Prije sto godina, 8. decembra 1925. godine, u Moskvi je završen prvi Međunarodni šahovski turnir, koji je označio početak niza najvećih sportskih takmičenja koja je primala naša prestonica. A još dvije sedmice kasnije, 21. decembra 1925. godine, na ekranima se mogla vidjeti komedija „Šahovska groznica“ — jedan od prvih filmova koje je režirao Vsevolod Pudovkin.
U istoriji sovjetske zemlje decembar 1925. godine postao je prekretnica: na XIV kongresu partije istaknuti lideri Politbiroa — Zinovjev i Kamenev — kritikovali su Staljina, predlažući njegovo razrješenje sa mjesta generalnog sekretara. Ali umjesto toga VKP(b) je osudila opozicionare i proglasila Staljina „glavnim vođom partije“; Staljin je, zauzvrat, proklamovao kurs ka izgradnji socijalizma u jednoj zemlji, praktično se odričući ideje „svjetske revolucije“. U to divno vrijeme građani SSSR-a bavili su se poslom koji je bio daleko od politike — igrali su šah.
Vježbe na platou i gimnastika za um
Zašto je „sport broj jedan“ odjednom postao tako popularan u sovjetskoj Rusiji? Odgovor može zvučati paradoksalno: mladu republiku sa svih strana okruživali su neprijatelji. Komesar Centralne uprave Vseobucha (sistem pripreme mobilizacionog rezervnog sastava za Crvenu armiju) Aleksandar Ilin-Ženevski, boljševik sa iskustvom iz predrevolucionarnog perioda, učesnik juriša na Zimski dvorac i ujedno dobar šahista, odlučio je da uključi drevnu igru u program vojne obuke proletarijata. Smatrao je da igra „razvija u čovjeku hrabrost, snalažljivost, prisebnost, volju, a najvažnije, ono što sport nema — strateške sposobnosti“, odnosno kvalitete neophodne svakom crvenoarmejcu.
Aleksandar Ilin-Ženevski igra šah sa predsjednikom Sovnarka Aleksejem Rjkovom.
Mnogi boljševici bili su romantičari i utopisti: 1920. godine, u punom jeku Građanskog rata, Ilin-Ženevski je predložio organizaciju Sve-ruske šahovske olimpijade u Moskvi. Nove vlasti su podržale ideju — a kako drugačije: i sam Lenjin bio je strastveni igrač (sačuvano je nekoliko fotografija vođe iz 1908. godine na Kapriju, gdje Iljič igra šah sa Aleksandrom Bogdanovim, partijskim filozofom koji je nakon revolucije postao glavni ideolog Proletkulta).
Lenjin igra šah u selu Šušenko. Mihail Sokolov. „V.I. Lenjin igra šah u selu Šušenko“
Poklonici Kaise bili su i drugi sovjetski vođe, npr. Nikolaj Krylenko — prvi boljševistički Vrhovni zapovjednik, kasnije predsjednik Vrhovnog revtribunala, a u opisanom periodu — zamjenik narodnog komesara pravde. Njegovim zalaganjem 1920. godine održano je prvo prvenstvo republike u šahu, a 1924. — Savezni šahovski kongres, koji je Krylenka proglasio „glavnim šahistom SSSR-a“. Glavni šahista izvještavao je kongres:
„Dva organa, drugovi, preuzela su pod svoje visoko pokroviteljstvo šahovsku djelatnost kod nas. To su VTsSPS — Centralni savjet proletarijskih profesionalnih saveza i Viši savjet fizičke kulture — proletarski organ, čiji je zadatak unaprijediti fizički i kulturni razvoj radnih masa. Šah je jedno od oruđa takvog rasta.“
Zanimljivo je da je u procesu „kulturnog rasta“ igra prešla pragove klubova i čitaonica i dospjela na trg: 1920-ih u modu su ušli „živi šahovi“. Teatralizovana predstava između „crvenih“ i „bijelih“ igrala se u skoro kosmičkim razmjerama — kao bitka Rada protiv Kapitala. A u partiji „odigranoj“ 20. jula 1924. na Marsovom polju u Lenjingradu učestvovali su čak i konjica i artiljerija (topovi su zamijenili neupotrebljive slonove za Rusiju).
Prvi Moskva međunarodni šahovski turnir
Loznug kongres „Šah — oruđe intelektualne kulture“ nekoliko godina kasnije ismijali su Ilja Ilf i Jevgenij Petrov u romanu „Dvanaest stolica“:
„Šah! — rekao je Ostap. — Znate li što je šah? On pokreće ne samo kulturu, nego i ekonomiju!“
Satirični pisci nisu se prevarili: ugledni poklonici Kaise progurali su u Politbiro CK VKP(b) odluku da se izdvoji značajna suma za organizaciju međunarodnog takmičenja velemajstora u Moskvi. Vlada je izdvojila 30.000 rubalja, što je bilo otprilike 120.000 dolara — a industrija SSSR-a još se nije oporavila od Građanskog rata, a glad u Povolžju je tek završena, čiji su se efekti još osjećali. Ali na Politbiro se za ovu ideju izjasnio lično drug Staljin — njegov glas bio je odlučujući.
Sam Staljin nije igrao šah, ali je razumio politiku: opklada je bila postavljena pravilno. Kao rezultat, boljševici su bili ispred čitavog svijeta — Moskva je postala prvo u istoriji šahovsko takmičenje finansirano državom!
Igrači svjetskog renomea smješteni su u najluksuznijoj — Fontanskoj — dvorani Drugog Doma Sovjeta (tako su zvali najluksuzniji moskovski hotel „Metropol“). A kako su hranili strane igrače! Činilo se da su im ispunjavali sve želje… Čak su ih i oblačili na račun države — npr. Meksikanac Karlo Torre „zaboravio“ da ponese kaput i šešir, a u to vrijeme u Moskvi su bili strašni mrazevi.
U Moskvu je tada stiglo 11 stranih učesnika, uključujući svjetskog šampiona Kapablanku i bivšeg šampiona Laskera, kao i najveće šahiste tog doba: Frenk Maršal, Rihard Reti, Akiba Rubinštajn, Savelij Tartakover, Rudolf Špilman i drugi.
Među „našima“ bilo je 10 majstora, uključujući „doktora Grigorjeva“ — matematičara, šahovskog kompozitora i urednika šahovskog dijela novina Izvestija Nikolaja Dmitrijeviča Grigorjeva, kao i šampione SSSR-a: Grigorija Levenfiša, Borisa Verlinskog i Petra Romanovskog.
Komitet turnira Prvog moskovskog međunarodnog šahovskog turnira 1925. godine. Stoji treći s lijeva Nikolaj Krylenco, sjedi prvi s lijeva — Aleksandar Ilin-Ženevski.
Moskva 1925. pokazala je da sovjetski majstori ne zaostaju za zapadnim igračima. Prvo mjesto osvojio je šampion SSSR-a Efim Bogoljubov, ispred velikog Laskera za 1,5 poena. Treće mjesto zauzeo je Kapablanka, koji je u partiji sa Aleksandrom Ilin-Ženevskim doživio mat 7 poteza poslije žrtve dame — jedna od najljepših partija turnira!
Igraju Jefim Bogoljubov i Akiba Rubinštajn. Novembar 1925. Foto: wikipedia.org
Turnir je takođe bio diplomatski uspjeh SSSR-a, koji je tada bio u neprijateljskom okruženju. Šahovski turnir probio je međunarodnu izolaciju i pokazao svijetu uspjehe mlade republike.
Drugi međunarodni majstor — Mihail Judovič — se prisećao: „Dvorana hotela ‘Metropol’, koja je mogla da primi 1500 gledalaca, uvek je bila prepuna, a stotine ljubitelja šaha koji nisu imali kartu svakodnevno su čekali na ulici da dobiju izveštaje o toku partija.“
Tokom analize partija vodećih velemajstora sveta ljudi su se upoznavali, zaljubljivali, pa čak i osnivali porodice. (Inače, moto Međunarodne šahovske federacije (FIDE), osnovane 1924. godine, glasi: „Mi smo jedna porodica“.)
„Šahovska groznica“
Film „Šahovska groznica“ režirao je Pudovkin i time debitovao kao režiser. Film je sniman brzo, bez dekoracija, u Fontanskoj dvorani hotela Metropol i u okolini. Glavna radnja — mladić, strastveni šahista, zaboravlja vlastito vjenčanje.
U filmu je učestvovao svjetski šampion Hose Raul Kapablanka, koji kao deus ex machina spašava brak glavnih junaka.
Kritika je film ocijenila pozitivno. Film je bio zabavan, aktuelan i lako gledljiv.
Kadаr iz filma „Šahovska groznica“
Kadаr iz filma „Šahovska groznica“
Razgovori u foajeu hotela „Metropol“ zabeleženi su (naravno, malo uljepšani) od strane početnog pisca Valentina Katajeva u priči „Šahovska malarija“ (časopis „Smehač“, br. 35, novembar 1925.):
— Recite, drug, kakvo je bilo otvaranje?
— Kako da vam kažem? Ni dobro ni loše.
— Kako vam se sviđa?.. Kako se sviđa, pitam, Iljin-Ženevski, koji je pobedio Kapablanku?.. Naravno, samo među nama. Ženevskom je naređeno u skladu sa partijskom disciplinom. Shvatate, sirotan nije imao šta drugo da radi.
— Sirotan Kapablanka!
— A šta je, dušo?
— Pa kako da ne! Stavite se u njegov položaj. Doveli su ga, nesrećnog, u tuđi grad. Nije bilo nijedne poznate žene. Hladno je. Kaputa nema. Jezika ne zna. A šah igra loše… Užas!
Te „navijače“ je u decembru 1925. godine snimala ekipa najmoćnije tadašnje sovjetske filmske fabrike „Mežrabpom-Rus“ pod vođstvom Vsevoloda Pudovkina, učenika velikog Lava Kulešova.
Šah kao sredstvo odvikavanja i obrazovanja
Šah je u SSSR-u imao i praktičnu ulogu: osposobljavao je rezervu Crvene armije, pružao korisno hobije radnicima, pomagao u odvikavanju od alkohola i kocke.
Sociološka istraživanja pokazala su da su radnici mjesečno u prosjeku provodili sat i po igrajući šah, više nego na plesu, a manje nego u bioskopu.
Međutim, sovjetske žene šah nisu mnogo voljele, što je u filmu „Pokrovski vrata“ komentarisala Margarita Pavlovna:
Svi ljudi od davnina osuđuju sve što je beskorisno. Na primjer, svuda i uvijek uklanjaju se korovi, a uzgaja korisno žito. To se odnosi i na same ljude.
Ko ne donosi korist društvu, biva strogo osuđivan, pa zato razuman čovjek uvijek postavlja pitanje: koja je njegova uloga, može li smatrati svoj rad korisnim, zadovoljavajućim, važnim, poželjnim.
U tome nema razlike između stvari i ljudi: postižu uspjeh ili bivaju nemilosrdno osuđeni u zavisnosti od toga da li se njihova uloga smatra korisnom ili štetnom.
Pitanje se, međutim, komplikuje time što se u procjenu korisnosti unosi mnogo subjektivnog. Istina, svi se slažu, na primjer, da je pčela korisna, jer skuplja med koji nam je potreban; ali samo se u nekim zemljama štedi lisica, radi stvaranja posebne atmosfere za uzbudljivi lov na lisicu; u drugim državama posebno se brine o zaštiti divljih životinja radi očuvanja njihovog podmlatka.
Već iz tih primjera vidi se da pitanje korisnosti nije uvijek jednostavno. To se pitanje još više komplikuje kada se govori o korisnosti umjetnosti, nauke ili religije. Iako je većina sklona da tim oblastima ljudske djelatnosti pripiše izvjesnu korisnost, ona je daleko od jedinstva kada je riječ o tome šta se tačno u tim sferama treba smatrati korisnim.
Da se ne bih previše udaljavao, odmah ću reći da smatram nauku najvažnijom, najvrednijom i najkorisnijom granom ljudske djelatnosti. Žito, med i umjetnička djela su dobri, ali nauka je, po mom mišljenju, iznad svega toga. Jedan izuzetak bih napravio: stvaranje zdravog, normalnog i kulturnog potomstva smatram za veoma visoko stremljenje. Čovjek budućnosti treba da bude vrijedan, a ljudski rod treba što duže da se održi. Teško da bi iko posumnjao u to. Međutim, za takav razvoj potrebna je, po mom mišljenju, zdrava i plodna nauka.
Nakon ovih pretpostavki prelazim na analizu korisnosti jedne grane ljudske djelatnosti koja je u SSSR-u veoma rasprostranjena: pokušajmo da rasvijetlimo korisnost drevne šahovske igre.
Da bismo to učinili, treba najprije obratiti pažnju na određenu kategoriju igara koje, međutim, imaju vrlo nisku vrijednost. Sve te igre su matematičkog karaktera.
U tu kategoriju spadaju lutrijske igre, protiv kojih se u mnogim zemljama ne samo da ne bori, već se čak koriste kao sredstvo za sticanje profita. Teorija tih igara neosporno je zasnovana na teoriji vjerovatnoće; čemu takve igre mogu biti korisne, ja ne mogu da shvatim. Više sam sklon da ih smatram veoma štetnim, jer otupljuju um, skrećući ga u pravcu besadržajnosti, i pobuđuju nadu na sticanje bogatstva bez rada i napora.
Uporedo s tim igrama, kojima se iskorištavaju glupaci, postoji mnogo matematičkih igara za zabavu i vježbanje matematičkih sposobnosti.
Jedna od tih igara je veoma domišljata. Mislim na kinesku igru „nimi“. Igra se sastoji u sljedećem: između dva protivnika nalaze se tri reda zrna. Jedan od učesnika uzima iz bilo kog, ali samo jednog reda bilo koji broj zrna. Zatim protivnik takođe uzima iz kojeg bilo reda i koliko god zrna želi; poslije njega prvi učesnik ponovo uzima iz bilo kog reda, ali svaki put samo iz jednog, bilo koji broj zrna, i tako redom. Protivnici se tako smjenjuju; onaj kome pođe za rukom da uzme posljednje zrno smatra se pobjednikom.
Ova igra, dok nije bila razotkrivena, djelovala je veoma zanimljivo; kasnije je zagonetka riješena. Zadatak se sastoji u tome da protivniku predaš izgubljenu poziciju.
Zapanjujući je genij nepoznatog čovjeka koji je otkrio ključ za određivanje izgubljene pozicije. Evo odgovora. Neka a, b, c predstavljaju broj zrna u tri reda; te brojeve treba napisati binarno jedan ispod drugog i zatim sabrati po kolonama. Ako se pri tom sabiranju u svim kolonama dobijaju parni brojevi (tj. 0 ili 2), tada onaj koji počinje, čak i pri najboljoj igri, ne može spriječiti poraz (protivniku je dovoljno da se drži navedenih razmatranja). Ako pak makar u jednoj koloni zbir ispadne neparan (tj. 1 ili 3), tada početnik pobjeđuje, jer može predati protivniku izgubljenu poziciju. Na primjer, ako se u prvom redu nalazi jedno zrno, u drugom dva, a u trećem tri, početnik gubi. Da bismo primijenili pravilo, te brojeve (1, 2, 3) napišemo binarno: 1, 10, 11. Ako se ta tri broja saberu, dobija se 22, tj. broj sastavljen samo od parnih cifara. Domišljato i zanimljivo, ali ipak ne igra koja ima trajnu vrijednost. To može zabaviti, rješenje može poslužiti kao primjer moći matematičkih metoda i dovitljivosti matematičara i naći mjesto u udžbenicima; ali time se iscrpljuje korisnost takve „igre“.
Sasvim drugačije stoji stvar sa igrama koje, poput šaha, potiču iz života, čije se porijeklo može istorijski pratiti. U osnovi matematičkih igara uvijek leži nešto izmišljeno i vještačko, kao, na primjer, igra brojevima; tamo pak gdje je podsticaj za stvaranje igre želja da se shvati život, gdje je prototip beskonačna priroda, tu je nemoguće čisto aritmetičko rješenje; tamo igra u izvjesnoj mjeri predstavlja odraz beskonačnog raznolikog života i ima, naravno, sasvim drugačiju korist i značenje nego igra izgrađena pomoću ograničenih ljudskih sila i apstraktnih pojmova.
Zamislimo da neko ko proučava organizaciju fabrike dođe na ideju da je, prije nego što je izgradi, treba ispitati kroz igru. Kutija će mu zamijeniti fabričku zgradu, zrno će služiti kao slika parnog kotla, žica kao vodovodna mreža, tekuća voda kao rijeka, a deformacije će odgovarati poboljšanju kvaliteta proizvoda. Tako stvara model koji će u mnogim bitnim crtama reprodukovati stvarnost. Razlika između modela i zdanja biće njegova veća pokretljivost i prenosivost, jer se model može okretati, ispitivati, mijenjati, ponovo ispitivati — jednom riječju, može se njime igrati. Ili zamislimo nekoga ko proučava vojnu strategiju i u tu svrhu stvara vojnu igru poput onih stotina već postojećih modela kojima se vojska gorljivo predaje. Takva igra može se neprestano mijenjati — kao i njen uzor, stvarni rat. U tim igrama niko, čak ni najupućeniji, nije osiguran od poraza; u takvoj igri neće biti ni stalno nadigravanih prostaka. Tamo smo svi vječno začuđeni, vječni učenici. Onome ko uloži trud u rješavanje takve igre ona donosi veliko zadovoljstvo, dajući rezultate potpuno različite od onih koje možemo dobiti rješavanjem životu stranih matematičkih igara. Jer sve praktično, tj. životno, povezano je među sobom osobito čvrstim nitima; čak i ono najneznatnije povezano je s onim najvećim.
Aleksandar Šašin – Komentari na članak Em. Laskera „Šah i život“
1. Nevoljni lanac asocijacija: avgust 1925, oktobar iste godine, 1926… Niz nije završen!
U avgustu 1925. pojavio se članak Emanuela Laskera, koji ste, poštovani čitaoče, upravo pročitali. U njemu ima jedan zanimljiv fragment — vidi sam članak i tačku 2 mojih komentara. Taj fragment je, blago rečeno, sporan, i upravo je zbog toga isprovocirao ove komentare.
Reći ću ukratko i protivno Laskeru: osnove šaha nisu lišene matematike. Pored toga, ta matematika je veoma elegantna…
U oktobru 1925. Lasker uspješno završava višegodišnji rad na „Udžbeniku šahovske igre“ — knjizi koja nije izgubila važnost ni danas. U njoj je, što je važno, drugi svjetski šampion u teoriju šahovske igre uveo jedan od najvažnijih principa za čitavo prirodoslovlje, princip lineae minoris resistentiae — princip „linije najmanjeg otpora“. Time je autor uspio pod slabim i kolebljivim razmišljanjima Vilhelma Štajnica postaviti čvrst naučni temelj. Pod mjerodavnim okolnostima treba napomenuti: u to vrijeme hegemonija klasičnih, Njutnovskih predstava o stvarnosti bila je apsolutna.
Lasker je filozof, ne fizičar. Kao mislilac koji je bio daleko od uspjeha teorijske fizike, drugi svjetski šampion nije mogao u potpunosti da ocijeni mogućnosti te nauke kada je riječ o zasnivanju teorije šahovske igre. Njegova linea minoris resistentiae tumači se široko. Lasker nije pogodio da je suzi u uske okvire teorijske fizike. „Linija“ je izgubila prodornu silu: „planina se porodi — miš se rodi“…
Idemo dalje. A to je 1926. godina, Austrija, teoretski fizičar Ervin Šredinger i njegova slavna studija (Šredingerova jednačina!). Studija je zaključila težak i dramatičan proces rađanja nove, neklasične nauke — kvantne mehanike. Nova mehanika je uzdrmala iz temelja zgradu klasične fizike, zasnovanu na potpunom determinizmu. Pukotina je prošla kroz sam temelj!
2. „…osnove šaha ne otkrivaju ništa matematičko. Ako je, na primjer, riječ o tome da napad treba upraviti na slabe tačke u protivničkoj poziciji, i pokušaj da se to pravilo izrazi matematičkom formulom neminovno će propasti. Pravilo pretpostavlja izuzetke, a formula ih isključuje, ostavljajući prostor samo za sistematičan formalni račun…“
— citat iz završetka članka „Šah i život“.
U današnje vrijeme, odnosno u vrijeme kada je Kasparov jedva uspio da zadrži ravnotežu u meču sa „Fritzom“, tako stroga presuda matematici — tačnije rečeno, njenim primijenjenim mogućnostima — jedva da je pravedna. Računarski šahovski program je dijete ne samo ultramodernih tehnologija, nego i visoke fundamentalne nauke. I ne u posljednjem redu — dijete računarske matematike, kojoj je uspjelo da praktično spoji šahovsku igru s čistom matematikom.
Ali napustimo dalju kritiku Laskera.
Zašto?
Zato što tada — 1925. godine — niko nije mogao predvidjeti naučne potrese koji dolaze: klasična paradigma počela je da se ljulja i urušava. Ono što je ranije bilo strogo zabranjeno, kasnije je postalo vjerovatno, pa čak i gotovo neizbježno. Svijet se promijenio, promijenila se fizika, promijenila se matematika…
3. Hronologija (nastavak)
A) 20–30-e godine. Trijumfalni uspjesi kvantne mehanike!
Za nas je važno slijedeće: s pojavom kvantne mehanike u nauku je provalio princip neodređenosti. Na nivou mikrofizičkih pojava Bog ne diktira prirodi Njutnove zakone, već „igra kockice“ (Einsteinov citat). Priroda dobija pravo na slobodu izbora. Slučajnost dominira nad klasičnom jednoznačnošću.
B) 1931. godina. Kurt Gedel i njegove teoreme o nekompletnosti formalno-logičkih sistema.
Dokazano je da u nekim, čak i ne previše složenim formalnim sistemima — u aritmetici, recimo — postoje potpuno smislene matematičke tvrdnje (teoremi!) koje se ne mogu ni dokazati ni opovrgnuti unutar tog sistema. Princip neodređenosti i ovdje?
Da ili ne?
C) 1948. godina. Norbert Viner i njegova čuvena knjiga „Kibernetika“
Molim vas, nastavite niz:
kibernetika → informacija i njen novi status → teorija informacije i informatika → računari i kompjuterski bum → računarski programi koji igraju šah…
Još nešto: kibernetika je preteča sinergetike, interdisciplinarne nauke koja pretenduje da opiše „sve na svijetu“ kroz prizmu borbe između entropije i spontane pojave informacije.
D) 1953. godina. Votson i Krik i njihova struktura DNK.
Zapanjujuća činjenica: primarna struktura DNK, tj. niz nukleotida, određuje ne samo sekundarnu i tercijarnu strukturu DNK, nego i strukturu svih proteina u živom organizmu. Jedna lančana sekvenca određuje SVE u živom svijetu!
Jedna od maksima savremene teorije šaha glasi: „Strateška (poziciona) igra je način postojanja kompaktnih šahovskih masa, tj. struktura.“
E) 70–90-e godine. Pojava univerzalnih fizičkih i nefizičkih teorija „svega na svijetu“
Tri jedinstva šahovskih sila, tri algoritma za pronalaženje poteza, univerzalni metod pretraživanja i povezana shema pomjeranja algoritama pod uticajem četiri parametra šahovskog sistema… Sve to su plodovi saveza moderne nauke i šaha.
Šah nije stran matematici!
4. Matematika i osnove šaha
A) Sa stanovišta teorije dinamičkih sistema, broj stepeni slobode šahovskog sistema je 13.
13 = 1 + 12, jer po pravilima šaha svako polje može biti prazno ili zauzeto jednom od dvanaest figura (bijeli i crni kralj, dama, top, lovac, konj ili pion).
Za poređenje: savremene teorije superstruna rade sa prostorima od 10, 11 ili 26 dimenzija.
B) Broj Nᵍ = 1364 — Gigovo broj.
On određuje broj mogućih stanja šahovskog supersistema.
Nᵍ ≈ 10⁷². (Usput: broj protona u vidljivom svemiru ≈ 10⁸⁰.)
V) Broj nᵢd = 1332 — broj mogućih idealnih pozicija šahovske igre.
Pri tom važi: Nᵍ = (nᵢd)².
Još nešto: broj stvarnih pozicija moderne šahovske igre — nazovimo ga n — blizak je broju nᵢd (hipoteza!).
G) Broj nᵢd gotovo se poklapa s brojem nₙ ≈ 10³⁶, fundamentalnim velikim brojem savremene noosfere.
D) niz Diraka u šahu: n, n², n³, gdje je n³ = N, broj neponovljivih partija (hipoteza). N ≈ 10¹⁰⁸.
Zanimljivo: brojevi Dirakovog niza „slučajno“ koreliraju s brojevima najvažnijih savremenih društvenih igara:
n ≈ 550 (stolne dame), N ≈ 2361 (go),
N~2361 (go)...
Dalje, kad bih imao volju, detaljno bih vam, poštovani čitaoče, ispričao o simetriji i asimetriji u šahu, o čuvenoj SRT-teoremi i njenoj modifikaciji u novijoj teoriji šahovske igre, i o mnogim drugim stvarima.
Nažalost! Nije vrijeme; niti mjesto i ne sada. Pogledajte druge moje članke!
Zaključiću skromno: šah i matematika su kompatibilni.
Nerijetko se zamišlja Lav Nikolajevič Tolstoj kao strog moralista, zaokupljen isključivo pitanjima filozofije, morala, religije, društvenog života i slično. Međutim, Tolstoju ništa ljudsko nije bilo strano. Usprkos neprekidnom, upornoj, gotovo besprimjernoj u svojoj istrajnosti i strogoći prema samome sebi književnom radu, Lav Nikolajevič ni u kom smislu nije bio kabinetni čovjek. Tolstoja je radovalo svako ispoljavanje veselja; oduševljavao se gimnastikom, klizanjem, biciklizmom, volio je svaku igru — gorodke (gorodke je tradicionalna ruska igra na otvorenom, stara nekoliko stotina godina. Igrači bacaju drvene palice (nalik kratkim štapovima) na drvene čunjiće koji su složeni u različite geometrijske figure (“gradove”). Cilj je oboriti figure u što manje bacanja), tenis, kroket (društvena igra u kojoj igrači drvenim maljem udaraju loptu kroz metalne obruče na travnjaku). Ali posebno je volio šah. Tu ljubav, to interesovanje za šah Tolstoj je nosio kroz čitav život, od mladih godina do duboke starosti. Posljednje partije šaha odigrao je dva-tri dana prije svog „odlaska“, u oktobru 1910. godine.
Knjiga I. Lindera veoma uspješno kombinuje priču o Tolstojevom odnosu prema šahu sa nizom eseja o različitim etapama njegovog života. Autor je iskoristio brojne biografske materijale o Tolstoju — dijelom poznate, dijelom malo poznate, a neke je prvi put sam otkrio. Posebno detaljno i zanimljivo u knjizi su osvijetljeni odnosi Tolstoja i njegovog prijatelja, saborca iz Sevastopoljske odbrane, S. S. Urusova.
Knjiga je napisana živim, lijepim jezikom i biće sa interesovanjem pročitana kako među šahistima, tako i u najširem krugu čitalaca.
A. Goldenvejzer 23. marta 1960.
Uspomeni na moju majku Sofiju L’vovnu Linder posvećujem ovu knjigu.
UVOD
U današnje vrijeme, kada je interesovanje za šah postalo zaista sveopšte, sve je očiglednija njegova kulturno-vaspitna uloga. Šah ima blagotvoran uticaj na čovjeka, služi kao svojevrsna umna gimnastika, doprinosi vaspitanju volje, karaktera i sl. Na to su još u prošlom vijeku obratili pažnju mnogi istaknuti predstavnici ruske kulture.
A. S. Puškin je volio da provodi slobodne časove uz ovu igru; u njegovoj biblioteci nalazilo se nekoliko šahovskih knjiga, među njima i udžbenik prvog ruskog majstora A. D. Petrova sa posvetom.
I. S. Turgenjev se susretao za šahovskom tablom sa majstorom I. S. Šumovim, pretplaćivao se na šahovske časopise i, boraveći u Parizu, čak učestvovao u šahovskim takmičenjima sa poznatim stranim šahistima.
Još u studentskim godinama šahovskom igrom se oduševio N. G. Černiševski, a 1862. godine bio je jedan od osnivača Petrogradskog šahovskog kluba.
Nedavno su pronađeni i objavljeni nova dokumenti koja svjedoče o velikom interesovanju D. I. Mendeljejeva za šah. On je pažljivo pratio uspjehe svog sunarodnika — velikog šahiste M. I. Čigorina. „Za mene je,“ govorio je D. I. Mendeljejev, „nauka kao igra šaha. Eto, prija mi da provodim vrijeme u takvom zanimanju.“
Posebno mjesto šah je zauzimao u životu i stvaralaštvu Lava Nikolajeviča Tolstoja, genijalnog ruskog pisca, koji je u svojim djelima odrazio čitavu epohu u istoriji Rusije XIX–XX vijeka.
L. N. Tolstoj se odlikovao izuzetnom raznovrsnošću znanja i interesovanja, originalnošću mišljenja i neobičnom širinom obuhvata života u svojim umjetničkim djelima. Jednom prilikom, dok je čitao „Rat i mir“, V. I. Lenjin je o njemu rekao A. M. Gorkom:
„Kakva gromada, a? Kakav moćan čovjek! E, to vam je, batka, umjetnik…“
„Moćan čovjek!“ Te riječi se nehotice prisjećamo i onda kada se upoznajemo sa brojnim činjenicama koje karakterišu trajno interesovanje L. N. Tolstoja za šah. Možemo se samo čuditi kako je pisac, koji se nije posebno bavio proučavanjem šaha, ponekad mogao tako duboko proniknuti u psihologiju igre, napraviti toliko zanimljivih zapažanja i izreći mnogo originalnih misli.
Šah je bio vjerni saputnik pisca tokom cijelog njegovog života. Čak i u periodima najnapornijeg književnog rada i užurbane društvene djelatnosti, pisac nije propuštao priliku da odigra šahovsku partiju. U posljednjim godinama života nije prolazio ni dan bez igre šaha. Njegovi partneri tokom više od pola vijeka bili su I. S. Turgenjev, S. I. Tanejev, A. B. Gol’denvejzer, I. E. Repin i drugi ruski pisci, umjetnici, muzičari. Tokom čuvene Sevastopoljske odbrane 1854—1855. godine Tolstoj se upoznao sa poznatim šahovskim majstorom S. S. Urusovim i često se s njim sastajao za šahovskom tablom. Kasnije je S. S. Urusov postao jedan od najbližih prijatelja pisca.
L. Tolstoja je prvenstveno zanimala praktična igra; teorijom se bavio malo i uglavnom u mladim godinama. Ponekad je s uživanjem analizirao odložene partije i pokazivao čak sklonost ka igri dopisnim putem. Šah je katkad bio predmet razmišljanja L. N. Tolstoja i u časovima kada nije neposredno sjedio za šahovskom tablom. O tome svjedoče pisčeve bilješke i dnevnički zapisi, pisma rodbini i prijateljima, kao i sjećanja savremenika.
Nije slučajno što se šahovski motivi sreću u književnim i publicističkim djelima Tolstoja. Mnogo puta, na primjer, šah se spominje u jednom od najboljih djela svjetske književnosti — romanu „Rat i mir“.
Ove činjenice omogućavaju ne samo da se široko otkrije Tolstojev interes za šah. One doprinose i dubljem razumijevanju mjesta šaha u životu čovjeka, njegove kulturno-vaspitne uloge.
Još u posljednjim godinama života L. N. Tolstoja u štampi su se pojavile pojedinačne zabilješke i materijali u kojima se pripovijedalo o šahovskim okršajima u Jasnoj Poljani. Kasnije su slične informacije navođene u mnogim sjećanjima savremenika. Zanimljive činjenice iznijeli su u svojim člancima i knjigama stalni šahovski partneri Lava Nikolajeviča — S. L. Tolstoj, A. B. Gol’denvejzer i E. Mood — koji su govorili o snažnoj Tolstojevoj strasti prema šahu.
Potreba za istraživanjem ove strane života i djelatnosti L. N. Tolstoja bila je jasna već prvim sovjetskim šahovskim istoričarima. Tako je u članku A. Novikova „Tolstoj i šah“, objavljenom u šahovskom časopisu „64“ 1928. godine, naglašeno: „Tema Tolstoj—šahista toliko je obimna i odgovorna, a materijal toliko ogroman, da ova strana biografije L. N. treba biti podvrgnuta posebnom savjesnom i temeljitom proučavanju. Na to će, vjerovatno, biti potrebno mnogo mjeseci, ali zahvalnost zadatka obilno će nadoknaditi utrošeno vrijeme“ .
U svojoj maloj hrestomatiji „Šah u životu ruskih pisaca“ (1933) istoričar M. S. Kogan jedan posebni odjeljak posvetio je L. N. Tolstoju. Pet godina kasnije, u knjizi „Ogledi iz istorije šaha u SSSR-u“, on je objavio prilog o Tolstoju koji, iako nedovoljno potpun, otkriva odnos pisca prema šahu u različitim periodima njegovog života.
U ovoj knjizi učinjen je, zapravo, prvi pokušaj sveobuhvatne analize materijala koji oslikavaju ulogu šaha u životu i stvaralaštvu L. N. Tolstoja. Ta uloga, naravno, postaje jasnija i razumljivija na opštoj pozadini njegovog životnog puta. Zato se u knjizi daje veoma kratka — samo u onoj mjeri u kojoj je to zahtijevao materijal — karakteristika tog puta.
Iz istog razloga ponekad je bilo potrebno izaći izvan okvira čisto šahovskih pitanja pri opisivanju prijateljstva L. N. Tolstoja sa S. S. Urusovim, utoliko više što ova zanimljiva stranica u životu pisca u književnosti još nije dobila dovoljno osvjetljenja. Razmotreni su i fakti i primjeri koji ranije nisu korišćeni u stručnoj literaturi, a preuzeti su iz nedavno završenog izdanja 90-tomnog Potpunog sabranja djela L. N. Tolstoja. U knjigu su, osim toga, ušli i arhivski materijali koji ranije nigdje nisu bili objavljeni, a koje je autor proučio u Državnom muzeju L. N. Tolstoja (GMT). Neki novi podaci pronađeni su, između ostalog, pri proučavanju pisama S. S. Urusova upućenih L. N. Tolstoju i njegovoj ženi, neobjavljenih zabilješki D. P. Makovickog, kao i u jasnopoljanskoj biblioteci.
Autor je zahvalan naučnim saradnicima GMT-a i arhivskog fonda ovog muzeja, muzeja-imanja „Jasna Poljana“, na njihovoj pomoći u potrazi za novim materijalima, kao i narodnom umjetniku SSSR-a, profesoru A. B. Goldenvejzeru, koji je ljubazno podijelio svoja sjećanja na L. N. Tolstoja, kao i svim drugovima koji su preuzeli trud da se upoznaju s ovim radom uoči njegovog izlaska u javnost.
STVAR KOJA TRAŽI RAZMIŠLJANJE
Djeca, kada počinju da igraju šah, naravno, ne razmišljaju o tome da li je ova igra korisna. Njihovo opažanje je još uvijek previše neposredno: igra im se sviđa, iako ona donosi ne samo velike radosti, nego, nažalost, i nemale tuge.
Druga je situacija u mladalačkim godinama: proučavanju igre u ovom dobu često prethode dugotrajna razmišljanja o načinima usavršavanja vlastitih sposobnosti. Od drugova ili iz knjiga mladi ljudi saznaju o povoljnom utcaju šaha na čovjeka, nakon čega sa upornošću nastoje da ovladaju tajnama drevne igre. Slični primjeri poznati su iz života brojnih istaknutih ličnosti. Tako je, na primjer, bilo sa N. G. Černiševskim. Tokom studija, uz pomoć svojih kolega sa kursa, naučio je da igra, proučio Petrovljev priručnik i za čitav život se zaljubio u šah.
Nešto slično se, izgleda, dogodilo i Lavu Nikolajeviču Tolstoju. Do nas nisu stigle informacije o njegovoj igri u djetinjstvu i mladalačkim godinama. Prvi pomen šaha nalazimo u autobiografskim zapisima L. N. Tolstoja koji se odnose na januar — mart 1847. godine. Tolstoju je tada bilo 18 godina.
To je bilo vrijeme intenzivnog mentalnog rada Tolstoja. Zamarale su ga svjetovne zabave i užici. Osjećao je nezadovoljstvo zbog aktivnosti odvojenih od života na Kazačkom univerzitetu, mnogo je čitao, posebno se zanimao za djela francuskog prosvjetitelja Ruso-a. Tolstoj razmišlja o svom životu, traži puteve moralnog usavršavanja. Sastavlja za sebe posebna pravila ponašanja u životu — „Dnevnik svakodnevnih aktivnosti“, i počinje da piše „Dnevnik“, koji sa malim prekidima vodi do posljednjih dana svog života (gotovo 64 godine!).
Upravo u ovom periodu Tolstoju se probudilo interesovanje za šah. Po svemu sudeći, zaljubljenost u šah podstakao je primjer njegovog starijeg brata Nikolaja, koji je dobro igrao, a koga je L. N. Tolstoj veoma volio i poštovao.
Nije isključeno da su određenu ulogu tu odigrala i Rusoova djela. „Bio sam više nego oduševljen njime — obožavao sam ga“, kasnije je govorio Tolstoj o Rusou. „Sa 15 godina nosio sam oko vrata medaljon sa njegovim portretom umjesto krsta. Mnogi njegovi odlomci su mi tako bliski da mi se čini da sam ih sam napisao“ (t. 46, str. 317–318).
Ruso je bio jako zainteresovan za šah. Po njegovom vlastitom priznanju, bilo je perioda kada je dane i noći provodio proučavajući knjige Filidora i drugih šahista. Zato nije čudno što se u Rusoovim djelima mnogo pozitivnog govorilo o šahu. Evo, na primjer, šta je napisao u svojoj „Ispovijesti“:
„Imao sam još jedno, ne manje pouzdano sredstvo — to je bio šah, kojem sam u one dane kada nisam išao u pozorište redovno posvećivao čitavo popodne kod Možija. Tamo sam se upoznao sa de-Legalom, nekim Jussonom, sa Filidorom i sa svim vodećim šahistima tog vremena, ali nisam od toga postao vještiji. Ipak, nisam sumnjao da ću na kraju postati jači od svih njih i smatrao sam da će to biti dovoljan izvor mog postojanja.“
Tolstoj je, naravno, drugačije motivisao svoju želju da se posveti šahu. U svojim „Pravilima za razvoj volje“ budući pisac naglašava da namjerava „usmjeravati svoju pažnju samo na one stvaari koji zahtijevaju razmišljanje“. A u „Pravilima za razvoj mentalnih sposobnosti“ (mart — maj 1847. godine) pisao je da je za jednu od glavnih mentalnih sposobnosti — predodžbu — „vrlo korisno… sve igre koje zahtijevaju promišljanje“. U istoj godini, u svom „Dnevniku“ zapisao je: „Primoraj stalno svoj um da djeluje sa svom mogućom snagom.“
Ove izjave otkrivaju, po svemu sudeći, pretpostavke koje su navele Tolstoja da ozbiljno pristupi šahu. Postaje jasno zašto se u „Dnevniku svakodnevnih aktivnosti“ (januar — jul 1847.) — u kojem je pokušano strogo satima regulisati svaki dan života — posvećuje velika pažnja šahu.
Ovaj dnevnik je bio sveska, na čijim stranicama je u koloni „Budućnost“ bilježen sat i predmet aktivnosti, a u koloni „Prošlo“ zabilježeno izvršenje. Od 6–7 sati ujutro do 8–10 sati naveče planirane su aktivnosti 3–4 predmeta. U martu–aprilu to su obično bili strani jezici, učenje napamet, sastavi i šah. Tako, za 22. mart (prvi datum pomena šaha kod L. N. Tolstoja) zapisano je: „4 do 6 šah, razumije se“. A narednog dana planirano je bilo: od 10 do 12 sastavi, od 12 do 16 šah, od 16 do 20 engleski jezik. Međutim, sumirajući dan, autor je u koloni „Prošlo“ nezadovoljno primijetio: „Engleski i šah, i to loše“.
O šahu piše svaki dan od 26. marta do 6. aprila, od 9. do 11. i 13. aprila. I uvijek je uz ovaj predmet stajala oznaka „izvršeno“. Obično je za šah bilo odvojeno 3 sata; počevši od 30. marta, to su uglavnom bili jutarnji sati — od 9 do 12.
U „Dnevniku“ nije razjašnjen karakter Tolstojevih šahovskih aktivnosti. Istina, ocjena „razumije se“, koju je Tolstoj dao svojim šahovskim lekcijama 22. marta, dopušta pretpostavku da je tada tek počinjao da proučava šah. Po svoj vjerovatnoći, pored praktične igre, Tolstoj je u tom periodu neko vrijeme posvećivao i teoriji. Kasnije je pisac govorio o tom periodu:
„Kada me neki problem zainteresuje, ne okrećem se ni desno ni lijevo i trudim se upoznati sve što može baciti svjetlo upravo na to jedno pitanje. Tako je bilo sa mnom u Kazanju.“
Ko je bio Tolstojev šahovski partner u Kazanju? O tome postoji samo jedno spominjanje u „Dnevniku“ od 7. aprila 1847. godine. To je, inače, bio njegov prvi zapis u dnevniku. U njemu piše:
„Nikada nisam imao dnevnik, jer nisam vidio nikakvu korist od njega. Sada, kada se bavim razvojem svojih sposobnosti, preko dnevnika ću moći suditi o toku tog razvoja.“
Zatim čitamo:
„…Za tačno nedjelju dana idem u selo. Šta raditi ove nedjelje? Baviti se engleskim i latinskim, rimskim pravom i pravilima… završiti pravila unutrašnjeg obrazovanja i nadoknaditi poraz od Lile u šahu.”
Po mišljenju nekih istraživača, u ovom slučaju radilo se o Jelizaveti Modestovnoj Molostovoj, sestri Zinaide Modestovne — „prve ljubavi“ L. N. Tolstoja.
23.aprila Tolstoj je napustio Pravni fakultet Kazanskog univerziteta i otišao u Jasnu Poljanu, svoje porodično imanje. Početkom 1849. godine Tolstoj putuje u Moskvu, a zatim u Sankt Peterburg.
U „šahovskoj biografiji“ Tolstoja, godine 1848—1850 izgledaju kao bijela mrlja. Sasvim je moguće da je i tada imao susrete za šahovskom tablom sa prijateljima i poznanicima u Moskvi i Sankt Peterburgu. Ali o tome istorija ćuti.
UOBIČAJENI NAČIN ŽIVOTA
Šah je po svom duhu — borba. Na tabli jedna naspram drugih stoje „neprijateljske“ vojske: pješadinci (pješaci), oficiri (lovci), konjica (skakači) i čak vrhovni komandant (kraljica)! Možda je zato šahovska igra još prošlog vijeka uživala određenu popularnost u ruskoj vojsci...
Strastveni ljubitelj šaha bio je oficir Nikolaj Nikolajevič Tolstoj. To je bio čovjek čije je srce uvijek bilo dobro, a um ispunjen maštom i sanjarenjem. Uživao je poštovanje među saborcima, bio je voljen od najbližih, rodbine i prijatelja. Njegove improvizovane bajke duboko su se usijecale u dušu Lava Nikolajeviča.
L. Tolstoj se divio bratu i uvijek se radovao njegovom dolasku. Tako je i sada, krajem decembra 1850. godine, požurio kod sestre u Pokrovskoje, gdje je odsjeo Nikolaj Nikolajevič, koji je došao s Kavkaza na dugotrajan odmor. L. Tolstoj je ispričao bratu o svom praznom svjetovnom životu, koji mu je tako teško padao, povjerio mu svoje sumnje i snove. Lavu Nikolajeviču je bilo prijatno da se otvori pred bratom, koji ga je savršeno razumio i iskreno mu se saosjećao. Voljeli su da se osame i razgovaraju nasamo. Nerijetko su igrali šah jedan protiv drugoga.
Zatekavši brata u stanju duševne uznemirenosti, stalnog nezadovoljstva sobom, N. Tolstoj ga je pozvao da pođe s njim na Kavkaz. Možda će dugi put, novi ljudi, lijepa priroda — jednom riječju, novi utisci — blagotvorno uticati na njega. Lav Nikolajevič je pristao.
Početkom juna L. Tolstoj se već mogao zateći u stanici Starogladkovskoj, na lijevoj obali Tereka. Tu se nalazila postaja 20. artiljerijske brigade, u kojoj je služio njegov brat.
Ogroman utisak na Tolstoja ostavila je priroda Kavkaza i njegovi stanovnici — kozaci i gorštaci. Koliko je osjećanja u duši Tolstoja budilo iskustvo života u kojem su se tako neobično preplitali ljepota prirode, rat i neukrotiva ljubav ljudi prema slobodi! „Noć je vedra, svjež povjetarac prolazi kroz šator i treperi plamen nagorjele svijeće. Čuje se udaljeno lajanje pasa u aulu (aul je malo kavkasko selo), dozivanje stražara. Miriše na sušeće se hrastove i javorove mladice od kojih je napravljena baraka. Sjedim na bubnju u baraci. Preda mnom je jasno osvijetljena strana barake na kojoj vise pištolj, sablje, bodež... Tiho je. Čuje se — dune vjetar, proleti buba, zakruži oko plamena i jecne i uzdahne kraj vojnika“ (55, 300).
Najprije kao dobrovoljac, a zatim kao „fjerverker 4. klase“ (artiljerijski podoficir u ruskoj carskoj vojsci) Tolstoj učestvuje u vojnim dejstvima. Zatim skoro dva mjeseca neprestano živi u Starogladkovskoj. Osjeća snažan nalet stvaralačke energije, piše pripovijetku „Djetinjstvo“, bavi se gimnastikom i mačevanjem, ide u lov. U to vrijeme često igra šah sa oficirima-prijateljima i bratom.
20.marta 1852. godine zapisuje u „Dnevniku“: „Janovič mi se toliko dopada svojom dobrodušnom, iskrenom skromnošću da sam se za nekoliko dana navikao na njega kao na starog poznanika. Igrao sam s njim šah rastreseno i žurno...“
Ali njegov partner najčešće je bio N. N. Tolstoj. Tri dana kasnije piše: „Došao je brat, igrao šah, otišao na večeru... Sada je 1 sat, idem da spavam.“ A 2. aprila ponovo pominje igru sa Nikolajem: „Poslije ručka našao sam brata kod sebe, igrali smo šah, pa sam zatim pisao.“
O istoj stvari Lav Nikolajevič piše i svojoj tetki, Tatjani Aleksandrovnoj Ergoljskoj. U pismu od 30. maja stoje sljedeći redovi: „Vrativši se iz pohoda, proveo sam s Nikolenjkom 2 mjeseca u Starogladkovskoj. Vodili smo naš uobičajeni način života: lov, čitanje, razgovori, šah.“
L. N. Tolstoj sa svojim bratom Nikolajem pred polazak na Kavkaz, fotografija iz 1851. godine.
Dvije godine služio je L. N. Tolstoj na Kavkazu i pokazao se kao hrabar ratnik. Za hrabrost u opasnim operacijama bio je predložen za odlikovanje Georgijevskim krstom. Ali iz različitih razloga tu nagradu ipak nije dobio. Jedan od tih razloga bile su... šahovske partije. L. Tolstoj je trebalo da bude na straži na ostrvu gdje su stajala oruđa. Umjesto toga, on je do kasno u noć s velikim zanosom igrao šah s jednim od oficira. Divizioni komandant, ne našavši ga na straži, izrekao mu je ukor i izdao naredbu o hapšenju. „Po naređenju g. načelnika artiljerije čečenskog odreda — stoji u njoj — hapsi se komandir baterijskog voda, fjerverker 4. klase grof Tolstoj.“ Tako je Tolstoj ostao bez zaslužene nagrade (t. 46, str. 418).
U cjelini, kavkaski period u Tolstojevom životu bio je veoma srećan i stvaralački plodonosan. Kasnije se Lav Nikolajevič uvijek s radošću prisjećao godina provedenih na Kavkazu. „Često mi je govorio,“ pisala je S. A. Tolstoja, „da najljepše uspomene njegovog života pripadaju Kavkazu. Tamo je mnogo čitao, prevodio Sterna, igrao šah s bratom i oficirima; vodio je najčistiji, najmirniji, moralni život... Zatim su mu lov i priroda pričinjavali ogromno zadovoljstvo. Ali najvažnije — na Kavkazu je prvi put započeo svoj autorski rad“ (57, 1, 50).
Ako je ubrzo po dolasku na Kavkaz pisao: „Imam 24 godine, a još ništa nisam uradio,“ — onda je odatle odlazio već zakoračivši na novi, konačno pronađeni put književnog stvaranja. Tu je napisao svoja prva velika umjetnička djela — pripovijetke „Djetinjstvo“, „Dječaštvo“, ratne priče „Naboj“, „Sječa šume“ i započeo pripovijetku „Kozaci“.
PRIJATELjSTVO SA ŠAHOVSKIM MAJSTOROM
Početkom 1854. godine Tolstoj se vratio u Jasnu Poljanu. Odavde se ubrzo uputio u aktivnu Dunavsku armiju, a od 7. novembra — u Sevastopolj, koji se herojski branio od nadmoćnih snaga Engleske, Francuske i Turske. Tolstoj je učestvovao u teškim borbama na četvrtom bedemu.
Oduševljen neustrašivošću ruskih vojnika, ponovo uzima pero u ruke i piše svoje čuvene sevastopoljske pripovijetke. One su prožete ljubavlju prema braniocima Sevastopolja i mržnjom prema ratu, koji ljudima donosi patnje i smrt. Tolstoj mnogo razmišlja o svom životu. Sve ga više opterećuje vojna služba. „Moja karijera je književnost — pisati i pisati!“ — zapisuje on u svoj dnevnik 10. oktobra 1855. godine.
I u Sevastopolju Tolstoj je često provodio vrijeme uz šah. Na toj osnovi se zbližio s oficirom Sergejem Semjonovičem Urusovim, poznatim ruskim šahistom.
S. Urusov je bio godinu dana stariji od Tolstoja. Evo njegovog portreta prema sjećanjima najstarijeg Tolstojevog sina Sergeja L’voviča: „Sergej Semjonovič je bio izuzetan čovjek. Po spoljašnjosti ogroman rastom... gotovo div. Uprkos svom rastu, nosio je čizme s visokim potpeticama. U isto vrijeme bio je dobro građen i lijep. A po karakteru je bio neposredan, odlučan, impulzivan, neustrašiv, nagao, ponosit, osebujan i krajnje sujetan. Otac je naročito cijenio njegovu iskrenost i samobitnost mišljenja; nazivao ga je ‘Selbstdenker’ (‘samostalni mislilac’)— čovjekom koji misli na svoj način i za sebe“ (53, 335).
Poslije završetka Peterburškog kadetskog korpusa S. Urusov je neko vrijeme služio u konjskoj gardi, a 1852. godine je dao ostavku, oženio se i nastanio u Moskvi, a kasnije u seoskom imanju svoje žene u selu Spaskom, nedaleko od Trojice-Sergijevske lavre (Zagorsk).
Još u kadetskom korpusu S. Urusov se ozbiljno oduševio šahom i za kratko vrijeme postigao velike uspjehe. U tom periodu šahovska umjetnost u Rusiji bila je predstavljena nizom velikih imena. Za najjačeg majstora jednoglasno je priznavan A. D. Petrov, autor prvog originalnog šahovskog priručnika na ruskom jeziku, koji je izrekao niz novih, progresivnih ideja u teoriji šahovske igre, pionir ruske šahovske kompozicije i talentovani šahovski književnik. Njegov prijatelj, peterburški majstor K. A. Janiš, bio je sastavljač čuvene knjige „Analiza otvaranja šahovske igre“, koja je dobila međunarodno priznanje. Francuski časopis „Palamède“, objavljujući odlomak iz tog djela („Analiza ruske partije, ili Petrovljeva odbrana“), isticao je: „Poslije pažljivog proučavanja ovog rada može se reći Volterovim riječima: sa sjevera nam dolazi svjetlost!“
Krajem četrdesetih godina u Peterburgu se pojavio novi šahovski majstor — pomorski oficir I. S. Šumov. Urusov je pažljivo proučavao radove i partije tih šahista. A početkom pedesetih godina stupio je s njima u borbu za prvenstvo. Prvi susreti sa Šumovim završili su se za njega katastrofalno. Ali to nije smetalo mladom šahisti. On igra trening–mečeve sa svojim mlađim bratom D. Urusovim, u to vrijeme jednim od najboljih peterburških šahista, pobjeđuje u mečevima jakog moskovskog igrača Bina, učenika Janiša. Godine 1853. on gubi mali meč Petrovу (–2=2), ali zato sljedeće godine odnosi pobjedu u nadmetanju sa Šumovom (+12—9). Njegove partije, koje su se često završavale blistavim kombinacionim finalima, počele su da se štampaju u inostranim šahovskim časopisima, gdje su dobile visoku ocjenu.
S. Urusovu je po svaku cijenu bilo stalo da bude prvi. I on je s još većom upornošću počeo da se bavi teorijom, usavršava svoje šahovsko majstorstvo.
Ne dugo prije Krimskog rata Urusov je ponovo stupio u vojnu službu. U Sevastopolj je stigao ubrzo poslije Inkermanske bitke i odmah dospio na 4. tvrđavu, koji je od prvih mjeseci opsade bio osnovni objekat neprijateljske ofanzive. Tu se on i sprijateljio s Tolstojem.
Po sjećanjima savremenika, Urusov je tokom herojske epopeje pokazao čuda hrabrosti. To je više puta kasnije potvrđivao i Tolstoj. Za vrijeme jedne od pucnjava Urusov je ranjen u grudi. Za vojničke sposobnosti, odlučnost i neustrašivost kasnije je postavljen za komandira Poltavskog pješadijskog puka. Pod njegovom komandom puk je blistavo odbio napad Francuza na drugu tvrđavu (u junu 1855. godine). Za hrabrost je nagrađen oficirskim Đorđijevskim krstom.
Priče učesnika odbrane Sevastopolja o ratnim podvizima Urusova dopunjuju se zanimljivim šahovskim epizodama. Jednom, za vrijeme artiljerijskog bombardovanja položaja, Urusov je hladnokrvno igrao tri partije naslijepo. Atmosferu ove neobične seanse dobro je prenio V. I. Barjatinski: „Svi su s napetom pažnjom pratili igru, vladala je mrtva tišina, čuli su se samo glasovi onih koji su objavljivali poteze ove ili one strane. Treba primijetiti da su svi prisutni za sve to vrijeme bili izloženi prilično velikoj opasnosti, jer su kongrevove rakete (rani oblik rakete koju je razvio britanski inženjer Sir William Congreve), koje su se ispaljivale s engleskih baterija na Inkermanskim visovima, svake večeri bile usmjerene na mjesto gdje smo se nalazili... Usprkos snažnim potresima, prasku i buci od tih raketa, Urusov je nepomućeno nastavljao svoju trostruku igru, srčući povremeno gutljaj čaja iz čaše... Nadmetanje se završilo duboko poslije ponoći. Urusov je dobio dvije partije, a jedan od njegovih protivnika — jednu.“
Ne jednom se Urusov sretao s Tolstojem za šahovskom tablom. Ponekad je, radi izjednačavanja šansi, majstor je davao svom partneru foru — konja. Obojica su igrali u oštrom, kombinacionom stilu, i njihove partije bile su zanimljive. Ti susreti nisu prošli bez traga za Tolstoja: osjećao je da je počeo bolje da igra. Osim toga, Urusov mu je pričao mnogo zanimljivoga o šahovskom životu u Peterburgu i u inostranstvu.
Čim bi se ukazala mogućnost, Tolstoj je posjećivao svog prijatelja. Tako u dnevniku od 10. oktobra 1855. on, na primjer, zapisuje: „Idem kod Urusova“.
Tolstoju je sve više i više teško padalo da ostane u vojnoj službi. Ona je bila u suprotnosti sa svim njegovim pogledima, mislima, raspoloženjima. „Neophodno je da izađem iz štetne za mene kolotečine vojnog života“, piše on 27. oktobra. Najzad, takav slučaj se ukazao i početkom novembra krenuo je u prijestonicu. Prije odlaska Tolstoj je došao da se oprosti s Urusovom, koji je tada sa svojim pukom bio stacioniran u Kurtjer-foc-Selu. Bilo je to 6. novembra. Urusov i Tolstoj dogovorili su se da će se dopisivati. Urusov mu je dao pismo za poznatog pisca–slavjanofila i jednog od najboljih moskovskih šahista Ivana Vasiljeviča Kirejevskog. U pismu se govorilo: „Preporučujem vam divnog književnika i ujedno šahistu, mog učenika, grofa Lava Nikolajeviča Tolstoja“ (II, 480). Tolstoj je 21. novembra stigao u Peterburg.
Urusov je još neko vrijeme ostao u vojsci. Po završetku Krimskog rata njegov puk bio je upućen u Peremjšlj, u Kaluškoj guberniji. S puta, iz Orehova, Urusov je 20. jula 1856. napisao prvo pismo Lavu Nikolajeviču. Zanimljivo je da je Tolstojevu adresu saznao iz pisma I. S. Turgenjeva.
„Prepiska s takvim ljudima, kao što ste Vi i I. S.,“ pisao je Urusov Tolstoju, „istinsko je dobro za mene; pišem, zapravo, da bih se odmorio, olakšao dušu — odahnuo; zato ne očekujte nikakvu zanimljivu vijest od mene — vijesti idu od Vas k nama, a ne iz kakve Tavrič(eske) gubernije k Vama.“ Ova tužna raspoloženja Urusova nisu bila slučajna. Ona su bila, između ostalog, izazvana njegovim ne uvijek uspješnim nastojanjima da „iskorijeni zloupotrebe
Nadalje, Urusov, usput, iznosi zanimljive zapažanja o osobinama šahovskog talenta, ilustrujući svoju misao primjerima iz života istaknutih savremenih šahista: A. D. Petrova, engleskog majstora Hovarda Staunta i njemačkog majstora i šahovskog teoretičara Laza. Prema onome što piše Urusov, jasno je da su piscu ta imena tada bila dobro poznata.
„Zar,“ tvrdi Urusov, „svi, poput Napoleona, naravno prvog, idu naprijed dok se ne zasite, a onda se vraćaju nazad? To je tužno. Petrov, šahovski genije, ide nazad, Stauntom isto; ali izvanredno je što Nijemci izuzetno čvrsto stoje. De la Laza je strašno čvrst momak, Janiš o njemu kaže da se on, Laza, nikada ne vara; to je, čini se, tipično za Nijemce uopšte.“
Urusov se, istina, ubrzo morao uvjeriti u pogrešnost svog mišljenja, barem što se tiče Petrova, s kojim će se sresti u velikom meču. A dok, međutim, aktivno priprema meč, igra mnogo sa bratom, istražuje šahovske otvaranja i traži nove nastavke. O svojim susretima s D. Urusovim pisao je u istom pismu:
„Bio sam kod kuće, viđao se s bratom i s nestrpljenjem ušao u šahovsku borbu. Čudno je ispalo da je onaj koji je počinjao gubio, tako da smo na kraju obojica pobijedili podjednako. On ima njemačku igru: pozitivnu, bez greške, a ja imam široku, rusku."
U gostima kod Turgenjeva
U Peterburgu je Tolstoj boravio kod I. S. Turgenjeva, koji je živio na Fontanki, kod Aničkovog mosta. Turgenjev je tada već bio poznati pisac, autor „Zapisa lovca“, „Rudina“, „Plemićkog gnijezda“. S velikom dobronamjernošću dočekao je pojavu imena L. N. Tolstoja u literaturi. Već u njegovim prvim djelima Turgenjev je prepoznao veliki talenat kojem je predviđao slavnu budućnost. „Evo, napokon, Gogoljev nasljednik!“ — pisao je Turgenjev u jednom pismu.
S druge strane, Turgenjevljeva djela, naročito „Lovčevi zapisi“, ostavila su ogroman utisak na Tolstoja. „Poslije „Lovčevih zapisa“ nekako je teško pisati“, govorio je Tolstoj.
Sreli su se prvi put i dočekali kao stari prijatelji. Turgenjev je uveo Tolstoja u krug vodećih peterburških pisaca, okupljenih oko naprednog časopisa „Savremenik“. Tu su bili Nekrasov, Panaev, Černjševski, Ostrovski, Gončarov, Grigorovič.
Prijateljstvo nije sprečavalo Turgenjeva i Tolstoja da vode beskonačne rasprave o literaturi i životu, često principijelne i koje su ponekad završavale svađama. Postojalo je samo jedno „umirujuće“ sredstvo, tokom kojeg bi rasprave prestajale, nastupao bi mir, i oni bi dugo sjedili zajedno, ne progovorivši ni riječ… To su bile šahovske partije, koje su obojica tako voljeli.
Još kao mladić, Turgenjev je proučavao teoriju iz knjiga Petrova, Janiša, Algaijera, a potom je čak počeo pretplaćivati engleski šahovski časopis „Chess Players Chronicle“. Volio je pregledavati partije, praveći zabilješke u marginama vodiča i časopisa. Godine 1853. Turgenjev je iz Spaskog pisao S. T. Aksakovu: „Znate li čime se uglavnom bavim. Igram šah sa susjedima ili čak sam, analiziram šahovske partije iz knjiga. Od vježbanja sam stekao određenu snagu.“
Do vremena kada se Turgenjev sreo sa Tolstojem za šahovskom tablom, već je dobro igrao i bio revnosni član Peterburškog šahovskog kluba. Kako je Tolstoj kasnije priznao, Turgenjev je igrao jače od njega. Ipak, nakon prvih susreta još nije htio to priznati. Tako je, u pismu svojoj sestri Mariji Nikolajevni (poslano iz Peterburga 20. novembra 1855.), opisujući prvi susret s Turgenjevom, pisao:
„Odmah smo se srdačno poljubili. On je veoma dobar. Zajedno smo otišli kod Nekrasova, gdje smo ručali i sjedili do osam sati igrajući šah. On je pobijedio u dvije partije, ja u jednoj, ali ja nisam bio u formi, a on sa mnom nije bio milostiv.“
Osvajač bronzane medalje Svjetskog kupa odgovorio je na pitanja pres-atašea ŠSV-a Eteri Kublašvili.
3. decembar 2025.
Eteri Kublašvili – Andrej, čestitam ti na plasmanu na turnir kandidata! Imao si ogroman broj intervjua, o mnogo čemu si već govorio. Ali eto, prošlo je neko vrijeme od završetka Svjetskog kupa, strasti su se stišale – kakvi su utisci ostali? Andrej Esipenko – Prije svega, još uvijek nisam potpuno došao sebi, nisam se pravo oporavio, malo sam bolestan poslije turnira. Polako se vraćam u fizičkom smislu, a u emotivnom sam se, u principu, mnogo bolje oporavio. Već pomalo planiram pripremu za turnir kandidata.
Eteri Kublašvili – Možeš li ovaj rezultat nazvati najvećim uspjehom u dosadašnjoj karijeri? Andrej Esipenko – Da, sto posto!
Eteri Kublašvili – Šta je doprinijelo ovom uspjehu? Andrej Esipenko – Vjerovatno mnogo faktora. Prije svega, naravno, rad na šahu. Zatim, pravi ljudi oko mene, koji zaista iskreno navijaju i brinu za mene. Uz sve to, sazrio sam, u poređenju s ranijim godinama kada nisam uspio da se kvalifikujem. Preselio sam se iz Novočerkaska u Moskvu, oženio sam se. Očigledno je to proces odrastanja.
Eteri Kublašvili – Molim te, reci nešto detaljnije o podršci. Andrej Esipenko – To su i porodica, i treneri, i Šahovski savez Rusije, i lično Andrej Vasiljevič Filatov, i Šahovski savez Rostovske oblasti, i njegov predsjednik Arutjun Armenakovič Surmaljan. Ako govorimo poimence, to su Aleksandar Rjazancev, s kojim dugo radim, zatim David Paravjan, koji je išao sa mnom na Svjetski kup. Hvala čitavoj mojoj porodici, roditeljima, supruzi Soni. Zahvaljujem Dmitriju Krjakvinu i svim trenerima s kojima sam ikada radio. Spisak je jako dugačak (smije se)!
Eteri Kublašvili – Kako je ženidba uticala na tvoj život? Andrej Esipenko – Sama po sebi ženidba, čini mi se, nije nešto posebno uticala, jer već nekoliko godina živimo zajedno. Osjećaj porodice, da tako kažem, kod mene se formirao odavno. Brak je bio potreban da se sve zvanično uredi. Imao sam sreće sa ženom: Sonja me podržava, radi sve za moj uspjeh. Tako da je, u tom smislu, izgleda ženidba pozitivno uticala.
Eteri Kublašvili – Možda je donijela malo stabilnosti? Andrej Esipenko – Stabilnost je, čini mi se, postojala i prije. Usput, razmišljao sam o onoj frazi da šahisti izgube sto poena rejtinga nakon ženidbe, ali meni to vjerovatno ne prijeti baš zbog raznih faktora. Bila je to promišljena odluka: analizirao sam da mi se život nešto posebno neće promijeniti i da ne bi trebalo da utiče negativno, samo pozitivno.
Eteri Kublašvili – A sad hajde malo da prođemo kroz Svjetski kup, meč po meč. Bukvalno par riječi o svakom od njih. Andrej Esipenko – Na početku je bio meč s Abasovim. Tokom čitavog turnira dobio sam dva meča u klasici: prvi protiv Abasova i posljednji protiv Jakubbоjeva. Protiv Nidžata se nekako sve idealno sklopilo. U prvoj partiji bijelim figurama uspio sam da ga uhvatim na jednu ideju. Zapravo, to je ideja Davida Paravjana – 8.Bd2 u italijanskoj, ali je zanimljivo da mi uopšte nismo očekivali taj njegov izbor – italijansku sa 4…d5. I ja sam igrao samo zato što sam se sjetio: David mi je još u Moskvi, u metrou, pričao o potezu 8.Bd2. Bukvalno dvije minute smo ga razmatrali, i ja kažem: „Pa, zanimljiva ideja!“ I onda sam je odigrao sa znanjem stečenim za te dvije minute u metrou. Ali se sve dobro uklopilo. Nidžat je odmah napravio nekoliko ne baš najboljih poteza, ja sam uzeo inicijativu i dobio partiju.
Druga partija je bila prilično nervozna: Nidžat je izabrao varijantu koju skoro nikad ranije nije igrao. Nisam čak siguran da li je imao ijednu partiju u tom sistemu, ali smo David i ja „pročitali“ njegov izbor i dobro se pripremili. Problem je bio u tome što sam tokom partije shvatio da sam se pripremao, pripremao, a zaboravio baš onu varijantu koju je odigrao, iako sam je sigurno ponavljao – ali sam sve potpuno smetnuo s uma! Na kraju sam morao da se snalazim za tablom; čini se da sam se dobro snašao, nastala je dobra partija i uspio sam da dobijem meč 2:0.
Zatim je bio supertežak meč protiv Idanija, gdje sam mogao da ispadnem. Prva partija mi se nikako nije primila: izgubio sam, može se reći, bez ikakvog otpora. On je veoma dobar teoretičar, ali me nije uhvatio na konkretnoj analizi, nego na nekom planu u kojem nisam najbolje razumio šta treba da radim. Ostavila je ta partija čudan utisak. Trebaće je, naravno, pažljivo analizirati, ali je ispala prilično loše. Ukratko – izgubio sam.
U revanšu – igram bijelim i dobijam poziciju iz snova iz samog otvaranja, s pristojnom prednošću, ali u kritičnom trenutku previdim resurs vezan za razmjenu kraljica. Kad su se dame skinule s table, shvatio sam da su šanse za pobjedu minimalne… David je već počeo da pakuje stvari, iskreno. Kako mi je kasnije rekao, davao mi je svega nekoliko procenata za pobjedu. U jednom trenutku kompjuter je pokazivao „-0,40“. Ali sam svjesno išao u takvu strukturu, da se figure odmah ne razmijene i da ostane makar malo dinamike. U jednom trenutku se vidjelo da je on osjetio blizinu remija i – iznervirao se. Kasnije mi je sam to priznao: sreli smo se poslije taj-brejka na recepciji i pričali. Rekao je: „Da, tu sam se nekako iznervirao. Ne znam šta mi je bilo – jednostavno sam popustio.“ Napravio je nekoliko grešaka, ja sam preuzeo inicijativu u završnici, a dalje je sve išlo kako treba. Prednost je bila prevelika da bih je ispustio. Uspio sam da izjednačim.
Prvu partiju taj-brejka dobio sam u dobrom stilu. U revanšu sam odlučio da uđem u Berlin, da odigram čvršće. Tu partiju još nisam ozbiljno analizirao, ali mislim da mi je nedostajalo iskustva u tim strukturama. Htio sam prije svega da odigram čvrsto, bez rizika odmah. Ali Idani je, čini mi se, odigrao briljantno i izjednačio „po narudžbi“.
Prvih pet minuta bio sam baš potišten, a onda sam se smirio. Zatim smo odigrali remi. Odlučio sam da moram bar jednu partiju izvući na neriješeno, da bih uopšte imao šansu da prođem dalje, jer ako bih svaki put gubio crnim figurama, stigli bismo do „Armagedona“. Ukratko, sabio sam se crnim, a bijelim, koji su mi u tom meču bili udarni, dobio posljednju partiju i prošao dalje.
Zatim je slijedio meč s Kajmerom. Vjerovatno je on bio najjači protivnik od svih koji su igrali na Svjetskom kupu. Možda je čak bio i glavni favorit čitavog turnira. To je bio važan, dosta principijelan meč, jer mi je bilo važno da odigram dostojno protiv takvog top-igrača, koji je trenutno četvrti na svjetskoj rejting-listi. Naravno, bilo je veoma zanimljivo. U prvoj partiji smo izšli iz otvaranja u neku, ne-teorijsku poziciju koja može da se igra i jednostavno počeli da igramo šah. On je izuzetno dobro pripremljen u otvaranjima, uhvatiti ga u nekoj teorijskoj varijanti prilično je teško.
Uopšte, kad govorim o svim svojim protivnicima u Goi, čini mi se da su svi oni veoma jaki u otvaranjima. Možda je Vej I nešto slabije pripremljen, ali to je samo u poređenju sa samim vrhom; inače je i on odličan. U ruskoj partiji me je uhvatio – u rapidu. A svi ostali su patentirani „specijalisti za otvaranja“. I Abasov je veoma dobar, pomaže mnogima kao sekundant. Idani takođe: mislim da je on trener Danešvara i da mnogo proučava. Kajmer – jasno, njegov glavni trener je Leko. Šenkland – takođe sjajan teoretičar. Ukratko, nenormalno su jaki u otvaranjima!
Dakle, s Kajmerom smo u prvoj partiji ušli u borbu i samo igrali, igrali… Pred sam kraj imao sam neku sumanutu šansu da se borim za prednost, ali tu je bila nenormalno složena taktika: da dam pješaka, pa da žrtvujem konja i napadam prijeteći mat, a on nema kako da se brani. Vrlo komplikovana geometrija! Nisam to pronašao i pristali smo na remi.
Zatim je uslijedila, vjerovatno, jedna od ključnih partija čitavog turnira, jer sam mogao da ispadnem – ne po kompjuterskoj procjeni, nego po ličnom osjećaju. Igrao sam istu varijantu kao i protiv Zemljanskog na prvenstvu Rusije. Kajmer je, u principu, trebalo to da očekuje, ali izgleda da ga je iznenadilo – sudeći po tome koliko je vremena trošio na prve poteze. Očigledno je malo potcijenio tu varijantu, a ja sam, naprotiv, odlučio da je odigram jer vjerujem u nju.
U cjelini, partija je tekla mirno: trudio sam se da se borim za inicijativu, a i on takođe. Sve vrijeme je bila napeta, komplikovana pozicija. Onda smo prešli u završnicu, gdje sam, vjerovatno, izgubio koncentraciju. Mislio sam da mogu još malo da pritisnem, odigrao 44…Kg6 i shvatio da sam previdio njegov nenormalno važan resurs, u vezi s tim da na 46…f3 on igra 47.g3 i moj top ostaje u zamci. Iskreno, mnogo mi je sreće trebalo u tom trenutku, jer tu počinje forsirana varijanta i ako nešto ne funkcioniše, crni može odmah da izgubi. Prešli smo u završnicu skakača, koja mi je izgledala užasno opasno, ali, izgleda, potez po potez stižem da stvorim dovoljno kontre i izvučem remi, kako se i dogodilo. Uglavnom, dobro me prodrmala ta partija, a do toga sam, naravno, mogao i sam da dobijem. Ispada da sam sam sebi napravio probleme, odigrao malo nemarno, ali, srećom, ispostavilo se da on nema ništa bolje od remija u toj završnici s konjima.
Prve dvije partije taj-brejka bile su prilično dosadne. Bijelim sam malo pritiskao, ali ništa posebno nisam dobio. Zapravo, teško je to nazvati pritiskom: iz otvaranja je bila jednaka pozicija, malo smo se potezali i složili se na remi. Inače, počeo sam crnim figurama, i tu me uhvatio u varijanti španske. Nisam se ničega sjetio i imao sam ozbiljne probleme. Po kompjuteru sam čak bio i izgubljen u jednom trenutku, ali to je bilo užasno teško pronaći za tablom. Mislim da sam se odlično branio i tražio kontru, i kad je već počeo da prijeti cajtnot, sve smo razmijenili.
Onda sam ponovio isto otvaranje koje smo igrali u prvoj brzoj partiji. On se iznenadio i reagovao sasvim ljudski, dobro. Nastala je čvrsta pozicija, u kojoj nisam mogao ništa posebno kreirati. A prije druge partije on je, izgleda, došao u sobu i pogledao kompjutersku analizu kako treba igrati. Vidio je da komp daje mali plus crnome i dozvolio mi je da se rokiram na dugu stranu, što mi je savršeno odgovaralo. Da, bilo je važno da je on pogledao kompjuter! On je to uradio i uspio sam da dobijem solidnu poziciju s dugom rokadom i napadom. Imao sam inicijativu, zatim smo prešli u jednaku završnicu, i tu mi se čini da se on unervozio kad je ostalo malo vremena, praktično je počeo cajtnot. Remi se ne vidi odmah, on se unervozio i raspao.
U sljedećoj partiji igrao sam crnim figurama. Nisam se posebno brinuo, samo sam igrao svoje. Nastala je solidna pozicija, on je odstupio od teorije, sve je bilo mirno. U jednom trenutku napravio sam malu pozicionu grešku, iako sam mislio da je sve pod kontrolom. U komplikovanoj poziciji on nije izdržao, otvorio igru, moje figure su proradile i više nije bilo problema. Onda je još i previdio potez 37…Dc2, nakon čega je već bilo potpuno jasno da prolazim u sljedeći krug. Mislim da je pomalo impulsivno odigrao tu partiju, možda se previše iznervirao poslije prethodne. Možda i nije, ali ostavljao je utisak da se nije uspio vratiti nakon poraza.
Poslije toga imao sam meč s Grebnevom – takođe težak, naravno. U klasici se, u principu, nije događalo ništa posebno. Mislim da smo u nekom trenutku svi zaključili da nam je već pomalo mrsko da igramo klasiku i da je lakše riješiti meč na taj-brejku, gdje je svima zanimljivije, gdje ima adrenalina. U svakom slučaju, brže je – zanimljivije.
U rapidu sam odigrao prilično agresivnu varijantu u ruskoj partiji, s velikom rokadom. Tamo kompjuter kaže: mali minus bijelom, mali plus crnom. Ali iz praktične perspektive postoji napad, sve izgleda dosta opasno za crnog, i treba igrati prilično precizno. Aleksej nije reagovao na najbolji način, ali mislim da samo kompjuter može pravilno da reaguje u toj poziciji, pogotovo u brzoj partiji. Tu ili znaš varijantu, ili se nadaš čudu. U svakom slučaju, ja sam vrlo optimistično ocjenjivao tu poziciju za bijelog. Sve se složilo, dobio sam dobru partiju.
Crnim figurama partija je bila teška: nastala je nejasna pozicija, bez jasnog plana. Dugo smo manevrisali tamo–amo, i u jednom trenutku Aleksej je probio na daminom krilu. Ja sam još usput i previdio udar, ostao bez pješaka, ali mi se činilo da je pozicija i dalje stabilna i pod kontrolom. Mada je u jednom momentu postojao i gubitak, ali ne onaj koji se lako vidi. Uz to, počeo je obostrani cajtnot, tako da njemu nije bilo lako da pobjedi. Poslije sam preuzeo inicijativu i dobio veliki plus, možda čak i dobijenu poziciju, ali u cajtnotu smo se obojica zbunili, nismo shvatili šta se dešava u sekundama, i nastala je remi-završnica. Ipak, zahtijevala je tačnost s moje strane; bio sam precizan i dobio meč.
Zatim sam igrao sa Šenklendom, za kojeg sam već rekao da je sjajan teoretičar. U klasici se takođe nije desilo ništa posebno: dvije izjednačene partije. A u taj-brejku, za razliku od meča s Idanijem, desilo se sve obrnuto: poene sam osvajao crnim figurama, a bijelim…
Počeo sam pobjedom. Dobra partija. Uspio sam da ga nadigram u karlsbadskoj strukturi i, čini mi se, sigurno privedem prednost kraju. A u drugoj partiji… Plan u otvaranju je zapravo bio potpuno drugačiji. Mislili smo da ima smisla jednostavno „ubiti“ ga iz otvaranja – u smislu spriječiti ga da igra na pobjedu – i odigrati u Karo-Kanu varijantu koja mi, za igru na pobjedu bijelim, nije djelovala nešto uvjerljivo. Ali baš zbog toga smo skrenuli s plana. Uglavnom, bila je to ili greška otvaranja, ili psihološka – kako ko želi. Partija je ispala loše, ali nisam se posebno nervirao jer sam znao da sam izgubio svojom glupošću. Meč se nastavlja, treba samo izvući pouke i sve će biti u redu.
Onda sam ponovo dobio crnim, približno po istom scenariju kao i prvu partiju – u strukturi daminog gambita uspio sam da ga nadigram. A u sljedećoj partiji izašao sam na veliku borbu u poziciji s dugom rokadom, i odlučio: neka bude što bude! U principu, partija je protekla dobro. On očigledno nije očekivao da neću „sušiti“, nego da ću ići u dugu rokadu i „tući se“ s njim, i Sem je počeo da igra pomalo nesigurno. Uspio sam prilično lako da dobijem partiju. Od trenutka kada sam shvatio da stojim bolje, pronašao sam jasan plan i sve je išlo glatko; mada je u središnjici bilo neprijatnih trenutaka. Mogao je da odigra preciznije i dobije komplikovanu poziciju s nejasnim ishodom. Ali nekako se sve dobro za mene posložilo.
Polufinalni meč s Vej I – moj omiljeni. Kao i protiv Grebneva i Šenklenda, počeli smo s dvije mirne remi partije u klasici. U prvoj brzoj partiji nisam uspio bijelim da mu postavim probleme: vidjelo se da je izvanredno pripremljen. Mi smo potcijenili sve te planove s dugom rokadom u ruskoj partiji, a on ih je, očigledno, dobro proučio i vjerovao u njih. I u principu me je pritisnuo u toj partiji. Još sam i previdio: mislio sam da sam dobio bolju poziciju, pa sam propustio potez 20…De6. Morao sam da uđem u nešto lošiju završnicu, i tamo sam se namučio dok nisam izvukao remi. Bila je prilično neprijatna pozicija.
Zatim sam igrao crnim. Sve je bilo normalno: on je malo pritiskao, ja sam se branio. Branio sam se, čini mi se, vrlo dobro i precizno, nisam mu dao da stvori „gol-šansu“. U jednom trenutku je pretjerao. Možda mu se činilo da će uskoro dobiti veliki plus, ali ja sam uvijek nalazio resurse za odbranu. Izgleda da se malo unervozio i u završnici sam dobio inicijativu na kratak trenutak. A onda sam previdio topa i predao (smije se).
Tokom partije osjećao sam da preuzimam inicijativu, osjećao sam da je on „gotov“ i da treba uzeti poen, ali se dobro branio. U kritičnom trenutku me je, izgleda, omelo to što se u početku uhvatio za topa. Nakon poteza 55…Kb6 odmah sam vidio da ima napad na topa s prijetnjom Sd5+. To mi se strašno nije svidjelo, i tad vidim da on pruža ruku prema topu. Mislio sam: „Hajde, povuci topa! Sad ćeš, pa ćemo brzo završiti i gotovo!“ Pa dobro, možda ne baš brzo, ali makar ja igram c7–c6 i više nema tog šaha na d5. I tako – on pruža ruku, pruža, pruža… Onda mu ostane jedna sekunda i on naglo odigra 56.Se3, baš potez koji nisam želio da vidim. Prošla mi je kroz glavu misao: šta je ovo uopšte - prljavština? Pa planirao si topom da igraš. I to još na jednoj sekundi…
Eteri Kublašvili– I ti si odigrao 56…c6… Andrej Esipenko – Da, jednostavno mi se glava isključila. Ne znam šta se desilo – izgleda da mi se nikako nije išlo u remi. Shvatio sam da će poslije Sd5+ biti remi, i tu se, izgleda, desio kolaps – potpuno sam zaboravio na topa.
Posljednji meč s Nodirbekom Jakubbojevom ispao je dobro. U prvoj partiji iznenadilo me je što nije znao tu varijantu, ali stvar je u tome da sam čitav turnir bijelim igrao otprilike ista otvaranja i milion puta ponavljao sve sicilijanske varijante. Zato sam bio dobro pripremljen. Činilo mi se da se tu može dalje analizirati, a on, izgleda, nije očekivao da ću to igrati. Teško je reći šta je on planirao u otvaranju. Onda sam mogao da odigram 15.Sd6! i dobijem praktično dobijenu poziciju; jaki kompjuter kaže – jednostavno dobijenu. Ali toliko se nakupio umor, toliko je bilo teško razmišljati… Kao kroz maglu su prošle posljednje dvije partije, iskreno, više nije bilo snage. Mislim da je i on bio u istom stanju. Činilo mi se da su svi u takvom stanju kao ja, jer mjesec dana igrati u Indiji – to, da tako kažem, nije za one slabih živaca.
Na kraju smo prešli u neku završnicu, malo bolju za mene. Ocjenjivao sam svoje šanse optimistično. Kompjuter je pisao „nule“, ali meni se činilo da crni još mora i mora da dokazuje ravnopravnost. I nekako sam postepeno dobio tu poziciju. Mislim da je crnima tu užasno neprijatno braniti se.
Druga partija je potpuno u magli prošla. U prvoj sam makar nešto kapirao, a u drugoj mi je mozak rekao: „Doviđenja!“ Igrao sam na neke osjećaje, instinkte. I ispalo je, u suštini, dobro. Odigrao sam više poziciono otvaranje, čemu sam bio izuzetno radostan, s obzirom na to kakve sam lude linije varijante spremao s Davidom. Bio sam presrećan kad sam vidio da mi kralj ne trči po čitavoj tabli, nego stoji u maloj rokadi, da je pozicija mirna, čvrsta, i da se jednostavno može igrati. To mi je psihološki mnogo značilo, tako da se od otvaranja sve dobro posložilo.
On je odigrao dosta popularnu varijantu sa 7.Se5 i 9.f4. Tu uglavnom svi igraju 7…Dc7. A mi smo odavno pripremili – čak ne za ovu partiju, možda za Grand Swiss – potez 7…a6. Samo potez za igru, ništa posebno, ali ispostavilo se da ga Nodirbek nije znao. Poslije je napravio još nekoliko ne baš tačnih odluka, dao lovca bijelopoljca – vjerovatno je previdio 12…b5, nakon čega ja zapravo imam dobijenu poziciju, iako je tada tako nisam ocjenjivao. Kasnije sam shvatio da je dobijena – kad je konj stao na d3 i sve figure se aktivirale. Tad sam već znao da ide dobro, ali ranije je bilo napeto, nervozno, glava mi nije radila. Igrao sam potpuno drugačije nego inače, na drugim osjećajima, ali dobro se završilo, a protivniku nije pošao za rukom taj meč, iako je, naravno, jak igrač i obično tako ne igra – ali se, izgleda, umor baš osjetio.
Eteri Kublašvili– Hvala na zanimljivom i detaljnom odgovoru. Hajde ipak da se vratimo na meč s Vejijem, na taj previd. Poslije si rekao da si te večeri pogledao fudbal, popio pivo i da ti je odmah postalo lakše. Andrej Esipenko – Da.
Eteri Kublašvili– Da se slična situacija desila prije par godina, bi li mogao tako relativno lako da se nosiš s tim? Da li se nešto promijenilo u tvojoj svijesti, u doživljaju šaha, pa si sada brže izašao iz toga nakon takvog prevoda? Andrej Esipenko – Pa, kad bi prije dvije godine igrao Arsenal i kad bi pivo bilo pri ruci, vjerovatno bih mogao da se priberem, bilo bi lakše. Mislim da bih mogao. Samo što sam poslije partije s Gukešom odmah ispao – previdio i ispao. Nije bilo šanse da se vratim, da odigram još jednu partiju. Zato mislim da bih, da, vjerovatno mogao, samo se ranije nisu stvorile takve okolnosti – da poslije izgubljenog meča ne idem kući, nego nastavim da igram. Ovaj put mi je, zapravo, bilo teže, s obzirom na to da sam već imao takve previde. I protiv Gukeša sam previdio, i još nekoliko važnih partija mi se loše završilo. Sve te misli postoje, i sada mi je bilo teže nego da sam previdio prije dvije godine, rekao bih.
Eteri Kublašvili– Kako se igralo u Goi? Andrej Esipenko – Prvih desetak dana sve je bilo u redu. Jeli smo u restoranu kod hotela, gdje i svi ostali. Ali onda, poslije trećeg kola, svima je odjednom sve dozlogrdilo! U jednom trenutku postalo je baš teško biti tamo toliko dugo. Izgleda da imam limit na turnir: 11–12 dana. Poslije toga se, izgleda, nešto prelomi i postane teško, ali smo pronašli nekoliko dobrih restorana gdje smo išli na večeru poslije partija. U nekom trenutku sam prestao da jedem u našem restoranu, uzimao sam samo voće, jer je ishrana bila prilično jednolična.
Čini mi se da bi svuda bilo teško biti toliko dugo. Uz to, u Indiji je još i problem što baš i nema gdje da se prošeta. Tokom igre su nam davali banane, a ja sam ih, izgleda, jeo najviše od svih. Valjda su mi davale snagu, jer su banane bile izuzetno ukusne, mnogo ukusnije nego u Rusiji. Na bananama sam izdržao.
Eteri Kublašvili-Preživio Andrej Esipenko– Da, preživio sam, u suštini. Pa, bilo je, naravno, jako teško. Otišli smo David i ja u neki restoran; on začinjeno generalno voli, a ja baš i ne. David naručuje takose s piletinom. Pitam ga: „Kako je, je li ljuto ili nije? Može li da se jede?“ On kaže: „Ma, samo mrvicu ljuto.“ Onda dolazi konobar, i njega isto pitam koliko je ljuto. I on mi kaže: „Baš-baš malčice, samo radi ukusa.“ Donesu mi to jelo, ja pojedem malo – i cijela usta gore, ne mogu više ništa da jedem, jer boli da išta stavim u usta. Da, u tom pogledu je bilo nezgodno – naći nešto što nije ljuto. Ali nešto se ipak uspijevalo pronaći. A pred kraj je to zaista ličilo na neko preživljavanje. Već sam samo želio da se sve što prije završi.
Eteri Kublašvili– Primijetila sam da se u Indiji prema šahistima, pogotovo indijskim, odnose otprilike kao prema bollywoodskim zvijezdama. Bi li želio da je isto tako u Rusiji? Andrej Esipenko– Naravno! Tamo se vidi ljubav navijača prema šahu. Prijatno je kad te ljubitelji tako doživljavaju, tako cijene. Kod nas toga, čini mi se, nema – nestalo je u posljednje vrijeme. Možda je nekad i bilo, ali sada je nekako iščezlo.
Eteri Kublašvili– Poznati su skoro svi učesnici turnira kandidata. Kako ocenjuješ sastav? Andrej Esipenko – Sastav je prilično dobar, naravno (smijeh). Čini mi se da je sasvim upotrebljiv. Može se raditi s tim momcima. Jasno je da su Fabi, Naka, Prag glavni favoriti, a Sindarov, Vej I, Giri takođe veoma jaki. Dakle, šest superjakih igrača plus Blubaum. Smatram da je on ipak slabiji od tih šest. Iako ima svoje veoma jake strane, on je veoma moćan teoretičar. Kako je odigrao Grand Swiss! Dakle, može, naravno, praviti jake turnire, jake partije, ali globalno, naravno, postoji šest veoma jakih protivnika i jedan jak.
Eteri Kublašvili– Sada su svi napori na pripremi. Koji su ti planovi za ovu godinu – Svjetsko prvenstvo u rapidu i blicu ili nešto drugo? Andrej Esipenko – Da, samo rapid i blic. Sve snage na turnir kandidata. Ostala su ukupno četiri mjeseca. Sva priprema je sada, naravno, usmjerena na turnir kandidata.
Eteri Kublašvili- Imam još nekoliko pitanja vezanih za blic, da bude zabavnije. Na primjer, ko ti je omiljeni šahista u istoriji šaha? Andrej Esipenko – Anatolij Karpov.
Eteri Kublašvili– A fudbaler? Andrej Esipenko – Kristijano Ronaldo i Bukajo Saka.
Eteri Kublašvili– Omiljena knjiga? Andrej Esipenko – U djetinjstvu su na mene snažan utisak ostavili „Grof Monte Kristo“ i „Tri musketara“.
Eteri Kublašvili– A omiljena šahovska knjiga? Andrej Esipenko – Knjige Borisa Gelfanda.
Eteri Kublašvili– Ako ne fudbal, koji sport? Andrej Esipenko – Šah.
Eteri Kublašvili– Ako ne fudbal i ne šah, šta onda? Andrej Esipenko – Veliki tenis.
Eteri Kublašvili– Omiljena serija? Andrej Esipenko – Ove godine sam gledao „Igru prijestola“. Veoma mi se dopalo. Poslije sam gledao „Dom zmaja“. Takođe mi se veoma dopalo. „Čudne stvari“ sam sada pregleđivao na turniru s Davidom. Sad je izašla još jedna sezona, četiri epizode, takođe sam pogledao u avionu. „Breaking Bad“, „Peaky Blinders“. Sva klasika mi, u principu, veoma prija.
Eteri Kublašvili– Gdje bi sada otišao na odmor? Andrej Esipenko – Na Maldivi.
Eteri Kublašvili– S kim od poznatih ljudi u istoriji bi bio spreman da ostaneš u liftu? Andrej Esipenko – S Borisom Gelfandom.
Eteri Kublašvili– I s njegovom knjigom? Andrej Esipenko – Da, da, razgovarali bismo o bilo kojim konceptima.
Eteri Kublašvili– Tvoje omiljeno jelo? Andrej Esipenko – Ćufte s pireom od moje bake.
Eteri Kublašvili– Čaj ili kafa? Andrej Esipenko – Čaj ili kafa? Zavisi od raspoloženja. U nekom trenutku to može biti kafa, a u nekom čaj. Ali trenutno, vjerovatno, kafa.
Eteri Kublašvili– Meso ili desert? Andrej Esipenko – Meso.
Eteri Kublašvili– Skok padobranom ili ronjenje s bocama? Andrej Esipenko – O, Bože! I jedno i drugo je užasno, ali definitivno ne skok padobranom. Onda ronjenje s bocama.
Eteri Kublašvili– Jedno kolo dnevno jedanaest dana ili dva kola dnevno pet dana plus jedan dan? Andrej Esipenko – Dva kruga dnevno pet dana, sto posto.
Eteri Kublašvili– Rapid ili blic? Andrej Esipenko – Oboje mi se dopada, ali vjerovatno rapid.
Eteri Kublašvili – Bulit ili Fišerov šah? Andrej Esipenko – Fišerov šah.
Eteri Kublašvili – Šta za tebe znači šah jednom rečenicom? Andrej Esipenko – To je posao koji donosi ogromno zadovoljstvo.
Eteri Kublašvili – Andrej, hvala na razgovoru, sretno! Andrej Esipenko – Hvala.
Fotografije: Eteri Kublashvili i Mihal Valuši / FIDE
Moje prijateljsko druženje sa Vasilijem Vasiljevičem Smislovim počelo je 1980. godine, kada smo zajedno igrali na Kupu lista Politiken u Kopenhagenu. Obojica smo pobijedili – podijelili smo 1–2. mjesto, ali za mene je najvažnije bilo to što je tada započelo naše prijateljstvo – jedno od najvažnijih događaja u mom životu.
Zvao sam ga otprilike jednom mjesečno, razgovarali bismo po sat vremena, a sada pokušavam da povratim barem dio tih neprocjenjivih razgovora. Ali pamćenje…
Foto iz arhiva autora
Odsjeli smo u stanu člana kluba AS1904, Kaarea Visinga Andersena. Možete samo zamisliti: svakog jutra sam zajedno s Vasilijem Vasiljevičem išao u supermarket po namirnice za doručak i ručak, koje smo sami pripremali (a večerali smo s organizatorima)! To je bilo fantastično iskustvo za mene – kuvati zajedno s Vasilijem Vasiljevičem. U Sovjetskom Savezu uopšte nije bilo takvog izbora proizvoda, iz kojeg bi kulinarski diletanti poput nas mogli lako spremiti sasvim pristojnu hranu.
Uostalom, za put nas je njegova supruga Nadežda Andrejevna opskrbila velikom kesom domaćih kolačića, koje je sam Vasilij Vasiljevič nazivao „zločestim pogačicama“, jer je u to vrijeme bilo zabranjeno iznositi bilo kakvu hranu iz Sovjetskog Saveza. Tokom čitavog turnira jeli smo te pogačice uz čaj – Vasilij Vasiljevič bi rekao: „A sad – zločeste pogačice!“
Poslije doručka i priprema, išli smo u šetnju do parka s idiličnim jezerima, gdje mi je V. V. pričao mnoge priče iz života sovjetske šahovske elite. Kako bih volio da se mogu vratiti u to vrijeme i pitati, pitati…
Odlično smo se provodili s našim danskim prijateljima Ejgilom Johansenom i Samuilom Ugorskim (inženjerom, emigrantom iz Peterburga). V. V. nam je nekoliko puta otpjevao svoju omiljenu pjesmu o Stjenki Razinu.
Bio sam duboko impresioniran načinom na koji je Vasilij Vasiljevič igrao završnice – nije mario za materijal i uvijek je bio spreman da žrtvuje pješaka radi aktivne igre kralja. U Kopenhagenu je dobio nekoliko sjajnih završnica; jedna od njih – protiv velemajstora Mestela – s pravom se može nazvati remek-djelom. Bronštejn mi je jednom rekao da V. V. tako brilijantno igra završnice zahvaljujući stotinama osnovnih pozicija koje je naučio još kao dijete. Njegov otac, jak igrač koji je pobjeđivao Aljehina i Grigorjeva, usvojio je taj način podučavanja šaha – počinjati od završnice – od Kapablanke.
Vodio je sina na Moskovske turnire 1935. i 1936. godine. Najviše se malom V. V. urezao u sjećanje Emanuel Lasker, koji je nepomično sjedio u oblaku dima od cigare pet sati, i Kapablanka, koji je stalno šetao pozornicom nakon svakog poteza, razgovarajući sa šetačima o svemu – pa i o njihovim partijama. Kasnije je Smislov taj manir velikog Kubanca uspoređivao s ponašanjem Najdorfa, Tajmanova i Talja!
Naš posljednji dan u Kopenhagenu otišli smo na aerodrom, ali pošto je let „Aeroflota“ za Moskvu bio odložen četiri sata, prošetali smo s našim danskim prijateljima do Sjevernog mora. Taman se uz obalu privezala mali ribarski brod, a bradati danski ribari počeli su iskrcavati svoj ulov – prekrasnu ribu (uglavnom iverk). Vasilij Vasiljevič je bez razmišljanja odlučio kupiti ribu, a potom je, već u avionu, zamolio stjuardesu da je stavi u frižider.
Te iste večeri Nadežda Andrejevna je spremila divnu večeru. Vasilij Vasiljevič je obožavao ribolov kad god bi imao slobodnog vremena – naročito na Kubi, gdje je često pecao iz čamca. Njegov ulov su uglavnom bili marlini, a u časopisu Šah u SSSR-u čak je bila i fotografija o tome!
Porodica
Vasilij Vasiljevič: "U posljednje vrijeme često se prisjećam svoje porodice – svi smo iz Astrahana, na Kaspijskom moru. Zato obožavam more – to su geni. Otac je imao petero braće i dvije sestre – eto kakve su tada bile porodice!
Otac me naučio da igram šah, ali podsticaj mi je dao stric Kirilj, poklonivši mi knjigu s posvetom: ‘Budućem šampionu’. Bio je ljekar i živio je u Urjupinsku. Očeva sestra udala se u Ukrajini, takođe za ljekara, u Poltavskoj oblasti. Ali, što je čudno, posljednji put sam tamo bio na raspustu 1930. godine i od tada nisam više imao prilike da posjetim Ukrajinu.
Otac je igrao sasvim dobro – 1912. godine pobijedio je mladog Aljehina, a kasnije i poznatog majstora Grigorjeva. Bio je nagle naravi, nije volio da gubi i znao je da se naljuti. Radio je čitavog života kao inženjer u fabrici Goznak (koja je proizvodila vrijednosne papire i novac), najprije u Petrogradu, gdje je mjesečno zarađivao 200 rubalja – što je bilo vrlo pristojno. Kasnije su fabriku Sovjeti premjestili u Moskvu. Plata je ostala ista, ali smo živjeli skromnije.
Tek sam nedavno saznao da je otac ranije već bio oženjen, ali je njegova prva žena umrla. Imao sam i brata, ali ga, nažalost, nikad nisam upoznao.“
Foto: V. Levitin
O šahu i šahistima
Podsjetio sam Vasilija Vasiljeviča da je među našom generacijom kružila jedna njegova čuvena rečenica. Jedan sportski funkcioner pokušavao je da ga natjera da besplatno održi seansu simultanke s amaterima, na što je V. V. odgovorio: „Besplatno samo ptičice pjevaju!“
Na to je, mrmljajući, odgovorio Vasilij Vasiljevič: „Pa dobro, bar ste nešto naučili od nas – iako ne baš ono najvažnije!“
Vasilij Vasiljevič: „A nisam to ja izmislio, to je govorio sam veliki Šaljapin. Poslije nas je sve spasio Tolja Karpov – tada je počela kampanja ‘Velemajstori bliže narodu’, u okviru koje su htjeli da nas sve natjeraju da igramo na prvenstvima gradova, a to je moglo dovesti dotle da igramo i na takmičenjima stambenih zadruga! Tada je Tolja otišao kod najvišeg sportskog rukovodstva i rekao: ‘Stanite, postoji divan način za popularizaciju šaha – simultanke s časovnicima!’ I kampanja je odmah utihnula.“
Poznati trener Viktor Željandinov prisjeća se 1953. godine, kada je bio u sovjetskoj omladinskoj reprezentaciji i pripremao se za prvenstvo SSSR-a među juniorima. To je bilo neposredno pred turnir kandidata u Cirihu. Sovjetska federacija imenovala je V. V. za trenera. Držao im je fantastična predavanja o završnicama.
U to vrijeme, omiljena zabava među dječacima bili su noćni ratovi jastucima. Jedne noći V. V. se probudio zbog buke „jastučne bitke“ i, provirivši u njihovu sobu, počeo im je tiho pričati kako treba da vole jedni druge. U sličnoj situaciji, deset godina kasnije – 1963. – Botvinik je iz svoje škole izbacio pokretača „jastučnog rata“, koji je, usput rečeno, kasnije postao međunarodni velemajstor Naum Raškovski.
Za V. V. je trenerski rad zapravo bio dio pripreme za uspješan nastup u Cirihu. Neposredno prije toga pobijedio je na važnom pripremnom turniru u crnomorskom ljetovalištu Gagri. Tom pobjedom, kao i trijumfima na turnirima na kojima su učestvovali najbolji sovjetski šahisti, V. V. je načinio prvi korak ka petogodišnjoj borbi protiv Botvinika.
Aleksandar Beljavski se prisjeća kako je protiv Smislova imao pet dobijenih pozicija zaredom, ali su sve završile – remijem! Najkorisniji Smislovljev savjet, koji je Beljavski zapamtio za čitav život, bila je rečenica koju je ponavljao dok bi pomjerao figure prema centru: 👉 „Figure treba da stoje čvrsto!“
Foto: B. Dolmatovski
Vasilij Vasiljevič imao je svoj poseban način pomjeranja figura – doslovno ih je „uvrtao“ u polje na nekoliko sekundi! Posebno zadovoljstvo mu je to pokretanje donosilo kada bi potez bio zaista jak.
V. V. je uživao u trenucima kada bi uspio da podbode Lav Polugajevskog, koji bi mu, naravno, sa zadovoljstvom uzvraćao istom mjerom. Tokom jednog međunarodnog turnira Lav je izgubio dobijenu poziciju i pokazivao partiju V. V. Ovaj je, nakon kratkog razmišljanja, pitao: — „Jeste li vi to stvarno odigrali taj potez?“ Lav odgovara: — „Da, naravno.“ Na to će V. V.: — „Kako je tako iskusan šahovski matador kao vi, Lav, mogao da napravi tako nešto?“ Publika se nasmijala, a Lav je, pomalo zbunjeno, rekao: — „Pa stvarno, kako se to meni moglo dogoditi?“
Vasilij Vasiljevič je volio da citira druge. Posebno mu je bila bliska filozofija Isaka Jefremoviča Boleslavskog. Često je koristio njegovo omiljeno izražavanje: „Prazno!“
Na moje pitanje zašto je tako veliki igrač i poznavalac otvaranja kao što je bio Boleslavski tako brzo ispao iz borbe za naslov svjetskog prvaka, V. V. je odgovorio: „Nije imao dovoljno energije za borbu. Nikada nije radio čak ni najjednostavnije vježbe. Mnogo me podsjećao na Kramnika – i po šahovskim kvalitetima, i po svemu ostalom.“
Vasilij Vasiljevič: „Da, sve leti, sve se mijenja. Evo, Kramnik je izgubio od Ananda. Čini mi se da Kramniku nedostaje borbenosti tokom partije. Pa čak sam i ja uvijek igrao s ciljem da pobijedim, a on toga nema. Sadašnji rejting-sistem ne dozvoljava da se igra slobodno i agresivno. Po mom mišljenju, ranije se igralo borbenije i zanimljivije. Ti rejtinzi su, rekao bih, od nečistog!
A uopšte, ja sam Kramnika smatrao najtalentovanijim igračem poslije Kasparova – po nečemu me podsjećao na mene. I s kakvom je maštom igrao devedesetih!“
Da, poslije poraza od Ananda, Kramnik je pokušao da se preusmjeri i da igra što borbeniji šah.
Foto: B. Dolmatovski
Evo još jednog zanimljivog slučaja: 1975. godine najjača po sastavu reprezentacija Moskve izgubila je Spartakijadu naroda SSSR-a u Rigi. Vrhunac poraza bilo je stradanje od ruske reprezentacije rezultatom 0,5 : 8,5!! Moskovsko sportsko rukovodstvo bilo je užasnuto tim debaklom. Tim je bio pod velikim pritiskom, svi su očekivali „analizu propusta“ – strogo sastanak s kritikama i ukorima…
I tada ustaje V. V. i kaže: „Ne zaboravite: najvažnije je sačuvati ljude. Sutra je novi dan – pa ko će igrati ako ih izgubimo?“
Na tome je sastanak završen. Ta rečenica postala je za mnoge klasičan lijek protiv poraza. V. V. mi je rekao da je neposredno prije Rige čitao velikog Rajnera Mariju Rilkea:
„Ko to govori o pobjedi? Mi sanjamo o tome – da preživimo.“
Nedugo potom dogodila se druga priča.
Međunarodni velemajstor Lev Alburt zatražio je politički azil u Njemačkoj 1979. godine, tokom Kupa evropskih šampiona. Nakon slijetanja na Šeremetjevo, čitava ekipa je pozvana u sjedište „sindikata“, gdje su se već pripremali agenti KGB-a da započnu ispitivanje.
Kada su pitali za Alburta, V. V. je odgovorio da je on „zaista demonska ličnost“ i da se od njega moglo očekivati bilo šta. U toj napetoj atmosferi, jednom od službenika „dubokog bušenja“ (kako su ironično zvali agente) spala je vilica od iznenađenja, svi su prasnuli u smijeh – pa čak i pripadnici KGB-a. Ispitivanje je na tome završeno, jer su shvatili da se od šahista može očekivati još i čudnijih odgovora.
Smislov i Fišer
Vasilij Vasiljevič najviše je volio da se prisjeća svjetskih šampiona – svojih odnosa i partija s njima. Meni je bilo posebno zanimljivo da ga pitam o Fišeru, jer je on najzagonetniji šampion – čovjek koji je sam razbio sovjetsku šahovsku mašinu.
Vasilij Vasiljevič je govorio da su se on i Bobi međusobno izuzetno poštovali – kada je preko Lilijentala Fišeru poslao svoju „debelu“ knjigu, Bobi je mjesec dana svuda išao s njom, ne ispuštajući je iz ruku.
Vasilij Vasiljevič: „Kad bih išao drugom stranom ulice, on bi uvijek prešao da me pozdravi i prozbori nekoliko riječi. A Amerikanci Reševski i Benko su se tome silno čudili – Bobi se ni prema kome nije odnosio s takvim poštovanjem.
Jednom sam mu u Argentini ponudio remi poslije sat vremena igre, a on je rekao da se u principu ne slaže na remi prije 40. poteza, ali da sa mnom pristaje.
Inače, Bobi je, to se vidjelo, uvijek bio usamljen, kao da je nosio neki znak sudbine. Više ne mogu da kažem – to bi već spadalo u „zabranjene informacije“.
Kao talenat, bio je izvanredan, talenat ranga Morfija i Kapablanke, koji su od rođenja imali osjećaj za poziciju. Za razliku od Kapablanke, Bobi je bio fanatik šaha – da bi ga bolje proučio, naučio je španski i ruski jezik.
Sjećam se, usred banketa u Zagrebu, odjednom mu je postalo dosadno – izvadio je džepni šah i počeo da analizira.
Bio je i veliki reformator šaha, o čemu se, ne znam zašto, rijetko govori – uz njegovo ime vezane su nove šahovske varijante i šahovski satovi. Da, šahisti ne shvataju koga su izgubili. Bio je jedan od rijetkih koji su imali enciklopedijsko znanje, i to stečeno potpuno samostalno!
Nikada nije odstupao od svojih uobičajenih šablona (što mu je bila i snaga i slabost), i sjećam se kako ga je jednom O’Keli uhvatio u remi-varijanti – Bobi je tada bio strašno bijesan.
Zanimljivo, ali mi iz svjetskog vrha u to vrijeme nikad nismo igrali na remi. Bobi je govorio:
„Uvijek rizikujem, ali igram ono što sam dobro proučio.“
Ipak, uvijek je igrao brzo, naročito u otvaranju, i uvijek imao pola sata više na satu od protivnika. (Velemajstor Sergej Makaričev, trener Karpova i Kasparova, govorio je: „Ako imaš pola sata više – to znači prednost od pola pješaka!“)
Po lakoći igre podsjećao je na Ananda. Zbog toga, kad bi se igralo protiv njega, trebalo je biti izuzetno spreman u otvaranju – što ja nisam bio. Zato je s njim uspješno igrao samo Jefim Geler – njegov mu je stil odgovarao (tačnije, nije odgovarao Bobiju) i odlično je poznavao svoje pozicije – kao i Bobi.
Inače, Fišer je bio u prijateljskim odnosima sa sovjetskim šahistima, posebno sa Štejnom i Taljem. Talju je čak pokazivao svoje umijeće gatanja iz dlana.
Bio je jedini učesnik koji je posjećivao Talja u bolnici tokom turnira kandidata na Kurasau. Ali Talj je volio da ga zadirkuje raznim šalama – ponekad ga je dovodio gotovo do suza. Ipak, Bobi mu je uvijek opraštao te šale.
Pri tome je Ludeku Pahmanu Fišer rekao:
„Mrzim Ruse.“
Na to se Pahman iznenadio:
„Ali oni su fini momci.“
A Bobi je zbunjeno odgovorio:
„Da, naravno, ali kako ću onda da ih pobjeđujem?“
Dakle, njemu je bilo potrebno sredstvo da sam sebe motiviše, da se psihološki pokrene. Isti takav pristup imao je Mihail Moisejevič (Botvinik) – namjerno bi se posvađao s protivnikom prije meča, kako bi se doveo u borbeno stanje. Ja sam to znao i samo bih se nasmijao, složio bih se sa svime što je tražio i time ga lišio njegovog najvažnijeg psihološkog oružja. Tako je postupio i Talj pred svoj prvi meč s njim.
Fišerova igra se odlikovala ogromnom energijom, čak i u blicu. Po tome je podsjećao na Aljehina, iako to sam nije volio da priznaje. Čini se da je Kaspárov u partiji ulagao isto toliko energije, ali on je išao putem kompenzacije – balansirao je naporom.
Postojala je i karikatura sa meča u Rejkjaviku – umjetnik je tačno uhvatio tu Fišerovu energiju i nacrtao ga kako mu iz očiju frcaju varnice. Tada je B.V. (Spaski) pokazao previše popustljiv odnos prema Bobiju, što Mihail Moisejevič nikada ne bi dozvolio. Jer, nikada ne smiješ kršiti pravila ili pristajati na njihovo kršenje – to protivniku stvara osjećaj da mu je sve dopušteno.
Jednom sam ga pitao:
„Bobi, zašto igrate na pobjedu čak i kad ste već osigurali prvo mjesto u turniru?“
Ja sam, kao i ostali svjetski šampioni, nikada nisam težio tolikom naporu. A Bobi mi je odgovorio:
„A šta ako više nikada ne budem mogao da igram?“
On je žurio da pokaže sve svoje mogućnosti, jer je osjećao da će se nešto dogoditi i da možda više neće imati prilike da igra. On je toliko volio šah, da je cijenio svaku partiju. Možda je zato i otišao – jer šah na najvišem nivou uništava nervni sistem.
Tigrana Petrosjana je tada potpuno uništio, kao i Tajmanova i Larsena, iako je Tigran bio odlično pripremljen za meč. Ali, svako ima svoje vrijeme! To treba imati na umu.
Bobi je volio život i prirodu – kad smo bili sedamdesetih u Argentini, provodio je mnogo slobodnog vremena na izložbi konja.
Kad je Fišer bio u zatvoru, ja sam mu posvetio šahovsku studiju sa političkom porukom… Bobi je sam odbio operaciju koja bi mu mogla spasiti život. Možda je mislio da je njegovo vrijeme prošlo.
Svako ima svoje vrijeme…
PATRIJARH
Vasilij Vasiljevič je pričao mnogo raznih priča o najpoznatijim sovjetskim šahistima, posebno o Botviniku, koji je nekada bio njegov zakleti neprijatelj. Međutim, kasnije su sklopili mir i često posjećivali jedan drugog u vikendici
Foto: B. Dolmatovski
Smislov je na svoj način poštovao Botvinika, jer je divio čovjeku s kojim je odigrao stotine teških partija, ali Botvinik je uvijek pamtio stare rane. Beljavski se sjeća kako je bio kod Botvinika kod kuće i analizirao neke njegove partije s Patrijarhom. Kasnije, u razgovoru s bliskim prijateljem Botvinika, iznijeto je mišljenje da je Vasilij Vasiljevič veoma uljudan čovjek i da nikada nije učinio ništa loše svojim kolegama. Botvinik je klimnuo glavom i, u svom ironičnom tonu, sa škripavim glasom karakterističnim za takve situacije, rekao: «Zaista, ali ništa dobro takođe!» – što je bio tipičan suvi humor Patrijarha.
U to vrijeme svi šampioni svijeta imali su svoje veze u Politbirou. Botvinika je podržavao veoma uticajan premijer Molotov, i kada je 1952. godine Staljin planirao da ukloni Molotova, nekada stabilna pozicija Patrijarha se poljuljala. To je dovelo do toga da je Botvinik, tadašnji aktuelni šampion svijeta, izbačen iz tima koji se spremao za Olimpijadu u Helsinkiju – prvu u kojoj je učestvovala reprezentacija SSSR-a.
Mogu li čitaoci da zamisle scenu dostojnu Rjepinovog kista? Posljednji dan okupljanja sovjetske reprezentacije pred Olimpijadu u Helsinkiju 1952. godine. Svi su već znali da je Molotov, koji je u svakoj situaciji pomagao M.M., pao u nemilost, a njegova supruga Žemčužina su zatvorili. Članovi tima, umorni od diktata Botvinika, odlučili su da iskoriste činjenicu da je nakon rada na doktorskoj disertaciji bio van forme (ovdje je djelimično sam kriv) i gubio trening partije na pripremama. Botvinik je glasovima svih članova, uz podršku uprave, „odvojen“ od olimpijskog tima, a da bi ga potpuno ponizili, Oduzeli su mu čak i ranije dodijeljenu sportsku uniformu, takozvanu „olimpijku“!
Na pripremama su živjeli u odmaralištu u Voronovu. Uslovi tamo nisu bili baš udobni — čak su i umivaonici bili zajednički. I tako, stoje jedan pored drugog dva velikana – Botvinik i Smislov – i peru zube, a Mihail Moisejevič kaže: „Nisam očekivao, Vasilije Vasiljeviču, da ćete glasati protiv mene.“ Vasilije Vasiljevič, ne prekidajući pranje zuba, prostodušno odgovara: „A ja nisam znao, Mihail Moisejeviču, da ćete vi to saznati!“
Botvinika nije podržavao samo Molotov. Kada je najuticajniji šef sovjetske tajne službe Lavrentij Berija odbio Botvinika u zahtjevu za dodjelu parcele, Botvinik je pozvao premijera Bulganina preko interkoma predsjednika Sportskog komiteta i s lakoćom dobio plac na Nikolinog gori (taj elitni kvart pod Moskvom tada je bio pod kontrolom MGB-a). Usput, Berija je bio veliki ljubitelj šaha – u 30-im, kada je bio u Tbilisiju, majstor sporta Nikolaj Sorokin je svako veče bio obavezan da igra s njim partiju.
V.V. je imao veoma specifičan osjećaj za humor. Kada se šalio, lice mu je obasjavao veseli, dobroćudni, rekao bih čak adolescentski osmijeh, posebno kada je riječ bila o Bronštajnu, Gelleru ili Petrosjanu. Kada bi pak govorio o Botviniku – postajao je izuzetno ozbiljan: «Ti jednostavno ne znaš, nikada ne stani na njegov put!»
S druge strane, on je mnogo saosjećao s Botvinikom, jer je njegova supruga godinama ozbiljno bolovala. Botvinik je uvijek bio spreman da se bori temeljno; čitavoj ekipi svog protivnika (uključujući sekundante) pristupao je kao neprijateljima. Ipak, treba mu odati priznanje – imao je zanimljivu naviku da bijes stavi u vremenska ograničenja. Na primjer, kada se posvađao sa urednikom tro-tomnika izabranih partija „strašnim“ pukovnikom Baturinskim (poznatim kao «Mops», koji je stalno galamio na šahiste, ali im u stvari pomagao i bio dobar čovjek), jednostavno je obećao da s njim neće razgovarati punih godinu dana.
Foto: V. Nekrasov
Velemajstor Makogonov bio je trener sovjetske ekipe i postao je sekundant Smislova, što nije bilo naročito mudro rješenje. Trebalo je (ili je morao) da ostavi šah i krene ka karijeri profesora matematike na Tehničkom univerzitetu u Bakuu. Nakon nekog vremena, Patrijarh, koji je veoma visoko cijenio njegove sposobnosti u pozicionoj igri, oprostio mu je i zamolio da održi nekoliko časova malom Gariju Kasparovu.
Tokom drugog meča Botvinik – Smislov, V.V. je primijenio nekoliko jakih noviteta, a njegov sekundant, pored Makogonova, bio je poznati teoretičar Simagin. On je imao iskustvo kratkog rada sa Botvinikom. Sumnjičavi i oprezni Patrijarh pisao je da je V.V. izumio novu metodu pripreme – pripremao se ne samo za ono što je znao iz repertoara protivnika, nego i za ono što nije znao! To je bio Ezopov jezik – mislio je na to da je Simagin otkrio neke detalje i tajne Botvinikove pripreme. Simagin, veoma pošten i čest čovjek, godinama je pokušavao da uvjeri Botvinika i javnost da nikada nije izdao Patrijarha.
Dača prvog sovjetskog svjetskog šampiona bila je vrlo jednostavna i „minimalistička“, jer je Patrijarh sve radio svojim rukama i smatrao skromnost u svakodnevnom životu osnovnom vrlinom. Jednom je Smislov došao kod Botvinika svojom volgom. Mihail Moisejevič ga je pozdravio i predložio da opere auto, jer je bio zaista prljav. S velikim naporom, Vasilij Vasiljevič je uvjerio Patrijarha da to uradi sam već sutradan.
DRUGA MUZA
Vasilij Vasiljevič bio je blizak prijatelj nekih od najpoznatijih pjevača, poput opernog diva Ivana Kozlovskog, koji je rođen istog dana kao i on. Njih dvojica često su nastupali na stadionima tokom najpoznatijih predstava 60-ih godina – „Živi šah“. To je bila veoma popularna predstava sa vodećim šahistima i umjetnicima SSSR-a, ali su kasnije organizatori uhapšeni. Razlog je bio preveliki prihod, koji su tada komunističke vlasti smatrale kriminalom. Jednom su Kozlovski i Smislov nastupali na stadionu i htjeli su da uvjere Botvinika da pjeva s njima, ali M.M. je odbio pod izgovorom da više voli da pleše!
Vasilij Vasiljevič je snimao kompakt-disk sa svojim pjesmama 1987. godine u Holandiji. Tamo su mu dali veoma dobar orkestar, a V.V. je na ovo gledao veoma ozbiljno. Snimanje je bilo u Tilburgu, i jednog jutra, tokom doručka, zbunjeni Vasilij Vasiljevič je pitao Beljavskog da li se sjeća treće strofe pjesme o razbojnika Kudejaru – sam je zaboravio prije snimanja. Beljavski je, smijući se, odgovorio da ne zna ni prvu!
Usput, među poznatim velemajstorima i drugi su snimali pjesme i izdavali ploče – Nikolas Rosolimo i Lajoš Portiš. Na gitari su svirali i pjevali Najdžel Šort i Andrej Sokolov, ali potomstvu nisu ostavili trajne muzičke proizvode. Pa, Mark Tajmanov je izdavao instrumentalne (bez riječi) diskove koji su ušli u zlatnu kolekciju klavirske muzike 20. vijeka.
V.V. je imao svojevrstan kompleks – htio je da bude operni pjevač. Jedno vrijeme je učio na Konzervatorijumu, učestvovao na konkursu za Veliko pozorište, imao je svog muzičkog profesora u Lenjingradu. Kada je prošao audiciju kod velikog dirigenta i strastvenog ljubitelja šaha Hajkina, on mu je kulturno rekao da mu, ipak, bolje ide šah nego pjevanje. Ali V.V. se time nije obeshrabrio – u razgovorima sa mnom tvrdio je da mu glas s godinama postaje sve bolji i bolji.
VISOKI ZAŠTITNICI
Već sam govorio da je Vasilij Vasiljevič imao posebnu podršku u najvišim partijskim krugovima. Pričalo se da su predstavnici vrhovnog partijskog rukovodstva bili među bliskim rođacima njegove supruge (misli se na velikog partijskog ideologa Suslova). Kada bi Federacija postupala prema njemu, po njegovom mišljenju, ne sasvim pravedno, V.V. bi u trenu rješavao te probleme nakon razgovora sa rukovodstvom Komunističke partije.
Na primjer, Smislov je imao neke probleme sa FIDE, jer prema pravilima, bivši svjetski prvaci u početku nisu imali automatsko pravo učešća na međuzonskim turnirima. 1976. godine, čim je Smislov saznao da neće igrati na međuzonskom turniru, obratio se partijskom rukovodstvu. Sovjetska šahovska federacija odlučila je „otkloniti ovu nesporazum“ i odmah „ispraviti grešku“, ne smišljajući ništa bolje nego da objavi lažnu bolest Gennadija Kuzmina! Time su, u stvari, uništili jednog od najvećih talenata sovjetskog šaha. Kasnije su bivši prvaci, naravno, dobili zakonsko pravo da se kvalifikuju bez eliminacija u međuzonski ciklus, ali u Bilu 1976. godine išao je upravo V.V., a ne G. Kuzmin.
Slično se dogodilo i 1963. godine. Nekoliko dana prije zonskog turnira, Sovjetska federacija donijela je odluku da jedno od izlaznih mjesta pripadne Smislovu (po sugestiji vrlo visokog rukovodstva). Ovu odluku su ostali učesnici (Štejn, Geler, Spaski, Suetin, Korčnoj, Bronštajn, Holmov) primili s neprijateljstvom, pa je nastao tzv. „zonski turnir sedmorice“ (pod tim imenom ušao je u istoriju šaha), a ne od osmoro igrača!
Sličan slučaj bio je na zonskom turniru u Lavovu 1978. godine, kada je pred meč Karpov – Korčnoj sovjetska federacija bez eliminacija dala jedno mjesto na međuzonskom Mihailu Talju. Tu je V.V. predvodio bunt velemajstora, a učesnici su gotovo najavili štrajk – samo je čvrsta pozicija glavnog sudije Bondarevskog spriječila protest da se razvije. Pustivši V.V. u međuzonski, SSSR federacija smanjila je broj izlaznih mjesta za ostale. Ali u Sovjetskom Savezu takve odluke nisu se osporavale.
Ponekad su velemajstori praktikovali pisanje sumnjivih pisama partijskom rukovodstvu. Na primjer, učesnici finala šampionata SSSR 1947. godine protestovali su protiv učešća budućeg prvaka Paula Keres-a, argumentujući svoj protest njegovim nastupima na turnirima Trećeg Rajha. Imena tih „heroja“ još nisu objavljena. Poznato je samo da je majstor K. Klarman, pobijedivši Keres-a na tom prvenstvu, vikao da je uništio „tog fašistu“!
1976.godine Vasilij Vasiljevič bio je primoran da potpiše pismo protiv Korčnoja, iako je čak i u najtežim momentima demonstrativno podržavao Viktora L’voviča.
Ali osamdesetih Smislov više nije imao takvu podršku. Kada je njegov meč sa Riblijem u polufinalu prvenstva svijeta otkazan, napisao je pismo generalnom sekretaru CK KPSS Andropovu. Zakazan mu je bila sastanak sa ministrom sporta Gramovom, koji je razgovarao na vrlo neugodan način – rekao je da je Vasiliju Vasiljeviču već vrijeme da razmišlja o vječnom životu, a ne o nekoj politici. Ko je trebao da razmišlja o vječnom životu, ubrzo je postalo jasno – usprkos tome što je Gramov bio znatno mlađi od Smislova, umro je 20 godina prije njega.
Tigran Petrosjan takođe je imao moćne političke veze, ali njegovi zaštitnici zaista su bili veliki ljubitelji šaha i imali su bliske odnose s njim.
Uopšte, pažnja „moćnika“ V.V.-u nikada nije bila uskraćena. Moj bliski prijatelj Vjačeslav Mihajlov, budući ministar RF za nacionalnosti i federalne odnose, postao je dobar prijatelj Vasilija Vasiljeviča i s vremena na vrijeme mu je pomagao.
Foto iz arhiva autora
Nije toliko široko poznata činjenica da je Vasilij Vasiljevič nastojao obezbijediti prostor za Centralni šahovski klub. Komšija i prijatelj Smislova u aristokratskom neboderu na Trgu Voskresenja 1 bio je glavni arhitekta Moskve; on je pomogao u pripremi potrebnih dokumenata i pronašao odličnu lokaciju – dvorac jednog poznatog ruskog grofa na Gogoljevskom bulevaru 14. Vasilij Vasiljevič je zajedno s Botvinikom potpisao neophodan ugovor s gradonačelnikom Moskve.
KUĆNI POSLOVI
Za razliku od Botvinika, Vasilij Vasiljevič imao je raskošnu daču i lijep stan na Trgu Voskresenja u Moskvi (u jednom od poznatih stambenih zgrada staljinske gradnje). Jednom mi se ukazala prilika da provedem čitavu sedmicu u njegovoj dači u Razdorima – sada jednom od najprestižnijih dijelova Moskve. Sjećam se njegovog omiljenog doručka – svježi sir s brusnicama i malinama.
Inače, Vasilij Vasiljevič bio je prvi svjetski prvak koji je sam vozio automobil, dok su Botvinik i Petrosjan imali vozače. Kasnije je samo Spaski dobio vozačku dozvolu – vrlo čudna i zabavna zakonitost među svjetskim prvacima i velemajstorima uopšte. Od sadašnje desetorke najboljih, samo Topalov, Griščuk i Mamedjarov znaju da voze. Prvi velemajstor koji je sjeo za volan bio je Milan Vidmar. Nije svima išlo: Viktor Korčnoj se u svojoj „Volgi“ jednostavno zabio u policijski auto na raskrsnici u Lenjingradu. Nakon toga je pljunuo i prodao svoj automobil. Pa recite poslije toga da su profesionalni šahisti sposobni za išta drugo osim šaha! Ovo je Smislovu, u svoje vrijeme, govorio i sam Vidmar.
Pored Vasilija Vasiljeviča bila je dača šahovskog majstora, poznatog rukovodioca sovjetskog šaha 60-ih godina, Mihaila Bejlina – veoma pozitivnog i mudrog čovjeka, bivšeg advokata. Bili su bliski prijatelji, ali odnos im se pokvario iz smiješnog razloga nakon što je Bejlin pomogao Smislovu da objavi knjigu svojih izabranih partija. Baš šteta, jer je Mihail Abramovič zaista mnogo pomagao Vasiliju Vasiljeviču.
Za Vasilija Vasiljeviča bio sam donekle kao sin, jer, nažalost, nije imao vlastitu djecu. Njegova supruga je imala sina iz prvog braka, Vladimira Selimanova, majstora sporta u šahu, koji je igrao na Svjetskom prvenstvu za juniore 1959. Kasnije je imao psihološke probleme i počinio samoubistvo, bacivši se kroz prozor. Za Vasilija Vasiljeviča to je bio veliki udarac, jer su provodili mnogo vremena zajedno – on je trenirao svog posinka. Ovi događaji bili su također razlog što rezultati Vasilija Vasiljeviča tokom 60-ih nisu bili toliko visoki kao ranije.
Često sam ga posjećivao, tražio savjete, razgovarali smo o raznim temama…
Vasilij Vasiljevič: „Što se tiče krize, sjećam se genijalne rečenice jednog profesora – iz vremena kada sam studirao na Moskovskom avio-institutu. Na predavanju nas je učio: ‘Požar u avionu je prirodna nepogoda koja se ne može izbjeći! Isto je i s krizom – ne može se izbjeći…’
Sjećam se da je, kada smo razgovarali o nekim političarima pa čak i svjetskim prvacima, omiljena fraza Vasilija Vasiljeviča bila: ‘Oni ništa ne razumiju! Ništa ne mogu predvidjeti! Amateri (Diletanti)!’
Nažalost, mislio sam da pred nama još ima mnogo vremena – kako sam se varao!“
RELIGIJA I MISTIKA
Vasilij Vasiljevič je bio duboko religiozan čovjek, svi su to znali, ali u Sovjetskom Savezu takav stav nije bio dobrodošao. Zajedno s Ivanom Kozlovskim odlazio je na propovijedi njihovog zajedničkog prijatelja – mitropolita Pitirima.
Vasilij Vasiljevič je komunicirao s Patrijarhom Kirilom i čak ga je jednom upitao:
„Jesam li dobro učinio što sam život posvetio šahu?“
U jednoj od svojih snova u bolnici, V.V. mu se pojavio onaj čije ime se ne smije izgovoriti – glavni zloduh. V.V. ga je uhvatio za okovratnik i rekao:
„Odgovori, jesi li ti izmislio ovu igru?!“
Pod takvim pritiskom, on je priznao:
„Da, to su moje stvari – ne mogu obmanjivati svjetske šampione!“
V.V. je o tome ispričao Borisu Vasiljeviču Spaskom, koji je bio duboko pogođen ovom pričom:
„Da-ah, nije dobro s Vasilijem Vasiljevičem, nije dobro!“
Foto: B. Dolmatovski
V.V. je pričao Beljavskom priču o poklonu koji mu je Boris Spaski dao za rođendan negdje u 60-im godinama. Bila je to mala statueta. Nakon tog poklona, Vasiliju Vasiljeviču je počela nizati se serija nesreća – u šahu, u kući, nesporazumi s ženom. Jednog dana, dok je pokušavao upaliti svoju „Volgu“ specijalnim metalnim uređajem, slomio je ruku. Nakon toga, Vasilij Vasiljevič se ozbiljno zamislio o tome što je moglo izazvati toliku količinu sitnih nezgoda i neuspjeha. Čim je bacio sumnjivu statuetu, mir se ponovo vratio u njegov život.
Godine 1955. otišao je u Jugoslaviju; nakon turnira u Zagrebu odigrao je nekoliko simultanki u Ljubljani. Veliki stručnjak za transformatore, profesor i međunarodni velemajstor Milan Vidmar pozvao ga je u svoj institut i u svoju vilu. Tamo je imao originalni šahovski sto sa superturnira u New Yorku 1927. godine, s potpisima Kapablanke i Aljehina. Za Vasilija Vasiljeviča, Vidmarova molba da i on stavi svoj potpis bila je pravo iznenađenje. Malo se stidio što će dijeliti prostor s takvim velikanima i pokušao je odbiti, pozivajući se na to da nije svjetski prvak kao oni. Vidmar je pogledao Vasilija Vasiljeviča i vrlo ozbiljno rekao da je to samo pitanje vremena. Manje od dvije godine kasnije, proročanstvo se ostvarilo!
A možda je sve bilo u jednoj od posljednjih rečenica iz našeg razgovora s Vasilijem Vasiljevičem. Rekao je:
„Izgleda da je David Ionovič bio u pravu kad je govorio: ‘U životu, kao u šahovskoj partiji, Bog daje šansu samo jednom.’“
