Opravdati se imaš priliku, al’ ako ne pitaju – tu je nevolja! — N. Nekrasov, Opreznost
„Čigorincima“ godina očigledno nije krenula kako treba. Počelo je od turnira kandidata koji su, osvojili – Isaak Boleslavski i David Bronštajn (dobro je još što su se naši na vrijeme snašli i progurali Budimpeštu, znajući da Stejt department SAD-a neće pustiti Reševskog u komunističku Mađarsku, jer bi inače u kandidate mogao ući Amerikanac!).
Zatim je u dodatnom meču pobijedio Bronštajn, što je ozbiljno zabrinulo ne samo Mihaila Botvinika, nego i šahovsko rukovodstvo: s Boleslavskim je svjetski šampion imao skor 7:0 uz četiri remija, ali s Bronštajnom – 0,5:1,5 (naravno, i kod Botvinika je „peta tačka*“ bila slaba, ali on je bio provjeren i partijski čovjek, a ne kao ovaj sin bivšeg logoraša).
*(U dokumentima SSSR-a (poput ličnih kartona, prijava za fakultet, zapošljavanje itd.), postojalo je pet „tačaka“ (rubrika) u kojima su se unosili osnovni podaci o osobi:
Prezime
Ime
Srednje ime (patronim)
Datum rođenja
Nacionalnost
“Peta tačka“ – značila je nacionalnost osobe. U svakodnevnom govoru u SSSR-u (posebno u antisemitiskom kontekstu), kad bi neko rekao da nekome „peta tačka nije u redu“ ili da mu je „peta tačka problematična“, to je značilo da je ta osoba Jevrejin, odnosno da mu je nacionalnost (upisana u dokumentima) smatrana „nepoželjnom“ u tadašnjem društvenom ili partijskom sistemu.)
I najzad, na samom kraju jubilarne godine, šampion SSSR-a postao je ne neki ruski „Čigorinac“ poput Kotova ili Smislova, kojima bi se narod mogao ponositi, nego Estonac Paul Keres, koji je jedva izbjegao hapšenje poslije rata zbog učešća na njemačkim turnirima… I sve to – usred borbe protiv „bezdomnih kosmopolita“!
Na čelu Sportskog komiteta tada je stajao general-pukovnik A. Apollonov, lično postavljen od Staljina. Novi šef bio je grub i nije se mnogo obazirao na ljude, a uz to je na prethodnom položaju – zamjenika ministra unutrašnjih poslova – nadgledao logore, a ranije je komandovao unutrašnjim trupama NKVD-a. U sport se nije razumio i s potčinjenima je komunicirao zapovjednim tonom. Dešavale su se i komične situacije. Sekretarica bi prijavila: „Došao je taj i taj.“ A Apollonov bi rekao: „Uvedite.“
Jedino što ga je donekle opravdavalo bila je ljubav prema šahu. General je i sam dobro igrao: po ocjeni Jurija Ljvoviča Averbaha, „otprilike na nivou prve kategorije“.
Averbah: „U liku Apollonova sport je dobio tipičnog ‘feldfebela kod Voltera’*. Bojali su ga se, i to s razlogom. Oštar, kategoričan, kao i mnogi rukovodioci tog vremena, sa svim potčinjenima bio je na ‘ti’, a svoje pouke često je pratio grubim, vojničkim humorom i doskočicama.
* Izraz „feldfebel kod Voltera’“znači osobu koja se ponaša kao vojnički narednik u svijetu ideja slobode i duha – tj. nekoga ko pokušava da „uvodi red i disciplinu“ tamo gdje vlada slobodna misao i nezavisnost duha. Dakle autoritaran čovek među slobodoumnim intelektualcima.
Igor Bondarevski, na primjer, pričao je kako se na jednom od prvih susreta požalio generalu na teškoće. Apollonov ga je prekinuo: — A šta je lako? Lako je samo mokriti u toploj vodi u banji!
Paradoksalno, ali Apollonov je volio šah i dosta je razumio. Sjećam se, kada smo odlazili na međunarodni turnir u Šavno-Zdruj (jun 1950. – S.V.), avion je polijetao kasno noću, i oko ponoći su se šahisti okupili u prostorijama Sportskog komiteta. U to doba, zbog Staljinove navike da radi noću, i čitavo rukovodstvo je slijedilo njegov primjer. Kao i obično, general je bio u svom kabinetu.
Naša delegacija – Keres, Bondarevski, Tajmanov, Geller, Simagin i ja, te Alatorcev (rukovodilac) i Veresov (trener) – dobila je čvrsto naređenje da pobijedi na turniru. Potom je Apollonov predložio Keresu da odigraju partiju. Igrao je prilično razumno, pa se partija odužila. Nama je već bilo vrijeme za polazak, ali se general, zanesen igrom, nije žurio. Tačni Zubarev, ne usuđujući se da ga prekine, jedva je izdržao dok se partija nije završila. Srećom, na aerodrom smo ipak stigli na vrijeme…
Nekoliko godina kasnije, izgleda da su na vrhu odlučili kako je general u sportu uveo red. Vratili su ga u bezbjednosne organe s unapređenjem – imenovan je za komandanta pograničnih snaga zemlje. Sjećam se kako je, u automobilu s obezbjeđenjem, došao da se oprosti od Sportskog komiteta. A predsjednik je ponovo postao Romanov.“ (iz knjige O čemu ćute figure, 2007)
S Botvinikom se general „nije slagao“ (Averbah), i to do te mjere da će 1954. godine reći V. Baturinskom: „Znate, vaš Mihail Moisejevič mi i danas stoji u jetri.“ A prema Keresu se, sudeći po epizodi s partijom, Apollonov odnosio ako ne s simpatijom, onda barem s blagonaklonošću. I to je, moguće, spasilo Paula Petroviča od novog talasa progona koji mu je, kako se nedavno ispostavilo, prijetio baš te „čigorinske“ godine!
Ja sam mislio da su za Keresa sve neprijatnosti završene 1947. godine, kada mu je dozvoljeno da nastupi na prvenstvu SSSR-a. Iako je grupa učesnika tada sastavila protiv njega žalbu u kojoj su Keresa nazivali fašistom, on je briljantno osvojio zlatnu medalju, što je, činilo se, trebalo da ga zaštiti od daljih napada… Ali ne – borba protiv „podilaženja Zapadu“, koja se tada rasplamsala u zemlji, donijela je svoje otrovne plodove i u šah. Naši majstori i ranije su „došaptavali“ jedni o drugima (vidi članak o 13. prvenstvu), ali nikada do tada prijava nije bila upakovana u oblik recenzije na knjigu otvaranja!
Estonska državna izdavačka kuća objavila je prvi tom teorijskog djela šahovskog velemajstora Keresa „Otvorena otvaranja“.
Za autora teorijskih istraživanja nema plemenitijeg i odgovornijeg zadatka nego da utvrdi neprikosnoveni autoritet predrevolucionarne ruske i sovjetske šahovske škole, te da jasno i uvjerljivo pokaže vodeću ulogu ruskog naroda (ovdje i dalje istakao ja – S.V.) u tako posebnoj oblasti kulture kao što je šah.
P. Keres se nije izborio s tim zadatkom. Još gore, iskoristio je povjerenu mu tribinu za nekontrolisano veličanje stranih teoretičara, sve do fašističkih najamnika i okorjelih izdajnika sovjetskog naroda, čije „teorijske“ napore ne treba ni uzimati ozbiljno.
(…) Pravedan gnjev i zaprepaštenje sovjetskih šahista izaziva sistematsko, ničim opravdano, upadljivo i višestruko pominjanje fašističkog izroda Bogoljubova, koji se sada skita po američkoj okupacionoj zoni Njemačke. Svima je poznato da teorijski napori Bogoljubova nikada nisu imali nikakvu vrijednost, a njegov autoritet kao šahiste, da ne govorimo o njegovom odvratnom političkom liku, odavno je jednak nuli — ako se uopšte može govoriti o autoritetu fašističkog probisvjeta.
(…) Izraz „Fajn preporučuje“ javlja se više od 15 puta, „Eve preporučuje“ i „Tartakover preporučuje“ — više od 30 puta. U isto vrijeme, prezime genijalnog ruskog šahiste, istinskog stvaraoca većine savremenih sistema napada i odbrane u takozvanoj „španskoj partiji“, „Evansovom gambitu“ i drugim otvorenim početnim varijantama, kojima je knjiga Keresa upravo posvećena, pominje se rijetko. Izraz „Čigorin preporučuje“ u čitavoj knjizi pojavljuje se svega dva-tri puta (…) i njegova uloga u Keresovoj knjizi prikazana je sramno oskudno.
Vrhunac besmisla Keres dostiže (…)
Nevoljno se postavlja pitanje: čime su objašnjeni takvi grubi politički i teorijski propusti, takvo klanjanje svakom stranom, pa i najbeznačajnijem imenu, takvo slabo prikazivanje zasluga predrevolucionarnih ruskih i sovjetskih teoretičara?
Odgovor je jednostavan! Keresovo djelo nije samostalno, originalno stvaralačko istraživanje (…) To nije ništa drugo do kompilacija poslijeratnih inostranih priručnika o otvaranjima autora Evea i Fajna i odavno poznatih, od strane sovjetske kritike osuđenih, stranih vodiča Tartakovera, Taraša i drugih.
(…) Stvaralačka nesamostalnost, neoriginalnost i površnost plodno su tlo za podilaženje prema inostranstvu, za kosmopolitizam, za političke i teorijske greške.
(…) Kosmopolitska, objektivistička knjiga Keresa stvara potpuno pogrešnu predstavu o teoriji i istoriji domaće i strane šahovske umjetnosti.
V. N. Panov majstor sporta u šahu, član VKP(b) 10. 5. 1950.
Ovaj značajan dokument epohe „razvijenog staljinizma“ isplivao je tek u naše dane — u članku Genne Sosonka „Panovljev napad“ („64“, br. 7, 2014). Autor piše da je tekst „otkriven relativno nedavno u glavnom arhivu KGB-a u Moskvi i nikada ranije nije bio objavljen“ (vjerovatno se misli na Centralni arhiv FSB-a Rusije). I objašnjava:
„Recenzija na Keresovu knjigu očigledno je napisana po narudžbi ‘nadležnih organa’, jer je KGB naročito intenzivno pratio estonskog velemajstora upravo u to doba.“
Zaista, u periodu od 1945. do 1952. godine Keres se nalazio pod operativnim nadzorom Ministarstva državne bezbjednosti (MGB). Ali da li iz toga nužno proizlazi da je Panov svoj spis sastavljao po nalogu bezbjednjaka?
Ne može se isključiti da je tekst u početku bio napisan za časopis Šah u SSSR-u, a da je kasnije ideološki dorađen (tada su, najvjerovatnije, i dodati svi oni izrazi poput „fašistički najamnici“, „izrodi“ i „probisvjeti“ — jer u časopisu takvih riječi ne biste našli). Zašto tako mislim? U to vrijeme nijedna knjiga, pa ni brošure tipa Sve-ruski šahovski turnir kolhoza, nije ostajala bez kritičkog osvrta — 1950. godine časopis je objavio čak deset recenzija, uključujući i jednu Panovljevu. A recenzije na Keresovo temeljno djelo, iz nekog razloga, među njima nema.
Sve to, međutim, ne objašnjava glavno pitanje: šta je moglo izazvati napad na Keresa? Na početku sam sumnjao na turnir kandidata, gdje je upravo tih dana doživio pad forme: Keres je bio u grupi lidera, ali je u posljednjih pet kola osvojio svega 1,5 poen i spao na četvrto mjesto. Možda neko nije želio da izađe na meč s Botvinikom, pa je recenzija bila sredstvo ucjene — ako ne usporiš, objavićemo je? Ali datumi se ne poklapaju: kobni poraz od Kotova dogodio se već 9. maja, dan prije datuma navedenog ispod recenzije. A iskreno govoreći, zašto bi se išlo na takve komplikacije, kad se moglo jednostavno „porazgovarati od srca“? Pogotovo što je bilo ko da to uradi — našu delegaciju u Budimpešti predvodio je majstor Viktor Goglidze, čiji je brat, takođe general-pukovnik državne bezbjednosti (kao i Apollonov), bio Berijina desna ruka…
Ne, ovdje je bilo nešto drugo, mnogo ozbiljnije. Možda se čak pripremalo i — hapšenje!
Sergej Goglidze (u sredini), isto kao i tadašnji predsjednik Sportskog komiteta SSSR-a Arkadij Apollonov, bio je general-pukovnik državne bezbjednosti. A njegov mlađi brat Viktor predvodio je sovjetsku delegaciju na turniru kandidata u Budimpešti.
Sosonko naziva tu recenziju „zatvorenom“. Ali za sve svoje godine uredničkog rada ja za takve nikad nisam čuo (postoje interne recenzije, ali one se pišu po nalogu izdavača, i to ne poslije, nego prije izlaska knjige — da bi se procijenio kvalitet rukopisa). I kakav bi uopšte bio smisao te zatvorenosti? Da niko ne sazna zbog kojih je „grijehova“ Keres bio uzet na nišan? Ne, sa poznatim ljudima tada se nije postupalo tako: njih bi prvo ocrnili u štampi, a tek onda hapsili. U najgorem slučaju jednostavno bi ih tiho uklonili — kao Mihoelsa…
Ipak, upravo se datum pod recenzijom pokazao kao važan trag! Znao sam da je 1945. godine Keresa od odmazde spasio prvi sekretar Komunističke partije Estonije, Nikolaj Karotam, uzevši ga pod svoju zaštitu. A onda sam, ponovo čitajući članak Valtera Heuera „Tajna Paula Keresa“, iznenada naišao na rečenicu: „On (Karotam) je podržavao velemajstora sve do svog pada 1950. godine.“ E, tu je bilo jasno… Konačno se slagalica sastavila kad sam saznao datum tog „pada“ — 26. marta, svega deset dana prije polijetanja sovjetskih šahista za Budimpeštu!
Dakle, Keres je iznenada ostao bez zaštite. I neko je odlučio da to iskoristi, tim prije što je neprijatelja Paul Petrovič imao dovoljno — i u Estoniji (vidi Heuera), i u Moskvi (oni koji su ga 1947. nazivali fašistom nigdje nisu nestali). Ali nije bilo pogodnog povoda: iz dokumenata KGB-a proizlazi da „obrada“ Keresa nije dala nikakav rezultat, pa je „dosje o njemu 1952. godine bio predat u arhiv“… I tada je, možda, nekome sinula ideja: a što ako se kao oružje iskoristi šahovska recenzija, dajući joj izgled političkog dojave?
Izbor Panova za izvršioca nije bio slučajan. Član VKP(b), uzorni „sovjetski patriota“, Rus po nacionalnosti. Uz to, pravi „Čigorinac“, koji će kasnije o svom idolu napisati dvije apologetske knjige. Kao svaki neofit (a u partiju je stupio samo tri godine ranije), Panov je, vjerovatno, bio ponosan zadatkom, obradovan što ima priliku da uz put udari i po Bogoljubovu, kojeg je smrtno mrzio. I napisao je što je traženo.
Zašto „napisao na brzinu“? Pa vidi se da je tekst sastavljen u žurbi, u nekom zanosu. Panov je bio jedan od naših najboljih novinara, a ovdje? Siromaštvo misli, ponavljanja. Evo piše: „‘teorijski’ napori kojih ne predstavljaju nikakvu vrijednost.“ A odmah zatim: „teorijski napori Bogoljubova nikada nisu predstavljali ništa vrijedno.“ Ili još: „ne predstavlja samostalno, originalno djelo“ — pa potom: „nesamostalnost, neoriginalnost“!
…U kojoj je fazi stigla naredba da se sve obustavi, može se samo nagađati. Ali činjenica da je recenzija završila u dubinama Lubljanke veoma je značajna. Šteta što više ne možemo pitati Apollonova — ko je tada skrenuo udar sa Keresa: sam general ili neko drugi?..
Kandidati protiv velemajstora
Za razliku od dva prethodna prvenstva, ovoga puta nije bilo „polufinalnog“ biltena, što izgleda čudno kada se zna da je održano čak pet (!) turnira (vjerovatno je papir koji je bio predviđen za to iskorišten za izdavanje vanrednog broja posvećenog meču Bronštajn – Boleslavski). Kao naknadu, izabrane partije iz polufinala objavljene su u biltenu „XVIII šahovsko prvenstvo SSSR-a“. Najbolje 23 partije ušle su u zbirku „Šah za 1950. godinu“.
Glavna novina kvalifikacionih turnira bilo je učešće velemajstora – ovoga puta ne po želji, nego po obavezi. Iako je pet velemajstora bilo oslobođeno „ispita“, ideja se pokazala opravdanom: od petorice ostalih – Bondarevski, Flor, Levenfiš, Lilijental i Ragozin – samo su se dvojica uspjela probiti u finale!
Ragozin: „Iz godine u godinu rastući broj majstora već je odavno primorao našu šahovsku organizaciju da pređe sa sistema ličnih pozivnica na sada važeći sistem višestepenog izbora učesnika finala prvenstva SSSR-a. Oko 200 visokokvalifikovanih šahista (od prve kategorije do velemajstora) učestvuje u borbi za titulu šampiona SSSR-a kroz četvrtfinalne, polufinalne i finalne turnire.“
„Karta učesnika“ četvrtfinala 18. prvenstva SSSR-a u Uljanovsku kandidata za majstora Borisa Voronkova. Velika, obložena tankim koricama – takvu u džep ne možeš staviti!
Prije Velikog otadžbinskog rata, veliko značenje za stvaralački napredak mladih šahista i majstora imala su prvenstva republika, najvećih šahovskih centara zemlje – Moskve i Lenjingrada – kao i revijalni turniri majstora. Međutim, postepeno su sve veći značaj počela da dobijaju polufinala prvenstva SSSR-a, jer su ona ne samo po jačini učesnika, nego i po sportskoj napetosti nadmašivala tradicionalne lokalne turnire.
„Sada se svaki majstor posebno pažljivo priprema za polufinale prvenstva SSSR-a, kao za svoje najodgovornije takmičenje.“ (Šah u SSSR-u, br. 12, 1950)
Abramov:
„Težak zadatak sastavljanja po snazi ravnopravnih grupa bio je riješen neuspješno. Odavno je vrijeme da se u takvim slučajevima primijeni neki objektivni sistem, na primjer sistem individualnih koeficijenata (u SSSR-u ih je prvi izračunao Lev Abramov upravo 1950. godine), ili neki drugi.“ (Zbirka „Šah za 1950. godinu“)
Lenjingradska grupa: 1–2. Alatorcev i Toluš – po 10,5 iz 15; 3. Bondarevski – 9,5; 4–5. Kan i Lisicin – po 8,5; 6–9. Klaman, Kondratjev, Tajmanov i Hasin – po 8; 10. Abramov – 7,5 itd.
Abramov:
„Rezultate treba priznati zakonitim: pobjednici su čitav turnir odigrali s velikom voljom i pokazali visok nivo igre. Ostali su postigli rezultate u skladu sa svojom sportskom formom. Čak ni Tajmanov, kojeg su mnogi očekivali u finalu, ovaj put nije mogao računati na bolji rezultat, jer je igrao neujednačeno i bez uobičajene sigurnosti.“ (Šah u SSSR-u, br. 12, 1950)
Kijevska grupa: 1–2. Lipnicki i Sokoljski – po 9,5 iz 15; 3. Geller – 9; 4–5. Ragozin i Sajgin – po 8,5; 6. Aratovski – 8; 7–9. Vatnikov, Kopaev i Tarasov – po 7,5; 10–11. Saharov i Čistjakov – po 7 itd.
Čitav jedan ljudski vijek Jan Timman je držao prste na antičkim šahovskim figurama. Tog osjećaja se ne možeš zasititi. Ipak, 74-godišnji velemajstor je ove godine prestao. Tiho. I um i tijelo pružaju otpor.
Šest sati potpune uronjenosti u partiju previše iscrpljuje. „Dugotrajna koncentracija opada kako stariš. Fizički aspekt igre postao je pretežak.“
To i nije neka tragedija i Timmanu nije važno da njegovo šahovsko penzionisanje završi na naslovnim stranicama novina. Iako je, uključujući i iznenađujući povratak prošle godine na nacionalnom prvenstvu, igrao izuzetno dugo. „Mnogi moji vršnjaci su prestali još prije mnogo godina.“
Timman je pripadao generaciji Anatolija Karpova, ali se susretao i sa starijim i mlađim Rusima poput Borisa Spaskog i Garija Kasparova. Među tim svjetski poznatim sovjetskim šahistima Holanđanin je sedamdesetih i osamdesetih godina bio „najbolji sa Zapada“, čak je jedno vrijeme bio i broj dva na svijetu.
1993: Timman u trećoj partiji meča za titulu svjetskog prvaka protiv Karpova
Fizički je teško, ali sa pamćenjem u 74. godini nema nikakvih problema. Timman i danas može da vam odigra svoju najbolju pobjedu. Potez po potez. Iz 1982. godine protiv Karpova, od kojeg je 1993. izgubio meč za svjetsku titulu.
„Ono što ostaje iza tebe jesu partije koje si odigrao. Kada pomislim na Botvinika ili Kapablanku, mislim na partije koje su oni igrali – to je njihovo nasljeđe. Time u sportu ostavljaš i dio sopstvenog karaktera.“
Završnica
Timmanov šahovski karakter leži u završnici, posljednjoj fazi partije u kojoj i najmanja greška može biti kobna. O svojoj fascinaciji tom fazom igre pisao je i nagrađivane knjige. U svojoj novijoj knjizi 100 završnica koje morate poznavati Timman tu umjetnost produbljuje na gotovo „naučan“ način.
Igranje dugih, klasičnih partija više mu ne polazi za rukom, ali pisanje o šahu – svakako da. Timman i dalje osam puta godišnje objavljuje „obiman članak“ u uglednom šahovskom časopisu New In Chess.
„Trenutno pišem knjigu o svojim mladalačkim godinama.“ I o djetinjstvu u Delftu, gdje je odrastao uz dvoje roditelja matematičara. Još uvijek traži izdavača. „Otac je želio da i ja postanem matematičar. Ali takav univerzitetski život mi nije odgovarao, jer bih morao rano ustajati. Šahovski život bio je mnogo slobodniji.“
Nagnut nad tastaturom, stare šahovske uspomene mu se ponekad ponovo jave. Katkad se i začudi današnjem šahovskom svijetu. Ali sve to prati „u potpunom miru“, veoma pažljivo.
Osim kratkih, onlajn partija. One Timmana ne zanimaju. Ne igra ih, niti ih prati. Nikada to nije ni radio. „Mora se igrati brzo, a tada nivo i nije naročito visok.“
Šahovski kompjuteri
Ipak, kompjuter je, kao izvor informacija i zbog naglog razvoja onlajn šaha, postao nezamjenjiv za ovu igru. I to je imalo posljedice. „Šahisti postaju sve mlađi jer znaju da rade s kompjuterom.“
„Kada sam imao oko dvanaest godina, nisam mogao da napredujem tako brzo kao današnja mlada generacija, koja uz pomoć kompjutera veoma brzo pravi iskorake.“
Igra se zbog toga mijenja, primjećuje Timman, koji se kroz savremeno društvo kreće bez sopstvenog mobilnog telefona. On zapaža da šahovski kompjuter određuje mnogo toga.
Živost turnira pomalo je nestala. — Jan Timman
Timman kaže: „Ranije sam pratio šta veliki šahisti pišu o sopstvenim partijama. To mi je bio najzanimljiviji nastavni materijal. Danas mislim da najmlađa generacija na to gleda drugačije. Oni prije svega slijede ono što kaže kompjuter. To je bila svojevrsna prekretnica u šahu.“
Jedan dašak romantike je nestao iz šaha, smatra Timman. „Sada je to sasvim drugačija vrsta djelatnosti. Nekada je bilo mnogo boema. Danas su to uglavnom ozbiljni ljudi koji dobro vladaju kompjuterom. Živost turnira je pomalo iščezla.“
Digitalizacija je šahu donijela publiku od milijardi ljudi, ali i tamniju stranu. Varanje na internetu ozbiljna je prijetnja ovom sportu, primjećuje Timman. Optužbe se lako iznose, a teško dokazuju. Na turnirima uživo ta je opasnost znatno manja.
1978: Jan Timman na turniru Hoogovens u Vijk an Zeu
Živost o kojoj Timman govori on je u svoje vrijeme najviše nalazio kod pojedinih sovjetskih šahista, koji su zajedno s kosmonautima, baletskim igračima i glumcima pripadali intelektualnoj eliti zemlje. „Imali su dobar način razmišljanja i izražavanja. I sjajan smisao za humor. Nisu bili članovi Komunističke partije – bili su to nešto slobodnijeg duha ljudi.“
Sa Spaskim, koji je preminuo početkom 2025. godine, razvilo se pravo prijateljstvo. I s rivalom Karpovom veza je bila snažna.
„Posljednji put kada sam opširno razgovarao s Karpovom bilo je u Murmansku, 2016. godine. Igrali smo kratak meč. Razgovarali smo o svemu, ne toliko o šahu. Više o političkim problemima svijeta – tada je Ukrajina već bila zabrinjavajuća tema.“
Među Rusima je Timman tokom 56 godina, počevši od svoje sedamnaeste, izgradio besprijekornu reputaciju u samom svjetskom vrhu. U sopstvenoj zemlji ispred njega je još samo svjetski prvak Maks Eve. A odmah zatim – Timman.
Girijeve šanse
A gdje je danas Anish Giri, Holanđanin koji će narednog proljeća igrati za mjesto u borbi za svjetsku titulu?
Ako Giri bude igrao kao prošle godine, Timman za njega vidi realne šanse na turniru kandidata. Mnogi visoko rangirani šahisti neće učestvovati. Pored toga, drugi holandski svjetski prvak nije isključen, vjeruje Timman. Naravno, Giri mora zadržati taj nivo igre.
„Giri vrlo dobro zna kako strateški da iskoristi slabosti protivnika – slabe pješake ili slaba polja. To je stvar uvida i prepoznavanja obrazaca. A u završnici je takođe veoma jak.“
1988: Timman, Karpov i Kasparov u Amsterdamu – tada treći, drugi i prvi igrač svijeta
Ko zna, možda će Timmanove studije završnica još dobro doći. Njegove knjige se, uostalom, i dalje odlično prodaju. „Digitalni razvoj nije doveo do toga da šahovske knjige, kao ni pisana literatura uopšte, postanu suvišne. Na internetu se može naći mnogo toga o šahu, ali te knjige i dalje vrijede truda.“
Posljednji ostaci opipljive romantike knjiga i šahovskih figura svakako neće tako brzo nestati. Timmanovu kuću, naime, lako možete pretvoriti u pravi šahovski muzej.
„Kod kuće imam čitavu kolekciju šahovskih garnitura. Oko trideset. I to veoma starih. U mnogo različitih stilova. Iz devetnaestog vijeka. U vitrinama.“
Rani viktorijanski i kineski setovi, s crvenim i bijelim, ponekad izuzetno detaljno izrađenim topovima i konjima. Od drveta, kosti i slonovače. „Šahovske knjige čine posebnu kolekciju. Ima ih oko 2.500. Sve stoje na tavanu.“
Sjećanja kandidata za majstora i kompozitora studija Borisa Rivkina „Šahovski mirazi“ posvećena su uglavnom događajima moskovske šahovske scene 60–80-ih godina. Vašoj pažnji nudimo poglavlje čiji je glavni junak Aleksej Vižmanavin.
Piše: Boris Rivkin
Godine 1977, poslije petogodišnje pauze, odlučio sam da obnovim turnirsku praksu, ali ne više u studentskom „Burevestniku“, već u društvu „Trud“, koje je iznajmljivalo prostorije u krojačkoj fabrici u blizini stanice metroa „Revolucionarnaja ploščad“. Boris Nikolajevič Arhangeljski, kandidat za majstora koji je vodio šahovsku sekciju, predložio mi je da se okušam na kandidatskom turniru kao prvokategorni šahista sa dva bala. Uzimajući u obzir moje dugotrajno neučestvovanje na takmičenjima, to je bilo pravedno.
Odviknut od ozbiljnog napora, igrao sam nestabilno, ali sam ipak uspio da povratim kvalifikacioni naslov kandidata za majstora.
U sastav paralelne grupe učesnika Arhangeljski je uključio još jednog novajliju — 16-godišnjeg šahistu prve kategorije Alekseja Vižmanavina. Ni njegov nastup nije ostavio naročit utisak. Bijelim figurama Aleša, po pravilu, nije uspijevao da ostvari prednost iz otvaranja, a crnim je često balansirao na ivici poraza. Spašavala ga je velika brzina donošenja odluka, koja se na iznenađujući način spajala s upornošću u odbrani teških pozicija.
Ogromna razlika u utrošenom vremenu (sat i više) psihološki je djelovala na protivnike i u nekom trenutku oni bi počinjali da griješe. Pobjedivši u posljednjoj partiji, Vižmanavin je ispunio normu kandidata za majstora.
Foto: A.Fedorov
Do sledećeg turnira obojica smo se već sasvim uhodali i sreli smo se za tablom kao kandidati za prvo mjesto. Partija se odvijala dinamično i sa promjenljivim uspjehom. Crnim figurama Vižmanavin je odigrao rizično otvaranje, ali je zatim uspio da izvede svog kralja iz opasne zone i dobije pozicionu prednost. Osjetio sam da pasivno čekanje neće donijeti ništa dobro i bacio sam se u napad, ne mareći mnogo za rizik. U oštroj borbi Ljoša je napravio nepreciznost, posle čega je inicijativa ponovo prešla na moju stranu. Ipak, moja euforija nije dugo trajala. Protivnik je žrtvovao pješaka, a u završnici je lako i bez napora izjednačio šanse.
Godine 1978. i Vižmanavin i ja osvojili smo kvalifikacione turnire za četvrtfinale prvenstva DSO „Trud“ sa velikom razlikom u odnosu na konkurenciju. Obojica smo prošli bez poraza, a naše posredno rivalstvo završilo se u Aleksejevu korist: osvojio je 11 poena iz 13. usprkos mom minimalnom zaostatku, nisam gajio iluzije — razlika u klasi postala je očigledna. U pozicijama koje su izgledale apsolutno ravne, Vižmanavin je bez oklijevanja žrtvovao pješake, pa čak i figure. I to ne radi direktnog napada na kralja, već iz čisto strateških razloga. Dalji tok događaja neumoljivo je potvrđivao njegovu ispravnost.
U partiji protiv jakog kandidata za majstora Valerija Meljnikova, koji je namjeravao da preuzme kontrolu nad otvorenom linijom, Vižmanavin je iznenada postavio topa na e4, pod udar bijelog lovca i konja. Protivnik je pokušao da ne reaguje, ali je poslije nekoliko poteza pritisak porastao i bio je primoran da prihvati „danajski dar“. Crni je dobio jak pješački centar, lake figure poletjele su naprijed i uskoro je sve bilo gotovo. Ražalošćeni Meljnikov se požalio: „Od tebe gubim ubjedljivo, ali svaki put vodimo borbu i postoji nada za pobjedu. A s ovim monstrumom jednostavno je nemoguće igrati! Sasvim drugi nivo, nemam mu šta suprotstaviti.“
Četvrtfinale svesaveznog prvenstva društva „Trud“ održano je početkom 1979. godine u gradu Jaroslavlj, po švajcarskom sistemu. Moskvu smo predstavljali nas dvojica, Vižmanavin i ja, i smjestili su nas u dvokrevetnu sobu. Meni je već bilo preko trideset, i pored mladog talenta osjećao sam se kao neki iskusni stariji gospodin. Nije bilo nikakvih poteškoća u komunikaciji.
Aleksej je iz Moskve donio mali šah i sat. Čim smo raspakovali stvari, okušali smo snagu u blicu. Dvadeset partija bilo je sasvim dovoljno da shvatim uzaludnost svojih napora. Raznio me je gotovo potpuno, praktično ne primjećujući moj otpor, i to ne zbog razlike u brzini pritiskanja dugmeta na satu. Vižmanavin je, po pravilu, sticao odlučujuću prednost mnogo prije pada zastavice. U petominutnim partijama Aleksej je izgledao jednako jako kao u igri po klasičnom vremenu.
Želeći što prije da se riješim neprijatnog osjećaja zbog poraza, u šali sam pitao: „Koje prezime, po tvom mišljenju, bolje pristaje šahisti — Vižmanavin ili Rivkin?“ Usijani Ljoša odgovorio je bez razmišljanja: „Naravno, Vižmanavin! On iscijedi,poene iz protivnika!“ Riječ „iscijedi” (igra riječi sličnost prezimena Vižmanavin i riječi iscijediti - выжимать) izgovarao je s naglaskom, prateći je gestovima i izrazom lica. Ispalo je vrlo zabavno i prilično uvjerljivo.
Visok nivo razumijevanja šaha omogućavao je Alexeyu Vyzhmanavinu ne samo da uspješno nastupi kao gost na turniru, već i da protivnicima održi pravi majstorski čas. U stvarnosti se sve pokazalo mnogo komplikovanijim. Na startu se Alexey vidno nervirao. Igrajući neobično mlitavo i ukočeno, napravio je tri remija u četiri partije. Zatim se Vyzhmanavin susreo sa jaroslavskim majstorom Yuriem Ovchinnikovim i već do desetog poteza upao u beznadežnu poziciju. Izvući se nije uspio — skromnih pedeset procenata nakon pet kola dovelo je u pitanje plasman talentovanog mladića u polufinale.
U hotel se Ljoša vratio zbunjen i utučen. Na moje pitanje da li je uopšte vrijedilo ulaziti u tako rizičnu varijantu, uslijedio je neočekivan odgovor: „Ja jednostavno ne znam nijedno otvaranje.“ — „Kako to?“, iznenadio sam se, „pa ne igraš šah tek od juče!“ Drhtavim glasom Vyzhmanavin je ispričao tužnu priču. Od četrnaeste godine pohađao je šahovsku sekciju na Stadionu mladih pionira, međutim trenera je zanimao samo Andrey Sokolov. Za sve ostale, kako je Ljoša mislio, Yurkov nije mario, a nikakva teorijska predavanja nisu se održavala.
Nažalost, Ljoša je prećutao da je zapravo bio upisan u grupu Lyudmile Sergejevne Belavenets. Majstor Vladimir Nikolayevich Yurkov, kasnije zaslužni trener SSSR-a, više je volio individualni rad sa najperspektivnijim učenicima. Izgleda da je Vyzhmanavin u sebi potajno sanjao da postane Yurkovljev učenik, a trenera ženu iz nekog razloga nije shvatao ozbiljno. A sasvim neopravdano — bliska saradnja sa međunarodnim majstorom Belavenets mogla mu je donijeti veliku korist i stvoriti dobar temelj za budućnost.
Prije šestog kola organizatori takmičenja priredili su slobodan dan. Učesnici su provodili vrijeme na različite načine. Majstor Nikolay Myasnikov nije krio pravu svrhu svog dolaska u Jaroslavl — održati seriju seansi simultanki uz pristojnu novčanu nagradu. Unaprijed se dogovorivši sa upravama nekoliko regionalnih preduzeća i sovhoza, majstor je brzo remizirao narednu partiju i krenuo na udarnu smjenu. Za svega nekoliko dana uspio je da održi najmanje deset simultanki. Svaka čast — inicijativni Myasnikov demonstrirao je zavidnu produktivnost i izdržljivost!
Nastala pauza veoma je dobro došla Vyzhmanavinu, omogućivši mu da se potpuno oporavi i sabere. Da bih mu povećao samopouzdanje, pokazao sam mu nekoliko šema otvaranja za obe strane, i crnog i bijelog; Ljoša je hvatao novu informaciju u letu. Tri varijante od ponuđenih zaista su mu kasnije dobro poslužile.
Odmah poslije ručka u našu sobu su ušli neočekivani posjetioci. Muškarac od oko četrdeset godina s podbulim licem i njegov tihi pratilac, jake građe. Nisu se predstavili. Stariji se pristojno izvinio zbog upada i prešao na stvar. Obojici im se veoma dopala moja igra, a vođstvo na „švajcarcu“ sa skoro stoprocentnim rezultatom, po njihovim riječima, mnogo govori. Jednom u životu ukazala im se prilika da odigraju nekoliko blic partija s tako jakim šahistom i ne bi željeli da je propuste. Za svaki slučaj, imali su sa sobom sav potreban rekvizit. Snažni tip pažljivo je postavio na sto veliki turnirski šah i sat.
Poslije tolikih komplimenata bilo je nezgodno odbiti, pa sam morao prihvatiti izazov. Figure i pješaci bili su lijepi i stabilni, s teškom metalnom osnovom. „Da li vam odgovara ulog od tri rublje?“ — upita partner s namještenom ravnodušnošću. Magla se razišla: šahovski prevarant bio je u potrazi za novom žrtvom.
„Neću igrati za novac“, odgovorih suvo. „Dobro“, lako pristade sagovornik, „hajde da igramo samo tako, bez dodatnog poticaja.“
U pripremnim partijama pobjedio sam vise partija, ali su pojedini potezi otkrivali pravi nivo protivnika. Povremeno se žalio na „nedostatak borbe“, uporno me pozivajući da se ne sklanjam od pravog viteškog dvoboja i da provjerim sebe „po hamburškom računu“ (ruski izraz koji znači “odigrati ozbiljno” ili “vidjeti pravu snagu”). Nije izgledalo da nenajavljeni gosti dobrovoljno namjeravaju da napuste sobu. U neprijatnoj situaciji rekao sam da sam se prethodnog dana prehladio i da vjerovatno ne bih izdržao dugo naprezanje. Ipak, mogao bi me zamijeniti moj mladi cimer, koji sasvim dobro izgleda u petominutnim partijama.
Pažljivo prateći naš razgovor, Vyzhmanavin je spremno istupio naprijed. „Nemam ništa protiv“, hladno se nacerio „vitez“, „ako danas niste u formi, poslužiće i dječak! Samo vas molim da imate u vidu: u slučaju njegove platežne nesposobnosti, materijalna odgovornost pada na vas.“ Ne ulazeći u raspravu, klimnuo sam potvrdno.
Kako se i očekivalo, muškarac je bio profesionalni blic igrač. Povremeno se borio gotovo ravnopravno s Vyzhmanavinom, ali nije dugo izdržao. Pred večeru gost se pomirio s porazom i, predavši Alexeyu šezdeset rubalja, srdačno mu se zahvalio za pruženo zadovoljstvo: „Nikada ranije nisam imao priliku da se za tablom susretnem s takvim igračem!“
Dobronamjeran odnos iskusnog profesionalca prema objektivno jačem protivniku podsjetio me na jednu davnu priču iz sredine šezdesetih godina. Brucosi Sukhanov i ja, iz dosade, lutali smo kroz Neskuchni park, a iz obližnjeg roštilja dopirali su primamljivi mirisi. Ući tamo nisu nam dozvoljavale skromne finansijske mogućnosti, pa smo se uputili ka obližnjem šahovskom paviljonu. Nije nam se htjelo „grabiti“ početnike, pa smo krenuli niz redove tražeći odgovarajućeg protivnika.
Za posebnim stolom sjedio je čvrst čovjek s moćnim ramenima. Pravila su bila jasna i jednostavna: lagane partije bez sata, jedna rublja po pobjedi, domaćin šaha ostajao je u igri bez obzira na rezultat. Željni okušati sreću nagrnuli su oko stola, a za nekih pola sata čovjek je sigurno pobijedio četvoricu amatera. Napokon, došao je red na Sukhanova i mene. Mijenjajući se, osvojili smo šest rubalja za nas dvoje, oprostili se od nepokolebljivog partnera i požurili u roštiljanu.
Otprilike mjesec i po kasnije ponovo sam posjetio šahovski paviljon, već sam, samostalno. Svratio sam na nekoliko minuta i nisam namjeravao igrati. Iznenada me pozvao poznati gorostas, ljubazno se osmjehnuo i predložio da odmjerimo snage po istim pravilima. Bio sam pomalo iznenađen, ali nisam se protivio i prilično brzo zaradio pet rubalja. Prije odlaska nisam se mogao suzdržati i upitao partnera zašto mu je bio potreban ponovni meč s unaprijed poznatim ishodom. „Shvatate,“ odgovorio je, „nakon susreta s igračima vašeg nivoa mnogo mi je lakše upravljati svojim osnovnim kontingentom.“
Tako promišljen i neobičan pristup poslu izazivao je nevoljno poštovanje. Ispostavilo se da šah može osigurati stabilan prihod ne samo vodećim velemajstorima, nego i običnim prvokategornim igračima. Za to je dovoljno imati trezven um, pronaći odgovarajuću nišu i ne isticati se previše. Nema sumnje, bezimeni profesionalac još mnogo godina održavao je dobru formu, redovno dolazio u Neskuchni park i zarađivao ne manje nego tadašnji doktori nauka.
Ali vratimo se turniru u Jaroslavlju. Kratki odmor donio je sreću; podignutog duha Vyzhmanavin ostvario je četiri pobjede zaredom i probio se u vodeću grupu. U desetom kolu dobio je Gennadyja Tunika iz Magadana, takođe budućeg velemajstora. U početku je Aleksey bio raspoložen mirno i u izjednačenoj poziciji ponudio remi. Dobivši odlučan odgovor, Vyzhmanavin se očigledno razbjesnio, a njegove oči zasjale su opasno. Na svoj karakterističan način, Vyzhmanavin je bez vidljivog napora potpuno „počistio“ protivnika. Zbunjen Tunik tiho je šetao salom, žaleći se na potcjenjivanje protivnika: „Eto! Htio sam sebi osigurati raniji prolazak, a sada ću morati pobjeđivati kada je neophodno!“
Ja sam se jedva izvukao u vrlo slaboj završnici protiv dugogodišnjeg poznanika s univerziteta, Yuriya Remizova, višestrukog šampiona Čitinske oblasti i priznate veličine u brzopoteznom šahu. U studentskim godinama redovno smo komunicirali. Posebno mi je zapamćen zanimljiv slučaj kada se Remizov odjednom zainteresovao da odigramo blc s ulogom od jedne rublje. Ja sam, naravno, odbijao; mjeriti snage u brzini reakcije s takvim stručnjakom činilo se beznadežnim. Međutim, Yuri nije slučajno studirao psihologiju. Da bi me privukao u pripremljenu zamku, lukavac je nepažljivo rekao: „Pošto igraš slabo, spreman sam ti dati ozbiljnu prednost – jedan moj minut protiv tvojih pet.“
Takva samouvjerenost zgrozila me do srži. Naravno, u petominutnim partijama nikada nisam bio visoko rangiran, ali na turnirima klasičnog šaha uvijek sam nadmašivao Remizova. Hvalisavca je trebalo naučiti lekciju. Nakon što smo prethodno ručali, uputili smo se u zonu „B“ studentskog doma MGU, gdje je Yuri imao posebnu sobu. Za nekoliko sati zaradio sam pedeset rubalja i izrazio želju da prekinemo daljnju „makljažu“. Remizov je razumno prigovorio da, s obzirom na ogromnu prednost, pravo da odredi trajanje meča mora pripadati njemu. Borba se nastavila, a razlika u rezultatu postepeno je prestala rasti. Što je dalje išlo, to mi je češće nedostajalo vremena za realizaciju materijalne prednosti. Tokom noći dvostruki Yuri uspio je potpuno nadoknaditi gubitke i tek tada se složio da završi iscrpljujući maraton.
U sedam ujutro, posrćući od umora, izronio sam iz zagušljive sobe na svjež vazduh. Loše raspoloženje u potpunosti je odgovaralo predrevolucionoj anegdoti. Idu dva kuma, na cesti leži neko smeće. Jedan kaže: „Kladimo se u jednu rublju, ja ću pojesti tu gomilicu smeća.“ Kladili su se, stvarno je pojeo. Drugi se nije dao smesti: „Kladimo se u jednu rublju, da ću ja pojesti onu drugu gomilicu.“ Kladili su se, pojeo je. Ostavili stvari kakve jesu i nastavili dalje. Jedan se odjednom zamislio i rekao: „Izgleda, kume, da smo uzalud pojeli sve tu gadne otpatke.“
U posljednjem kolu protivnik Vyzhmanavina odlučio je da se ne izlaže riziku i, ne čekajući izlazak iz otvaranja, predložio remi, što je odgovaralo obojici. Aleksey, naravno, nije odbio. A meni je očito nedostajalo energije za završnicu turnira. U odlučujućoj partiji izgubio sam od napadačkog Tunika i nisam se plasirao u polufinale prvenstva „Truda“.
Po povratku u Moskvu podsjetio sam Arkhangelskog na njegovo nedavno obećanje da ću biti primljen na rejtingovani turnir. Odgovor Borisa Nikolajeviča neugodno me iznenadio: „Tvoje prezime je izvorno bilo na spisku. Nažalost, Lyosha Vyzhmanavin zahtijevao je da te zamijeni svojim štićenikom Kalinichenkom. Inače je Lyosha prijetio prelaskom u drugi klub. Sam razumiješ, uprava nije mogla da dozvoli da se izgubi takav talenat. Ne ljuti se i strpi se do sljedeće sezone!“
Izjavama o pozadinskim spletkama Vyzhmanavina nisam povjerovao. Takav pritisak očito nije odgovarao Lyoshinom karakteru, a ni Arkhangelskiy nije ličio na čovjeka koji bi išao linijom manjeg otpora zbog osamnaestogodišnjaka. Ispostavilo se da me Boris Nikolaevič svjesno htio okrenuti protiv Vyzhmanavina, isključiti mogućnost naših daljih kontakata. Ali zašto? Aktivna komunikacija između bivših cimerâ u hotelskoj sobi prekinula se sama od sebe, bez vanjskog uticaja. Nakon uspješnog nastupa u Jaroslavlju, Aleksey je uzletio na višu orbitu i prestao dolaziti u turnirsku salu „Truda“. Razlozi čudnog ponašanja Arkhangelskog dugo su mi ostali misterija.
Godinu dana kasnije moje uključivanje u „elitni“ spisak nije izazivalo sumnju. Ipak, u posljednjem trenutku Arkhangelskiy je iz nekog razloga ponovo naišao na nerješive probleme. Čak i kada sam uspio prevazići četvrtfinalni prag i solidno se pokazati u polufinalu sve-saveznog prvenstva društva „Trud“, zlosretno pitanje o rejtingu i dalje je visilo u zraku. Bez obzira na istaknuto dobronamjernost Arkhangelskog, odnosi s njim konačno su zapeli u ćorsokaku.
Uskoro su do mene dopirale glasine da je Arhangeljski od nekog vremena lični trener Alekseja Vžmanavina. To je bilo potpuno nevjerovatno, ali je mnogo toga objašnjavalo. Najvjerovatnije je Leša ispričao Arhangeljskom o šemama otvaranja koje je savladao u Jaroslavlju, i on je donio odlučno rješenje. Sa svojom uobičajenom predostrožnošću i energijom, Boris Nikolajevič štitio je osvojeni teritorij od upada stranaca. Nikome drugom nije bilo dopušteno nekontrolisano komunicirati sa Vžmanavinom, potencijalni konkurenti su se, kad god je moguće, uklanjali još na dalekim prilazima. Lomiti se pokušavajući ući na zatvorena vrata nije imalo smisla, pa sam prešao u DSO „Zenit“.
Rukovodilac šahovske sekcije, Aleksandar Aleksandrovič Koroljov, pokazao se kao čovjek od riječi. Po završetku prvog takmičenja, moj individualni koeficijent premašio je uslovnu granicu od 2200 za 80 poena.
Posljednji put sam se sa Vžmanavinom sreo 1985. godine u Centralnom šahovskom klubu. Aleksej je izgledao vedro i vrlo zadovoljan, s ponosom je rekao da služi u sportskoj četi CSKA i komanduje nekoliko sposobnih momaka: „Evo ide moj podređeni, Jura Dohojan.“
Momci iz sportske čete zaista su bili veoma talentovani. Nakon par godina, sa Dohojanom sam odigrao izuzetno zanimljivu i napetu partiju na majstorskom turniru. U jednom trenutku Jura je potcijenio moju kontrigru i našao se u teškoj situaciji, ali borbeni duh nije izgubio. Ne misleći na remi, nastavio je borbu za pobjedu i na kraju je uspio. Njegov kombinatorni dar ostavljao je snažan utisak, posebno su oduševljavale suptilne zamke sa nepredvidivim protivnapadom. Po brzini razmišljanja, Dohojan nije zaostajao ni za Vyžmanavinom, a za prvih četrdeset poteza mu je sat vremena bilo sasvim dovoljno. Kasnije je velemajstor Dohojan bio dugogodišnji trener svjetskog prvaka Garija Kasparova.
Životni put Alekseja Vyžmanavina gotovo da se nije udaljavao sa šahovske table i sastojao se iz dva nejednaka dijela. U munjevitom šahu obarao je sve zamislive i nezamislive rekorde. „Ljubimac ‘Sokoljnika’ i ‘Ermitaža’ lako je pristajao na užasnu foru – trideset sekundi protiv pet minuta ozbiljnim protivnicima – i, uz rijetke izuzetke, izlazio kao pobjednik.“
Naravno, ne besplatno. Po stepenu popularnosti među redovnim posjetiocima parkova prestonice, Alekseju je mogao konkurisati samo legendarni blic majstor Valentin Arbakov.
Mnogo skromnije su izgledala dostignuća Vyzhmanavina u klasičnom šahu. Godine 1981. Aleksej je ispunio normu za majstora, a titulu velemajstora stekao je tek osam godina kasnije. Postao je dvostruki prvak Moskve (1984. i 1986). Godine 1987. osvojio je prvenstvo Oružanih snaga SSSR-a u Taškentu, a dvije godine kasnije sa velikom razlikom pobijedio na Čigorinovom memorijalu u Sočiju. Godine 1992. Vyzhmanavin je bio član reprezentacije Rusije, koja je osvojila zlato na Prvenstvu Evrope u Debrecenu i na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi u Manili. Godinu kasnije neuspješno je nastupio na ekipnom Svjetskom prvenstvu u Lucernu i više nikada nije bio pozvan u reprezentaciju. Eto, to je, možda, i čitava biografija. Za profesionalnog šahistu koji je posjedovao fantastičan talenat, to je, naravno, veoma malo.
Najmanje dvaput Vyzhmanavinu je nedostajao samo jedan korak do mnogo većih uspjeha. Na Prvenstvu SSSR-a 1990. u Lenjingradu prikazivao je sadržajnu igru i sigurno vodio tokom čitavog turnira, ali se spotakao na samom finišu. Na kraju su ga stigla trojica: Aleksandr Belyavsky, Leonid Yudasin i Evgeny Bareev. Po dodatnim kriterijima upravo su oni ušli u prvu trojku i dobili pravo da predstavljaju zemlju na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi u Novom Sadu. Aleksej Vyzhmanavin ostao je van ekipe.
Ipak, najnemilosrdniji udarac sudbine, nakon kojeg je karijera Vyzhmanavina naglo krenula nizbrdo, bila je jedna nespretna greška na turniru „Grand Prix“ u brzopoteznom šahu u Moskvi („Kremaljske zvijezde“, 1994). Isprva je sve izgledalo sjajno: Aleksej je briljantno prošao izuzetno težak kvalifikacioni turnir po švajcarskom sistemu, ostavivši iza sebe mnoge slavne velemajstore. U mečevima na ispadanje prošao je Alekseja Shirova, pa zatim Viktora Korčnoja i ušao u veličanstvenu četvorku: Vasyl Ivanchuk, Viswanathan Anand, Aleksej Vyzhmanavin i Vladimir Kramnik, koji je u četvrtfinalu savladao samog Kasparova.
U polufinalu Kramnik i Vyzhmanavin u obe glavne partije nisu uspjeli da odrede ko je jači. U taj-brejku Alekseju su pripale bijele figure, sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze: pet minuta protiv četiri, u zamjenu za obavezu da svakako pobijedi. Njegov voljeni blic ga nije izdao — ubrzo je na tabli nastala tehnička završnica sa dva viška pješaka za bijelog i ogromna prednost u vremenu. Ishod duela izgledao je očiglednim, i baš tada Aleksej, na opšte zaprepaštenje, ponudio remi. U žaru borbe odjednom mu se učinilo da je pozicija izgubljena i da bi Vladimir trebalo da pobijedi.
Kramnik, ošamućen neočekivanom srećom, sa ushićenjem je stisnuo ruku svom ‘velikodušnom’ protivniku. To trenutna pomrčina uma koštala je Vyzhmanavina plasmana u finale. Gubitak nekoliko hiljada dolara iz nagradnog fonda lišio je njegovu porodicu realne šanse da se konačno razračuna s nagomilanim dugovima.
Tokom čitave sportske karijere Vyzhmanavinu je katastrofalno nevjerovatno imao nesreću sa trenerima. Ravnodušnost Vladimira Jurkova, a kasnije pretjerana aktivnost Borisa Arhangeljskog, odigrale su mu lošu uslugu. U suštini, Aleksej je i ostao samo samouk – makar genijalni samouk. U odlučujućim trenucima, nedostatak dobre škole negativno se odražavao na rezultate.
Sumirajući uspješnu 1989. godinu u intervjuu za časopis Šahmati v SSSR, Vyzhmanavin je istakao važnost bliske saradnje s Arhangeljskim: „Ujesen sam uspio da prođem bez poraza i bez vidljivih poteškoća dva turnira zaredom – Memorijal M. I. Čigorina u Sočiju i prvenstvo RSFSR u Gorkom. U pripremi je učestvovao kandidat za majstora Arhangeljski. Sa Borisom Nikolajevičem radim već više od dvanaest godina; on je i trener i, ako hoćete, menadžer – takvi kreativni tandemi danas nisu rijetkost.“
Boris Nikolajevič Arhangeljski bio je vješt organizator i, sasvim sigurno, odlično se nosio s obavezama menadžera. Kao stariji drug i blizak prijatelj pružao je Alekseju neprocjenjivu pomoć. Ali time što se sam prihvatio da trenira Vyzhmanavina, Boris Nikolajevič je napravio neoprostivu grešku. Teret se pokazao pretežak. Čak ni osnovni zadatak – da ukloni ozbiljne rupe u šahovskom obrazovanju svog štićenika – Arhangeljski prosto nije mogao da riješi. Ni po karakteru, ni po sposobnosti za suptilnu analitiku.
Da je sedamdesetih godina Aleksej Vyzhmanavin imao sreće da dospije u ruke pravog trenera, ranga Marka Dvoreckog, red svjetskih šampiona, s velikom vjerovatnoćom, izgledao bi drugačije. Nažalost, šahovska realnost je surova i ne poznaje „šta bi bilo kad bi bilo“. Osim toga, budni Arhangeljski nikada ne bi dopustio takav razvoj događaja. Iskreno želeći Vyzhmanavinu dobro i nadajući se njegovom ulasku u svjetsku elitu, Boris Nikolajevič se, uprkos najboljim namjerama, pretvorio u prepreku – nije dopustio da se u potpunosti otkrije jedinstveni potencijal Alekseja.
Ljubitelji šaha ni po čemu se ne razlikuju od ostalih ljudi – među njima ima i sumnjičavih, neuravnoteženih osoba, i vatrenih svađalica. U to sam se uvjerio iz sopstvenog iskustva, okušavši se u neuobičajenoj ulozi sudije na masovnom turniru po švajcarskom sistemu. Broj sukoba koji su izbijali tokom kola, i to na ravnopravnom nivou, između respektabilnih kandidata za majstora (i to u Centralnom šahovskom klubu!) neprijatno me iznenadio. Najviše su se isticali gubitnici, kojima očigledno nije išlo u igri. Vjerovatno im je trebalo da prebace nezadovoljstvo sobom na nekoga drugog da bi se smirili. Teže je bilo shvatiti Gelera, koji se udomaćio u vrhu tabele. Imenjak slavnog velemajstora redovno je iz čista mira pravio sitne skandale – prosto iz ljubavi prema toj umjetnosti.
Mnogi talentovani šahisti veoma su slabi na alkohol. Posebno su podložni „zelenoj zmiji“ majstori blica, koji su od mladih dana navikli na lake pare. Da bi se opustili, neki su pili prije, poslije, a ponekad i tokom zvanične partije. Sa slučajevima ispijanja alkoholnih pića usred meča dva puta sam lično imao posla.
U okviru „švajcarca“ u Centralnom šahovskom klubu mene, tada novopečenog prvokategornika, ispitivao je kandidat za majstora Kokorin – vječno pripit i hvalisav, kako je jednom navodno pobijedio velikog blic majstora Henrika Čepukajtisa. Uprkos obećavajućoj poziciji, protivnik se mrštio i vidno nervirao. Stalno je skakao od stola i šetao amo-tamo kao tigar u kavezu. Duša mu je „gorjela“, a alkoholnih pića na teritoriji Centralnog šahovskog kluba tih godina nije bilo u prodaji. Takvu muku Kokorin nije izdržao i nestao je gotovo na sat vremena. Vrativši se u polunesvjesnom stanju, previdio je damu, opsovao me da sam maloljetni glupan i dostojanstveno napustio salu.
Sredinom osamdesetih, na rejting turniru u „Zenitu“, susreo sam se s vrhunskim majstorom Sergejem Kiseljovom, još jednim polaznikom sportske čete CSKA koji je služio pod komandom Vyzhmanavina. Razvila se napeta manevarska borba, i kao crni uspijevao sam da održim ravnotežu. U najosjetljivijem trenutku, do protivnika je prišao majstor Vladimir Bajkov, koji je već bio završio svoju partiju pobjedom. Razmijenivši par riječi, prijatelji su otišli u pomoćnu prostoriju noseći poveću kožnu torbu. Poslije dvadesetak minuta Kiseljov se ponovo pojavio u sali — iz njega se širio prepoznatljiv miris mješavine jeftinog portvina i nečega jačega. Brzo izgubivši, Sergej se krivim osmijehom izvinio promuklim, polurazumljivim glasom: „Izvinite što sam vam pokvario zanimljivu partiju!“
Nažalost, pojačana sklonost ka pijanstvu pratila je i Alekseja Vyzhmanavina. Redovna kršenja režima tokom takmičenja dugo su mu smetala da se zaista iskaže u klasičnom šahu. Godine 1988. Aleksej se oženio i vidno uozbiljio. Rezultati nisu izostali: uslijedio je nagli uspon i ubrzo je Vyzhmanavin postao velemajstor. Neuspjesi sredinom devedesetih precrtali su Vyzhmanavinov zlatni san – da prije ili kasnije ostvari svoje i uđe u krug elitnih šahista. Sa Aleksejevim burnim temperamentom, preživjeti krah ružičastih nada bilo je mukotrpno; ponovo je posegnuo za alkoholom. Dalji pad odvijao se po scenariju utabanom kroz mnoge generacije. Supruga je izgubila strpljenje da trpi stalna pijanstva i, uzevši kćerku, otišla u drugu zemlju. Aleksej se zatvorio između četiri zida i prestao da igra šah. Od nekadašnjih poznanika i prijatelja ostali su samo oni koji su htjeli da popiju o tuđem trošku.
Aleksej Vyzhmanavin iznenada je preminuo, ne doživjevši četrdesetu. Poput velikog Aleksandra Aljehina, velemajstor je umro u samoći. Novu 2000. godinu Vyzhmanavin je dočekao okružen praznim bocama. Srce je otkazalo, smrt je nastupila prvog januara. Tijelo su pronašli tek nedjelju dana kasnije; u prazničnoj gužvi nikome nije palo na pamet da posjeti nesrećnog genija. Šahistima koji su ga poznavali Aleksej je ostao u sjećanju kao mlad i ljubazan, pun stvaralačke snage i bezrezervne vjere u svoju srećnu zvijezdu. Nažalost, naši životni planovi ostvaruju se daleko rjeđe nego što bismo željeli!
Završetak priče o šahovskoj bratiji maglovitog Albiona, koja je nevidljivu službu u špijunskom Centru za vladine veze spajala s intelektualnim triatlonom. (1. dio)
DO NOVIH SUSRETA MORALO SE ČEKATI DUGIH SEDAM GODINA I ŠOK ENGLESKIH NAVIJAČA ZBOG ONOGA ŠTO SE DOGODILO U KEKSTON HOLU, GDJE JE RANIJE SVOJ DRUGI BRAK REGISTROVALA KRALJICA HOLIVUDA ELIZABET TEJLOR
Prvi neposredni duel sovjetskih i britanskih šahista okončan je banketom u kultnom hotelu s četiri zvjezdice „Waldorf Hilton“, u samom centru pozorišnog Londona. Domaćini su se potrudili – bilo je i šta da se popije i šta da se zalogaji!
A tokom svečanog ručka dragim gostima je, za uspomenu, uručen suvenirski komplet Šekspirovih sabranih djela, s utisnutim natpisom na povezu: „Meč SSSR – Velika Britanija. Septembar 1947. godine“.
Londonska luka, septembar 1947. godine, legende zlatnog šahovskog doba: Isak Boleslavski, Igor Bondarevski, Aleksandar Toluš, Salo Flor, Grigorij Levenfiš, David Bronštajn, Aleksandar Kotov, Paul Keres, krajnje desno – Nikolaj Zubarev. Na fotografiji nema još trojice legendi koji su igrali u tom meču protiv ekipe Hjua Aleksandera – Vasilija Smislova, Andre Lilijentala i Vjačeslava Ragozina (iz porodičnog arhiva Sergeja Voronkova).
Sutradan ujutro sovjetska delegacija krenula je kući parobrodom „Sestroreck“ (linijom do Lenjingrada). U londonskoj luci srdačno su ih ispratili predsjednik Anglo-sovjetskog šahovskog društva profesor Lajonel Penrouz i britanski majstori, koji su prijateljski grlili one što su isplovljavali uz riječi: „Do skorog viđenja!“. Međutim, zbog političkog zahlađenja koje je uslijedilo, na duže vrijeme prekinute su i šahovske veze između SSSR-a i Zapada. Tako je u ljeto 1953. ponovo propao meč naše reprezentacije s Amerikancima, koja je, kako je izvještavala sovjetska štampa, bila primorana da se vrati s puta (iz Pariza) zbog diskriminatorskih uslova boravka u SAD-u koje je nametnuo Stejt department. Ipak, odlučnost da se na domaćem terenu revanširaju za fijasko iz 1946–1947. godine Američka šahovska federacija nije izgubila. Pod njenim snažnim pritiskom Stejt department je ipak dozvolio udoban boravak naše ekipe u vikendici sovjetskih diplomata u gradiću Glen Kouv, 46 kilometara od Menhetna (što je godinu dana ranije i izazvalo čitavu buru).
Ubjedljivo savladavši ekipu Semija Reševskog rezultatom 20:12, naši velemajstori su u srijedu, 30. juna 1954. godine, krenuli iz Amerike za London, gdje su im se pridružile iz Moskve pristigle svjetska šampionka Elizaveta Bikova i šampionka SSSR-a Kira Zvorikina.
U petak je predsjednik Britanske federacije Uitkroft zabavljao rivale uoči predstojećeg meča broj 3 na prijateljskoj zabavi u vrtu. Prisutan je bio i 21-godišnji, veoma perspektivni majstor Piter Klark, koji je dobro govorio ruski, a koji je u časopisu British Chess Magazine zapisao:
„Najmlađi – Averbah, Geler i Petrosjan – prvi put su u Engleskoj i sigurno ne posljednji. Osim Bronštajna i Tajmanova, ranije nisam vidio nijednog sovjetskog šahistu; svi su izgledali onako kako sam i očekivao, osim Boleslavskog, koji je bio prilično krupne građe, više nego što bi se moglo pretpostaviti.“
Meč je ugostio Kekston Hol, starinska trospratna zgrada u Vestminsteru, koja je poslije Drugog svjetskog rata postala popularno mjesto za svadbene ceremonije mnogih slavnih ličnosti (tako je u februaru 1952. godine ovdje svoj drugi brak – s glumcem Majklom Vajldingom – registrovala kraljica Holivuda Elizabet Tejlor).
„Rusi su govorili da su uslovi bolji nego u Americi“, primijetio je Klark, ali je dodao i žaljenje: „Kada je SSSR igrao protiv SAD-a u Njujorku, 1.600 ljudi je platilo ulaznicu 3,50 dolara – oko 25 šilinga. Na otvaranju meča Velika Britanija – SSSR, uz skromnu cijenu od pet šilinga, prema našim procjenama, bilo je ne više od 150 gledalaca koji su kupili ulaznice. Oko 50 posto njih, izgleda, bilo je iz provincije. A gdje su nestali londonski navijači?“
Pa to je bila sasvim prirodna reakcija na igru na jednoj strani! Šta ste očekivali… U prvom kolu domaćine je zadesila prava katastrofa – 0:10, a u drugom su ipak uspjeli makar malo da udovolje šokiranim engleskim navijačima: tri remija, uključujući i onaj Aleksandera, koji se na prvoj tabli suprotstavio Vasiliju Smislovu.
Briž, go i o-ho-ho kakvo dostignuće šahista-kriptologa, nenadmašno na maglovitom Albionu u poslijeratnom periodu
Pa ipak, finalna završnica National Club Championshipa (NCC) – klupskog prvenstva Ostrva – održana ubrzo nakon „dana sramote“ u Kekston Holu, zorno je pokazala kakvu je zastrašujuću šahovsku snagu stekao glavni banjski grad grofovije Glosteršir, udomivši u sebi centar radioelektronske špijunaže.
Tačnije, u ovom godišnjem ekipnom takmičenju po nokaut-sistemu (s ispadanjem), učestvovali su šahovski klubovi samo iz dva od četiri subjekta Ujedinjenog Kraljevstva – Engleske i Velsa. Kvalifikaciona kola održavana su unutar granica pojedinačnih grofovija, kako bi se svela na minimum putovanja (a samim tim i finansijski troškovi). Pored toga, organizatori su predvidjeli da, ukoliko je udaljenost između dva kluba veća od pedeset milja, jedna od ekipa učesnica (koju je činilo šest igrača) – svejedno koja od njih – može insistirati da se meč odigra putem telefonske veze. Drugim riječima, bez napuštanja vlastitih ognjišta.
Iz izvještaja časopisa British Chess Magazine, broj 9 za 1954. godinu:
„Od osnivanja ovog izvanrednog takmičenja 1949. godine nijednoj ekipi nije pošlo za rukom da pobijedi dva puta, ali je ‘Ilford’ (odnosno Ilfordski klub, jedan od najstarijih u Engleskoj, osnovan 1900. godine – V. N.), koji je i ove godine ušao u finale nakon prošlogodišnje pobjede, gajio velike nade da će stvoriti presedan. Međutim, klub iz Čeltnema, drugi finalist, imao je sasvim suprotno viđenje konačnog odredišta trofeja i tu svoju uvjerenost potkrijepio je lijepim šahovskim partijama, pobijedivši rezultatom 4,5 : 1,5.
Meč je odigran 8. avgusta u prijatnoj atmosferi hotela ‘Džordž’ u Redingu (gradu udaljenom 36 milja od Londona; Ilford je prigradsko naselje prijestonice, a Reding je 68 milja udaljen od Čeltnema – V. N.). I poslije prvog sata igre niko ne bi mogao predvidjeti pobjedu Čeltnema s tako udobnom razlikom.
Iz izvještaja časopisa British Chess Magazine, broj 9 za 1954. godinu:
„Od osnivanja ovog izvanrednog takmičenja 1949. godine nijednoj ekipi nije pošlo za rukom da pobijedi dva puta, ali je ‘Ilford’ (odnosno Ilfordski klub, jedan od najstarijih u Engleskoj, osnovan 1900. godine – V. N.), koji je i ove godine ušao u finale nakon prošlogodišnje pobjede, gajio velike nade da će stvoriti presedan. Međutim, klub iz Čeltnema, drugi finalist, imao je sasvim suprotno viđenje konačnog odredišta trofeja i tu svoju uvjerenost potkrijepio je lijepim šahovskim partijama, pobijedivši rezultatom 4,5 : 1,5.
Meč je odigran 8. avgusta u prijatnoj atmosferi hotela ‘Džordž’ u Redingu (gradu udaljenom 36 milja od Londona; Ilford je prigradsko naselje prijestonice, a Reding je 68 milja udaljen od Čeltnema – V. N.). I poslije prvog sata igre niko ne bi mogao predvidjeti pobjedu Čeltnema s tako udobnom razlikom.
Piter Klark i njegova izabranica Margaret (za prijatelje – Pegi, kćerka majstora i izdavača časopisa „Chess“ Baruha Vuda) na vjenčanju u crkvi Svete Trojice u Saton-Koldfildu. Kum mladoženje bio je budući dvostruki velemajstor (i to i u dopisnom šahu) Džonatan Penrouz. Piter je pet puta osvajao „srebro“ na prvenstvima Britanije, dok je Džonatan ta takmičenja osvajao čak deset puta. A Pegi je 1966. godine osvojila prvenstvo Velike Britanije u ženskoj konkurenciji i podarila Piteru tri kćerke (foto: https://web.archive.org/web/20180213135051/http://www.keverelchess.com/peter-hugh-clarke-1933-2014/)
U već pomenutoj knjizi iz 1. dijela The Best Games of C. H. O’L. Alexander (Oksford, 1976) opisane partije Hjua s Klarkom nema, ali se nalaze njihova dva druga duela – iz prvenstva Britanije 1960. godine i iz dopisnog prvenstva engleskih grofovija u čast Čarlsa Sinklera. U oba slučaja najtajniji šahista na svijetu efektno je razbio protivnika, a u dopisnoj partiji mu je čak „ubacio“ i mat!
Aleksander – Klark
Prenosimo sasvim umjesne oduševljene ocjene Vilijama Hartstona o dva napadačka poteza bijelog…
22.Ne7!! Re8 (mašiona kao nešto uporniju odbranu predlaže 22…Ne5, ali ni to nije ništa slađe od rotkve: 23.Qd5 Bg7 24.Nxc8 Qxc8 25.gxf5 gxf5 26.Bf4 Nef7 27.b4 Bh6 28.Bxh6 Qg8+ 29.Kf1 +4,5) 23.Bf6+ Bg7 24.Bxg7+ Kxg7 25.Qc3+ Kf7 26.g5!! Rd8 27.Nxc6 Qxc6 28.Bb3+ Ke8 29.Qe5+ Kf8 30.Qf6+ Ke8 31.Re1+ Ne4 32.Qf7#!
A vraćajući se meču s Ilfordcima… Od potpunog potopa protivnika Čeltnema spasio je doktor B. Steržen, koji je bijelim figurama igrao protiv doktora Džeka Guda. Do 30. poteza stanje je bilo potpuno izjednačeno, i tada je jedan od junaka operacije „Ultra“ morao da odluči kuda će krenuti topom po centralnoj vertikali s polja d1 – na d2 ili d4. Kratki korak čuvao je status kvo, dok je duži bio najgrublja moguća greška. Gud je pogriješio, i desetak poteza kasnije zaustavio je sat.
Naravno, u ekipu šahista-kriptologa redovno bi bio uključen Norman Makleod (ipak broj 3 olimpijske reprezentacije Škotske), da nije bilo njegove dugotrajne specijalizacije preko okeana – u Agenciji za nacionalnu bezbjednost (o čemu je već bilo riječi u prvom dijelu naše priče). Ali ni „šef“ Aleksander nije gubio vrijeme, nastavljajući da regrutuje jake šahiste u svoj kriptološki odjel. I upravo su njegovi novajlije (Ansell i Nil) „odsjekli rep“ ekipe Pitera Klarka.
Iz članka u sjećanje na Džefa Ansela (u „British Chess Magazine“, jul 1985.) njegovog dobrog prijatelja Ričarda Grenvila:
„Džef je rođen 1920. godine i odrastao u Londonu. Sa osam godina se zainteresovao za društvene igre, posebno šah. Kasnije je postao šampion Londona među mladima. Tokom Drugog svjetskog rata služio je u Kraljevskom ratnom vazduhoplovstvu kao mehaničar radara i tamo je naučio da igra bridž.
1954.godine, nakon prelaska u Ministarstvo spoljnih poslova, preselio se u Glosteršir, gdje je živio do smrti. Nastavljajući šahovsku karijeru, Džef je sve češće igrao bridž i postigao zavidan nivo u okrugu.
Krajem 60-ih otkrio je igo, iako je u početku igrao neredovno. Međutim, otprilike od 1975. godine ta igra mu je postala omiljena.“
U nekrologu se ne navodi (a u to vrijeme u britanskoj štampi ionako nije bilo dozvoljeno spominjati postojanje sjedišta radio-elektronske obavještajne službe u Čeltnemu), ali je potpuno jasno da se Džef upravo 1954. godine zaposlio u Centru vladine veze (zvanično, kao što znamo, filijala Foreign Office-a), gdje je očigledno radio do penzije.
Sada o čovjeku koji je uspješno igrao na 6. tabli ekipe-pobjednika. Njega s humorom spominje na britanskom šahovskom forumu neko Kevin Terlou:
„Dž.E(?) Nil je radio u poštanskoj službi u Londonu, zatim se preselio u Čeltnem (vjerovatno tamo obično odlaze šahisti) i zvali su ga Džimi, ali formalno, vjerovatno Džejms.“
Da, Džejms – tako stoji i u kratkim informacijama o Nilu na chessgames.com. Bio je iste godine rođenja kao Aleksander, rođen 1908., ali je doživio duboku starost i preminuo 2002. U bazi postoje samo dvije partije Nila, a jednu je izgubio 1952. godine od A. Filipsa u meču Kent (engleski okrug) – Civilna služba, i upravo tako, u ezopovskom stilu, u šahovskoj hronici britanske štampe nazivao se tajanstveni CPS (ili su njegovu šahovsku bratiju još nespretno zvali samo državnim službenicima).
Usput, upravo na istraživačkoj stanici Kraljevske pošte u Dollis-Hillu (na sjeverozapadu Londona) 1943. godine tim Tomija Flauersa izgradio je tajni računar „Koloss“, koji nije bio isključen do kraja rata zbog specifičnosti elektronskih lampi. I nije li upravo u laboratoriji u Dollis-Hillu Nil radio prije prelaska u CPS (prvo u Eastcotu)?
Na sljedećem finalu NCC, 17. avgusta 1955. godine, Hjua i njegov tim izazvao je klub Vejkfild. Od ovog administrativnog centra okruga Vest-Jorkšir do ljetovališta Glosteršir – 160 milja, pa su se protivnici odlučili na nadmetanje na daljinu…
„British Chess Magazine“, br. 9: „Nakon četiri sata igre Čeltnem je vodio 2:1, tri partije su ostale nedovršene, ali je sudijskom odlukom konačan rezultat glasio 4:2 u korist Čeltnemaca.“
Igrali su sa istim sastavom kao u prethodnom finalu koje su osvojili, ali s nekim izmjenama. Nilu je povjerena treća tabla, Mardla su „rokirali“ na četvrtu, a Gud je premješten na poslednju, i ovaj put nije zakazao. Pobijedili su (ili im je pobjeda dodijeljena od strane sudija?) i Aleksander i Mardl, Nil je izgubio, a Ajtken i Ansel su osvojili po „poen i po“.
Ova fotografija je objavljena u „Cheltenham Chronicle“ 20. avgusta 1955. godine sa natpisom: „Finale upravo završenog National Chess Championship, telefonski meč, najbliži kameri – Džek Gud“. A saveznik Džeka koji se našao u kadru – iz nekog razloga nije imenovan. Ali ako je dr. Gud tada imao šestu tablu, onda je s desne strane od njega sjedio Džef Ansel, peti broj Čeltnemaca.
Sada – o jubilarnom, desetom po redu NCC.
4.jula 1959. godine Čeltnemski klub se u finalnom meču borio na neutralnoj „teritoriji“ (u jednoj od učionica Midland instituta u Birmingemu) protiv kluba Lestera, okruga u centralnoj Engleskoj. Tim iz sjedišta radio-elektronske obavještajne službe (ako se odbace teorije zavjere) u poređenju s pobjedom iz 1954/55 bio je obnovljen tačno do pola, i iz nekog razloga čak je stalnog lidera i kapetana Aleksandera (moguće da je tada bio na službenom putu) na prvoj tabli zamijenio višestruki šampion Škotske dr Džejms Ajtken.
Makleod, koji se vratio iz SAD, smješten je na četvrtu tablu… Ovaj neobični Škot bio je veoma cijenjen u američkoj radio-elektronskoj obavještajnoj službi – možda zbog njegovih zadivljujućih karataških trikova? – i tokom 60-ih je takođe dugo bio na obuci preko okeana.
Ova fotografija je iz julskog broja „Chess Review“ iz 1964. godine, prvenstvo države Merilend, sin indijskog ambasadora Arun Prakaš Som (lijevo) protiv Normana Makleoda. Prvo mjesto je osvojio Arun, ali je igrao van konkurencije, i za šampiona države (u kojoj je i bazirano NSA) proglašen je Škot koji je zauzeo drugo mjesto, iako je zapravo bio „privremeno dodijeljen“.
Dakle, nakon što su pobijedili Lesterašir, Čeltnemci su treći put osvojili finale, što je njihovo rekordno postignuće u NCC u posleratnom periodu – od 1949. do početka 60-ih, uspjeo je da ponovi (ali ne i nadmaši!) samo jedan klub Engleske i Velsa, kao što je čuveni Kembridž…
Podaci o Džonu Koku iz britanske šahovske baze: „rođen 1932, završio Jesus College, 1956. je igrao za kembridžsku ekipu protiv oksfordaca (i na tom meču ga je, sigurno, u CPS svrstao Aleksander! – V.N.)… Najviši Elo rejting – 2264 (1958). Takođe je učestvovao u takmičenjima u bridžu i go-u (1. dan). Preminuo u Gloustershiru 2021.“
A vaš pokorni sluga se ni malo nije iznenadio kad je otkrio na mreži da je igrao bridž i pokrivao 6. tablu u jubilejnom finalu National Club Championship R. Garsajd. Uz to, internet je otkrio da se u Čeltnemskom klubu bridža i do danas igra za pehar u njegovo ime!
Zamolio sam svog dobrog prijatelja, urednika chessgames.com, Nehemju Kasimova, da od menadžera ovog kluba, Stiva Bankera, sazna neke detalje iz biografije ovog toliko poštovanog čovjeka u svijetu karata.
Stiv je ljubazno odgovorio: „Nisam bio lično upoznat s Garsajdom, ali ovo je važno što sam uspio saznati od dvojice naših članova koji su ga poznavali:
Član #1: Rolf je bio odličan van igre bridža, i s vremena na vrijeme je dijelio s nama zanimljive činjenice o svom životu u GCHQ. Bolovao je od dijabetesa, i govorilo se da ne bi živio ovako dugo bez brižne supruge. I ona je bila član kluba i uvijek veoma ljubazna, ali nikada nije igrala u paru s mužem (bridž, za neupućene – igra u parovima – V.N.)…
Gledajući sastav tima Čeltnemskog šahovskog kluba (pobjednika NCC 1958/1959 – V.N.), mogu reći da su i Dž. Ansel i Dž. Kok takođe bili članovi našeg kluba bridža…
Džon Kok, koji je igrao u paru s Vanesom Alinson, bio je oprezan tokom licitiranja. S obzirom na to da Vanessa često daje preoptimistične ponude (zahtjeve), Džon, koji je imao dobar špil, naprotiv, je pravio snižene ponude radi balansiranja.
Član #2: Rolf je bio aktivan član CBC i GCBA (Čeltnemskog i Britanskog kluba bridža – V.N.) bar od vremena kada sam ja ušao u klub (kraj 70-ih) pa do svoje smrti sredinom 90-ih, koliko ja znam (naši elektronski zapisi ne pokrivaju tako dugi period). Bio je predsjednik našeg kluba 1990–1992. i jedan od mnogih zaposlenih u GCHQ koji su osnovali CBC.
Što je i dokazano! Glavni kriptolog Britanije, Aleksander, formirao je tim Čeltnemskog šahovskog kluba isključivo od svoje dešifrovane bratije, nosilaca tajni, lično zaposlenih u Centar za vladinu komunikaciju. I nikoga iz drugih, „redovnih“ organizacija u ovom ljetovališnom gradu! Tako da u timu budu samo svoji među svojima…
Ovdje, u lijepoj zgradi, od 1966. godine djeluje Čeltnemski klub bridža, osnovan i od takvih strastvenih ljubitelja kao što su Aleksander i Ajkten.
„Sportski bridž – citiram Vikipediju – jedina je kartaška igra koju je Međunarodni olimpijski komitet priznao kao sport. Po svojoj složenosti i popularnosti, bridž je u rangu sa intelektualnim igrama kao što su šah i go.“
I ispada da je upravo takav intelektualni triatlon ispunjavao slobodno vrijeme britanskih kriptologa, koji su se takmičili u National Club Championship pod „pokrićem“ (ako upotrijebimo žargon boraca nevidljivog fronta) Čeltnemskog šahovskog kluba tokom mnogih godina…
PROZORLJIVOST U ODNOSU NA NAJDREVNIJU KINESKU INTELEKTUALNU IGRU DR DŽEKA GUDA, VAŽAN DOPRINOS NJEGOVOJ BIOGRAFIJI NA SAJTU CENTRA ZA VLADINU KOMUNIKACIJU I KADA I NA KOJEM SLUŽBENOM TURNIRU JE PRVI PUT ODIGRANA PARTIJA ŠAHA-RENDOM
Ako se Gud zaljubio u šah još u studentskim danima (1939. godine, godinu dana nakon završetka Koledža Isusa postao je prvak okruga Kembridžšir, a uskoro odbranio doktorat), onda se igrom go zarazio kasnije, već na Station X i od Alana Tjuringa. Tjuring se od samog početka operacije „Ultra“ smjestio u malom hotelu „Crown Inn“ u sićušnom selu Šenli Bruk-End, tri milje sjeverno od Bletčli parka.
I tako, zaposlivši se – nakon intervjua s Hju Aleksanderom – u „društvu ljubitelja golfa, sira i šaha“, Gud je igrao na ploči 19x19 (klasična go tabla) s Tjuringom u njegovom skromnom hotelskom smještaju. Pri čemu je Džek toliko brzo savladao ovaj novi hobi, da je mogao dati Tjuringu prednost od šest kamenova (jedan kamen prednosti – razlika u jednoj stepenici u go rejtingu).
Strast prema ovom praistorijskom (nastalom u Kini prije oko 2.000 godina p. n. e.) intelektualnom dvoboju u Gudu nikada nije prestala… Na primjer, 1965. godine objavio je duboku esej „Tajna igre go“, prozorljivo pretpostavljajući da „programirati računar za razumnu igru go biće još teže nego u šahu“.
I tokom života ovog izvanrednog mislioca, njegove sumnje u sposobnost vještačke inteligencije da savlada sve tajne go igre nikada nisu bile opovrgnute! Dok je tek 1989. godine Deep Thought prvi put pobijedila Benta Larsena u službenom turniru…
Naravno, Gud je „napadao“ profesora (nadimak Tjuringa među dešifrovačima) i za šahovskom tablom od 64 polja, i, kako je kasnije pričao, on i Alan – tokom bitaka u intelektualnim društvenim igrama – „raspravljali su o mogućnosti stvaranja mašinske inteligencije i automatskog šaha“.
Ali, što je najvažnije, citiram dalje biografiju Guda na sajtu CPS, „oni su raspravljali o statistici koja je, kako su obojica sada shvatili, bila ključni instrument u kriptoanalizi. I zajedno su počeli razvijati svoje statističke ideje… To se može smatrati zori nove ere u statistici, jer su promovisali gledište koje je danas poznato kao Bejsova statistika.“
Počevši svoju uspješnu službu u Bletčli-parku u baraci br. 8 (dok ju je još vodio Tjuring), Džek je tokom ljeta 1943. godine prebačen u Newmanri, šašavo ime sekcije Maksa Njumana (budućeg očuha braće Penrouz), koja je provaljivala šifru njemačkog vrhovnog rukovodstva „Lorenc“, i upravo su tu operisali svih deset „Kolosa“ koji su tada postojali u Bletčli-parku.
Mašinske metode razbijanja „Lorenca“ bile su zasnovane na statistici (zapravo, zvanično se „Newmanri“ i nazivao statističkim odjelom), i tu je Gud bio u svom elementu! U jednoj anegdoti podijelio je da mu je pošlo za rukom da udvostruči efikasnost „Kolosa“ tako što je smanjio preciznost računanja jednog od statističkih pokazatelja. Primjenjujući svoje iskustvo u statistici, dokazao je da greška koju je napravio nije bila dovoljno velika da utiče na zaključke.
Intuitivno razumijevanje računanja kod Guda omogućavalo je maksimalno efikasno korištenje „Kolosa“.
I u Čeltnemu je takođe bio jedan od glavnih igrača – glavni matematičar. I ponovo citiram njegovu biografsku priču na sajtu tamošnje tajanstvene kancelarije:
„Gudovi talenti bili su nevjerovatno cijenjeni u GCHQ, jer je nastavio doprinositi revolucionarnim unapređenjima u kriptoanalizi s pojavom efikasnih računara. Upravo u to vrijeme Gud je razvio moćnu računarsku tehniku, koja je postala osnova savremenih metoda poznatih kao Brza Furijeova Transformacija (BFT). BFT ima ogroman spektar primjena: od obrade signala do rješavanja diferencijalnih jednačina i pružanja najboljih poznatih metoda za množenje velikih brojeva na računaru. Zahvaljujući ovim metodama, smanjuje se računarska moć potrebna za izvođenje tih zadataka. Ideja BFT-a je opštepriznata kao najvažniji algoritam u savremenim računarima.“
I sada obavještavam content-menadžera mrežnog portala Centra za vladinu komunikaciju – biografija Guda može se značajno dopuniti. Naime, upravo dok je bio glavni matematičar Centra, doktor se pokazao i kao inovator šaha.
O tome je pisao u svom pismu, objavljenom u rubrici čitalaca časopisa „Chess“:
„Poštovani gospodine B. Vud, Postoji zanimljiva varijanta šaha koju možemo nazvati ’randomizovani šah’, a cilj ovog noviteta je ukinuti tzv. ‘teoriju otvaranja’ i zamijeniti je pravom teorijom otvaranja. Pravila su ista kao u običnom šahu, osim što se početne pozicije figura na krajnjim redovima određuju izvlačenjem, pri čemu se odgovarajuće crne i bijele figure postavljaju direktno jedna nasuprot druge.
Ako se dva bijela lovca nalaze na poljima iste boje, lovac s desne strane zamjenjuje mjesto s figurom neposredno s lijeva od njega. Rokada nije dozvoljena. Broj značajno različitih početnih pozicija iznosi 1440. To je jednako broju minuta u jednom danu, pa će posvećen igrač, koji proučava otvaranja po osam sati dnevno, u prosjeku imati samo 20 sekundi za svaku početnu poziciju.
Slična igra spominje se u knjizi J. Bouyera Les Jeux d’Echecs non Orthodoxes, ali on ne opisuje pravila precizno i daje pogrešan odgovor na pitanje o broju značajno različitih početnih pozicija.
Razgovarao sam o randomizovanom šahu s dva najbolja britanska majstora. Jedan je rekao da će, po njegovom mišljenju, nova igra biti bolja od običnog šaha. Drugi je bio protiv, objašnjavajući to svojom željom da se očuvaju postojeća pravila šaha. Zato predlažem da se u šahovska pravila uključi stavka da, uz saglasnost oba takmičara, umjesto obične partije mogu igrati randomizovani šah.“
Dž. I. Gud, London N.W.2, 30. mart 1952.
Godine 1998. u nasljedniku „Chess-a“ – „Chess Monthly“ („Šahovski mjesečnik“) – objavljen je veliki članak u 6. i 7. broju pod nazivom „Šampion šampiona“, posvećen Džonatanu Penrouzu, u kojem njegov stariji brat Rodžer (tačnije, drugi po starini od poznatih Penrouzovih braće, koji je 2020. dobio Nobelovu nagradu za fiziku) prisjeća se:
„Džek Gud je bio jedan od dešifrovača u Bletčli-parku i pionir u razvoju savremenog računara. Pored toga, bio je dobar igrač blitc-šaha. Živio je u našem komšiluku i često dolazio u našu kuću.
U to vrijeme pokušavao je promovisati randomizovani šah, razvijajući razne matematičke implikacije, koje su meni bile potpuno nejasne. Kada su, slučajno, Džek i Oliver (stariji od braće Penrouz) trebali igrati jedan protiv drugog u meču državnih službenika i Eseksa, pomislio sam da se pružila jedinstvena prilika, pa sam im predložio da isprobaju randomizovani šah u pravilnim takmičarskim uslovima.
Zatim je zatraženo dopuštenje oba kapetana timova, kako rezultat partije ne bi bio poništen, i nakon što su kapetani, iako sa oklijevanjem, dali saglasnost, odigrana je verovatno prva u istoriji partija ’permutovanog šaha’ u zvaničnom takmičenju.“
Džek Gud – Oliver Penrouz 4. tabla, Državni službenici protiv Eseksa, 14. mart 1953.
21…Nf4 22.Qb1 Qa6. Povratak skakačem na e6 održavao je blagu pozicionu prednost crnog, sada je jednaka pozicija. 23.Rc2. Mašina savetuje da se oduzme lovcem na g7, zatim 23…Ne2+ 24.Rxe2 Qxe2 25.Bd4 Rxd4 26.Nf6+ Kg7 27.Nh5+ Kh8 28.exd4, egal. 23…Ne6 (crni ponovo pritiska) 24.Ba1 Nc5 25.Bd4 Nxe4 26.fxe4 R5d7 27.Rec1 Qd3 28.Rc6 Qxb1 29.Rxb1 g6 30.Rbc1 Bg7 31.e5 Re7 32.Rc8 Rde8 33.R1c7 Bf8? (trebalo je da kralj ide na ovo polje) 34.Rxe8 Rxe8 35.Rxa7 Rb8. Upornije odmah Bc5, sada pobjeda bijelog nije daleko. 36.Kf2 Bc5 37.Kf3 Kf8 38.Ke4 Rc8 39.h3 h5 40.g3 Bxd4 41.exd4 Rc3 42.d5 Rxg3 43.d6 Ke8 44.Re7+ Kf8 45.Rb7 Ke8 46.Rb8+ Kd7 47.Rf8 f5+, crni predaje.
7.oktobra 2023. legendarni britanski šahista, rodom iz Kolčestera, Jonathan Penrose napunio bi 90 godina. U čast ovog datuma, u njegovoj maloj rodnoj sredini otvoren je Jonatanov šahovski park, a održan je simultani meč Majkla Adamsa. Osmostruki šampion Ostrva pretrpio je samo dva poraza, i oba – od devojčica, Mei Katabai i Rukaje Ride, šampionki Engleske među devojčicama. Na ovoj slici Rukaja razmišlja o odgovoru na potez simultankera – kao i njen susjed, koji se takođe suprotstavio Adamsu, Oliver Penrose (https://en.chessbase.com/post/colchester-celebrates-chess-hero-jonathan-penrose).
A sada da uporedimo… U „Šahu-960“, koji se, kao što je poznato, smatraju izumom šahiste rođenog u Čikagu (koji je svoju blistavu karijeru započeo u Bruklinskom klubu), topovi se nalaze sa obe strane kralja, a monarh je u stanju da izvrši rokadu. To su, zapravo, sve razlike u odnosu na „izmiješani“ šah, u kojem je daleke 1953. Jack igrao protiv danas živog, 96-godišnjeg(!) Olivera… U ostalom – sve je identično.
Dakle, „Fisher-random“ nije ništa autentično novo. Kako kažu u sličnim slučajevima šahovski kompozitori, Fišer je naišao na snažnog prethodnika! Uz to, sam termin – chess-random (slučajni, proizvoljni) – još četrdeset godina pre Bobija uveo je niko drugi do… Good.
Prosjedi Bobby Fischer – o prednostima „Šaha-960“: „Tokom posljednjih godina šah se dramatično promijenio sa svim tim računarima. Random je mnogo bolji od starog šaha. To je potpuno isti stari šah, ali se oslobađate teorije“ (Zaboravljeni intervju Roberta Fischera u avionu, 2005. godina).
Glasno, neutemeljeno optuživanje popularizatora neortodoksnog šaha za špijunažu i saradnju sa Gestapoom, pobunjen superračunar HAL 9000, šahovski uvod jednog od prvih filmova o Jamesu Bondu i ko je od britanskih kriptologa imao više prava na poznati špijunski kodni broj poznat svijetu
Ali ko je uopšte taj, spomenuti od strane Gooda, tajanstveni J. Bouyé? Po mojoj molbi njegov složen i vijugav životni put istražio je poznavalac šahovne istorije Francuske, Dominique Timonier.
Joseph (tako se zvao) rođen je 1894. godine, završio je pedagoški koledž, u Prvom svjetskom ratu mobilisan u pješadiju, ranjen, nosilac ratnih odlikovanja…
Kao aktivista Francuske komunističke partije boravio je u SSSR-u (1926. godine), a kasnije je izgradio društveno-političku karijeru kroz sindikate. Javno je tvrdio da je svjetovno obrazovanje ništa drugo do instrument buržoaskog sloja. Smatrao se robom kapitalističkog sistema. Zbog svojih ljevičarskih buntovničkih stavova isključen je iz Nacionalnog obrazovnog sistema.
Učesnik Šestonedeljnog rata, demobilisan u aprilu 1941. godine, bio je oženjen, otac dvoje djece. Bio je veoma blizak FSGT-u, Komunističkoj sportskoj federaciji.
Postoji enciklopedija radničke klase Francuske pod nazivom „Maitron“. U biografiji Bouyé tamo se može pročitati da nakon demobilizacije iz vojske sve naredne ratne godine nema podataka o njemu. U brošuri Francuske komunističke partije „Špijuni, agenti Gestapa“ iz maja 1945. godine iznenada se pojavljuje u crnoj listi sa komentarom „otkriven kao provokator“. Međutim, „Maitron“ pojašnjava da „ta optužba nije podržana konkretnim činjenicama“. Da li se Bouyé sudio sa svojim optuživačima – Bog zna. Umro je 1961. godine u Parizu.
I sada nije jasno – zašto je odjednom počeo da piše popularne brošure o neortodoksnom šahu? Prvu (na koju se Good pozvao u pismu Baruhu Woodu) izdao je vlastitim sredstvima u Parizu 1951. godine, drugu – pod nazivom „Nove neortodoksne šahovske igre“ – takođe u francuskoj prestonici tri godine kasnije. Još jedna misterija – kako je mali tiraž ove knjige na francuskom dospio u London i zatekao se pred očima glavnog matematičara britanske radioelektronske obavještajne službe?
A, prema pregledima ogromnog kreativnog nasljeđa Gooda, on je pisao članke o randomizovanom šahu samo u periodu od 1952. do 1955. godine, nakon čega ga je, očigoledno, prestao da interesuje.
Njegovo odsustvo u timu Cheltenham kluba 1958/59 objašnjava se time što je tada već napustio Gloucestershire, a od 1967. do smrti (2009. godine u 92. godini) stalno je živio u SAD-u. Radio je kao profesor statistike na Virginijskom politehničkom institutu i državnom univerzitetu.
Kao jedan od najvećih teoretičara veštačke inteligencije bio je pozvan od strane poznatog filmskog reditelja Stanleyja Kubricka kao konsultant za kultni naučno-fantastični film „2001: Odiseja u svemiru“.
Radnja – ka tajanstvenom crnom monolitu, koji emituje snažno zračenje ka Jupiteru, kreće svemirski brod sa pet astronauta. Od njih su budni samo dvojica, uključujući Franka Poola, koji je tokom leta porazio u šahu moćni računar HAL 9000 koji upravlja svime na brodu.
Astronaut F. Pool „sukobljava“ se sa superračunarom po uzoru na pravu partiju – igru Resha sa dvostrukim šampionom Berlina, Willijem Schlagom, odigranoj u Hamburgu 1910. godine.
Intuicija je ovo izuzetno vještačko čudovište obavijestila da astronauti gube povjerenje u njega i da će ga uskoro „ugasiti“, isključivši sa napajanja. I računar je počeo da pravi haos! Prvo je lukavo izvukao Franka u otvoreni svemir i tamo simulirao nesreću. Zatim, i dalje kontrolišući brod, isključio je sisteme za održavanje života kod troje spavajućih naučnika i otvorio vrata vazdušnog sklopa u njihovoj kabini, gde se u tom trenutku nalazio drugi budni astronaut – Dave Bowman. Vazduh je počeo da izlazi u otvoreni kosmos, ali Dave je uspeo da se skloni u hitnu prostoriju i, obavijen u svemirski skafander, isključio mozak pobunjenog računara.
Dakle, finale ove filmske dramske priče simbolizuje da, koliko god bio snažan i lukav vještački monstrum, čovjek u krajnjoj liniji uvijek može pronaći način da ga kontroliše!
Ali sam Good, u godinama starosti, mračno je predviđao (po svjedočenju svog pomoćnika Leslija Pendletona) da će, naprotiv, stvaranje superinteligentne mašine dovesti do nestanka ljudske vrste.
Biografi Gooda detaljno su izračunali da je obim njegovih publikacija premašio 3 miliona (!) riječi. Pri tome, i u poznijim godinama, bivši šampion Cambridgešira zadržavao je interes za omiljenu igru na 64 polja… Podsjećajući na sebe, na primer, zanimljivim pismom u rubrici „Iz pošte“ u istom „Chess Monthly“:
„Fox i James (autori The Complete Chess Addict – ‘Apsolutni šahovski fan’, str. 115) navode partiju Spaski – Bronštejn, Lenjingrad, 1960, kao ‘na neki način najpoznatiju partiju od svih – završna pozicija korišćena je u filmu Iz Rusije s ljubavlju’. Ovaj komentar nije sasvim tačan, jer u filmu Kronštajn, broj 5 u SPECTRE-u, Specijalnom izvršnom komitetu za kontraobaveštajnu djelatnost, terorizam, osvetu i iznudu (izmišljena međunarodna kaznena organizacija Jana Fleminga, čije planove njegov glavni lik više puta ometa – op. prev.), stiže do pozicije sa dijagrama (slučaj kada je izmišljotina zanimljivija od realnosti). Dok su kod Spaskog još postojali pešaci na d4 i c5.“
Obe partije su se nastavile 1.Nxe5+ Kh7 2.Qe4+. Crni predaje. Bronštejn je trebalo da odigra 1…Kh8 (da, tako je otpornije – op. prev.), ali da je Makadams tako odigrao, Kronštajn bi odmah pobedio: 2.Qc4.
A sada dodatna analiza pozicije Kronštajn – Makadams.
Da je Makadams odigrao 1…Ne6, Kronštajn bi mogao pobijediti potezom 2.Ng6 Qc5+ (ako 2…Qf6/Qg5/Qd7/Qd6/Kh7, tada 3.Qe4, i bijeli kasnije „pojede“ konja) 3.Kh1 Kh7 4.Qe4 Ng5 (dvostruki napad) 5.Nf8+ (dvostruki šah kralju) 5…Kh8 6.Qh7+! Nxh7 7.Ng6, i tu je crni kralj gotov, na „filidorovski“ način!
Crni, piše dalje Good, mogao su duže da se odbrane u varijanti 3…Qc6 4.Qf5! Rad8 5.Re1 (mašina savetuje 5.Ne5, fiksirajući +5.1) 5…Rd6 (bolje ovdje 5…Rd2, da bi posle razmjena u centru, top mogao da profitira od bijelih krilnih pješaka b2 i a3 – op. prev.) 6.Nf4 Rf8 7.Bxe6+ Rxe6 8.Qxe6+ Qxe6 9.Nxe6 Re8 10.Re2 i bijeli pobjeđuju…
Blacksburg, Virdžinija, 22. april 1991.
Zanimljiva, domišljata radnja drugog po redu filma u serijalu o Bondu, ‘Iz Rusije s ljubavlju’ (1963.) razvija se od Venecijanskog međunarodnog turnira, e upravo igra zlokobnog izgleda čehoslovački šahista Kronštajn. I u ovom kadru je – taj trenutak kada broj 5 „SPEKTRE“ uzima konjem lovca Kanađanina Makadamsa i daje šah uz aplauz prepune turnirske sale.
…U Virdžiniji vlasnici automobila sami mogu da biraju registarske tablice, i Gud je odabrao varijantu 007 IJG, sa aluzijom na svoju bivšu službu u tajnim kancelarijama maglovitog Albiona. Postoji verzija da je Jan Fleming („otac“ Bonda) pozajmio ovaj broj od stvarnog britanskog špijuna Džona Dija, koji je ovu cifru koristio za potpisivanje tajnih izveštaja kraljici Elizabeti I. Nule su simbolizovale tajnost, a sedmica, jasno, sreću, luck.
Ali uopšte, od svih likova iz naše priče, više prava na čuveni kodni broj „džejms bondovski“ imao je čovjek koji je regrutovao Guda prvo u Bletčli-park, a potom i u GCHQ. Naime, Hju Aleksander (o njemu je riječ) posvetio je službi na nevidljivom frontu punih 30 godina, od kojih je, podsjećamo, od 1949. do 1971. predvodio glavni kriptološki odjel britanske radioelektronske obaveštajne službe, a ranije – od samog početka Drugog svjetskog rata – priključio se „pucačima na kapetana Ridlija“.
I, usput, izveštaj o njegovih pet godina dešifrovanja na Station X, koji je sam sastavio, danas više nije tajna pod sedam pečata (postavljen je na mreži!).
GORLJIVI SLJEDBENIK CEREUŠNOG „LUDOG PSA“ – PITER RAJT, I KOJI BI MOGAO PONEKI ZANIMLJVI PODATAK DODATI OPISUJUĆI U SVOJOJ SKANDALOZNOJ KNJIZI SASTANAK PARTNERA IZ AMERIČKIH I BRITANSKIH SPECIJALNIH SLUŽBI U SEDIŠTU ANB.
A evo i ovakve rečenice: „Tajni rad Aleksandera u Centru za vladinu komunikaciju do danas ne može biti u potpunosti razotkriven“ – tim riječima završava se biografska bilješka nekadašnjeg glavnog britanskog kriptologa na sajtu te tajanstvene čeltnemske ustanove. Međutim, njihov veb-portal tu ne govori sve…
Naime, snažno svjetlo na višedecenijsku nevidljivu službu dvostrukog šampiona maglovitog Albionа bacio je bivši službenik MI5 (Bezbjednosne službe – Security Service) Piter Rajt u svojim memoarima Lovac na špijune (tekst je književno obradio engleski filmski reditelj i pisac Pol Gringras).
Rajt je u MI5 odradio punih 28 godina, a nakon odlaska u penziju emigrirao je u australijsku Tasmaniju, gdje se, radi preživljavanja, bavio uzgojem arapskih konja. U autobiografiji, prvi put objavljenoj 1985, optužio je svoju bivšu tajnu službu za ozbiljne propuste, predstavljajući je kao leglo „krtica“. Bila je to svojevrsna osveta. Naime, iz nekih formalnih razloga u Security Serviceu su mu uskratili punu penziju. Nemilosrdni škrtci! Doveli su ga, kako je tada pisala britanska štampa, do „potpunog siromaštva“…
Objavljujući knjigu-razotkrivanje, bivši kontraobavještajac je, govoreći prostim jezikom, računao da zaradi ozbiljan novac. I zaradio je – postao je milioner(!), jer su se njegova sjećanja više puta reizdavala i prevedena na niz jezika, uključujući i ruski, relativno nedavno.
Rukovodstvo Ujedinjenog Kraljevstva (čitaj – Gvozdena lejdi Margaret Tačer) uzalud je pokušavalo da zabrani objavljivanje knjige (koja je najprije izašla u Australiji), kao „sposobne da izazove haos u britanskim tajnim službama“, ali je to samo pomoglo da Lovac na špijune izraste u svjetski bestseler.
Piter Rajt je kao mogućeg agenta Kremlja razmatrao čak i samog premijera Velike Britanije Harolda Vilsona (ova fotografija Pitera preuzeta je iz izdanja na engleskom jeziku njegove zajedničke knjige sa Gringrasom Spycatcher).
U suštini, u svojim skandaloznim memoarima Rajt se pojavljuje kao marljiv sljedbenik dugogodišnjeg šefa kontraobavještajne službe CIA, Džejmsa Engletona, očigledno opsjednutog potragom za agentima KGB-a i s razlogom prozvanog „Bijesni pas“. Upoznali su se tokom prve službene posjete britanskog „lovca na špijune“ američkoj prestonici 1957. godine. Rajt o njemu piše s divljenjem: „Imao je um oštar poput britve i odlučnost da dobije Hladni rat“.
U oktobru 1961. ponovo su se sreli na konferenciji predstavnika američkih i britanskih specijalnih službi u sjedištu Agencije za nacionalnu bezbjednost u Fort Midu.
U sastavu britanske delegacije doputovali su i Hju Aleksander te njegov najbliži saradnik u kriptološkom odjeljenju i imenjak, Hju Denhem.
„Domaćine su predstavljali zamjenik direktora NSA Luis Tordela i njen vodeći kriptoanalitičar Art Levinson“, naveo je Rajt u Lovcu… i, nabrojavši sve prisutne, prešao na temu razmatranu na konferenciji – saradnju obavještajnih službi Starog i Novog svijeta u oblasti Signals Intelligence (SIGINT), odnosno radio-elektronske obavještajne djelatnosti.
A mi ćemo s naše strane dodati da su se Art Levinson i Hju Aleksander tada u Fort Midu sreli kao stari prijatelji, jer su se zbližili još – da, da – u Bletčli parku.
Artur je u ljeto 1943. stigao na Station X kao dvadesetdevetogodišnji poručnik, u sastavu 6811. američke signalne čete prebačene u to londonsko predgrađe, i bio „raspoređen“ u baraku broj 6 (pod komandu Stjuarta Milner-Barija, koji je upravo zamijenio Gordona Velčmana), a zatim se našao u Newmanriju (odjeljenju Maksa Njumana). A očigledno se solidno snalazio i u šahu, čim je izabran u reprezentaciju dešifrera za meč-susret s Oksfordcima pred sam kraj Drugog svjetskog rata… I nije iznevjerio svog prijatelja i kapitena – koji je igrao u ekipi na prvoj table.
Po završetku Drugog svjetskog rata Artur je u sastavu anglo-američke grupe upućen u poraženi Treći rajh radi potrage za njemačkom šifrarskom opremom i njemačkim kriptolozima (koje je i ispitivao). Dogurao je do čina potpukovnika i uvršten je u Kuću slavnih NSA.
Fotografija iz februarskog broja Vudovog časopisa „Chess“ iz 1945. godine. Meč je odigran 2. decembra 1944. u oksfordskom koledžu Balijol; počeo je u 14.30, a završen u 18.00.
I, usput, o Malkolmu Alfredu Čemberlenu, koji je nastupao na 8. tabli za ekipu „društva ljubitelja golfa, sira i šaha“, a bio je poznat kao MAK (po svojim inicijalima). Rođen je 1919. u Londonu, završio koledž Sidni-Saseks u Kembridžu. Na Station X prošao je isti put kao i Levinson – baraka br. 6, zatim Njumenri. Bio je sekretar šahovskog kluba Bletčlija, a poslije rata, kao i mnogi učesnici operacije „Ultra“, prešao je u Centar za vladinu komunikaciju (GCHQ). Bio je kapiten druge ekipe Čeltnemskog šahovskog kluba (koja se, po svemu sudeći, takođe sastojala isključivo od kriptološke bratije). Umro je u Čeltnemu 1999. godine.
