Peter Heine Nielsen je podijelio svoja razmišljanja o radu sa šahovskim mašinama, neuronskim mrežama i ulozi trenera u procesu treninga. Ukratko – najvažnije.
— Da li su šahovske mašine zamijenile trenere? Peter Heine Nielsen -Ne, i malo je vjerovatno da će ih ikada zamijeniti. Naravno, danas su mašine nevjerovatno jake, ali ljudski trener nije samo pitanje poteza. To je razumijevanje onoga što stoji iza pozicije, kako se igrač osjeća psihološki, kada treba intervenisati, a kada ga ostaviti na miru. Mašina će predložiti najbolji potez, ali neće objasniti zašto ga čovjek nije uspio pronaći. Trener to može vidjeti i pomoći.
— Kako su neuronske mreže promijenile šah? Peter Heine Nielsen -Postale su veliki izjednačivač. Kada sam počeo raditi s Magnusom, činilo se da imamo pristup umu koji razumije šah dublje nego bilo koji računar. Tada su mašine poput Stockfisha bili veoma jaki u taktici, ali su zaostajali u strategiji. Magnus je u mnogim pozicijama imao bolji osjećaj. Danas su, međutim, neuronske mašine poput Leela Chess Zero postali kolosalno jake upravo u strateškom smislu — to je nova era. Čak sam eksperimentisao: igrao sam protiv Lile isključivši joj mogućnost računanja varijanti. Vidjela je samo pola poteza unaprijed, ja sam joj osvajao damu, ali me je strateški potpuno razbijala. Bilo je bolno priznati da računar razumije poziciju bolje od mene. To je pokazalo koliko se sama priroda razumijevanja šaha promijenila.
— Da li si to koristio u treninzima? Peter Heine Nielsen - Da, čak sam organizovao pripreme u Norveškoj s mladim igračima. […] Igrali smo protiv Lile bez računanja — i svi su bili potpuno nadigrani strateški. Pokušavali su igrati „normalno“, ali to nije bilo dovoljno. To im je pomoglo da shvate koliko je teško dokučiti dubinu strategija u Fišerovom šahu, gdje se ne može oslanjati na šablone.
— Kada je, po tvom mišljenju, počeo taj prelaz? Peter Heine Nielsen - Otprilike 2019. godine. Tada sam već bio pomalo umoran od klasičnog šaha, ali su neuronske mreže donijele drugi impuls. Još 2018. sam mislio da je šah došao do kraja svoje evolucije — znali smo sve o otvaranjima, imali savršene alate. Ispostavilo se da je to bilo daleko od istine. Neuronske mreže su pokazale da u šahu još ima mnogo toga da se otkrije, naročito u pozicionom smislu.
— Znači li to da misliš da je ovo konačna faza? Peter Heine Nielsen -Zanimljivo je, ali da — tada sam pogriješio, a sada ponovo mislim isto (smijeh). Imamo savršene alate, sve razumijemo… iako je moguće da opet griješim. Teško je zamisliti da će se pojaviti potpuno nova otvaranja ili da će naše znanje o šahu postati radikalno dublje.
— Postoji li danas razlika između mašina? Peter Heine Nielsen - Gotovo nikakva. Ranije se raspravljalo — Stockfish ili Komodo, a sada je svejedno. Možeš iznajmiti snagu sa 96 ili 500 jezgara — rezultat će biti isti. Kako je rekao Kasimdžanov, to je kao rasprava da li je bolji automobil sa 400 ili 500 konjskih snaga — za suštinu posla to više nema značaja.
— Uključuješ li ideje neuronskih mreža u Magnusovu pripremu? Peter Heine Nielsen -Naravno. Kada su se pojavili AlphaZero i Leela, donijeli su ogromnu količinu novog znanja — posebno u pozicionom razumijevanju. Počeo sam ugrađivati te ideje u fajlove za otvaranja, ali nemamo formalne časove niti pripreme. Magnus sam održava formu igrajući online — na Titled Tuesday, Freestyle Friday i drugim turnirima. To je njegovo prirodno okruženje i savršeno funkcioniše.
Peter Heine Nielsen — dugogodišnji trener i mentor Magnusa
Carlsena — o radu s njim i o budućnosti klasičnog šaha
— Koliko je velika Magnusova ekipa? Peter Heine Nielsen - To je fleksibilna struktura. Postoji
stalno jezgro, ali se u zavisnosti od turnira i ciljeva sastav mijenja. Tu su
analitičari, pomoćnici, ponekad fizički trener, ponekad psiholog. Ali u centru
je uvijek sam Magnus. On je veoma samostalan, mnogo toga radi na svoj način i
sam odlučuje kada mu je potrebna pomoć.
— Kako je izgledala Magnusova priprema nakon odricanja od titule
svjetskog prvaka? Peter Heine Nielsen - Poslije meča 2021. godine, naravno,
došlo je do emotivne iscrpljenosti. Dostigao je vrh i shvatio da motivacija u
klasičnom šahu više nije ista. Fokusirali smo se na ono što ga zaista zanima —
brzi šah, blic, Freestyle Chess. Ponovo je počeo da uživa u igri. Sada to više
nije dokazivanje drugima, već unutrašnji interes i razvoj.
— Da li Magnus ima posebnu pripremu za Fischer Random šah? Peter Heine Nielsen- Da,
ali ne u tradicionalnom smislu. On ima fenomenalnu intuiciju i fleksibilnost. U
Fischer Random šahu ne možeš učiti otvaranja, ali možeš naučiti da se brzo
snalaziš. On upravo to trenira: razumijevanje harmonije figura, struktura,
osjećaj za opasnost. Njegov talenat savršeno odgovara tom formatu.
— Kako treniraš Magnusa? Peter Heine Nielsen -Glavni princip je — ne smetati. Moj
zadatak je da stvorim okruženje u kojem će se on sam razvijati. Zajedno
analiziramo ideje, isprobavamo različite koncepte, bavimo se ne samo šahom već
i psihologijom takmičenja. Magnusu nisu potrebne instrukcije, njemu su potrebni
izazovi. Moja uloga je da te izazove postavim u pravom trenutku.
— Hoće li se pojaviti neko ko će dominirati kao Magnus? Peter Heine Nielsen - Iskreno, sumnjam. Danas je to sve teže.
Ranije je, poput Kasparova, bilo moguće dominirati zahvaljujući boljoj pripremi
i dubljem razumijevanju otvaranja, ali danas je to gotovo nemoguće. Naravno,
šah se ponekad razvija u talasima: bio je Fischer — nesumnjivo najbolji svog
vremena, ali kratko; zatim Kasparov, pa Magnus. Možda će se pojaviti još neko
ko će se tako izdvojiti, ali to je malo vjerovatno. Savremena tehnologija i
analize previše su izjednačile igrače. Ipak, istorija pokazuje da se prognoze u
šahu često ispostave kao pogrešne nakon nekoliko godina, pa pokušavam da budem
oprezan.
— Da li je klasični šah mrtav? Peter Heine Nielsen-Ne,
ne mislim tako. Ali klasični šah zaista prolazi kroz teška vremena. Danas se
mnoge partije svode na pripremu otvaranja — sedam od osam partija na Svjetskom
kupu završava remijem. U drugim sportovima to jednostavno ne bi bilo
prihvaćeno. Igrači su gotovo prestali da traže nove ideje u otvaranjima, sve
djeluje iscrpljeno. U bržim formatima — rapida, blica, fristajla — ima više
kreativnosti, nepredvidivosti i čistog umijeća, i to mi je bliže. Ali klasika
je i dalje voljena među publikom. Možda je samo potrebno na novi način udahnuti
joj život, i nadam se da ću vidjeti kako će se razvijati u budućnosti.
— Hoće li rapid zamijeniti klasični šah? Peter Heine Nielsen -Ne mislim da će ga potpuno zamijeniti,
ali rapid već postaje glavni pravac. Bliži je savremenom ritmu života,
atraktivniji je i zahtijeva drugačije vještine — reakciju, fleksibilnost,
kreativnost. U klasičnom šahu ima previše rutine, dok rapid ostavlja prostor za
inspiraciju.
— Hoće li se Magnus vratiti borbi za titulu svjetskog prvaka? Peter Heine Nielsen -Sumnjam. Nema motivaciju da se bori samo
zbog titule. Već je dokazao sve što je želio. Sada mu je zanimljivije da igra
iz zadovoljstva, eksperimentiše s novim formatima i ostane u igri iz ljubavi, a
ne iz obaveze.
Naprijed, naprijed, slobodni robovi, dostojni HODYNKE i TRUBE! — G. Plisetsky, Truba
(Hodinka (Ходынка) je istorijsko polje u Moskvi, poznato po Hodynskoj tragediji koja se dogodila 1896. godine tokom proslave krunisanja cara Nikolaja II. Tokom podjele besplatnih poklona nastala je panika i stampedo u kojem je poginulo više od 1.300 ljudi. Ovaj događaj se u ruskoj istoriji pamti kao simbol nesrećnog početka vladavine poslednjeg ruskog cara.)
Dobro mogu da zamislim šta su osjećali ljudi koji nisu bili opijeni staljinističkom maglom u prvim mjesecima 1953. godine. Iščekivanje smrti tiranina – ono je uvijek isto, bez obzira na istorijsku epohu. Na izmaku beskonačne, činilo se, vladavine kremaljskog gorštaka, napetost u društvu dostigla je vrhunac. Histerični „slučaj ljekara“ prijetio je da preraste u sveopšti jevrejski pogrom s nepredvidivim posljedicama…
I odjednom, jednog — tako se hoće reći: istorijskog — dana, radio je javio o Staljinovoj bolesti, a zatim o nekom tajanstvenom Čejn-Stouksovom disanju koje ga je zadesilo. Upućeni ljudi su shvatili: sve je gotovo! (Čejn-Stouksovo disanje (Cheyne–Stokesovo disanje) je patološki oblik disanja koji se odlikuje naizmjeničnim periodima pojačanog disanja (hiperpneje) i prestanka disanja (apneje).)
Prema sjećanjima Alekseja Germana, pisac Lev Razgon „pričao je kako je početkom marta ’53. zajedno s drugim zatvorenicima išao kroz tundru i odjednom ugledao čovjeka koji je trčao. Čovjek je nešto strašno vikao. U početku je Razgon pomislio da za njim neko juri, ali su potom postale čujne riječi: ‘Brko umire!’ Čovjek se približio, bacio na haubu kamiona, pao u snijeg, skočio na noge i potrčao dalje duž puta. Krikovi su se razlijegali kilometrima kroz potpuno praznu i hladnu tundru… A zatim je u zoni održan tajni molitveni obred. Službu su vodili katolički sveštenici, jer pravoslavnih više nije bilo. Okupljeni zatvorenici – Rusi, Ukrajinci, Jevreji, Tatari, Čečeni – molili su, svako na svom jeziku, samo jedno: da se Staljin, ne daj Bože, ne oporavi…“
S druge strane bodljikave žice, u gradovima i selima ogromne države, neko se takođe molio za isto – ali potajno, u sebi, bojeći se čak i pogledom odati svoju radost… Zemlja je zanijemila, priljubljena uz radio-prijemnik.
Lilianna Lungina: „I eto, on je umro. Treba reći da užas i narodni jad nisu imali sebi ravnih. Uopšte, situacija je bila teška. Živjelo se prilično teško i strašno. Ipak, ne samo u širokim narodnim slojevima, nego i u krugovima inteligencije, svi su bili potpuno slomljeni. Postojala su – tada veoma naivna – ubjeđenja da Staljin sve drži pod kontrolom. Da tamo postoje Berija i ostali, koji su mnogo gori, i da se samo zahvaljujući Staljinu sve još nekako održava na ivici.
U Moskvu su pristizali vozovi, ljudi su se vozili na krovovima vagona. Vladalo je osjećanje nekog događaja kosmičkih razmjera. Činilo se da se istorija zaustavila. Sastanci koji su se održavali u Savezu pisaca bili su apsolutno groteskni. Ljudi su izlazili za govornicu da nešto kažu, ali bi počinjali da jecaju, stojeći na podijumu, nesposobni da izgovore ijednu riječ od svog ogromnog bola.
Odnekud bi se pojavile poznate književne kritičarke i govorile: ‘Mi ćemo preživjeti, ali kako će naša djeca živjeti bez njega?’ – i zatim bi uslijedio eksplozivan, divlji, histeričan nalet suza – pa bi silazile s govornice. Mislim da je to bio masovni hipnotički trans. Ljudi su nekako zaražavali jedni druge. Svi su po svaku cijenu htjeli da ga vide. To bezumna, sumanuta, gotovo iracionalna želja – da ga vide u kovčegu – obuzelo je ogromne mase.
Ja sam bila srećna što je umro. I Sima (moj muž, dramaturg Semyon Lungin) u osnovi je dijelio to osjećanje sa mnom. Ali ipak smo i mi odlučili da pođemo da pogledamo. Sramota je reći, ali tako je bilo.
Iako je naša dadilja Motja, veoma važna osoba koja se tada pojavila u našem životu, jednostavna seoska žena, pokušavala da nas odvrati od toga. Smatrala je da je to čisto ludilo i s prezirom je govorila: ‘Šta se uzbuđujete? To je zaslužio.’
Ali mi smo osjećali potrebu da doživimo tu priču do kraja. Gomila je već počinjala odmah kod naših vrata. Još nije bila previše gusta, pa se kroz nju moglo nekako provući. Stigli smo do Samoteke. A kod Samoteke put ide naniže, kao neka velika udolina. Bilo je hladno. I iznad Samoteke je visio neki oblak. Nije bio baš kiša – nešto čudno.
Sima je pitao: ‘Šta je to? Šta to visi nad Samotekom?’ A neki čovjek koji je stajao pored nas rekao je: ‘Zar ne razumijete? To oni tako – trljaju se jedni o druge, to oni znoje, to je isparavanje.’
I zaista, kad smo bolje pogledali, vidjeli smo kako se ljudska masa u toj dolini Samoteke pomjera: korak naprijed – korak nazad, kao u mističnom ritmu nekog plesa. Gazili su po mjestu, tijesno priljubljeni jedni uz druge. I iznad njih se dizala magla ka nebu.
Tada je Sima rekao: ‘Eh, ne, tamo nećemo ići – to neka bude bez nas.’ I jedva smo se nekako izvukli, i tek poslije dva-tri sata stigli kući.
Rezultat svi znaju: više od 400 ljudi (u stvarnosti višestruko više; centar gužve bio je na Trubnoj – Trubi) bilo je zgaženo tog dana. Pored onih miliona koje je Staljin uništio za života, poslije smrti je još toliko ljudi poveo sa sobom.” (Iz knjige Olega Dormana „Podstrochnik. Život Liliannе Lungine, ispričan njenim riječima u filmu Olega Dormana“, 2016.)
A ipak – on je idol za milione!
Strašno priznanje Alekseja Germana: „Pola vijeka poslije smrti, Staljin me još ne pušta. On je uspio da stvori državu mnogo strašniju i porobljeniju od svih careva-tirana zajedno. On nije porobio tijela – porobio je duše.
Sjećate li se kod Yevgenyja Shvartza? Kada je Lancelot odsjekao tri glave zmaju, jedna od njih je rekla: ‘Čemu se raduješ? Ostavio sam ti izbušene, spržene, mrtve duše.’”
Godinu dana poslije Staljinove smrti, glavni časopis zemlje „Ogonjok“ objavio je njegov portret – i više ni riječi o „mudrom vođi i učitelju partije i naroda, genijalnom strategu proletarijata, najvećem vojskovođi svih vremena i naroda“, kako su ga još nedavno nazivali. Sic transit gloria mundi – tako prolazi svjetovna slava.
Simbolično je da je Staljinov odlazak poklopio s početkom proljeća. Prvi znak nadolazećeg otopljenja bilo je obustavljanje „slučaja ljekara“ u aprilu. A već u junu – Berija je bio svrgnut!
Lungini su tada bili u Odesi: „Šetali smo centralnom alejom primorskog parka. S obe strane stajali su ogromni portreti članova Politbiroa. Odjednom smo čuli neki čudan zvuk. Prošli smo još malo i vidjeli nevjerovatu scenu: četvorica muškaraca sjekirama razbijaju Berijin portret.“
Staljinova smrt stavila je tačku i na Korejski rat – već u aprilu je došlo do prve razmjene zarobljenika, a u julu je potpisano primirje. Izraz „razrješenje međunarodne napetosti“ prvi je upotrijebio tadašnji predsjednik Savjeta ministara SSSR-a Georgij Maljenkov, mnogo prije Brežnjeva. I zemlja se počela, polako ali sigurno, otvarati prema svijetu.
Averbah je kasnije pričao: „Poslije Staljinove smrti u odnosima naših vlasti s Amerikom došlo je do određenog zatopljenja, i gotovo prvi su to osjetili šahisti: započeli su pregovori o uzvratnoj (poslije sedam godina!) posjeti naše ekipe SAD. Kao i obično, takvom susretu pridavalo se političko značenje, pa se na pripreme ekipe nije štedjelo. Poslali su nas u Gagru, u sanatorij Savjeta ministara SSSR-a, gdje je održan trening-turnir desetorice velemajstora, koji je završio pobjedom Smislova.“ (iz knjige „Život šahiste u sistemu“, 2012)
Ipak, do SAD-a nisu odmah stigli. Amerikanci su zahtijevali da svi učesnici meča daju otisak prstiju, na šta je sovjetska strana uložila protest. Kao rezultat, poslije sedmicu dana „šetnje“ po ljetnom Parizu, ekipa se vratila u Moskvu...
Ali zato su 1954. godine sovjetski šahisti krenuli na veliko svjetsko turneju, odigravši šest mečeva:
s Argentinom (20,5 : 11,5),
s Urugvajem (19,5 : 0,5),
s Francuskom (15 : 1),
sa SAD (20 : 12),
s Velikom Britanijom (18,5 : 1,5)
i sa Švedskom (13 : 3).
Sledeće prvenstvo SSSR-a planirano je za 1953. godinu, ali je, zbog turnira kandidata u Cirihu, koji je okupio svu elitu sovjetskog šaha (osim svjetskog šampiona Botvinika), moralo biti odloženo za januar.
S turnirom u Cirihu povezana su dva događaja – oba vrlo karakteristična za sovjetski šah. Jedan je bio zabavan, ali s „kriminalnim“ prizvukom, a drugi – prava drama.
Averbah se sjećao: „Jednom, kada smo se ja i Bejlin (moj sekundant) vratili s turneje, portir mi je, zajedno s ključem od sobe, pružio raskošnu kutiju bombona: ‘Ovo su vam poslali!’
U sobi smo otvorili kutiju – unutra su zaista bile bombone. Ali ne samo to. Ispod njih su ležali leci NTS-a (Nacionalno-radničkog saveza, organizacije koja se borila protiv sovjetske vlasti*). ‘S kim ste vi, majstori šaha?’ – obraćali su nam se autori letka. – ‘Znate li za Staljinova zlodjela, za milione ljudi koji se nalaze u logorima?’
Mnogo toga što je bilo u tim lecima nama tada nije bilo poznato. XX kongres, na kojem je Hruščov razotkrio Staljinove zločine, održan je tek dvije godine kasnije.
Pročitali smo letak – i pojeli bombone. Bilo je jasno da su takve poklone dobili svi članovi naše delegacije. Odlučili smo da kutiju s lecima predamo rukovodstvu, da pokažemo svoju lojalnost.
Zamjenik šefa delegacije (naravno, iz KGB-a), kad je vidio praznu kutiju, strogo je pitao: – Gdje su bombone? – Pojeli smo ih. – Šta?! – skočio je na nas. – Pa možda su bile otrovane! – Ja sam se usudio da probam jednu – snašao se Bejlin – čini se da je dobra, ukusna. I tada mi se pridružio i Averbah.“ (iz iste knjige)
„Kriminal“ u toj priči bio je u tome što je Averbah… možda unaprijed znao za akciju NTS-a! Još u poglavlju o meč-turniru iz 1941. godine pomenuo sam da je Jurij L’vovič prije rata bio prijatelj s budućim vođom NTS-a, Jevgenijem Romanovim (tada Ostrovskim), i da se s njim ponovo sreo u inostranstvu.
Prvi put još za Staljinovog života, na međuzonskom turniru u Stokholmu (1952). Evo šta mi je o tome ispričao:
„Sjećam se, tokom partije podignem pogled – i vidim Ostrovskog kako stoji pored stola! Kad sam majci ispričao o našem susretu, ona je spalila sva Ženjina pisma koja sam imao... Sljedeće godine došao je u Cirih, na turnir kandidata, i opet smo nekoliko puta razgovarali, iako to nije bilo bezopasno – nije šala, razgovarati s vođom NTS-a!“
Ne tvrdim da je njihov razgovor imao veze s lecima, ali teško da bi Romanov izložio Averbaha opasnosti bez njegovog znanja... I još nešto: da se takva stvar dogodila samo godinu ranije, Juriju L’voviču ne bi ni palo na pamet da se dotakne tih bombona!
Druga priča toliko je izuzetna po hrabrosti, s kojom njen autor skida „smokvin list“ s jednog od najpoznatijih turnira posleratne epohe, da zaslužuje posebno poglavlje.
Prvi put je objavljena u časopisu „64 – Šahovski pregled“ (br. 10, 2001) i postala je prava senzacija! Ali s godinama je pomalo pala u zaborav, a nova generacija ionako o tome više ništa ne zna...
Dakle, riječ ima David Bronštajn.
David Bronštajn piše:
„Namještanje“ u Cirihu
Turnir kandidata 1953. godine održavao se u teškom vremenu. Događaji
proljeća (Staljinova smrt) i ljeta (Beriјino hapšenje) uzdrmali su
čitav svijet – svi su se bojali novog rata, i nikome nije bilo do šaha.
A i sama činjenica da sovjetski građani putuju u inostranstvo izgledala je sumnjivo. Šta im tamo treba u to neizvjesno doba?
Ipak, impozantna sovjetska delegacija – devet velemajstora i osam
sekundanata (jedino ja bez) – poletjela je u Švajcarsku. Raspored FIDE
se mora poštovati.
Turnir je bio iscrpljujući i napet: dva mjeseca igre, 30 kola! Rukovodstvo
delegacije (zamjenik predsjednika Sportskog komiteta D. Postnikov,
njegov zamjenik Mošincev iz KGB-a i velemajstor Bondarevski, koji je
takođe bio iz „organa“) stalno je povećavalo pritisak, stalno
podsjećajući da nikako ne smijemo dopustiti da nas pretekne Reševski.
„Ako bi on izašao na meč s Botvinikom – svima nama bi se loše pisalo!
Još bi ispalo da devet sovjetskih učesnika (a samo šest stranaca) nije
uspjelo da zaustavi jednog Amerikanca!“
A taj – na nesreću – bio je među vodećima, rame uz rame sa Smislovim. To je zabrinulo našu „trojku“.
Pred 13. kolom, kada sam se pripremao za partiju s Reševskim, ušli su
u moju sobu (čini mi se, već pripiti) i rekli da sutra, bez obzira na
crne figure, moram da pobijedim. Naređenje!
„Nije bilo druge – i ja, protivno svom običaju, pet sati nisam ustajao od table, trudio sam se. U cajtnotu je Reševski, po navici, pokušao da me zbuni, ali – našla vreća zakrpu. Pozicija u prekinutoj partiji bila je tek malo bolja za mene, ali, na sreću, našao sam studijski put do pobjede.“
Za neko vrijeme naši rukovodioci su se smirili.
Ali nakon što je Smislov izgubio od Kotova, a Reševski ga ponovo dostigao, opet su se unervozili.
Na to se nadovezala i vijest od tima doktora Vladimira Aleksandroviča
Ridina, koji je nakon redovnog pregleda obavijestio Postnikova da su
Bronštajn i Keres u dobroj formi, ali da je Smislov iscrpljen i možda
neće moći da izdrži do kraja na željenom nivou (o tome mi je kasnije sam
Ridin pričao, već u Moskvi).
„A uz to, nas četvorica u drugom krugu još nismo igrali međusobno – i sve je moglo da se dogodi…“
Na sceni: Vasilij Smislov, Semjuel Reševski, Paul Keres i David Bronštajn.
Priznajem, da sam djelimično sam izazvao „snježnu lavinu“. U danu
odmora, pred 24. kolo, ja i Boleslavski mirno smo igrali karte u
njegovoj sobi. Odjednom ulazi Postnikov:
„Zašto se ne pripremate?“
Isak Jefremovič ćuti, a ja odjednom izgovorim:
„Čemu se pripremati? Sutra igram crnim protiv Gelera, završit ću remijem. A onda igram bijelim protiv Smislova.“
Postnikov podiže oči, stoji malo i u tišini izlazi.
Boleslavski me odmah ukorio:
„Zašto si mu to rekao?“
Izgleda da je on bolje od mene osjetio raspoloženje „čifa“, kako smo zvali Postnikova.
Kako god bilo, „trojka“ odlučuje da djeluje. Pozvali su Keresa na
obalu Ciriškog jezera i tri sata ga nagovarali da bijelim napravi brzi
remi sa Smislovom, kako bi u narednom kolu Smislov mogao svim silama da
napadne Reševskog (to mi je te večeri rekao Toluš, Keresov sekundant).
Keres je hrabro odolio pritisku. Možda je i obećao da će razmisliti,
ali je na partiju došao u borbenom raspoloženju. Ipak, bio je sav crven i
uzbuđen, i ja sam vidio da ne može normalno da igra.
To je primijetio i Smislov, koji je iznenada prišao meni (što nikada nije radio tokom igre) i upitao:
„Zašto me Paul tako zlo gleda? Jesam li ga možda uvrijedio?“
Nisam znao šta da odgovorim, pa sam ćutao – možda Smislov nije bio u toku. Naravno, Keres je izgubio.
„Trojka“ je odlučila kovati gvožđe dok je vruće. Prvo su uvjerili Gelera da je Bronštajn sutra navodno tražio od njega poen, kako Reševski ne bi prošao naprijed. Zatim su mene pozvali kod jezera i rekli:
„Geler je već dobio naređenje da od vas izgubi!“
Pokušao sam da se protivim, ali sam napravio grešku: zalagao sam se
ne za to da je sve ovo nesportski, već za činjenicu da je Geler već
izgubio pet partija.
„Šta hoćete, da ga potpuno uništite?“ – „Ne-ne, on se složio, on je patriota.“
Ja sam se pravio da se slažem, a u sebi odlučio da prevarim i igram glupo za remi, kako bih izbjegao poraz. To je bila moja druga greška. Trebalo je jednostavno da odem kod Jefima u sobu i razgovaram.
Ali, podsjetimo, bila je 1953. godina, i tokom čitavog turnira nismo
imali nikakve informacije o tome šta se dešava u domovini – moglo se
dogoditi bilo šta.
Vajnštajn, kojem nije bilo dozvoljeno da putuje kao moj sekundant,
obećao je da će do početka drugog kruga poslati neku nevinu telegram
poruku koja bi značila da je na slobodi (do 1946. godine Boris Vajnštajn
je vodio planski odjel NKVD-a, i službu pod Berijom mu se moglo
pripomenuti).
Ali telegram nije stigao. Kasnije sam pitao:
„Šta se desilo?“
„Ništa“, odgovorio je obično neustrašivi „veliki majstor Ferzberi“ (literarni pseudonim Vajnštajna). „Bojao sam se.“
Tako da me ne sudite previše strogo…
Iza scene: drug Mošincev, Dmitrij Postnikov i Igor Bondarevski
Naivno sam mislio da će razgovor završiti sa Gelerom. Ali ne.
„Sada ovako,“ rekao je Postnikov, paleći još jednu cigaretu (pored njih mrmljao je „komesar“). „Poslije
Gelera ti igraš sa Smislovom. Zapamti, prije partije sa Reševskim ga ne
smiješ uznemiravati! Mora znati da ćeš kasnije sa njim napraviti brzi
remi.“
„Ali ja igram bijelim!“
„Koja razlika? Ne možemo rizikovati da Amerikanac pobijedi u turniru.“
„Ali i ja mogu pobijediti ako mi sve krene kako treba?“
„Rekao sam: remi i brzo!“ – prekinuo je Postnikov i dodao odlučno: „Upravo smo primili šifrovanu telegram od Romanova: ‘Prekinite partije između sovjetskih učesnika’. Shvatio?“
***** Spaski:
„U Bukureštu (januar iste 1953. godine) ispunio sam normu za
međunarodnog majstora. Smiješno, ali pomogla je sovjetska vlast! Turnir
je počeo obračunom među sovjetskim šahistima… Nakon nekog 7. kola, na
čelo je izašao Mađar Laslo Sabo. I tada stiže telegram iz Moskve:
‘Prestanite sa nevaljalstvima, počnite praviti remije među sobom!’
Naravno, dobro je što sam već osvojio poen protiv Smislova, ali mislim
da bi mi ipak bilo teško, s obzirom na moju mladost i neiskustvo,
napraviti remije sa Boleslavskim i Petrosjanom. Tako su se svi pokorili
kremaljskom naređenju i postao sam međunarodni majstor“ („Ruska misao“,
Pariz, 1997). *****
Bio sam zapanjen tolikom laži. Moj pogled se nije svidio Mošincevu, pa je odlučio pojačati pritisak, vičući:
„Pa vi ozbiljno mislite da smo došli ovdje da igramo šah?!“
Tad nisam imao šta da odgovorim.
„Dakle,“ nastavio je KGB-ovac, „Prije partije sa Smislovom otići ćeš u njegovu sobu i dogovoriti remi. Sve jasno?“
Ja sam potajno klimnuo glavom, i ostavili su me samog da posmatram jezero…
Kad sam došao na partiju sa Gelerom, vidio sam da izgleda bezizražajno. Da li je stvarno pristao da izgubi? Ipak, kasnije sam shvatio da je dobio instrukciju od Bondarevskog da pobijedi, kažnjavajući me za „pohlepu“! Dok sam ja manevrisao u svom taboru, „glupo igrajući za remi“, Jefim je metodično jačao poziciju. Trebao sam igrati pažljivije, ali jednostavno sam prokockao pješaka i izgubio. Bilo mi je žao – ne zato što sam izgubio (crnim protiv Gelera mogao je izgubiti bilo ko), već zato što sam dva sata branio njegovu šahovsku sudbinu kod jezera, a on mi je tako pokvario partiju! Posle turnira, dok smo se vraćali iz Berna (gdje je bio prijem u sovjetskoj ambasadi) u Cirih, odjednom mi prilazi Geler (također pomalo pijan) i sa pomalo uvrijeđenim glasom me pita zašto se već deset dana ne pozdravljamo. Ispričao sam mu kako su me „preradili“. On se rasplamsao od bijesa i počeo vikati po cijelom vagonu: „Ah, znači ta gadost Bondarevskog!“ Odmah mu prilazi Igor Zaharovič, hvata ga i strogo viče: „Hajdemo, hajdemo!“ i odvodi ga…
Poslije partije sa Gelerom popio sam čašu jermenskog konjaka i namjerno otišao u sobu gdje se uveče okupljao čitav naš tim. Svi su utihnuli. Još bi i oni: pijan David! Ja sam mirno sjeo pet minuta i otišao. Samo da pokažem da sam živ i da ne mislim da skačem u jezero.
Naravno, kada sam izgubio, Postnikov je izjavio da je to Gelerova samovolja, da on takva nevaljalstva neće tolerisati i da će Geler u Moskvi „dobiti po zasluzi“. Ali to je bila loša partija…
Na dan partije sa Smislovom, oko dvanaest sati, dolazi Mošincev:
„Jesi li već bio kod njega?“ „Ne.“ „Onda hajde.“
I bukvalno me gura prema susjednoj sobi:
„Uđi, Smislov te čeka.“
Iako smo bili susjedi, nikad nisam ulazio kod njega. Sada, pod nadzorom, morao sam pokucati.
„Uđi.“
Ulazim. Vidim tužnu scenu: kod prozora, ne gledajući jedan drugog, sjede Smislov i njegov sekundant Simagin. Pozdravljam se i prilazim. Simagin skreće pogled i namjerno gleda kroz prozor.
Govorim o vremenu, još o nekoj gluposti… Smislov nervozno prekida:
„Ne, Devi, reci kako ćemo igrati?“
Ja mumlam nešto…
„Ne, kako ćemo igrati?“ – i neočekivano dodaje: „Evo, Keres je igrao na pobjedu i izgubio…“
Shvatio sam da je on od početka znao za čitavu ovu đavolsku predstavu.
„U redu,“ odgovaram, „nekako ćemo odigrati.“
I brzo odlazim. Mošincev čeka iza vrata:
„Dogovoreno?“ „Da.“
I on se udaljio.
Dolazim na partiju. Igram e2-e4. Smislov odgovara e7-e5.
Dvije minute se premišljam, ali shvatam da sam u klopci. Čak i ako pobijedim, ništa se neće promijeniti: nakon poraza od Gelera, Smislova ionako ne mogu sustići. A u Moskvi će biti novih neprijatnosti.
Osim toga (ili prije svega?), bio sam siguran da je Vajnštajn već uhapšen zbog ranije službe pod Berijom i da bi moja tvrdoglavost mogla da ga ugrozi. Ne može biti da Boris Samojlovič, kada je na slobodi, nije poslao obećani telegram!
Ukratko, nisam dugo oklijevao. Izabrao sam špansku partiju, ali čim je Smislov odigrao a7-a6, ja sam uzeo lovcem konja.
I da se baš tako desi – u tom trenutku pored stola prolazio je Reševski. Kad je vidio moj potez, zaustavio se i izražajno se nasmijao. Taj zvuk i danas čujem, jer sramota ne prolazi.
Da pokažem da znam igrati u španskoj za pobjedu, u partiji sa Reševskim, kroz jedno kolo, nisam uzeo na c6, nego sam krenuo komplikovani karusel u Čigorinovoj varijanti i pobijedio.
Po mom mišljenju, to je bila otvorena poruka: „Primorali su me da igram remi sa Smislovom!“ Ali sam precijenio inteligenciju šahovske javnosti. Čini se da je Kuprin sa svojim ‘Marabu-om’ bio u pravu…
Nedavno, pri susretu sa već posijedjelim Smislovom, rekao sam:
„Vjerovatno je vrijeme da se ispriča o zakulisnim mahinacijama u Cirihu?“
A on je odgovorio:
„Devi, zašto kvariti dobar turnir?“
Suetin je u svojoj posljednjoj knjizi opisao dio te KGB-ovske intrige.
*********
Suetin: „Na dan susreta sa Smislovom, Keresa je pozvao vođa naše delegacije D. Postnikov i izjavio da nema pravo da igra protiv njega na pobjedu. Navodno, to bi išlo u korist Reševskom. Prema riječima sekundanta Keresa, velemajstora A. Toluša, Smislov je vjerovatno o tome ništa nije znao. Ozbiljan razgovor trajao je nekoliko sati. Keres je odlučno odbio da se odrekne svoje savjesti, ali je bio izbačen iz kolosjeka. Igra na pobjedu završila je porazom.“ (iz knjige „Šah kroz prizmu vremena“, 1998.)
**********
Ja sam odlučio da dovršim njegovu priču. Ako bude želio, Vasilij Vasiljevič Smislov može je dopuniti ili ispraviti. Biću samo radostan.
Posebno jer lično nemam pritužbi prema Smislovu. Problem nije u njemu, nego u sistemu koji je tada vladao u sovjetskom šahu.
Zar ne razumijem da svako od nas mogao da se nađe u sličnoj situaciji?
1954.godine, tokom meča SSSR – SAD, u „New York Times-u“ objavljena je karikatura pod nazivom „Lutke Kremlja“. Ispod – svi mi: Smislov, Bronštajn, Keres, Averbah, Geler, Kotov, Petrosjan i Tajmanov. I iznad – kremaljska vrhuška na čelu sa Hruščovom vuče nas za končiće.
To je izgledalo kao šamar. A sada mislim da je, u suštini, onaj karikaturista bio u pravu: mi smo zaista bili marionete, samo što toga nismo bili svjesni.
Na koricama knjige „KGB igra šah“ (2009) – ista teatar marioneta kao i na karikaturi iz njujorškog lista 1954. godine!
…Kad sam se tada vratio iz Ciriha u Moskvu, već na aerodromu osjetio sam strašno olakšanje: Boris Samojlovič je bio živ i zdrav i, kao uvijek, prvi me dočekao kod aviona.
Uskoro mu je sinula čudna ideja: počeo me nagovarati da napišem priručnik o središnjici na osnovu ciriških partija. Zbog čitave ove prljave priče, nisam želio da se sjećam turnira. Ali on je uporno govorio:
„Davide, vašu igru će svi uskoro zaboraviti, a knjigu će pamtiti.“
I ja sam kapitulirao.
Ali dvije partije – sa Gelerom i Smislovom – ostavio sam u prvom izdanju gotovo bez komentara. Kao što se kaže u poznatoj pjesmi: „pogađaj sam“. Ali ni ovaj put, po mom mišljenju, niko nije shvatio poentu.
Vajnštejn se pokazao kao prorok. Odbacili su me na marginu šahovskog života, a knjiga „Međunarodni turnir velemajstora“ živi dalje, ponovo se izdaje, izlazi na drugim jezicima. I mislim da će dugo nadživjeti mene…
P.S. Kada sam Vasiliju Vasiljeviču predložio da „dopuni ili ispravi“ moju priču, nisam ni mislio da će u njegovom objavljenom odgovoru („64“, br. 12, 2001) Ciriškom turniru biti posvećen samo jedan pasus, dok će glavni prostor zauzimati razne spekulacije i čak direktna dezinformacija.
Ne osporivši, u suštini, nijedan moj navod i, što je najvažnije, potpuno izbegavajući „Keresov problem“, Smislov je, po mom mišljenju, samo potvrdio istinitost moje priče (iz knjige „David protiv Golijata“, 2002).
BEZ POSEBNIH IZNENAĐENJA
Sjećate li se, prošli put sam se žalio na smanjenje broja turnirskih biltena, zbog čega je u njih ušlo manje polufinalnih partija nego ranije? Ovog puta bilten nije ni postojao (o razlozima kasnije), kao ni uobičajeni izvještaji o polufinalima u „Šahu u SSSR-u“.
Sreća je bila samo polufinalu u Vilniusu, gdje je u tiražu od pet hiljada izdat „jednokratni“ bilten sa partijama.
Konstantinopoljski: „XXI prvenstvu, kao i obično, prethodile su kvalifikacije – četvrtfinala i polufinala, u kojima je učestvovalo ukupno više od 150 vodećih šahista Sovjetskog Saveza.
U devet četvrtfinalnih turnira, pored najboljih predstavnika naše talentovane omladine, nastupilo je i mnogo iskusnih majstora. U Moskvi i Lenjingradu organizovane su po dvije četvrtfinalne grupe, dok su ostale grupe bile u Kijevu, Tbilisiju, Čeljabinsku, Tuli i Krasnodaru. Na svakom turniru igralo je 16 ljudi, od kojih su po četvorica prolazila u polufinale.“ (iz zbornika „XXI prvenstvo SSSR u šahu“, 1955)
U 2. lenjingradskoj grupi pobijedio je Edgar Čaplinski, ali iz nekog razloga nije učestvovao u polufinalu. Možda je smetalo studiranje na Fizičkom fakultetu Moskovskog univerziteta (diplomiraće 1954).
Ali što je čudno: u njegovoj neobjavljenoj rukopisu „Malo o sebi“ (1992), gdje detaljno opisuje svoj šahovski put, ni riječi o ovom pobjedničkom četvrtfinalu…
Abramov: „Tri polufinala XXI prvenstva SSSR (u Vilniusu, Lenjingradu i Rostovu na Donu) održana su u junu, jedno (u Moskvi) – od novembra do decembra.
Od igranja u polufinalima, osim svjetskog i sovjetskog šampiona M. Botvinika, oslobođeni su učesnici turnira kandidata za meč sa svjetskim šampionom: velemajstori D. Bronštajn, I. Boleslavski, V. Smislov, P. Keres, A. Kotov, T. Petrosjan, M. Tajmanov, E. Geler i J. Averbah.
Četvrta polufinalna grupa u Moskvi bila je posebno organizovana za velemajstore i majstore koji nisu mogli igrati ljetos u turnirima zbog pripreme za međunarodna takmičenja (svi su bili treneri na turniru kandidata u Cirihu).
Sastav polufinala bio je oslabljen ne samo odsustvom deset vodećih sovjetskih velemajstora. Nisu iskoristili pravo na učešće: I. Bondarevski i A. Toluš, učesnici finala prethodnog šampionata: majstori B. Goldenov, A. Konstantinopolski i I. Lipnicki. Pored toga, majstor L. Aronin, koji je počeo igrati u vilnijuskom polufinalu, zbog bolesti je morao napustiti takmičenje. Talentovani majstor, koji je šest puta zaredom bio među pobjednicima polufinala, prvi put u posljednjih sedam godina nije mogao učestvovati u borbi za titulu šampiona zemlje.
Vilnijusko polufinale:
1.Holmov – 11,5/14 2.Suetin – 11 3–4. Korčnoj i Šamkovič – po 9 5.Uusi – 8 6–7. Žuhovicki i Mikenas – po 7,5 8–10. Zamihovski, Panov i Ščerbakov – po 7 11.Ravinski – 5,5 12.Čerepkov – 5 13.Vistanecis – 4 14-Pitksaaar – 3,5 15.Pavlov – 2,5
Lenjingradsko polufinale:
1.Ilivicki – 10,5/15 2–3. Bivšev i Lisicyn – po 9,5 4–5. Borisenko i Klaman – po 9 6.Ufimcev – 8,5 7–10. Arcukjevič, Kuzminih, Šapošnikov i Šijanovski – po 8 11.V. Zagorovski – 7,5 12–13. Bonč-Osmolovski i Nej – po 6 14.Strekalovski – 5,5 15.B. Vladimirov – 4 16.Koginov – 3
Iz štampe: „Velike greške počinila je sudijska komisija lenjingradskog polufinala. Glavni sudija V. Ivanov nije bio prisutan na turniru u najodgovornijem trenutku, pred posljednje kolo.
Veliku ulogu u raspodjeli prvih mjesta imala je partija Ilivicki – Lisicyn. Ilivicki, ne nastavljajući igru, vođen praktičnim razlozima, ponudio je Lisicynu remi u poziciji sa viškom pješaka. Ne ukazavši Ilivickom na njegovo nesportsko ponašanje, članovi sudijske komisije su formalizovali dogovor o remiju.
Nekoliko trenutaka kasnije u turnirsku salu došao je V. Ivanov. On je poništio fiksirani rezultat i predložio Ilivickom i Lisicynu da odigraju partiju do kraja, bez obzira na to što je već bio poznat zapisani potez. Ovog puta Ilivicki je pobijedio.“ („Šah u SSSR-u“ br. 8, 1953.)
Polufinale u Rostovu na Donu: 1–2. Livšin i Furman – po 10,5/15; 3–4. Bannik i Nežmetdinov – po 9,5; 5. Koblenz – 9; 6–8. Antošin, Kotlerman i Šamaev – po 8; 9–11. Budo, Fridštejn i Čistjakov – po 7,5; 12. Reško – 6; 13. Kasparjan – 5,5; 14. Konstantinov – 5; 15. Zagorjanski – 4,5; 16. Bagin – 3,5.
Iz štampe: „I pored višestrukih primjedbi naše javnosti, jedan od turnira u vrelom ljetnom mjesecu održan je na jugu, u Rostovu na Donu. Učesnici ovog turnira pravedno primećuju da vrućina nikako nije doprinosila normalnom kreativnom procesu.“ (isto mjesto)
Moskva, polufinale:
1.Ragozin – 7,5/12; 2–3. Simagin i Sokolsky – po 6,5; 4. Lilienthal – 6; 5. Flor – 5,5; 6–7. Kan i Moiseev – po 5.
Svakoj grupi bilo je dato tri mjesta za plasman u finale. Prilikom dijeljenja trećeg mjesta odlučivala je prednost prema tabeli koeficijenata.
Na taj način su u finale ušli:
Moskva: I. Livšin (dodeljena mu je titula majstora), V. Ragozin i V. Simagin
Lenjingrad: V. Bivšev, V. Korčnoj i S. Furman
RSFSR: G. Ilivicki, G. Lisicyn i R. Nežmetdinov
Bjelorusija: A. Sokolsky i A. Suetin
Litvanija: R. Holmov
Kasnije su u finale pušteni i: A. Bannik, G. Borisenko, L. Šamkovič, A. Lilienthal i S. Flor (Flor je uključen umjesto Simagina, koji je bio sekundant Smislova u meču za svjetsko prvenstvo protiv Botvinika).
V. Vinogradov (predsjednik Saveznog šahovskog odbora): „Odbijanje pojedinih velemajstora da učestvuju na prvenstvu SSSR dobija sistematski karakter. Prvo su postojali slučajevi ignorisanja polufinala, a sada ovu sudbinu ne mogu izbeći ni šampionati. Ovo nenormalno stanje prijeti stvaranjem neke grupe šahista koja ne poštuje zakon o sportskom izboru…
Iskustvo organizacije posebnog polufinala za trenere također se nije pokazalo uspješnim. Od sedam učesnika ovog polufinala u finale su prošla četiri, isto koliko i iz ostalih polufinala koja su imala po 16 učesnika. Nepravda ovog rješenja postaje očigledna ako se prate rezultati predstavnika ovog polufinala u šampionatu.“ („Šah u SSSR-u“ br. 4, 1954.)
Svi su zauzeli mjesta u donjoj polovini turnirske tabele.
KRENIMO!
Od dvadeset prethodnih šampionata, samo dva (Odesa 1929. i Tbilisi 1937.) nisu održana u Moskvi (12) i Lenjingradu (6). Ovaj su odlučili organizovati u Kijevu, a povod je bio zaista spektakularan – 300-godišnjica ponovnog ujedinjenja Ukrajine s Rusijom. Moglo bi se pomisliti da bi lokalni Sportski komitet dao sve od sebe da turnir bude organizovan na najvišem nivou. Ni približno! Propuste u organizaciji morali su popravljati tokom turnira, a jednu problematičnu tačku nisu uspjeli riješiti.
Vinogradov: „Pokušaji da se izda bilten posvećen prvenstvu završili su potpunim fijaskom. Preuzimajući ovu obavezu, Ukrajinski komitet za fizičku kulturu i sport nije je ispunio. Ranije su latvijske, litvanske i druge šahovske organizacije obezbjeđivale izdavanje biltena čak i tokom kvalifikacionih turnira za šampionat. A ukrajinska organizacija, kojoj je povjereno najodgovornije takmičenje, čitavm tokom turnira se spremala za izdavanje biltena – ali ni jedan broj nije izašao.“ („Šah u SSSR-u“ br. 4, 1954.)
Da, u „Šah u SSSR-u“ objavljen je „Dnevnik turnira“ Mikenasa sa Ragozinom, ali bez lirike, sa naglaskom na partije. Ovaj put je „Sovjetski sport“ razočarao: niti intervjua, niti karikatura. U „Večernjoj Moskvi“ također ništa živopisno, samo suvi, bez uobičajenog humora, izvještaji Flora, ali bar su dali karikaturu Korčnoja…
Na toj pozadini, kijevski „Radjanski sport“ izgleda kao cvjetni vrt: tu su i karikature, i intervjui s pobjednicima, pa čak i Flor piše tako da izgleda kao da je poliven živom vodom!
Iz štampe: „U Palati kulture prehrambenih radnika 7. januara otvoren je XXI šampionat SSSR. Od prethodnih se razlikuje po tome što je među učesnicima mnogo mladih šahista.
Zastavu šampionata podigao je velemajstor M. Tajmanov. Zvone državne himne SSSR i Ukrajinske SSR. Takmičenje je otvoreno. Obavlja se žrijebanje. Kao rezultat, učesnici su raspoređeni ovako (kurzivom označeni velemajstori):
1.G. Lisicyn (Lenjingrad), 2. R. Holmov (Viljnus), 3. Ju. Averbah (Moskva), 4. A. Suetin (Minsk), 5. E. Geler (Odesa), 6. M. Tajmanov, 7. V. Bivšev (oba – Lenjingrad), 8. A. Lilienthal, 9. T. Petrosjan (oba – Moskva), 10. S. Furman, 11. G. Borisenko (oba – Lenjingrad), 12. A. Sokolsky (Minsk), 13. I. Livšin (Moskva), 14. G. Ilivicki (Sverdlovsk), 15. L. Šamkovič (Jaroslavl), 16. A. Bannik (Kijev), 17. V. Korčnoj (Lenjingrad), 18. S. Flor (Moskva), 19. R. Nežmetdinov (Kazan), 20. V. Ragozin (Moskva).“ („Sovjetski sport“, 9. januar)
Havin: „Četvorica učesnika – Bannik, Livšin, Nežmetdinov i Šamkovič – prvi put igraju na tako jakom turniru. Ali to ni malo ne znači da neće aktivno konkurisati za nagrade. Bannik, višestruki šampion Ukrajine, uspješno je nastupao na niz polufinalnih turnira za prvenstvo SSSR. Nežmetdinov – šampion RSFSR (zanimljivo je da ima i titulu majstora sporta u igri dame). Imena Livšina i Šamkoviča manje su poznata šahovskoj publici, ali istorija šahovskih takmičenja zna mnogo slučajeva kada takvi „novajlije“ prestignu slavne majstore.“ („Radjanski sport“, 8. januar)
Flor: „Šampionat SSSR treba da bude kulminacioni događaj svake šahovske godine, sportski i kreativni pregled dostignuća naših šahista. Nažalost, ove godine sovjetska šahovska javnost je veoma razočarana odsustvom brojnih velemajstora. Gdje su oni?
Ne može se imati nikakvih zamjerki Botviniku i Smislovu. Obojica imaju mnogo obaveza: Botvinik mora braniti svoju titulu, a Smislov je pokušava oduzeti. Obojici nije lako. Prirodno je da se obojica moraju dugo i ozbiljno pripremati za taj susret.
Bronštajn i Toluš su na početku šampionata bili u Engleskoj. Keres je tri puta osvajao zlatne medalje državnog šampiona (preciznije, dva puta, jer 1947. medalja još nije bilo). Šteta što ga nema u Kijevu. Velemajstor je zauzet literarnim radom. To nije naročito uvjerljiv razlog da odbije učešće u turniru…
Pomalo čudno je i podudaranje okolnosti – bolest Boleslavskog i Kotova sa početkom šampionata.
Ali resursi sovjetskog šahovskog pokreta, njegove snage i talenti su toliko veliki da, čak i bez nekoliko velemajstora, 21. šampionat SSSR ostaje turnir prvog reda.“
Po prvi put šampionat se održava u glavnom gradu Sovjetske Ukrajine (podsjećam, u Kijevu je trebao biti 10. šampionat, ali je zatim prebačen u Tbilisi). Tokom mjesec dana, šahisti iz različitih republika biće gosti prekrasnog Kijeva, u zlatnoj Ukrajini. Šampionat SSSR održavaće se u danima sveukupnog narodnog slavlja 300-godišnjice ponovnog ujedinjenja Ukrajine s Rusijom.
Mjesto održavanja šampionata izabrano je vrlo mudro. Ukrajina je dala mnogo za razvoj sovjetske šahovske umjetnosti. Ukrajinski majstori razvili su brojne vrijedne teorijske probleme. Šahovskom svijetu je dobro poznato ime iskusnog praktika i teoretičara A. Konstantinopoljskog, a daleko izvan naših granica širi se slava poznatih velemajstora Boleslavskog, Bronštajna i Gelera, koji su se školovali u Ukrajini. Poznata su i imena metodičnog i jakog šahiste I. Lipnickog, upornog i oštrog majstora A. Bannika, te mnogih drugih talentovanih ukrajinskih igrača.“ („Šah u SSSR-u“, 12. januar)
Iz štampe: „Velika sala Palate kulture radnika lake i prehrambene industrije bila je prepunjena. Zvoni zvono. Glavni sudija turnira V. Vinogradov daje znak za uključivanje šahovskih satova. Na deset šahovskih stolova odvija se napeta borba.“
Vinogradov: „Nažalost, ukrajinska šahovska organizacija nije u potpunosti iskoristila pružene mogućnosti. Masovni rad tokom turnira bio je loše organizovan. Sala za publiku, kapaciteta 1000 gledalaca, bila je ispunjena tek do pola, i tek u posljednjim kolima u sali nije ostalo slobodnih mjesta…
Bilo je i drugih nedostataka u organizaciji finala. Demonstracione table pojavile su se tek u 2. kolu, i to tako loše postavljene da je bilo teško pratiti partije. Na rotatoru štampane partije izlazile su s mnogo grešaka.“ („Šah u SSSR-u“ br. 4, 1954.)
Prvu su partiju završili Holmov i Nežmetdinov. Šampion Litvanije poduzeo je kombinovanu ofanzivu figurama i pješacima na kraljevom krilu. Nežmetdinov nije našao bolju odbranu i u 20. potezu izgubio je kvalitet, a u 30. potezu, zbog neizbježnih velikih gubitaka, predao je partiju.
Vrlo napeta bila je partija Suetina protiv Korčnoja. Igrala se sicilijanska odbrana, sa rokadama u suprotnim krilima. Ishod borbe odlučen je u cajtnotu. Korčnoj je izgubio dva pješaka i u 43. potezu priznao poraz…
Velemajstori Averbah i Flor odigrali su poznatu varijantu Nimcovičeve odbrane. U 15. potezu Flor je predložio žrtvu figure. Nakon dugog razmišljanja, bijeli je odbio žrtvu, jer bi njeno prihvatanje dalo crnom neodoljivu ofanzivu. Nakon niza razmjena, ova zanimljiva partija završila je remijem.
Usprkos ranoj razmjeni dama, veoma sadržajna bila je partija Lisicyn – Ragozin. Protivnici su igrali staroindijsku odbranu. Lenjingrađanin je u 12. potezu neočekivano žrtvovao figuru. Ragozin je odbio žrtvu i u oštroj igri stekao značajnu pozicionu prednost. Međutim, u cajtnotu je potcijenio aktivnost bijelih na daminom krilu i morao je dati lovca za slobodnog pješaka.
Partija Petrosjan – Sokolsky prekinuta je posle pet sati igre, pri čemu je velemajstor imao viška pješaka. Finom tehnikom u završnici, Petrosjan je prisilio Sokolskog da preda partiju. („Sovjetski sport“, 12. januar)
Mikenas i Ragozin: „Učesnici su smješteni u hotelu Ukrajina na bulevaru Tarasa Ševčenka – prilično daleko od Palate kulture, gdje se takmičenje održava. Nakon kola, učesnici su se autobusom vraćali u hotel. 15-minutna vožnja bila je vrlo živa. Završene partije analizirane su, otkrivane su greške. Tokom turnira, ‘šahovski autobus’ pretvorio se u mjesto rasprava i šala, uvijek u prijateljskom tonu.“ („Šah u SSSR-u“, br. 4, 1954.)
Karikatura iz „Radjansky sport“ (12. januar).
Ragozin i Havin: „Heroj 2. kola bio je Viktor Korčnoj, koji je briljantno pobijedio Gelera. U sicilijanskoj odbrani (zanimljivo, pojavila se još u četiri partije tog kola) Geler je ponovio varijantu koju je primijenio na turniru u Cirihu protiv Kotova i postigao dobru poziciju. U tom trenutku Korčnoj je žrtvovao pješaka, kojeg Geler nije trebao uzeti. Međutim, precijenio je svoju poziciju, prihvatio žrtvu i našao se pod neodoljivom napadom. Završetak partije Korčnoj je odigrao jako i u 25. potezu prisilio Gelera da preda partiju.“
Iz štampe: „Drugi poen upisao je u tabelu Lisicyn, pobijedivši Holmova. U otvaranju daminog pješaka, protivnici su rokirali na suprotnim krilima. Partija je postala izuzetno oštra. Bijelom je uspjelo ostvariti opasan napad, i u 34. potezu Lisicyn je mogao elegantno forsirati pobjedu. Međutim, nije primijetio tu taktičku mogućnost. Partija je prekinuta s prednošću bijelog, koju je realizovao na dan dopunske igre.“ („Sovjetski sport“, 12. januar)
Partija Bannik – Tajmanov do 15. poteza odvijala se slično kao Averbah – Tajmanov na ciriškom turniru. Tajmanov je tada izgubio. Tokom analize kasnije, pronašao je poboljšanje za crnog, koje Bannik nije poznavao. Velemajstor je sigurno odigrao fazu otvaranja, trošeći manje od četvrtine sata za prvih 20 poteza. Bannik se maštovito branio, ali nije uspio da izjednači igru.
Livšin, koji prvi put učestvuje na šampionatu SSSR-a, blagovremeno je neutralisao sve prijetnje Petrosjana i odložio partiju u remi poziciji. („Radjansky sport“, 12. januar)
Flor: „Kijevljanin je objektivan posmatrač. U 2. kolu Geler je pretrpio poraz od Korčnoja. Publika je temperamentno pozdravila pobjednika, i potpuno zasluženo. Najmlađi učesnik šampionata odigrao je partiju brilijantno, u stilu najboljih Aljehinovih partija. Kijevljani imaju smisao za humor. Nakon pobjede Korčnoja, grupa gledalaca je uzvikivala: ‘Živjela omladina!’ Dakle, 28-godišnjeg Gelera neki već smatraju ‘starim’…
Poosle dva kola, predstavnik starije generacije sovjetskih šahista, Lisicyn, ima dva poena. Zaključci, prognoze? Još je prerano. Dva kola – to je tek početak, još nije pravi start. Pravljenje prognoza nije zahvalan zadatak ni za poznavaoca. Lako se pogriješi, jer u šahovskom turniru mogu se desiti najrazličitiji iznenađenja. I ona će, bez sumnje, biti i na turniru u Kijevu.“ (Isto)
Iz štampe: „3. kolo. Na četiri demonstracione table, postavljene u centru bine, istovremeno se pojavio isti prvi potez c2-c4. Tako su počele partije Geler – Flor, Petrosjan – Ilivicki, Tajmanov – Korčnoj i Holmov – Ragozin.“
Mikenas i Ragozin: „Treba primijetiti zanimljiv detalj: u mnogim partijama bijeli sve češće igraju 1.c4. To je, očigledno, pokušaj da se izbjegne Nimcovičeva odbrana, u kojoj je za crne pronađeno mnogo dobrih sistema.“ („Šah u SSSR-u“, br. 4, 1954.)
Turnir se odvijao u oštroj borbi na svim tablama. Nakon pet sati igre završeno je samo pet partija. Prvu pobjedu ostvario je Ragozin. Na početku partije prednost je bila na strani Holmov-a, ali je nepažljivo otvorio liniju i crni top je ušao u protivnički tabor.
Kijevljani su s velikim interesovanjem pratili partije Korčnoja. Igrajući crnim protiv Tajmanova, odabrao je sistem koji je Botvinik s uspjehom primjenjivao više puta. Potez po potez, Korčnoj je jačao pozicije svojih figura. U bijelom taboru pojavilo se slabo polje d3. Kada je crni top došao na to polje, prednost Korčnoja postala je neosporna. Tajmanov se maštovito branio i, iskoristivši protivnikovu nepreciznost, žrtvovao lovca za dva pješaka i forsirao remi.
Ragozin i Havin: „U 3. kolu najzanimljiviju partiju odigrao je Lilienthal. Protiv Šamkoviča, koji je odabrao staroindijsku odbranu, izveo je duboko izračunatu žrtvu figure za pješaka, zauzeo niz centralnih ključnih polja i nakon nekoliko poteza povratio figuru. Ubrzo je Šamkovič izgubio još dva pješaka, što ga je prisililo da prekine otpor.“ („Radjansky sport“, 15. januar)
4. kolo: Od četiri partije koje su završile remijem, samo u jednoj – Ragozin protiv Sokolskog – bilo je prave borbe. Protivnici su igrali neobična varijanta Nimcovičeve odbrane: 1.d4 Nf6 2.c4 e6 3.Nc3 Bb4 4.f3 d5 5.a3 Bxc3+ 6.bxc3 c5 7.cxd5 Nxd5 8.dxc5 f5.
Kasnije je velemajstor aktivirao figure na daminskom krilu, dok je majstor vršio pritisak duž linije “f”. U 23. potezu Sokolsky je neočekivano žrtvovao topa i forsirao remi vječnim šahom.
Ragozin i Havin: „Od pet partija 4. kola koje su završile prije pauze, jedina odlučena bila je Korčnoj – Byvshev. Početak je bio miran, ali to je bio predah pred oluju. Šahista oštrog kombinacijskog stila, Korčnoj je ubrzo zakomplikovao igru i, iskoristivši nepreciznu odbranu Byvsheva, osvojio pješaka. Zatim, finim manevrima, bijeli je probio tabor crnog topom i damom.“
Oštro je tekao susret Holmov – Averbah. Protivnici su se rokirali na suprotnim stranama. Velemajstor je napadao na daminom krilu, majstor na kraljevom. Partija je prekinuta posle 47. poteza u složenoj poziciji, gdje je još očekivana duga borba (remi bez dopunskog igranja: Holmov je prije odlaganja propustio dobitak).
Zanimljiva je bila partija majstora Livšin – Borisenko. U cajtnotu, Borisenko je napravio nekoliko grešaka. Partija je prekinuta u poziciji u kojoj je pobjeda Livšina nesumnjiva. („Sovjetski sport“, 14. januar)
Stanje nakon 5. kola:
Lisicyn i Furman – po 4;
Korčnoj i Petrosjan – po 3,5;
Averbah, Ilivicki, Lilienthal i Tajmanov – po 3;
Borisenko, Geler, Nežmetdinov i Suetin – po 2,5;
Byvshev, Ragozin i Holmov – po 2;
Livšin, Sokolsky, Flor i Šamkovič – po 1,5;
Bannik – 1.
Karikatura iz „Radjansky sport“ (15. januar).
POSLE PRVE ČETVRTINE
Pod ovim naslovom Salo Flor je u kijevskom listu objavio svoj prvi pregled. Inače, da nije bilo njegovih pregleda, čak ni ne znam kako bi se mogla stvoriti ukupna slika prvenstva… Dakle, hvala Salo Mihajloviču!
Flor: „Završila je prva četvrtina prvenstva. A na čelu nije velemajstor. Nepravilno! Ko je kriv? ‘Krivec’, i to vrlo, je najmlađi učesnik prvenstva, Viktor Korčnoj. Razbio je Gelera (u 2. kolu), a potom je doveo u beznadežnu poziciju i Tajmanova. ‘Zamjenik Botvinika’ bio je sretan kada je uspio u posljednjem trenutku riješiti partiju remijem. U 5. kolu Korčnoj je nastavio svoju agresiju. Nanio je prvi poraz Lilienthalu, koji je dobro započeo turnir. Tako se Korčnoj pretvorio u pravu prijetnju velemajstorima. Šta s njim uraditi? Po mom mišljenju, najbolji izlaz je da Korčnoj sam postane velemajstor. Njegov veliki talenat daje sve osnove da se očekuje da će postati sedamnaesti velemajstor SSSR-a.“
„Kijevljani s velikim interesom prate partije Viktora Korčnoja.“ (Ilustracija iz lista „Večernja Moskva“, 25. januar)
Jednom prilikom, na XIX prvenstvu zemlje, grupa velemajstora sjedila je u publici i pratila partiju Botvinik – Kopilov. Velemajstori su pokušavali da pogode Kopilovljev sledeći potez. Ali svaki put on bi odabrao potpuno drugi potez nego što su očekivali. Kopilov je originalan šahista. Zbog iznenađenja kojima često iznenađuje protivnike i publiku, u šali ga nazivaju „krivoručni“.
Šahista u Kopilovovom stilu je, recimo, i majstor Byvshev, a posebno izraženi „krivoručnik“ je Nežmetdinov. To je vrlo zanimljiv šahista. On je šampion RSFSR-a i šampion Tatarske ASSR. Prvi put učestvujući na prvenstvu zemlje, on (kao i svi ostali učesnici) sanja o tome da postane šampion čitavog Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika…
Publika je sa napetošću pratila partiju Nežmetdinov – Geler (4. kolo). Pozicija je bila opasna za obe strane, i sve je, kako se kaže, držalo na „vlaknu“ (na dlaci). Ko je bolji, ko slabiji? Partija je prekinuta u interesantnoj “šahovsko-damskoj” poziciji. Samo pažljiva analiza pokazala je da Geler ne može mirno spavati. Tako je i bilo.
Sledećeg dana, Nežmetdinov je ponovo prijetio da krene u napad. Protivnik se boji da mu daju inicijativu. Kada je ona u rukama Nežmetdinova, postaje strašna i zastrašujuća. Zato je Tajmanov smatrao da je bolje dati dva pješaka. Velemajstor ponovo računa na remi. Šanse postoje!
Često se dešava da dva velemajstora kreativno sarađuju. Kada se takav par susretne na turniru, teško je da pobijede jedan drugog: poznaju sve slabosti i snagu protivnika. Zbog toga je, na primjer, partija Tajmanov – Flor završena mirno (u 20 poteza). Ali takvih mirnih remija na turniru je malo.
Na kraju ih se nakupilo ne tako malo remi partija:
Flor – Holmov (16 poteza)
Flor – Furman i Flor – Suetin (po 18)
Flor – Ilivicki i Lisicyn – Furman (po 20)
Ilivicki – Furman i Lilienthal – Ragozin (po 21)
Lisicyn – Flor (22)
Petrosjan – Lisicyn (23)
Ilivicki – Tajmanov, Livšin – Lisicyn i Šamkovič – Petrosjan (po 24)
Zanimljiva greška u mega-bazi ChessBase: umjesto partije Nežmetdinov – Averbah navedena je partija Flor – Suetin. U turnirskom zborniku one su jedna do druge na istoj strani, pa sam mislio da je samo došlo do zabune. Međutim, partija Flor – Suetin je bila bez poteza, tako da je prva partija potpuno ispala!
Slučajno sam naišao na još jednu grešku (koliko ih tamo ima!), ali partije Averbah – Suetin i Holmov – Geler su se samo „rokirale“.
Svi teže da igraju oštro. U svakom kolu može se uočiti nekoliko „bajonet napada“.
Peto kolo bilo je crni dan za velemajstore. Šta dobrog se može očekivati od trinaestog datuma?! Jedan poen za velemajstore bio je već obezbijeđen, pošto su Averbah i Ragozin igrali međusobno. Ali Bivšev je razbio poziciju Flora, ne dajući starom velemajstoru ni šansu da rokira. Nekulturno! Liliental je izgubio od Korčnoja. Neke brige izaziva i sudbina Gelera u partiji protiv Lisicina (izdržao).
Godine 1948. Furman se smatrao „50-postotnim“ velemajstorom (zauzeo treće mjesto na šampionatu). Ali dalje od toga nije postigao ništa značajno. Sada je Furman postao šampion Lenjingrada i nalazi se u dobroj sportskoj formi. On mirno i samouvjereno skuplja poene, i nakon doigravanja, najvjerovatnije će Furman biti lider turnira.
U savremenoj šahovskoj borbi izuzetno je važno imati jake, stabilne nerve. Furman ih ima. Ponekad stiče se utisak da Furman uopšte nema nerva, tako mirno i hladnokrvno vodi svoje partije.
Prvu polovinu turnira Semen Furman bio je u liderima, igrao sigurno i mirno. Ali potom se nešto u njegovoj igri slomilo…
Dobro turnirsko stanje ima i drugi predstavnik Lenjingrada – Lisicin. On voli da sakuplja poene nakon temeljitog rada, doigravajući partije u dva ili čak tri poteza.
Iz štampe: „Prilikom doigravanja partije često se igra u bržem tempu. Učesnici unaprijed proučavaju pozicije, nalaze najbolje poteze i efektne napade. Ali ponekad, usprkos dubokoj analizi, dešavaju se iznenađenja. Averbah, koji je imao višak pješaka u partiji protiv Lisicina (3. kolo), prilikom doigravanja osvojio je drugog pješaka. Međutim, nije uzeo u obzir fini manevar crnog, i njegov lovac se neočekivano našao u zamci. U 61. potezu zabilježen je remi“ („Sovjetski sport“, 16. januar).
Kao što smo već napomenuli, neučestvovanje „najglasnijih imena“ na ovom šampionatu ima svoje čari. Kao i na početku, ništa se ne može predvidjeti. Ko će biti lider, ko šampion? Ništa se ne može reći! Potpuno „mračno pitanje“! Moguće je da će druga sedmica unijeti određenu jasnoću, ali, naravno, samo djelimičnu („Radyansky sport“, 15. januar).
Karikatura iz novina „Radyansky sport“ (26. januar).
PROMJENA LIDERA
Šesto kolo bilo je toliko zanimljivo i napeto da je Flor objavio još jedan – vanredni – tekst pod nazivom „Odlučuje izdržljivost“:
„Šah je, prije svega, borba, oštra i uporna borba. Napetost u svakom kolu raste iz sata u sat, i odluka o pobjedniku pada upravo u petom satu igre. U tom trenutku posebno je važno sačuvati mir i hladnokrvnost.
Gledalac na šahovskom turniru često primjećuje kako igrači tokom igre, a naročito na kraju, dopunjavaju energiju. Neki tada pribjegavaju čokoladi, dok svjetski prvak Botvinik ima svoj poseban režim. Smatra da je vrlo korisno dva puta tokom večeri piti vrlo sladak čaj sa limunom. Mnogi šahisti imitiraju Botvinika (u konzumaciji čaja), iako, kako iskustvo pokazuje, ni najveća doza sladkog čaja ne pretvara šahistu u Botvinika…
Upravo izdržljivost odlučuje o uspjehu u kritičnom trenutku. Ali čovjek je čovjek, i šahisti još često prave nerazumne greške. U 6. kolu Šamkovič nije primijetio jednostavan dobitak u dva poteza!
Ragozin i Havin: „Šamkovič je s energijom odigrao prvu polovinu partije protiv Borisenka, koji je pasivno igrao staroindijsku odbranu. Na 13. potezu predložio je originalnu žrtvu figure koju crni nije smio da prihvati. Zatim je bijeli stvorio niz jakih prijetnji na kraljevom krilu, i u 28. potezu moga je potezom lovca odmah pobjediti partiju. Taj potez vidjeli su svi u dvorani. Nije ga vidio samo Šamkovič, koji je upao u cajtnot. Izabrao je drugi nastavak, koji se činilo da vodi ka pobjedi. Ali dogodilo se drugačije. Crni kralj, spašavajući se od napada bijelih figura, napravio je put od g8 do b8 i tu našao zaklon. Napad bijelih se iscrpio, a crni je zadržao višak figure koju je Šamkovič žrtvovao pokušavajući ojačati napad“ („Radyansky sport“, 18. januar).
Nakon svakih pet kola šahisti odmaraju. Slobodan dan – prijatna stvar, naročito za lidera turnira. Bez sumnje, lider XXI šampionata SSSR-a, Furman, sa zadovoljstvom je šetao ulicama lijepog Kijeva. Ali učesnici koji zaostaju u turniru mrze slobodan dan. Oni žele što prije igrati, igrati i nadoknaditi zaostatak.
Nije lako nadoknaditi zaostatak. Neki čekaju revanš godinama. U 6. kolu sastali su se Holmov i Geler… („Radyansky sport“, 18. januar). Nastavak ove intrigantne rečenice – u drugom dijelu članka, prije partije Holmov – Geler.
Ragozin i Havin: „6. kolo. Mnoge nepredviđene situacije dogodile su se u susretu Ilivicki – Sokolsky. Već izbor otvaranja – varijante Iljin-Ženevski u holandskoj odbrani – predskazivao je oštru borbu. Protivnici su dugo manevrisali, razmijenivši do 22. poteza samo po jednog pješaka. Konačno je Sokolsky započeo aktivne akcije na kraljevom krilu. Žrtvujući pješaka, a potom i figuru, preuzeo je inicijativu. Ali nastao je cajtnot i Sokolsky nije mogao pronaći način da ojača napad. U 29. potezu bijeli je lijepo žrtvovao kraljicu za skakača i prešao u kontraofanzivu. Sokolsky je bio primoran da vratiti kraljicu i ubrzo položio oružje (pobjeda nad Bivševim u 5. kolu bila mu je jedina u turniru)…
Korčnoj se susreo s Petrosjanom i, kao i uvijek, težio komplikacijama. Uspio je preuzeti inicijativu, a kada su top i lovac bijelog ušli u tabor crnog, činilo se da velemajstor ne može izbjeći poraz. Ali, kako se ubrzo ispostavilo, Petrosjan je pravilno procijenio poziciju; crni je imao potrebne resurse za odbranu.
Mikenas i Ragozin: „U partiji Nežmetdinov – Bivšev postavljeni su rekordi po dužini igre (13 sati; tačnije, 15!) i broju poteza (144!). Zapanjuje upornost kojom je Nežmetdinov tražio pobjedu u teoretski remi poziciji (top i lovac protiv topa). Ipak, ispred je još 14 kola! Iskusniji turnirski borci u takvim situacijama čuvaju snagu za finiš“ („Šah u SSSR-u“ br. 4, 1954).
U 7. kolu ponovo je izgubio Geler. Njegov protivnik Averbah odabrao je sicilijansku odbranu, koja se često primjenjuje na ovom turniru. Po otvaranju je igrač iz Odese postigao bolju poziciju, ali nije uspio pojačati prednost i igrao je pasivno. Time je Averbah iskoristio situaciju.
Partija Liliental – Nežmetdinov počela je s prednošću bijelog. Dajući kraljicu, crni je stvorio matnu mrežu oko bijelog kralja, i u 33. potezu velemajstor se predao.
U složenim komplikacijama odvijala se partija Furman – Korčnoj, gdje je crni primijenio zanimljivu novost u Grünfeld odbrani. Jedna žrtva slijedila je za drugom. Bio je trenutak kada je bijeli imali višak topa. Osim toga, oba protivnika bila su u ccajtnotu. Posebno teška bila je situacija Furmana, kojem je preostalo 1,5 minut za 18 poteza. Furman je pokazao izvanrednu izdržljivost. Uspio je odbiti prijetnje crnih, i kada se pozicija pojednostavila, protivnici su se složili na remi.
Bivšev je odlično odigrao završnicu s lakim figurama protiv Lisicina. Stvorio je dva slobodna pješaka na daminom krilu, i kada je jedan stigao do 8. reda, Lisicin se predao. To je njegov prvi poraz na turniru“ (isto, 18. i 22. januar).
Dmitrij Olejnikov — o kongresu Međunarodne šahovske federacije, na kojem će se odlučivati o dozvoli da ruska muška ekipa učestvuje na takmičenju
Piše: Andrej Kartašov
Dmitrij Olejnikov
U nedjelju, 14. decembra, na kongresu Međunarodne šahovske federacije (FIDE), koji će biti održan u online formatu, biće razmatrano pitanje povratka muške reprezentacije Rusije na međunarodna šahovska takmičenja. Delegat ispred Ruske šahovske federacije (FŠR) biće kandidat istorijskih nauka i dugogodišnji kustos Muzeja šaha, Dmitrij Olejnikov. U intervjuu za TASS on je iznio glavne tačke svog predstojećeg izlaganja, objasnio zašto postoje nade za uspjeh i naveo primjere iz istorije FIDE kada je organizacija ostajala neutralna i nije uvodila sankcije protiv svojih članova.
— U nedjelju će se dogoditi važan, možda i sudbonosan događaj za naš šah. Dmitrij Olejnikov — Najvažnije što će se desiti na ovom online-kongresu (zaista sudbonosnom za Federaciju šaha Rusije) jeste odlučivanje o konačnoj dozvoli da učestvuje ruska muška reprezentacija na međunarodnim takmičenjima pod okriljem FIDE. Jako se nadamo da će se nastaviti i zaključiti tradicija postepenog ukidanja sankcija FŠR i Šahovskoj federaciji Bjelorusije, s obzirom na to da su već ukinute sankcije za dječije i omladinske ekipe, koje su učestvovale i na Svjetskom prvenstvu u Kolumbiji i na Svjetskom školskom prvenstvu u Vašingtonu.
Takođe su ukinute sankcije za šahiste s invaliditetom, koji su takođe uspješno nastupili na međunarodnim takmičenjima. Tokom ljeta ukinute su sankcije i ženskoj reprezentaciji, koja je potom osvojila ekipno svjetsko prvenstvo. Sada se nadamo da će dosljednim odlukama FIDE biti ukinute sankcije ruskim i bjeloruskim muškim reprezentacijama, kako bi im se omogućilo učešće na međunarodnim takmičenjima 2026. godine, uključujući i Šahovsku olimpijadu u Samarkandu.
— Na čemu se zasnivaju te nade? Dmitrij Olejnikov — Nadamo se da će FIDE slijediti duh sopstvenog statuta. Znamo da su sankcije bile uvedene pod pritiskom političkih okolnosti, dok statut FIDE (tačka 4.4) kaže da je zabranjena svaka diskriminacija — pojedinaca, grupa ljudi, pa čak i čitavih zemalja i federacija — na osnovu religije, roda, bilo čega, uključujući i politička uvjerenja. Upravo zato se tradicije FIDE moraju nastaviti. Ma kakve političke kataklizme da postoje u svijetu, FIDE je još 1924. godine — prije više od 100 godina — postavila kao osnovni princip udaljavanje od bilo kakvih političkih sukoba.
Podsjetiću da je mogućnost da FIDE opstane 100 godina bila povezana upravo s tim što se federacija, držeći se dalje od političkih odluka, održala čak i u najtežim trenucima svjetske istorije. Podsjetiću da je Drugi svjetski rat počeo dok je trajala Šahovska olimpijada u Buenos Ajresu, a FIDE nije uvela nikakve političke sankcije protiv zemalja učesnica: Njemačke, Engleske, Poljske, Francuske.
Da je 1952. godine, kada je Sovjetski Savez prvi put učestvovao na Međunarodnoj šahovskoj olimpijadi, u toku bio rat u Koreji, gdje su se sudarali interesi Rusije, Kine i SAD. Ipak, sve te ekipe su učestvovale na Olimpijadi u Helsinkiju. I tada je sovjetska reprezentacija prvi put pobijedila. Šezdesetih godina, usprkos ratu u Vijetnamu, usprkos američkim sankcijama Kubi, 1966. godine je održana Olimpijada na Kubi, gdje su se reprezentacije SSSR-a i SAD takmičile jedna protiv druge. Tamo je igrao legendarni Bobi Fišer.
Sedamdesetih godina, kada je arapsko-izraelski sukob bio na vrhuncu, FIDE opet nije zauzimala ničiju stranu.
Usprkos tome što je 1976. godine, kada je Olimpijada održavana u Izraelu, dio arapskih ekipa odbio da učestvuje i organizovao svoju kontra-olimpijadu, a recimo ekipe SSSR-a i zemalja Istočnog bloka uopšte nisu učestvovale na Olimpijadi, FIDE je uspjela da prebrodi taj raskol i nije uvela nikakve sankcije — ni protiv učesnika, ni protiv neučesnika. Sačuvala je cjelovitost organizacije.
Nadamo se da će se ta tradicija udaljavanja od političkih interesa nastaviti i da će FIDE ponovo biti cjelovita organizacija koja slijedi svoj osnovni princip: Gens Una Sumus — mi smo jedna porodica.
Osim toga, razumijemo da je 2024. godine donijeta odluka da će FIDE slijediti preporuke Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK). A MOK je više puta izjavio da prepušta svakoj sportskoj federaciji da samostalno odlučuje o ukidanju ili zadržavanju sankcija. Vidimo da je proces ukidanja sankcija ruskim i bjeloruskim reprezentacijama počeo. Bukvalno prošle sedmice Međunarodna federacija samboa donijela je odluku da će od 1. januara 2026. ruska reprezentacija nastupati pod svojom zastavom i himnom. Uz to, ruske ekipe su dobile dozvolu da učestvuju i u džudo-u, vodenim sportovima, mačevanju, veslanju, kanuu i tako dalje. Taj proces ide naprijed, i nadamo se da će i našim šahistima biti dozvoljeno učešće na takmičenjima.
Zato ćemo tražiti od FIDE da naša muška reprezentacija, slijedeći tačku 4.4, bude ravnopravna u porodici. Takođe ćemo tražiti da se našim igračima vrati mogućnost da igraju pod ruskom zastavom i uz rusku himnu. U krajnjem slučaju, ako su te sankcije i bile uvedene zbog nekih političkih odluka, vidimo da nisu ni do čega dovele. Zato tražimo da se vrati status kvo i potvrdi samostalnost i nezavisnost FIDE u političkom smislu.
— To su dakle glavne tačke koje ćete, zapravo, iznijeti na kongresu? Dmitrij Olejnikov — Da, to su glavne tačke na osnovu kojih ćemo tražiti da se obnovi pravda, da se slijedi statut FIDE i da se naši šahisti vrate takmičenjima. Pogotovo što smo mi tako uspješna ekipa. A ako FIDE organizuje turnire najboljih šahista svijeta, jasno je da je naša reprezentacija jedna od najboljih na svijetu i da takmičenja treba da budu punovrijedna i ravnopravna.
— Ženska reprezentacija je vraćena doslovno nedavno i učestvovala je na ekipnom svjetskom prvenstvu. Dmitrij Olejnikov — Ona je osvojila svjetsko prvenstvo! Pokazavši odličan rezultat. Polina Šuvalova je postigla jedinstven rezultat. A omladinska reprezentacija do 16 godina čak je postavila rekord — nije izgubila nijedan meč na svjetskom prvenstvu.
— I koliko razumijem, nikakvih ekscesa nije bilo? Ni sa ženskom, ni sa omladinskom reprezentacijom na tim turnirima? Dmitrij Olejnikov — Da, tačno ste rekli. Jedan od strahova MOK-a bio je da će dozvola učešća našim ekipama dovesti do ekscesa i konflikata na takmičenjima. Ali za čitavo ovo vrijeme učešća naših ekipa — omladinske, ženske, kao i ekipe sportista s invaliditetom — nije bilo nikakvih sukoba. Ti strahovi su potpuno neosnovani. Naprotiv, sportisti se drže slova statuta FIDE i ne izražavaju svoje političke stavove.
— Ako muškoj reprezentaciji bude dozvoljeno, da li će učestvovati na svjetskom prvenstvu sljedeće godine? Dmitrij Olejnikov — Da, i što je još važnije — na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi. Nažalost, zbog sankcija smo propustili Olimpijade 2022. i 2024. godine. A 2022. je zapravo trebalo da se održi u Moskvi i sve je već bilo pripremljeno. Sada govorimo jednostavno o učešću. Tim prije što se epicentar šahovskog života seli ka Aziji. Olimpijada će biti u Samarkandu — u jednoj od novih šahovskih zemalja, Uzbekistanu. Naravno, učešće ruske reprezentacije dalo bi veću težinu i veći interes takmičenju.
— Pitanje o tome da se šahovska takmičenja ponovo održavaju u Rusiji — da li je to trenutno na dnevnom redu? Dmitrij Olejnikov — Mislim da zasad nije. Za početak bismo željeli da ruska reprezentacija uopšte učestvuje. A dalje bi sve trebalo da se razvija postepeno i dosljedno. Nadam se da se i politička klima mijenja. Možda ćemo to pitanje postaviti kasnije.
— Kako će kongres FIDE biti održan u nedjelju? Dmitrij Olejnikov — Biće održana online sesija, na kojoj će se razmatrati čitav niz pitanja. Ali centralno pitanje biće upravo naše. Ja ću podnijeti izvještaj i izložiti stav FŠR. Zatim slijedi rasprava i glasanje.
— Glasanje će biti otvoreno? Dmitrij Olejnikov — Kao nekada, zatvoreno. Dakle, to je isti problem na koji smo naišli 2024. godine. Glasanje je tada bilo otvoreno, i ljudi, pod političkim pritiskom, jednostavno su odbili da glasaju i napustili su salu. Zatvoreno glasanje daje mogućnost svakome da izrazi svoj pravi stav. Nadamo se da će ljudi podržati pravdu.
— Bez ruske reprezentacije, kako vam se čini, da li šah mnogo gubi? Dmitrij Olejnikov — Nesumnjivo. Mi imamo jednu od najjačih reprezentacija, koja možda dugo nije osvajala muške Olimpijade, ali je uvijek bila u vrh. Ponekad smo dijelili prvo mjesto, pa po koeficijentu nismo izlazili na vrh. Podsjetiću i na to da je na online Olimpijadi naša ekipa dva puta pobijedila — što je jedinstven rezultat. A poslije toga nismo učestvovali. Imamo veoma zanimljive rivale: Indiju, Kinu, Uzbekistan, i upravo zato će Olimpijada biti još zanimljivija uz učešće naše reprezentacije. Ona će nesumnjivo privući veće svjetsko interesovanje.
— Osjećate li odgovornost? Dmitrij Olejnikov — Da, ali radimo i nastavićemo da radimo.
Prije sto godina, 8. decembra 1925. godine, u Moskvi je završen prvi Međunarodni šahovski turnir, koji je označio početak niza najvećih sportskih takmičenja koja je primala naša prestonica. A još dvije sedmice kasnije, 21. decembra 1925. godine, na ekranima se mogla vidjeti komedija „Šahovska groznica“ — jedan od prvih filmova koje je režirao Vsevolod Pudovkin.
U istoriji sovjetske zemlje decembar 1925. godine postao je prekretnica: na XIV kongresu partije istaknuti lideri Politbiroa — Zinovjev i Kamenev — kritikovali su Staljina, predlažući njegovo razrješenje sa mjesta generalnog sekretara. Ali umjesto toga VKP(b) je osudila opozicionare i proglasila Staljina „glavnim vođom partije“; Staljin je, zauzvrat, proklamovao kurs ka izgradnji socijalizma u jednoj zemlji, praktično se odričući ideje „svjetske revolucije“. U to divno vrijeme građani SSSR-a bavili su se poslom koji je bio daleko od politike — igrali su šah.
Vježbe na platou i gimnastika za um
Zašto je „sport broj jedan“ odjednom postao tako popularan u sovjetskoj Rusiji? Odgovor može zvučati paradoksalno: mladu republiku sa svih strana okruživali su neprijatelji. Komesar Centralne uprave Vseobucha (sistem pripreme mobilizacionog rezervnog sastava za Crvenu armiju) Aleksandar Ilin-Ženevski, boljševik sa iskustvom iz predrevolucionarnog perioda, učesnik juriša na Zimski dvorac i ujedno dobar šahista, odlučio je da uključi drevnu igru u program vojne obuke proletarijata. Smatrao je da igra „razvija u čovjeku hrabrost, snalažljivost, prisebnost, volju, a najvažnije, ono što sport nema — strateške sposobnosti“, odnosno kvalitete neophodne svakom crvenoarmejcu.
Aleksandar Ilin-Ženevski igra šah sa predsjednikom Sovnarka Aleksejem Rjkovom.
Mnogi boljševici bili su romantičari i utopisti: 1920. godine, u punom jeku Građanskog rata, Ilin-Ženevski je predložio organizaciju Sve-ruske šahovske olimpijade u Moskvi. Nove vlasti su podržale ideju — a kako drugačije: i sam Lenjin bio je strastveni igrač (sačuvano je nekoliko fotografija vođe iz 1908. godine na Kapriju, gdje Iljič igra šah sa Aleksandrom Bogdanovim, partijskim filozofom koji je nakon revolucije postao glavni ideolog Proletkulta).
Lenjin igra šah u selu Šušenko. Mihail Sokolov. „V.I. Lenjin igra šah u selu Šušenko“
Poklonici Kaise bili su i drugi sovjetski vođe, npr. Nikolaj Krylenko — prvi boljševistički Vrhovni zapovjednik, kasnije predsjednik Vrhovnog revtribunala, a u opisanom periodu — zamjenik narodnog komesara pravde. Njegovim zalaganjem 1920. godine održano je prvo prvenstvo republike u šahu, a 1924. — Savezni šahovski kongres, koji je Krylenka proglasio „glavnim šahistom SSSR-a“. Glavni šahista izvještavao je kongres:
„Dva organa, drugovi, preuzela su pod svoje visoko pokroviteljstvo šahovsku djelatnost kod nas. To su VTsSPS — Centralni savjet proletarijskih profesionalnih saveza i Viši savjet fizičke kulture — proletarski organ, čiji je zadatak unaprijediti fizički i kulturni razvoj radnih masa. Šah je jedno od oruđa takvog rasta.“
Zanimljivo je da je u procesu „kulturnog rasta“ igra prešla pragove klubova i čitaonica i dospjela na trg: 1920-ih u modu su ušli „živi šahovi“. Teatralizovana predstava između „crvenih“ i „bijelih“ igrala se u skoro kosmičkim razmjerama — kao bitka Rada protiv Kapitala. A u partiji „odigranoj“ 20. jula 1924. na Marsovom polju u Lenjingradu učestvovali su čak i konjica i artiljerija (topovi su zamijenili neupotrebljive slonove za Rusiju).
Prvi Moskva međunarodni šahovski turnir
Loznug kongres „Šah — oruđe intelektualne kulture“ nekoliko godina kasnije ismijali su Ilja Ilf i Jevgenij Petrov u romanu „Dvanaest stolica“:
„Šah! — rekao je Ostap. — Znate li što je šah? On pokreće ne samo kulturu, nego i ekonomiju!“
Satirični pisci nisu se prevarili: ugledni poklonici Kaise progurali su u Politbiro CK VKP(b) odluku da se izdvoji značajna suma za organizaciju međunarodnog takmičenja velemajstora u Moskvi. Vlada je izdvojila 30.000 rubalja, što je bilo otprilike 120.000 dolara — a industrija SSSR-a još se nije oporavila od Građanskog rata, a glad u Povolžju je tek završena, čiji su se efekti još osjećali. Ali na Politbiro se za ovu ideju izjasnio lično drug Staljin — njegov glas bio je odlučujući.
Sam Staljin nije igrao šah, ali je razumio politiku: opklada je bila postavljena pravilno. Kao rezultat, boljševici su bili ispred čitavog svijeta — Moskva je postala prvo u istoriji šahovsko takmičenje finansirano državom!
Igrači svjetskog renomea smješteni su u najluksuznijoj — Fontanskoj — dvorani Drugog Doma Sovjeta (tako su zvali najluksuzniji moskovski hotel „Metropol“). A kako su hranili strane igrače! Činilo se da su im ispunjavali sve želje… Čak su ih i oblačili na račun države — npr. Meksikanac Karlo Torre „zaboravio“ da ponese kaput i šešir, a u to vrijeme u Moskvi su bili strašni mrazevi.
U Moskvu je tada stiglo 11 stranih učesnika, uključujući svjetskog šampiona Kapablanku i bivšeg šampiona Laskera, kao i najveće šahiste tog doba: Frenk Maršal, Rihard Reti, Akiba Rubinštajn, Savelij Tartakover, Rudolf Špilman i drugi.
Među „našima“ bilo je 10 majstora, uključujući „doktora Grigorjeva“ — matematičara, šahovskog kompozitora i urednika šahovskog dijela novina Izvestija Nikolaja Dmitrijeviča Grigorjeva, kao i šampione SSSR-a: Grigorija Levenfiša, Borisa Verlinskog i Petra Romanovskog.
Komitet turnira Prvog moskovskog međunarodnog šahovskog turnira 1925. godine. Stoji treći s lijeva Nikolaj Krylenco, sjedi prvi s lijeva — Aleksandar Ilin-Ženevski.
Moskva 1925. pokazala je da sovjetski majstori ne zaostaju za zapadnim igračima. Prvo mjesto osvojio je šampion SSSR-a Efim Bogoljubov, ispred velikog Laskera za 1,5 poena. Treće mjesto zauzeo je Kapablanka, koji je u partiji sa Aleksandrom Ilin-Ženevskim doživio mat 7 poteza poslije žrtve dame — jedna od najljepših partija turnira!
Igraju Jefim Bogoljubov i Akiba Rubinštajn. Novembar 1925. Foto: wikipedia.org
Turnir je takođe bio diplomatski uspjeh SSSR-a, koji je tada bio u neprijateljskom okruženju. Šahovski turnir probio je međunarodnu izolaciju i pokazao svijetu uspjehe mlade republike.
Drugi međunarodni majstor — Mihail Judovič — se prisećao: „Dvorana hotela ‘Metropol’, koja je mogla da primi 1500 gledalaca, uvek je bila prepuna, a stotine ljubitelja šaha koji nisu imali kartu svakodnevno su čekali na ulici da dobiju izveštaje o toku partija.“
Tokom analize partija vodećih velemajstora sveta ljudi su se upoznavali, zaljubljivali, pa čak i osnivali porodice. (Inače, moto Međunarodne šahovske federacije (FIDE), osnovane 1924. godine, glasi: „Mi smo jedna porodica“.)
„Šahovska groznica“
Film „Šahovska groznica“ režirao je Pudovkin i time debitovao kao režiser. Film je sniman brzo, bez dekoracija, u Fontanskoj dvorani hotela Metropol i u okolini. Glavna radnja — mladić, strastveni šahista, zaboravlja vlastito vjenčanje.
U filmu je učestvovao svjetski šampion Hose Raul Kapablanka, koji kao deus ex machina spašava brak glavnih junaka.
Kritika je film ocijenila pozitivno. Film je bio zabavan, aktuelan i lako gledljiv.
Kadаr iz filma „Šahovska groznica“
Kadаr iz filma „Šahovska groznica“
Razgovori u foajeu hotela „Metropol“ zabeleženi su (naravno, malo uljepšani) od strane početnog pisca Valentina Katajeva u priči „Šahovska malarija“ (časopis „Smehač“, br. 35, novembar 1925.):
— Recite, drug, kakvo je bilo otvaranje?
— Kako da vam kažem? Ni dobro ni loše.
— Kako vam se sviđa?.. Kako se sviđa, pitam, Iljin-Ženevski, koji je pobedio Kapablanku?.. Naravno, samo među nama. Ženevskom je naređeno u skladu sa partijskom disciplinom. Shvatate, sirotan nije imao šta drugo da radi.
— Sirotan Kapablanka!
— A šta je, dušo?
— Pa kako da ne! Stavite se u njegov položaj. Doveli su ga, nesrećnog, u tuđi grad. Nije bilo nijedne poznate žene. Hladno je. Kaputa nema. Jezika ne zna. A šah igra loše… Užas!
Te „navijače“ je u decembru 1925. godine snimala ekipa najmoćnije tadašnje sovjetske filmske fabrike „Mežrabpom-Rus“ pod vođstvom Vsevoloda Pudovkina, učenika velikog Lava Kulešova.
Šah kao sredstvo odvikavanja i obrazovanja
Šah je u SSSR-u imao i praktičnu ulogu: osposobljavao je rezervu Crvene armije, pružao korisno hobije radnicima, pomagao u odvikavanju od alkohola i kocke.
Sociološka istraživanja pokazala su da su radnici mjesečno u prosjeku provodili sat i po igrajući šah, više nego na plesu, a manje nego u bioskopu.
Međutim, sovjetske žene šah nisu mnogo voljele, što je u filmu „Pokrovski vrata“ komentarisala Margarita Pavlovna:
Svi ljudi od davnina osuđuju sve što je beskorisno. Na primjer, svuda i uvijek uklanjaju se korovi, a uzgaja korisno žito. To se odnosi i na same ljude.
Ko ne donosi korist društvu, biva strogo osuđivan, pa zato razuman čovjek uvijek postavlja pitanje: koja je njegova uloga, može li smatrati svoj rad korisnim, zadovoljavajućim, važnim, poželjnim.
U tome nema razlike između stvari i ljudi: postižu uspjeh ili bivaju nemilosrdno osuđeni u zavisnosti od toga da li se njihova uloga smatra korisnom ili štetnom.
Pitanje se, međutim, komplikuje time što se u procjenu korisnosti unosi mnogo subjektivnog. Istina, svi se slažu, na primjer, da je pčela korisna, jer skuplja med koji nam je potreban; ali samo se u nekim zemljama štedi lisica, radi stvaranja posebne atmosfere za uzbudljivi lov na lisicu; u drugim državama posebno se brine o zaštiti divljih životinja radi očuvanja njihovog podmlatka.
Već iz tih primjera vidi se da pitanje korisnosti nije uvijek jednostavno. To se pitanje još više komplikuje kada se govori o korisnosti umjetnosti, nauke ili religije. Iako je većina sklona da tim oblastima ljudske djelatnosti pripiše izvjesnu korisnost, ona je daleko od jedinstva kada je riječ o tome šta se tačno u tim sferama treba smatrati korisnim.
Da se ne bih previše udaljavao, odmah ću reći da smatram nauku najvažnijom, najvrednijom i najkorisnijom granom ljudske djelatnosti. Žito, med i umjetnička djela su dobri, ali nauka je, po mom mišljenju, iznad svega toga. Jedan izuzetak bih napravio: stvaranje zdravog, normalnog i kulturnog potomstva smatram za veoma visoko stremljenje. Čovjek budućnosti treba da bude vrijedan, a ljudski rod treba što duže da se održi. Teško da bi iko posumnjao u to. Međutim, za takav razvoj potrebna je, po mom mišljenju, zdrava i plodna nauka.
Nakon ovih pretpostavki prelazim na analizu korisnosti jedne grane ljudske djelatnosti koja je u SSSR-u veoma rasprostranjena: pokušajmo da rasvijetlimo korisnost drevne šahovske igre.
Da bismo to učinili, treba najprije obratiti pažnju na određenu kategoriju igara koje, međutim, imaju vrlo nisku vrijednost. Sve te igre su matematičkog karaktera.
U tu kategoriju spadaju lutrijske igre, protiv kojih se u mnogim zemljama ne samo da ne bori, već se čak koriste kao sredstvo za sticanje profita. Teorija tih igara neosporno je zasnovana na teoriji vjerovatnoće; čemu takve igre mogu biti korisne, ja ne mogu da shvatim. Više sam sklon da ih smatram veoma štetnim, jer otupljuju um, skrećući ga u pravcu besadržajnosti, i pobuđuju nadu na sticanje bogatstva bez rada i napora.
Uporedo s tim igrama, kojima se iskorištavaju glupaci, postoji mnogo matematičkih igara za zabavu i vježbanje matematičkih sposobnosti.
Jedna od tih igara je veoma domišljata. Mislim na kinesku igru „nimi“. Igra se sastoji u sljedećem: između dva protivnika nalaze se tri reda zrna. Jedan od učesnika uzima iz bilo kog, ali samo jednog reda bilo koji broj zrna. Zatim protivnik takođe uzima iz kojeg bilo reda i koliko god zrna želi; poslije njega prvi učesnik ponovo uzima iz bilo kog reda, ali svaki put samo iz jednog, bilo koji broj zrna, i tako redom. Protivnici se tako smjenjuju; onaj kome pođe za rukom da uzme posljednje zrno smatra se pobjednikom.
Ova igra, dok nije bila razotkrivena, djelovala je veoma zanimljivo; kasnije je zagonetka riješena. Zadatak se sastoji u tome da protivniku predaš izgubljenu poziciju.
Zapanjujući je genij nepoznatog čovjeka koji je otkrio ključ za određivanje izgubljene pozicije. Evo odgovora. Neka a, b, c predstavljaju broj zrna u tri reda; te brojeve treba napisati binarno jedan ispod drugog i zatim sabrati po kolonama. Ako se pri tom sabiranju u svim kolonama dobijaju parni brojevi (tj. 0 ili 2), tada onaj koji počinje, čak i pri najboljoj igri, ne može spriječiti poraz (protivniku je dovoljno da se drži navedenih razmatranja). Ako pak makar u jednoj koloni zbir ispadne neparan (tj. 1 ili 3), tada početnik pobjeđuje, jer može predati protivniku izgubljenu poziciju. Na primjer, ako se u prvom redu nalazi jedno zrno, u drugom dva, a u trećem tri, početnik gubi. Da bismo primijenili pravilo, te brojeve (1, 2, 3) napišemo binarno: 1, 10, 11. Ako se ta tri broja saberu, dobija se 22, tj. broj sastavljen samo od parnih cifara. Domišljato i zanimljivo, ali ipak ne igra koja ima trajnu vrijednost. To može zabaviti, rješenje može poslužiti kao primjer moći matematičkih metoda i dovitljivosti matematičara i naći mjesto u udžbenicima; ali time se iscrpljuje korisnost takve „igre“.
Sasvim drugačije stoji stvar sa igrama koje, poput šaha, potiču iz života, čije se porijeklo može istorijski pratiti. U osnovi matematičkih igara uvijek leži nešto izmišljeno i vještačko, kao, na primjer, igra brojevima; tamo pak gdje je podsticaj za stvaranje igre želja da se shvati život, gdje je prototip beskonačna priroda, tu je nemoguće čisto aritmetičko rješenje; tamo igra u izvjesnoj mjeri predstavlja odraz beskonačnog raznolikog života i ima, naravno, sasvim drugačiju korist i značenje nego igra izgrađena pomoću ograničenih ljudskih sila i apstraktnih pojmova.
Zamislimo da neko ko proučava organizaciju fabrike dođe na ideju da je, prije nego što je izgradi, treba ispitati kroz igru. Kutija će mu zamijeniti fabričku zgradu, zrno će služiti kao slika parnog kotla, žica kao vodovodna mreža, tekuća voda kao rijeka, a deformacije će odgovarati poboljšanju kvaliteta proizvoda. Tako stvara model koji će u mnogim bitnim crtama reprodukovati stvarnost. Razlika između modela i zdanja biće njegova veća pokretljivost i prenosivost, jer se model može okretati, ispitivati, mijenjati, ponovo ispitivati — jednom riječju, može se njime igrati. Ili zamislimo nekoga ko proučava vojnu strategiju i u tu svrhu stvara vojnu igru poput onih stotina već postojećih modela kojima se vojska gorljivo predaje. Takva igra može se neprestano mijenjati — kao i njen uzor, stvarni rat. U tim igrama niko, čak ni najupućeniji, nije osiguran od poraza; u takvoj igri neće biti ni stalno nadigravanih prostaka. Tamo smo svi vječno začuđeni, vječni učenici. Onome ko uloži trud u rješavanje takve igre ona donosi veliko zadovoljstvo, dajući rezultate potpuno različite od onih koje možemo dobiti rješavanjem životu stranih matematičkih igara. Jer sve praktično, tj. životno, povezano je među sobom osobito čvrstim nitima; čak i ono najneznatnije povezano je s onim najvećim.
Aleksandar Šašin – Komentari na članak Em. Laskera „Šah i život“
1. Nevoljni lanac asocijacija: avgust 1925, oktobar iste godine, 1926… Niz nije završen!
U avgustu 1925. pojavio se članak Emanuela Laskera, koji ste, poštovani čitaoče, upravo pročitali. U njemu ima jedan zanimljiv fragment — vidi sam članak i tačku 2 mojih komentara. Taj fragment je, blago rečeno, sporan, i upravo je zbog toga isprovocirao ove komentare.
Reći ću ukratko i protivno Laskeru: osnove šaha nisu lišene matematike. Pored toga, ta matematika je veoma elegantna…
U oktobru 1925. Lasker uspješno završava višegodišnji rad na „Udžbeniku šahovske igre“ — knjizi koja nije izgubila važnost ni danas. U njoj je, što je važno, drugi svjetski šampion u teoriju šahovske igre uveo jedan od najvažnijih principa za čitavo prirodoslovlje, princip lineae minoris resistentiae — princip „linije najmanjeg otpora“. Time je autor uspio pod slabim i kolebljivim razmišljanjima Vilhelma Štajnica postaviti čvrst naučni temelj. Pod mjerodavnim okolnostima treba napomenuti: u to vrijeme hegemonija klasičnih, Njutnovskih predstava o stvarnosti bila je apsolutna.
Lasker je filozof, ne fizičar. Kao mislilac koji je bio daleko od uspjeha teorijske fizike, drugi svjetski šampion nije mogao u potpunosti da ocijeni mogućnosti te nauke kada je riječ o zasnivanju teorije šahovske igre. Njegova linea minoris resistentiae tumači se široko. Lasker nije pogodio da je suzi u uske okvire teorijske fizike. „Linija“ je izgubila prodornu silu: „planina se porodi — miš se rodi“…
Idemo dalje. A to je 1926. godina, Austrija, teoretski fizičar Ervin Šredinger i njegova slavna studija (Šredingerova jednačina!). Studija je zaključila težak i dramatičan proces rađanja nove, neklasične nauke — kvantne mehanike. Nova mehanika je uzdrmala iz temelja zgradu klasične fizike, zasnovanu na potpunom determinizmu. Pukotina je prošla kroz sam temelj!
2. „…osnove šaha ne otkrivaju ništa matematičko. Ako je, na primjer, riječ o tome da napad treba upraviti na slabe tačke u protivničkoj poziciji, i pokušaj da se to pravilo izrazi matematičkom formulom neminovno će propasti. Pravilo pretpostavlja izuzetke, a formula ih isključuje, ostavljajući prostor samo za sistematičan formalni račun…“
— citat iz završetka članka „Šah i život“.
U današnje vrijeme, odnosno u vrijeme kada je Kasparov jedva uspio da zadrži ravnotežu u meču sa „Fritzom“, tako stroga presuda matematici — tačnije rečeno, njenim primijenjenim mogućnostima — jedva da je pravedna. Računarski šahovski program je dijete ne samo ultramodernih tehnologija, nego i visoke fundamentalne nauke. I ne u posljednjem redu — dijete računarske matematike, kojoj je uspjelo da praktično spoji šahovsku igru s čistom matematikom.
Ali napustimo dalju kritiku Laskera.
Zašto?
Zato što tada — 1925. godine — niko nije mogao predvidjeti naučne potrese koji dolaze: klasična paradigma počela je da se ljulja i urušava. Ono što je ranije bilo strogo zabranjeno, kasnije je postalo vjerovatno, pa čak i gotovo neizbježno. Svijet se promijenio, promijenila se fizika, promijenila se matematika…
3. Hronologija (nastavak)
A) 20–30-e godine. Trijumfalni uspjesi kvantne mehanike!
Za nas je važno slijedeće: s pojavom kvantne mehanike u nauku je provalio princip neodređenosti. Na nivou mikrofizičkih pojava Bog ne diktira prirodi Njutnove zakone, već „igra kockice“ (Einsteinov citat). Priroda dobija pravo na slobodu izbora. Slučajnost dominira nad klasičnom jednoznačnošću.
B) 1931. godina. Kurt Gedel i njegove teoreme o nekompletnosti formalno-logičkih sistema.
Dokazano je da u nekim, čak i ne previše složenim formalnim sistemima — u aritmetici, recimo — postoje potpuno smislene matematičke tvrdnje (teoremi!) koje se ne mogu ni dokazati ni opovrgnuti unutar tog sistema. Princip neodređenosti i ovdje?
Da ili ne?
C) 1948. godina. Norbert Viner i njegova čuvena knjiga „Kibernetika“
Molim vas, nastavite niz:
kibernetika → informacija i njen novi status → teorija informacije i informatika → računari i kompjuterski bum → računarski programi koji igraju šah…
Još nešto: kibernetika je preteča sinergetike, interdisciplinarne nauke koja pretenduje da opiše „sve na svijetu“ kroz prizmu borbe između entropije i spontane pojave informacije.
D) 1953. godina. Votson i Krik i njihova struktura DNK.
Zapanjujuća činjenica: primarna struktura DNK, tj. niz nukleotida, određuje ne samo sekundarnu i tercijarnu strukturu DNK, nego i strukturu svih proteina u živom organizmu. Jedna lančana sekvenca određuje SVE u živom svijetu!
Jedna od maksima savremene teorije šaha glasi: „Strateška (poziciona) igra je način postojanja kompaktnih šahovskih masa, tj. struktura.“
E) 70–90-e godine. Pojava univerzalnih fizičkih i nefizičkih teorija „svega na svijetu“
Tri jedinstva šahovskih sila, tri algoritma za pronalaženje poteza, univerzalni metod pretraživanja i povezana shema pomjeranja algoritama pod uticajem četiri parametra šahovskog sistema… Sve to su plodovi saveza moderne nauke i šaha.
Šah nije stran matematici!
4. Matematika i osnove šaha
A) Sa stanovišta teorije dinamičkih sistema, broj stepeni slobode šahovskog sistema je 13.
13 = 1 + 12, jer po pravilima šaha svako polje može biti prazno ili zauzeto jednom od dvanaest figura (bijeli i crni kralj, dama, top, lovac, konj ili pion).
Za poređenje: savremene teorije superstruna rade sa prostorima od 10, 11 ili 26 dimenzija.
B) Broj Nᵍ = 1364 — Gigovo broj.
On određuje broj mogućih stanja šahovskog supersistema.
Nᵍ ≈ 10⁷². (Usput: broj protona u vidljivom svemiru ≈ 10⁸⁰.)
V) Broj nᵢd = 1332 — broj mogućih idealnih pozicija šahovske igre.
Pri tom važi: Nᵍ = (nᵢd)².
Još nešto: broj stvarnih pozicija moderne šahovske igre — nazovimo ga n — blizak je broju nᵢd (hipoteza!).
G) Broj nᵢd gotovo se poklapa s brojem nₙ ≈ 10³⁶, fundamentalnim velikim brojem savremene noosfere.
D) niz Diraka u šahu: n, n², n³, gdje je n³ = N, broj neponovljivih partija (hipoteza). N ≈ 10¹⁰⁸.
Zanimljivo: brojevi Dirakovog niza „slučajno“ koreliraju s brojevima najvažnijih savremenih društvenih igara:
n ≈ 550 (stolne dame), N ≈ 2361 (go),
N~2361 (go)...
Dalje, kad bih imao volju, detaljno bih vam, poštovani čitaoče, ispričao o simetriji i asimetriji u šahu, o čuvenoj SRT-teoremi i njenoj modifikaciji u novijoj teoriji šahovske igre, i o mnogim drugim stvarima.
Nažalost! Nije vrijeme; niti mjesto i ne sada. Pogledajte druge moje članke!
Zaključiću skromno: šah i matematika su kompatibilni.
