Isak i Vladimir Linder
Moskva 2006
Poznati ruski književnici i istoričari šaha, otac i sin Isak i Vladimir Linder, predstavljaju novu seriju knjiga,
posvećenu svjetskim prvacima i njihovim rivalima: „Enciklopedija šahovskog Olimpa“.
PREDGOVOR
Godine 2000. završili smo rad na enciklopediji „Kraljevi šahovskog svijeta“, pripremljenoj za štampu u izdanju izdavačke kuće „Velika ruska enciklopedija“, u saradnji s izdavačkom kućom „Terra-sport“, koja je ubrzo ugledala svjetlost dana. Oblik koji smo izabrali za pripovijedanje o svjetskim prvacima – u kontekstu savremene epohe i kroz prizmu enciklopedije – bio je blagonaklono prihvaćen od strane šahovske javnosti. Istovremeno su iznošene i želje za budućnost: radi lakšeg korišćenja, da se fundamentalno obimno izdanje razbije u niz zasebnih knjiga i, ako je moguće, da se svakom prvaku posveti posebna enciklopedija.
I evo, prošle su četiri godine – svega jedan olimpijski ciklus! A koliko se mnogo na početku 21. vijeka otvorilo novih činjenica, detalja i nijansi u životu i stvaralaštvu korifeja prošlosti i sadašnjosti. Dovoljno je pomenuti izlazak djela poljskih istoričara C. Domanskog i T. Lisovskog o Cukertortu (Varšava, 2002), koje je dovelo do preispitivanja „avanturističke“ biografije jednog od velikih šahista 19. vijeka. Ili materijale konferencije u Potsdamu (2001), posvećene 60-godišnjici smrti drugog svjetskog prvaka Emanuela Laskera, koji su bacili novo svjetlo na mnoge aspekte njegove djelatnosti. Ili pojavu „Čigorinskog zbornika“ (Sankt Peterburg, 2000), posvećenog 150-godišnjici rođenja utemeljivača ruske šahovske škole. A rad bez presedana 13. svjetskog prvaka Garija Kasparova „Moji veliki prethodnici“ (Moskva, 2003) već je preveden na mnoge jezike i postao predmet pažljivih rasprava na stranicama svjetske šahovske štampe.
Sve to vrijeme i mi smo prikupljali nove materijale o glavnim junacima našeg rada i njihovim rivalima, nadajući se da ćemo ih s vremenom dopuniti u drugačijem formatu i usput ispraviti neugodne šahovske štamparske greške. I taj trenutak je nastupio. Izdavačka kuća „Astrelj“, koja se s naklonošću odnosi prema šahovskoj umjetnosti u svim njenim oblicima, dala nam je prijedlog da objavimo 14 knjiga o svjetskim prvacima – klasicima – u seriji „Enciklopedija šahovskog Olimpa“.
Naravno, novi rad nas je primorao da donekle izmijenimo pristup izlaganju građe o prvacima i njihovim protivnicima. Sada je, na primjer, postalo neophodno osvjetljavanje istog velikog turnira ili ličnosti iz različitih uglova u različitim knjigama. I, naravno, pojavila se mogućnost da se svaki tom obogati novim partijama, ilustracijama te materijalima koje smo mi pronašli ili koji su nedavno objavljeni.
Posebno za ovo izdanje, na molbu autora, međunarodni majstor Vladimir Barski uzeo je intervju od Vladimira Kramnika, u kojem je 14. svjetski prvak ukratko okarakterisao sve svoje prethodnike na šahovskom prijestolu.
Nadamo se da će serija „Enciklopedija šahovskog Olimpa“ privući pažnju ljubitelja i poznavalaca šahovske umjetnosti.
Isak Linder, Vladimir Linder
SADRŽAJ
Predgovor 5
Osnovni datumi života i stvaralaštva 11
PROLOG 18
POGLAVLJE 1. Život i sudbina
Djetinjstvo i mladost 21
Roditelji 26
Ličnost 31
Neostvareni umjetnik 37
Politika 39
Žene i Fišer 42
Kurioziteti 49
Argentina 52
Mađarska 58
Njemačka 62
Island 64
Filipini 70
Jugoslavija 73
Japan 77
POGLAVLJE 2. Mečevi, turniri, protivnici
Bledski turnir, 1961 82
Botvinik M. 85
Buenos Ajres – turniri, 1960, 1970 92
Vinkovci – turnir, 1968 95
Svjetske olimpijade 96
Geler E. 103
Herceg-Novi – brzopotezni turnir, 1970 107
Memorijal Kapablanke, 1965 109
Ekipna takmičenja 111
Larsen B. 114
Mar del Plata – turniri, 1959, 1960 120
Matulović M. 123
Meč Matulović – Fišer 124
Mečevi 125
Meč za svjetsko prvenstvo
Fišer – Spaski, 1972 126
Međuzonski turniri 149
Portorož, 1958 149
Stokholm, 1962 151
Sus, 1967 154
Palma de Majorka, 1970 156
Monte Karlo – turnir, 1967 160
Ratanja – turnir, 1968 163
Petrosjan T. 164
Kandidatski mečevi 171
Fišer – Tajmanov, 1971 171
Fišer – Larsen, 1971 177
Fišer – Petrosjan, 1971 181
Kandidatski turniri 186
Bled–Zagreb–Beograd, 1959 186
Ostrvo Kurasao, 1962 189
Kup Pitigorskog, 1966 193
Rejkjavik – turnir, 1960 196
Reševski S. 197
Meč Reševski – Fišer, 1961 201
Rovinj – Zagreb – turnir, 1970 204
Skoplje – turnir, 1967 207
Spaski B. 210
Meč-revanš Spaski – Fišer, 1992 216
Prvenstva SAD 226
Tajmanov M. 238
Tal M. 243
Turniri 250
Štajn L. 251
POGLAVLJE 3. Šahovsko stvaralaštvo: igra, otkrića, treneri
Napad 256
Aforizmi i misli o šahu 259
Debitantska otkrovenja 260
Odbrana 274
Poznate partije 275
Kombinacije 279
Mitelšpil 282
Porazi 285
Treneri 287
Bisgajer A. 289
Evans L. 289
Lombardi U. 291
Tore E. 292
Fišerov sat 296
Fišerov šah 298
Završnica 300
Estetika 306
POGLAVLJE 4. Književnik
U žanru intervjua 311
Deset najjačih 317
Među Fišerovim knjigama 318
„Mojih 60 nezaboravnih partija“ 319
„Šahovska takmičenja stoljeća“ 320
„Bobi Fišer uči kako se igra šah“ 322
POGLAVLJE 5. Van domašaja vremena
Literatura 324
„Čast šahovske krune“ 335
Mjuzikl „Šahovi“ 337
Svjetski prvaci o R. Fišeru 338
Bibliografija 345
Knjige R. Fišera 345
Knjige o R. Fišeru 345
Turnirski rezultati R. Fišera 347
Mečevski rezultati R. Fišera 349
Registar protivnika R. Fišera 350
O autorima 351
OSNOVNI DATUMI ŽIVOTA I STVARALAŠTVA
1943, 9. mart. U Čikagu je Regini Fišer rođen sin. Nazvala ga je Robert Džejms. Bilo mu je suđeno da pokori šahovski svijet.
1945. Nakon razvoda od muža, Regina je ostala sama s dvoje djece – Džoan (7 godina) i Bobijem (2 godine). U potrazi za boljim životom napustili su Čikago.
1949. Porodica Fišer nastanila se u Njujorku, u četvrti Bruklin. Džoan je bratu poklonila šah i naučila ga da igra.
1950, 14. novembar. Regina Fišer, primijetivši snažno Bobijevo interesovanje za šah, pronašla je sedmogodišnjem sinu učitelja. To je bio predsjednik Bruklinskog šahovskog kluba K. Nigro.
1956. Robert ostvaruje prve velike uspjehe, osvojivši prvenstvo Menhetnskog kluba i omladinsko prvenstvo SAD. Upoznaje majstora Džeka Kolinsa, koji postaje njegov mentor i prijatelj. „Ako trinaestogodišnji dječak pravi ovakve poteze, od njega će nešto ispasti“, pisale su novine poslije Bobijeve pobjede nad Donaldom Birnom na turniru za Rozenvaldov kup.
1957. Mladi šahista učestvovao je na čak 13 takmičenja, među kojima su bili trening-meč s bivšim svjetskim prvakom Maksom Euvem, kao i pobjede na omladinskom i otvorenom prvenstvu SAD. Godina je završena njegovim trijumfalnim debijem na nacionalnom prvenstvu: četrnaestogodišnji učenik postao je prvak zemlje i stekao pravo nastupa na međuzonskom turniru!
1958, juni. Prvo upoznavanje s Evropom. U Beogradu je zadivio poznavanjem srpskohrvatskog jezika, u Moskvi – ruskog. Mladić je impresionirao zrelim šahovskim majstorstvom i rijetkim fanatizmom. Bio je spreman da igra od jutra do mraka, što je i pokazao sovjetskim ljubiteljima šaha, provodeći mnogo sati u brzopoteznim partijama u Centralnom šahovskom klubu.
1958, 4. avgust – 12. septembar. Na međuzonskom turniru u jugoslovenskom gradu Portorožu podijelio je 5–6. mjesto s Olafsonom, ispunio normu za velemajstora i stekao pravo nastupa u narednom takmičenju kandidata.
1958/59. Na prvenstvu SAD potvrdio je zakonitost prethodnog uspjeha, osvojivši zlatnu medalju bez ijednog poraza.
1959, proljeće. Turniri u Mar del Plati i Santjagu nijesu mu donijeli veći uspjeh, ali su mu donijeli dragocjeno iskustvo pred turnir kandidata.
1959, ljeto. Turnir u Cirihu, posvećen 150-godišnjici lokalnog šahovskog društva. Fišer je nastupio dostojno u društvu slavnih velemajstora, podijelivši 3–4. mjesto s P. Keresom, iza M. Talja i S. Gligorića. Ostvario je 8 pobjeda, 5 remija i 2 poraza. Pobjedom nad Keresom zabilježio je svoju prvu pobjedu protiv sovjetskog velemajstora.
1959, 6. septembar – 31. decembar. Turnir kandidata u tri grada Jugoslavije – Bledu, Zagrebu i Beogradu. Kao i godinu ranije na međuzonskom turniru, Fišer je podijelio 5–6. mjesto, ali ovog puta među 8 učesnika.
1959/60. Ponovo Fišeru nije bilo ravnog na prvenstvu SAD: u 11 odigranih partija ostvario je 7 pobjeda i nijedan poraz.
1960. Godina je počela s tri međunarodna turnira – pobjedom u Mar del Plati zajedno sa Spaskim, neuspjehom u Buenos Ajresu (13–16. mjesto) i osvajanjem prve nagrade u Rejkjaviku.
1960, 16. oktobar – 9. novembar. Fišer je debitovao na Šahovskoj olimpijadi u Lajpcigu, predvodeći reprezentaciju SAD. Ekipa SAD osvojila je drugo mjesto, iza sovjetske selekcije.
1961, ljeto. Meč Fišer – Reševski u Los Anđelesu privukao je pažnju šahovske javnosti SAD i svijeta. „Reševski je šahista starog stila. On pripada prošlosti šaha“, govorio je Fišer. Sada je želio da dokaže da je Fišer – budućnost šaha. Ipak, pri rezultatu 5,5 : 5,5 meč je prekinut.
1961, 2. septembar – 4. oktobar. Na međunarodnom turniru u Bledu Fišer je zauzeo drugo mjesto, iza Talja, ali ga je pobijedio u međusobnom susretu. Uspješno je igrao i protiv još trojice sovjetskih učesnika – Petrosjana, Keresa i Gelera, osvojivši 2,5 poena iz 3 partije.
1962, 26. januar – 7. mart. Trijumf na međuzonskom turniru u Stokholmu – prvo mjesto (+13, −0, =9), s prednošću od 2,5 poena ispred drugoplasiranog.
1962, 2. maj – 26. jul. Doživjevši neuspjeh na turniru kandidata na ostrvu Kurasao, Fišer je burno reagovao. „Ruski dogovor!“, izjavio je, misleći na 12 remija u međusobnim susretima trojice lidera – Petrosjana, Gelera i Keresa. Naravno, četvrto mjesto Fišera i njegovih 7 poraza u 27 partija nijesu se mogli objasniti nikakvim „dogovorom“.
1962, 16. septembar – 10. oktobar. Na Šahovskoj olimpijadi u Varni Fišer se prvi i jedini put susreo sa svjetskim prvakom M. Botvinikom. U doigravanju, međutim, nije uspio da realizuje stečenu prednost. Fišerove suze ostale su u sjećanju svjedocima finala ovog dramatičnog duela.
1962/63–1963/64. Još dvije pobjede na prvenstvima zemlje, pri čemu je na posljednjem ostvario stoprocentan rezultat: 11 poena iz 11!
1965. Nakon duže pauze u međunarodnim nastupima, Fišer je neočekivano pristao da učestvuje na Memorijalu Kapablanke u Havani. Nije ga zaustavila čak ni zabrana Stejt departmenta, zbog koje je bio primoran da igra telefonom. Poteze je za njega na Kubi povlačio Hoze Raul Kapablanka mlađi, sin velikog šahiste. Fišer je podijelio 2–4. mjesto, zaostavši samo pola poena za pobjednikom – V. Smislovom.
1966. Na međunarodnom turniru u Santa Moniki bio je glavni rival Borisu Spaskom. Neuspješan start i briljantan finiš donijeli su Robertu „samo“ drugo mjesto.
1966, 23. oktobar – 20. novembar. Na Šahovskoj olimpijadi u Havani Fišer je osvojio 15 poena iz 17 mogućih i zauzeo drugo mjesto na prvoj tabli.
1966/67. Osam nastupa – osam pobjeda! Takav je Fišerov nastup na prvenstvima SAD. Više u njima nije igrao, obrazlažući to premalim brojem učesnika (obično 12).
1967. Pobjede na međunarodnim turnirima u Monaku i Skoplju. I na svim narednim takmičenjima bio je prvi!
1967, 13. oktobar – 15. novembar. Međuzonski turnir u Susu (Tunis) započeo je Fišerovim burnim startom, a završio se skandalom. Američki velemajstor, iako lider, neočekivano je prekinuo nastup i time se lišio prava da se u tom ciklusu bori za šahovsku krunu.
1968. Fišer je osvojio još dva međunarodna turnira – u Natani (Izrael) i Vinkovcima (Jugoslavija).
1969. U Njujorku je objavljena Fišerova knjiga Mojih 60 nezaboravnih partija.
1970, 29. mart – 5. april. Povratak aktivnoj šahovskoj karijeri započeo je „Mečom vijeka“ u Beogradu. Fišer je nastupio na drugoj tabli reprezentacije svijeta i pobijedio Petrosjana (+2, −0, =2).
1970, april. Fišerov „blic-krig“ na blic-turniru u Herceg-Novom: 19 poena iz 22, čak 4,5 poena ispred Talja! Učestvovali su velikani brzopoteznog šaha – Korčnoj, Petrosjan, Bronštajn, Smislov, Reševski…
1970. Rovinj–Zagreb, Buenos Ajres, Palma de Majorka – nova „bojišta“ osvojena od Fišera. Na tim takmičenjima odigrao je 57 partija, ostvario 38 pobjeda i osvojio ukupno 46,5 poena.
1971. Senzacionalni rezultati u mečevima kandidata: Tajmanov i Larsen su demolirani identičnim rezultatom – 6:0 (!), a Petrosjan savladan sa 6,5:2,5.
1971. U Sarajevu je objavljena knjiga Roberta Fišera i Dimitrija Belice Šahovska nadmetanja stoljeća.
1972. U Njujorku je objavljena knjiga Bobi Fišer uči da igrate šah.
1972, 11. juli – 1. septembar. U Rejkjaviku je odigran meč za svjetsko prvenstvo Fišer – Spaski. Kašnjenje na početak meča i nepojavljivanje izazivača na drugoj partiji zamalo su doveli do prekida dvoboja… Meč je, međutim, protekao uz očiglednu Fišerovu prednost: pobijedio je rezultatom 12,5:8,5 i postao 11. svjetski šampion u šahu.
1972–1975. Tri godine Fišer nije igrao ozbiljan šah. Živio je u Pasadeni, u sjedištu vjerske organizacije „Svjetska crkva Gospodnja“, koja je obećavala svjetskom prvaku „Hristov dolazak 1975. godine“. U međuvremenu je završen kvalifikacioni ciklus i određen Fišerov izazivač – 23-godišnji sovjetski velemajstor Anatolij Karpov. Fišer je FIDE-u predao svoj „memorandum“ s brojnim uslovima; pošto jedan od njih nije prihvaćen, svjetski prvak je odbio da brani titulu.
1975–1991. Svijet su na Fišera podsjećale razne, uglavnom skandalozne vijesti.
1992, 1. septembar – 6. novembar. Potpuno neočekivano za šahovski svijet, Fišer se vratio i odigrao revanš-meč sa Spaskim u Jugoslaviji.
1993, 9. mart. Svoj 50. rođendan Robert Fišer je proslavio u Budimpešti, gdje je i ostao da živi nakon meča sa Spaskim.
1995. Predsjednik FIDE Kirsan Iljumžinov sastao se sa svojim idolom iz djetinjstva, Robertom Fišerom, u Budimpešti, u stanu velemajstora Andre Lilijentala. Predsjednik je Fišeru uručio ček na 100.000 dolara (toliko je, po Bobijevom mišljenju, izdavačka kuća „Fizkultura i sport“ dugovala za knjigu Mojih 60 nezaboravnih partija) i dokument o vlasništvu nad 0,5 hektara zemlje u prvom mikrorajonu Eliste.
2001, 2. oktobar. Novi broj časopisa Itogi objavio je intervju s Anatolijem Karpovom o istoriji njegovih pregovora s Fišerom povodom meča koji nikada nije odigran, uz senzacionalno priznanje engleskog velemajstora Najdžela Šorta. On je tvrdio da je s Fišerom odigrao 50 partija preko Interneta i bio zadivljen sjajnom formom 11. svjetskog šampiona.
2004. U Londonu je objavljena knjiga Dejvida Edmondsa i Džona Ejdinova Bobby Fischer Goes to War („Bobi Fišer ide u rat“), u kojoj autori iznose rezultate svog temeljitog istraživanja čitavog života Roberta Džejmsa Fišera i otkrivaju tajnu njegovog rođenja. Prema njihovoj verziji, zasnovanoj na proučavanju sačuvanih dokumenata FBI-ja, Fišerov otac bio je mađarski emigrant Pol Feliks Nemenji.
2004. Gotovo istovremeno, u Moskvi je u izdavačkoj kući „Ripol klasik“ objavljena knjiga ruskih šahovskih novinara Sergeja Voronkova i Dmitrija Pliseckog Rusi protiv Fišera.
2004, 13. juli. Jedanaesti svjetski šampion Robert Fišer uhapšen je na tokijskom aerodromu „Narita“ pod optužbom za „ilegalni ulazak u Japan i pokušaj ilegalnog napuštanja zemlje“, zbog nevažećeg, istekao pasoša. U stvarnosti, farsa s hapšenjem objašnjavana je njegovim starim „grijesima“ pred Stejt departmentom SAD, naročito zbog igranja u Jugoslaviji 1992. godine tokom političke blokade, kao i bogohulnim likovanjem povodom tragedije 11. septembra 2001. godine. Zaplet podsjeća na poznatu biblijsku izreku: „Vrijeme je da se kamenje razbacuje i vrijeme da se kamenje skuplja.“
2004, juli – 2005, mart. Kao i prije 32 godine, vijesti o Fišeru gotovo svakodnevno uzburkavaju šahovski svijet i planetu Zemlju. Boris Spaski izjavljuje spremnost da s njim odigra meč u zatvoru. Gari Kasparov izražava žaljenje zbog nesklada između Fišerovog šahovskog genija i njegovog poštovanja normi ljudskog morala.
Gospođa Mijoko Vatai, sekretarka Japanske šahovske asocijacije, govori o svom dugogodišnjem poznanstvu s Fišerom i o njihovoj obostranoj želji da se vjenčaju. Island Fišeru nudi državljanstvo. Sam Fišer nastoji da u Ujedinjenim nacijama dobije status izbjeglice!
2005, 23. mart. Dvije sedmice nakon svog rođendana (9. marta 2005. Fišer je napunio 62 godine), američki velemajstor Robert Džejms Fišer, s islandskim pasošem u džepu, napušta japanski zatvor i upućuje se u novu domovinu – u daleki i za njega tako srećni grad Rejkjavik. Bejzbolska kapa navučena na oči, sijeda brada, svirep, mrzilački pogled – takav se šahovski heroj vratio u zemlju u kojoj je ostvario istorijsku pobjedu nad sovjetskim svjetskim šampionom Borisom Spaskim, gdje je odigrao svoju posljednju zvaničnu partiju šaha (Beograd 1992. se ne računa). Neposredno prije početka tog dvoboja dao je intervju agenciji Assošijeted pres, u kojem je rekao:
„Ja sam velika riba. Ja ću ‘progutati’ sve velemajstore. Želim da nadmašim rekord Emanuela Laskera, koji je bio svjetski šampion 27 godina…“
Šta reći – Fišer je pronašao svoj način da nadmaši dostignuće velikog Laskera. Jednostavno je prestao da igra i, uprkos svim previranjima na šahovskom Olimpu, i dalje sebe smatra svjetskim šampionom.
PROLOG
Robert Džejms Fišer (rođ. 1943) – 11. svjetski šampion u šahu (1972–1975).
Genijalno i ćudljivo dijete Amerike. Junak i antijunak svog vremena! Njegov život je savršen scenario za Holivud – mješavina detektivske priče, komedije i tragedije, viđena kroz prizmu table sa 64 polja. Njegov život je izazov društvu, tradicijama i ustaljenim pravilima.
Profesionalac do srži, uvijek je želio da društvo dostojno ocijeni djelo njegovog života – šahovsku igru. Postavljajući visoke zahtjeve sebi, s pravom je smatrao da ih može postavljati i uslovima šahovskog stvaralaštva. Ne odmah, ali na kraju je bio shvaćen i podržan od kolega, koji su na svojim barjacima ispisali riječi Spaskog:
„Fišer – to je naš sindikat!“
Sa 14 godina Bobi je postao šampion SAD, sa 15 međunarodni velemajstor i kandidat za svjetsku titulu. Šahovska istorija dotad nije znala za nešto slično. Ali Fišerov paradoks nije bio u tome što je rano provalio u svjetsku elitu, već u tome što dugo nije pokazivao odlučnost da postane šahovski kralj, dvaput odustajući od borbe nadomak prijestola.
Jedna od zadivljujućih Fišerovih zagonetki jeste to što se iznova pojavljivao na svjetskoj šahovskoj orbiti baš onda kada ga više nisu očekivali ili su se umorili od čekanja. A efekat iznenađenja njegovog povratka djelovao je psihološki besprijekorno. U kandidatskoj seriji mečeva 1971. godine slomio je tri velemajstora – Tajmanova, Larsena i Petrosjana – ukupnim rezultatom 18,5 : 2,5! To je djelovalo nevjerovatno i neobjašnjivo. U doba „totalnog fudbala“ on je demonstrirao istinski totalni šah – nemilosrdan presing po cijeloj tabli, bez sekunde predaha, stalne prijetnje, postepeno povećavanje pritiska. Snaga u svakoj zamisli, svakom manevru, svakom potezu! Njegova agresivnost i nalet lomili su i demoralizovali volju konkurenata nenaviknutih na takvu borbu.
Došao je red na odlučujuću bitku za svjetsko prvenstvo sa Spaskim. Fišera nije zbunjivao negativan skor međusobnih susreta sa aktuelnim šampionom, niti potpuno odsustvo pobjeda protiv njega. Istorijski primjer Aljehina govorio je da takav odnos snaga ne pogoduje mobilizaciji protivnika.
Fišer je nadmašio svog rivala čak i u onome u čemu je ranije zaostajao – u teoriji, strategiji, dinamici, završnici, psihologiji. Opravdao je i prećutno pravilo: izazivač koji uoči meča objavi knjigu svojih najboljih partija – postaje šampion. Fišer je slijedio primjer Kapablanke i Aljehina, objavivši 1969. godine bestseler „Mojih 60 nezaboravnih partija“.
Šahovski svijet je pozdravio njegovu pobjedu u Rejkjaviku i očekivao nova nadmetanja. Dobro je bilo poznato da Fišer ne igra petkom poslije zalaska sunca, niti subotom prije zalaska… Ali ko je mogao pretpostaviti da će narednih dvadeset godina ista tužna sudbina zadesiti i ostale dane u sedmici?! Prema Fišerovom priznanju, odlučio je da kazni čovječanstvo zato što je od 63 tačke njegovih uslova za meč za svjetsko prvenstvo FIDE prihvatila samo 62! Među njima su bili i zahtjevi za meč do deset pobjeda jednog od učesnika i igranje bez ograničenja broja partija.
Diplomatski dvoboj Fišer – FIDE trajao je više od godinu dana, ali konsenzus u glavnom pitanju nije postignut. Fišerov zahtjev da se meč pri rezultatu 9 : 9 smatra završenim uz zadržavanje titule za šampiona bio je odbijen, jer je za pobjedu izazivača značio potrebu za prednošću od dva poena. Uslijedilo je dobrovoljno odricanje od krune, pasadensko povlačenje u samoću, brojne fobije… I, poput varnica gasnuće vatre – briljantan izum novih, anticajtnotnih šahovskih satova, prijedlog originalne reforme šaha, koji bi postao nepodložan vjekovnoj teoriji. Sve je to svjedočilo o njegovim stalnim razmišljanjima o sudbini velike igre.
Iznenadni povratak u svijet šaha 1992. godine i novi meč sa Borisom Spaskim u Jugoslaviji, za fantastičan honorar od pet miliona dolara, u početku su dali nadu šahovskom svijetu, ali je ubrzo postalo jasno da je to bio samo bljesak genija, možda i posljednji… Prošlo je dvanaest godina i Fišer je ponovo dospio u žižu svjetske pažnje. Ali, nažalost, o velikom šahisti se nije govorilo zato što je odlučio da odigra novi meč, već iz mnogo prozaičnijeg razloga – uhapšen je na japanskom aerodromu „Narita“ zbog korišćenja isteklog pasoša. Tačnije, to je bila samo zvanična verzija, ona koja, kako se kaže, leži na površini, dok stvarni uzrok treba tražiti u vrtlogu brojnih nepromišljenih grešaka Roberta Fišera – građanina Sjedinjenih Američkih Država.
Kako je, uostalom, mala planeta Zemlja! Čovjek bježi od svih i svega, živi u Mađarskoj i Švajcarskoj, na Filipinima i u Hongkongu, skriva se na kraju svijeta među 130 miliona Japanaca i, čini se, osjeća se kao igla u plastu sijena. Želi da ga ne diraju, da ga zaborave, da ga ostave na miru. Ali trag neplaćenih dugova vuče se za njim svuda. I neumitno se približava trenutak kada se mora platiti…
GLAVA 1
ŽIVOT I SUDBINA
Djetinjstvo i mladost. Robert Džejms Fišer rođen je 9. marta 1943. godine u Čikagu. Majka, Regina (1913–1997), rođena je u Cirihu, u porodici bivšeg krojača Jakoba Vendera.
Pred početak Prvog svjetskog rata porodica je emigrirala u Sjedinjene Američke Države. Tamo je Regina pohađala školu i univerzitet. Tokom Velike depresije u SAD otišla je u Njemačku, gdje je živio njen brat Maks Vender. Boraveći u Berlinu 1932–1933. godine, radila je kao medicinska sestra u bolnici. Od 1933. do 1938. studirala je (u okviru razmjene) na Prvom moskovskom medicinskom institutu. Zbog predratne situacije prekinula je studije i vratila se u SAD. U Moskvi joj se rodila kćerka Džoan (1938–1998).
Regina je sa dvoje djece napustila Čikago i preselila se u Kaliforniju, zatim je pokušala sreću u Arizoni. Lutanja po Americi u potrazi za boljim životom završila su se u Bruklinu (dio Njujorka). Upravo tu je jedanaestogodišnja Džoan u jednoj maloj prodavnici dobila nagradu kao stalna mušterija – komplet šahovskih figura sa kratkim uputstvom o pravilima igre. Pažljivo ih proučivši, poklonila je šah mlađem bratu i objasnila mu kako se figure kreću. Njihove partije ubrzo su prestale. „Mi, Fišeri, nismo voljeli da gubimo“, objašnjavala je kasnije Džoan svoj odnos prema igri.
Primijetivši Bobijevu strast, Regina Fišer je započela aktivnu potragu. Putem novina objavila je oglas u kojem je tražila učitelja šaha i sparing-partnera za sedmogodišnjeg sina. Neobičnu vijest pročitao je urednik šahovske rubrike jednih novina, G. Helm, koji je poželio da vidi čudo od djeteta na djelu i pozvao Reginu sa sinom na simultanku majstora Paveja. Poslije petnaest minuta Bobi je dobio mat i gorko zaplakao.
Vjerovatno svaka majka smatra svoje dijete genijalnim; Regina nije sumnjala u Bobijeve sposobnosti. Zamolila je predsjednika Bruklinskog šahovskog kluba K. Nigra, koji je prisustvovao simultanci, da preuzme brigu o njenom sinu. Nigro je pristao – ionako je planirao da podučava i sopstvenog sina. Jednom sedmično srećni Bobi je odlazio u Bruklinski klub. Lako je savladavao sve logičke igre, a šah je postao njegova prava strast. Od desete godine bio je stalni učesnik njujorških turnira u Vašington Skver parku, gdje su igrali svi zainteresovani; mogao se sresti i u Menhetnskom šahovskom klubu. Sa dvanaest godina ostvario je prvi veći uspjeh – podijelio je 3–5. mjesto na prvenstvu Bruklinskog kluba (+3, −1, =3) i stekao pravo nastupa na prvenstvu SAD za amatere.
Godinu kasnije sudbonosan je bio susret trinaestogodišnjeg Bobija sa trenerom i majstorom Džekom Kolinsom. Učiteljev stan postao je dječaku drugi dom. Bobi je koristio čak i školske odmore (škola je bila sasvim blizu Kolinsove kuće) da svrati i odigra nekoliko brzopoteznih partija sa Džekom. Godine 1956. Fišer naglo napreduje. Osvaja prvenstvo Menhetnskog kluba (+7, −1, =4) i postaje šampion SAD među omladincima u Filadelfiji (+8, −1, =1).
Iste godine, na turniru za Kup Rozenvalda u Njujorku, pobijedio je Donalda Birna u partiji koju je četrnaest godina kasnije nazvao najboljom u svojoj sportskoj karijeri.
Već tada je Bobi sa velikim interesovanjem čitao sovjetsku šahovsku štampu i samostalno učio ruski jezik. Njegova majka je, u međuvremenu, pokazala zavidne menadžerske sposobnosti, poslaviši pismo u Moskvu, u Centralni šahovski klub, sa prijedlogom da se objavi zbirka njegovih partija. „Bobi bi bio srećan da ima račun u ruskoj banci“, pisala je 1957. godine. Zimi, kao četrnaestogodišnjak, Fišer je zaprepastio Ameriku i šahovski svijet, osvojivši prvenstvo države uz učešće najjačih američkih šahista i izborivši plasman na međuzonski turnir u Portorožu.
Regina je blagoslovila sina na „osvajanje“ Evrope i poslala ga pod starateljstvom Džoan, uz pismo upućeno Šahovskom savezu Jugoslavije. U njemu je opisala sina i zamolila da on i sestra budu primljeni mjesec dana prije turnira. (Molba je uslišena, a za njega su organizovana i dva trening-meča – sa D. Janoševićem i M. Matulovićem.) U pismu je, između ostalog, napisala:
„Bobi ne podnosi simultanke i odbio je mnoge takve ponude. Zato vas molim da ih ne planirate. Više voli da odsijeda u hotelima, a ne u privatnim stanovima. Odlično se osjeća u šahovskim klubovima i u društvu šahista uopšte, ali ne voli pretjeranu pažnju i naročito ne trpi novinare koji postavljaju nešahovska pitanja i pokušavaju da zadiru u njegov privatni život. Odbio je da da intervju nekoliko uglednih američkih novinara i, bez sumnje, pridržavaće se istih manira ponašanja i u Jugoslaviji. Nosi jednostavne sportske jakne i ne priznaje odijela i kravate. Ne puši, ne pije i ne viđa se sa djevojkama. Ne zna da pleše. Bavi se plivanjem, tenisom, skijanjem, klizanjem i sl., i želio bi da pred turnir prođe jasno osmišljeni program opšte sportske pripreme. Ova godina bila je veoma naporna za Bobija: mnogo vremena je posvetio školi, igrao šah, pisao knjigu, bio je podvrgnut operaciji – odstranjeni su mu krajnici. Zato mu je potreban aktivan oporavak fizičke forme.“
Dalje je Regina Fišer naglasila:
„Sa Bobijem nećete imati nikakvih problema ako ga zaštitite od pretjerane pažnje publike, a naročito novinara koji žele da saznaju detalje iz njegovog privatnog života. Smjestite ga u hotel i omogućite mu slobodno druženje sa jakim velemajstorima i igranje sa njima, ali vas molim da mu ne nudite nastupe u simultankama. Veoma je vrijedan kada se bavi onim što ga zanima, nije sklon mladalačkim zabavama i zna šta želi, naročito u šahu.“
Još prije međuzonskog turnira Fišer je došao u Moskvu i, zanemarivši turistički program, čitav dan proveo u Centralnom šahovskom klubu SSSR-a, gdje je zaneseno igrao brzopotezne partije sa sovjetskim majstorima. Među njegovim protivnicima bili su, između ostalih, Tigran Petrosjan, Jevgenij Vasjukov i Aleksandar Lutikov, poznati kao briljantni „bliceri“.
Tog dalekog ljeta 1958. Moskvu su zadivila dva predstavnika SAD – dvadesetčetvorogodišnji pijanista Van Klajbern i petnaestogodišnji šahista Bobi Fišer. Povezivali su ih genijalnost i… zapanjujuća sličnost tankih, dugih prstiju. Starijem autoru ove knjige, koji je bio svjedok borbi na Gogoljevskom bulevaru i vidio igru mladog Fišera uživo, u pamćenje su se urezali Bobijevi „muzički prsti“, koji su nevjerovatnom brzinom pomjerali šahovske figure.
Moskva, 1958. Jedan od 'ispitivača' mladog Bobija bio je međunarodni majstor (u budućnosti velemajstor) Vladimir Alatorcev.
Već tada je Bobi Fišer znao šta želi. A želio je da se oslobodi majčine brige, da napusti školu i da postane svjetski šampion! U svojoj knjizi „Portret čuda od djeteta. Život i partije Bobija Fišera“ (1965) urednik časopisa Chess World Magazine F. Brejdi je pisao:
„Razne teškoće pratile su Fišera još od školskih klupa. Postavši velemajstor, Bobi je izjavio da mu škola više ne može dati ništa novo. Ali bio je premlad i jednostavno mu nisu dozvolili da napusti školu. Morao je da čeka dok ne napuni šesnaest godina. Tako je Bobi postao ogorčen i okrenuo se protiv svih autoriteta – škole, porodice i cijelog šahovskog svijeta. Nazirao se još jedan ozbiljan sukob – sa majkom. Kao i svaka majka, gospođa Fišer je željela da obezbijedi budućnost svog sina, prije svega njegovo učešće na turniru kandidata. Objavila je u novinama New York Herald Tribune apel šahistima i mecenama da doniraju sumu dovoljnu da američki šahisti mogu nastupati u inostranstvu. Rezultati su prevazišli očekivanja – Šahovska federacija SAD dobila je oko tri hiljade dolara, što je bilo dovoljno da se obezbijedi put na turnir kandidata. Međutim, Bobi je odbio da uzme i jedan jedini cent iz te sume!
Jedan industrijalac pristao je da finansira Fišerovo putovanje na turnir kandidata uz uslov da Fišer kasnije u štampi zahvali tom fabrikantu za svoje uspjehe. Bobi je, bez razmišljanja, odbio. ‘Ako pobijedim na turniru, to će biti moja pobjeda. Igram i pobjeđujem zahvaljujući svom talentu, i tu mi niko ne može pomoći’, bio je njegov odgovor. Bobi je odbio da prihvati i novac koji je faktički sakupila njegova majka, jer nije želio da bude ikome dužan – čak ni njoj…“
Kasnije ga je sudbina udaljila i od sestre Džoan (koja se udala za fizičara Rasela Targa i umrla u 60. godini, u junu 1998, u Kaliforniji, pod imenom Džoan Targ), i od majke, koja se zvanično drugi put udala u Engleskoj za Kirila Pustana, uzela njegovo prezime, doktorirala medicinu u Zapadnoj Njemačkoj (Jena, 1968) i posvetila se političkoj aktivnosti. Po povratku u SAD nastanila se u Palo Altu, gdje je umrla 26. jula 1997. godine u 84. godini života.
Detaljni podaci o životu sestre i majke Roberta Fišera nalaze se u radovima Geralda Šendela i profesora, doktora Inga Alhofa, objavljenim u časopisu Rochade Europa (1998, br. 10 i 12).
GLAVA 1
ŽIVOT I SUDBINA (nastavak)
RODITELJI
Vjerovatno, svaki čovjek treba da ima svoju tajnu. Kod Regine Fišer, u svakom slučaju, postojala je najintimnija ženska tajna – tajna očinstva njenog mlađeg sina. „Da li se tajna može dugo sačuvati, kada je svjetovna glasina poput morskog talasa, sve izbacuje na površinu“, pisao je Leonardo da Vinči. Reginа je bila sigurna da je uspjela da je sačuva i ponijela sa sobom u drugi svijet, u 84. godini života… Sveta ženska naivnost.
Dva ogromna toma o njenom životu nisu dugo skupljala prašinu na policama FBI-a, a ubrzo nakon njene smrti zatražili su ih dvojica engleskih novinara, Dejvid Edmons i Džon Ejdinov, koristeći se američkim Zakonom o slobodi informacija. Ispostavilo se da je još 1942. godine Reginu pod budnim okom imalo Federalno istražno biro, i da je više od 30 godina bila pod sumnjom za špijunažu u korist Sovjetskog Saveza. Ona nije ni slutila da je svaki njen korak poznat, svaki poziv, svako pismo, da su svi njeni prijatelji i poznanici ispitani. Na kraju, FBI je priznao da su sumnje bile neutemeljene.
Novinarstvo i Biblija su stvari nespojive, pa tako su Englezi, prezrevši „biblijske“ tajne, napisali knjigu Robert Fišer ide u rat (Fischer Goes to War, 2004), u kojoj su otkrili senzacionalnu tajnu o rođenju 11. svjetskog šahovskog šampiona, priču koju su potom širila specijalizovana šahovska izdanja.
Fragmenti publikacije časopisa „64 – Šahovsko obzorenje“ (br. 12, 2002) – priprema knjige D. Edmonsa i Dž. Ejdinova:
„Priča počinje 1942. godine, kada je Regina čekala svoje drugo dijete – budućeg svjetskog šampiona u šahu. Tada joj je bilo jako teško. Nije imala stalni posao. Novca je bilo katastrofalno malo, ne samo za odjeću, nego čak i za hranu. U očaju je donijela, kako se može pretpostaviti, vrlo težak izbor: odlučila je dati svoju petogodišnju kćer Joan u hraniteljsku porodicu. Žena, u čijoj porodici je Joan živjela, obratila se zvaničnim organima i predala im stvari koje su pripadale Regini, a koje su izgledale sumnjivo. Među tim stvarima bili su, između ostalog, listovi ispisani hemijskim formulama i kvalitetna video kamera.
Drugi svjetski rat je bio u punom jeku i ljudi su bili posebno oprezni, nastojeći otkriti špijune u svojim redovima. Istraga FBI-a počela je upravo tada. Prvenstveno je odlučeno da se pažljivo dokumentuje porijeklo i biografija Regine.
Među njenim precima bili su Poljaci, Švajcarci i Jevreji, ali je Regina bila američka državljanka i odrasla na Srednjem zapadu SAD-a, u St. Luisu. Godine 1932, u 19. godini, preselila se u Berlin, gdje je počela da uči i radi kao guvernanta. U Berlinu je upoznala i zaljubila se u Nijemca koji je imao dva imena: Gerhard Fišer i Gerardo Libšer. Bio je pet godina stariji od Regine. Krajem 1933. godine, zbog nacističkog terora protiv Jevreja, preselili su se u Moskvu. Moguće je da su motivi za preseljenje bili i politički – ako je Gerhard (prema FBI-ju) zaista bio komunist. U sovjetskoj prijestonici brzo su se vjenčali i tamo živjeli pet godina.
Život u porodici očigledno nije tekao glatko od samog početka. Kada je Regina dobijala novi pasoš u američkoj ambasadi, rekla je službeniku da ne živi sa mužem. Ali možda je to bila samo formalna lukavština. U svakom slučaju, ubrzo je vjerovatno došlo do pomirenja, jer su iz Moskve 1938. godine zajedno prešli u Pariz. Bojeći se skorog početka rata, Regina je odlučila da se vrati u SAD. Gerhard – Gerardo nije imao američki pasoš i ostao je u Francuskoj. Na neki način (ako je vjerovati FBI-ju, uz pomoć Kominterne) uspio je dobiti španski pasoš. Ostaje nejasno zašto mu je odbijen ulazak u SAD iako je bio u braku sa Amerikankom. Kako bilo, 4. januara 1940. stupio je na čileansko tlo.
Od 1939. godine Gerhard i Regina živjeli su na različitim kontinentima. Godine 1945. Regina se razvela od njega zbog namjernog neispunjavanja bračnih obaveza. Bobi je rođen 1943. Ako je njegov otac bio Gerhard, kada se onda desila začeće? Prema podacima FBI-a, to je bilo moguće samo ako su imali kratki susret u Meksiku 1942. godine.
Na osnovu istih podataka FBI-a može se donijeti iznenađujući zaključak: otac Bobija nije bio Gerhard, kako se uvijek smatralo, već mađarski emigrant Pol Feliks Nemenji, koji je stigao u SAD 1939. godine. Pretpostavljalo se da je i on bio komunist. Radio je kao inženjer-mehaničar na strogo tajnoj funkciji u vojno-mornaričkoj istraživačkoj laboratoriji u Vašingtonu. Umro je u američkoj prijestonici 1. marta 1952. godine na plesnoj zabavi. Iz ne sasvim jasnih razloga, u dosjeu Regine ime Pola Nemenjija pominje se bezbroj puta (mnogo toga što bi moglo razjasniti situaciju u FBI fajlovima je izbrisano).
Međutim, u dokumentima se tu i tamo pojavljuju zanimljivi detalji, i ako ih spojimo, može se izvući određeni zaključak: Nemenji je postao vrlo blizak Regini u Koloradu godinu dana prije rođenja Bobija, a nakon rođenja djeteta počeo je da se brine o njemu, pa čak i mjesečno slati Regini novac. Prema FBI-ju, jednom je u razgovoru sa socijalnim radnikom dr. Nemenji žalio što Bobi ne dobija adekvatno vaspitanje, posebno zbog „neuravnoteženosti njegove majke“.
Novinari časopisa Philadelphia Inquirer interesovali su se za ovu temu i 2002. godine pronašli pisma Nemenjijevog sina, Pitera. U jednom od njih piše: „Vjerovatno vam je poznato da je Pol bio otac Bobija Fišera.“ Godine 1952. Pol umire, a Regina piše Piteru: „Bobi je imao dva dana groznicu i bol u grlu, i naravno, nismo mogli sebi priuštiti da pozovemo doktora. Ne mislim da bi Pol bio srećan da vidi Bobija u tom stanju, zato te molim da što prije javiš da li je Pol ostavio nešto Bobiju po testamentu.“
Sredinom 50-ih u Reginin dosje stiže relativno malo dokumenata. Ali u martu 1957. ona se obraća sovjetskoj ambasadi, i nadzor nad njom se obnavlja s novom snagom. 21. maja 1957. agent izvještava direktora FBI-a: „Moram napomenuti da je objekt – obrazovana, inteligentna žena koja je mnogo putovala i bila povezana s komunistima i njihovim simpatizerima. S obzirom na sve navedeno, te zbog nedavne komunikacije sa zaposlenima u sovjetskoj ambasadi, smatra se opravdanim ponovo otvoriti njen dosje i obnoviti nadzor radi utvrđivanja da li se objekt u prošlosti ili sada bavi djelatnošću nespojivom s interesima Sjedinjenih Država.“
U to vrijeme Bobi je već postao poznat, pa su njegovi odnosi s majkom podložni pažljivoj javnoj analizi. U jednom od izvještaja FBI-a navodi se da se Regina „boji njega (Bobija), ali istovremeno očigledno uživa u njegovoj slavi“. Regina nije u stanju da kontroliše sina, o čemu se takođe izvještava FBI-u – i, koliko znamo, to u potpunosti odgovara istini.
Međutim, nakon tri decenije nadzora, uz mnogo uloženog truda, vremena i novca, FBI je bio primoran priznati da Regina nije bila ni špijunka, ni izdajica svoje zemlje.“
Ličnost.
Robert Džejms Fišer zaprepastio je svijet neviđenim pobjedama na razmeđi šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka i fenomenom šahovske univerzalnosti podigao ugled drevne igre. U njemu su se spojili jedinstvena Kapablankina tehnika igre, širina Aljehinovih dejstava po čitavom spektru šahovskih polja, Taljeva oštrina kombinacionog vida, Laskerov pristup u korišćenju psiholoških nijansi borbe… Nije priznavao remije i uvijek je igrao samo na pobjedu. Bio je bezgranično odan šahu.
Svojim primjerom Fišer je uzdigao voljenu igru na najviši pijedestal čak i u konzervativno nastrojenoj Americi. I običan čitalac, otvarajući jutarnje novine, počeo je da čita redove o šahu. Mnogi mladići u SAD i drugim zemljama, pod utiskom njegove zadivljujuće karijere, okrenuli su se toj igri. Najpopularnije novine u Sjedinjenim Državama, „New York Daily News“, sa tiražom od tri miliona primjeraka, prije Fišerovog uspona uopšte nisu pominjale šah, a u danima mečeva kandidata svakodnevno su na prvim stranama objavljivale izvještaje velemajstora Roberta Birna. Vodeći američki časopisi „Life“, „Time“, „Newsweek“, „Sports Illustrated“ tokom i poslije meča sa Petrosjanom objavili su opširne članke o Fišeru.
Pred odlazak na taj meč Fišer je dao veliki (oko sat vremena) intervju američkoj televiziji. Po njegovom završetku dao je i dodatni intervju, koji je snimljen na traku i prikazan u informativnom programu. Sve to vodilo je daljem širenju šaha među Amerikancima.
Cjelokupnim djelovanjem u ime šaha i za njegovo dobro Fišer je natjerao savremenike da na njega gledaju drugim očima. „Ne znam nikoga drugog u istoriji šaha kome bi naša igra bila toliko dužna“, rekao je 12. svjetski prvak Anatolij Karpov.
Robert Fišer u vrijeme procvata – elegantan, vitak, mlad
Život i sudbina
I čitav Fišerov izgled odgovarao je plemenitoj namjeni šaha u društvu. Visok, vitak mladić sa blago izduženim licem, u modernom i odlično skrojenom odijelu, sa osobenom brzom hodom, uronjen u razmišljanja o predstojećoj borbi… Tako je izgledao šezdesetih godina.
Nešto puniji, sa početnom ćelavošću, puštene brade, ali i dalje elegantan i oprezan… Takvim se Fišer mogao vidjeti početkom devedesetih.
Ipak, mnogo toga je u njemu ostalo od čuda od djeteta, Bobija Fišera iz Bruklina, koji je krajem pedesetih pokorio šahovski svijet. Ni trunke lukavstva, poštenje, zadivljujuća naivnost. Uvijek je davao prednost samoobrazovanju nad formalnim obrazovanjem, razmišljanju nad dokolicom, satu samoće nad minutom druženja, noći nad danom… Nije završio školu, ali je, osim engleskog, vladao sa tri jezicika – ruskim, srpskohrvatskim i španskim.
Upravo na tim jezicima izlazila je masa šahovske literature! Mnogo je čitao, interesovao se za politiku, volio muziku, sport, naročito plivanje, klizanje i skijanje, tenis, košarku. Bio je jedan od najpoželjnijih neženja u Americi i dobio je ne jedan „džak“ bračnih ponuda, ali je na kraju ostao neoženjen, nasamo sa voljenim šahom… Fišer je rođen u martu, dakle u znaku Ribe (i sebe je nazivao „velikom Ribom, sposobnom da proguta mnoge velemajstore“). Po istočnom kalendaru to je bila godina Koze. A o „srodnim“ dušama te godine davna zapažanja kažu: „Ti ljudi su elegantni i umjetnički nadareni. Mogli bi biti najprivlačniji da nisu nesigurni u sebe i pesimistični. Nikada nisu zadovoljni sobom. Svojim hirovima dovode okolinu do očaja. Po duhu su osvajači, iako toga nijesu svjesni. Potpuno odsustvo discipline, sistematska kašnjenja, nedostatak osjećaja za vrijeme čine ih nepodnošljivima, ali ipak umiju da se dopadnu kada im je to potrebno. Uvijek se kolebaju i pribjegavaju brojnim lukavstvima. Njihovi maniri su blagi i prijatni, ali im je um u potpunosti pod vlašću hirova. Često su religiozni, brzo se vezuju za druge, ali stalno pokušavaju da pobjegnu… Često dovode okolinu u zabunu.“
Još početkom šezdesetih Fišer je „zakačio udicu“ „Svjetske crkve Božje“ (jednog od ogranaka adventizma). Njene osnovne zapovijesti: svinjetina je otrov, razvod, pušenje i ples su grijeh, alkohol je smrtni grijeh. Istina, sve to važi za članove organizacije; Fišer je bio među „simpatizerima“, za koje su bila moguća olakšanja. A poslije pobjede u Rejkjaviku našao je duševno utočište u sjedištu organizacije u Pasadeni. Fišer je primljen u rang najpočasnijih gostiju. Vođa sekte H. Armstrong nije slučajno gajio pijetet prema bogatim ljudima. Na primjer, Fišer je organizaciji darovao 94 hiljade dolara, jer mu je bilo obećano skorije Hristovo drugo dolazak, a on je bio naviknut da vjeruje ljudima. Godine 1976. Fišer je shvatio da je prevaren, iznio optužbe za prevaru i podnio tužbu u iznosu od tri miliona dolara. Međutim, tužilac Pasadene odbio je da je razmotri.
To nije bila ni prva ni posljednja Fišerova tužba. Tužio je organizatore meča sa Reševskim (1961) i novinara Daraha, koji je, po mišljenju tužioca, pogrešno interpretirao mnoge njegove misli, prikazujući ga u ružnom svjetlu. Ali, čini se da je samo jedna od tih „parnica“ dobila neočekivano srećan rasplet. Riječ je o Fišerovim materijalnim potraživanjima u iznosu od 100 hiljada dolara prema moskovskoj izdavačkoj kući „Fizička kultura i sport“, koja je 1972. objavila njegovu knjigu „Mojih 60 nezaboravnih partija“. Dvadeset godina kasnije „dug“ je izmirio novi predsjednik FIDE i predsjednik Kalmikije Kirsan Iljumžinov. Sastao se sa Fišerom u Budimpešti i proveo nekoliko sati u njegovom društvu u stanu velemajstora Andreja Lilijentala. O utiscima sa tog susreta sa 11. svjetskim prvakom Iljumžinov je govorio u intervjuu listu „Sport-ekspres“ (1995, 20. decembar):
„Na mene se sručila lavina pitanja o Rusiji, o Kalmikiji, o ekonomskim problemima, o ekologiji, politici… Zaprepastilo me je koliko je Fišer upućen u sve naše poslove. Navodio je prezimena svih naših političkih radnika, članova vlade, pitao me šta mislim o rasporedu snaga na izborima. Još u kolima Fišer me je pitao da li sam čuo za nova pravila koja je smislio za šah. O ‘Fišerovom šahu’ sam, istina, čuo, ali, priznajem, ne više od toga. Fišer je iz džepa izvadio odštampana pravila i počeo da mi objašnjava suštinu. A kada smo stigli u Lilijentalov stan, uzeo je figure i sve demonstrirao na licu mjesta.“
Tokom susreta Iljumžinov je ispričao Fišeru o svojim planovima popularizacije šaha u azijsko-pacifičkom regionu i u Africi. Ovaj se zainteresovao i primijetio: „Učite ih odmah da igraju novi šah! Zašto im nuditi crno-bijeli televizor, ako postoji kolor! Neka odmah koriste najnovija dostignuća civilizacije!“ Osim 100 hiljada dolara, Iljumžinov je svom idolu iz djetinjstva uručio dokument kojim se Robert Džejms Fišer dodjeljuje zemlja u Elisti u površini od 0,5 hektara u prvom mikrorajonu. Fišer je pažljivo proučio dokument i postavio mnoštvo pitanja u vezi sa izgradnjom dvo- ili trospratne kuće, kao i o stanju medicinskih ustanova u Kalmikiji. Osjećao se njegov temeljit pristup u raspravi o svakoj temi. Ali predsjednika FIDE najviše je zadivio sam Fišer:
„Kakav je to veseo, društven i životo-radostan čovjek! Kako iskren, otvoren, bez skrivenih namjera. A o njemu se moralo čitati samo laži: navodno je gotovo šizofrenik, opsjednut šahom. Ne, nimalo. On toliko mnogo zna i interesuje se apsolutno za sve što se dešava u svijetu, a toliki broj publikacija koje proučava može se sresti samo u ozbiljnoj biblioteci. To je fenomenalan čovjek! Razgovor s njim dao mi je izuzetno mnogo i kao rukovodiocu Međunarodne šahovske federacije. Upoznao me je sa svojim viđenjem šahovskih problema u svijetu; ima veoma dubok i pronicljiv pogled na te stvari. On krajnje pažljivo prati sve procese u svijetu šaha, ima sopstveni originalni pogled na šahovsku istoriju i na perspektive šaha.“
Nažalost, godine samoće promijenile su Fišera nimalo na bolje. Jer duševna samoća nije lako iskušenje ni za genije. Nije slučajno engleski filozof i pisac 17. vijeka Robert Berton primijetio: „U samoći je čovjek ili svetac, ili đavo.“
Živeći u stalnom strahu da ga progone specijalne službe (čas KGB, čas FBI), da je oko njega cionistička zavjera, da svi samo žele da ga prevare, kao što je to učinila „Svjetska crkva Božja“, idol miliona osjećao se kao izopštenik iz društva. Temelj njegovog pogleda na svijet postale su knjige koje mu je neko podmetnuo – Hitlerov „Mein Kampf“ i potpuno lažni, još krajem 19. vijeka fabrikovani antisemitski „Protokoli sionskih mudraca“… Može se samo žaliti što se, umjesto njih, na njegovom stolu nijesu našli O’Henri, Mark Tven ili Šolom-Alejhem. Oni bi nam možda podarili drugačijeg Fišera – bez sumnjičavosti i ogorčenosti, bez zaslijepljenosti i predrasuda, dobronamjernog i ironičnog, nalik Emanuelu Laskeru, koji je s osmijehom posmatrao neizbježne promjene u svijetu oko sebe.
„On nikome nije nanio zlo, on samo govori“, pokušava da ga zaštiti Mijoko Watai, koja je 2000. godine postala Fišerova građanska supruga. Ali, nažalost, iz godine u godinu riječi mržnje, bez razmišljanja izgovorene od Fišera – u mikrofon reportera, u telefonsku slušalicu ili preko radija – razlijeću se svijetom, umnožavaju se, obrastaju tračevima… Zašto mu se čini da govori kao da piše simpatetičnim mastilom, koje nestaje na svjetlosti? Kod mnogih se nehotice javljaju pitanja: Ko ste vi, gospodine Fišer? Jevrejin koji mrzi Jevreje? Amerikanac koji prezire Amerikance? Prijatelj Japanke koji je prokleo Japan, zemlju koja mu je pružila utočište? Ili šahovski Mesija koji se pokazao kao običan smrtnik?!…
Neostvareni umjetnik.
Koji Amerikanac potajno ne sanja da postane zvijezda Holivuda? Odgovor je jednostavan: Robert Džejms Fišer! A imao je čak i priliku da odigra samog sebe, kao što je to 1925. godine učinio kubanski šahovski genije Hoze Raul Kapablanka u filmu „Šahovska groznica“ reditelja Vsevoloda Pudovkina
I tako, pola vijeka kasnije, kada je poznatom filmskom reditelju Milošu Formanu predloženo da napiše scenario o jednom od poglavlja „hladnog rata“ – meču Fišer–Spaski – on je pristao, ali uz uslov:
– Za minut ću smisliti film o tome, ali pod jednim uslovom: Spaski i Fišer moraju igrati sami sebe.
Zatim je dodao:
„Bobi Fišer je genije, možda i najveći šahista u istoriji ove igre, ali je veoma složena ličnost. Tokom decenija sovjetski šahisti su držali šahovsku krunu i to se smatralo dokazom prednosti njihovog političkog sistema. Fišer je već razbio nekoliko vodećih sovjetskih igrača u mečevima kandidata, ali su oni očajnički nastojali da zadrže titulu i na Fišera je vršen snažan psihološki pritisak. Sovjeti su se nadali da će ga potpuno izbaciti iz kolosijeka i mora se priznati da im je zamalo pošlo za rukom da ga odvrate od Rejkjavika.
Šah me je oduvijek zanima i ova priča je bila izuzetno privlačna. Fišer je bio tako nevjerovatna ličnost da ga je bilo nemoguće glumiti: znao sam da nikada neću pronaći glumca koji bi mogao da stvori lik svjetskog prvaka sa makar djelićem one privlačnosti koju je Fišer zračio, čak i dok je samo sjedio za šahovskim stolom.“
Bila je 1977. godina… Bobi Fišer je živio u Pasadeni i činilo se da se malo interesuje za svjetovnu vrevu, ali ipak nije odbio susret sa slavnim autorom filma „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ (1975), koji je osvojio pet „Oskara“ (usput, i sam Fišer je imao tri „Oskara“, doduše – šahovska).
Na sastanak sa Formanom Bobbi je došao u tamnim naočarima i s kačketom, u pratnji pedesetogodišnje dame po imenu Klaudija (moguće da je bila njegova starateljka iz „Svjetske crkve Božje“). Prvo što je Fišer učinio bilo je da izvadi tranzistorski radio i uključi ga, kako niko ne bi mogao da prisluškuje njihov razgovor! Kako se Forman sjeća, razgovor je bio miran i prijateljski. Ipak, Bobi je želio da sazna sve o tome kako se snima film. Na kraju reditelj nije izdržao i predložio je velemajstoru da inkognito prisustvuje snimanju i da sve vidi sopstvenim očima.
Bobi je ostao vjeran sebi: stigao je u tri sata ujutro (!) u pratnji iste starateljke u mjesto Barstou, gdje su se odvijala snimanja ratnog mjuzikla. Niko nije smio da zna za njegov dolazak, niko nije smio uopšte da ga prepozna!
Smjestivši šahovskog genija u svoj lični trejler (mobilnu ličnu prikolicu) i obećavši da ga niko neće uznemiravati, Forman se potpuno posvetio snimanju. Tog dana na raspolaganju je imao džipove, avione, helikoptere i hiljadu vojnika! Miloš se zanio poslom i privremeno zaboravio na svog tajnog gosta. Usred snimanja dogodilo se nepredviđeno – generator je otkazao! Da bi se spasila situacija, Formanov pomoćnik predložio je da se potrebni signal uzme iz režiserevogtrejlera. Naravno, Forman je podržao tu „sjajnu“ ideju! Kada se sjetio da se tamo nalazi Fišer, shvatio je da se dogodilo nepopravljivo i pojurio da spasi šahovskog genija. Kroz otvorena vrata ukazala mu se sljedeća slika:
„Bobi Fišer je ličio na malog dječaka koji se pravi da ga tu nema, iako je sjedio na stolici u samom središtu tijesnog prostora. Njegovo dugačko tijelo potpuno je zaklanjalo prolaz, tako da su se vidjele samo oči pune užasa. Jurile su lijevo–desno, prateći tehničare koji su prebacivali kablove preko Bobijevih dugih nogu.“
Forman više nije polagao nadu u nastavak odnosa, ali je Fišer pristao da večeraju u meksičkom restoranu i zasuo je režisera gomilom pitanja o procesu snimanja.
„Njegova radoznalost već me je počela zamarati, kada je iznenada snažan blic foto-aparata rasjekao tamu i Bobbi se opružio na podu. Pomislio je da su ga ponovo otkrili neki novinari, ali to su bili samo ljudi koji su se fotografisali ‘polaroidom’ u uglu sale. Možda griješim, ali učinilo mi se da je Bobbi bio razočaran. Sastajali smo se još nekoliko puta, ali sam na kraju shvatio da je Bobijev karakter potpuno nespojiv sa teškoćama filmskog snimanja i odustao sam od projekta.“
(Iz teksta S. Voronkova o knjizi M. Formana „Vrtlog“, u časopisu „64“, br. 7, 2001.)
Politika
Strast prema šahu, koja je obuzela Bobija još u ranoj mladosti, pokazala se sveprožimajućom. Poput čudovišta, zavladala je čitavim njegovim bićem. A ako se tome doda teško djetinjstvo i odricanja povezana sa „nomadskim“ načinom života porodice i odsustvom oca (što je, po sopstvenom priznanju, posebno bolno osjećao), oskudnost stečenog opšteg obrazovanja i, najzad, negativan uticaj američke političke klime pedesetih i šezdesetih godina, postaju jasni izvori nastanka manije progona kod zatvorenog u sebe, a istovremeno neprimjereno ambicioznog mladića… Bobiju se stalno pričinjavalo da njegovom šahovskom geniju ne dozvoljavaju da se u potpunosti razmahne „intrige“ i „zavjere“ koje se pletu oko njega. Po logici politike „hladnog rata“ tu je obavezno bila „sovjetska zavjera“, a po nalogu žute štampe – „svjetska cionistička“. Genijalnost u šahu, nažalost, nije garantovala adekvatno sagledavanje stvarnosti. U ovom slučaju bilo je upravo suprotno – Fišer je gubio tlo pod nogama i ponašao se ekscentrično i provokativno u mnogim pitanjima koja su se ticala svjetskog šahovskog i političkog života.
Kao što je poznato, u šahu ponekad nastaje položaj „pata“, kada pri svakom potezu strana koja ima prednost nema povoljan ishod. Nešto slično dešava se i u čovjekovom životu. Tada se kaže da se našao u „pat-poziciji“. Tako je svjetska šahovska javnost ocijenila položaj u kojem se Fišer našao poslije njegovog hapšenja 13. jula 2004. godine na japanskom aerodromu „Narita“ (pod izgovorom isteka pasoša) i sprovođenja u zatvor za strance u gradu Usiku, nedaleko od Tokija.
Fotografija koja je obišla štampu čitavog svijeta – Fišer u lisicama na aerodromu „Narita“.
Ubrzo je postalo jasno da je sve to učinjeno na inicijativu Stejt departmenta SAD, koji je nastojao da izdejstvuje Fišerovu ekstradiciju u Ameriku i sudski postupak zbog kršenja zabrane kontakata sa Jugoslavijom 1992. godine. Naravno, taj događaj „od prije cijelog vijeka“ – „meč-revanš“ Fišer–Spaski na ostrvu Sveti Stefan i u Beogradu – u ovom slučaju bio je prije izgovor. U stvarnosti, jedanaesti svjetski prvak sam je navukao nevolju na sebe, javno iskazavši solidarnost sa teroristima poslije američke tragedije vezane za događaje 11. septembra 2001. godine. Tako neodgovorni istupi na račun sopstvene zemlje bili su praćeni neobuzdanim antisemitskim izjavama. Svjetska javnost je njegova intervjua filipinskom radiju doživjela kao ispoljavanje dugogodišnje patologije genijalnog šahiste i prestala je da na njih reaguje. Ali, po svemu sudeći, oni su prelili čašu strpljenja američke administracije.
Shvatajući da ga u Americi očekuju suđenje i višegodišnja zatvorska kazna, Fišer je počeo da se dovitljivo brani. Čas je izjavljivao da se odriče američkog državljanstva, čas najavljivao namjeru da stupi u brak sa Mijoko Watai – predsjednicom Japanske šahovske federacije (vidi: Fišer i žene) – i da se naturalizuje u Japanu; zatim je zahtijevao deportaciju u druge zemlje – na Filipine, u Njemačku, Crnu Goru, i najzad na Island, koji se zvanično obratio Japanu sa izjavom o mogućnosti da bivšem svjetskom prvaku dodijeli državljanstvo. U ovom, kao i u drugim pozivima upućenim posrnulom šahovskom geniju, značajnu ulogu imala je Fišerova popularnost, naročito poslije njegove glasne pobjede nad Spaskim 1972. godine u Rejkjaviku.
U samom Japanu formiran je Komitet za spasavanje Bobija Fišera. Njemu su podršku pružile međunarodne organizacije za ljudska prava. Pisma predsjedniku SAD Bušu uputili su deseti svjetski prvak Boris Spaski i Šahovska federacija Islanda. Organizatori godišnjih turnira u Fišerovo šahu u Majncu (Njemačka) pokrenuli su međunarodnu akciju pod sloganom „Slobodu Fišeru!“ i zatražili od ministra Ota Šilija da se diplomatskim putem obrati administraciji SAD sa molbom da „oprosti“ Fišeru, imajući u vidu njegov ogroman doprinos šahu. Pri tome su gotovo u svim izjavama osuđivani Fišerovi politički ispadi. U istom tonu bio je napisan i opširan članak trinaestog svjetskog prvaka Garija Kasparova u američkom „Wall Street Journalu“ od 19. jula 2004. godine.
Tako su se ničim opravdanom Fišerovom samovoljnom odricanju od šahovskog prestola 1975. godine i njegovim nevoljama u odnosima sa američkim vlastima 1992. godine pridružili i skandalozna epizoda sa carinskim zadržavanjem i zatvorskim pritvorom u Japanu ljeta 2004. godine. A uzrok svemu bile su, s jedne strane, hipertrofirane šahovske ambicije, a s druge – nadmene, razumom nekontrolisane, ogorčene političke izjave.
Pred nama je jedna od tragedija šahovskog svijeta, koji visoko poštuje svoje šampione i duboko pati kada se kod njegovih genijalnih predstavnika pojave ovakve ili onakve anomalije.
Isak i Vladimir Linder
Moskva 2006
GLAVA 1
ŽIVOT I SUDBINA (nastavak)
Žene i Fišer
Fišer je prvi i zasad jedini uvjereni neženja među četrnaest svjetskih šampiona u šahu (kod Vladimira Kramnika, koji je u julu 2005. godine takođe bio neoženjen, nije primijećena slična „alergija“ na žene).
Po svemu sudeći, još u ranom djetinjstvu, „prezasićen“ pretjeranom majčinom pažnjom, Fišer je od tada gajio pijetet samo prema jednoj dami srca – šahovskoj Kraljici. O njegovom odnosu prema majci dovoljno rječito govori epizoda sa turnira u Santjago de Čileu iz 1959. godine. Šesnaestogodišnji Robert doputovao je tamo zajedno sa majkom Reginom, koju su organizatori takmičenja posebno pozvali. Mladić je zatražio plan grada i šestar i, ocrtavši oko hotela u kojem je trebalo da živi prilično širok prostor, izjavio: „Ova žena ne smije biti puštena unutar ove kružnice.“
(S. Voronkov, D. Plisecki, „Rusi protiv Fišera“, Moskva, 2004.)
Tri godine kasnije, na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi u Varni, ljubitelj šala i žena, tek oslobođen tereta šahovske krune, Mihail Talj, šetajući sa Fišerom plažom „Zlatni pijesci“, u šali ga je upitao:
– Bobbi, već ti je devetnaest godina, ne razmišljaš li o ženidbi?
– Upravo se sada bavim tim problemom i ne znam šta da radim: da li da kupim polovni automobil ili da se oženim… – iskreno je priznao Fišer.
Pri tome je dodao da mu se američke djevojke ne dopadaju, ali da bi mu egzotične predstavnice sa Tajvana ili iz Hongkonga, za oko 700 dolara, sasvim odgovarale…
Godine su prolazile, mladić je odrastao. Odnos opreza prema suprotnom polu nije se mijenjao.
„Žene su glupost. Mladići s njima gube mnogo dragocjenog vremena. Osim toga, one koštaju novca. Meni radost pruža šah, a on mi donosi i novac…“
(iz intervjua agenciji Associated Press i zagrebačkom listu „Start“, objavljenog u biltenu Centralnog šahovskog kluba br. 9, 1972).
To je priznanje dvadesetosmogodišnjeg usamljenog šahovskog vuka Roberta Džejmsa Fišera, koji se probijao kroz „crvene zastavice“ što su mu, po njegovom uvjerenju, Sovjeti postavljali na putu ka šampionskoj tituli.
Fišeru su se uvijek dopadale egzotične žene
Posebno nije podnosio drske predstavnice ljepšeg pola iz novinarskih krugova. Kada je njegova sunarodnica Holi Ruiz snimila i objavila razgovor sa Fišerom bez njegovog znanja, on je pobjesnio i čak je udario. To ga je koštalo kazne od 5.000 dolara. Prije meča za svjetsko prvenstvo sa Spaskim, odgovarajući na pitanja o namjeri da se oženi, Fišer je govorio: „Postaću svjetski šampion, pa ću se onda oženiti“, a poslije meča: „Kada pronađem odgovarajuću kandidatkinju.“ U tome je bio pravi Amerikanac: birao je ženu isto tako odgovorno kao i predsjednika SAD!
Vjerovatno je strah da ne pogriješi u izboru supruge bila još jedna fobija velikog šahiste. „Većina ljudi me voli samo zbog slave i novca, a ne kao čovjeka…“ – tužno je govorio. I u tom priznanju vidimo ne samouvjerenog svjetskog šampiona, već usamljenog, zatvorenog čovjeka. Nije slučajno što je Regina Fišer, saznavši za sinovljevu pobjedu u Rejkjaviku, iskreno rekla: „Plašila sam se da će šah osiromašiti njegov život u drugim odnosima i smatram da su se moje bojazni potvrdile. Naravno, kad je šah postao njegovo jedino zanimanje, drago mi je što je u njemu postigao najviši uspjeh. Ali, iskreno govoreći, kao majka bih se mnogo više obradovala da sam saznala da se on, napokon, oženio.“
(„Baltički šah“, br. 7, 2007.)
Početkom devedesetih godina Robert Fišer je imao priliku da obraduje majku. Mlada mađarska šahistkinja Zita Rajčani nije se oduševila samo stvaralaštvom 11. svjetskog šampiona u šahu, već je razmatrala i njegovu „kandidaturu“ za izabranika svoga srca. Zita je započela prepisku sa Fišerom i neočekivano dobila odgovor! Poslije nekog vremena, u aprilu 1992. godine, upoznali su se lično u Los Anđelesu i, čini se, nisu se razočarali jedno u drugo. Fišer je povjerovao u iskrenost namjera mađarske djevojke (a njegovo „bogatstvo“ u to vrijeme teško da je ikoga moglo privući!), dok je ona bila prijatno iznenađena neskladom između Fišera „iz novina i časopisa“ i Fišera „uživo“:
„Fišer je veoma zanimljiv čovjek. On vjeruje u ono što govori. Prirodan je i veoma otvoren. Voli da čita političku i istorijsku literaturu, da ide u bioskop, voli ribolov i plivanje, kinesku i japansku kuhinju…“
Robert Fišer i Zita Rajčani
Zita je, kako se tada mnogima činilo, postala prva žena koja je uspjela da osvoji Fišerovo srce neženje. Njen otac je u jednom intervjuu čak rekao da je već spreman da se pomiri s tim da će mu zet biti tri godine stariji od njega! Međutim, Fišerove sumnje i razmišljanja povodom tako odgovornog koraka bili su predugi i mučni. O raspletu njihove veze Zita Rajčani je kasnije govorila u intervjuu njemačkom novinaru Dagobertu Kolmajeru (Rochade Europa, br. 1, 1997):
– Da li ste ga voljeli?
– Da. U početku je to bilo poštovanje. O šahovskom geniju znala sam samo iz knjiga. Zatim je došla ljubav.
– Tada ste željeli da živite zajedno s njim?
– Da.
– Fišera su smatrali veoma ekscentričnim. Kakav je on bio u stvarnosti?
– Nimalo „težak“ i nimalo nešarmantan. Imao je maniju. Stalno je govorio: „Ja sam najbolji šahista svih vremena.“ To je graničilo s manijom veličine.
– Šta vam je kod njega najviše smetalo?
– Njegovi politički stavovi. Prije svega osuđujem njegov antisemitizam i njegove oštre tvrdnje da Nijemci tokom Drugog svjetskog rata nisu imali koncentracione logore i gasne komore.
– Fišer je uglavnom živio sam. Da li su ga uopšte zanimale žene?
– Mislim da jesu. Iz nekih njegovih izjava bilo je jasno da nije ravnodušan prema mladim djevojkama od 18 do 20 godina. Tada sam i ja bila tih godina.
– Kada ste ga vidjeli posljednji put?
– U proljeće 1994. godine u Budimpešti. Sastali smo se, na njegov zahtjev, na ulici.
– Šta je želio?
– Zaprosio me je.
– Zaista?
– Da. Zamolio me je da se sretnemo na otvorenom, kako ne bi bilo svjedoka dok bude prosio.
– Kakav je bio vaš odgovor?
– Ne, to je prekasno.
– Zašto?
– U to vrijeme imala sam drugog partnera i čekala sam dijete.
– Kako je Fišer reagovao?
– Moj odgovor bio je za njega potpuno neočekivan i bukvalno ga je oborio s nogu. Bobi je problijedio, okrenuo se i ćutke otišao. Nikada ga više nisam vidjela.
Zanimljivo je da je suprug Zite Rajčani postao bivši sovjetski šahista, koji živi u Njemačkoj – velemajstor Rustam Dautov.
Najinteresantnije je što se u crno-bijelom svijetu Roberta Džejmsa Fišera više od 20 godina tajno cvjetala grana trešnje, čije je ime Mijoko Vatai. I sasvim je moguće da Fišer toliko dugo nije odlučivao da se oženi Zitom, osjećajući romantične osjećaje prema svojoj dugogodišnjoj poznanici iz Zemlje izlazećeg sunca…
Sastali su se 1973. godine u Tokiju. Nakon Fišerove pobjede nad Borisom Spaskim, 28-godišnja Mijoko je u 30-godišnjem Bobiju vidjela šahovskog Boga, prikupljala sve članke o njemu i proučavala njegove partije. Diplomirana na Farmaceutskom univerzitetu, veoma je dobro igrala šah i od 1972. godine nastupala je za japansku reprezentaciju na Svjetskim šahovskim olimpijadama.
Njen prvi utisak nakon nekoliko dana druženja:
„Bobi nije bio razgovorljiv, ali je bio neizmjerno galantan.“
U Japanu, gdje su odavno navikli na jezik gestova i ne vole previše pričljive osobe, galantnost, a još u američkom izvođenju – najmoćnije je oružje! Ni sam ne znajući, Fišer je očarao Vatai. I on je, očigledno, bio pod čarolijom ljepote ove japanske žene. Inače, teško da bi pozvao Mijoko da ga posjeti u Pasadeni prije ženske šahovske olimpijade u Kolumbiji (Medelin, 1974).
„Složila sam se. Fišer se tada povezao s religijskom sektom ‘Crkva Gospodnja’ i živio u kultnom prostoru. Tako da sam ja odsjela u kući jednog od pripadnika te sekte, a ujutro smo Bobi, njegov sekretar i ja izlazili da razgledamo okolinu i negdje ručali. Takođe smo išli u Diznilend i Las Vegas. Od tada smo se redovno posjećivali i pisali pisma. 1992. godine Bobi me pozvao u Jugoslaviju na njegov meč-revans s Borisom Spaskim.“
Do tada je Mijoko postala državna šampionka, međunarodni majstor, međunarodni arbitar i generalni sekretar Šahovske federacije Japana…
Nastavak romantične veze Mijoko Vatai i Roberta Fišera desio se u Mađarskoj, gdje je živio Fišer, izopšten iz rodne zemlje. Ona je dolazila svake dvije godine, i prema njenom priznanju, tada su imali intimne odnose (četvrt vijeka nakon prvog susreta!). Godine 2000. odlučili su da se nastane zajedno u Japanu.
Izgleda da je on ostao veliko dijete. „On je izuzetno iskren u svemu“, kaže Mijoko. Dakle, i dalje govori ono što misli. I ta iskrenost ga ponekad čini ranjivim. Ne uzima nikakve lijekove i ne ide kod ljekara, smatrajući da se sve bolesti trebaju liječiti prirodnim sredstvima, i više voli istočnu medicinu.
Ne sviđa mu se kada „žena boji usne i kosu i nosi visoke potpetice. Ali kako žena može izaći iz kuće bez šminke?“ Mijoko Vatai je praštala svom idolu ove neobičnosti i znala je neutralisati njegove kaprice. Sve je teklo glatko i mirno do događaja 13. jula 2004. godine, kada je Fišer uhapšen u međunarodnom aerodromu „Narita“ zbog korištenja isteklog pasoša. Nakon što je saznala za hapšenje svog građanskog muža, Vatai je poduzela herojske napore da ga oslobodi iz zatvora, a najvažnije – da ne dozvoli njegovu deportaciju u SAD.
„Guliver“ Robert i „Palčica“ Miyoko u Reykjaviku nakon sretnog oslobađanja…
Ona se obraća za podršku ljubiteljima šaha širom svijeta. I već krajem jula biće osnovan Odbor „Za oslobađanje Bobbyja Fischera“. Ona želi zvanično registrovati svoj brak sa Fischerom, međutim objašnjavaju joj da mladoženji nedostaju neki dodatni dokumenti. Borba Miyoko Watai za slobodu Fischera trajala je više od pola godine i, zahvaljujući podršci svjetske šahovske zajednice i vlade Islanda, završila je pobjedom – u martu 2005. godine Fischer je otputovao u Island.
Japanska „Palčica“ Miyoko i američki „Guliver“ Robert ponovo su se rastali… Hoće li to biti na dugo? (Prema materijalima intervjua Miyoko Watai za novinara Kaza Ozawa, Tokio, 22. avgusta 2004. godine za šahovski sajt „ChessBASE“).
KURIOZITETI. • Zahvaljujući svom talentu, Bobby je rano ušao u svijet odraslih i, uprkos muževnom izgledu, još dugo je ostajao u duši naivan i u mnogo čemu nezaštićen dječak. Bio je potpuno zaokupljen šahom, pa je njegova reakcija na sve što je izlazilo izvan okvira tog iracionalnog svijeta često bila zabavna za okolinu. Naravno, sve je relativno. Ako, na primjer, u poređenju sa Taljem Fischer djeluje kao čovjek lišen smisla za humor, u poređenju sa drevnoegipatskom Sfingom on je, naravno, bio veseljak!
„Rekord“ Fischera. U djetinjstvu je Bobby sanjao da ima koliko-toliko odijela koliko ih ima predsjednik SAD-a. Međutim, skromni prihodi porodice nisu mu dozvoljavali da kupi ni jedno. Na većini ranih fotografija prikazan je u svom „poznatom“ džemperu. Na turniru u Buenos Airesu (1960), Fisherovu pažnju privukao je velemajstor Miguel Najdorf – i to ne toliko svojom igrom koliko vanjskim izgledom. Sa ukusom odjeven i pun optimizma, djelovao je kao dendi sa reklamnog plakata… Kada je Najdorf opet promijenio odijelo, Bobby nije izdržao:
-Koliko Vi imate odijela?!
-150! – odgovorio je Najdorf bez razmišljanja…
Prošlo je 10 godina, i pri novom susretu u Buenos Airesu, Fischer je prišao argentinskom velemajstoru i ponosno rekao:
-Nadmašio sam Vaš rekord. Imam 187 odijela!
-Bravissimo! Čestitam! – odgovorio je Najdorf. – Moram priznati, nikada nisam imao više od 30…
Kako je važno biti poliglot! Na blicu koji je uslijedio poslije „Meča vijeka“, Fischer je nastupio brilijantno. Pri čemu se, u borbi sa najboljim šahistima svijeta, pokazao ne samo kao majstor brze igre, koga odlikuje zapanjujuća prisebnost, već i kao fin psiholog. Kada, na primjer, u partiji sa Petrosjanom zastavice oba protivnika počnu prijeteće visiti, a njihovi kraljevi teško „hvataju dah“, moglo se čuti:
-Šah, šah, šah! – povici iz usta Petrosjana, poput rafala.
-Check, check, check! – odgovarao je Fischer pri svakoj prilici kada je njegov kralj izbjegavao progon.
I iznenada uslijedilo je neočekivano:
-Vama šah, velemajstore! – čuo je Petrosjan na ruskom jeziku od svog protivnika.
Bivši svjetski prvak iznenađeno je podigao obrve, pogledao neuznemirenog Fischera, a u tom trenutku zastavica na njegovom šahovskom satu je pala… Fischer je ostvario pobjedu!
„Američki slavuj“. Fischer i… pjevanje.
To je za šahovski svijet bilo nešto novo. Priča M. Talj (iz intervjua za nedjeljnik „64“, 1979):
„…Jednom, potpuno mlad Fischer, u slobodno vrijeme između turnira, ušao je u sobu kod Smislova, čiji je veličanstveni bariton poznat svima, i počeo nešto da pjeva. Vasilij Vasiljevič, vrlo dobronamjeran po prirodi, rekao je: ‘Bobby! Imate talenat!’ Te riječi su ohrabrile američkog velemajstora.
I tako, kroz dvije godine, Fischer je svima pričao kako sjajno pjeva. Tokom turnira u Bledu organizovana je mala zabava. Uveče, u klubu gdje je nastupao orkestar sa solistima, okupili su se šahisti. Neko je razgovarao sa konferansijerom i iznenada su svi čuli objavu:
‘Poštovana publika! Sada će pred vama nastupiti izvanredni američki šahista i pjevač Robert James Fischer!’
„Sada će pred vama nastupiti izvanredni američki šahista i pjevač Robert Džejms Fischer!“
Fischer je isprva bio malo zbunjen, ali je ipak prišao mikrofonu. Pjevao je… specifično. Ali publika mu je priredila burnu ovaciju. Krenuo je ka svom mjestu, primajući čestitke, i stao kod stola gdje je sjedio Paul Keres.
I Keres mu je rekao:
‘Trebalo bi da ostavite šah i posvetite se pjevanju.’
Fischer je odgovorio:
‘Da, znam. Ali ja previše dobro igram šah.’“
Izmišljena prijetnja.
Jednom je Fischer održavao simultanku u zatvoru. Na jednoj od tabla stalno mu je nestajala neka figura. Fischer je obnavljao status-quo, pravio potez i nastavljao dalje. Kada je ponovo primijetio nestanak topa, nije mogao da izdrži:
„Ako ponovo nestane, prijaviću upravi i produžiće vam kaznu!“
„Ma, šta sad, samo si me uplašio,“ – nasmijao se protivnik – „ja sam ionako na doživotnoj kazni!“
ARGENTINA
Latinoamerička zemlja, poznata po svojim dugogodišnjim šahovskim tradicijama i snažnim šahistima, oduvijek je privlačila Fischera. Tu je igrao na međunarodnim turnirima u Mar del Plati i Buenos Airesu, gdje su među njegovim protivnicima bili velemajstori Najdorf, Eliskases, Pilnik, Panno, Rossetto, Rubinetti, Sanguinetti… A možda je tu svoju privlačnost zadržala i aura jednog od najvećih mečeva vijeka – meča za svjetsku titulu Alehin – Kapablanka, 1927.
Tako se dogodilo u životu Fischera da je u Argentini odigrao i svoj prvi, i svoj posljednji međunarodni turnir (Mar del Plata, 1959, i Buenos Aires, 1970). Ukupno je odigrao 32 partije protiv argentinskih šahista; u raznim takmičenjima osvojio je 24,5 poena (+21, -4, =7).
Najčešći Fischerovi protivnici na međunarodnoj sceni bili su Najdorf (9 partija; +4, -1, =4) i Rossetto (4 partije; +3, -0, =1), dok je izjednačenje u rezultatima ostvario Eliskases (+1, -1, =0).
U glavnom gradu Argentine, Fischer je postavio svoj „anti-rekord“, pokazujući 1960. godine najslabiji rezultat u svojoj sportskoj karijeri. Ali tačno deset godina kasnije, vratio se za revanš i ostvario superrezultat: 15 poena od 17 u najjačoj konkurenciji u istoriji turnira u Buenos Airesu!
Još godinu dana kasnije upravo je Argentina, zahvaljujući Fischerovom izboru, postala mjesto njegovog finalnog meča kandidata protiv Petrosjana. Nije isključeno da je takva odluka imala i suptilan psihološki motiv. Fischer je, najvjerovatnije, znao da će brojna jermenska dijaspora simpatisati njegovog protivnika, a u takvoj situaciji teško je sačuvati hladnu glavu čak i „željeznom Tigranu“!
Tigran Petrosjan- Robert Fischer, Buenos Aires, 1971 g.
Uz to, Argentinci su se uvijek trudili da uzmu u obzir sve moguće primjedbe pedantnog američkog velemajstora, te su unaprijed pripremili veliku scenu, udaljenu od publike, sa pažljivim osvjetljenjem, posebnim stolicama itd. Ako je Petrosjan za mnoge bio šahovski idol, Fischer je bio – prije svega – šahovski bog!
Još je Argentina privlačila Fischera svojom kuhinjom. Nije bio gurman, ali je imao svoje navike i svoje stavove o hrani. I kada bi vidio pravi komad mesa, na trenutak bi mogao zaboraviti čak i svuda prisutne i omražene paparace!
Jednom od predstavnika brojne novinarske bratije, dopisniku Bredu Darahu, ili, kako ga je zvao Fischer, „momku iz Life-a“, uspjelo je da uđe u „sveto svetište“, rezidenciju šahovskog prvaka, i provede tamo nekoliko dana. Fragmenti njegovih „argentinskih uspomena“ objavljeni su u časopisu Life (1971, 12. novembar). Dopustimo sebi da prenesemo odabrane odlomke. U ovom slučaju riječ je ne o principijelnim mišljenjima i načinu života Fischera, koji su, prema njegovom mišljenju, bili iskrivljeni u knjizi tog novinara, nego o dva-tri događaja i osobina koja dopunjuju našu predstavu o izgledu velikog šahiste.
„Bilo je 15 sati popodne, malo rano za Fischerovo ustajanje. Nakon deset minuta, kada je u hodniku nastala tišina, usudio sam se da pokucam na vrata.
-O, momak iz Life-a! Uđite! – široko, dječački se nasmijao, ali oči su mu bile oprezne…
Kad sam ušao, stao sam pored vrata. Soba je izgledala kao privremeni zaklon za samca… Jedino čisto mjesto u sobi bio je mali sto kraj prozora, na kojem je bio postavljen lijepi drveni šah za igru. Predivni i spokojni oltar među ostacima bitke.
-…Čestitam Vam na pobjedi!“ – pokušao sam da kažem.
-Oh! – stidljivo je promrmljao Fischer i okrenuo se, zgrabivši sako i kravatu. – Moram da jedem. Strašno sam gladan. Pričaćemo kasnije!
I žurio je na doručak. Pod miškom je nosio ne manje od 20 sovjetskih šahovskih časopisa.
U predvorju su se prema Fischeru sručili ljudi sa svih strana. Gledao ih je uplašeno i iritirano. Argentina je luda za šahom (samo u Buenos Airesu postoji 60 šahovskih klubova), i zato je Fischer više od mjesec dana bio dan i noć okružen obožavanjem Latinoamerikanaca.
(Nastaviće se)
(Stavljen nastavak 10)
