Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.
PREDGOVOR
ŠAHOVSKI JEDNOTOMNIK
Autor ove knjige rođen je 19…3. godine, što znači da mi 2013. godine pada okrugla godišnjica, jubilej. Godine, da budemo iskreni, nisu baš radosne – kako kažu, toliko se ne živi. Zato sam treću cifru izostavio, da ne bode oči. Ali za pisca postoji i jedna pozitivna strana jubileja – pojavljuje se želja da se iznesu određeni rezultati, da se sabere sve najzanimljivije iz „izvještajnog perioda“, da se sastavi nešto poput „Izabranog“ ili, kako bi rekao pjesnik, svoj jednotomnik. Takav šahovski jednotomnik autor nudi vašoj pažnji.
Nije bilo lako napraviti ga. Prva moja knjiga izašla je pre više od 35 godina, 1976. godine, a ova sadašnja – računajući ponovna izdanja, prevode, enciklopedije i razne zbirke – već je 175. po redu (još jedan jubilej!). Ali pošto se ukazala ovako srećna prilika – da se sumiraju rezultati, nadam se, privremeni – želio sam da čitaocu predstavim najbolje iz svih šahovskih žanrova kojima sam se bavio.
U knjizi je petnaest odeljaka: kratka biografija autora i njegovi razgovori sa svjetskim šampionima, lični život kraljeva, šahovska čuda-djeca, kombinacije, studije, iznenađenja u otvaranju, neobični dijagrami, analiza, šah i književnost, šah i novac – svega po malo. U knjizi ima mnogo humora, zabavnih i iznenađujućih priča, uključujući i one sa učešćem autora.
Sada ćemo malo detaljnije proći kroz sve odjeljke. U prvom odjeljku „Sumirajući rezultate“ autor, kao jubilarnik, „zloupotrebljavajući službeni položaj“, priča ponešto o svom šahovsko-književnom životu, o školskim, studentskim i postdiplomskim godinama, o tome kako su nastajale zamisli pojedinih knjiga. Naravno, ako čitalac brzo preleti ovaj odjeljak kako bi prešao na autorovo stvaralaštvo, smiješno je ljutiti se – biću samo radostan.
Svaki novinar ili pisac počinje svoj rad sa intervjuima, pri čemu mu u vidokrugu dospjevaju poznate ličnosti; za šahovskog autora to su prije svega vrhunski velemajstori. U drugom odjeljku knjige „Razgovori sa svjetskim šampionima“ uključeno je pet mojih intervjua sa domaćim šampionima: prva tri – Botvinikom, Smislovom i Taljem – i dva poslednja iz zlatnog doba šaha – Kasparov i Karpov.
Odjeljak „Žene šahovskih kraljeva“ takođe je posvećen svjetskim šampionima, ali ovdje se radi o njihovom ličnom životu. Autor ovu temu istražuje već dugo, a pretpostavljam da je zanimljiva i čitaocu – sigurno pratite ne samo sportske karijere svojih idola, već i njihova „ostvarenja“ na ličnom planu. Možda ste se već susreli sa mojim „ženama kraljeva“, ali od tada se mnogo toga promijenilo. Nažalost, preminuli su Vasilij Smislov (a zatim i njegova vjerna supruga Nadežda Andrejevna) i Robert Fišer, pri čemu je za njegovu udovicu Miyoko Watai priča o nasljedstvu Fišera srećno završena – po pravdi, nasljedstvo je pripalo Japanki. Tokom tih godina, Gari Kasparov je promijenio životnu partnerku, Vladimir Kramnik se oženio Francuskinjom i postao otac, konačno, Vishi Anand je dobio sina, što je za njega i njegovu suprugu Arunu značilo gotovo isto koliko i šahovska kruna. Kao što vidite, mnogo je vijesti, i sve su zabilježene u knjizi.
Odjeljak „Čuda-djeca“ – heroji su kraljevi (Kapablanka, Spaski, Fišer, Kasparov), ali govori se i o budućim šampionima, prije svega o Karjakinu i Karlsenu. Pominju se i čuda-djeca iz svijeta muzike, književnosti i sporta.
U petom odjeljku „Kolekcije“ autor, s jedne strane, priča o svojoj strasti prema sakupljanju, a s druge strane nudi čitaocu dvije omiljene kolekcije – „Bez kraljice!“ (kombinacije sa žrtvom najjače figure u partijama šampiona) i „Studijski kvarteti“.
Odjeljak „Pod mikroskopom“ posvećen je analizi jedne čuvene partije Morfija, koja je odigrana prije više od jednog i po vijeka, ali tajne još postoje (djelimično ih je pokušao otkriti autor knjige).
„Netereotska varijanta“ – odjeljak koji se odnosi na teoriju otvaranjaa, u kojem se govori o jednom rijetkom sistemu sa kojom autor ima prijatna sjećanja.
U odjeljku „Šah i klasika“ prikazano je kako naša omiljena igra odražava umjetničku književnost. Ovde ćete naići na imena poput Cvajga i Nabokova, Iljfa i Petrova, Kerola sa njegovom „Alisom u zemlji čuda“, Aksenova, koji je napisao sjajnu priču „Pobjeda“. Nije zaboravljen ni Vladimir Visocki, „učesnik“ meča za šahovsku krunu protiv Fišera.
Šah, naravno, nije boks, hokej ili tenis gde se vrte desetine miliona dolara, ali i ovdje su nagrade sasvim pristojne, naročito u mečevima za krunu. U odjeljku „Novac“ opisani su prihodi velemajstora, sa mnogo ozbiljnih i zabavnih priča na tu temu.
U desetom odjeljku vraćamo se na šahovsku tablu i figure: predstavljen je žanr neobičnih dijagrama, takođe jedan od omiljenih autora – razne zabavne pozicije i zadaci-šale.
Autorska kolekcija zabavnih šahovskih priča i anegdota prilično je obimna; u jednotomniku se pojavljuje u različitim odjeljcima, a u posebnom odeljku „Vesele priče o kraljevima“ skupljene su četiri desetine priča o svim svetskim šampionima, od Štajnica do Ananda, pri čemu su izabrane najveselije.
U sledećem odjeljku čitalac će naići na niz zanimljivih priča vezanih za autora. Opisuje se kako je „Po tajni od šefa“ osvojio prvi Moskvski kup, kako je učestvovao na prvenstvu zemlje i… oženio se, kako je komunicirao sa Vladimirom Visockim, kako je postao vicešampion svijeta među novinarima i dr.
Još jedan odjeljak je takođe humoristički; autor je uključio nekoliko svojih starih šahovskih priča.
Dva odjeljka nemaju veze sa šahom. Iskoristivši činjenicu da je knjiga jubilarna, autor je pronašao nekoliko svojih humorističkih priča, objavljenih još za sovjetske vlasti u tada popularnoj 16. strani „Literaturnaja gazeta“.
U poslednjem, petnaestom odjeljku opisano je nekoliko trikova sa riječima. Saznaćete šta su anagrami, palindromi, metagrami, vratićete se u svoje daleko djetinjstvo i sjetićete se kako „Argentina mami negra“ i kako se „od muve pravi slon“. Ipak, i ovde se može naći ponešto vezano za šah…
U našem šahovskom jednotomniku mnogo je zabavnih i neočekivanih priča. A želio bih da predgovor završim još jednom, prilično važnom pričom za autora.
Tokom 1970-ih, dok sam bio doktorant, a i malo kasnije, već odbranivši disertaciju, dodatno sam radio pripremajući buduće studente iz matematike. Početkom 1980. godine pozvao me je 17-godišnji mladić Saša Usikov, koji je polagao prijemni za jedan prestižni univerzitet. Radili smo nekoliko meseci, a naša poslednja sesija, kako mi je sam Aleksandar podsjetio, bila je 25. jula – tog dana, saznajući za smrt Visockog, bio sam van sebe i jedva priveo čas kraju. 1. avgusta počeli su prijemni ispiti, i Usikov je, uspješno ih položivši (posebno matematiku!), upisao institut. Od tada je prošlo više od trideset godina. Aleksandar je ostvario briljantnu karijeru, postao istaknuti stručnjak u oblasti zaštite (ne sicilijanske ili francuske, naravno, nego zaštite čovjeka od štetnih uticaja spoljnog okruženja), i predsjednik velike firme.
Prije oko deset godina, moj bivši učenik upoznao je Valerija Krasnopolskog, urednika izdavačke kuće „Zebra“. Jednog dana Krasnopoljski je podijelio sa Aleksandrom kreativne planove „Zebre“.
„Usput,“ rekao je, „kod nas se pojavio novi autor Evgenij Gik.“
„Evgenij Gik?!“ – iznenadio se biznismen – „to je moj bivši profesor matematike. On mi je tako jasno objašnjavao sinuse i kosinuse da i danas mogu da riješim bilo koje jednačine. Prenesite Evgeniju da, ako poželi da objavi svoju šahovsku knjigu, rado ću učestvovati u projektu.“
Odbiti bi bilo glupo. Rečeno – učinjeno. Tako je opovrgnuta teorija vjerovatnoće. Krasnopolskog mi je slučajno predstavio Boris Esenjkin, direktor „Biblio-Globusa“, i kao rezultat toga našao sam se u „Zebri“. Slučaj je spojio i Usikova sa zaposlenim u izdavaštvu. U njihovom razgovoru slučajno je pomenuto i moje ime. Bukvalno sve slučajno! A na kraju, kao što vidimo, nije slučajno što je nastala ova jubilarna knjiga!
Ostaje mi da zahvalim svom bivšem učeniku, sada poznatom preduzetniku Aleksandru Usikovu, na toplim riječima i podršci. Da nije bilo njegovog učešća, pitanje je da li bi ova knjiga uopšte nastala.
Evgenij GIK
SUMIRAJUĆI REZULTATE
OD KNJIGE DO KNJIGE
Moj otac Jakov Gik bio je jedan od utemeljivača sovjetskog novinarstva, ali se iskreno obradovao kada sam upisao Moskovski državni univerzitet, i to ne Fakultet novinarstva, već mehaničko-matematički fakultet. Godine 1938. u Vladivostoku otac je osnovao nove novine i ubrzo je bio proglašen japanskim špijunom. Tokom godinu i po dana provedenih u zatvoru nije ništa priznao, i upravo ga je to spasilo. Za vrijeme rata boravio je u Bakuu, bio je dopisnik lista „Izvestija“ za Kavkaz i odlikovan ordenima i medaljama.
Došlo je mirno vrijeme i on je postavljen za glavnog urednika „Bakuanskog radnika“, glavnih novina Azerbejdžana, a istovremeno je izabran i za člana Centralnog komiteta republike.
Jednom se Bagirovu, prvom sekretaru Centralnog komiteta, učinilo da je u novinama objavljena karikatura Staljina. Razbjesnio se i pozvao glavnog urednika kod sebe. Međutim, otac je radije spakovao stvari i odletio u Moskvu – kružile su uporne glasine da Bagirov strijelja direktno u svom kabinetu (a nekoliko godina kasnije, gotovo istovremeno s Berijom, strijeljan je i sam Bagirov), ali do prijestonice njegovi pipci nisu dopirali.
Moja majka Nonna Gik, djevojačko Kuksenko, rođena je u Lenkoranu, malom azerbejdžanskom gradiću, a potom se preselila u Baku, gdje su se ona i otac upoznali – bila je veoma lijepa i bilo je nemoguće ne zaljubiti se u nju. Upravo tamo, u Bakuu, u Staroj tvrđavi, rođen sam i ja. Nakon očevog preseljenja u Moskvu, majka i ja smo spakovali kofere i ubrzo krenuli za njim. Tako da se mogu smatrati pravim Moskovljaninom – u prvi razred krenuo sam u školu u ulici Gorkog.
Poznati pjesnik Aleksej Surkov pozvao je mog oca u časopis „Ogonjok“ na mjesto odgovornog sekretara. Ali poslije nekoliko godina urednik se promijenio: časopis je preuzeo Anatolij Sofronov, „književni dželat“, kako ga je nazvao Konstantin Simonov. Normalnom čovjeku bilo je teško da radi u časopisu pod rukovodstvom tog dvorskog piskarala, autora brojnih „Strjapuhâ“, pa je otac iz „Ogonjka“ prešao u „Literarnu gazetu“, zatim je učestvovao u osnivanju „Ekonomske gazete“, a posljednjih godina radio je u Agenciji štampe Novosti (APN, danas RIA Novosti).
Da, novinarski život moga oca bio je nimalo lak, i lako je razumjeti zašto se radovao što sin nije krenuo njegovim stopama.
Usput, na SJP-u sam se bavio i atletikom, a moj adut bio je sprint. Već na prvom prvenstvu Stadiona za dječake do 14 godina pobijedio sam u trci na 60 metara s rezultatom 7,3 sekunde. Sasvim dobar rezultat, ali na 100 metara mi snage nikada nisu bile dovoljne i moj najbolji rezultat bio je 11,9. Sjećam se da je, kada je naša ekipa postala prvak prestonice i postavila rekord u štafeti 4×100 metara, u „Šahovskoj Moskvi“ objavljena bilješka Viktora Henkina o meni pod naslovom „Snažni mišići i čvrsti živci“ (iskreno govoreći, ni jednim ni drugim nisam se mogao posebno pohvaliti). Kombinovati dva sporta bilo je nemoguće i već sljedeće godine šah je prevagnuo. Tim prije što je na roditeljskom sastanku trener atletike Lev Solomonovič Šac priznao mom ocu da zbog ravnih stopala od mene ipak neće biti olimpijski šampion.
U starijim razredima prešao sam kod poznatog trenera Ravinskog, koji je šah volio fanatično — čini mi se da mu se zbog toga čak nije ni složio privatni život. Grigorij Ionovič bio je dobar čovjek, ali izuzetno strog kada je riječ o šahu. Sjećam se srećnih dana kada je Botvinik davao simultanke s satom najjačim omladincima Moskve, i ja sam dva puta, u proljeće i ljeto, izborio počasni remi. Treći put, međutim, nije uspjelo — zakasnio sam na simultanku nekoliko minuta i Ravinski mi nije dozvolio da sjednem za tablu.
Te godine, kada sam postao šampion SJP-a — već u šahu — ušao sam u omladinsku reprezentaciju Moskve. Prije toga se govorilo o meču između lidera SJP-a i MGDP-a (Moskovski gradski dom pionira) Sergeja Rozenberga. Ali za više od šezdeset godina, koliko se družimo, nikada nismo uspjeli da odigramo taj meč, iako smo mnogo vremena provodili zajedno analizirajući partije i više puta igrali na istim turnirima.
Da li sam imao šanse da napredujem dalje? Teško. U jesen 1968. pozvan sam na turnir mladih majstora, posvećen 50-godišnjici VLKSM-a. Sastav je bio izuzetno jak, a tabela se sačuvala: Boris Guljko, Jurij Razuvaev, Jurij Balašov, Boris Zlotnik, Igor Zajcev i ja. Autor ovih sjećanja izgubio je od Guljka, koji je osvojio prvo mjesto, pobijedio Balašova, ostale partije odigrao neriješeno i podijelio drugo–treće mjesto (Razuvaev je ispao zbog bolesti). Volio bih da vjerujem da je taj rezultat u nekoj mjeri odražavao moj potencijal. Ali svi učesnici, osim mene, već su tada bili profesionalci i na kraju su postigli značajne uspjehe. Međunarodni majstor Zlotnik postao je istaknuti trener, a kvartet majstora — Guljko, Razuvaev, Balašov i Zajcev — brzo je napredovao; svi su postali zapaženi velemajstori, pobjeđivali na mnogim velikim turnirima i ostvarili vidljive uspjehe i u trenerskom radu.
Zaključak je jasan: da bih napravio korak naprijed, trebalo je ostaviti matematiku, ozbiljno promijeniti vjernost kraljici nauka. Međutim, to nije bilo u mojim planovima: stekavši pouzdanu profesiju, nisam želio da zavisim od šaha. Naprotiv, 1970. sam upisao postdiplomske studije, a 1973. odbranio disertaciju, nakon čega sam nastavio naučni rad — još nisu bile realizovane sve ideje. Usput, sedamdesetih godina objavio sam desetine članaka u prestižnim časopisima — „Automatika i telemehanika“, „Tehnička kibernetika“ i drugima; više puta sam učestvovao na konferencijama iz oblasti kibernetike i jednom postao laureat konkursa mladih naučnika.
U ljeto 1968. obnovljene su novine „64“, i ja sam sa zadovoljstvom sarađivao s tim nedjeljnikom; već u prvom broju objavio sam članak „Još jedna godina zmaja“. Novinarstvo nije šahovska partija: sat se ne uključuje, cajtnot se lako izbjegne, a za pisaći sto može se sjesti kad god se ukaže slobodan čas. U redakciju sam donosio jednu bilješku za drugom, pa je Igor Zajcev čak smislio i slogan: „Broj bez Gika izgleda divlje“.
Glavni urednik „64“ bio je tadašnji svjetski prvak Tigran Petrosjan, a u stvarnosti je list vodio poznati sportski novinar Nikolaj Tarasov. Kao zamjenik glavnog urednika „Sovjetskog sporta“ nadgledao je nedjeljnik — dodatak jedinom tadašnjem sportskom izdanju. Nikolaj Aleksandrovič volio je šah, igrao je u snazi kandidata za majstora i, što nije manje važno, bio je prijatelj s Petrosjanom. Nisam odmah shvatio kakva ih nit povezuje. A dosjetio sam se kad sam saznao neobično patronimsko ime Tarasovljevog oca: zvao se Aleksandar Tigranovič. Tako su se korijeni oba prijatelja uzdizali do biblijskih vrhova Ararata.
Tarasov se još od mladosti zanimao za poeziju, ali je počeo da objavljuje relativno kasno. U književnim krugovima svi su znali da je bio prvi mentor tadašnjeg poetskog „lidera“ Jevgenija Jevtušenka. U svojim biografijama Jevgenij Aleksandrovič sa zahvalnošću pominje Nikolaja Aleksandroviča, pišući da je upravo Tarasov još daleke 1949. prvi put objavio njegove školske stihove u „Sovjetskom sportu“.
Kad god bih došao u redakciju i zapao za oko Tarasovu, on bi me svaki put odvukao u svoj kabinet, upozorio sekretaricu da imamo „važan razgovor“ i oko sat vremena deklamovao stihove koje je napisao tokom noći. Početkom šezdesetih Tarasov je radio u APN-u zajedno s mojim ocem, koji je u mladosti takođe bio pjesnik i stalno mu čitao svoje stihove, pa se ta naklonost prema ocu nasljedno prenijela i na mene.
U kabinetu zamjenika urednika susretao sam poznate pjesnike, na primjer Aleksandra Mežirova, koji je pisao da Tarasovljevi stihovi „plove kao pod zategnutim jedrima“. Kao istinski umjetnik, Nikolaj Aleksandrovič bio je liberal i zbog toga je imao nemalo neprilika. Možda ga je potreba da se približi književnosti navela na neobičan potez — prešao je u časopis „Fiskultura i sport“, sanjajući da mu da književni karakter: objavljivao je Ahmadulinu, Voznesenskog, Okudžavu, Sluckog, talentovane pjesnike i pisce prema kojima je zvanična kritika bila sumnjičava. Vrijeme je bilo prilično strogo i, koliko se sjećam, Tarasov je zbog toga imao problema. Nažalost, nakon njegovog odlaska iz „Sovjetskog sporta“ naši „važni razgovori“ su se prekinuli.
Tarasov je bio talentovan urednik, ali je srce i dušu u potpunosti posvetio poeziji. Tako se dogodilo da se njegovo priznanje kao pjesnika poklopilo s rođenjem „64“. Godine 1969, kad mu je već bilo preko pedeset, objavljena su njegove prve dvije zbirke. Nije iznenađujuće što je u prvu knjigu uvrstio i šahovsku pjesmu posvećenu Petrosjanu. Tarasov je umro vrlo rano, sa 58 godina, i do kraja života uspio je da objavi pet knjiga — sve su mi izuzetno drage.
Dok je Nikolaj Aleksandrovič rukovodio šahovskim listom, povremeno me pitao da li bih želio da se zaposlim u „64“, obećavajući da će mi pronaći odgovarajuće mjesto. Iako je šah zauzimao važno mjesto u mom životu, da zapadnem u direktnu zavisnost od njega, kao što sam već rekao, nisam planirao.
Dvanaest godina kasnije, nedjeljnik je zamijenio mjesečni časopis, na čije je čelo došao Karpov, a njega je, pak, poslije perestrojke „smijenio“ Aleksandar Rošalj. Glavni urednik postao je stvarni rukovodilac, a ne svadbeni general. Rošalj mi je takođe predlagao da pređem u „64“, ali sam i po tom pitanju uvijek pokazivao postojanost.
A u drugoj polovini šezdesetih okušao sam se i u trenerskom poslu. Radio sam sa studentima, a jednom su me „prikačili“ Leni Rubcovoj i Tanji Lemačko — dvjema Moskovljankama koje su se spremale za međunarodni turnir djevojaka u Lavovu. Sve se završilo time da su obe na turniru podijelile prvo–drugo mjesto! Ipak, moje glavno dostignuće kao sekundanta bila je pomoć velemajstoru Marku Tajmanovu na onom čuvenom prvenstvu SSSR-a, s kojeg je izašao u međuzonski turnir, a zatim po inerciji i… na Fišera. Od tada smo veliki prijatelji i već više od četrdeset godina, kad god se zateknemo u istom gradu — Moskvi ili Sankt Peterburgu — uvijek se srdačno sretnemo; imamo o čemu da razgovaramo i mi i naše supruge. Jednom sam napisao veselu priču o romansi Tajmanova s njegovom posljednjom suprugom Nadeždom — čitalac će tu priču naći u knjizi — i ona se toliko dopala glavnom junaku da ju je Mark Jevgenijevič uvrstio u svoje memoare, što je najviše moguće književno priznanje…
U „64“ sam nastupao u raznim žanrovima: uzimao intervjue, pisao reportaže, objavljivao teorijske bilješke i izvještaje s turnira, kao i humorističke tekstove. A onda mi je iznenada pošlo za rukom da osmislím novi žanr, jedan od glavnih u mojoj stvaralačkoj biografiji, koji bi se mogao nazvati „šahovska matematika“. Tražio sam različite veze između te dvije oblasti ljudske djelatnosti — šaha i matematike — upoređivao ih, povlačio paralele, uopštavao, sakupljao šahovsko-matematičke zadatke i zagonetke. Ubrzo sam pripremio niz bilješki na tu temu za „64“, a zatim i ciklus ozbiljnijih članaka za popularni fizičko-matematički časopis „Kvant“. Materijal se brzo uvećavao i 1976. godine u izdavačkoj kući „Nauka“ izašla je moja prva knjiga, koja se upravo tako i zvala — „Matematika na šahovskoj tabli“.
Zanimljivo je da je ubrzo bila prevedena na azerbejdžanski jezik, u mojoj prvoj domovini. Tome je doprinio još jedan prijatelj mog oca, direktor Azerbejdžanske telegrafske agencije Jefim Gurvič (njegov sin Grigorij Gurvič, osnivač moskovskog teatra-kabarea „Leteći miš“, nažalost, prerano je preminuo). Kasnije je ova knjiga više puta reizdavana u različitim verzijama i prevedena na mnoge jezike: njemački, mađarski, finski, objavljena je u SAD-u na engleskom, a na španskom je čak izašla u vidu trotomnika. Iako je šahovsko-matematička tematika daleka od stvarnih šahova, pokazalo se da u svakoj zemlji postoje ljubitelji takvih neobičnih hibrida…
A u „Kvantu“ sam ubrzo pokrenuo sopstvenu „Šahovsku stranicu“, koja se od 1980. godine pa sve do danas pojavljuje u svakom broju časopisa i već je obilježila svoje tridesetogodišnjicu!
Zainteresovao sam se i za proučavanje drugih igara, zanimljivih zadataka i zagonetki. Na kraju se pojavio čitav niz knjiga koje se mogu objediniti pod jednim zajedničkim nazivom „Intelektualne igre i GLOVOLOMKE“. Istina, jednom je izašla i knjiga s neobičnim naglaskom — „Političke GLOVOLOMKE“.
U koautorstvu s Anatolijem Karpovom napisao sam čitavu seriju knjiga o otvaranjima: četvorotomno izdanje „Kako igrati otvaranja (otvorena, poluotvorena, zatvorena i ‘poluzatvorena’)“, „Špansku partiju“, „Grinfeldovu odbranu“, „Karo-Kan odbranu“, „Rusku partiju“, „Englesko otvaranje“. Sve su one više puta prevođene i, iako sam s matematičkom strogošću sistematizovao gradivo, u suštini sam prema tim knjigama bio ravnodušan (po pravilu sam čak skidao svoje ime s korica, ograničavajući se na zahvalnost samome sebi u predgovoru). Šahistima se, naravno, sviđaju monografije o otvaranjima — oni vjeruju da će, upoznavši ih, već u samom otvaranju početi da razbijaju svoje protivnike. Ali treba reći da takve knjige zastarijevaju i prije nego što se pojave na svjetlu dana. Recimo, „Tajne ruske partije“ važe do prvog turnira s učešćem Kramnika ili Gelfanda, koji za samo nedjelju dana uspiju da pobiju sve moderne varijante.
Uopšte, pisao sam knjige o otvaranjima bez ikakvog zadovoljstva, isključivo „radi porodice“. A kome ih uopšte pokloniti — ljekaru, direktoru prodavnice, šefu odjeljenja muzičke škole u kojoj radi supruga? Smatraće te ludakom. Ako, recimo, moje „Šahovske priče“ sa smiješnim fotografijama majstor u auto-servisu još može da prelista kad se ukaže prilika, onda će „Englesko otvaranje“ odmah završiti u kanti za smeće, tim prije što kod nas praktično i nema automobila engleske proizvodnje…
A knjigama koje sam napisao o računarskom šahu bio sam ponosan; posebno mi je bilo drago što je jedna od njih izašla u Njemačkoj, gdje je u to vrijeme dominirao najjači šahovski program na planeti „Fric“ i nepobjedivi mikroračunar „Mefisto“.
Predstaviti sve žanrove u jednom tomu, makar i jubilarnom, nimalo nije lako, pa sam se ovdje morao ograničiti samo na ono najzanimljivije. Stradali su, koliko god to čudno zvučalo, prije svega šahovska matematika i računari. Ipak su ljubitelji tih tema prilično specifični, a željelo se dotaći šire, popularnije motive.
Dakle, nastavljao sam da se krećem naprijed istovremeno u dva pravca — u kibernetici i pedagogiji. Ali tada je grunula perestrojka, srušio se pljačkaški VAAP (Svesavezna agencija za autorska prava), pojavila se mogućnost da se slobodno piše i objavljuje i u zemlji i u inostranstvu. Tako su obje disertacije morale privremeno da budu odložene. Hoću li im se ikada vratiti? Možda do sljedećeg jubileja? A i to je malo vjerovatno — tokom proteklih godina više nema nijednog od oba akademika: poginuo je moj „kibernetički“ mentor Mark Gendler, a u Americi je umro i „pedagoški“ — Boris Geršunski.
A da li uopšte vrijedi vraćati se u prošlost? Novinarski geni su na kraju prevagnuli, a uz to su nestale i očeve nekadašnje bojazni zajedno sa sovjetskom vlašću. Tako sam, suštinski, početkom devedesetih promijenio profesiju i ne kajem se previše zbog toga.
U prošlom vijeku šah je kod nas bio izuzetno popularan; mnoge novine i časopisi smatrali su svojom dužnošću da imaju šahovsko odjeljenje ili rubriku. Bila su to dobra vremena! Objavljivao sam ovdje i tamo, ponegdje postao urednik rubrike, stalni komentator, prije svega u „MK“, „Nauci i životu“ i „Sportskoj Rusiji“, a o šahovskim izdanjima da i ne govorim. Povremeno sam putovao na službena putovanja, bio na mnogim takmičenjima, uključujući i mečeve za šahovsku krunu.
Jedan zabavan detalj. U Lozani, tokom meča Karpov–Anand, predsjednik FIDE Kirsan Iljumžinov organizovao je prvenstvo svijeta među akreditovanim novinarima, i samo pukim slučajem nisam ga osvojio. U finalu, u odlučujućoj partiji, moj protivnik je prekoračio vrijeme, a ja, iz gluposti, nijesam zaustavio sat. Sudije su sačekale da istekne vrijeme i meni, pa su dosudile remi. Uostalom, o tom smiješnom događaju detaljnije se govori u humorističnom odjeljku.
A evo još jednog značajnog događaja vezanog za novinarstvo. Sredinom devedesetih, na superturniru u Novgorodu, održana je konferencija za štampu Garija Kasparova i, na moje pitanje koje se ticalo Anatolija Karpova (dva kralja su se tada još borila za svjetsko liderstvo i imali mnogo međusobnih zamjerki), Kasparov je predložio da se povede rasprava sa njegovim protivnikom — bilo u štampi, bilo na televiziji. Njegov odgovor, koji sam objavio u „MK“, poslužio je kao impuls za budući televizijski dijalog dvojice „K“. Emisija „Direktan prenos: Karpov – Kasparov“ na TV-6 izazvala je veliko interesovanje i na kraju dobila prestižnu nagradu TEFI, uzgred rečeno — prvu u sportskoj kategoriji.
U dvijehiljaditim godinama, kada je društveni interes za šah opao, odlučio sam da se okušam u „ČISTOM“ sportu — objavio sam mnoštvo članaka, izdao niz knjiga i enciklopedija. Za jednu od njih neočekivano sam dobio nagradu za najboljeg sportskog novinara godine. Uručio mi ju je rektor RGUFK-a, poslanik Državne dume, predsjednik Košarkaškog saveza Rusije, doktor pedagoških nauka i akademik Valerij Kuzin — svih njegovih titula ne može se ni pobrojati. Zahvaljujući šahu, među nama su se razvili prilično topli odnosi (u djetinjstvu je pohađao šahovski kružok u vrtiću, ali je kasnije bio primoran da ga napusti jer nije umio da zapisuje poteze — uopšte tada još nije znao da piše!). Jednom me je Kuzin čak uključio u ekipu novinara na Evropskom prvenstvu u košarci u Turskoj. Tako sam, sasvim neočekivano i za samog sebe, na čitavu sedmicu postao košarkaški dopisnik. Valerij je živio svega 43 godine, i njegova prerana smrt bila je težak udarac za sve njegove prijatelje i saradnike, uključujući i mene.
Kod Leonida Zorina, koga sam više puta pominjao u ovoj knjizi, ukupno je postavljeno pedeset drama, a prešavši na prozu, napisao je izvanrednu knjigu „Avanscena“, u kojoj je na zanimljiv način ispričao o svim svojim pozorišnim radovima — kako su nastajale drame i kako su se probijale kroz cenzuru. Bilo je radosno otkriti da je jedan od junaka Zorinovog memoarskog romana i moj otac. Tako se poklopilo da je upravo ta knjiga bila posljednja koju sam uspio da pročitam majci — ona više nije ustajala.
Iskreno govoreći, i meni je pala na pamet ideja da napišem svoju „Avanscenu“ — bilo bi zanimljivo podijeliti sa čitaocem istoriju nastanka ove ili one knjige. Da, ima se šta ispričati, ali ću, vjerovatno, tu plodnu ideju ostaviti za neki naredni jubilej.
NOSTALGIJA
Ako proučavate matematiku ili fiziku, a u isto vrijeme se zanosite šahom, prije ili kasnije moraćete da napravite izbor: da sve interese podredite dostizanju sportskih vrhunaca ili, naprotiv, da omiljenoj igri posvetite samo slobodno vrijeme. Većina igrača ide drugim putem, dok su šahovski kraljevi, na primjer Karpov i Kasparov, prirodno izabrali prvi. U školi su voljeli matematiku, ali su kasnije žrtvovali kraljicu nauka zarad boginje šaha Kaisse. Tako je Karpov poslije škole upisao mehaniko-matematički fakultet, ali se tamo nije zadržao: položivši prvu sesiju s trojkama, promijenio je i fakultet i univerzitet — prešao je na ekonomski fakultet Lenjingradskog državnog univerziteta (u Lenjingradu je tada živio njegov trener, velemajstor Semjon Furman).
A jedanaestogodišnji Gari Kasparov, sjećam se, u svom prvom intervjuu za „Sovjetski sport“ priznao je: „U školi mi se najviše dopadaju časovi matematike, njih veoma veselo vodi Nina Arsentjevna. Zanimljivi zadaci koje smišlja liče na avanturističke knjige.“ Zatim je budući svjetski prvak dodao: „Volim da učestvujem na takmičenjima iz matematike, jednom sam čak nastupao na republičkoj olimpijadi i osvojio treće mjesto.“
Podijeliću sada s čitaocima svoja studentska sjećanja. Priznajem, s Moskovskim državnim univerzitetom vezano mi je toliko mnogo toga da se sve ne može ispričati. Oko deset godina igrao sam za njegovu ekipu — i dok sam studirao na mehaniko-matematičkom fakultetu, i kada sam upisao postdiplomske studije. U univerzitetskom klubu prvi put sam ispunio majstorsku normu, a i svoje prve bilješke objavio sam u novinama „Moskovski univerzitet“.
Značajan događaj desio se 1965. godine: na prvenstvo MGU-a u brzopoteznom šahu rukovodilac univerzitetskog šaha Jakov Estrin doveo je nekoliko velemajstora, uključujući Mihaila Talja. I već u prvom kolu uspio sam da pobijedim bivšeg svjetskog prvaka, zatim da savladam i ostale velemajstore i osvojim titulu šampiona. U univerzitetskim novinama prvi put u životu uzeli su mi intervju, koji je objavljen pod naslovom „Najnevjerovatniji događaj godine“.
Dvaput mi je pošlo za rukom da postanem i „ozbiljni“ šampion MGU-a, ali je da taj uspjeh ponovim i treći put spriječio sedamnaestogodišnji Anatolij Karpov!
Na prvenstvu koje se održalo krajem 1968. godine, sve se, čudno, odlučivalo u našem ličnom susretu. Student prvog razreda mehaniko-matematičkog fakulteta efektno je pobijedio njegovog starijeg kolegu. Kao rezultat toga, Karpov je postao šampion, dok sam ja zaostao za poenom i zauzeo drugo mjesto. Ali partija je ispala toliko neobična i uzbudljiva da nisam bio ni na trenutak razočaran, naprotiv, iznenada sam osjetio radost što sam doprinio nastanku elegantne minijature. Kasnije je obišla čitavu svjetsku štampu, gdje je svejedno gdje sam je samo nisam sreo! Koliko puta tokom proteklih pola vijeka, upoznavajući nekog šahistu, i ne samo u domovini čuo sam u odgovoru: „O, vaše ime mi je poznato, partija Karpov – Gik!“ Inače, i do danas, po mišljenju mnogih, ovaj elegantni susret ostaje jedan od najznačajnijih u stvaralaštvu 12. šampiona. Ona otvara i zbirke njegovih partija. Treba znati i kako gubiti!
A. Karpov – E. Gik, Moskva 1968,
Sicilijanska odbrana
1.e4 c5 2.Nf3 d6 3.d4 cxd4 4.Nxd4 Nf6 5.Nc3 g6 6.Be3 Bg7 7.f3 0–0 8.Bc4 Nc6 9.Qd2 Qa5 10.0–0–0 Bd7 11.h4 Ne5 12.Bb3 Rfc8
.h5 Nxh5 14.Bh6 Bxh6 15.Qxh6 Rxc3 16.bxc3 Qxc3
17.Ne2 Qc5 18.g4 Nf6 19.g5 Nh5
20.Rxh5 gxh5 21.Rh1 Qe3+ 22.Kb1 Qxf3 23.Rxh5 e6 24.g6 Nxg6 25.Qxh7+ Kf8
26.Rf5 Qxb3+ 27.axb3 exf5 28.Nf4 Rd8 29.Qh6+ Ke8 30.Nxg6 fxg6 31.Qxg6+ Ke7 32.Qg5+ Ke8 33.exf5 Rc8 34.Qg8+ Ke7 35.Qg7+ Kd8 36.f6 1–0
Rijetka je situacija kada je i gubitnik partije ostao zadovoljan. Prijatno je prisjetiti se mladosti!
Ako mi je 1968. pošlo za rukom da igram protiv dvanaestog šampiona, dvanaest godina kasnije pružila se prilika da se sretnem i sa trinaestim. Možda ne lično sa Kasparovom, već protiv tima Bakua, kojeg je predvodio Garri, u susretu sa timom MGU. Taj meč se odigrao 1980. u glavnom gradu Azerbejdžana.
Tih dana učestvovao sam na međunarodnoj konferenciji iz kibernetike u Baku i odlučio sam da iskoristim priliku – zamolio sam kapitena univerzitetskog tima, Bajramova, da me uključi u ekipu, jer sam i ja diplomac MGU, a uz to dugogodišnji kapiten univerzitetskog tima. Nije bilo nikakvih problema, ali iz nekog razloga Vadim je ignorisao moj zahtjev. Zanimljivo je da se kasnije preusmjerio sa šaha na… dame (šaške) – nije znao da igra, ali je vješto izgradio karijeru kao predsjednik damskog saveza.
Dakle, Karpov i Kasparov su žrtvovali matematiku zbog šaha. A da li postoje suprotni primjeri?
Šest godina prije upoznavanja sa Karpovom, 1962. godine, jednog od prvih septembarskih dana nove školske godine, svratio sam u šahovski klub MGU i tamo sreo još jednog budućeg šampiona. Bio je to student prvog razreda mehaniko-matematičkog fakulteta, Grigorij Margulis, koji će petnaest godina kasnije osvojiti titulu laureata Fildsove medalje iz matematike (analog Nobelove nagrade, koja, kao što je poznato, ne dodjeljuje se za matematička otkrića).
Sa Margulisom sam se upoznao nekoliko godina ranije, u vagonu voza Moskva–Tbilisi. Šahovski tim SЮPa putovao je u glavni grad Gruzije na prijateljski meč sa tbiliskim i lenjingradskim Pionirskim dvorcima. Grisha je bio tek drugi razred, i primili su ga u tim u posljednjem trenutku kao talentovanog igrača.
Mršavi, simpatični dječak ubrzo je postao naš miljenik, iako smo gotovo izgubili prvo mjesto zbog njega. Naime, otkrivši Grishine nevjerovatne matematičke sposobnosti, bukvalno smo ga zatrpali zadacima (mnogi članovi tima pripremali su se za prijemne ispite na univerzitete), a učenik šestig razreda je rješavao sve kao od šale. To nas je toliko zapanjilo da tokom igre nismo mogli da se skoncentrišemo.
(Nastaviće se)
(Stavljen nastavak 5)
