100 metara i to je izuzetno uzbudljivo gledati. Isto važi i za šah. Nakon pripreme, i dalje dobijamo duge partije s kritičnim trenucima - napad, odbrana, završnice.

SS: Takođe radite s neurolozima i razumijete kako mozak funkcioniše, zar ne?

RV: Naravno - to je naš instrument. Mnogo čitam i razmišljam o tome. Pisaću o tome u svojoj knjizi - o mnemonici, pamćenju. Nauka je u ovom slučaju vrlo razvijena. Šahisti je ne koriste, ali je moraju koristiti.

SS: Možete li dati primjer kako mozak funkcioniše, ali šahisti nisu toga svjesni i ne koriste to?

RV: Ne znam koliko da otkrijem, jer imamo meč s Gukeshom. U svojoj knjizi ću otkriti mnogo toga što će biti korisno za trenere i igrače, ali ne sve tajne. Sve što nam je potrebno za pripremu meča, naravno, zadržaću za sada.

SS: Koja vas je partija Javokhira najviše impresionirala na ovom Turniru kandidata?

RV: Protiv Fabija u drugom poluvremenu. Bila je to brilijantna odbrana. Nakon partije, Iosif Dorfman me nazvao i rekao: "O, čovječe! Tako jak! Ovaj neriješen rezultat je bolji od deset pobjeda!".

SS: Bila je to nevjerovatna odbrana. To nije pozicija u kojoj Javokhir briljira, zar ne? Pronašao je toliko dobrih poteza - Kg6, h5, Kh6 i tako dalje.

RV: To nije bila njegova pozicija prije godinu dana! Ali radili smo na skoro 200 pozicija s odbranom i odigrali nekoliko partija. To je jedna od važnih vještina u mom sistemu.

SS: Njegove partije protiv Pragge su takođe bile nevjerovatne!

RV: Da, bile su prilično nevjerovatne! Prva partija je Taljeva. Dok smo se mi jako dobro pripremili, mislim da priprema naših protivnika možda nije bila tako dobra kao što sam očekivao. U pripremi je potrebna i sreća. Pripremite stotine pozicija i varijanti. Ono što dođe na tablu je takođe stvar sreće.

SS: Takođe radite s Bibisarom Assaubayevom.

RV: Bibisara je isti dio mog treninga kao i Javokhir. Vjerujem da će biti najjača šahistkinja na svijetu. Mora puno trenirati. Naravno, znamo elemente na kojima moramo trenirati, a njoj treba vremena. Ali ona je vrlo mlada, vrlo motivisana i ponosan sam što treniram Bibisaru.

SS: Šta vas navodi na osjećaj u vezi s Javokhirom da će postati najbolji na svijetu? Znam da je to vaša metoda i vaš sistem, ali to ste radili i s Anishom Girijem, to ste radili i s Fedoseevim. Šta vas navodi na taj osjećaj s Javokhirom?

RV: Anish Giri i Fedoseev nisu tako mladi kao Javokhir - to je prva stvar, naravno. I možda sada nemaju vremena, energije ili mentaliteta da tako naporno treniraju. Ali siguran sam da bi Anish, ako bi trenirao devet kampova godišnje sa mnom, mogao imati 2.800 poenova. Nije star igrač. On ima potencijal.

SS: Mislite li da neko ko radi s vama mora vjerovati procesu s kojim radite? Jer ako imaju sumnje u glavi, to ne bi funkcionisalo.

RV: Za prvi kamp. Nakon prvog kampa, svaki jaki velemajstor razumije šta je ovo. Ali za prvi trening kamp ja sam nepoznati trener i naravno, velemajstor mora nekako imati povjerenja u moj sistem.

SS: Očigledno više niste nepoznati. Nakon ovoga, prilično sam siguran da će vam se mnogi ljudi obraćati zbog saradnje s vama i tako dalje.

RV: Hvala vam. Ali sada ne pozivam ljude u svoje kampove - imam dovoljno posla, a mi sada imamo svoje zadatke s Javokhirom.

SS: I ovo me iznenađuje - da sam do 2025. - ovo sam napisao u svom članku - kada sam vas prvi put vidio, pomislio: "Nisam ga vidio niti čuo za njega", a u šahovskom novinarstvu sam deset godina, što znači da ste pokušali ostati daleko od javnosti.

RV: Sjedim u svojoj kući. Volim svoju kuću. Volim svoju ženu, svoje ćerke, svoje mačke. Da. I radim na šahu i pozicijama. Nemam društvene mreže, na primjer. I zato, možda nikada niste čuli za mene.

SS: Nemate društvene mreže. Ne sviđaju vam se?

RV: Nemam vremena za društvene mreže.

SS: Šta je s vašim studentima? Jer ova omladina koja je tamo, voli društvene mreže. Šta mislite o tome?

RV: Društvene mreže nisu dobre za mozak, naravno. Ali mladi ljudi koji naporno treniraju moraju imati neku relaksaciju. I nisam toliko strog da kažem "bez društvenih mreža". Mislim da je to izbor koji moraju napraviti.

SS: Dakle, u osnovi kažete: "Osam sati je sa mnom, nakon toga šta radite je vaše".

RV: Naravno. Molim vas, bavite se nekim sportom. Pogledajte malo bioskop, izgradite svoj um, ali osjećajte se slobodno.

SS: Postoje određene stvari koje nisu baš dobre za sportistu, poput konzumiranja alkohola ili nečeg sličnog. Imate li određena pravila?

RV: Ovo je 100% - alkohol i duhan su vrlo loši za mozak. Ali profesionalni mladi šahisti to razumiju čak i bez da im ja moram reći.

Vladimir Fedoseev i Anish Giri rade na materijalu koji je dostavio Roman Vidonyak

SS: Juče ste spomenuli meč s Gukeshom, a ovo će biti vrlo zanimljiva borba . Za sada mnogi kažu da je Javokhir favorit. Ali spomenuli ste ove dvije verzije Gukesha - Gukesha koji nije u formi i monstruoznog Gukesha. Možete li malo pojasniti?

RV: Da. Monstrum. Bojim se "Monstruma" Gukesha. Naravno, dok sam gledao njegove partije na Olimpijadi i nekim turnirima prije, bojao sam se da ima trenera koji je bolji od mene.

SS: Dakle, govorite o Gajewskom?

RV: Ne, ne znam. Svaki dobar tim u sportu ima trenera, poput Pepa Guardiole ili Jurgena Kloppa, na primjer. Ali svaki tim ima atletskog trenera koji 90% vremena radi na atletskim vještinama nogometaša i košarkaša, pa sam ja atletski trener. Gajewski nije atletski trener - mislim da je trener otvaranja. Da. Ali mislim da Gukesh ima vrlo dobrog atletskog trenera.

SS: Atletski trener je u osnovi neko ko vam omogućava da duboko razumijete šah? Je li to tačno?

RV: Da! Uzmimo za primjer Ronalda ili Messija. On ne igra stalno s trenerom tima. On trenira s atletskim trenerom stalno, godinu za godinom, dan za danom, sedmicu za sedmicom - kako bi mogao pokazati te vještine koje posjeduje. I šahu je potreban ovaj atletski trener. Većina super velemajstora ima samo teorijskog trenera, samo trenera otvaranja. Mislim da je ovo greška.

SS: Prilično sam siguran da je svako u nekom trenutku imao atletskog trenera, a onda super velemajstori osjećaju da su prošli kroz ovu fazu i sada se moraju više fokusirati na otvaranja. Je li to ono što se dešava sa super velemajstorima?

RV: Mislim da u šahu uopšte nismo imali atletskog trenera. Na primjer, Dvoretsky - bio je s jednim dobrim velemajstorom jednu etapu, s drugim dobrim velemajstorom dvije etape. Ali atletski trening je za svaki dan, svake sedmice između turnira. Intenzitet je vrlo važan.

SS: Dakle, što se tiče Gukeshovog atletskog trenera, mislite li da je on/ona jako dobar/dobra?

RV: Ne znam kako je Gukesh to postigao, ali je igrao tako dobro. A onda se nešto dogodilo. Mislim da je to bilo pogrešno postavljanje ciljeva. Mislim da je u njegovoj glavi bio da postane svjetski prvak kao najviši cilj, ali nije ispravno da super velemajstor ima najviši cilj da postigne titulu svjetskog prvaka.

SS: Šta bi trebao biti cilj?

RV: Govorio sam o naša četiri koraka, naša četiri cilja. Uradili smo dva koraka: kvalifikovati se za Kandidate i pobijediti Kandidate. Treći korak je osvojiti Svjetsko prvenstvo, ali to nije posljednji korak. Najvažniji korak - zaista ne samo za novine - jeste postići status jakog igrača koji će dominirati svijetom šaha kao što su to činili Karpov, Kasparov i Carlsen dugi niz godina. Pobijediti na svim turnirima i biti najjači šahista na svijetu je vrlo važan cilj, vrlo težak cilj - to je, naravno, cilj iz snova, ali važno je imati taj cilj.

Mislim da je Gukesh stigao do svog posljednjeg koraka da postane svjetski prvak i pomislio: "Šta da radim sada? Moram cijelom svijetu pokazati da sam najbolji", ali nije bio najbolji! Mora shvatiti da za ovo mora dugo raditi i da to postigne možda za dvije, tri, četiri godine. Ovo je bila mala tajna, ali mislim da i Gukeshu želim sve najbolje.

SS: To mu može pomoći na njegovom šahovskom putu. Ali uopšteno, kada su u pitanju Javokhir i Gukesh, koliko tijesan mislite da će meč biti?

RV: Protiv "Čudovišta" Gukesha, dao bih 53% za Javokhira, ali biće to vrlo težak i otvoren meč. Dva mlada momka igraju za Svjetsko prvenstvo u šahu. To je prvi put u šahovskom svijetu!

SS: Znaš Romane, kada se sjetiš takvog broja kao što je 53, tjera me da razmišljam - kako je uopće moguće imati ovaj broj? Kao da bi neko rekao: "U redu, to je 50/50".

RV: To je samo osjećaj. Zaista je teško objasniti, ali osjećam ovo - malo više šansi za Javokhira za ovaj meč. Ako bude u najboljoj formi Javokhir i Gukesh u najboljoj formi.

SS: Biste li rekli da je Javokhir trenutno u najboljim godinama? Mislim, naravno da će raditi i da će biti bolji, ali...

RV Da, naravno. Posljednje dvije sedmice su bile najviši nivo Javokhirovog života.

SS: Donosite određene odluke koje su vrlo zanimljive. U Goi ste trebali doći s Javokhirom, ali niste mogli. A onda ste rekli: "Povedite nekoga sa sobom", i Madaminov je došao.

RV: Da, to je bio prvi put da je Madaminov podržao Javokhira kao sekundant, ali znam da je on dobar prijatelj sa Javokhirom i za dugi turnir poput Svjetskog prvenstva je jako važno imati prijatelja uz sebe. A Madaminov nije samo dobar prijatelj, on je vrlo dobar sekundant, vrlo jak šahista. Trenirao je na mojim šahovskim kampovima i možda će biti i u šahovskom olimpijskom timu. Nadam se. Želim mu da bude ne samo vrlo dobar sekundant, već i vrlo jak velemajstor.

Apsolutno sastavni dio Javokhirovog tima je velemajstor Mukhiddin Madaminov, njegov bliski prijatelj i sada njegov sekundant. Fotografija: Amruta Mokal

SS: Da li ste radili i s Nodirbekom Abdusattorovim?

RV: Nekoliko dana. Bilo mi je izuzetno zanimljivo, naravno. Mislim da ćemo u budućnosti više raditi. On je mašina - mašina za rad, ne toliko za igru ​​koliko za trening. Takva koncentracija, takva motivacija na treningu! On je broj jedan od svih mojih učenika koje sam do sada imao. A na tabli ima taj ubilački instinkt. Vrlo je jak. Mislim da ako Nodirbek želi dugo igrati šah, dominiraće. Javokhiru će biti vrlo teško.

SS: Kada pogledate Nodirbeka i Javokhira, koje su sličnosti i razlike koje vidite?

RV: Ne želim o tome govoriti; to je vrlo lično i ne govorim mnogo o svojim učenicima jer mi moji učenici daju takve informacije - ove privatne informacije.

SS: Ono što sam vidio kod Javokhira je neko ko igra sa lakoćom. On je tako opušten, tako je sretan, a na tabli ima intenzivnu koncentraciju. Odjednom na konferenciji za novinare se šali i smije.

RV: Prije sam ga zvao "Sunny Boy", ali sada ga zovem "TNT". Znate li ovu pjesmu od AC/DC-a? TNT.

SS: Ne!

RV: Morate je čuti. To je 100% Javokhir. TNT. Da. Dakle, on u osnovi može izgledati kao vrlo opušten, miran momak, ali na tabli je ubica.

SS: Briljantno. Romane, razgovarajući s tobom, stekao sam toliko uvid u svijet šaha i zaista sam uživao. Mislim da je, budući da je ovo naš prvi intervju uživo, dobro vrijeme da stanemo jer si toliko toga podijelio. Ali volio bih znati više, a možda bih mogao da saznam kada knjiga izađe. Mislim da bi to bilo sjajno.

RV: Nadam se. I pokušaću malo više naučiti engleski kako bih bolje razgovarao s tobom.

SS: Već je veoma dobro.

RV: Hvala vam.

https://en.chessbase.com/post/roman-vidonyak-interview-sindarov

Štaka teorije ili štap genija

 

Vasilij Vasiljevič Smislov, sedmi u istoriji svjetski šahovski prvak, osmostruki šampion Svjetskih olimpijada, pobjednik brojnih svesaveznih i međunarodnih turnira, bio je jedan od onih koji su svojom igrom, zračeći harmonijom figura na tabli, potvrđivali moć i autoritet sovjetske šahovske škole.

Ponekad, postavljajući sebi pitanje šta mu je šah dao, odgovor je jednostavan i kratak – mnogo, ako ne i sve.

Vasilij Smislov: Ali najvažnije je radost stvaranja, opijenost borbom. Uopšte, šah čovjeku daje divnu životnu lekciju.

Aljehinove riječi da je pomoću šaha izgradio svoj karakter nisu prazna fraza. Ja sam, na primjer, u ranijim godinama gorko doživljavao neuspjehe i poslije poraza dugo nisam mogao da se povratim.

Tek s godinama sam shvatio da bez poraza nema ni pobjeda. Šah je u meni izgradio stoicizam. Znam da se u bilo kojim životnim okolnostima ne smije izgubiti prisustvo duha, već treba čekati svoj čas. A on će sigurno doći.

Između šaha i života postoji dublja veza nego što se to na prvi pogled može učiniti. I život i šah sastoje se od neprekidnog niza padova i uspona, uspjeha i neuspjeha. Iskustvo koje se stiče tokom godina uzajamno obogaćuje i život i šah, pomažući da se u različitim situacijama pronađe pravo rješenje.

Kada mi, na primjer, igra ne ide na turniru, izbjegavam da u partiji povlačim odgovorne poteze, jer sam više puta bio kažnjen zbog pokušaja da na silu preokrenem sudbinu. Tako postupam i u životu.

Šahiste često pitaju: „Da li je šah nauka, umjetnost ili igra?“ Usuđujem se primijetiti da je to vrlo složeno pitanje i da, po svemu sudeći, nema jednoznačan odgovor, jer svako u šahu pronalazi ono što želi da pronađe.

Jedan teži sportskim dostignućima, drugi u šahu vidi sredstvo samois­kazivanja, treći pokušava da ga spozna pomoću naučnih metoda. Ali šah u svom slobodnom obliku nije nauka – ne može se dogmatizovati niti sužavati. U igri tražimo i nalazimo zakonitosti, ali često nismo u stanju da objasnimo izuzetke, kojih nipošto nema manje nego pravila. Ja šah posmatram kao umjetnost, ali umjetnost posebne vrste, koja se rađa u borbi.

Kada sam pisao knjigu, dugo sam razmišljao o njenom naslovu. On je trebalo sažeto da izrazi moj pristup šahu, moj stvaralački kredo. Knjigu sam nazvao „U potrazi za harmonijom“. Znate li kakvo sam značenje unio u te riječi?

Harmonija je jedan od najstarijih ideala čovječanstva. Ali ljudi ponekad ne predstavljaju sasvim jasno šta ona zapravo jeste. S mog stanovišta, osjećaj harmonije ispoljava se u sposobnosti čovjeka da prodre u suštinu stvari, da iz haosa slika, zvukova i pojmova izdvoji ono najvažnije, da pronađe unutrašnje, organske veze i da ih izgradi u logičan slijed.

U osnovi šahovske igre leži princip koordinacije figura i pješaka. Taj princip, koji su formulisali veliki šahovski mislioci Lasker i Kapablanka, nesumnjivo je ispravan, ali odražava samo mehaničku stranu stvari, takoreći krajnji rezultat. Važno je razumjeti kako do toga doći u samom procesu igre.

Šah igraju ljudi, i jednom je potrebno mnogo vremena da pronađe idealne međusobne veze, karakteristične za datu konkretnu poziciju, dok ih drugi uočava gotovo trenutno. Ja to nazivam „osjećajem za poziciju“.

Ako šahista intuitivno procijeni situaciju, brzo pronađe pravi plan, koji na najlogičniji i najjasniji način izražava ideju – znači da posjeduje osjećaj harmonije.

Osjećaj harmonije, u mom shvatanju, određuje mjeru talenta, mjeru nadarenosti. Zato se pojam harmonije u šahu ne ograničava na određeni raspored figura na tabli, već obuhvata i način razmišljanja šahiste.

Što se mene tiče, ja prije svega težim dinamičkoj procjeni pozicije, nastojeći da spojim strateške ideje s taktičkim. Izbor između dva različita nastavka zavisi, vjerovatno, i od emocionalnog stanja i od karaktera protivnika, ali ja uvijek igram na zdravoj pozicionoj osnovi i, bez obzira na sportsku situaciju, nikada ne idem „va bank“.

Uopšteno gledano, procjena pozicije mi je važnija od računanja varijanti. Uvijek sam vjerovao intuiciji i ona me, po pravilu, nije iznevjerila. Uspijevao sam jasno da sagledam perspektive borbe, da uhvatim logičku nit pozicije i potez po potez sprovodim svoj plan. Upravo u borbi planova odvijali su se naši dvoboji s Botvinikom, i upravo zato su se odlikovali visokim nabojem.

Naše rivalstvo trajalo je više od deset godina i sretan sam što sam odigrao oko stotinu partija s tako izuzetnim šahistom. U to vrijeme obojica smo bili na vrhuncu životne snage i mislim da su stvaralački rezultati naših susreta odigrali značajnu ulogu u razvoju šahovske misli.

Vasilij Smislov: "Mihail Moisejevič i ja pripadali smo istom pravcu u šahu – klasičnom. Ali svako od nas branio je svoje principe i planove. Shvatao sam da se uspješno suprotstaviti njegovim razrađenim sistemima otvaranja i tipičnim pozicijama u središnjici može samo ako se naučnim metodama pripreme suprotstavi nešto svoje, novo.

U našim partijama široko sam primjenjivao ideje borbe figura protiv pješačkog centra, a statičkoj procjeni pozicije suprotstavljao sam dinamičku. U najvećoj mjeri uspio sam da otkrijem dinamiku šaha, koju savremeni majstori danas doživljavaju kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva u igri. Mislim da je to najznačajniji doprinos koji sam mogao dati opštoj teoriji šaha.

Želim da dodam da smo, uprkos oštrom rivalstvu i sasvim prirodnim strastima oko naših mečeva, Botvinik i ja ostajali u granicama sportske korektnosti. Mihail Moisejevič je složena ličnost, a neki njegovi zahtjevi u to vrijeme djelovali su pretjerano. Ali sve se spoznaje u poređenju. I konflikti iz prošlih mečeva za svjetsko prvenstvo, u poređenju sa savremenim realnostima, izgledaju kao dječija igra.

Govoreći o „sportskom dugovječju“, želim da primijetim da igra zasnovana isključivo na računanju nije racionalna, jer sposobnost preciznog izračunavanja varijanti s godinama slabi. Ako je, pak, šahista navikao da vjeruje intuiciji, lakše mu je da procjenjuje promjenjivu situaciju u igri. Ni on nije slobodan od grešaka, ali se one, u cjelini gledano, dešavaju rjeđe.

A ipak, sport će svakako biti koristan. Iako ne pridajem bavljenju sportom onako veliki značaj kao neki šahisti, ipak ne propuštam priliku da odem na skijanje, da se okupam u moru… To je veoma korisno. Međutim, moje fizičko stanje u većoj mjeri zavisi od duševnog raspoloženja.

Postavljajući pitanje šta je važnije – stvaralačka strana ili sportsko nadmetanje – vjerovatno ima smisla najprije razjasniti te pojmove.

Sportsko nadmetanje jedan je od glavnih podsticaja za stvaralačka dostignuća. Ako čovjek teži pobjedi, on mora da iskoristi sav svoj stvaralački potencijal, sve duševne snage, a šahovski remek-djela nastaju upravo u trenucima najvišeg duhovnog uzleta, kada je potrebno korak po korak savladavati otpor protivnika.

Govoreći o prirodnoj težnji ka pobjedi, nimalo ne mislim samo na krajnji rezultat kao takav, iako on često postaje najvažniji. Za pravog šahistu važno je ne samo pobijediti, već pobijediti lijepo, zasluženo. Želja da se poen osvoji po svaku cijenu nespojiva je s najvišim šahovskim idealima. A kolika je tek cijena takve pobjede!

Proći će decenije, izblijediće oreol zvanja i titula, prekriti se prašinom turnirske tabele, izgubiće značaj mnogi sportski rezultati koji su nekada uzbuđivali šahovski svijet. Ali potezi na šahovskoj tabli će ostati. Po njima će se moći suditi čemu je šahista težio, kakav je bio krug njegovih ideja i shvatanja.

Ne postoji nijedan šahista koji se ne bi ponosio dobro odigranom partijom, u kojoj se ni na trenutak ne prekida logična nit borbe, gdje svaki sljedeći potez proizlazi iz prethodnog, a zamisao se otkriva s najvećom punoćom. Takva partija donosi zadovoljstvo ne samo svom autoru. Ona postaje umjetničko djelo i dugo živi, oduševljavajući milione poklonika naše lijepe igre.

Osvrćući se na prošlost, želim reći još nešto: šampioni se, ipak, ne postaju – oni se rađaju. To su snažne ličnosti koje uspijevaju da savladaju sve hirove sudbine, da prođu kroz sve prepreke i u dvoboju s jednako snažnom ličnošću izvojuju pobjedu. Znamo mnoge šahiste s velikim potencijalom i izuzetnim talentom, ali koji nikada nisu postali svjetski prvaci.

Da bi se osvojila ta titula, potrebna je ogromna unutrašnja energija. Nije neophodno da se ona ispoljava u svakodnevnom životu, ali u određenim trenucima čovjek mora posjedovati izuzetnu intenzivnost mišljenja, eksplozivnu sposobnost.

Sjećam se s kakvom su nepopustljivom voljom, snagom i energijom išli ka najvišoj šahovskoj tituli Talj, Fišer i Karpov. Psihološki je bilo izuzetno teško suprotstaviti im se, ako je to uopšte bilo moguće. Sjećam se i sebe, bez sklonosti kompromisima za šahovskom tablom, iako sam po prirodi uravnoteženiji.

Godine 1941, u meč-turniru za titulu apsolutnog prvaka SSSR-a, dva puta sam odbio remi u partijama protiv samog Botvinika. Imao sam 20 godina, ali u meni nije bilo ni straha ni nesigurnosti pred autoritetima – vodila me je samo jedna želja: boriti se i pobijediti. Upravo takvom neumoljivom željom i upornošću mora da raspolaže čovjek koji teži najvišim dostignućima.

Odavno je takođe primijećeno da je lakše osvojiti titulu prvaka nego je nositi i zadržati. Put ka šahovskoj kruni zahtijeva titanske napore, ogroman rad. Ali, osvojivši, kako je Botvinik govorio, „Monomahovu kapu“, šahista na sebe preuzima još veće obaveze.

S jedne strane, on mora da postiže sportske uspjehe, a s druge – da se drži određene stvaralačke linije. Uz to, kao lider šahovskog svijeta, dužan je da formuliše svoj odnos prema šahu, a u idealnom slučaju – da bude utemeljivač novog pravca, nosilac novih ideja.

Tako je, u suštini, uvijek i bilo. Botvinik, na primjer, proglasio je naučni pristup šahu; ja sam, uz priznanje zakona koje nisam mogao a da ne cijenim i ne poštujem, davao prednost intuitivnom načelu, dok je Talj tu liniju doveo do rušenja gotovo svih zakona uopšte.

Još na ovo želim da stavim poseban akcenat: pogrešno je mišljenje da svjetski prvak može biti samo šahista strogog, klasičnog stila. Nije tačno da Talj nije posjedovao stratešku čvrstinu. On je namjerno vršio nasilje nad pozicijom.

U njemu je živio duh demonizma i on je podigao bunu protiv klasičnih kanona, uloživši u nju sav svoj ogroman talenat, neobuzdani žar i strastvenu prirodu. Ta buna dovela je do preispitivanja nekih pozicija, ali nije uzdrmala ispravne temelje šaha. I Talj se, nakon burne šahovske mladosti, na kraju vratio u okrilje klasične škole.

Govoreći o savremenom šahu, on se veoma razlikuje od šaha prošlih vremena. Šah, kao i svaka druga oblast kulture, odražava ideje i način razmišljanja čovjeka svog doba. Danas je došlo do eksplozije informacija. Nauka je ostvarila velike uspjehe, a znanje je dobilo presudnu važnost. Tok informacija je neprekidan i ljudi osjećaju njegov pritisak. Isto se dešava i u šahu.

Objavljuje se ogroman broj teorijskih istraživanja i analiza, igra se bezbroj turnira, desetine hiljada partija postaju opšte dobro. Jednom čovjeku više nije moguće da „svari“ sav taj činjenični materijal. Za obradu informacija, koje se gomilaju gotovo geometrijskom progresijom, angažuju se treneri i pomoćnici. Vodi se intenzivan rad na sistematizaciji debitantskih varijanti, tipičnih pozicija i odigranih partija.

Opšta šahovska teorija pretvara se u „teoriju varijanti“. Ova tendencija jasno se vidi čak i u komentarima nekih istaknutih šahista. Obaviještenost i pamćenje postaju gotovo glavni faktori borbe. Sve češće se ishod partije odlučuje ne za tablom, već kod kuće.

Osnovna razlika između prošlosti i sadašnjosti je u tome što je u naše vrijeme bilo više principijelnih rasprava, a glavna pažnja posvećivala se borbi ideja; razmišljali smo šemama, a ne varijantama. Danas se, međutim, stiče utisak da se stvaralačko traganje ponekad zamjenjuje čistim analitičkim radom. Govoreći riječima Tartakowera, mnogi savremeni šahisti oslanjaju se na štaku teorije, zanemarujući štap genija – i to čine sasvim svjesno.”

Kratki izvodi iz intervjua iz 1981. godine.

(Preneseno sa fejsbuk stranice Uslana Misalova)

Vaishali Rameshbabu: „Šah me čini srećnom”

 

Nakon trijumfa na FIDE Turniru kandidata za žene 2026 na Kipru, Vaishali Rameshbabu podijelila je svoje misli i osjećanja u intervjuu sa Charlize van Zyl. Govorila je o svojim partijama, ljubavi i strasti prema šahu, kao i o svom putu do pobjede. U nastavku možete pronaći i tekstualnu i video verziju intervjua.

Charlize van Zyl: Danas sam sa Vaišali Ramešbabu, pobjednicom Turnira kandidatkinja 2026. Vaišali, na posljednjoj konferenciji za medije bila si gotovo bez riječi, jer su emocije još bile svježe. Sada kada su se utisci slegli, reci mi kako se osjećaš povodom ove nevjerovatne pobjede.

Vaishali Rameshbabu: Ovo je ostvarenje snova za čitavu moju porodicu. Bio je to dug put do toga da postanem izazivačica svjetske šampionke i da uopšte igram na tom nivou, i veoma sam srećna što sam osvojila Turnir kandidata. Takmičenje je bilo vrlo tijesno i prilično nepredvidivo.

Charlize van Zyl: Zaista, veoma tijesno i nepredvidivo sve do posljednjih trenutaka poslednjeg kola. Hajde da pričamo o tom posljednjem kolu. Četrnaesto kolo; matematički šest od osam igračica još ima šansu za pobjedu i sve je na kocki. Igraš protiv Kateryna Lagno. Reci mi, kako si se pripremala za to i kakav ti je bio mentalni pristup od večeri prije pa do početka partije?

Vaishali Rameshbabu: Jedna dobra stvar je bila što smo imali isto vrijeme početka partije kao i u svim ostalim kolima, za razliku od ranih jutarnjih partija ili drugačijeg rasporeda na nekim turnirima. Držala sam se svoje rutine i pripremala se kao i obično. Pristup je bio jednostavan — da odigram svoju osnovnu igru i prihvatim šta god se desi, jer je jedino moja partija pod mojom kontrolom. Zmajeva sicilijanka me iznenadila, ali sam je ranije pripremala prije turnira, što mi je pomoglo.

Charlize van Zyl: Dakle, znajući da moraš da pobijediš i da Kateryna Lagno takođe zna da moraš da pobijediš, nije bilo neke posebne pripreme van same table?

Vaishali Rameshbabu: Ne baš. Opet, ako bi ona mene pobijedila, i ona bi imala šanse i turnir bi bio potpuno otvoren. Zato je igrala na pobjedu i izabrala Zmajevku, jer je mogla da odabere i neku čvršću varijantu. Naravno, to je meni takođe pomoglo jer sam bila zadovoljna da igram protiv Sicilijanske odbrane u takvoj situaciji.

Charlize van Zyl: U posljednjem kolu, da li si gledala šta se dešava na partiji Bibisara Assaubayeva – Divya Deshmukh ili si bila potpuno fokusirana na svoju igru?

Vaishali Rameshbabu: Naravno, bacila bih povremeno pogled, ali sam se maksimalno trudila da ostanem fokusirana na svoju partiju, jer je to na kraju najvažnije.

Charlize van Zyl: Hajde da pričamo malo o tvojoj „fazi izvlačenja“ u prvoj polovini turnira. Protiv Divya Deshmukh i Aleksandra Goryachkina bilo je nekoliko nezgodnih trenutaka, ali si ih odlično riješila. To je veoma dobra osobina koju imaš. Da li misliš da je to sreća ili je to vještina — da ne odustaješ i nastavljaš da se boriš?

Vaishali Rameshbabu: Pomalo od oboje. Čak i kada si vrlo snalažljiv, to ne funkcioniše uvijek, tako da sam sigurno imala i malo sreće. Ali isto tako mislim da sam bila veoma snalažljiva i nisam odustajala — stalno sam stvarala mali pritisak, jer su svi ovdje veoma jaki i nije lako vratiti se iz lošije pozicije protiv njih. Već u prvoj partiji pronašla sam ideju a4, Nc4, a ona je morala da pronađe potez Qf8, što je bio jedini način da zadrži prednost — to uopšte nije bilo lako. Zatim u drugoj partiji protiv Divye desio se jedan kiks kada je ona pronašla Qg4 i moja pozicija je bila izgubljena, ali uz malo vremena nije bilo jednostavno realizovati. Dakle, ukratko — snalažljivost i malo sreće.

Charlize van Zyl: Dakle, u prvoj polovini si pokazala tu snalažljivost, dok si u drugoj polovini demonstrirala mnogo tehnike i odigrala neke zaista sjajne partije. Da li si nešto promijenila između prve i druge polovine turnira — u pripremi ili van same šahovske igre?

Vaishali Rameshbabu: Moja prva pobjeda došla je protiv Kateryna Lagno: odigrala sam veoma dobru partiju, ali sam pred kraj propustila neke šanse i u nekoliko poteza bila sam izgubljena, a do vremenske kontrole ona je napravila grešku i ponovo sam bila na dobitku. U cjelini sam je nadigravala, ali u dva-tri poteza stvari su krenule loše. Osjećala sam da nisam smjela da propustim tu priliku, ali sam to ipak prihvatila.

Zatim ne treba zaboraviti ni moju partiju protiv Tan Zhongyi u prvoj polovini, jer je ona potpuno promijenila stvari. Odigrala sam veoma loše već od otvaranja i imala sam mnogo sreće da iz te pozicije dobijem partiju. U početku sam se osjećala loše jer nisam smjela tako da igram i osvajam poene, pa sam zato počela da se više fokusiram na kvalitet svoje igre — željela sam jednostavno da igram dobre partije. Mislim da mi se u drugoj polovini igra znatno popravila i zaista sam odigrala nekoliko kvalitetnih partija.

Charlize van Zyl: Rekla si nam na konferenciji za medije da si se osjećala loše, ali da li taj osjećaj imaš već tokom same partije ili pokušavaš da ga potisneš?

Vaishali Rameshbabu: Ima partija u kojima sam lošije i branim se pa uspijem da spasem partiju, ali u ovoj nisam imala osjećaj da se branim. To je jednostavno bio trenutak pada koncentracije koji može da se desi svakome. Imala sam mnogo bolnih poraza na taj način i to je jednostavno teško — bila sam i u takvim situacijama i osjećaj je zaista grozan, šta da se radi? U trenutku kada je ona odigrala Ra1, očigledno je shvatila, ali je već bilo kasno. Veoma je teško, ali ide se dalje.

Charlize van Zyl: Još jedna teška partija bila je protiv Zhu Jiner u drugoj polovini turnira. Bila je to veoma kritična partija u kojoj te je sustigla, ali si nakon toga nastavila da se boriš. Rekla si nam na konferenciji da uspijevaš da se vratiš zahvaljujući ljudima oko sebe. Možeš li to malo detaljnije objasniti?

Vaishali Rameshbabu: Moja partija crnim figurama protiv Aleksandre Goryachkine bila je veoma dobra. Obično ne pobjeđujem na takav način: bilo je drugačije nego inače, posebno protiv Goryachkine, koja je veoma jaka i rijetko gubi bijelim figurama. Nakon te pobjede imala sam prednost od jednog poena tri kola prije kraja, što uopšte nisam očekivala. To mi je stvorilo dodatni pritisak i te noći nisam mogla da spavam. Protiv Zhu Jiner bilo je zanimljivo otvaranje: stvari su mogle da se razviju potpuno drugačije, ali sam osjećala da nisam na svom najboljem nivou. Ona je takođe odigrala vrlo jake poteze, poput kritičnog Rb5, zatim h5, Rg4 i h4–h3 koji su došli vrlo brzo, i tu mogućnost uopšte nisam vidjela. Bila sam veoma razočarana, ali sam onda osjetila da se stvari vraćaju u normalu, pa sam mogla da se fokusiram na posljednje dvije partije. Ta prednost od jednog poena je povećala pritisak, ali je turnir ponovo bio potpuno otvoren. Imam sjajan sistem podrške: moj tim mi je mnogo pomogao, a i moja majka i Rameshbabu Praggnanandhaa su mi pomogli da se izborim sa tim.

Charlize van Zyl: Dakle, poraz u toj partiji ti je zapravo smanjio pritisak kao vodećoj igračici? Zanimljivo, jer kada smo pričali o Torontu — o tvojih nevjerovatnih pet uzastopnih pobjeda na kraju nakon lošeg starta — rekla si mi da nisi igrala dobro zbog pritiska turnira. Da li si primijetila da je to nešto na čemu treba da radiš kada je riječ o nošenju sa pritiskom? Jer imaš igru, ali čini se da ti ovo stoji na putu.

Vaishali Rameshbabu: Da, djeluje kao obrazac. To je bilo prepoznato još prije turnira. Jedan od glavnih ciljeva ovdje bio je da jednostavno uživam u turniru i ne razmišljam o rezultatima, ali to nije uvijek moguće. To je nešto na čemu sam mnogo radila, jer osjećam da tada zapravo dolazi do izražaja moja najbolja igra. Mislim da ću nastaviti da radim na tome i pokušati da to usavršim.

Charlize van Zyl: Hajde da pričamo o tvom timu: pomenula si majku i Pragga, ali reci mi kako funkcioniše tvoj tim, posebno za ovakav turnir, kao i oni koji ne putuju s tobom. Kako to izgleda iza kulisa?

Vaishali Rameshbabu: Oba moja trenera, R. B. Ramesh i Aarthie Ramaswamy, bili su ogroman stub snage, i za moju i za Pragovu karijeru. Počeli smo da radimo s Rameshom kada sam imala 13 godina, a Pragg devet, tako da je to više od 12 godina — dug put. Mnogo su nam pomogli: planiranje svakog detalja, organizacija kampova i slično. Mnogo smo naučili od njih i veoma smo im zahvalni. Naravno, imala sam tim koji mi je pomagao u pripremi, ali za sada ću to zadržati u tajnosti. Takođe je bio tu i GM M. Pranesh. Njega poznajem dugi niz godina, takođe je učenik Ramesha i često smo zajedno bili na treninzima. Mnogo smo radili zajedno i Rameshova je ideja bila da bude sa mnom tokom Turnira kandidata, jer smo Pragg i ja već mnogo radili zajedno kroz godine. On je takođe vrlo prijatan i zabavan, dobar prijatelj. Njegova podrška bila je ključna tokom turnira: brzo se mogu napeti i bilo je mnogo trenutaka velikog pritiska. On me je smirivao kada je u pripremi bilo mnogo varijanti i nisam znala šta da radim. Uvijek je bio opušten i govorio: „U redu je, možeš to, sve je u redu.“ Vrlo pozitivan stav i veoma sam srećna što je bio tu i pomogao mi na svaki mogući način. Posebno kod mene, i Ramesh i Aarthie uspijevaju da me smire, a to mi je važnije nego imati samo jakog sekundanta. Sve je ispalo savršeno!

Charlize van Zyl: Da li planiraš da proširiš tim pred meč za Svjetsko prvenstvo? Imaš recept koji funkcioniše i možeš ga zadržati — šta planiraš dalje?

Vaishali Rameshbabu: Mnogo mi je stvari prošlo kroz glavu od sinoć. Još ništa nisam planirala niti potvrdila. Mislim da ću prvo dobro da se odmorim, pa onda planirati dalje.

Charlize van Zyl: Hajde da pričamo o tom meču. Vjerovatno si već razmišljala o tome, iako možda ne previše. U našem prethodnom intervjuu rekla si da možeš postati naredna svjetska šampionka jer imaš odlučnu igru — da ćeš igrati dobro u meču jer znaš da se vratiš. Kako vidiš svoje šanse protiv Ju Wenjun?

Vaishali Rameshbabu: Nisam odigrala mnogo klasičnih partija protiv nje. Imala sam priliku da igram u Norveškoj 2024. i 2025: bio je dvokružni turnir, odigrale smo četiri partije, a zatim i neke Armagedon partije. Tri klasične partije završene su remijem, jednu sam izgubila. Sve su bile vrlo zanimljive, a bilo je i ludih Armagedon partija. Dakle, interesantno iskustvo. Ona je svakako jedna od najjačih šahistkinja, petostruka svjetska šampionka sa ogromnim iskustvom. Biće teško, ali mislim da imam vremena da napredujem. Daću sve od sebe u radu i radujem se meču — veoma sam uzbuđena!

Charlize van Zyl: Na čemu bi posebno željela da radiš prije tog meča?

Vaishali Rameshbabu: Moram da pronađem ravnotežu u svojoj stabilnosti, jer mi igra dosta varira.

Charlize van Zyl: Da li si razmišljala o mentalnom treneru za rad sa pritiskom? To je danas veoma prisutno u sportu.

Vaishali Rameshbabu: Da, već osam ili devet mjeseci radim sa psihologom. Mnogo mi je pomogla i pružila veliku podršku.

Charlize van Zyl: Reci mi nešto o svom odnosu prema šahu. To je tvoja profesija, stalno igraš i vidi se koliko si strastvena nakon pobjeda i poraza. Da li voliš igru i izvan njenog profesionalnog aspekta?

Vaishali Rameshbabu: Volim da radim na šahu više od bilo čega, to me čini veoma srećnom. Mislim da sam najsrećnija upravo kada radim na šahu. Mogu satima da rješavam studije i analiziram pozicije. Ako pronađem neku zanimljivu ideju, to mi uljepša dan. Ponekad želim da te ideje podijelim s ljudima oko sebe.

Charlize van Zyl: Dakle, rad na šahu ti nikada ne djeluje dosadno ili naporno?

Vaishali Rameshbabu: Ponekad zna biti iscrpljujuće jer ne znam kada da stanem, i ima dana kada pretjeram, ali me to ipak čini veoma srećnom. Mislim da sam u posljednje vrijeme pronašla balans: da napravim pauzu, pa da mi se ponovo vrati želja za igrom.

Charlize van Zyl: To zvuči veoma zdravo! Sada si izazivačica u meču za Svjetsku šampionku. Mnogo mladih djevojaka, posebno u Indiji, ugleda se na tebe. Koju poruku bi im poslala nakon ove pobjede?

Vaishali Rameshbabu: Samo uživajte u igri — ona je više od same igre. Igrajte mnogo turnira i uživajte u procesu.

Charlize van Zyl: Hvala ti puno što si bila s nama. Mogu da zamislim da će te kod kuće dočekati sjajan prijem — srećno s tim! Vidimo se na meču!

Vaishali Rameshbabu: Hvala vam mnogo.

https://tinyurl.com/8rwh4u43

ALEKSANDAR BELJAVSKI: IGRAJUĆI DINOSAURUS

2015.

Piše: Juri Vasiljev

Sa Aleksandrom Beljavskim poznajem se od 1973. godine, kada je postao svjetski prvak među juniorima. Bio sam kod njega kod kuće. Zapamtio sam njegov skromni pisaći sto, skromnu plastičnu šahovsku tablu, figure (iz nekog razloga — plastične), svesku na kockice u koju je zapisivao svoje analize. I rečenicu kojom me je tada obradovao: „Loš je onaj vojnik koji ne sanja da postane general.“

Kasnije smo se često sretali na prvenstvima Saveza, od kojih je on četiri osvojio (!), družili se na raznim turnirima i mečevima. Posebno često se to dešavalo u Linaresu, gdje je Beljavskog rado pozivao čuveni organizator španskih turnira, senjor Luis Rentero. On je Beljavskog nazivao „kabaljero“. U Rentereovim ustima to je bila najviša pohvala, kojom su bili nagrađivani samo najbeskompromisniji igrači.

Šta je proizašlo iz našeg razgovora sa mojim starim znancem — nalazi se na ekranu vašeg računara.

Juri Vasiljev — Aleksandre, vjerovatno će vas uskoro upisati u Ginisovu knjigu rekorda: već ste učestvovali na 15 šahovskih olimpijada — na četiri ste igrali za sovjetsku reprezentaciju, jednom za Ukrajinu i deset puta za Sloveniju. I, koliko shvatam, ne namjeravate tu da stanete?

Aleksandar Beljavski — Za Sloveniju sam na osam olimpijada igrao na prvoj tabli, a na posljednje dvije na drugoj. Porastao je rejting jakog velemajstora Luke Leniča, pa je on preuzeo mjesto lidera. A koliko ću još igrati? Dok god budem mogao da budem od koristi ekipi.

Prije dvadeset godina Slovenci su me pozvali da im pomognem i da nešto prenesem njihovim mladim šahistima. Trebalo je da postanem neka vrsta pokretača koji budi interesovanje za šah. Ne znam koliko sam u toj misiji uspio — naročito istaknutih igrača nije se pojavilo, ali je, ipak, u cjelini nivo porastao.

 Tromso 2014, Foto Anastasija Karlovič

Juri Vasiljev — „I drugih više nema, a ovi su daleko…“ Vas, kao četvorostrukog olimpijskog šampiona u sastavu reprezentacije SSSR-a, ne iznenađuje što prva ekipa po prosečnom rejtingu – Rusija – ne osvaja Olimpijade od 2002. godine?

Aleksandar Beljavski — Vremena kada su sovjetski šahisti dominirali na ekipnim takmičenjima nepovratno su prošla. Sada već postoji Kina, veoma jaka biće i ekipa SAD-a (nakon što su doveli Soa i Karuanu). Postoje i druge reprezentacije koje zaostaju za Rusijom po prosječnom rejtingu, ali imaju druge kvalitete.
Naravno, ruska reprezentacija je veoma jaka, o tome nema govora. I ona može osvojiti prvo mjesto. Ali šanse za to više nisu tako velike kao što je bilo za reprezentaciju SSSR-a. U to vrijeme neosvajanje „zlata“ za sovjetski tim bila je senzacija. Sada, ako Rusija ne pobijedi, to nikoga više posebno ne iznenađuje.

Juri Vasiljev — Za Ukrajinu ste uspjeli igrati samo jednom, 1992. godine…

Aleksandar Beljavski — Pri tome, da nije bilo inicijative šahista iz Lavova, Ukrajina tada ne bi bila predstavljena na Olimpijadi. Ministarstvo sporta nije imalo novca, a šahovska federacija pogotovo ne. Lavovljani Ivančuk, Beljavski, Romanishin i Michalchishin odlučili su da „sakupe“ novac i otputuju u Manilu sami. Pomogao je lavovski obispolkom, kupio je avionske karte, a u Manili smo za hotel, hranu i razne takse plaćali iz svog džepa. Pri tome je Vasja Ivančuk platio ne samo za sebe, nego i za čitavu žensku reprezentaciju.

Juri Vasiljev — Šta mislite, šta je sprečilo genijalnog Vasila Ivančuka da osvoji titulu? Adrian Michalchishin je napisao: „Sudbina“…

Aleksandar Beljavski — Talent Ivančuka je fenomenalan! Ali najvažnije je njegovo odnos prema šahu, njegova posvećenost šahu je jedinstvena. Naravno, može se reći da Vasiji nije išlo. Ali može se govoriti i o osobinama psihe: u kritičnim momentima gubio je kontrolu nad situacijom. Uzmimo, na primjer, meč sa Ponomarevom, u kojem je Ivančuk bio apsolutni favorit.

Sada je Vasja u kritičnom dobu. Ja nazivam dob šahiste 42–43 godine „balzakovskom“. A on je već prošao tu granicu — zaista kritičnu, kada vrlo jaki šahisti iznenada gube na nekim turnirima. I dalje, približavajući se pedesetoj, gube sve više i više…
I kada mi je Ivančuk rekao: „Nešto sam počeo da ‘previđam’ u posljednje vrijeme…“ odgovorio sam mu: „Vasja! Ne obraćaj pažnju! Raduj se što pobjeđuješ na dva turnira od tri. Jer kasnije ćeš pobjeđivati na jednom, a potom možda ni na jednom…“

Juri Vasiljev — Utješili ste ga, kaže se…

Aleksandar Beljavski — Pesimista je dobro obaviješteni optimista (smijeh). Taj „balzakovski“ uzrast za šahistu je granica, koju preći i dalje se boriti za titulu svjetskog prvaka vrlo je teško.

Juri Vasiljev — Ne za sve. Dva više nego uvjerljiva primjera: Vishy Anand i Boris Gelfand. Oni, uprkos svom „post-balzakovskom“ uzrastu, i dalje se bore za najvišu titulu. Boris osvaja etape Grand Pri, Vishy nastupa na turnirima na kojima igraju i igrači  „2800+“.

Aleksandar Beljavski — Anand je još 2005. godine u argentinskom San Luisu pokazao kako igra na turnirima. On sebi planira tri–četiri „žrtve“ i u tim partijama daje sve od sebe. I, uglavnom, uspijeva da pobijedi. Od tada je prošlo deset godina, a Anand nastavlja u istom ritmu. To mu omogućava, da sa 46 godina, ravnomjerno raspoređuje energiju. Za deset partija energije ne bi bilo dovoljno, ali da se fokusira na tri–četiri partije, on uspijeva. Na Memorijalu Vugara Gašimova u Šamkiru djelovao je po provjerenoj šemi: odredio tri žrtve, „pojeo“ ih, a u svim ostalim partijama odigrao remije.

Juri Vasiljev — Uključujući prvu partiju protiv Magnusa, u kojoj je imao šanse za pobjedu?
Aleksandar Beljavski — Pošto prije turnira nije namjeravao pobijediti Carlsena, nije bio psihički spreman kada su mu tokom partije šanse za pobjedu iskrsle…

O Anandu, Gelfandu i Ivanchuku treba govoriti u kontekstu „balzakovskog uzrasta“ — oni i dalje blistaju svojim šahovskim ljepotama.

Ova trojka, po mom mišljenju, su posljednji koji održavaju vezu između generacija šahista „pred-kompjuterskog doba“ i šahista „kompjuterskog doba“.

Aleksandar Beljavski i Lev Polugaevski

Solun 1984. Aleksandar Beljavski – Ulf Andersson. Foto: Lars Gran

 Juri Vasiljev — Vi pripadate kojem dobu?

Aleksandar Beljavski — Sebe smatram dinosaurusom.

Juri Vasiljev — Kao igrajući „dinosaurus“, susretali ste se za tablom sa istorijskim ličnostima šaha – Keresom i Reševskim. Tada se o računarima nije ni razmišljalo. A sa „druge strane“, borili ste se i sa „djecom računara“ (po analogiji sa Petrosjanovskim „djecom Informatora“) – Carlsenom i Karuanom…

Aleksandar Beljavski — To su krajnosti. A između njih sam igrao sa svim ostalima.

Juri Vasiljev — Dobro se sjećam: Tilburg 1981, pobijedili ste, nadmašivši Tigrana Petrosjana, Borisa Spaskog, Garija Kasparova. A u Tilburgu 1986 pobijedili ste, nadmašivši Karpova. A kako ste odigrali protiv Samuela Reševskog?

Aleksandar Beljavski — Izgubio sam. Tretirao sam Reševskog kao „penzionera“ kojeg je neophodno pobijediti, i zbog toga sam izgubio.

Juri Vasiljev — A sa mladima? 

Aleksandar Beljavski — Protiv Carlsena na meču „veterani – mladi“ pobijedio sam, na Olimpijadi 2008. odigrali smo remi, jednu partiju sam izgubio. Dakle, skor je bolji nego protiv Reševskog…

Juri Vasiljev — A sa Karuanom?

Aleksandar Beljavski — Sa Karuanom imam pozitivan skor. Odigrali smo tri partije, dvije su završile remijem, jednu sam 2009. godine pobijedio.

Juri Vasiljev— Sa Maximeom Vachier-Lagraveomsarađujete već dugo?

Aleksandar Beljavski — Da, otprilike četiri godine. Pripreme smo radili zajedno – u Lavovu, u Sloveniji, a na turnirima često budem njegov sekundant.

Juri Vasiljev — Tokom Memorijala Aljehina, čija se prva polovina održavala u Luvru, nekoliko puta sam razgovarao sa Maximeom, i rekao mi je da ranije nije dovoljno ozbiljno pristupao šahu, da je izgubio mnogo vremena, zbog čega sada žali…

Aleksandar Beljavski — Profesionalac Maxime je zaista postao u posljednje nekoliko godina. Volio je šah, rješavao studije, odnosno pristupao šahu kao amater. A posljednje dvije godine, kada je ušao u svjetsku elitu, počeo je vrlo profesionalno pristupati svojim obavezama.

Juri Vasiljev — U Hanti-Mansijsku Maxime je nastupio krajnje loše…

Aleksandar Beljavski — Nije bio u najboljoj formi. Maxime je ove godine imao mnogo drugih turnira. Kada bude igrao u seriji Grand Chess Tour, koji počinje u Norveškoj, a zatim slijedi etapa u SAD-u, mislim da se na njih treba koncentrisati, jer to daje nove nade.

Juri Vasiljev — Šta mislite o Magnusu Carlsenu?

Aleksandar Beljavski — Poznajem samo dva šahista koji su u posljednjem satu igrali jače nego u otvaranju i sredini partije. To su Karpov i Carlsen.

Juri Vasiljev — Posebnost šahovskog organizma, ako koristimo termin Arona Nimcoviča?

Aleksandar Beljavski — Posebnost psihe, rekao bih.

Juri Vasiljev — Samo zahvaljujući toj osobini Magnus osvaja turnir za turnirom?

Aleksandar Beljavski — Takođe bih istakao njegovu visoku tehniku realizacije. Pa, i uopšte, on dobro računa varijante. Karpov je takođe dobro računao varijante u svojim najboljim godinama.

Juri Vasiljev — Boris Gelfand mi je jednom rekao da je, kada je igrao protiv Carlsena, imao osjećaj da je pred njim reinkarnacija Karpova.

Aleksandar Beljavski — Ja sa Borisom nikada nisam razgovarao o tome, a izrazili smo se praktično isto.

Juri Vasiljev — Kako mislite, može li neko pomjeriti Carlsena, sa njegovom „karpovskom“ osobinom da nadigra protivnike u posljednjem satu partije?

Aleksandar Beljavski — Naravno, može! A šta, nije li bilo nemoguće pomjeriti Karpova sa njegovom sposobnošću da nadigra protivnike u petom satu partije? Došao je Kasparov i vrlo sigurno to uradio. Bio sam svjedok kako je u Sent Luisu isti Karuan odigrao tako da je Carlsen u njegovom kontekstu djelovao kao statista.

Juri Vasiljev — Sedam partija je pobijedio!

Aleksandar Beljavski — A u svakoj od tri u kojima nije pobijedio, bio je trenutak kada je stajalo potpuno dobijeno.

Juri Vasiljev — Pošto smo već spomenuli 12. svjetskog šampiona, želim da pitam ovo. Na početku godine u novinama „Sport-Express“ u rubrici „Razgovor petkom“ objavljen je dug razgovor sa Anatolijem Karpovom, gdje na pitanje o najbolnijoj izdaji u životu odgovara (citiram): „Beljavski. Družili smo se, radili 1986. godine. Sledeće godine je pobjegao kod Kasparova“. Šta ćete na to reći?

Aleksandar Beljavski — Blago rečeno, ne odgovara istini. Karpova nisam mogao „izdati“, makar zato što nijedan dan nisam bio njegov trener. A pripreme sam vodio sa mnogim jakim šahistima, sada ih čak i sve ne mogu da se sjetim. Ali pripremu sa Karpovom pamtim.
Kada je 1985. Karpov izgubio meč protiv Kasparova, mi smo u Lavovu odlučili iskoristiti situaciju i pozvati ga da održi pripreme kod nas. Tačno deset godina ranije smo isto tako postupili sa Korčnojem. I on je tada to vrlo visoko cijenio. I do danas se sjećam lavovskih šahista i organizatora sa dobrim riječima.

Juri Vasiljev — Da li je to bio gest dobre volje?

Aleksandar Beljavski — Da su Korčnoj 1975. i Karpov 1985. pobijedili svoje mečeve, ne bi išli u Lavov. Korčnoj je 1975. bio u nemilosti i rado je prihvatio naš poziv. Viktor Lvovič je radio sa mnom, sa Romanishinom, Mikhalschishinom.

Isto je bilo i sa Karpovom. Iako nikada nije bio u nemilosti, raspoloženje poslije poraza meča nije moglo biti dobro. Mi smo to razumjeli i pozvali ga u Lavov. Primali smo ga na najvišem nivou. Kao da nije izgubio meč, nego da ga je pobijedio. Hranili crnim kavijarom, sve kako dolikuje. Naravno, sve na naš račun. Što se tiče tvrdnje da sam „sledeće godine pobjegao kod Kasparova“, Garri me prvi put pozvao da održimo zajedničke pripreme 1990. godine, a Karpov je dolazio u Lavov 1986.

Juri Vasiljev — Koji je najjači utisak od druženja sa Kasparovom?

Aleksandar Beljavski — Nevjerovatna radna sposobnost Garija. Na primjer, nakon večere šetamo. Razgovaramo o nečemu. Odjednom kaže: „Slušaj, danas smo gledali poziciju…“ I počinje da priča. Čovjek čiji je mozak stalno bio zauzet šahovskim radom: za doručkom, u šetnji, u snu, čime god da se bavio, njegov mozak – sam po sebi! – nastavljao je da analizira ovu ili onu poziciju.

Juri Vasiljev — Da li ste se poznavali sa velikim lavovskim šahistom Leonidom Štejnom?

Aleksandar Beljavski — Pripadali smo različitim generacijama. 1973. godine, kada sam počeo svoj „put prema vrhu“ u šahu, Leonid Zaharovič je otišao u Kijev. Kada sam se 1973. godine pripremao za svjetsko prvenstvo među juniorima u pansionu „Berezki“ kod Moskve, pomagao mi je Mihail Moisejevič Botvinik. Sjećam se, jednom je došao i rekao: „Lenja je umro“… – „Koji Lenja?“ – upitao sam. – „Lenja Štejn“.

Juri Vasiljev — Kako je druženje sa Patrijarhom uticalo na vas? Šta mislite o njemu?

Aleksandar Beljavski — Od 1973. godine pa do njegove smrti bili smo prijatelji. Kada bih dolazio u Moskvu, uvijek bih svratio kod njega u ulicu 3. Frunzenskaja, on bi me počastio čajem, njegova supruga Gayane Davidovna je već bila u bolnici, a on je nešto spremao. Nije na mene toliko uticao kao šahistu, koliko kao ličnost. Vidio sam koliki je to bio čovjek.

Mislim da je bio najveći istraživač šaha. Znao je pravilno formulisati njegove zakone. Znao je za sebe formulisati zakon koji važi u svim slučajevima. Malo koji šahista je bio sposoban za to. Većina su talentovani ljudi, sa idejama možda ljepšim nego što ih je imao Botvinik, ali formulisati fundamentalne zakone Botvinik je znao najbolje, i primjenjivati ih u praksi – takođe.

Naravno, po prirodi je bio veliki talenat. Kao i svi veliki šahisti, bio je briljantan taktičar. Šahisti te generacije voljeli su da govore da su veliki stratezi, ali u stvari su prije svega veliki taktičari. Jer šah je u većini slučajeva taktička igra. Postaje strateška samo kada se formiraju pješački lanci. Kada figure nisu u kontaktu i između njih se stvori „zid“, tada treba razmišljati kako preraspodjeliti figure. A kada tog pješačkog zida nema, mora se računati: „ja idem tamo, on ide ovamo“.

Botvinik je prije svega bio teoretičar pješačkih lanaca. Vrlo dobro je znao formulirati zakone pozicija gdje su pješaci formirali određenu strukturu. 

Juri Vasiljev — Vaš najveći trenersko-sekundantski uspjeh desio se relativno nedavno – u Sočiju. Kada je jedna od vaših štićenica, Marija Muzyčuk, na kraju postala svjetska šampionka. Iako ste pred početak turnira više računali na njenu sestru Anu. Tačno?

Aleksandar Beljavski — Nije tako. Nisam ni na koga „stavljao opkladu“. Sa Anom sam se zaista pripremao pred prvenstvo, a Marija je bila prisutna jer je sestra i jer ju je zanimalo šta pripremamo.

Na prvenstvu su tražile da im pomažem objema, a kasnije onoj koja prođe dalje. Pratio sam partije protivnica i slao im svoje preporuke putem e-maila, a i preko Skajpa.

Juri Vasiljev — Da li ste pogađali sa otvaranjem?

Aleksandar Beljavski — Zavisi.

Juri Vasiljev — A šta je sa Natalijom Pogoninom?

Aleksandar Beljavski — Sa Pogoninom je Marija imala veoma dobar meč. Kada je prešla krizu (trebala je da izgubi od Koneru), počela je da igra odlično i, zasluženo pobijedivši u finalnom meču, postala svjetska šampionka.

Juri Vasiljev — Trenerske gene ste naslijedili od vašeg mentora Viktora Karta?

Aleksandar Beljavski — Viktor Emanuelovič mi je usadio mnogo dobrih osobina, ali nikada nisam planirao da budem trener, a on sam sebi takođe nije postavljao taj cilj. U ono vrijeme, kada nas je on odgajao, nismo ni slutili da postoji nešto kao kompjuter. Danas je priprema bez kompjutera jednostavno nezamisliva. Ja se uglavnom bavim radom kao sekundant. Sekundant preuzima dio opterećenja igrača, jer igrač, kada dođe na partiju, treba da bude svjež. Daje se zadatak: „Evo, pripremi ovo i ovo“. Ja sjednem noću i pripremam. Sada, kada su kompjuteri postali apsolutno neophodan alat za pripremu, drugačije ne ide.

Juri Vasiljev — Ovo zvuči već banalno, ali kompjuteri su potpuno promijenili šah. Danas je šahista bez kompjutera kao doktor bez stetoskopa. Od raznih velemajstora, čak i šampionskog nivoa, često sam čuo šifrovanu frazu: „Ne znam šta će kompjuter reći o ovome“… Često stiče se utisak da ljudi već ne žele da vjeruju svojoj glavi…

Aleksandar Beljavski — U stvari, kompjuter u razumnom procjenjivanju pozicije ipak gubi od čovjeka. Vrlo dobro funkcioniše kada treba izračunati taktiku četiri poteza unaprijed. Ako pozicija nije taktička, treba „voditi“ kompjuter. Kada kompjuter predloži „ružnu“ varijantu, ja ga usmjerim ka „lijepoj“. I kada mu daš neku „naznaku“, on odmah za četiri poteza unaprijed apsolutno tačno sve procijeni. Glavno u radu sa kompjuterom je davati „pravu naznaku“, jer ga stalno vuče „lijevo“.

Juri Vasiljev — Dakle, hvala Kaissi, dok vještačka inteligencija u nečemu ipak zaostaje za čovjekom…

Aleksandar Beljavski — Potpuno prepustiti misaoni proces kompjuteru je direktan put ka degradaciji. Ako, recimo, šahista prestane da igra turnire i bavi se samo trenerskim radom, mozak mu se polako „isključi“, prestaje da računa varijante. To je prvo. A pošto se ne napreže dovoljno, potpuno se gubi sposobnost da realno procijeni poziciju.

Da bi se produbila analiza pozicije, treba se potruditi i potrošiti mnogo vremena. A može se i ne truditi i ne trošiti vrijeme, samo pritisneš dugme i za pet minuta ti kompjuter sve kaže.

Juri Vasiljev — Nastavljate li da igrate turnire da ne biste izgubili vezu sa stvarnom borbom za tablom?

Aleksandar Beljavski — Prvo, i dalje uživam u igri. Drugo, da bih realno predstavio procese koji se dešavaju u šahu, treba držati ruku na pulsu i sam biti u igračkom tonu. Tako ćete bolje razumjeti i svoje štićenike.

Juri Vasiljev — Još uvijek skijate?

Aleksandar Beljavski — Već trideset sedam godina.

Juri Vasiljev — Šahisti trebaju cijelu glavu. Ne plaši li vas tužan primjer Šumahera?

Aleksandar Beljavski — Vozim se po označenim stazama, ne jurim za rekordima, za mene je najvažnije uživati. Moj amaterski nivo me zadovoljava.

Juri Vasiljev — A ljeti, kako se odmarate?

Aleksandar Beljavski — Vozim bicikl. Imamo jezero nedaleko, oko njega se vozim. Osim toga, imam i baštu kojom, iskreno, rijetko, ali ponekad se bavim. Imam jabuke, kruške, trešnje, ogrozd. Imam vinovu lozu, sljedeće godine želimo da probamo da pravimo vino.

Juri Vasiljev — Vinogradarstvo je prava umjetnost!

Aleksandar Beljavski — Sada se sve može naučiti na internetu. Navedeš sortu grožđa koju imaš i detaljno ti objasne čitav tehnološki proces. Slijedeći ga, dobiješ vino.

Juri Vasiljev — Koliko litara vina planirate da napravite?

Aleksandar Beljavski — Oko sto pedeset litara. Dođite na degustaciju.

Juri Vasiljev — Doći ću. Često se sjetim kako smo nakon turnira u Linaresu 1994. u hotelu „Anibal“ popili par boca dobrog španskog vina.

Aleksandar Beljavski — I ja se dobro sjećam te godine. Vrijeme brzo leti…

https://tinyurl.com/my3y29bh

(Kraj serijala)