Štaka teorije ili štap genija

 

Štaka teorije ili štap genija 

 

Vasilij Vasiljevič Smislov, sedmi u istoriji svjetski šahovski prvak, osmostruki šampion Svjetskih olimpijada, pobjednik brojnih svesaveznih i međunarodnih turnira, bio je jedan od onih koji su svojom igrom, zračeći harmonijom figura na tabli, potvrđivali moć i autoritet sovjetske šahovske škole.

Ponekad, postavljajući sebi pitanje šta mu je šah dao, odgovor je jednostavan i kratak – mnogo, ako ne i sve.

Vasilij Smislov: Ali najvažnije je radost stvaranja, opijenost borbom. Uopšte, šah čovjeku daje divnu životnu lekciju.

Aljehinove riječi da je pomoću šaha izgradio svoj karakter nisu prazna fraza. Ja sam, na primjer, u ranijim godinama gorko doživljavao neuspjehe i poslije poraza dugo nisam mogao da se povratim.

Tek s godinama sam shvatio da bez poraza nema ni pobjeda. Šah je u meni izgradio stoicizam. Znam da se u bilo kojim životnim okolnostima ne smije izgubiti prisustvo duha, već treba čekati svoj čas. A on će sigurno doći.

Između šaha i života postoji dublja veza nego što se to na prvi pogled može učiniti. I život i šah sastoje se od neprekidnog niza padova i uspona, uspjeha i neuspjeha. Iskustvo koje se stiče tokom godina uzajamno obogaćuje i život i šah, pomažući da se u različitim situacijama pronađe pravo rješenje.

Kada mi, na primjer, igra ne ide na turniru, izbjegavam da u partiji povlačim odgovorne poteze, jer sam više puta bio kažnjen zbog pokušaja da na silu preokrenem sudbinu. Tako postupam i u životu.

Šahiste često pitaju: „Da li je šah nauka, umjetnost ili igra?“ Usuđujem se primijetiti da je to vrlo složeno pitanje i da, po svemu sudeći, nema jednoznačan odgovor, jer svako u šahu pronalazi ono što želi da pronađe.

Jedan teži sportskim dostignućima, drugi u šahu vidi sredstvo samois­kazivanja, treći pokušava da ga spozna pomoću naučnih metoda. Ali šah u svom slobodnom obliku nije nauka – ne može se dogmatizovati niti sužavati. U igri tražimo i nalazimo zakonitosti, ali često nismo u stanju da objasnimo izuzetke, kojih nipošto nema manje nego pravila. Ja šah posmatram kao umjetnost, ali umjetnost posebne vrste, koja se rađa u borbi.

Kada sam pisao knjigu, dugo sam razmišljao o njenom naslovu. On je trebalo sažeto da izrazi moj pristup šahu, moj stvaralački kredo. Knjigu sam nazvao „U potrazi za harmonijom“. Znate li kakvo sam značenje unio u te riječi?

Harmonija je jedan od najstarijih ideala čovječanstva. Ali ljudi ponekad ne predstavljaju sasvim jasno šta ona zapravo jeste. S mog stanovišta, osjećaj harmonije ispoljava se u sposobnosti čovjeka da prodre u suštinu stvari, da iz haosa slika, zvukova i pojmova izdvoji ono najvažnije, da pronađe unutrašnje, organske veze i da ih izgradi u logičan slijed.

U osnovi šahovske igre leži princip koordinacije figura i pješaka. Taj princip, koji su formulisali veliki šahovski mislioci Lasker i Kapablanka, nesumnjivo je ispravan, ali odražava samo mehaničku stranu stvari, takoreći krajnji rezultat. Važno je razumjeti kako do toga doći u samom procesu igre.

Šah igraju ljudi, i jednom je potrebno mnogo vremena da pronađe idealne međusobne veze, karakteristične za datu konkretnu poziciju, dok ih drugi uočava gotovo trenutno. Ja to nazivam „osjećajem za poziciju“.

Ako šahista intuitivno procijeni situaciju, brzo pronađe pravi plan, koji na najlogičniji i najjasniji način izražava ideju – znači da posjeduje osjećaj harmonije.

Osjećaj harmonije, u mom shvatanju, određuje mjeru talenta, mjeru nadarenosti. Zato se pojam harmonije u šahu ne ograničava na određeni raspored figura na tabli, već obuhvata i način razmišljanja šahiste.

Što se mene tiče, ja prije svega težim dinamičkoj procjeni pozicije, nastojeći da spojim strateške ideje s taktičkim. Izbor između dva različita nastavka zavisi, vjerovatno, i od emocionalnog stanja i od karaktera protivnika, ali ja uvijek igram na zdravoj pozicionoj osnovi i, bez obzira na sportsku situaciju, nikada ne idem „va bank“.

Uopšteno gledano, procjena pozicije mi je važnija od računanja varijanti. Uvijek sam vjerovao intuiciji i ona me, po pravilu, nije iznevjerila. Uspijevao sam jasno da sagledam perspektive borbe, da uhvatim logičku nit pozicije i potez po potez sprovodim svoj plan. Upravo u borbi planova odvijali su se naši dvoboji s Botvinikom, i upravo zato su se odlikovali visokim nabojem.

Naše rivalstvo trajalo je više od deset godina i sretan sam što sam odigrao oko stotinu partija s tako izuzetnim šahistom. U to vrijeme obojica smo bili na vrhuncu životne snage i mislim da su stvaralački rezultati naših susreta odigrali značajnu ulogu u razvoju šahovske misli.

Mihail Moisejevič i ja pripadali smo istom pravcu u šahu – klasičnom. Ali svako od nas branio je svoje principe i planove. Shvatao sam da se uspješno suprotstaviti njegovim razrađenim sistemima otvaranja i tipičnim pozicijama u središnjici može samo ako se naučnim metodama pripreme suprotstavi nešto svoje, novo.

U našim partijama široko sam primjenjivao ideje borbe figura protiv pješačkog centra, a statičkoj procjeni pozicije suprotstavljao sam dinamičku. U najvećoj mjeri uspio sam da otkrijem dinamiku šaha, koju savremeni majstori danas doživljavaju kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva u igri. Mislim da je to najznačajniji doprinos koji sam mogao dati opštoj teoriji šaha.

Želim da dodam da smo, uprkos oštrom rivalstvu i sasvim prirodnim strastima oko naših mečeva, Botvinik i ja ostajali u granicama sportske korektnosti. Mihail Moisejevič je složena ličnost, a neki njegovi zahtjevi u to vrijeme djelovali su pretjerano. Ali sve se spoznaje u poređenju. I konflikti iz prošlih mečeva za svjetsko prvenstvo, u poređenju sa savremenim realnostima, izgledaju kao dječija igra.

Govoreći o „sportskom dugovječju“, želim da primijetim da igra zasnovana isključivo na računanju nije racionalna, jer sposobnost preciznog izračunavanja varijanti s godinama slabi. Ako je, pak, šahista navikao da vjeruje intuiciji, lakše mu je da procjenjuje promjenjivu situaciju u igri. Ni on nije slobodan od grešaka, ali se one, u cjelini gledano, dešavaju rjeđe.

A ipak, sport će svakako biti koristan. Iako ne pridajem bavljenju sportom onako veliki značaj kao neki šahisti, ipak ne propuštam priliku da odem na skijanje, da se okupam u moru… To je veoma korisno. Međutim, moje fizičko stanje u većoj mjeri zavisi od duševnog raspoloženja.

Postavljajući pitanje šta je važnije – stvaralačka strana ili sportsko nadmetanje – vjerovatno ima smisla najprije razjasniti te pojmove.

Sportsko nadmetanje jedan je od glavnih podsticaja za stvaralačka dostignuća. Ako čovjek teži pobjedi, on mora da iskoristi sav svoj stvaralački potencijal, sve duševne snage, a šahovski remek-djela nastaju upravo u trenucima najvišeg duhovnog uzleta, kada je potrebno korak po korak savladavati otpor protivnika.

Govoreći o prirodnoj težnji ka pobjedi, nimalo ne mislim samo na krajnji rezultat kao takav, iako on često postaje najvažniji. Za pravog šahistu važno je ne samo pobijediti, već pobijediti lijepo, zasluženo. Želja da se poen osvoji po svaku cijenu nespojiva je s najvišim šahovskim idealima. A kolika je tek cijena takve pobjede!

Proći će decenije, izblijediće oreol zvanja i titula, prekriti se prašinom turnirske tabele, izgubiće značaj mnogi sportski rezultati koji su nekada uzbuđivali šahovski svijet. Ali potezi na šahovskoj tabli će ostati. Po njima će se moći suditi čemu je šahista težio, kakav je bio krug njegovih ideja i shvatanja.

Ne postoji nijedan šahista koji se ne bi ponosio dobro odigranom partijom, u kojoj se ni na trenutak ne prekida logična nit borbe, gdje svaki sljedeći potez proizlazi iz prethodnog, a zamisao se otkriva s najvećom punoćom. Takva partija donosi zadovoljstvo ne samo svom autoru. Ona postaje umjetničko djelo i dugo živi, oduševljavajući milione poklonika naše lijepe igre.

Osvrćući se na prošlost, želim reći još nešto: šampioni se, ipak, ne postaju – oni se rađaju. To su snažne ličnosti koje uspijevaju da savladaju sve hirove sudbine, da prođu kroz sve prepreke i u dvoboju s jednako snažnom ličnošću izvojuju pobjedu. Znamo mnoge šahiste s velikim potencijalom i izuzetnim talentom, ali koji nikada nisu postali svjetski prvaci.

Da bi se osvojila ta titula, potrebna je ogromna unutrašnja energija. Nije neophodno da se ona ispoljava u svakodnevnom životu, ali u određenim trenucima čovjek mora posjedovati izuzetnu intenzivnost mišljenja, eksplozivnu sposobnost.

Sjećam se s kakvom su nepopustljivom voljom, snagom i energijom išli ka najvišoj šahovskoj tituli Talj, Fišer i Karpov. Psihološki je bilo izuzetno teško suprotstaviti im se, ako je to uopšte bilo moguće. Sjećam se i sebe, bez sklonosti kompromisima za šahovskom tablom, iako sam po prirodi uravnoteženiji.

Godine 1941, u meč-turniru za titulu apsolutnog prvaka SSSR-a, dva puta sam odbio remi u partijama protiv samog Botvinika. Imao sam 20 godina, ali u meni nije bilo ni straha ni nesigurnosti pred autoritetima – vodila me je samo jedna želja: boriti se i pobijediti. Upravo takvom neumoljivom željom i upornošću mora da raspolaže čovjek koji teži najvišim dostignućima.

Odavno je takođe primijećeno da je lakše osvojiti titulu prvaka nego je nositi i zadržati. Put ka šahovskoj kruni zahtijeva titanske napore, ogroman rad. Ali, osvojivši, kako je Botvinik govorio, „Monomahovu kapu“, šahista na sebe preuzima još veće obaveze.

S jedne strane, on mora da postiže sportske uspjehe, a s druge – da se drži određene stvaralačke linije. Uz to, kao lider šahovskog svijeta, dužan je da formuliše svoj odnos prema šahu, a u idealnom slučaju – da bude utemeljivač novog pravca, nosilac novih ideja.

Tako je, u suštini, uvijek i bilo. Botvinik, na primjer, proglasio je naučni pristup šahu; ja sam, uz priznanje zakona koje nisam mogao a da ne cijenim i ne poštujem, davao prednost intuitivnom načelu, dok je Talj tu liniju doveo do rušenja gotovo svih zakona uopšte.

Još na ovo želim da stavim poseban akcenat: pogrešno je mišljenje da svjetski prvak može biti samo šahista strogog, klasičnog stila. Nije tačno da Talj nije posjedovao stratešku čvrstinu. On je namjerno vršio nasilje nad pozicijom.

U njemu je živio duh demonizma i on je podigao bunu protiv klasičnih kanona, uloživši u nju sav svoj ogroman talenat, neobuzdani žar i strastvenu prirodu. Ta buna dovela je do preispitivanja nekih pozicija, ali nije uzdrmala ispravne temelje šaha. I Talj se, nakon burne šahovske mladosti, na kraju vratio u okrilje klasične škole.

Govoreći o savremenom šahu, on se veoma razlikuje od šaha prošlih vremena. Šah, kao i svaka druga oblast kulture, odražava ideje i način razmišljanja čovjeka svog doba. Danas je došlo do eksplozije informacija. Nauka je ostvarila velike uspjehe, a znanje je dobilo presudnu važnost. Tok informacija je neprekidan i ljudi osjećaju njegov pritisak. Isto se dešava i u šahu.

Objavljuje se ogroman broj teorijskih istraživanja i analiza, igra se bezbroj turnira, desetine hiljada partija postaju opšte dobro. Jednom čovjeku više nije moguće da „svari“ sav taj činjenični materijal. Za obradu informacija, koje se gomilaju gotovo geometrijskom progresijom, angažuju se treneri i pomoćnici. Vodi se intenzivan rad na sistematizaciji debitantskih varijanti, tipičnih pozicija i odigranih partija.

Opšta šahovska teorija pretvara se u „teoriju varijanti“. Ova tendencija jasno se vidi čak i u komentarima nekih istaknutih šahista. Obaviještenost i pamćenje postaju gotovo glavni faktori borbe. Sve češće se ishod partije odlučuje ne za tablom, već kod kuće.

Osnovna razlika između prošlosti i sadašnjosti je u tome što je u naše vrijeme bilo više principijelnih rasprava, a glavna pažnja posvećivala se borbi ideja; razmišljali smo šemama, a ne varijantama. Danas se, međutim, stiče utisak da se stvaralačko traganje ponekad zamjenjuje čistim analitičkim radom. Govoreći riječima Tartakowera, mnogi savremeni šahisti oslanjaju se na štaku teorije, zanemarujući štap genija – i to čine sasvim svjesno.”

Kratki izvodi iz intervjua iz 1981. godine.

 

 

Od K.S.I.-ja do FIDE: Kako je SSSR pristupio Međunarodnoj šahovskoj federaciji

 

Piše kandidat istorijskih nauka Dmitrij Olejnikov

Prije osamdeset godina, u ljeto 1946. godine, započeo je dug, ali uspješan proces pristupanja SSSR-a Međunarodnoj šahovskoj federaciji – FIDE.

1. „Smatra za sebe neprihvatljivim...“

Rezolucija Prezidijuma Visokog savjeta za fizičku kulturu (VSFK) od 28. oktobra 1924. godine o pitanju pristupanja SSSR-a tek osnovanom „Međunarodnom šahovskom savezu“ u Parizu bila je nedvosmislena:

„Kao opšte pravilo, potvrditi stav K.S.I.-ja u odnosu na Šahovsko-damašku sekciju da je učešće radničkih sportskih organizacija zajedno s buržoaskim organizacijama nedopustivo. U pojedinačnim slučajevima prijedloge koji dolaze od buržoaskih organizacija Šahovsko-damaške sekcije usaglašavati preko VSFK-a sa K.S.I.-jem.“

K.S.I. – Crveni sportintern – osnovala je Komunistička internacionala (Kominterna) 1921. godine i predstavljao je jednu od tri međusobno konkurentske međunarodne sportske organizacije.

Stvoren je kao alternativa i „buržoaskom“ Međunarodnom olimpijskom komitetu (MOK), i „reformističkoj“, „kompromiserskoj“ Socijaldemokratskoj radničkoj sportskoj internacionali, poznatoj i kao Lucernski sportintern (LSI).

Raskol je počeo 1920. godine, kada Međunarodni olimpijski komitet nije dozvolio učešće na Olimpijskim igrama državama koje su izgubile Prvi svjetski rat – Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj, Turskoj i Bugarskoj.

Znak Crvenog sportinterna. Dvadesete godine XX vijeka

„Buržoaskom“ sportu Međunarodnog olimpijskog komiteta sportinterni su suprotstavljali radnički sport: „Radnički sportski savezi razvijaju samo one vrste sporta koje se podudaraju i odgovaraju političkim zadacima radničke klase; radnički sportski savezi imaju za cilj razvoj fizičke kulture, obrazovanje i vaspitanje radnih masa, a ne održavanje sportskih takmičenja radi utvrđivanja konkretnog pobjednika.“

Kao protivtežu Olimpijskim igrama, Lucernski sportintern organizovao je Radničke olimpijade (koje su dvadesetih godina uspješno konkurisale olimpijadama MOK-a), dok je Crveni sportintern organizovao Spartakijade.

Sve to pokazuje da rukovodstvo sovjetskog sporta nije vodilo politiku izolacionizma, već je stavljalo naglasak na međunarodni razvoj sporta među radnim masama. Kako je pisao pjesnik Nikolaj Asejev:

Hajde, sklonite se,
olimpijci,
kad nastupa
Radnički sport.

Plakat Spartakijade iz 1928. godine

Zato je na ponovljeni poziv da učestvuje na kongresu FIDE 1925. godine njenom predsjedniku Aleksandru Rjubu upućen zvaničan odgovor „po suštini pitanja“, koji je potpisao predsjednik sovjetske šahovsko-damaške sekcije Nikolaj Krilenko.

U odgovoru je navedeno da, pošto član 4, paragraf 2 Statuta Međunarodnog šahovskog saveza određuje da je on „apsolutno neutralan u pitanjima međunarodne i nacionalne politike“, Svesavezna šahovska sekcija pri VSFK-u smatra za sebe neprihvatljivim pristupanje Međunarodnom šahovskom savezu i učešće na njegovim kongresima, jer ona „ne samo da nije neutralna u tim pitanjima, nego se sasvim jasno nalazi na pozicijama međunarodne proleterske borbe i radničkog pokreta“.

Konačan zvanični stav utvrđen je na Četvrtom svesaveznom šahovsko-damaškom kongresu, održanom u Moskvi od 1. do 4. decembra 1925. godine. U njegovim rezolucijama potvrđena je odredba koja je proglašavala potpuno nedopustivim „bilo kakvo pristupanje međunarodnim šahovskim organizacijama neproleterskog karaktera“.

Birajući stranu u sukobu između „proleterskih“ i „buržoaskih“ šahovskih organizacija, Četvrti kongres zvanično je podržao ideju ujedinjenja radničkih šahovskih organizacija svih zemalja na osnovi Šahinterne – Radničke šahovske internacionale, osnovane u Njemačkoj u aprilu 1923. godine. Odlukom kongresa započeti su pregovori o pristupanju Svesavezne šahovske sekcije Šahinterni.

Međutim, ulazak u „radničku šahovsku internacionalu“ suočio se sa dvije ozbiljne prepreke.

Prva je bila nespremnost njemačke vlade da doprinese, kako je pisala sovjetska štampa, „širenju boljševičkih bacila“. Kao posljedica toga, sovjetski šahisti stalno su imali problema s dobijanjem njemačkih viza, a često ih uopšte nisu ni dobijali.

Druga, još značajnija prepreka bili su nesporazumi sa Šahinternom oko odnosa prema „buržoaskim“ šahistima i šahovskim takmičenjima.

Predsjednik Radničke šahovske internacionale Kurt Špigel izjavio je na šahovsko-damaškom kongresu u Moskvi da se radničke šahovske organizacije „u uslovima zaoštrene klasne borbe odlučno ograđuju od buržoaskih šahovskih organizacija i njihovih pojedinačnih predstavnika“ i pozvao na prekid svih kontakata sa „buržoaskim šahistima“.

Međutim, SSSR je imao drugačiji stav. Sovjetski šahisti su, kako je Špigelu odgovorio Nikolaj Krilenko, „smatrali neophodnim da koriste dostignuća buržoaskih šahista i koristili su ih radi širenja šaha među radnim ljudima“.

U rezoluciji Svesaveznog šahovskog kongresa proglašeno je nemogućim stvaranje posebne „proleterske“ šahovske umjetnosti, potpuno izolovane od „buržoaske“, odnosno od šahovskih dostignuća „buržoaskih majstora“, sve do potpunog ignorisanja njihovog postojanja.

Takav pristup bio bi, kako se navodi u rezoluciji, izraz „ultraljevičarskog raspoloženja“, koje samo otežava prolazak „mladoj proleterskoj umjetnosti kroz one početne faze razvoja ove oblasti intelektualnog rada koje je buržoazija odavno prošla“.

Korišćenje dostignuća buržoaske kulture u oblasti šaha proglašeno je obaveznim – putem široke propagande „najboljih metoda igre i najboljih dostignuća tehnike šahovske umjetnosti kojima raspolažu buržoaski majstori“.

(Nastaviće se)

https://ruchess.ru/news/all/ot_k_s_i_k_fide_kak_sssr_vstupil_v_mezhdunarodnuyu_shakhmatnuyu_federatsiyu

(Stavljen nastavak 1) 

„Naši glavni rivali na Olimpijadi? SAD, Indija i Rusija, ako dobije dozvolu.” Intervju -šahista Nodirbek Yakubboev

 

Piše: Timur Ganeev

Nodirbek Yakubboev
Foto: Prague International Chess

Olimpijski šampion — o Karpovu, Sindarovu i omiljenom svjetskom prvaku.

Tokom prošlog vikenda u Centralnom domu šahista „Botvinik“ završen je turnir u brzopoteznom šahu posvećen 75. rođendanu 12. svjetskog prvaka Anatolija Karpova. Nakon sedam kola, po 4,5 poena osvojili su Vladislav Artemiev i Ian Nepomniachtchi. Prema pravilima, ruski velemajstori su igrali taj-brejk za prvo mjesto. Dvije blic partije završene su remijem, a u „armagedonu“ pobijedio je Vladislav Artemiev koji je igrao bijelim figurama.

Pored najjačih ruskih šahista, na turniru su učestvovali i predstavnik Azerbejdžana Teimour Radjabov te pobjednik Svjetske šahovske olimpijade u sastavu reprezentacije Uzbekistana Nodirbek Yakubboev. U razgovoru za „S.E.“ polufinalista Svjetskog kupa 2025. podijelio je svoje planove za drugi dio godine i naveo svog idola.

„Odrastao sam proučavajući partije Anatolija Karpova“

— Kako je za vas prošao turnir? Koja partija vam je ostala u sjećanju?
Nodirbek Yakubboev — Turnir nije prošao baš uspješno za mene. Nisam uspio pokazati svoju idealnu igru. Protivnici su bili jaki, možda se nisam dobro pripremio za njih. Uglavnom, drago mi je što se turnir završio, ali bilo je zanimljivo igrati protiv ruskih šahista.

— Da li imate neku priču vezanu za Anatolija Karpova?
Nodirbek Yakubboev — Vidio sam ga samo dva puta. Prvi put na univerzitetskom prvenstvu 2022. godine u Moskvi, u MSU. Tada sam predstavljao Nacionalni univerzitet Uzbekistana. Došao je na zatvaranje i uspjeli smo se fotografisati. I sada — drugi put. Veoma sam bio sretan što sam ponovo vidio legendarnog šampiona. Odrastao sam proučavajući njegove partije i mnogo sam ih analizirao.

— Ko vam je favorit među svjetskim prvacima?
— Najjačim i najvećim smatram Garija Kasparova. On mi je idol. Trudim se da budem kao on — naravno, u šahovskom smislu. Pokušavam igrati kao on. A kako će ispasti — vidjećemo.

Javokhir Sindarov
Foto: FIDE

„Trenutno je Javokhir Sindarov očigledan favorit u meču za krunu.”

— Javokhir Sindarov je odigrao sjajan Turnir kandidata. Da li ste od njega očekivali ovako snažnu igru?
Nodirbek Yakubboev — Takav rezultat nije bilo moguće predvidjeti, ali Javokhir Sindarov ga je zaslužio. On je veoma jak i vrijedan šahista. Međutim, elitni igrači još uvijek u potpunosti ne razumiju njegov stil i psihologiju. Zato im je teško da igraju protiv njega — potrebno je vrijeme da se naviknu na njegov način igre. Postepeno će se protivnici prilagoditi, ali trenutno će on biti favorit na elitnim turnirima.

— Na osnovu prethodnog odgovora, smatrate li Javokhir Sindarov favoritom u meču za titulu protiv Gukesha Dommaraju, koji će se igrati do kraja godine?
Nodirbek Yakubboev — Da, smatram. Ali sve može da se razvije na različite načine. Gukesh Dommaraju se može dobro pripremiti, pronaći način da se suprotstavi i pruži jak otpor. Indijski velemajstor ima dovoljno vremena za detaljnu pripremu. Ako se gleda sadašnji trenutak, Javokhir Sindarov je očigledan favorit, ali do meča se situacija može promijeniti.

— Da li vi, kao i Javokhir Sindarov, trenirate kod Romana Vidonyaka? U čemu je, po vašem mišljenju, posebnost tog trenera?
Nodirbek Yakubboev — Roman Vidonyak ima mnogo pozicija za rješavanje koje drugi treneri nemaju. Oko 50 hiljada različitih pozicija iz raznih tema. On ih stalno skuplja i nudi na pripremama. Drugi treneri možda takođe imaju slične pozicije, ali ne u tolikom broju i ne u takvom kvalitetu.

— Koji su vam planovi za ovu godinu?
Nodirbek Yakubboev — Sljedeći turnir je UzChess Cup 2026 u Taškentu (od 6. do 16. juna). Već treću godinu organizujemo ga u Uzbekistanu i svake godine sastav je sve jači i jači (među favoritima su Nodirbek Abdusattorov, Arjun Erigaisi, Javokhir Sindarov, Ian Nepomniachtchi, Hans Niemann, Shakhriyar Mamedyarov, Vidit Gujrathi, Shamsiddin Vokhidov i Nikolas Theodorou). Zatim slijedi ekipno prvenstvo u ubrzanom i brzopoteznom šahu u Hong Kongu, kao i nekoliko turnira u SAD.

Glavni turnir godine je Svjetska šahovska olimpijada, koja će prvi put biti održana u našoj zemlji (u septembru u Samarkandu). Pokušaćemo da se što bolje pripremimo.

Russian Chess Federation

„Ako se dobro pripremimo za domaću Olimpijadu, sve bi trebalo da ispadne uspješno.”

— Ko su vaši glavni rivali?
Nodirbek Yakubboev — Glavni konkurent je Indija. Takođe, mislim i Sjedinjene Američke Države. Ako Rusija bude mogla da učestvuje, onda i ona. Još uvijek ne znamo da li će ruski igrači dobiti dozvolu za nastup, pa za sada kao glavne konkurente vidimo Indiju i SAD. Možda i Njemačka može da se uključi u borbu za medalje.

— A Kina?
Nodirbek Yakubboev — Teško je reći. Kina trenutno nema jaku mladu generaciju. SAD, iako nemaju mnogo mladih igrača, uvijek imaju čvrst sastav — tu su Fabiano Caruana, Wesley So, Levon Aronian, Lenier Dominguez i, mislim, Hans Niemann. Po rejtingu izgledaju vrlo ozbiljno. Indija je aktuelni šampion, iako njihovi lideri trenutno imaju pad forme, ali su uvijek opasni. I mi imamo svoje prednosti — ipak igramo kod kuće. Ako se dobro pripremimo, sve bi trebalo da bude uspješno.

— Na prošloj Olimpijadi kapiten ekipe bio je Vladimir Kramnik. Kakvo je bilo iskustvo rada s njim? Koje korisne savjete ste dobili?
Nodirbek Yakubboev — Nažalost, vremena za zajednički rad bilo je malo — svega oko mjesec dana pred Olimpijadu. Bilo je priprema i online treninga. Proučavali smo otvaranja i razne završnice. Uglavnom, iskustva nije bilo onoliko koliko smo željeli.

https://tinyurl.com/34j5vfmx

Šah bez predaje: Višestruki svjetski prvak Anatolij Karpov obilježava važan jubilej

23.05.2026.

Autori: Nikolaj Dolgopolov, Albert Minnulin

Anatolija Jevgenjeviča Karpova znaju svi — i šahisti i oni koji nisu povezani sa šahom. Čak je teško i zamisliti da je čovjek koji je svoj život posvetio šahu toliko toga uspio i u drugim oblastima. On je sportista i političar — poslanik Državne dume, društveni radnik I strastveni filatelista. A najvažnije je to što je Anatolij Jevgenjevič u svim vremenima neumorno pomagao ljudima kojima je njegova podrška bila potrebna. Naš razgovor bio je dug I otvoren. I, nadamo se, otkrio je do sada nepoznate stranice iz biografije slavljenika.

— Anatolije Jevgenjeviču, evo I 75 godina. Kažu da je to vrijeme za svođenje računa. Slažete li se?

Anatolij Karpov — U tim godinama čovjek svakako pravi određene bilanse, ali ja se time posebno ne bavim. Jednostavno se prisjećam svega što je bilo u životu.

— A u životu je bilo toliko toga. Nas dvojica smo imali priliku da živimo i u socijalizmu, i tokom smutnih devedesetih, i u ovom XXI vijeku. Koje biste vrijeme danas izabrali?

Anatolij Karpov — Odgovoriću kao šahista. Tu nema šta da se bira. Ono što je za šah urađeno u sovjetsko vrijeme nije bilo moguće ostvariti ni pod jednom drugom vlašću.

— Čak ni sada?

Anatolij Karpov — Ni sada. Tome se ni približno nije prišlo.

— Mislite na sistem pripreme?

Anatolij Karpov — Nije stvar samo u sistemu pripreme, već i u sistemu organizacije. Tada su postojali izuzetni dječji šahovski treneri. I ogromna podrška onima koji bi pokazali talenat. Između ostalog, meni su pomagali još od malih nogu, dok sam živio u Zlatoustu. Plaćali su mi putovanja u Moskvu i učešće na dječjim turnirima.

 
Anatolij Karpov i njegov trener Semjon Abramovič Furman za skromnom trpezom. Foto: RIA Novosti

— To je odgovor šahiste. A dijelite li svoj život na šahovski, svakodnevni i možda politički? I koji vam je od njih najvažniji?

Anatolij Karpov — Sve zajedno. Šah mi je mnogo donio. Zahvaljujući njemu postao sam poznat i popularan. I u politici sam se našao dobrim dijelom zato što sam višestruki svjetski prvak. A dalje se već slagao i nastavlja da se slaže i moj politički život.
Da, potičem iz epohe sporta i i dalje sam čovjek sporta, ali sam lako ušao i u društveni život.

— Danas dosta poznatih sportista ulazi u politiku. Mogu li oni nešto da joj daju?

Anatolij Karpov — Pa, nešto mogu, ali mislim da se od njih očekuje više.

— Kada pogledate unazad, koji je bio najradosniji trenutak u životu? Šta vam je ono naj-najvažnije?

Anatolij Karpov — Opet sve zajedno. Mnogo toga zavisi od šaha, jer su uspjesi u njemu oblikovali i druge uspjehe. Najradosnije su bile godine kada sam postajao svjetski prvak.

 Anatolij Karpov sa kolekcijom osvojenih šahovskih „Oskara“. Foto: RIA Novosti

— To se dogodilo nekoliko puta.

Anatolij Karpov — Kada prvi put, 1975. godine — postavio sam rekord: postao sam najmlađi svjetski prvak u istoriji šaha. Još nisam imao ni 24 godine. Da, vrhunci su bile godine pobjeda u mečevima za svjetsko prvenstvo — 1975, 1978. i 1981. Poslije toga još tri titule po verziji FIDE. Ništa u mom životu ne može se porediti s tim pobjedama.

— Koji su mečevi za krunu bili najteži?

Anatolij Karpov — Naravno, meč s Korčnojem 1978. godine. Zatim svi dueli sa Garijem Kasparovom.

— Da li je to bilo isključivo šahovsko rivalstvo ili i ideološko?

Anatolij Karpov — I jedno i drugo.

Mečevi za šahovsku krunu — teško iskušenje. Tišina: Anatolij Karpov razmišlja. Foto: RIA Novosti

— S kojim šahistom nikako ne biste željeli da sjednete za šahovsku tablu? Ima li takvih?

Anatolij Karpov — Da. Ima odvratnih ljudi. Već sam odgovorio na vaše pitanje.

— U vašoj veoma dugoj karijeri bilo je i neuspjeha. Sjećate li ih se?

Anatolij Karpov — Najveći neuspjeh bio je poraz u meču protiv Gari Kasparova. Godina 1987, Sevilja. U posljednjoj partiji dovoljan mi je bio remi, imao sam poen prednosti. Izgubio sam i rezultat je bio 12:12. Titula šampiona po pravilima FIDE ostala je protivniku.

Anatolij Karpov igra simultanku sa kubanskim studentima, 2008.
Izvor: Reuters

— Postoji li nešto zbog čega žalite i što, kada biste imali priliku, nikada ne biste uradili?

Anatolij Karpov — Ne bih igrao meč sa Kasparovom u Moskvi. Onaj prvi — 1984–1985.

— Vodili ste 5:3, a onda je meč iznenada prekinut. Prvi i posljednji put u istoriji šaha. A kada je riječ o drugim događajima — da li biste nešto promijenili?

Anatolij Karpov — A šta da mijenjam? Nema šta da se mijenja.

188 turnira osvojio je Anatolij Karpov tokom svoje duge i uspješne karijere.

— I još o šahu. U vaše vrijeme šahovski kraljevi zaista su bili kraljevi, a ne prolazni šampioni koji se smjenjuju jedan za drugim. Šampion je bio pravi, jači od svih drugih, i znali su ga ne samo šahisti nego i oni koji nikada nisu sjeli za tablu.

Anatolij Karpov — Za mene je takav bio Boris Spaski. Moj idol iz djetinjstva i, uprkos tome što sam ga kasnije pobijedio, ostao je moj idol. Da, izgubio je od Bobby Fischera, ali je prije toga u meču za svjetsku titulu pobijedio Tigrana Petrosjana. Spaskog su svi znali.

Boris Spaski bio je idol Tolje Karpova od djetinjstva. A kada je porastao, Anatolij Karpov je svog idola pobijedio. Foto: RIA Novosti

— Anatolije Jevgenjeviču, sada ste najstariji među svim živim svjetskim prvacima. Prije vas najstariji je bio Spaski, koji je preminuo prošle godine. Imate sopstvenu ljestvicu vrijednosti: možete li da navedete kraljeve koji su dali najveći doprinos razvoju igre kroz čitavu istoriju šaha?

Anatolij Karpov — Veoma teško pitanje. Po doprinosu, jedan od trojice najvećih je Aleksandar Aljehin. Zatim Jose Raul Capablanca. I Bobby Fischer.

— Ipak i Fišer?

Anatolij Karpov — Govorimo o doprinosu, a njegov doprinos nije samo u igri nego i u tome što je donio mnogo novca u šah. Povećao je nagradne fondove.

— Vi nesumnjivo pripadate toj grupi najvećih, a ko još od sovjetskih svjetskih prvaka?

Anatolij Karpov — Od naših? Možda ne bih govorio o Mihailu Botviniku. Vjerovatno Spaski.

— A danas, u ovom trenutku, vidite li takve dostojne nasljednike?

Anatolij Karpov — Sada se sve promijenilo, teško je reći.

— Da li su šampioni oslabili?

Anatolij Karpov — Mislim da jesu.

— Baš tako?

Anatolij Karpov — Indijac Gukesh Dommaraju danas gubi partiju za partijom. Prije njega šampion je bio Kinez Ding Liren. Osvojio je meč za titulu — i ništa više.

— Tradicionalno pitanje: kako ocjenjujete stanje ruskog šaha? Možete li za nekoga reći: evo budućeg pravog šampiona?

Anatolij Karpov — Ne mogu nikoga konkretno da navedem.

— A koga vidite među kandidatima? Tu je najmlađi velemajstor u istoriji Rusije, petnaestogodišnji Ivan Zemljanski. Svima se dopada prijatni i brzo napredujući jedanaestogodišnji Roman Šogdžijev...

Anatolij Karpov — Momak je, naravno, prijatan, ali to još ništa ne znači. Ima talentovanih mladića, ali ne vidim nikoga za koga bi se moglo reći: evo budućeg svjetskog prvaka.

— A šta kažete o Žavohiru Sindarovu? Sa 20 godina počistio je sve na Turniru kandidata 2026. godine.

Anatolij Karpov — Svijet šaha se mijenja. Kinezi i Indijci već su postali dominantni. A sada se favoritom smatra Žavohir Sindarov iz Uzbekistana. Tamo je na čelu šahovske federacije premijer Abdula Aripov. I to je važno.

— Anatolije Jevgenjeviču, čega se osim sporta sjećate i čime se ponosite?

Anatolij Karpov — Da, potičem iz epohe sporta i naravno ostajem čovjek sporta, ali može se reći da sam lako ušao i u društveni život. Još nisam imao 31 godinu kada su me izabrali za predsjednika upravnog odbora Sovjetskog fonda mira. Čudno je što su se na to odlučili, jer sam bio najmlađi među članovima odbora. A oni, stariji ljudi, imali su rukovodeće iskustvo. Dobro smo zajedno radili. To je bila ogromna odgovornost, jer mi je faktički bila potčinjena jedna od najmoćnijih društvenih organizacija Sovjetskog Saveza. U jednom periodu u Fondu mira radilo je 267 ljudi. Naše komisije djelovale su širom cijelog Saveza.

Životna strast — filatelija. Kolekcija višestrukog svjetskog prvaka decenijama je pažljivo i sa šahovskom preciznošću dopunjavana. Foto: RIA Novosti

— Koliki je u to vrijeme bio budžet Sovjetskog fonda mira?

Anatolij Karpov — Nije pravilno reći budžet, jer jedno je budžet, a drugo mogućnosti. Koliko smo samo događaja organizovali — to su bili milioni i milioni. Na primjer, novcem Fonda mira povodom 50-godišnjice Pobjede objavili smo Knjigu sjećanja. Ona govori o poginulima u Velikom otadžbinskom ratu, na frontovima i u fašističkim koncentracionim logorima. Na tome smo radili sedam godina.

— Da li je tačno da su se zemlje u razvoju, kako se tada govorilo, pomagale preko Fonda mira?

Anatolij Karpov — Ne, nisu se baš preko nas pomagale. Mi smo imali svoje programe.

— Anatolije Jevgenjeviču, kako se dogodilo da baš vi postanete inicijator humanitarnog televizijskog maratona „Černobilj“ za prikupljanje pomoći žrtvama katastrofe?

Anatolij Karpov — Komisija za podršku Fondu mira postojala je i u Černobilju. I za tragediju sam saznao među prvima, još dok su pokušavali da je prećute. Smatrao sam to velikom greškom. Ono što se dogodilo bilo je potresno. Jednom sam u prijemnoj ministra kulture SSSR-a sreo ljubazan par televizijskih radnika koji su se bavili telemaratonima. Razgovarali smo i ja sam predložio da organizujemo černobiljski maraton. Oni su, kao ljudi koji dobro poznaju televizijske zakonitosti, odmah rekli: objeručke smo „za“, ali realizacija je gotovo nemoguća. A ja sam predložio da pokušamo, pa smo pomagali jedni drugima koliko smo mogli. Put je bio prokrčen.

Želio bih da ostanem u politici i da budem koristan svojoj otadžbini.

— Maraton je održan na četvrtu godišnjicu Černobilja — 26. aprila 1990. Koliko je trajao?

Anatolij Karpov — Čitav dan. Dali su nam besplatan televizijski termin, za šta sam i danas duboko zahvalan rukovodiocima Državne televizije i radija. Prikupili smo ogroman iznos u rubljama i stranoj valuti. A taj novac je trebalo negdje prebaciti. Tada smo odlučili da osnujemo međunarodnu humanitarnu društvenu organizaciju „Černobilj-Pomoć“, na čijem sam čelu bio. Pomagali smo uglavnom djeci iz Černobilja.

— I da li je sve stizalo na pravo mjesto?

Anatolij Karpov — Sve je stizalo tačno gdje treba. Zašto sam ostao predsjednik? Da nije išlo gdje treba, odavno bi me „pojeli“. Zavidnika je bilo mnogo.

Anatolij Karpov voli brzinu. Foto: RIA Novosti

— Šahisti?

Anatolij Karpov — Neki sa strane. Svejedno je kakva je razlika. Glavno je da je bilo na čemu da se zavidi. Osjećao sam da bi me mogli „pojesti“ svakog trenutka. Poslije, kada se raspao Sovjetski Savez, sav novac Fonda mira podijelili smo među republikama. Najviše su dobile Ruska Federacija, Ukrajina i Bjelorusija. Ostali manje… A novac je bio ozbiljan. Ukrajinski Fond mira dobio je, ako me sjećanje ne vara, nešto više od 60 miliona rubalja. I danas je to mnogo, a tada su to bili pravi milioni.

— Prema statistici, prosječna plata početkom devedesetih bila je 200 rubalja.

Anatolij Karpov — Zanimljiva epizoda. Platu u Fondu dobio sam tek kada se raspao Sovjetski Savez. Prije toga je nikada nisam imao. Natjerali su me da sebi odredim platu, jer zaposleni nisu mogli tek tako da rade — morali su nešto da primaju. A od plate predsjednika zavisile su i njihove plate. Odredio sam sebi maksimalnu — 300 rubalja. I objavio da ću je ostavljati Fondu mira.

Kod Anatolija Karpova su se hvatale i velike i male ribe. Foto: RIA Novosti

— Anatolije Jevgenjeviču, zar zavidnici nisu nestali ni danas?

Anatolij Karpov — Pa, čemu bi sada zavidjeli? Danas Fond mira više nema toliki novac.

— Tokom života sreli ste mnoge državne lidere: sovjetske, zatim ruske, strane — Margaret Thatcher, Nelson Mandela... Ko vam je od njih ostao u najvećem sjećanju?

Anatolij Karpov — Sa Margaret Tačer razgovarao sam 1986. na otvaranju meča za svjetsko prvenstvo u Londonu. Čak smo popili i po čašu šampanjca, a ona se iznenadila što sam sebi dozvolio čašu uoči partije. Pa dobro, jedna čaša šampanjca nije strašna. A sa Nelsonom Mandelom sastao sam se dva puta. Veoma zanimljiv čovjek. Družio sam se i sa Jevgenijem Primakovom. Nismo bili porodični prijatelji, ali smo imali dobre i odnose pune poštovanja. Njega se bez sumnje može ubrojati u međunarodnu političku elitu. Odlučan, hrabar čovjek. Dovoljno je sjetiti se kako je premijer Primakov okrenuo avion i nije odletio u Ameriku.

— Sa državnicima je teško družiti se kao prijatelj. Recite, imate li bliske prijatelje među šahistima? Pitamo jer je to veoma konkurentan sport. Kako tu čovjek da stekne prijatelje?

Anatolij Karpov — Bliske prijatelje, ne vjerujem… Mogu biti drugovi. Ali sa velemajstorom Rafaelom Vaganjanom prijatelj sam od malih nogu. Upoznali smo se kada smo igrali prvenstvo Saveza za dječake do 12 godina. Rafik je igrao za Armeniju, ja za Rusiju. Tada sam bio najmlađi učesnik prvenstva. A poslije nekoliko godina najmlađi je već bio Vaganjan. Šalio sam se: kako to, Rafik, svi ljudi s godinama stare, a ti se podmlađuješ? Vaganjan je objašnjavao da su mu promijenili datum rođenja. Ili zbog učešća na omladinskom prvenstvu svijeta, ili zbog upisa na fakultet.

— Pitanje je možda poluzabranjeno. A možda i nije. Smatrate li sebe bogatim čovjekom? Obezbijeđenim? Ili jednostavno ne siromašnim?

Anatolij Karpov — Danas bih rekao — ne siromašnim. Jer je mnogo vremena prošlo.

— Ali imali ste šest pobjedničkih mečeva za svjetsko prvenstvo, osam šahovskih Oskara, desetine osvojenih turnira.

Anatolij Karpov — Oskara je bilo devet, a osvojenih turnira rekordnih 188.

— Nevjerovatno. I za to se ipak nešto plaćalo.

Anatolij Karpov — Pa, negdje se plaćalo, negdje nije.

— A kako je bilo u mečevima za titulu?

Anatolij Karpov — Pobjednik dobija 62,5 odsto, poraženi 37,5. Procenat od nagradnog fonda.

— Ali nagradni fondovi su bili različiti?

Anatolij Karpov — Da, ko je ozbiljno želio da organizuje meč, borio se za to pravo i ulagao više od drugih.

Šah zahtijeva i izdržljivost. Šampion je gradio mišiće na teniskom terenu, u bazenu, pa čak i veslanjem. Uvijek na granici mogućeg. Foto: RIA Novosti

— Zar su Francuzi nešto ulagali kada su 1990. organizovali meč u Lionu? Oni baš i nisu poznati po rasipništvu.

Anatolij Karpov — Prva polovina meča bila je u Njujorku, druga u Francuskoj. I tada je nastao najveći nagradni fond u istoriji — više od četiri miliona dolara.

— I gdje su sada te velike nagrade?

Anatolij Karpov — Nema ih više. Kao prvo, veliki dio davao sam državi. A drugo, i FIDE je uzimala svoju proviziju.

— Ali vi ste i filatelista. Vaša kolekcija belgijskih maraka bila je najbolja na svijetu, zar ne?

Anatolij Karpov — Bila je.

— Bila? Zašto bila?

Anatolij Karpov — Prodao sam je.

— Davno?

Anatolij Karpov — Prije nekoliko godina.

— Šteta.

Anatolij Karpov — Tako se dogodilo.

— Ponudili su vam cijenu koja se ne odbija?

Anatolij Karpov — Ne, nije stvar u cijeni. Problem je bio što se kolekcija čuvala u belgijskoj banci — nekoliko desetina albuma. Nije bilo nikakvog zamrzavanja, ali zbog potpuno idiotskih poteza banke, koji nisu imali veze s politikom, morao sam da je prodam mnogo prije 2022. godine. Ne vjerujte internetu koji objavljuje izmišljenu vrijednost moje kolekcije.

— Ali je u Moskvi ipak ostao dio maraka?

Anatolij Karpov — Naravno. Glavne teme su: Sovjetski Savez, Olimpijske igre, fudbal, šah…

— Pitanje bliže i zemlji i nebu. Vjerujete li u Boga?

Anatolij Karpov — I da i ne. Ne mogu reći da ne vjerujem. Možda sam zahvaljujući njemu ostao živ. Naravno, sam se toga ne sjećam, ali mi je majka pričala da sam kao beba, sa svega nekoliko mjeseci, obolio od velikog kašlja i umalo umro. I bake su insistirale da me krste. Uronili su me u krstionicu i bolest je prošla. Krštenje je obavljeno tajno: otac je bio član partije. Znam crkvu u Zlatoustu gdje sam kršten.

— Anatolije Jevgenjeviču, već dugo razgovaramo. Hajde da pređemo na kratka pitanja. Kako se osjećate?

Anatolij Karpov — Hvala. Zdravlje je normalno.

Nahraniti konja — i to je dobro opuštanje. Foto: RIA Novosti

— Svi vas znaju, svi vas prepoznaju. Nije li to zamorno? Ili vam slava prija?

Anatolij Karpov — Već sam se navikao. Normalno se odnosim prema tome. Zašto da ne?

— Iz serije „Ako želite, odgovorite, ako ne želite…“. Zašto vaša supruga nosi prezime Bulanova, a ne Karpova?

Anatolij Karpov — Nataša je odlučila da ne mijenja prezime, smatrala je da bi tada bila predstavljana kao Karpovljeva supruga. A ona to nije željela.

— Ćerka Sofija — Karpova ili Bulanova?

Anatolij Karpov — Karpova.

— Anatolije Jevgenijeviču, evo i posljednjeg, veoma ozbiljnog pitanja. Imate 75 godina, a život se nastavlja. Imate li neku želju? Planove za budućnost?

Anatolij Karpov — Volio bih da ostanem u politici i da budem od koristi svojoj Otadžbini.

Kosi, koso, dok je rosa. Foto: RIA Novosti

https://tinyurl.com/mvy5b2ut