Ime genijalnog kubanskog šahiste, trećeg svjetskog šampiona Hosea Raula Kapablanke (1888–1942), zlatnim slovima je upisano na stranicama istorije šaha. Najtananija intuicija, neuporediva brzina mišljenja, tehnička savršenost igre u spoju sa elegantnim kombinacionim nadahnućima stvorili su još za njegova života predstavu o idealu šahovskog velemajstora. Godinama se smatrao nepobjedivim, i svaki njegov poraz doživljavao se u svijetu kao senzacija.
Partije Kapablanke s njegovim krajnje jasnim komentarima, knjige i članci u kojima je jednako jasno izražavao svoje stvaralačko uvjerenje, postali su klasična djela šahovske literature.
Konačno, i kao ličnost — izrazita, posebna, zainteresovana i nadarena za mnoge oblasti nauke, umjetnosti i sporta, kao čovjek pun iskrenosti i plemenitosti — Kubanac je ostavljao jak utisak na savremenike.
Smatrajući šah jednim od sredstava zbližavanja naroda, Kapablanka je i sam čitavom svojom aktivnošću doprinosio jačanju prijateljskih veza među šahistima mnogih zemalja i naroda. Posebno je bila uočljiva ta njegova uloga u Rusiji, gdje je četiri puta dolazio da učestvuje na najvećim međunarodnim turnirima. Svaki Kapablankin dolazak u našu zemlju predstavljao je svojevrsnu prekretnicu i na njegovom stvaralačkom putu.
Petrograd, 1914. Kapablanka ostavlja jak utisak na ruske šahiste jasnoćom i jednostavnošću u donošenju odluka, kao i ljepotom igre. Lasker, Kapablanka, Aljehin... Takav raspored mjesta na velemajstorskom turniru određuje odnos snaga u šahovskom svijetu.
Moskva, 1925. Već četvrtu godinu Kapablanka je svjetski šampion. Težak teret. Milioni očiju šahovskih ljubitelja prate svaku njegovu partiju. O njemu kruže legende kao o „čovjeku-mašini“ koji ne zna za poraze. Ali iznenada Kapablanka gubi dvije partije od sovjetskih majstora i završava na trećem mjestu, iza Bogoljubova i Laskera. Svjetski šampion morao je ozbiljno razmisliti o tome kako da potvrdi autoritet prvog šahiste planete. Njegova briljantna pobjeda u Njujorku dvije godine kasnije svjedočila je da je izvukao pouke iz relativnog neuspjeha u Moskvi.
Moskva, 1935. Kapablanka je ponovo među svojim prijateljima — sovjetskim šahistima. Mnogo radosnih susreta. Iako već nekoliko godina nije svjetski šampion, njegov autoritet i popularnost u Sovjetskoj zemlji jednako su veliki kao i ranije. To pomaže Kapablanki da lakše podnese gorčinu pojedinih poraza. Ispred sebe propušta talentovane mlade šahiste Botvinika i Flora, kao i svog starog rivala — Laskera. Ali Kapablanka se osmjehuje! Pokazuje interesovanje za mnoge oblasti kulturnog života SSSR-a, raduje se uspjesima sovjetskih majstora, optimistički ocjenjuje budućnost sovjetske šahovske kulture, predviđa da će sovjetski šahisti osvojiti svjetsko prvenstvo.
Moskva, 1936. To je bila jedna od najsrećnijih godina u Kapablankinoj šahovskoj karijeri. Počela je njegovom briljantnom pobjedom na Moskovskom međunarodnom turniru: bila je to veličanstvena uvertira za Notingem, gdje je uspio da prestigne svjetskog šampiona Ejvea i dvojicu bivših svjetskih šampiona — Aljehina i Laskera, podijelivši 1–2. mjesto s Botvinikom. Svjetska šahovska javnost ponovo je vidjela u Kapablanki pretendentna na svjetsku krunu.
Tokom svojih dolazaka u SSSR, Kapablanka je nastupao i na simultankama i u predavanjima, objavljivao članke o aktuelnim šahovskim pitanjima, trudio se u ličnim razgovorima i zajedničkim analizama da svojim kolegama prenese svoje iskustvo i znanje. Sve do kraja života Kapablanka je ostao iskreni prijatelj sovjetskih šahista.
Autori ove knjige postavili su sebi cilj da ispričaju o životu i aktivnostima genijalnog šahiste, sa odgovarajućim naglaskom na njegovim vezama sa sovjetskom šahovskom kulturom, s jedne strane, i na tome kako su njegovo stvaralaštvo, njegove nove ideje i principi bili primani među šahistima SSSR-a — s druge. Posebno poglavlje posvećeno je značaju Kapablankinog stvaralačkog nasljeđa za razvoj šaha u Sovjetskom Savezu danas.
Istovremeno, nastojeći da široko otkriju dubinu Kapablankinih ideja i shvatanja, autori su smatrali važnim da pokažu neodrživost nekih stereotipa koji su se pojavili još za života velikog šahiste, a kasnije se ukorijenili u literaturi — stereotipa koji sprečavaju da se sagleda njegov pravi doprinos riznici šahovske umjetnosti, razvoju svjetske šahovske kulture (među njima su tvrdnje da je prezirao teoriju otvaranja, da je bio „čovjek-mašina“ u šahu, da je bio glasnik njegove bliske „smrti zbog remija“, te, najzad, da je šah u njegovom životu bio samo hobi).
DIO 1 ŠAHOVSKI VIRTUOZ
POGLAVLJE 1. „VIVA, KAPABLANKA!“ ČUDO HAVANE
Te godine u šahovskom životu Havane dogodila su se dva značajna događaja. O jednom je znala čitava Kuba, više od toga — čitavi svijet: ovdje su se sastali u meču za svjetsku krunu šampion Rusije Mihail Čigorin i prvi u istoriji šaha svjetski šampion Vilhelm Štajnic. O drugom su znali samo porodica i najbliži prijatelji dona Hosea Kapablanke-i-Graupera.
Jednog dana, nedaleko od zamka Morro u tvrđavi La Kabanja, kapetan don Hose, kao i obično pred zalazak sunca, igrao je partiju šaha s komandantom tvrđave, generalom Lonjeom.
Već nekoliko večeri tiho je posmatrao njihovu igru četvorogodišnji sin kapetana, Raul. Dječak je bio odjeven u suknju, kovrdžava crna kosa padala mu je na ramena. Raulova majka je vrlo željela djevojčicu, a kada se ponovo rodio dječak, još dugo ga je zvala niña (šp. „djevojčica“). Tako ga je i odijevala i nije mu šišala kosu.
— Pazi, samo ne ometaj! — obično je govorio don Hose Raulu prije igre i stavljajući pored masivnog stola stolicu na koju se dječak penjao, očarano je pratio kretanje figura.
Jednog dana iznenada je prekinuo tišinu i uzviknuo:
— Tata, tata, napravio si pogrešan potez! Pogrešan potez konjem!
Igrači su ga tiho pogledali, nasmiješili se i nastavili partiju.
Nakon igre, kad je general otišao, otac je upitao Raula zašto je mislio da je napravljen pogrešan potez. Brzo rekonstruišući poziciju, dijete je pokazalo grešku.
— Karambo! Hiljadu đavola! — uzviknuo je don Hose u čudu. — Hoćeš da kažeš da znaš da igraš šah?!
Ove i druge pojedinosti o djetinjstvu i mladalačkim godinama trećeg svjetskog šampiona postale su poznate iz članka Olge Kapablanke „Formiranje mladog Hosea Raula Kapablanke“ (New York: Chess World, 1964. — t. 1. — br. 3).
— Predlažem da ti počneš! — ponosno je rekao dječak.
Sjeli su za stol — i… otac je izgubio.
Senjor Kapablanka, podigavši Raula na ramena, istrčao je na ulicu i povikao:
— Ave Marija! Čudo! Dogodilo se čudo! Četvorogodišnji sin je pobijedio mene u šahu!
Don Hose, naravno, bio je siguran da je njegov sin Hose Raul rođen (19. novembra 1888. godine) pod srećnom zvijezdom. Ali o tako ranom ispoljavanju u djetetu neobičnih sposobnosti, i to u tako cijenjenom šahu u Havani, nije mogao ni sanjati. Prvo je ponosni don Hose Kapablanka odveo Hosea Raula u Havanski šahovski klub.
Tamo je uvijek bilo mnogo ljudi. Upravo u ovom klubu odigrana su dva meča za svjetsku krunu, a Štajnic ga je nazvao „Eldorado del Ajedrez“ — „Zlatna zemlja šaha“.
Svjetski šampion imao je razloga za to. Šahovske tradicije Kube sežu do kraja XV — početka XVI vijeka, kada su na ostrvo stigli prvi španski konkvistadori. Odlazeći iz Španije na daleka putovanja, nisu zaboravljali da ponesu i šah. Kasnije se interesovanje za šah na ostrvu pokazalo prilično stabilnim. U XIX vijeku Kuba je već bila poznata kao jedan od centara šahovskog života, a zanimanje za nju pokazivale su i druge zemlje. Na stranicama prvog ruskog šahovskog časopisa Šahovski listok 1860. godine objavljena je dopisnica pod nazivom „Šah u Havani“. U njoj se, između ostalog, govorilo:
„U Havani neko po imenu Petro Palmer namjerava izdavati šahovski časopis na španskom jeziku pod nazivom Rivista Mensual de Ajedrez. Uopšte, u Havani se primjećuje ljubav prema plemenitim šahovskim vježbama, postoji prilično brojan šahovski klub, u čije članstvo se primaju i crnci.“
U drugoj polovini prošlog vijeka bilo je malo gradova na svijetu gdje su tako prijateljski, a više od toga — s oduševljenjem — dočekivali poznate šahiste. Dva puta — 1862. i 1864. — ovdje je svojim igrom na slijepo zadivio Morfi, a 1889. i 1892. odigrani su mečevi između Štajnica i Čigorina.
— „Gledalaca je uvijek bilo mnogo, tako da je naš meč bio prava atrakcija u Havani, čak su i fijakeriste zanimali ishodi naše igre. Nisam mogao da se pojavim ni u šetnji, ni u radnji, a da ne budem okružen ljudima koji su me zasipali pitanjima. Laskali su mi koliko su mogli, i očigledno su mnogi željeli da izraze svoju naklonost“ — rekao je Čigorin u intervjuu poslije prvog meča.
Raula, sada već ošišanog i obučenog kao sva havanska djeca, vodili su u šahovski klub tokom meča za svjetsku krunu. Ova posjeta duboko je ostala u Kapablankinoj memoriji. Kasnije je pričao:
— „Sposobnost čovjeka za bilo šta često se otkriva u ranom djetinjstvu i još češće se ispoljava zbog neke posebne prilike koja izdvaja dječije interesovanje iz uobičajenih granica. To se meni dogodilo tokom jednog od istorijskih susreta Štajnica i Čigorina, koji su u to vrijeme živo komentarisani u Havani. Tada mi je bilo četiri godine.“
Zvucima oduševljenih uzvika stalni posjetioci Havanskog kluba pozdravljali su pojavu malog Raula i, pristajući da testiraju njegovu snagu, velikodušno skidali kraljicu sa svoje table. Raul nije odbijao prednost i pobeđivao je partiju za partijom.
Evo partije koju je igrao u klubu s Ramonom Iglesijom:
R. Iglesija (bez kraljice) — H.-R. Kapablanka, Havana, 17. septembar 1893
Kada se vratio kući, Raul je dugo razmišljao o peripetijama šahovskih bitaka i nije mogao da zaspi. Slijedeći savjet ljekara, don Hose je prestao da vodi sina u klub. Uglavnom je Raul igrao sa komšijama, a kasnije i sa školskim prijateljima. Godine 1899. Havanu je posjetio američki majstor Hari Nelson Pilsberi. Bio je poznat ne samo po pobjedi na Međunarodnom turniru u Hastingsu 1895, gdje je nadmašio svjetskog šampiona Laskera, bivšeg šampiona Štajnica, kao i Čigorina, Tarraša, Günsberga, Janovskog i druge velikane, već i po fenomenalnim rezultatima u partijama igranim na slijepo. Njegovi nastupi u Havani oduševili su jedanaestogodišnjeg Kapablanku. On je kasnije rekao: — „Lako je zamisliti utisak koji je na bogatu maštu djeteta ostavio čovjek koji je istovremeno mogao igrati šesnaest i više partija šaha na slijepo, a u isto vrijeme voditi nekoliko partija, ne gledajući na tablu, u dami i igrati partiju vista… Pilsberijeva igra me doslovno elektrisala, i uz saglasnost mojih roditelja, ponovo sam počeo da posjećujem Havanski šahovski klub. Nije prošlo ni tri mjeseca, a ja sam… dostigao snagu prve kategorije.“
Nekada je igrati blic u Moskvi bilo prava misija. U Centralnom šahovskom klubu, na primjer, satove su dijelili samo odabranima – ostali su morali gledati i sanjariti. A i u drugim klubovima bilo je prava avantura dobiti šahovsku opremu. Ljeti su spašavali parkovi. Dva najpopularnija mjesta bila su „Sokolniki“ i „Ermitaž“. U Sokolnicima, koliko se sjećam, paviljon i dalje stoji kao svjedok prošlih vremena, a „Ermitaž“ – šta da se radi, drveni paviljon na skupom komadiću zemlje u centru Moskve je izgorio u doba tržišnih odnosa. Nema – znači nije ni bilo. Ali bio je! I to kakav!
Bilo je to sedamdesetih. Stanice metroa „Puškinskaja“ još nije bilo, a ja sam išao u „Ermitaž“ od „Majakovske“, prvo svraćajući u malu kafeteriju, gdje su pravili jaja na oko s kobasicom u malim aluminijumskim tiganjima. Savršen početak za šahovski maraton! A tek onda niz Sadovuju do Karetnog reda (Ulica “Reda kočija”).
Park je počinjao od bioskopa, koji su potom preuredili u Teatar minijatura. Desno – Teatar ogledala, a dalje, u dubini, stajala je još jedna drvena pozorišna sala, prava ljepotica. Kasnije je izgorjela, a na njenom mjestu ostao je mali plac.
Teatar minijatura tada je vodio Rudolf Rudin, gospodin Himalajski iz „Kabačok 13 stolica“. Taj čovjek je imao naviku da satima sjedi na klupi nasuprot službenog ulaza, nogu preko noge, gledajući oko sebe, pušeći, naklanjajući se poznanicima – kao da svijet oko njega nije stvaran, a on je kralj šahovskog dvora. Pored vrta stajala je velika stambena zgrada za radnike Moskoncerta, i stariji umjetnici su dolazili u „Ermitaž“ da udahnu svjež vazduh i možda pobjegnu od mladih šahovskih entuzijasta.
I tako, ostavivši gospodina Himalajskog s desne strane, a riblji restoran s lijeve, konačno bih stigao do šahovskog paviljona. Drvena ruševina u kojoj su se čuvali stolovi, stolice, figure i satovi izgledala je kao da će svaki čas srušiti, ali nekako je opstajala. Pored – natkrivena veranda za kišne dane. Ako je vrijeme bilo lijepo, stolovi su jednostavno iznošeni napolje – svjež zrak i šah, kombinacija koja pobjeđuje svaku depresiju.
U parku su još bili koncertni prostori, restoran i mnoštvo paviljona s pivom – prava rijetkost za ono doba. Pričalo se da su šezdesetih postojali i automati za vino. U svakom slučaju, Tolja I., pravi ljubitelj igre i šale, jednom je ponudio velemajstoru Vasjukovu (kojeg nije poznavao, ali to posmatrači nisu znali) da odigraju „po čašicu“ za partiju. Vasjukov je pristojno odbio i otišao. Poslije toga su Tolji rekli kome je uputio ponudu – čin tolike hrabrosti za publiku je bio zadivljujući.
– A ja sam vidio po očima da je htio igrati – govorio je Tolja – ali se ustezao zbog žene!
Julija Sergejevna
O svim poslovima u paviljonu brinula je Julija Sergejevna Baljasnaja. Imala je oko sedamdeset godina – a možda i više, jer ona se nikada nije ljutila na godine, samo na igrače koji nisu slušali njene monologe. Prije penzije predavala je matematiku u školi, pa su njeni razgovori ponekad ličili na težak matematički zadatak: beskonačno dugački i bez očiglednog rješenja. Ljudi su je voljeli, ali su je – da budemo iskreni – zaobilazili. Zašto? Zato što, kada bi Julija Sergejevna počela pričati, nesretnik bi umjesto blica morao slušati njene beskrajne priče. Jednom mi je, ozbiljno, rekla: – Djetence, ja vas sve prijavljujem. Prisiljavaju me da to radim. I tu se završavala svaka rasprava o poštovanju pravila… i početku partije.
Sjećam se jednog slučaja koji me u mladosti neugodno iznenadio. U „Ermitaž“ je dolazio Volođa B. – lijep, visok plavokos mladić, oličenje šahovskog šarma. Kao i svi ostali, držao se po strani i izbjegavao Juliju Sergejevnu. Sjedio bi i igrao, koncentrisan, ozbiljan. Ali jednog dana pojavio se s djevojkom pod ruku – očito, trebalo je ubiti vrijeme i malo se pokazati. I tako prilazi Juliji Sergejevni, naginje se… i ljubi joj ruku! Ona, naravno, bila je oduševljena i gotovo zaslijepljena tim viteškim činom. Ipak, kada je Volođa došao sljedeći put da igra, ne samo da joj ruku nije poljubio – nije joj ni blizu prišao. Šah i romantika – to je Moskva sedamdesetih, prijatelju!
Publika
U paviljonu i oko njega uvijek je bilo mnogo ljudi: ljubitelja šaha, stanara okolnih kuća, prvokategornika, kandidata i, naravno, majstora. Dolazili su korifeji moskovskog blica – Arbakov, Carev, Zak, Fajnov, Volođa Sutejev, sin poznatog slikara – a kasnije i Dima Gnesin, Vižmanavin, Kiseljov, Karen Grigorjan, Dorfman, Lemačko, Konoplova… Svi su dolazili, igrali, odlazili.
Prošlo je mnogo godina. Neki su umrli, neki otišli. Neki još uvijek igraju. Povremeno ih vidim na televiziji: jedan je postao veliki biznismen, drugi poslanik Državne Dume, treći general-pukovnik i heroj Rusije…
Zmija
Kako mu je bilo ime — niko nije znao. Zvali su ga Zmija. Mlad, uvijek neobrijan, momak sa čudnim osobinama. Dolazio je svaki dan, u rukama nosio tranzistor. Sjeo bi da igra i uključio „Glas Amerike“ na punu jačinu. Pričalo se da ima potvrdu iz psihijatrijske ustanove. U svakom slučaju, milicija ga nije nikada dirala.
Griša
Izgledao je otprilike trideset pet godina, a sam je govorio da radi kao literarni „crnac“ – piše umjesto sekretara Saveza pisaca.
– Koliko vam oni plaćaju? – upitah ga. – Tri stotine mjesečno, plus honorar za prvu publikaciju – odgovori Griša. – Sjajno! – rekoh. – A znaš kako je teško? – nastavi on. – To nije pisati kao Bunin ili Čehov. Oni nemaju nikakav stil. Muka je, ne možeš ni da zamisliš!
I tu shvatiš najvažniju stvar: možda Griša nije stvarao remek-djela, ali je bar imao posao gdje se tvoja muka plaća – makar i skromno. I u tom „crnačkom“ svijetu svaka riječ imala je svoju cijenu… čak i kad je stil izostajao.
Gdje je uzeo?
U paviljon je često zalazio jedan stariji prvokategorni igrač, Černjšev po prezimenu. Bio je penzioner, pravnik, cijeli život radio ili kao advokat, ili kao istražitelj — nisam siguran. Volio je pričati, prisjećati se starih dana. Jedan njegov monolog posebno mi je ostao u pamćenju:
„Prije rata, u Rostovu, sudili su jednom šefu skladišta. Plata — sićušna, sedamdeset rubalja po današnjem kursu. A on je živio kao kralj: dvospratna kuća, stazica popločana slomljenim ciglama. I tužilac ga upita:
– Recite, optuženi, kako uz tako malu platu imate ovakve odaje?
Šef skladišta ustaje i kaže:
– Građani suci! Čitav život živio sam skromno, nisam pio, nisam pušio, jeo umjereno…
Zastao je, pogleda sudije i dodade sa pravim, prekornim tonom:
– Treba znati živjeti, građani suci!
I to je to. Počeo je rat, otišao sam u vojsku, i nikada nisam saznao kako je sve završilo.“
Slavik
Pojavio se nekako iznenada. Dolazio je svaki dan. Uopšte nije znao da igra, ali je igrao sa svima — za pare. Plaćao je, nekako, aparatima za brijanje „Harkiv“. Onda su počeli da pričaju da je on profesionalni lopov i da je kutiju aparata jednostavno ukrao. Imao je talenta za igru, u svakom slučaju, vrlo brzo je igrao ravnopravno sa kandidatima.
I sjećam se, Slavik je igrao za pare sa jednim KMS-om — sada je poznat dječiji trener. I, kad je dobio još jednu partiju, Slavik kaže: „Hoću da dobijem pare!“ Ali taj nije htio da plati — ili možda nije imao novca. I on, gledajući pored Slavika, povikao je u prazno: „Druže kapetane! Dođite ovamo! Hitno!“ Za sekund, Slavika nije bilo u parku. Šta mu se dalje dogodilo — zna Bog.
Katalovi (Profesionalni kockari)
Bilo je nekoliko ljudi koji su kružili od hipodroma do katrana (za mlađe: kockanje je tada bilo zabranjeno, katran je tada naziv za iznajmljeni stan za ovu opasnu aktivnost, jednostavno rečeno, tajni kockarski dom), iz katrana u „Ermitraž“, iz „Ermitraža“ do bilijarde. Bilo im je svejedno šta će da igraju, samo da je za pare. Igrali su i šah, neki — vrlo pristojno. Među njima su bili i majstori šaha. Svi vodeći moskovski katalovi bili su pod nadzorom milicije. Ali rijetko su ih hapsili. Ipak, tražili su da prijave svoja kretanja po zemlji. Imali su svoj poseban jezik, svoju etiku. Uglavnom, o ovom svijetu je malo napisano.
Karen Grigorjan
Karena i njegovog brata Levona prvi put sam vidio na Spartakijadi naroda SSSR-a, 1967. Karen je igrao na omladinskoj tabli, a Levon, ako se ne varam, na prvoj odrasloj. U svakom slučaju, tog dana kada sam bio na Spartakijadi, Levon je odigrao remi sa Keresom.
Ali potom je Karen prestigao brata i njegovi uspjesi su bili veoma primjetni. Upoznao sam ga na polufinalu Moskve u blicu, gdje me je lako i sigurno pobijedio. Nakon partije sam zajedno sa Grigorjanom otišao da zapalimo cigaretu i malo popričali. Poslije smo se često sretali u CŠK, u „Ermitražu“, u drugim klubovima. On bi radosno prišao, započeo razgovor. Svaki put me pitao:
Izvini, kako se zoveš, stalno zaboravljam.
Bilo ga je nemoguće zamjeriti, toliko se radovao kad bi vidio poznato lice, bio je tako prijateljski nastrojen. Pričao je o svojim planovima, o Levonu, koji je do tada iz nekog razloga preselio u Taškent. Prisjećao se nekih smiješnih priča, pjesmica. Kad bi iznio neku misao, pitao je:
Tačno, zar ne?
Jednog dana smo pola dana proveli šetajući Talinom — nekoliko moskovskih majstora je igrala turnir tamo, a ja, vraćajući se iz Viljandija u Moskvu preko Talina, svratio sam na minut u hotel da ih pozdravim. I Karen me povukao u grad da malo porazgovaramo. Naravno, prethodno me upitao kako se zovem.
Ono što je fasciniralo kod njega bila je kombinacija lukavosti, čiste dječije lukavosti, i dječije naivnosti. Mislim da su mu te osobine mnogo otežavale život. U svakom slučaju, i dva strastvena interesovanja koja je imao pored šaha — ljubavi prema ženama i kocki.
Posljednji put sam ga sreo u Moskvi, kraj GUM-a. To je bilo poslije onog značajnog prvenstva zemlje, gdje je prvi put, nakon osvajanja titule svjetskog šampiona, igrao Karpov. Turnir je bio izuzetno jak i Karen je tamo igrao sjajno, čime se veoma ponosio. Dugo mi je pričao o prvenstvu, partiji sa Karpovom, o tome da mora postati velemajstor, da želi da se plasira na međuzonski turnir. Povremeno se odmicao da pogleda djevojke koje su prolazile pored.
Djevojko, hajde da se upoznamo! Zovem se narodnim jermenskim imenom Karen, a ovo je moj najbolji drug… Kako se zoveš? Da, Semjon.
Još smo pola sata stajali, razgovarali. I rastali se. Više ga nisam sreo.
U paviljon je dolazio kandidat za majstora Slava Bujakin. Stari šahisti ga, naravno, pamte. Bio je, po Dovlatovu, „kao mnogi pijani ljudi, čovjek zapanjujuće plemenitosti“. Kad je razmišljao o potezima, uvijek je poznatim i nepoznatim ljudima pričao isto. Jednom sam čak čuo kako je rekao malom dječaku: „Pogledaj i zapamti — pred tobom je ujo Bujakin, koji je pobijedio Botvinika!“
I zaista, pobijedio je Botvinika. Bilo je to šezdesetih godina, na timskom takmičenju — prvenstvu Moskve među preduzećima. Dugo sam htio da shvatim kako se to dogodilo. Možda je Botvinik previdio?
Jednog dana mi je došao u ruke broj časopisa „Šahovska Moskva“ sa zapisom poteza. Savladao sam svoju lijenost, uzeo šahovsku tablu i odigrao partiju. Bujakin je imao bijele. Sjećam se, naravno, mutno, ali izgleda da su prvi potezi bili 1.d4 Sf6 2.Sc3. Potom je bijeli stekao prednost. Zatim su razmijenili dame. Potom je pobijedio. Tako jednostavno. Sjećam se svojih osjećaja — potpuno nevjerovanje. Kako to? Možda je, na primjer, Botvinik došao da igra pijan, a Slava bio trijezan. Ali to nije moglo biti, Botvinik se vrlo ozbiljno odnosio prema šahu! U najboljem slučaju obrnuto. A možda su obojica bili trijezni. Ipak, bilo kako bilo pobijedio je Bujakin. Ponekad običan čovjek jednostavno odigra partiju života.
Dima Gnesin
Mali, mršavi dječak, izgledao je mlađe nego što mu je bilo — petnaest-šesnaest godina. Bio je veoma talentovan. Igrao je za velike pare. Prvo su za njega igrali odrasli — pravi „katalovi“ iz podzemlja šahovskog svijeta. On je samo sjedeo i učio. A onda je odjednom počeo da igra za sebe, i svijet se promijenio: više nije bio samo figura u tuđim rukama, nego sam je postao opasan protivnik. Potom nije igrao samo šah, već i sve igre — na veliko. Kasnije su ga ubili — pričalo se da je to bilo pokušajem da naplati nečiji dug u kartama. Čini se da je bilo 1981. ili 1982. godine. Tako se poklopilo da sam radio u istoj ustanovi sa njegovom majkom, iako je nisam poznavao. Još uvijek žalim što s njom nisam razgovarao, nisam je upozorio.
Jura Kajumov
Jura Kajumov nije bio naročito jak šahista — negdje prva kategorija. Ali njegova ličnost činila ga je omiljenim: vatreno, bučan, uvijek nasmijan i spreman na šalu. Volio je igrati, volio je da gleda kako drugi igraju i jednostavno uživao u dobrom društvu.
Bio je sin poznatog dokumentarista, dobitnika Lenjinove nagrade. Otac je napustio porodicu, pa je Jura dok je bio mali dobijao alimentaciju — tada astronomskih dvjesto rubalja. I život se nekako vratio na svoj krug: kad je napunio trideset i pet i dobio povišicu kao programer, opet je primao istih tih dvjesto rubalja.
Poslije ga neko vrijeme nisam viđao. Preko zajedničkih poznanika čuo sam da je, kako se danas kaže, „u redu“ — mnogo radi i dobro zarađuje. A onda je 1996. godine, kada smo zvali prijatelje zbog smrti KMS E. Rafalskog, shvatio sam da Jurin telefon ne odgovara. Kasnije sam saznao da je preminuo — srce mu je stalo dok se vozio metroom.
Stari Semjon
Leša Gubin
Legendarna ličnost. Šetao je po svim moskovskim parkovima. Mali, grbav čovječuljak. Svima je nudio prednost od njegovih minut prema pet minuta protivnika na satu. Igrao je veoma dobro, ali njegova prava snaga bila je u tome što je tokom partije diskretno namještao satove. Svi su to znali, ali uhvatiti ga bilo je teško — majstorstvo je bilo visoko. Ako bi ipak izgubio, nikada nije davao novac. Nije pomagalo ni tučnjava.
Bob Everi
Zanimljivo — čak sam i ime zapamtio. Bio je mlad Amerikanac, zaljubljenik u šah, koji je došao u Moskvu na službeni put od firme Hewlett Packard, u Lihačevu fabriku. U to vrijeme komunicirati sa strancem bilo je neuobičajeno, pa čak i rizično. Ipak, sprijateljili smo se. Sjećam se njegovih dnevnih troškova — deset rubalja! Šokantno malo, zar ne?
Još mi je ostao u sjećanju njegov opis igre protiv Fišera na jednom švajcarskom turniru. Kaže, Fišeru je nakon besane noći bio određen dječak da ga probudi ako zaspi da stigne na partiju.
I, naravno, postavio je pitanje mom prijatelju: „Čitao sam da je u SSSR-u Jevrejima teško, pa zašto se on stalno smiješi?“
Čvrsta porodica – čvrsta država
To je bila neobična porodica. Muž, Filip, kandidat za majstora, izuzetno nervozan čovjek, bio je poznat čitavoj moskovskoj šahovskoj sceni. Vrlo dobro je igrao blic. Za blic imao je svoje omiljeno otvaranje 1.g2-g4. I gotovo uvijek je sticao prednost. Priča se, međutim, da je jednom Filip igrao blic sa mladim Taljem, koji tada još nije bio šampion svijeta. Partija je tekla ovako: 1.g4 h5! 2.g5 h4!! 3.g6 h3!!! i potpuno šokirani Filip brzo je izgubio.
Žena, lijepa plavuša Vera, prvokategornik, jedina razumna osoba u porodici, bila je potpuno zaljubljena u svog čudnog muža i potpuno mu se povinovala.
I konačno, sin Oleg, veoma rano formiran mladić, kojeg je Filip sa maničnom tvrdoglavosti želio da učini velemajstorom. Za početak majstorom. Problem je bio u tome što je Oleg želio ne da igra šah, nego da živi punim životom mladog momka. Nije želio da se bavi šahom, iako ga je Filip prisiljavao.
Među šahovskim dostignućima Filipa bilo je i jedno inovativno rješenje — razvio je vlastitu šahovsku notaciju. Tabla je bila podijeljena dijagonalno, svaka figura bila je označena isključivo svojom mimikom ili gestom, a tražena pozicija — sa dvije grimase ili geste. Kada bi žena ili sin igrali na turniru, Filip je stalno kružio oko table i živahno pravio grimase.
Filip je konačno uključio sina na turnir sa normom majstora. Bilo je to na Gogoljevskom, u Centralnom klubu. U toaletu na prvom spratu sjedio je unajmljeni jaki moskovski majstor sa džepnim šahom. Na drugom spratu je igrao Oleg. Filip je, dobivši poteze od majstora, pokušavao da ostvari vezu pomoću grimasa sa sinom. Sve je bilo promišljeno — ali Oleg nije postigao normu. Možda je miris u toaletu smetao majstoru, ili je bilo nešto drugo. Ukratko, Oleg je ubrzo prestao da se bavi šahom.
Kasnije su emigrirali. Prvokategornica Vera igrala je za reprezentaciju svoje nove zemlje na Olimpijadi. Skoro na prvoj tabli. Osvojila je 50 posto poena. Pritom je pobijedila nekoliko poznatih šahistkinja. Filip je, međutim, tada bio trener ženske reprezentacije..
Priča o kreativnom neuspjehu
Sedamdesetih godina jedno od najpopularnijih sovjetskih novina bila je „Literaturnaja gazeta“. A čitanje se počinjalo od zadnje strane. Tu je bila humoristička rubrika – Klub „Dvanaest stolica“. Tamo su objavljivali istaknuti sovjetski satiričari, ponekad bi Valentin Berestov objavljivao svoje šaljive stihove, pojavljivali su se mladi Gorin, Arkanov, Izmajlov, Aleksandar Ivanov – sve ih ne možeš nabrojati.
Na toj stranici postojao je mali kutak rubrika – „Fraze“. Za jednu kratku duhovitu frazu plaćali su pet rubalja. To sam znao sigurno, ispričao mi je prijatelj Borisa B., pjesnika-satiričara, stalnog autora zadnje stranice „Literaturnke“. A Boris je često dolazio u „Ermitraž“ da igra blic.
Misao o tim ludo jednostavno zarađenim parama nije me napuštala. Jedna fraza – pet rubalja! A ako bih smislio deset duhovitih fraza? Pa dobro, bar pet za početak. Počeo sam smišljati smiješne fraze. Dugo sam se mučio, da ne kažem — naprezao. Mislim da sam smislio tri ili četiri. Jedna od njih je bila: „Pokretač braunovog kretanja“.
(Braunovo kretanje je haotično, nasumično gibanje čestica koje nastaje zbog slučajnih sudara sa molekulima fluida. Sama rečenica bi značila: „osnovni organizator spontanog haosa“. To bi bilo slično frazi: načelnik odjeljenja za koordinaciju nekontrolisanih procesa)
Skupivši hrabrost, prišao sam pjesniku satiričaru Borisu, baš u trenutku kada je platio protivniku za izgubljenu partiju. Igrali su za velike pare, Boris je dao oko pedeset rubalja.
Evo, smislio sam nekoliko fraza, hoćeš da čuješ?
Hajde! — nevoljno je pristao. Poslušao je i rekao:
Neće proći.
Zatim se okrenuo i otišao da pije konjak zajedno sa svojim pobjednikom na verandi restorana. Tu se moja karijera humorise završila prije nego je počela. Šteta. Novac je bio veoma potreban. A fraze pa dobro, činilo mi se da nisu bile gore od onih koje su drugi slali.
San Sanič
Sasvim neočekivano, na internetu sam naletio na ime pokojnog književnika Aleksandra Aleksandroviča Lacsisa. Ispostavilo se da je tvrdio kako je Trocki — direktni potomak Puškina. Ako se dobro zamislite, u tome zapravo nema ničeg čudnog: Lacsis je volio paradokse kao drugi ljudi štrudlu. Njegova omiljena teorija bila je da „Konjića Grbonjića“ nije napisao Eršov, nego opet — ko drugi — Puškin.
Sedamdesetih godina povremeno sam se družio sa Lacsisom. Ponekad u Centralnom šahovskom klubu, ali češće u „Ermitažu“. Ljeti je dolazio gotovo svakog dana, igrao blic i to isključivo sa svojim vršnjacima — kao da je imao neki nevidljivi ugovor da podmladak ne primaju.
U „Ermitažu“ su svi o svima ponešto znali. Meni je bilo poznato da je San Sanič — književnik, da povremeno objavljuje tekstove o Puškinu, šahu i svemu između. Vidio sam da skromno živi, da se ne oblači baš reprezentativno, i da mu izraz lica nije zloban — više onako uvrijeđen, kao da se cijeli svijet dogovorio da mu nešto duguje. Govorio je kratko i oštro, a ja sam ga se pomalo pribojavao. Trudio sam se da mu ne upadnem u oči, tek bih se pozdravio i produžio.
A onda sam, jednog dana, u „Šah u SSSR-u“ pročitao njegovu izvanrednu priču: kako je kao dječak tridesetih godina volio šah, sanjao o tituli velemajstora, i kako su ga rođaci odveli u posjetu samom Laskeru. Lasker je pogledao njegovu partiju i rekao mu (citiram otprilike, časopis mi se zagubio):
— Ne savjetujem vam da život posvetite šahu. Vi ste, očigledno, talentovan mladić, a u životu ima mnogo drugih zanimljivih stvari.
Mali Lacsis se prvo uvrijedio do suza, a onda shvatio da je Lasker možda i u pravu.
No, mene je osvojilo ne to što je napisao, već kako je napisao — majstorski, toplo, duhovito.
I tako sam skupio hrabrost, prišao San Saniču i rekao da sam pročitao njegovu priču, da je divna, da mu zahvaljujem i da bih volio da češće tako piše.
Odgovorio je onim svojim oštrim, odrješitim tonom — ne sjećam se više tačno, nešto se žalio da su mu izbacili cijeli odlomak. Ali vidio sam da mu je drago: čitaju ga, vole ga… pa makar i neki mladić, reklo bi se — početnik koji još miriše na tipografsku boju.
Danas, kad se sjetim tog davnog, sitnog događaja, ipak sam malo ponosan na sebe. Prišao sam, pobijedio stid — i rekao mu to što sam rekao.
Vinogradov
Vinogradov, čovjek koji je snimio dokumentarac „Šahisti“ (1968) i koji je u „Ermitažu“ igrao blic češto, znao je da ispriča dobru priču. Jednom je prepričavao događaj iz 1952. godine, kada je radio kao demonstrator na prvenstvu SSSR-a.
Tog dana posmatrao je zajedničku analizu partije koju su upravo završili mladi majstor Korčnoj i iskusni, pomalo samouvjereni Ilivicki. Korčnoj je pobijedio — to je bio zvanični podatak. Ali da ste gledali samo njihove izraze lica, pomislili biste da je rezultat potpuno obrnut.
Ilivicki — opušten, nasmiješen, kao čovjek koji je upravo dobio partiju. Korčnoj — po Vinogradovu, izgledao je kao uplašena zvijer koju je neko stjerao u ugao.
Ilivicki, uz uzdah profesionalca koji zna bolje nego vlastita intuicija, počinje: — Imao sam jasnu prednost… očigledno, umjesto ovoga trebalo je igrati ovako…
Korčnoj odmah skače i brzo pomjera figure: — A tada? Gdje je tu vaš plus?
Ilivicki se zamisli, klimne: — Da, vjerovatno… onda ne odmah tako, nego ovako… — i odigra novi potez, uvjeren da je pronašao spas.
Korčnoj opet plane: — Kako to! Pa tada je… — i ponovo brzo isplete čitavu mrežu varijanti.
I tako su njih dvojica „analizirali“: Ilivicki je svakim potezom dokazivao da je mogao pobijediti, a Korčnoj je svakim potezom dokazivao da to — nije mogao.
Na kraju, Ilivicki je otišao kući pogođen osjećajem da je izgubio potpuno nezasluženo.
A Korčnoj — potpuno uvjeren da je pobijedio najzasluženije na svijetu.
I to je, možda, najbolja definicija šahovske psihologije koju je Vinogradov ikada ‘snimio’ — iako mu kamera tada nije bila pri ruci.
Stari Semjon
Visocki i šah Nekoliko godina zaredom, u moskovskom parku "Ermitaž" održavalo se finale ženskog prvenstva u šahu u blicu. Turnir je bio dobro organizovan, svečano i uzbudljivo. Žene su bile lijepo obučene, oko njih su se okupljali navijači, obožavaoci i novinari. Međutim, jednog dana, turnir je gotovo propao. Naime, u park je ušao – Visocki. U trenutku, sve djevojke su prestale da igraju i pojurile ka svom idolu, zaboravljajući na partije, nagrade i sve ostalo.
Lenjin i šah 1972. godine, nedugo prije početka legendarnog meča Spaski – Fišer, u parku je održano predavanje i simultanka M.M. Judoviča, starijeg. Julija Sergejevna nas je zamolila da budemo prisutni, postavljamo pitanja, ali da ne učestvujemo u simultanki – Judovič je bio stariji, i bilo mu je teško da se nosi sa tolikim brojem igrača. Uglavnom, počeli smo da slušamo predavanje. Neki su, naravno, bili malo pod gasom. I onda, kad je Judovič odgovarao na pitanje o Fišeru i njegovom okretanju religiji, rekao je nešto u stilu: „Fišer je, kažu, psihički bolestan.“ U tom trenutku, kandidat za majstora Borja B., koji je upravo izašao iz zatvora, izleteo je iz stolice: „Šta vi to pričate! Mi ne pitamo šta vam je! I uopšte, ako neko samo pomjera drvene figure, znači li to da je psihopata?“ Ne sjećam se tačno šta je Judovič odgovorio, ali ubrzo se požalio Juliji Sergejevni: „Kako je mogao da kaže da šah igraju samo psihopate? Pa to je omiljena igra V.I. Lenjina!“
Put ka istini (Vladimir Mihajlovič i Kolja) U stara vremena u Moskvi postojalo je još jedno mjesto gdje se igralo šah — Baumanov park. Tu je bio i Vladimir Mihajlovič I., intelektualac sa „posebnim“ navikama, koji je volio da pije. Bio je poznat po svom „umjetničkom ponašanju“. Tu je bio i Kolja S., momak koji je zimi zarađivao igrajući golmana u hokeju sa loptom, a ljeti gubio dio novca igrajući šah. Kasnije su srušili paviljon, ljudi su se razišli, a oni su se poslije mnogo godina slučajno sreli. Odlučili su da odigraju blic – kao u starim vremenima. Međutim, postojala je mala komplikacija: Kolja je u međuvremenu postao duboko vjerujući baptista i više nije mogao da igra za novac. Dogovorili su se ovako: ako pobijedi Vladimir Mihajlovič, dobija čašu (nije bilo mnogo entuzijazma za ozbiljnije nagrade). Ako pobijedi Kolja, Vladimir Mihajlovič mora da pročita poglavlje iz Jevanđelja. I tako, trijezni Kolja je neprestano pobjeđivao pijanog Vladimira Mihajloviča, a on bi, svaki put, otvarao Bibliju i čitao naglas. Nakon nekoliko dana, Vladimir Mihajlovič je počeo da se žali: „Bilo mi je teško! Tekst je previše težak, stalno moraš da razmišljaš, a ja sam se već odvikao!“
Opravdati se imaš priliku, al’ ako ne pitaju – tu je nevolja! — N. Nekrasov, Opreznost
„Čigorincima“ godina očigledno nije krenula kako treba. Počelo je od turnira kandidata koji su, osvojili – Isaak Boleslavski i David Bronštajn (dobro je još što su se naši na vrijeme snašli i progurali Budimpeštu, znajući da Stejt department SAD-a neće pustiti Reševskog u komunističku Mađarsku, jer bi inače u kandidate mogao ući Amerikanac!).
Zatim je u dodatnom meču pobijedio Bronštajn, što je ozbiljno zabrinulo ne samo Mihaila Botvinika, nego i šahovsko rukovodstvo: s Boleslavskim je svjetski šampion imao skor 7:0 uz četiri remija, ali s Bronštajnom – 0,5:1,5 (naravno, i kod Botvinika je „peta tačka*“ bila slaba, ali on je bio provjeren i partijski čovjek, a ne kao ovaj sin bivšeg logoraša).
*(U dokumentima SSSR-a (poput ličnih kartona, prijava za fakultet, zapošljavanje itd.), postojalo je pet „tačaka“ (rubrika) u kojima su se unosili osnovni podaci o osobi:
Prezime
Ime
Srednje ime (patronim)
Datum rođenja
Nacionalnost
“Peta tačka“ – značila je nacionalnost osobe. U svakodnevnom govoru u SSSR-u (posebno u antisemitiskom kontekstu), kad bi neko rekao da nekome „peta tačka nije u redu“ ili da mu je „peta tačka problematična“, to je značilo da je ta osoba Jevrejin, odnosno da mu je nacionalnost (upisana u dokumentima) smatrana „nepoželjnom“ u tadašnjem društvenom ili partijskom sistemu.)
I najzad, na samom kraju jubilarne godine, šampion SSSR-a postao je ne neki ruski „Čigorinac“ poput Kotova ili Smislova, kojima bi se narod mogao ponositi, nego Estonac Paul Keres, koji je jedva izbjegao hapšenje poslije rata zbog učešća na njemačkim turnirima… I sve to – usred borbe protiv „bezdomnih kosmopolita“!
Na čelu Sportskog komiteta tada je stajao general-pukovnik A. Apollonov, lično postavljen od Staljina. Novi šef bio je grub i nije se mnogo obazirao na ljude, a uz to je na prethodnom položaju – zamjenika ministra unutrašnjih poslova – nadgledao logore, a ranije je komandovao unutrašnjim trupama NKVD-a. U sport se nije razumio i s potčinjenima je komunicirao zapovjednim tonom. Dešavale su se i komične situacije. Sekretarica bi prijavila: „Došao je taj i taj.“ A Apollonov bi rekao: „Uvedite.“
Jedino što ga je donekle opravdavalo bila je ljubav prema šahu. General je i sam dobro igrao: po ocjeni Jurija Ljvoviča Averbaha, „otprilike na nivou prve kategorije“.
Averbah: „U liku Apollonova sport je dobio tipičnog ‘feldfebela kod Voltera’*. Bojali su ga se, i to s razlogom. Oštar, kategoričan, kao i mnogi rukovodioci tog vremena, sa svim potčinjenima bio je na ‘ti’, a svoje pouke često je pratio grubim, vojničkim humorom i doskočicama.
* Izraz „feldfebel kod Voltera’“znači osobu koja se ponaša kao vojnički narednik u svijetu ideja slobode i duha – tj. nekoga ko pokušava da „uvodi red i disciplinu“ tamo gdje vlada slobodna misao i nezavisnost duha. Dakle autoritaran čovek među slobodoumnim intelektualcima.
Igor Bondarevski, na primjer, pričao je kako se na jednom od prvih susreta požalio generalu na teškoće. Apollonov ga je prekinuo: — A šta je lako? Lako je samo mokriti u toploj vodi u banji!
Paradoksalno, ali Apollonov je volio šah i dosta je razumio. Sjećam se, kada smo odlazili na međunarodni turnir u Šavno-Zdruj (jun 1950. – S.V.), avion je polijetao kasno noću, i oko ponoći su se šahisti okupili u prostorijama Sportskog komiteta. U to doba, zbog Staljinove navike da radi noću, i čitavo rukovodstvo je slijedilo njegov primjer. Kao i obično, general je bio u svom kabinetu.
Naša delegacija – Keres, Bondarevski, Tajmanov, Geller, Simagin i ja, te Alatorcev (rukovodilac) i Veresov (trener) – dobila je čvrsto naređenje da pobijedi na turniru. Potom je Apollonov predložio Keresu da odigraju partiju. Igrao je prilično razumno, pa se partija odužila. Nama je već bilo vrijeme za polazak, ali se general, zanesen igrom, nije žurio. Tačni Zubarev, ne usuđujući se da ga prekine, jedva je izdržao dok se partija nije završila. Srećom, na aerodrom smo ipak stigli na vrijeme…
Nekoliko godina kasnije, izgleda da su na vrhu odlučili kako je general u sportu uveo red. Vratili su ga u bezbjednosne organe s unapređenjem – imenovan je za komandanta pograničnih snaga zemlje. Sjećam se kako je, u automobilu s obezbjeđenjem, došao da se oprosti od Sportskog komiteta. A predsjednik je ponovo postao Romanov.“ (iz knjige O čemu ćute figure, 2007)
S Botvinikom se general „nije slagao“ (Averbah), i to do te mjere da će 1954. godine reći V. Baturinskom: „Znate, vaš Mihail Moisejevič mi i danas stoji u jetri.“ A prema Keresu se, sudeći po epizodi s partijom, Apollonov odnosio ako ne s simpatijom, onda barem s blagonaklonošću. I to je, moguće, spasilo Paula Petroviča od novog talasa progona koji mu je, kako se nedavno ispostavilo, prijetio baš te „čigorinske“ godine!
Ja sam mislio da su za Keresa sve neprijatnosti završene 1947. godine, kada mu je dozvoljeno da nastupi na prvenstvu SSSR-a. Iako je grupa učesnika tada sastavila protiv njega žalbu u kojoj su Keresa nazivali fašistom, on je briljantno osvojio zlatnu medalju, što je, činilo se, trebalo da ga zaštiti od daljih napada… Ali ne – borba protiv „podilaženja Zapadu“, koja se tada rasplamsala u zemlji, donijela je svoje otrovne plodove i u šah. Naši majstori i ranije su „došaptavali“ jedni o drugima (vidi članak o 13. prvenstvu), ali nikada do tada prijava nije bila upakovana u oblik recenzije na knjigu otvaranja!
Estonska državna izdavačka kuća objavila je prvi tom teorijskog djela šahovskog velemajstora Keresa „Otvorena otvaranja“.
Za autora teorijskih istraživanja nema plemenitijeg i odgovornijeg zadatka nego da utvrdi neprikosnoveni autoritet predrevolucionarne ruske i sovjetske šahovske škole, te da jasno i uvjerljivo pokaže vodeću ulogu ruskog naroda (ovdje i dalje istakao ja – S.V.) u tako posebnoj oblasti kulture kao što je šah.
P. Keres se nije izborio s tim zadatkom. Još gore, iskoristio je povjerenu mu tribinu za nekontrolisano veličanje stranih teoretičara, sve do fašističkih najamnika i okorjelih izdajnika sovjetskog naroda, čije „teorijske“ napore ne treba ni uzimati ozbiljno.
(…) Pravedan gnjev i zaprepaštenje sovjetskih šahista izaziva sistematsko, ničim opravdano, upadljivo i višestruko pominjanje fašističkog izroda Bogoljubova, koji se sada skita po američkoj okupacionoj zoni Njemačke. Svima je poznato da teorijski napori Bogoljubova nikada nisu imali nikakvu vrijednost, a njegov autoritet kao šahiste, da ne govorimo o njegovom odvratnom političkom liku, odavno je jednak nuli — ako se uopšte može govoriti o autoritetu fašističkog probisvjeta.
(…) Izraz „Fajn preporučuje“ javlja se više od 15 puta, „Eve preporučuje“ i „Tartakover preporučuje“ — više od 30 puta. U isto vrijeme, prezime genijalnog ruskog šahiste, istinskog stvaraoca većine savremenih sistema napada i odbrane u takozvanoj „španskoj partiji“, „Evansovom gambitu“ i drugim otvorenim početnim varijantama, kojima je knjiga Keresa upravo posvećena, pominje se rijetko. Izraz „Čigorin preporučuje“ u čitavoj knjizi pojavljuje se svega dva-tri puta (…) i njegova uloga u Keresovoj knjizi prikazana je sramno oskudno.
Vrhunac besmisla Keres dostiže (…)
Nevoljno se postavlja pitanje: čime su objašnjeni takvi grubi politički i teorijski propusti, takvo klanjanje svakom stranom, pa i najbeznačajnijem imenu, takvo slabo prikazivanje zasluga predrevolucionarnih ruskih i sovjetskih teoretičara?
Odgovor je jednostavan! Keresovo djelo nije samostalno, originalno stvaralačko istraživanje (…) To nije ništa drugo do kompilacija poslijeratnih inostranih priručnika o otvaranjima autora Evea i Fajna i odavno poznatih, od strane sovjetske kritike osuđenih, stranih vodiča Tartakovera, Taraša i drugih.
(…) Stvaralačka nesamostalnost, neoriginalnost i površnost plodno su tlo za podilaženje prema inostranstvu, za kosmopolitizam, za političke i teorijske greške.
(…) Kosmopolitska, objektivistička knjiga Keresa stvara potpuno pogrešnu predstavu o teoriji i istoriji domaće i strane šahovske umjetnosti.
V. N. Panov majstor sporta u šahu, član VKP(b) 10. 5. 1950.
Ovaj značajan dokument epohe „razvijenog staljinizma“ isplivao je tek u naše dane — u članku Genne Sosonka „Panovljev napad“ („64“, br. 7, 2014). Autor piše da je tekst „otkriven relativno nedavno u glavnom arhivu KGB-a u Moskvi i nikada ranije nije bio objavljen“ (vjerovatno se misli na Centralni arhiv FSB-a Rusije). I objašnjava:
„Recenzija na Keresovu knjigu očigledno je napisana po narudžbi ‘nadležnih organa’, jer je KGB naročito intenzivno pratio estonskog velemajstora upravo u to doba.“
Zaista, u periodu od 1945. do 1952. godine Keres se nalazio pod operativnim nadzorom Ministarstva državne bezbjednosti (MGB). Ali da li iz toga nužno proizlazi da je Panov svoj spis sastavljao po nalogu bezbjednjaka?
Ne može se isključiti da je tekst u početku bio napisan za časopis Šah u SSSR-u, a da je kasnije ideološki dorađen (tada su, najvjerovatnije, i dodati svi oni izrazi poput „fašistički najamnici“, „izrodi“ i „probisvjeti“ — jer u časopisu takvih riječi ne biste našli). Zašto tako mislim? U to vrijeme nijedna knjiga, pa ni brošure tipa Sve-ruski šahovski turnir kolhoza, nije ostajala bez kritičkog osvrta — 1950. godine časopis je objavio čak deset recenzija, uključujući i jednu Panovljevu. A recenzije na Keresovo temeljno djelo, iz nekog razloga, među njima nema.
Sve to, međutim, ne objašnjava glavno pitanje: šta je moglo izazvati napad na Keresa? Na početku sam sumnjao na turnir kandidata, gdje je upravo tih dana doživio pad forme: Keres je bio u grupi lidera, ali je u posljednjih pet kola osvojio svega 1,5 poen i spao na četvrto mjesto. Možda neko nije želio da izađe na meč s Botvinikom, pa je recenzija bila sredstvo ucjene — ako ne usporiš, objavićemo je? Ali datumi se ne poklapaju: kobni poraz od Kotova dogodio se već 9. maja, dan prije datuma navedenog ispod recenzije. A iskreno govoreći, zašto bi se išlo na takve komplikacije, kad se moglo jednostavno „porazgovarati od srca“? Pogotovo što je bilo ko da to uradi — našu delegaciju u Budimpešti predvodio je majstor Viktor Goglidze, čiji je brat, takođe general-pukovnik državne bezbjednosti (kao i Apollonov), bio Berijina desna ruka…
Ne, ovdje je bilo nešto drugo, mnogo ozbiljnije. Možda se čak pripremalo i — hapšenje!
Sergej Goglidze (u sredini), isto kao i tadašnji predsjednik Sportskog komiteta SSSR-a Arkadij Apollonov, bio je general-pukovnik državne bezbjednosti. A njegov mlađi brat Viktor predvodio je sovjetsku delegaciju na turniru kandidata u Budimpešti.
Sosonko naziva tu recenziju „zatvorenom“. Ali za sve svoje godine uredničkog rada ja za takve nikad nisam čuo (postoje interne recenzije, ali one se pišu po nalogu izdavača, i to ne poslije, nego prije izlaska knjige — da bi se procijenio kvalitet rukopisa). I kakav bi uopšte bio smisao te zatvorenosti? Da niko ne sazna zbog kojih je „grijehova“ Keres bio uzet na nišan? Ne, sa poznatim ljudima tada se nije postupalo tako: njih bi prvo ocrnili u štampi, a tek onda hapsili. U najgorem slučaju jednostavno bi ih tiho uklonili — kao Mihoelsa…
Ipak, upravo se datum pod recenzijom pokazao kao važan trag! Znao sam da je 1945. godine Keresa od odmazde spasio prvi sekretar Komunističke partije Estonije, Nikolaj Karotam, uzevši ga pod svoju zaštitu. A onda sam, ponovo čitajući članak Valtera Heuera „Tajna Paula Keresa“, iznenada naišao na rečenicu: „On (Karotam) je podržavao velemajstora sve do svog pada 1950. godine.“ E, tu je bilo jasno… Konačno se slagalica sastavila kad sam saznao datum tog „pada“ — 26. marta, svega deset dana prije polijetanja sovjetskih šahista za Budimpeštu!
Dakle, Keres je iznenada ostao bez zaštite. I neko je odlučio da to iskoristi, tim prije što je neprijatelja Paul Petrovič imao dovoljno — i u Estoniji (vidi Heuera), i u Moskvi (oni koji su ga 1947. nazivali fašistom nigdje nisu nestali). Ali nije bilo pogodnog povoda: iz dokumenata KGB-a proizlazi da „obrada“ Keresa nije dala nikakav rezultat, pa je „dosje o njemu 1952. godine bio predat u arhiv“… I tada je, možda, nekome sinula ideja: a što ako se kao oružje iskoristi šahovska recenzija, dajući joj izgled političkog dojave?
Izbor Panova za izvršioca nije bio slučajan. Član VKP(b), uzorni „sovjetski patriota“, Rus po nacionalnosti. Uz to, pravi „Čigorinac“, koji će kasnije o svom idolu napisati dvije apologetske knjige. Kao svaki neofit (a u partiju je stupio samo tri godine ranije), Panov je, vjerovatno, bio ponosan zadatkom, obradovan što ima priliku da uz put udari i po Bogoljubovu, kojeg je smrtno mrzio. I napisao je što je traženo.
Zašto „napisao na brzinu“? Pa vidi se da je tekst sastavljen u žurbi, u nekom zanosu. Panov je bio jedan od naših najboljih novinara, a ovdje? Siromaštvo misli, ponavljanja. Evo piše: „‘teorijski’ napori kojih ne predstavljaju nikakvu vrijednost.“ A odmah zatim: „teorijski napori Bogoljubova nikada nisu predstavljali ništa vrijedno.“ Ili još: „ne predstavlja samostalno, originalno djelo“ — pa potom: „nesamostalnost, neoriginalnost“!
…U kojoj je fazi stigla naredba da se sve obustavi, može se samo nagađati. Ali činjenica da je recenzija završila u dubinama Lubljanke veoma je značajna. Šteta što više ne možemo pitati Apollonova — ko je tada skrenuo udar sa Keresa: sam general ili neko drugi?..
Kandidati protiv velemajstora
Za razliku od dva prethodna prvenstva, ovoga puta nije bilo „polufinalnog“ biltena, što izgleda čudno kada se zna da je održano čak pet (!) turnira (vjerovatno je papir koji je bio predviđen za to iskorišten za izdavanje vanrednog broja posvećenog meču Bronštajn – Boleslavski). Kao naknadu, izabrane partije iz polufinala objavljene su u biltenu „XVIII šahovsko prvenstvo SSSR-a“. Najbolje 23 partije ušle su u zbirku „Šah za 1950. godinu“.
Glavna novina kvalifikacionih turnira bilo je učešće velemajstora – ovoga puta ne po želji, nego po obavezi. Iako je pet velemajstora bilo oslobođeno „ispita“, ideja se pokazala opravdanom: od petorice ostalih – Bondarevski, Flor, Levenfiš, Lilijental i Ragozin – samo su se dvojica uspjela probiti u finale!
Ragozin: „Iz godine u godinu rastući broj majstora već je odavno primorao našu šahovsku organizaciju da pređe sa sistema ličnih pozivnica na sada važeći sistem višestepenog izbora učesnika finala prvenstva SSSR-a. Oko 200 visokokvalifikovanih šahista (od prve kategorije do velemajstora) učestvuje u borbi za titulu šampiona SSSR-a kroz četvrtfinalne, polufinalne i finalne turnire.“
„Karta učesnika“ četvrtfinala 18. prvenstva SSSR-a u Uljanovsku kandidata za majstora Borisa Voronkova. Velika, obložena tankim koricama – takvu u džep ne možeš staviti!
Prije Velikog otadžbinskog rata, veliko značenje za stvaralački napredak mladih šahista i majstora imala su prvenstva republika, najvećih šahovskih centara zemlje – Moskve i Lenjingrada – kao i revijalni turniri majstora. Međutim, postepeno su sve veći značaj počela da dobijaju polufinala prvenstva SSSR-a, jer su ona ne samo po jačini učesnika, nego i po sportskoj napetosti nadmašivala tradicionalne lokalne turnire.
„Sada se svaki majstor posebno pažljivo priprema za polufinale prvenstva SSSR-a, kao za svoje najodgovornije takmičenje.“ (Šah u SSSR-u, br. 12, 1950)
Abramov:
„Težak zadatak sastavljanja po snazi ravnopravnih grupa bio je riješen neuspješno. Odavno je vrijeme da se u takvim slučajevima primijeni neki objektivni sistem, na primjer sistem individualnih koeficijenata (u SSSR-u ih je prvi izračunao Lev Abramov upravo 1950. godine), ili neki drugi.“ (Zbirka „Šah za 1950. godinu“)
Lenjingradska grupa: 1–2. Alatorcev i Toluš – po 10,5 iz 15; 3. Bondarevski – 9,5; 4–5. Kan i Lisicin – po 8,5; 6–9. Klaman, Kondratjev, Tajmanov i Hasin – po 8; 10. Abramov – 7,5 itd.
Abramov:
„Rezultate treba priznati zakonitim: pobjednici su čitav turnir odigrali s velikom voljom i pokazali visok nivo igre. Ostali su postigli rezultate u skladu sa svojom sportskom formom. Čak ni Tajmanov, kojeg su mnogi očekivali u finalu, ovaj put nije mogao računati na bolji rezultat, jer je igrao neujednačeno i bez uobičajene sigurnosti.“ (Šah u SSSR-u, br. 12, 1950)
Kijevska grupa: 1–2. Lipnicki i Sokoljski – po 9,5 iz 15; 3. Geller – 9; 4–5. Ragozin i Sajgin – po 8,5; 6. Aratovski – 8; 7–9. Vatnikov, Kopaev i Tarasov – po 7,5; 10–11. Saharov i Čistjakov – po 7 itd.
Ragozin:
„Više od pet godina nisam učestvovao u polufinalnim takmičenjima i s zadovoljstvom moram da primijetim porast vještine naše omladine. Lipnicki je tek ove godine stekao zvanje majstora, ali je već potpuno zreo i iskusan šahista. Dobro poznaje teoriju, a po stilu je sklon kombinacionoj borbi. Sokoljski je igrao vrlo neujednačeno i pravio previde; neke partije odigrao je s velikom snagom. Geler, koji je na prošlom prvenstvu SSSR-a pokazao vrlo zanimljivu i blistavu igru, ovaj put je igrao nesigurno.“ (isto izvor)
Ako neko ima zbirku „Šah za 1950. godinu“, neka je otvori na stranici 104. Šta, nema je? Ne čudite se: list s tom stranicom istrgnut je iz gotovo svih primjeraka. Zašto? Na njoj je bila tabela kijevskog polufinala u kojem je igrao Jurij Saharov — budući dvostruki šampion Ukrajine, poznati trener. Razlog za taj „vandalizam“ bio je Saharovljevo hapšenje 1951. godine, ubrzo nakon njegove pobjede na lavovskom polufinalu XIX prvenstva SSSR-a.
Ni u enciklopedijskom rječniku Šah, ni u Vikipediji nećete naći pomen o toj tragičnoj priči. U sledećem članku, obećavam, ispričaću sve detaljno…
Usput, u istom godišnjaku uklonjen je još jedan list – sa stranicama 185–186, na kojima su, izgleda, bile neke tabele, jer tekst sa 184. prelazi direktno na 187. stranu. Nijedan kompletan primjerak još nisam uspio da pronađem, pa tako ne znam ni razlog za to uklanjanje…
Ona stranica s tabelom kijevskog polufinala, istrgnuta gotovo iz čitavog tiraža zbirke „Šah za 1950. godinu“. Razlog je bilo prezime Jurija Saharova.
Gorkovska grupa:
Aronin – 10,5 iz 15; 2–3. Ljublinski i Petrosjan – po 10;
Furman – 9,5; 5–6. Nežmetdinov i Ufimcev – po 9;
Konstantinov – 8,5;
Dubinin – 7,5; 9–10. Levenfiš i Solovjov – po 7 itd.
Aronin:
„Petrosjan je šahista u usponu. Privlači pažnju lakoća s kojom igra, oštrina kombinacionog vida. Istovremeno je na visokom nivou njegovo strateško razumijevanje najrazličitijih pozicija. Najjače strane igre Ljublinskog su umijeće manevrisanja u složenim pozicijama i upornost u odbrani. Kao i uvijek, zanimljivo je igrao Nežmetdinov. Dobivši ove godine zvanje majstora, ponovo je premašio majstorsku normu.“ (isto izvor)
Abramov:
„Levenfiš nije izdržao napetost teškog turnira i izgubio je posljednje četiri partije. Pobjeda Aronina, koji se po četvrti put zaredom plasirao u finale – i to tri puta kao prvi – zaslužuje da bude posebno istaknuta.“ (Zbirka „Šah za 1950. godinu“)
Tulska grupa: 1–2. Averbah i Borisenko – po 11,5 iz 15; 3–4. Moisejev i Suetin – po 9; 5–7. Iljvicki, Poljak i Simagin – po 8; 8. Fridštejn – 7,5; 9. Gusev – 7; 10. Lilijental – 6,5; 11–13. Goldberg, Kasparjan i Korčnoj – po 6 itd.
Abramov:
„Odlično je čitav turnir odigrao kandidat za majstora Borisenko. Ostvario je 9 pobjeda – više nego bilo ko od 80 učesnika polufinala!“ (isto izvor)
Borisenko:
„Pobjednik turnira Averbah, dobro igrajući otvaranja, uporno se borio za inicijativu i vješto pretvarao prednost u pobjedu. Završnica je za Moisejeva ispala dramatična – izgubio je posljednje dvije partije i dostigao ga je Suetin, koji je imao prednost po tabeli koeficijenata…“
Suetin:
„…desilo se tako da sam ne samo postao majstor, nego i ušao u finale. Moram priznati, inspirisala me pobjeda nad Lilijentalom u prvom kolu – prvi put sam tada pobijedio velemajstora. Iznenadila me njegova nesigurnost u sebe. Bilo je očito da je u dubokoj krizi. A imao je tek 39 godina. Sledeće godine su pokazale da je proces gašenja išao neumoljivo. O razlozima se može samo nagađati – vjerovatno su presudili moralni zamor i dolazak nove, poslijeratne generacije.“ (iz knjige „Šah kroz prizmu vremena“, 1998)
Posebno se treba osvrnuti na igru Korčnoja. U njoj ima mnogo domišljatosti i duhovitosti. Treba napomenuti da bi Korčnoj mogao postići i bolji rezultat da nije upadao u oštre cajtnojte. Osim toga, mladi šahista je imao sklonost da precjenjuje svoju poziciju. (Šah u SSSR-u, br. 12, 1950)
Bejlin:
„Godina 1949. Igramo Korčnoj i ja u četvrtfinalu prvenstva zemlje u Lavovu. Ima osamnaest godina – najmlađi u turniru. Za tablom je povučen, ali u slobodno vrijeme vrlo aktivan. Ako se u raspravi sukobi sa starijim – ne usteže se, ne traži riječi. Posvađali smo se oko neke moje pozicije. Odlučili smo da stvar razjasnimo u brzopoteznim partijama. Ispostavilo se da ja, očigledno, ne držim nivo, iako sam se u tom turniru plasirao u polufinale. Viktor (koji je tada dijelio 8–10. mjesto) završio je naš mali dvoboj riječima: „Igrate izvan svoje težinske kategorije, maestro.““ (iz knjige „Moji susreti u šahovskom kraljevstvu“, 2003)
Ovu jedinstvenu fotografiju učesnika lavovskog četvrtfinala, na kojem je debitovao Viktor Korčnoj, poslao je novinar Ivan Jaremko (Lavov). Ispred univerziteta stoje (s lijeva nadesno): A. Budo, R. Gorenštejn, V. Korčnoj, Ju. Saharov, A. Ebralidze, Zelinski, sudija T. Kukić, B. Dmitrijev, N. Gusev, sudija P. Jacino, Kruminjš, Z. Hodžaev, N. Sažajev, M. Bejlin, Ajrapetov, L. Ščerbako v, Levin, P. Kondratjev. Objavljuje se po prvi put.
Tartuska grupa:
Flor – 10,5; 2–4. Veltmander, Konstantinopoljski i Mikenas – po 10;
Bannik – 9,5;
Holmov – 9; 7–9. Novoteljnov, Čehover i Ščerbako v – po 8 itd.
Flor:
„Mnoge (kao i mene samog) iznenađuje što sam zauzeo prvo mjesto. Već odavno nisam imao slične rezultate. Mislim da sam uspjeh u polufinalu postigao zato što sam igrao preduzimljivije nego obično i trudio se da ne upadam u cajtnojte, u kojima sam poslednjih godina dokazao da umijem pokvariti bilo koju poziciju. Igra Veltmandera ostavlja dobar utisak. Otvaranja mladi šahista još igra prilično površno. Ali u lošijim pozicijama pokazuje izuzetnu hladnokrvnost, domišljatost i upornost (njega, kao i Moisejeva, izdala je tabela koeficijenata)... Holmov je dobar taktičar, ali čim dospije u lošiju poziciju, njegov otpor slabi. Iznenađuje i površnost u njegovoj igri. Često, iako ima mnogo vremena za razmišljanje, brzo povuče potez koji se pokaže pogrešnim. Nažalost, Holmov sada ne vodi računa o svojoj formi, malo radi na svom usavršavanju, i to je dovelo do neuspjeha.“ (Šah u SSSR-u, br. 12, 1950)
Mikenas:
„Početkom 1950. godine već sam se počeo spremati za nova kvalifikaciona takmičenja... U tom periodu sam ozbiljno računao na pomoć bjeloruskog šahiste Ratmira Holmova, koji nije odolio mojim upornim ‘napadima’ i preselio se na stalno prebivalište u Vilnjus. Bio sam siguran da će zajednički stvaralački rad koristiti obojici. Smatram da sam postao ‘koautor’ njegovih kasnijih velikih uspjeha. Ali desila se nevolja: početkom aprila bolest me gotovo tri mjeseca prikovala za krevet, i po savjetu ljekara trebalo je da se na duže vrijeme odreknem učešća u takmičenjima. Ali gdje tamo! Već krajem avgusta, zajedno s novim šampionom Litvanije R. Holmovom, krenuli smo u Tartu na novo polufinale prvenstva zemlje. Takmičenje se održavalo u prelijepoj sali Akademije nauka, koja je, radi udobnosti gledalaca, bila ozvučena. Kako se kaže, ‘igra je krenula’. Sve partije sam igrao slobodno, neopterećeno, čak s nekakvom ravnodušnošću prema rezultatima – ljekari su mi savjetovali da se ne uzbuđujem.“ (iz knjige „Vladas Mikenas“, 1987)
Levenfiš:
„Prednost velemajstora i starih majstora nad mladim vodećim igračima u pogledu teorijskih znanja, razumijevanja pozicije i tehnike, koja je bila naročito uočljiva do 1946. godine, postepeno nestaje. Upravo je to razlog neuspjeha velemajstora i međunarodnih majstora (Čehover, Lisicin, Dubinin, Kan, Kasparjan) koji se nisu plasirali u finale.“ (Zbirka „Šah za 1950. godinu“)
SLAVA OSNIVAČU!
Iz štampe:
„10. novembra u Centralnom domu kulture željezničara održana je svečana sjednica posvećena stogodišnjici rođenja velikog ruskog šahiste Mihaila Ivanoviča Čigorina, kao i otvaranju XVIII prvenstva SSSR-a. Mnogi Moskovljani došli su da odaju počast uspomeni na izuzetnog šahistu. Velika sala bila je prepuna. Scena je bila prekrivena cvijećem, među kojim se isticao veliki portret M. I. Čigorina…
Sa referatom „Veliki ruski šahista M. I. Čigorin“ nastupio je svjetski šampion M. Botvinik. On je detaljno analizirao šahovski stil i karakteristike Čigorinovog stvaralaštva, ilustrujući ih primjerima iz partija koje je veliki ruski šahista odigrao. Prelazeći na ocjenu njegove društvene djelatnosti, govornik je naglasio da je Čigorin bio istaknuti organizator ruskog šahovskog života, književnik i propagator šaha. „Danas, kada obilježavamo stogodišnjicu Čigorinovog rođenja, možemo s pouzdanjem reći da je na osnovama njegove škole izrasla naša sovjetska šahovska škola, čiji su predstavnici stekli zasluženi autoritet našem socijalističkom otadžbini u oblasti šaha“…
Kao glavni sudija, P. Romanovski je pročitao osnovne tačke turnirskog pravilnika (kontrola: 2,5 sata za 40 poteza i po sat za 16 narednih) i pozvao učesnike na žrijebanje da izvuku brojeve.
Rezultati žrijebanja (kurzivom su označeni velemajstori):
A. Konstantinopoljski (Moskva),
E. Geler (Odesa),
P. Keres (Tallin),
I. Bondarevski (Lenjingrad),
A. Suetin (Tula),
A. Toluš (Lenjingrad),
V. Mikenas (Vilnjus),
G. Borisenko (Lenjingrad),
A. Sokoljski (Lavov),
L. Aronin (Moskovska oblast),
V. Ljublinski (Moskva),
I. Boleslavski (Sverdlovsk),
S. Flor,
T. Petrosjan,
Ju. Averbah (svi – Moskva),
I. Lipnicki (Kijev),
V. Smislov,
V. Alatorcev (oboje – Moskva).“ (Bilten „XVIII šahovsko prvenstvo SSSR-a“, 30. novembar 1950)
NEOBIČNA POZICIJA
Traje šampionat — a u finalu nema ni Levenfiša, ni Lilijentala. I Ragozin je ostao pred pragom, a mladi svijet kreće novim tragom.
Velikani su u poziciji takvoj, da šala sama traži svoje tlo: da, u šahu biva često to — da figura ostane izvan table čak svojom voljom.
A pješaci, sa svojom tvrdoglavošću i ćudi, već u dame spremaju se poći… Pa dobro — i za „stradale“ figure ljudi požele im srećan put u noći!
(V. Dihovični, M. Slobodskoj — „Sovjetski sport“, 14. novembar)
Panov: „Naravno, mora se žaliti što su svjetski šampion Botvinik i dva istaknuta velemajstora Bronštajn i Kotov odbili učešće u jubilarnom turniru. Njihovo odbijanje izazvalo je opravdanu kritiku sovjetske štampe. Zaista, ne može da ne iznenadi činjenica da svjetski šampion gotovo tri godine ne učestvuje u takmičenjima i već četvrti put zaredom ne nastupa na prvenstvima zemlje“ (isto, 7. januar 1951).
U svojim memoarima Botvinik ne pominje ovo prvenstvo. Ali iz njegove izjave u pismu A. Apolonovu od 5.09.1950. vidi se da je učešće u njemu u početku smatrao jednim od „neophodnih“ koraka pripreme za meč sa Bronštajnom:
„Učešće od 15–20. novembra u jakom turniru sa 16 učesnika – poželjno na prvenstvu SSSR-a. Poslije dvije i po godine odsustva iz šaha, ne bih više mogao da dobro odigram veliki turnir“.
General je ignorisao mišljenje šampiona svijeta, što je dovelo do oštrog pisma Botvinika zamjeniku Sportskomitetu N. Romanovu od 5.11.1950:
„Poštovani Nikolaj Nikolaevič! Sa velikim zadovoljstvom primio sam naredbu Komiteta o XVIII prvenstvu SSSR-a, gdje sam vidio i svoje prezime (naredba br. 866 od 3.11.50) – znači, skoro da nisam lošiji od drugih velemajstora… Ipak, prisiljen sam da se povučem iz dva razloga:
Nakon 2 ½ godine odsustva iz šahovske prakse, turnir od 21 kola mi nije potreban (očigledno da su u toj naredbi bili navedeni Bronštajn i Kotov). Još u proljeće ’50 sam molio Saveznu sekciju i Komitet da smanje broj učesnika; ovu molbu sam ponovio 5. septembra, ali sam dobio negativan odgovor.
Moja priprema ide prilično sporo. Do sada radim bez pomoćnika – velemajstora Ragozina. Za stvarnu pripremu još nisam počeo; bavim se samo pregledom starih partija, odigranih u takmičenjima posljednjih godina. Sakupilo se više od 2000! Dakle, još nisam spreman za igru. Srdačno, M. Botvinik“.
O razlozima Kotovljevog odbijanja meni nisu poznati, dok je Bronštajn, poslije iscrpljujućeg maratona u Budimpešti (april–maj, 18 kola) i meča sa Boleslavskim (avgust, 14 partija), trebao odmor da bi počeo intenzivnu pripremu za meč sa Botvinikom.
„POD ZNAKOM ČIGORINSKIH TRADICIJA“
A kako bi Panov drugačije mogao nazvati svoj članak o prvenstvu? Bez osnivača – nikako. Ranije su svi igrali „kako Bog dade“, i u turnirskim biltenima rijetko ko se sjećao Čigorina. A u jubilarnom prvenstvu sve je moralo biti samo po-čigorinski! Evo, Jakov Bilanin je u biltenu napisao odu „Učesnicima Čigorinskog turnira“, i tamo je u svakoj strofi: „u čigorinskom stilu“, „nazvan čigorinskim“, „čigorinske snage, čigorinske slave“, „zastava Čigorina“…
Ali znate šta sam primijetio: što je „patriotizam“ gušći, to je turnirski bilten lošiji. Takvog bezličnog, kao na ovom prvenstvu, još nije bilo! Ni reportaža, ni „Naše ankete“, ni „Zapažanja gledalaca“, koji su prošlogodišnji bilten činili – i taj je već bio poprilično „zagipsovan“, ali je ipak zadržavao neku živahnost, humor… Spasila je novina Sovjetski sport, u kojoj je nastupao skladni tandem – majstor Lev Abramov i budući poznati novinar i pisac Viktor Vasiljev. On je tada tek prave prve korake pravio, kao i jedan od najboljih karikaturista poslijeratnog doba Igor Sokolov, čije su karikature (među ostalima) krasile prikaze kola. Na pozadini izvještaja osušenih do stadijuma herbarijuma u biltenu, ti novinski tekstovi izgledali su kao bujne livade!
Kako se ispostavilo, čak previše „bujno“. Moralo se potruditi da se „voda“ ocijedi i iz opisa svih 153 partija ostave samo one koje su se nečim isticale ili uticale na turnirsku intriguu (naći ćete ih u odjeljku partija). Samo nemojte pomisliti da sam pritom izlio i sav humor. Kakav humor, o čemu pričate? Ni u novini, ni u biltenu, ni u časopisu nije više bilo ni pokušaja da se šali…
L. Abramov i V. Vasiljev:
„Na većini stolova u 2. kolu borbe su se tek zahuktavale kada se u sali začuo aplauz: na jednoj od demonstracionih tabla pojavila se oznaka ‘Bijeli je pobijedio’. Petrosjan je prisilio Toluša na predaju. Ta partija je zasad najkraća na turniru.
Tigranu Petrosjanu je svega 21 godina. On nije samo najmlađi učesnik prvenstva, već i najmlađi šahovski majstor u zemlji… Ne može se ne primijetiti da je Petrosjanova igra donekle jednostrana: jak u strategiji igre, on se ne osjeća sasvim sigurno u taktičkim komplikacijama, i u tom smislu više nego iko od učesnika treba da uči na primjerima raznovrsnog stvaralaštva velikog majstora M. Čigorina.
…Dovršavanje nedovršenih partija obično počinje još prije nego što se protivnici ponovo sretnu u turnirskoj sali: odloženu poziciju majstor često razmatra uz pomoć džepnog šaha, još dok se vraća sa kola. Zatim dolazi red na kućnu analizu, u punom smislu te riječi.
Ponekad se desi da se prekine više partija. Tada zadatak postaje složeniji. Na prošlogodišnjem prvenstvu Moskve A. Konstantinopoljskom je trebalo da dovrši čak pet partija. Majstor je pričao da je čitava soba bila puna tabli, između kojih se kretao, kao da igra simultanku.
Ovaj put nijednom učesniku nije prijetila takva perspektiva: prošla su tek dva kola. Zato je analiza bila temeljna. Dvije partije su završene bez dovršavanja: velemajstori Keres i Bondarevski su se dogovorili o remiju s Lipnickim – častan rezultat za šahistu koji prvi put učestvuje na prvenstvu zemlje.“
Pod rubrikom „Oni prvi put učestvuju u finalu“ novine su predstavile trojku debitanta. Pri čemu, ako su Georgij Borisenko i Aleksej Suetin dobili svoja imena, „kosmopolitsko“ ime Lipnickog – Isaak – svedeno je na inicijal…
A. Glazunov: „Mnogo godina ranije, na stadionu u Kijevu među gledaocima sjedilo je osmogodišnje dijete sa ocem. Na fudbalskom terenu, podijeljenom na jednake kvadrate, stajale su neobične figure. Jahači na konjima, ratnici sa alabardama, neobične kule… S vremena na vrijeme pomicale su se, i gledaoci su sa uzbuđenjem komentarisali svaki potez.
– Tata, šta je ovo? – upitalo je dijete svog posvećenog oca. – Šah. – A šta je šah?
I otac je objasnio djetetu o ovoj drevnoj igri.
Poslije godinu dana, kada je dijete završilo drugi razred, otac ga je upitao kakav bi poklon želio za dobre ocjene. Dijete, bez oklevanja, odgovori: – Šah.
Tako je prije 18 godina majstor sporta I. Lipnicki počeo da igra šah. Od malih nogu je proučavao stručnu literaturu i trenirao u šahovsko-damskoj sekciji Gradskog doma pionira. Sa 16 godina prvi put je učestvovao u prvenstvu Ukrajine i osvojio 7. mjesto.
Počeo je rat. Završivši artiljerijsku školu, poručnik I. Lipnicki prošao je kroz teške borbe od Staljingrada do Berlina. Nosilac četiri ordena i nekoliko medalja, major I. Lipnicki bio je među prvima koji su ušli u Berlin… Demobilisan, upisao se na Filološki fakultet Kijevskog univerziteta i ponovo ozbiljno počeo da se bavi šahom. 1949. godine u prvenstvu Ukrajine osvojio je 1. mjesto…“ (‚Sovjetski sport‘, 25. novembar).
Nakon trećeg kola odredio se lider ovogodišnjeg prvenstva – majstor L. Aronin. Četvrti put zaredom osvaja pravo učešća u finalu, što u posleratnim godinama nije uspjelo nijednom majstoru. U trećem kolu Aronin je igrao protiv Ljublinskog. Bio je to pravi, borbeni okršaj… Crni je napad vodio netačno. Aronin je razbio njegov pješački lanac, formirao opasnog slobodnog pješaka i uskoro osvojio figuru…
Četvrto kolo pokazalo je da Smislov namjerava aktivno da se bori za očuvanje svoje titule. Igrajući protiv Suetina, energično je napadao u centru i na kraljevom krilu. Suetin se snalažljivo branio, ali je ipak izgubio pješake, i u poziciji prekinute partije velemajstor je imao dobre šanse za pobjedu.“
Iz štampe: „Po prvi put Aleksej Suetin je ostvario pobjedu nad majstorom prije 10 godina. Tada je 14-godišnji pionir učestvovao u simultanki protiv V. Panova. Poslije rata Suetin se već susretao sa majstorima za šahovskom tablom skoro kao jednak sa jednakima.
Prije tri godine Suetin je dobio titulu kandidata za majstora. Uspješni šahovski treninzi nisu mu omeli da dobro završi Tulski mašinski institut i započne nastavnički rad u komunalno-građevinskom tehničkom školu.
Zimi prošle godine Suetin, kao prvak „Truda“, igrao je na prvoj tabli u timu društva na prvenstvu VTsSPS… Uz te uspjehe dodali su se i drugi, ne manje značajni: ne prekidajući prijateljstvo sa matičnim institutom, Aleksej Suetin redovno je trenirao studente-šahiste. Tokom ove godine broj razvrstanih igrača koje je pripremio prešao je stotinu, pri čemu neki već imaju prvi razred…
Danas Suetinu je 24 godine. Tog dana igra protiv velemajstora Smislova. – Ne mogu reći da sam imao mnogo sreće sa rođendanom, – šali se Suetin. – Ali ipak, borit ću se protiv ozbiljnog protivnika sa svim snagama.“ (isto, 16. novembar).
Gledaoci su sa interesovanjem očekivali susret Boleslavski – Aronin. Velemajstor je do tada odigrao tri remija, i mnogi su mislili da će konačno pokazati svoju uspavanu snagu, tim više što je Boleslavski trebalo da igra bijelim figurama. Rijetko gubi uopšte, a u posljednjim takmičenjima igrajući bijelim figurama, tek je dva puta priznao poraz. Ipak, ovaj put velemajstor je izgubio…
Panov: „Prije početka prvenstva moglo se pretpostaviti da će ono postati takmičenje tri-četiri velemajstora, prije svega – šampiona SSSR-a Smislova sa pobjednikom budimpeštanskog turnira kandidata za svjetsko prvenstvo Boleslavskim. Ali već prva kola srušila su sve te prognoze.“ (turnirski bilten, 7. januar 1951).
U ovom kolu crnim je pobijedio i Keres. Stiče se utisak da Geler ne može uspješno da započne turnire. Na prethodnom prvenstvu „razigrao“ se tek nakon dva uzastopna poraza. Na ovom prvenstvu došao je do četvrtog kola sa tri remija. U partiji sa Keresom Geler je bio neprepoznatljiv. Napravivši na početku interesantnu žrtvu pješaka, nije iskoristio skrivene mogućnosti pozicije. Izvodeći nerazumljivu razmjenu figura, previdio je gubitak kvaliteta i bio je prisiljen da se preda…
U svakom kolu pažnju publike, naravno, privlače demonstracione table sa partijama velemajstora. U petom kolu žrijeb je spojio sve velemajstore sa majstorima. I treba priznati da su ovaj put opravdali interes publike na pomalo originalan način. Keres i Flor su izgubili, Smislov i Bondarevski su prekinuli partije u nekoliko nepovoljnijih pozicija… Na dan doigravanja, među nesretnicima se pridružio i Bondarevski. Velemajstore su spasili od „suvog“ rezultata Smislov i Boleslavski. Ipak, rezultat 1:4 je prilično neutješan za velemajstore…
Keres: „Početak takmičenja nije mi najavljivao ništa dobro. Nakon tri remija, pobijedio sam Gelera, koji je u složenoj poziciji napravio grub previd. Zatim je uslijedio poraz u prilično slabo odigranoj partiji protiv Alatorceva i remi sa Suetinom, protiv kojeg sam imao gubitničku poziciju“ (iz knjige „Sto partija“, 1966).
Šesto kolo opravdalo je očekivanja ljubitelja oštre borbe. Prvi su pali sa utabanih staza Alatorcev i Boleslavski. Majstor, igrajući bijelim figurama, u otvaranju nije ostvario nikakvu prednost. Naprotiv, velemajstor koji je primijenio svoju omiljenu staroindijsku odbranu očigledno je pretekao protivnika u razvoju… Boleslavski, rijetko propuštajući prilike za efektno završavanje borbe, hrabro izvodi dalekosežnu žrtvu kraljice (prva nagrada za ljepotu!).
Skoro na svakom prvenstvu zemlje u grupi lidera pojavljuje se novo ime. Ovaj put prijatno iznenađenje bio je start Aronina. Igrajući crnim figurama protiv Petrosjana, brzo je uspio da izjednači. Ubrzo je partija prešla u završnicu, povoljniju za crne. Ipak, najvjerovatniji ishod bio bi remi, da Aronin nije napravio grešku koja mu je donijela… pobjedu! Tako je, izbjegavši gotovo neizbježni poraz, Aronin ne samo sačuvao lidersku poziciju, već je ostao i u grupi posljednjih moguikana (sa Smislovim i Lipnickim), koji još uvijek idu bez poraza“ („Sovjetski sport“, 14, 16, 18 i 21. novembar).
Poredak poslije 6. kola: Aronin – 5,5 (!), Smislov – 4,5, Toluš – 4, Alatorcev – 3,5, Keres, Lipnicki, Konstantinopoljski, Boleslavski, Flor, Averbah i Suetin – po 3 i dalje.
PROMJENA LIDERA L.Abramov i V.Vasiljev: „Turnir je završen. Živo raspravljajući o zapletima borbe, gledaoci napuštaju CDKŽ. Ali i na Komunističkom trgu, pa čak i u vagonu metroa, nemirni entuzijasti raspravljaju međusobno, slažu se… i ponovo započinju raspravu. Jer dobro je poznato da koliko gledaoca u sali – toliko i različitih procjena svake partije… Ipak, u jednoj stvari svi ljubitelji šaha – svi do jednog! – bili su složni: da je Borisenko odlično igrao protiv Smislova i zasluženo pobijedio.
NA PUTU KA FINIŠU U prostranoj sali – sve kao obično, Uobičajen strogi izgled scene. „Navijač“ iskusan, prestonički, Prati šahovsku bitku. Turnirska borba je surova. Nepreciznosti se u njoj ne praštaju. I Borisenko V.Smislovu Efektno mat objavljuje. Kraljice, topovi, lovci i konji Sadrže lukavstvo i prevaru. Evo, Aronin je osvojio poen, Petrosjan je propustio pobjedu… Nije lak posao – bez poraza Sa čašću stići do cilja. Lipnicki – mlad u borbama – Stiče lovor na putu. Pristalica remija uvjereni, Majstor odbrane, Salo Flor, Promijenivši stil od nedavno, Napustio je opasnu zonu. Zaljubljenost u završnicu visoka, Cajtnot gostuje i tu i tamo… Ka pobjedi, bliskoj i dalekoj, Sportisti idu u grupi.“ S.Kukanov
(turnirski bilten, 19. decembar).
Susret Toluš – Geler očekivao se sa posebnim interesom. I očekivanja nisu bila uzaludna. Partija je obilovala duhovitim taktičkim napadima s obje strane. Nije izostala ni žrtva kraljice: Toluš je je dao kraljicu za topa, lovca i pješaka.
Borba je mogla trajati još dugo, ali Geler je, kao i uvijek, upao u cajtnot, što je neočekivano poremetilo uobičajenu smirenost Toluša. Napravio je čestu psihološku grešku: iako je imao sedam puta više vremena nego protivnik, Toluš se nesvjesno zanio tempom igre i sam je napravio čist „cajtnot“ previd…
Do 8. kola Aronin je odmakao od najbližeg konkurenta – Smislova za jedan i po poen. Hoće li uspjeti zadržati ovu prednost ili će se velemajstor približiti lideru? – to su pitanje postavljali i gledaoci i učesnici.
Romanovski: „Sigurna igra Aronina stekla je opštu simpatiju, i neki od ‘navijača’ s pravom su očekivali da će u njemu uskoro vidjeti novog šampiona zemlje, a samim tim i njenog dvanaestog velemajstora“ (turnirski zbornik).
Prva je završena partija Smislov – Sokoljski. Neuspjela akcija crnog konja dovela je do njegove propasti, i Sokoljski se predao.
U isto vrijeme, kod Lipnickog i Aronina razvijala su se burna dešavanja. Aronin je hrabro prihvatio žrtvu pješaka. Bijeli nije žurio da ga vrati. Ne mareći za „materijalno blagostanje“, radije je nastavio napad. Pri oštroj prirodi borbe gotovo su neizbježne taktičke greške, i obično gubi onaj koji pogriješi posljednji (posljednji je pogriješio Aronin)…
Tako je do 9. kola, u kojem se Smislov i Aronin sastaju međusobno, prednost lidera smanjena na pola poena.
Izvještaj o ovom kolu napravili smo zajedno sa umjetnikom Jurijem Uzbjakovim. Pogledajte crtež. Na gornjim stepenicama ljestvice koja vodi ka željenoj kruni odvija se žestoka dvoboja. Lider turnira Aronin ulaže sve napore da blokira put Smislovu… Ipak, umjetnik nije mogao predvidjeti konačan rezultat: jer raznobojni lovci spašavali su mnoge naizgled beznadežne pozicije. Međutim, prilikom doigravanja Smislov, sjajni majstor završnice, odmah je pokazao bezizglednost pokušaja bijelih da postigne remi.
Zaokupljeni dvobojem, Aronin i Smislov ne obraćaju pažnju na Boleslavskog. Uzalud! U posljednja četiri kola kod njega se konačno probudila borbena volja, i osvojio je 3,5 poena. U 9. kolu Boleslavski je srušio Averbaha. Završnom događaju, prikazanom na crtežu, prethodila je izuzetno energična akcija velemajstora i ne manje vrijedna odbrana majstora…
Levenfiš: „Pristalice Boleslavskog su računale da će se sada uključiti u borbu za prvo mjesto, ali susret Boleslavski – Smislov (u 11. kolu – pobjeda bijelih u 83. potezu!) toliko je iscrpio i pobjednika i poraženog, da na cilju nijedan od njih nije konkurisao liderima“ (zbornik „Šah za 1950. godinu“).
Tiho se na vrh penje i Lipnicki. Pogledajte kako mu u tome ljubazno pomaže Lublinski. Još sredinom partije Lipnicki nije mogao ni sanjati o tako visokoj stepenici: njegova pozicija je s svakim potezom postajala gora. Međutim, u trenutku kada je došlo vrijeme da požanje plodove svojih napora, Lublinski se preplašio posljedica dobitka kraljice (i izgubio!)…
Takođe vidite Keres i Konstantinopoljskog, koji brzo uzvode stepenicama. Velemajstor je u partiji sa Mikenasom imao približno jednake šanse, ali litvanski majstor se sapleo na ravnom terenu i ispustio pješaka, kojeg je njegov iskusni protivnik vješto uhvatio. Taj događaj je odlučio sudbinu partije.
Kod Konstantinopoljskog već su dva pješaka viška. Pogledajte sa kojom tugom ga ispraća Sokoljski, predviđajući da će bez doigravanja morati da preuzme još jednu nulu.
Pored ljestvice vrti se omladina: u 9. kolu Borisenko je nadmašio Gelera. Lenjingrađanin se dobro pripremio za formacije staroindijske odbrane i ni na trenutak nije ispuštao pozicionu prednost, koja se potom pretvorila u materijalnu.
L. Rutickij: „Prije otprilike 16 godina Mihail Botvinik je davao simultanku u jednom od klubova Lenjingrada. Među učesnicima seanse bio je i Georgij Borisenko. Jedanaestogodišnji školarac časno je izdržao ozbiljan ispit – njegova partija sa Botvinikom završila je remijem…
Do 1940. godine Borisenko je već bio jedan od najjačih mladih šahista Lenjingrada. Neposredno prije rata osvojio je treći kandidatni poen. Počeo je rat. Georgij Borisenko se borio na frontovima Velikog otadžbinskog rata.
Šahom se Borisenko ponovo mogao baviti tek 1947. godine, kada se vratio u Lenjingrad i upisao Elektrotehnički institut željezničkog saobraćaja. Mladi kandidat za majstora nije lako dolazio do uspjeha. Ipak, uporno je usavršavao svoje majstorstvo…“ („Sovjetski sport“, 18. novembar).
Umjetnik je bez previše izmišljanja prikazao Alatorceva i Suetina kako sa strane posmatraju svoje polovične rezultate. To se lako objašnjava: njihov susret bio je toliko monoton da, prirodno, nije mogao inspirisati J. Uzbjakova.
Prijatno razgovaraju nerazdvojni prijatelji – Bondarevski i Toluš. Njihova partija, kao i svi susreti posljednjih godina, završila je bez uzbuđenja – remijem. Prijateljstvo je, naravno, dobra stvar, ali bilo bi mnogo bolje vidjeti na njihovoj šahovskoj tabli oštru borbu.
Kao što se čitaocu već vjerovatno naslućuje, Petrosjan se te večeri osjećao loše, pa je partija bila izostavljena. Šta je ostalo mekog srca Floru? Naravno, da posjeti svog bolesnog partnera…“ (isto, 25. i 28. novembar).
Stanje posle 9. kola: Smislov – 6,5 Aronin i Lipnicki – po 6 Alatorcev i Boleslavski – po 5,5 Keres, Toluš i Konstantinopoljski – po 5 itd.
VELEMAJSTORI SE REVANŠIRAJU
L. Abramov i V. Vasiljev: „U 10. kolu velemajstori su se ponovo susreli sa majstorima i revanširali za poraz u 5. kolu. Rezultat je otvorio Bondarevski. Njegov protivnik Mikenas poznat je kao majstor napada. I u ovoj partiji pripremao se za ofanzivne akcije. Ali Bondarevski mu je nametnuo svoju taktiku i time ga psihološki obeshrabrio (druga nagrada za ljepotu!)…
Uspjeh su učvrstili Keres. Igrajući bijelim protiv Borisenka, krenuo je u staroindijsku odbranu sa ranom razmjenom kraljica, dobijajući blagu pozicionu prednost. Teško je bilo očekivati u ovoj partiji oštre komplikacije. Međutim, one su nastupile već na 11. potezu. Tokom 17 poteza figure protivnika neprekidno su se napadale…
Panov: „Po našem mišljenju, Keres je prirodno talentovan, brilijantan taktičar, koji grešno svoje snage uglavnom polaže u strategiji. Čim okolnosti primoraju Keresa da zaboravi na ovu čudnu samoprevaru, on postiže izvanredne rezultate“ (turnirski bilten, 7. januar 1951).
Treći poen velemajstorima doneo je Smislov. Njegova partija sa Lublinskim bila je bogata interesantnim, iako spolja malo efektnim manevrima…
Kada se na tabli, gde se demonstrirala partija Lipnicki – Boleslavski, pojavila oznaka „Remi“, u sali su se čuli aplauzi. Povodom toga jedan od gledalaca čak je izrazio nezadovoljstvo: „Šta je ovo? Pobjede – aplauz, remi – opet aplauz…“ Gledalac je bio u zabludi: ovaj remi je od onih koji može se biti ponosan… Borbena, oštra borba, koja je gledaocima priuštila mnogo prijatnih uzbuđenja!
Tako je rezultat postao 3,5 : 0,5 u korist velemajstora. Jedva što je Flor spasio majstore. U partiji protiv Averbakha ponovo je izabrao Karokan odbranu. Nekada mu je ona donosila uspeh. Međutim, nakon susreta sa sovjetskim majstorima, strašno oružje Flora je oslabljeno… Ali nikada do tada strast velemajstora prema Karokan odbrani nije mu prouzrokovala toliko nevolja koliko su prva kola ovog prvenstva. Tri puta je Flor birao ovu odbranu – protiv Toluša, Aronina i Boleslavskog – i sva tri puta izgubio. Ovog puta ni crnim nije mu pošlo za rukom da dobije punopravnu igru. Pritisak Averbakha se pojačavao, i samo žrtvom piona velemajstor je uspio da izazove pojednostavljenje…
Tako su se velemajstori revanširali za poraz u 5. kolu istim rezultatom – 4 : 1.
Botvinik: „‘Poznavaoci’ su tvrdili da je šampion SSSR-a 1950. već određen: Smislovu bi bilo dovoljno da na kraju osvoji 4 ili 4,5 poena od 7 mogućih da potvrdi pobedu. Međutim, Smislov je pokazao neoprostivu slabost karaktera i ‘postigao’ zaista skroman rezultat: osvojio je samo 2,5 poena…“ („Ogonek“ br. 2, 1951).
Blizina cilja dala je 11. kolu neobičnu napetost. Centralna je, naravno, bila borba Boleslavskog i Smislova. Mladi velemajstori su već postali stari protivnici. Igrali su međusobno dvadeset puta. 12 susreta završilo je remijem, Smislov je pobedio pet puta, a Boleslavski tri puta (pobedio je i ovog puta).
Najbliži konkurent Smislova – Aronin – pretrpeo je poraz od Gelera. Odeski majstor je odigrao celu partiju besprekorno i pobedio u lepom stilu.
Borba je još upornije trajala u 12. kolu. Treću pobedu zaredom ostvario je Toluš. Više od 10 puta susretao se sa litvanskim majstorom Mikenasom. I takav je stil obojice partnera, da borba nikada nije završavala remijem. I u ovom kolu nisu prekršili tradiciju i potpuno su opravdali svoju reputaciju inventivnih i duhovitih taktičara…
Da bi učvrstio liderstvo na turniru, Smislov je morao nužno pobediti. Međutim, naišao je sa strane Flora na žestok otpor (remi!)…
Sudbina ostalih lidera razvijala se različito. Keres je tokom čitave partije imao malu prednost protiv Aronina. Međutim, majstor je zadržao sasvim odbranjivu, pa čak i aktivnu poziciju. I samo pred kraj kola, precijenivši svoje mogućnosti, Aronin je zbog ekstravagantnog manevra kraljicom izgubio piona…
Stanje nakon 12. kola: Smislov, Toluš i Lipnicki – po 8, Keres – 7,5, Aronin, Boleslavski i Geler – po 7, Konstantinopoljski i Alatorcev – po 6,5 itd.
ZADATAK SA SEDAM NEPOZNATIH
L. Abramov i V. Vasiljev: „Ni na jednom od 17 prvenstava još se nije desila takva situacija da pred poslednja kola za titulu prvaka pretendira gotovo polovina učesnika. Zaista, pokušavati sada odrediti ko je najverovatniji kandidat za prvo mjesto – znači rješavati zadatak sa najmanje sedam nepoznatih, pri čemu nijedno znanje zakona više matematike ovdje ne pomaže.
Neki su se nadali da će 13. kolo donijeti makar malo jasnoće u tabeli, ali ono je samo dodalo ulje na vatru.
Levenfiš: „Lider je postao Lipnicki, koji po prvi put učestvuje u finalu (pobijedio je Averbaha). Na pola poena iza držali su se Keres, Smislov i Toluš, i to samo zato što im je „osmjehnula“ turnirska sreća. Petrosjan je odlično igrao partiju protiv Smislova, ali je u oskudici vremena propustio jednostavnu pobjedu. Sa velikim naporom Keres je pobijedio Lublinskoga, koji je propustio remi šanse već pri doigravanju“ (zbornik „Šah 1950. godine“). A Toluš se spasio vječnim šahom u partiji sa Borisenkom.
Kada je u 14. kolu završena partija Toluš – Sokoljski, borba na drugim tablama tek je počinjala da se rasplamsava. Uopšte, kod Toluša se događaji gotovo uvijek razvijaju u brzom tempu. Još u fazi otvaranja pojavio se „oštar trenutak“, kada je Sokoljski neočekivano ponudio remi. Moramo biti zahvalni Tolušu na njegovom odbijanju, jer bi u suprotnom gledaoci ostali uskraćeni za lijep prizor…
Kod Keresa i Boleslavskog gotovo svi susreti završavali su remijem. Ali ovog puta, već na početku partije Boleslavski je započeo rizičan napad protiv pozicije bijelog sa dugom rokadom. Odbijajući napad, Keres je osvojio piona „a“, koji se u žaru borbe probio u neprijateljski tabor i ostao nezaštićen. Boleslavski je dugo zadržavao inicijativu, organizovao prodor u centru. U jednom trenutku imao je priliku da povrati piona, ali je odbio (pri doigravanju Keres je pobijedio)…
Brojni gledaoci sa posebnom pažnjom pratili su partiju Alatorcev – Lipnicki. Pred 14. kolo Kijevljanin je imao sasvim realnu šansu da se nađe ispred svih. Međutim, tog dana šanse Lipnickog su se nešto smanjile, i to njegovom sopstvenom greškom. U 24. potezu propustio je hrabro pomjeranje f5-f4, i od tog trenutka Alatorcev više nije ispuštao inicijativu…
Nakon neobičnenapetosti koja je obilježila posljednja kola, činilo se da ništa više ne može iznenaditi gledaoce. Ipak, 15. kolo je zapanjilo čak i iskusne Moskovljane: od četiri partije koje su završene prije pauze, nijedna nije bila remi, a ni pet prekinutih vjerovatno neće donijeti polovine poena za tabelu. Kolo bez remija! To se dešava izuzetno rijetko.
Ljubitelji šaha imaju poseban instinkt za zanimljiva kola: tog dana karata na blagajni nije bilo dovoljno za sve zainteresovane, a dolje, kod blagajni, postavljene su dvije demonstracione table, na kojima su prikazane najzanimljivije partije kola – Aronina protiv Toluša i Lipnickog protiv Smislova. Međutim, ostavimo bučne neuspješnike da raspravljaju kod tabli i popnimo se stepenicama koje vode u gledalište.
Ovdje na skoro svim stolovima vrebaju žestoke borbe. Lipnicki napada Smislova, Alatorcev žrtvuje figuru Borisenku, kod Aronina i Toluša teško je razumijeti ko napada, a ko se brani, a čak i obično mirni Flor uzbuđeno žrtvuje kvalitet Keresu. Borbeno kolo! I čini se da izvanredni ruski šahista, utemeljitelj domaće šahovske škole M.I. Čigorin, sa odobravanjem gleda svoje dostojne učenike sa velikog portreta koji visi iznad scene…
Među svim zanimljivim susretima 15. kola ipak se isticala jedna – partija Smislova i Lipnickog. Treba priznati da je do tog dana kod Lipnickog postojala određena razlika između kreativnih i sportskih rezultata. Značajan broj poena u tabeli nije bio podržan cjelovitim, od početka do kraja dobro odigranim partijama. U 15. kolu Kijevljaninu je pošlo za rukom značajno smanjiti taj jaz…
Aroninu je trebalo da pobijedi – inače je gubio poslednju šansu da se ponovo uključi u borbu za prva mjesta. Kao što često biva na turnirima, ne manje je bio potreban poen i Tolušu – pobjedom bi učvrstio svoje vodeće mjesto (ali pobijedio je Aronin!)…
Na kraju, neophodno je reći nešto o atmosferi u kojoj se turnir odvija. 15. kolo je jasno pokazalo da organizacija takmičenja ostavlja mnogo željenog. Na nezadovoljstvo sudijske komisije, gledaoce je svaka pobjeda prilično živo uzbuđivala. Nema reči – razgovori i aplauzi veoma ometaju učesnike, ali zar se može tražiti od ljubitelja šaha da sjede jednako tiho kao i sami igrači? Negativno utiče na kreativnu stranu igre i gužva u sali. Za savezna prvenstva, koja po značaju nadmašuju najveće međunarodne turnire, može i treba pronaći prostraniji prostor (sala CDŽK je primala „svega“ 1100 ljudi!), što bi omogućilo da svi koji žele prisustvuju turniru.
Potpuno je neophodno i povećati broj dana za dovršavanje partija. Zar se može miriti sa tim da učesnici pred poslednja dva kola treba da odigraju 26 odloženih partija! A neki imaju i po pet odloženih partija. To otežava položaj učesnika i, bez sumnje, odražava se na kvalitet partija.
…Tako su se ostvarili snovi ne samo gledalaca, nego i učesnika – sudijska komisija je preuredila raspored kola i obezbijedila čak tri dana za dovršavanje partija zaredom. To je omogućilo da se bar pred pretposlednje kolo dovede u red turnirska tabela. Po prvi put se pojavila mogućnost da se ne prave nagađanja o ishodu odloženih partija – svih 26 koverata sa zapisanim potezima je otvoreno, i svakom učesniku je u svih 15 polja upisan rezultat.
Stanje nakon 15. kola: Keres – 10,5, Lipnicki – 10, Aronin i Toluš – po 9,5, Smislov – 9, Konstantinopoljski i Alatorcev – po 8,5, Boleslavski i Geler – po 8 itd.
FINALE S NEMISLIVIM PROGNOZOM
L. Abramov i V. Vasiljev: „Poslije 15. kola moglo se pomisliti da će burni finiš Keresa staviti tačku na međuvladavinu, karakterističnu za poslednje dane prvenstva. Međutim, ovo je takav neobičan turnir da ljubitelji šaha nemaju ni minut mira. Može da se desi da u pretposlednjem kolu Aronin i Toluš pobijede, a Keres i Lipnicki izgube! I ponovo najmanje četiri učesnika imaju realne šanse za titulu šampiona zemlje, a ljubitelji brojanja dobili su novu hranu za proricanja.“
Kako su se dešavanja razvijala u 16. kolu?
Niko nije sumnjao da će Keres, igrajući bijelim figurama, uložiti sve snage da pobijedi Petrosjana i time skoro osigura prvo mjesto. Isprva se partija upravo tako i razvijala. Vidjevši da prijetnje bijelih postaju sve realnije, Petrosjan pokušava da stvori kontrigru na daminom krilu, ne ustručavajući se čak ni da žrtvuje piona (i njegov rizik se na kraju isplatio!)…
Dok se završavao dramatičan duel Petrosjana i Keresa, za susjednim stolom razgorjela se ne manje sadržajna borba. Lipnicki (crnim figurama) borio se protiv svog šahovskog učitelja Konstantinopoljskog…
Lipnicki-Konstantinopoljski
U ovoj partiji Lipnicki je prolazio, moglo bi se reći, posljednju provjeru. Ispitivač je bio strog, možda čak i sitničav, i čitava partija bila je toliko logična i dosljedna od početka do kraja da je zaista ličila na uzorno vođen čas…
Lipnicki: „Ne mogu da sakrijem, bilo mi je gorko da priznam poraz u partiji s njim, tim prije što me ta partija lišila čistog prvog mjesta. Ali sam zahvalan svom učitelju što mi je tako pošteno i strogo pokazao koliko još moram da radim na usavršavanju svoje igre“ („Sovjetski sport“, 14. decembar).
Lublinski je sjajno vodio partiju protiv Toluša. Iskoristio je njegovu pomalo nesigurnu igru, stekao aktivniju poziciju i izveo kombinaciju s privremenom žrtvom kvaliteta. Kada je materijalna ravnoteža obnovljena, slobodni pješak crnog trebao je odigrati odlučujuću ulogu u završnici. Ali… do završetka nije došlo. U oštroj vremenskoj oskudici Lublinski je napravio bezazlenu, kako mu se činilo, zamjenu poteza. Ta nepreciznost postala je kobna… Lublinski se predao, a Toluš je dostigao Keresa.
„Prvi put na ovom turniru biram staroindijsku odbranu; da li će me iznevjeriti?“ – rekao je Aronin, izlazeći poslije četiri poteza sa scene. Ali, očigledno s mišlju da ga odbrana možda stvarno može iznevjeriti, već na petom potezu prešao je na Grunfeldovu odbranu (i ona ga nije iznevjerila!)…
Pred posljednje kolo stvorila se situacija kakvu stari šahovski veterani ne pamte: tri učesnika – Keres, Toluš i Aronin – imali su po 10,5 poena, dok je Lipnicki pratio „za petama“ sa 10 poena. Sve to davalo je kolu neviđeno uzbuđenje.
Žestok interes prepunjene dvorane prirodno su izazivale tri partije: Averbah – Keres, Boleslavski – Toluš i Aronin – Borisenko… Neko vrijeme igra se razvijala po poznatim šablonima. Ali uskoro se u jednoj partiji za drugom situacija zaoštrila, i, ne gledajući na table, moglo se bez greške naslutiti da je u svim slučajevima mir remetio onaj koji teži tituli šampiona zemlje. Prvi među njima bio je odlučni Toluš. U španskoj partiji primijenio je novi potez 11…d4, odavno pripreman zajedno s Keresom. Boleslavski se nije uspio izboriti sa nastalim teškoćama. Crni je čvrsto preuzeo inicijativu i uskoro osvojio kvalitet.
Sreća Toluša podstakla je njegove protivnike. Uskoro Keres pješačkim udarom u centru preuzima inicijativu u partiji protiv Averbaha. Moglo se očekivati da će velemajstor energičnom igrom postići uspjeh. Međutim, opečen iskustvom s Petrosjanom, radije bira „pticu u ruci“ nego „ždrala na nebu“. „Ptica u ruci“ pojavila se u obliku izolovanog centralnog pješaka bijelog…
Tako su dvojica lidera jasno stekla prednost. Tada je došao red na Aronina… Borisenko je odigrao hrabar i neočekivan potez za protivnika 24…g5! Nastao je, moglo bi se reći, najdramatičniji trenutak kola. Gledaoci su napeto pratili majstora, koji je rukama obuhvatio glavu i zabio oči u tablu.
Zaista, šta da rade bijeli? Povući damu s h4 na g3? Tada slijedi 25…Nh5, i ili se mora prihvatiti remi ponavljanjem poteza, ili sakriti damu u „podzemlje“ (26.Qh2), gdje će, istina, naći mir, ali izgubiti mogućnost da pokaže svoju snagu.
Aronin je izabrao drugi put, hrabar i rizičan – odlučio je žrtvovati figuru, iako mu je ta žrtva pružala samo vrlo, vrlo maglovite perspektive…
Turnir se približavao kraju. Toluš je vratio protivniku kvalitet i ostao s dodatnim slobodnim pješakom, što je, kako se činilo svima, davalo dobre šanse za pobjedu. Aroninu je predstojao zadatak koji Geleru nije pošao za rukom u 1. kolu protiv Smyslova – dokazati nadmoć tri pješaka nad lovcem. Keres je zadržavao isto tako malu pozicionu prednost.
Samo je 12 sati ostalo do početka dovršavanja partija. Samo 12 sati za sve – za put kući i ujutro na turnir, za večeru i doručak, za san i analizu. Vjerovatno je većina učesnika provela tu noć u nemiru…
Jedna od tri partije lidera završila je još u hotelu: nakon dugog analiziranja, Toluš je zaključio da nema mogućnosti za pobjedu… Dovršavanje partije Averbah – Keres završilo je brzo. Posebnost odložene pozicije bila je u tome što je izolovani bijeli pješak d4 prije ili kasnije neizbježno morao pasti. Averbah je 42. potezom izazvao komplikacije, ali to je samo ubrzalo propast pješaka.
Mnogo toga u raspodjeli mjesta zavisilo je i od partije Lipnickog s Gelerom. Složena manevarska borba završila je munjevitom igrom Gelera, koji je bio prinuđen da za jednu minutu odigra 15 poteza. Partiju je odložio u najgoroj poziciji, a Lipnicki je sigurno doveo svoju prednost do pobjede…
Stolovi učesnika već odavno su se ispraznili, u prostoriji iza scene demonstratori su već vezivali šahovske figure od šperploče u snopove, a sala je još uvijek bila puna: Aronin je uporno pokušavao da pobijedi Borisenka. Velika je bila želja Aronina da pobjedom podijeli 1–2. mjesto s Keresom, ali se susreo s jednako snažnom željom Borisenka da ne izgubi. Partija je trajala više od 80 poteza i završila remijem.
Pri podjeli 1. mjesta, ljubitelje šaha čekalo je još jedno planirano uzbuđenje: „Prema pravilima turnira, u slučaju da se 1. i 2. mjesto podijele, između dva pobjednika prvenstva za 10 dana održaće se meč od 6 partija radi određivanja šampiona zemlje. Ako više od dva učesnika dijele prvo mjesto s jednakim brojem poena, tada će za 10 dana biti organizovan meč-turnir, pri čemu će svaki od kandidata za titulu šampiona zemlje igrati po dvije partije sa svakim protivnikom“ („Sovjetski sport“, 21. novembra).
Uveče, posle doigravanja, održano je zatvaranje turnira. Zamjenik predsjednika Saveznog komiteta za fizičku kulturu i sport I.M. Vereskov uručio je učesnicima koji su zauzeli prvih šest mjesta nagrade (Keres je dobio „zlato“, dok su Aronin, Lipnicki i Toluš, koji su podijelili 2–4. mjesto, dobili srebrne medalje). Posebna nagrada za najbolji rezultat protiv osvajača medalja pripala je Alatorcevu (3,5 od 6). Nagradu za najbolji rezultat u posljednjih pet kola podijelili su Keres, Aronin i Mikenas (po 4 boda).
Dakle, turnir je završen. Već iz mnogih krajeva zemlje dolaze izvještaji o stotinama hiljada učesnika neviđenog u istoriji šaha takmičenja – masovnog turnira u čast stogodišnjice rođenja M.I. Čigorina. U toj masovnosti šahovskog pokreta leži temelj daljih pobjeda sovjetske šahovske kulture“ („Sovjetski sport“, 12. i 14. decembra).
Tako se desilo da je dan prije prvenstva – 30. oktobra – preminuo prvi velemajstor SSSR-a Boris Verlinsky, ali turnirski bilten nije čak ni spomenuo ovu gubitak. A časopis „Šah u SSSR-u“ umjesto nekrologa objavio je njegove uspomene, nazivajući ga „jednim od najstarijih majstora“…
Zato, kada 1. januara nije bilo Nikolaja Zubareva, člana redakcije biltena, njemu je posvećen veliki nekrolog, potpisan od svih vodećih šahista na čelu s „prvim sovjetskim velemajstorom“ Botvinikom.
Averbah: „Godine 1929. Verlinsky je postao šampion zemlje. Za ovaj uspjeh njemu je, kao prvom u istoriji sovjetskog šaha, dodijeljena titula velemajstora, i to „doživotno“. Međutim, početkom 30-ih godina titula je nekako neprimjetno, bez ikakvih službenih odluka, oduzeta. Boris Markovič, čovjek osjetljiv i lako ranjiv, teško je podnio gubitak i iz nekog razloga je krivio za to Nikolaja Zubareva, koji je tada predvodio Visoku kvalifikacionu komisiju. Zbog toga ga je smatrao svojim neprijateljem broj jedan. Po ironiji sudbine, obojica su preminula skoro istovremeno: Verlinsky – krajem oktobra 1950. godine, Zubarev dva mjeseca kasnije, gotovo na Novu godinu. Kada sam u januaru slučajno sreo udovicu Verlinskog na Arbatu i obavijestio je o smrti Zubareva, ona je zaplakala: „Aj-aj-aj, kako je žao što Borja nije doživio ovaj dan. Bio bi tako srećan!““ (iz knjige A. Radčenko i S. Allahverdjan „Od Verlinskog do batke Zuja“, 2009)
