ALEKSANDAR BELJAVSKI: IGRAJUĆI DINOSAURUS

2015.

Piše: Juri Vasiljev

Sa Aleksandrom Beljavskim poznajem se od 1973. godine, kada je postao svjetski prvak među juniorima. Bio sam kod njega kod kuće. Zapamtio sam njegov skromni pisaći sto, skromnu plastičnu šahovsku tablu, figure (iz nekog razloga — plastične), svesku na kockice u koju je zapisivao svoje analize. I rečenicu kojom me je tada obradovao: „Loš je onaj vojnik koji ne sanja da postane general.“

Kasnije smo se često sretali na prvenstvima Saveza, od kojih je on četiri osvojio (!), družili se na raznim turnirima i mečevima. Posebno često se to dešavalo u Linaresu, gdje je Beljavskog rado pozivao čuveni organizator španskih turnira, senjor Luis Rentero. On je Beljavskog nazivao „kabaljero“. U Rentereovim ustima to je bila najviša pohvala, kojom su bili nagrađivani samo najbeskompromisniji igrači.

Šta je proizašlo iz našeg razgovora sa mojim starim znancem — nalazi se na ekranu vašeg računara.

Juri Vasiljev — Aleksandre, vjerovatno će vas uskoro upisati u Ginisovu knjigu rekorda: već ste učestvovali na 15 šahovskih olimpijada — na četiri ste igrali za sovjetsku reprezentaciju, jednom za Ukrajinu i deset puta za Sloveniju. I, koliko shvatam, ne namjeravate tu da stanete?

Aleksandar Beljavski — Za Sloveniju sam na osam olimpijada igrao na prvoj tabli, a na posljednje dvije na drugoj. Porastao je rejting jakog velemajstora Luke Leniča, pa je on preuzeo mjesto lidera. A koliko ću još igrati? Dok god budem mogao da budem od koristi ekipi.

Prije dvadeset godina Slovenci su me pozvali da im pomognem i da nešto prenesem njihovim mladim šahistima. Trebalo je da postanem neka vrsta pokretača koji budi interesovanje za šah. Ne znam koliko sam u toj misiji uspio — naročito istaknutih igrača nije se pojavilo, ali je, ipak, u cjelini nivo porastao.

 Tromso 2014, Foto Anastasija Karlovič

Juri Vasiljev — „I drugih više nema, a ovi su daleko…“ Vas, kao četvorostrukog olimpijskog šampiona u sastavu reprezentacije SSSR-a, ne iznenađuje što prva ekipa po prosečnom rejtingu – Rusija – ne osvaja Olimpijade od 2002. godine?

Aleksandar Beljavski — Vremena kada su sovjetski šahisti dominirali na ekipnim takmičenjima nepovratno su prošla. Sada već postoji Kina, veoma jaka biće i ekipa SAD-a (nakon što su doveli Soa i Karuanu). Postoje i druge reprezentacije koje zaostaju za Rusijom po prosječnom rejtingu, ali imaju druge kvalitete.
Naravno, ruska reprezentacija je veoma jaka, o tome nema govora. I ona može osvojiti prvo mjesto. Ali šanse za to više nisu tako velike kao što je bilo za reprezentaciju SSSR-a. U to vrijeme neosvajanje „zlata“ za sovjetski tim bila je senzacija. Sada, ako Rusija ne pobijedi, to nikoga više posebno ne iznenađuje.

Juri Vasiljev — Za Ukrajinu ste uspjeli igrati samo jednom, 1992. godine…

Aleksandar Beljavski — Pri tome, da nije bilo inicijative šahista iz Lavova, Ukrajina tada ne bi bila predstavljena na Olimpijadi. Ministarstvo sporta nije imalo novca, a šahovska federacija pogotovo ne. Lavovljani Ivančuk, Beljavski, Romanishin i Michalchishin odlučili su da „sakupe“ novac i otputuju u Manilu sami. Pomogao je lavovski obispolkom, kupio je avionske karte, a u Manili smo za hotel, hranu i razne takse plaćali iz svog džepa. Pri tome je Vasja Ivančuk platio ne samo za sebe, nego i za čitavu žensku reprezentaciju.

Juri Vasiljev — Šta mislite, šta je sprečilo genijalnog Vasila Ivančuka da osvoji titulu? Adrian Michalchishin je napisao: „Sudbina“…

Aleksandar Beljavski — Talent Ivančuka je fenomenalan! Ali najvažnije je njegovo odnos prema šahu, njegova posvećenost šahu je jedinstvena. Naravno, može se reći da Vasiji nije išlo. Ali može se govoriti i o osobinama psihe: u kritičnim momentima gubio je kontrolu nad situacijom. Uzmimo, na primjer, meč sa Ponomarevom, u kojem je Ivančuk bio apsolutni favorit.

Sada je Vasja u kritičnom dobu. Ja nazivam dob šahiste 42–43 godine „balzakovskom“. A on je već prošao tu granicu — zaista kritičnu, kada vrlo jaki šahisti iznenada gube na nekim turnirima. I dalje, približavajući se pedesetoj, gube sve više i više…
I kada mi je Ivančuk rekao: „Nešto sam počeo da ‘previđam’ u posljednje vrijeme…“ odgovorio sam mu: „Vasja! Ne obraćaj pažnju! Raduj se što pobjeđuješ na dva turnira od tri. Jer kasnije ćeš pobjeđivati na jednom, a potom možda ni na jednom…“

Juri Vasiljev — Utješili ste ga, kaže se…

Aleksandar Beljavski — Pesimista je dobro obaviješteni optimista (smijeh). Taj „balzakovski“ uzrast za šahistu je granica, koju preći i dalje se boriti za titulu svjetskog prvaka vrlo je teško.

Juri Vasiljev — Ne za sve. Dva više nego uvjerljiva primjera: Vishy Anand i Boris Gelfand. Oni, uprkos svom „post-balzakovskom“ uzrastu, i dalje se bore za najvišu titulu. Boris osvaja etape Grand Pri, Vishy nastupa na turnirima na kojima igraju i igrači  „2800+“.

Aleksandar Beljavski — Anand je još 2005. godine u argentinskom San Luisu pokazao kako igra na turnirima. On sebi planira tri–četiri „žrtve“ i u tim partijama daje sve od sebe. I, uglavnom, uspijeva da pobijedi. Od tada je prošlo deset godina, a Anand nastavlja u istom ritmu. To mu omogućava, da sa 46 godina, ravnomjerno raspoređuje energiju. Za deset partija energije ne bi bilo dovoljno, ali da se fokusira na tri–četiri partije, on uspijeva. Na Memorijalu Vugara Gašimova u Šamkiru djelovao je po provjerenoj šemi: odredio tri žrtve, „pojeo“ ih, a u svim ostalim partijama odigrao remije.

Juri Vasiljev — Uključujući prvu partiju protiv Magnusa, u kojoj je imao šanse za pobjedu?
Aleksandar Beljavski — Pošto prije turnira nije namjeravao pobijediti Carlsena, nije bio psihički spreman kada su mu tokom partije šanse za pobjedu iskrsle…

O Anandu, Gelfandu i Ivanchuku treba govoriti u kontekstu „balzakovskog uzrasta“ — oni i dalje blistaju svojim šahovskim ljepotama.

Ova trojka, po mom mišljenju, su posljednji koji održavaju vezu između generacija šahista „pred-kompjuterskog doba“ i šahista „kompjuterskog doba“.

(Nastaviće se)

https://tinyurl.com/my3y29bh

(Stavljen nastavak 1)

Javohir Sindarov: „Pokušaću da pobjedim u meču za titulu svjetskog šampiona”

 
• Ponedjeljak, 20. april 2026.

Nakon pobjede na FIDE Turniru kandidata 2026, Javohir Sindarov dao je opširan intervju Čarlizi van Zil (Charlize van Zyl), u kojem je podijelio svoje ambicije i dugoročne ciljeve. Uzbekistanski velemajstor se osvrnuo na svoj put do pobjede, govori o pripremi i otkriva ključne detalje o radu sa svojim trenerom.

Čarliza van Zil: Ovdje sam sa Javohirom Sindarovim, pobjednikom FIDE Turnira kandidata 2026. Imali ste malo vremena da se utisci slegnu. Još jednom čestitam. Vratite nas na noć nakon trinaestog kola — šta se desilo? S kim ste prvo razgovarali? Kako je izgledalo slavlje?

Javohir Sindarov: Bio je to fantastičan dan za mene i za našu zemlju. Svi su počeli da slave nakon rezultata. Dobio sam milione poruka od prijatelja, roditelja i porodice, kao i od naše federacije i vlade. To je ogromna pobjeda za našu zemlju i svi su bili veoma srećni. Sljedećeg dana me je čak i predsjednik pozvao da mi čestita, što me je zaista iznenadilo. Veoma sam srećan što sam osvojio ovaj turnir.

Čarliza van Zil: Da li je to nešto na šta počinjete da se navikavate — čestitke od predsjednika?

Javohir Sindarov: Ne, naravno da nije. Morate ostvariti velike pobjede da biste dobili takav poziv. Veoma sam srećan. Već sam osvojio Svjetski kup, sada i FIDE Turnir  kandidata, i nadam se da ću do kraja godine pokušati da pobjedim u meču za svjetskog šampiona. To mi daje mnogo motivacije.

Čarliza van Zil: Hajde da govorimo o turniru. Ranije ste na jednoj konferenciji za štampu pomenuli da se vaš trener nadao rezultatu +1 na polovini turnira, ali ste završili sa +6 (10/14), što je nevjerovatno. Da li ste ikada izgubili vjeru da je to moguće? Koji je bio vaš cilj na polovini?

Javohir Sindarov: Zapravo, moj trener mi je rekao da ako završim prvu polovinu sa +1, imaću dobre šanse da osvojim turnir. Ali ja sam završio sa +5. Istovremeno sam znao da će druga polovina biti mnogo teža, posebno zbog važnih partija u kojima sam imao crne figure. Te partije oduzimaju mnogo energije i zahtijevaju dobru pripremu. Vjerovatno je ključni trenutak turnira bio moj remi protiv Fabija. Nakon toga sam počeo da osjećam da mogu da pobijedim. Imao sam i malo sreće; Karuana mi je stalno bio vrlo blizu, dobio je neke partije u prvoj polovini, ali je izgubio nekoliko u drugoj. Zatim je izgubio od Aniša, koji je takođe imao dobre šanse. Međutim, nakon pobjede protiv Praga, imao sam dva poena prednosti u odnosu na Aniša, uz još četiri kola do kraja. Shvatio sam da je sve još moguće, ali sam bio 90% siguran da ću pobijediti. Veoma sam srećan što sam igrao vrlo dobro crnim figurama i nisam izgubio nijednu partiju. Bio je to odličan niz i veoma sam zadovoljan svojim rezultatima.

Čarliza van Zil: Mnogi igrači kažu da idu partiju po partiju, ali djelovalo je da ste vi bili vrlo svjesni stanja na tabeli. Da li vam je to stvaralo dodatni pritisak?

Javohir Sindarov: Ne baš. Uvijek se trudim da se vrlo dobro pripremim. Sa bijelim figurama sam spreman za borbu, ali sam u drugoj polovini, nakon remija sa Fabijem, smatrao da treba da igram i neke forsirane, čvrste varijante koje vode ka remiju. Nisu mi bile potrebne duge, komplikovane partije; želio sam da sačuvam energiju za ključne mečeve sa crnim figurama.

Ali ako bi moj protivnik birao oštre varijante, kao što su Kraljeva indijska ili Benko, bio sam spreman za borbu. S druge strane, ako su igrali čvrsto, bio sam zadovoljan remijem. Mislim da je ova strategija savršeno funkcionisala. Protiv Aniša sam igrao zaista dobro, bila je to lijepa partija; možda bi se situacija na turniru malo promijenila da je on pobijedio Vei Jija, ali nakon njegovog remija mislio sam da imam 99% šanse da osvojim turnir. Zato sam u posljednje dvije partije napravio dva brza remija — svako bi uradio isto. Sjetite se da je Nepo 2022. uradio isto, iako je imao određenih problema sa crnim figurama u dvije partije, dok sam ja ovdje imao poteškoće samo protiv Fabija i u prvoj partiji. Igrao sam veoma dobro, imao sam i sreće, naravno, i iskoristio sam greške protivnika, što je veoma važno.

Čarliza van Zil: Da li vam je partija protiv Aniša bila omiljena? Kojom pobjedom se najviše ponosite?

Javohir Sindarov: Zaista sam obožavao svoju partiju protiv Fabija sa bijelim figurama. Bila je to vrlo čista partija; pronalazio sam najbolje poteze, najbolju taktiku i dobro upravljao vremenom. Fantastična partija u kojoj sam pokazao još jedan nivo koji sam sposoban da dostignem.

Čarliza van Zil: Od naših intervjua prije turnira bili ste veoma samouvjereni u vezi sa svojim šansama za pobjedu, ali ste prošle sedmice rekli da je bila najteža u vašem životu — zbog spavanja, ishrane i nošenja sa pritiskom. Kako ste to uspjeli da izdržite?

Javohir Sindarov: Uvijek je teško kada vodite na turniru. Počnete da razmišljate o ishodu. Posljednja sedmica mi je bila veoma teška, ali nakon remija protiv Fabija osjećao sam se mnogo bolje. Tri partije prije te prošle su mi lako, gotovo bez stresa. Bio sam dobro pripremljen, imao sam više od sat vremena na satu i igrao sam pozicije koje odgovaraju mom stilu. Međutim, protiv Fabija pozicija nije odgovarala mom stilu i teško mi je da igram takve tipove pozicija. Ta partija je bila veoma duga i oduzela je mnogo energije, ali nakon što sam se izvukao, osjetio sam da ću osvojiti turnir. Poslije toga sam bolje spavao i nisam osjećao toliki pritisak.

Čarliza van Zil: Hajde da govorimo o vašoj pripremi. To je bila jedna od glavnih tema. Djelovalo je da ste nadigrali protivnike u pripremi. Kako funkcioniše vaš tim? Ko ima koje odgovornosti i šta radite prije partija?

Javohir Sindarov: Prije turnira smo radili veoma naporno. Svi u mom timu su obavili svoj posao na najvišem nivou. Pripremili smo mnogo varijanti u otvaranju i ideja.

Tokom turnira nismo radili mnogo novog; uglavnom sam obnavljao svoje fajlove, ono što sam već proučio. Ključ je bila priprema prije turnira. Imali smo i dosta sreće sa Fabijem i Hikarujem, jer smo tačno pogodili njihove izbore u otvaranju.

Čarliza van Zil: Dakle, tokom turnira se uglavnom radi o obnavljanju, a ne o učenju novih stvari? Iako ste pomenuli i trening-partije?

Javohir Sindarov: Upravo tako. Prije turnira smo uradili mnogo posla. Tokom turnira samo ponavljam i vodim računa da ništa ne zaboravim. Takođe igramo i neke društvene igre.

Čarliza van Zil: Krajem godine ćete igrati protiv Gukeša. Kada počinje priprema za taj meč?

Javohir Sindarov: Iskreno, još ne znam. Moja priprema će početi od sljedeće sedmice, da počnem da razmišljam o tom meču i napravim neki osnovni plan, ali trenutno sam fokusiran na igranje jakih turnira, kao što su Grand Chess Tour i Olimpijada.

Čarliza van Zil: Pomenuli ste svog trenera, Romana Vidonjaka. Počeli ste da radite s njim u januaru 2025. Rekao nam je da ste trenirali za tablom, bez kompjutera, na starinski način. Kako se vaš trening promijenio s njim?

Javohir Sindarov: Ranije sam mnogo radio, ali je ponekad bilo dosadno. Znao sam da se ometem video-igrama i drugim stvarima.

Sa Romanom je trening uvijek zanimljiv. Daje zadatke i vježbe, a vrijeme prolazi veoma brzo — možemo raditi i osam sati, a da to i ne primijetimo. Često treniramo u grupama, što sve čini zabavnim i takmičarskim. Svi njegovi učenici vole da rade s njim.

Čarliza van Zil: Dakle, učinio je trening zanimljivijim?

Javohir Sindarov: Da, upravo tako. Radimo mnogo zanimljivih i zabavnih stvari, ali i veoma naporno treniramo. Ponekad se takmičimo u rješavanju zadataka, da vidimo ko će brže riješiti. Ako trenirate ozbiljno osam sati svakog dana bez ikakvog odmora ili distrakcije, „izgorite“ — poslije pet dana ste gotovi. Ali mi to dobro balansiramo.

Čarliza van Zil: Pomenuli ste da je postojao period kada ste postali velemajstor, ali niste bili toliko fokusirani na šah i trening. Takođe ste rekli da ste vidjeli kako vaši vršnjaci postižu mnogo bolje rezultate. Šta se promijenilo?

Javohir Sindarov: Karantin je promijenio moj život. Nakon toga sam počeo mnogo više da radim. Ostvario sam veliku pobjedu na Svjetskom kupu protiv vrhunskog igrača, Alireze Firouzje, i to mi je dalo mnogo motivacije. Bio sam veoma mlad, imao sam samo 15 godina, a on je imao rejting 2750 i bio među deset najboljih na svijetu. Dobio sam tri partije i plasirao se u rundu 32.

To je bio ključni trenutak: shvatio sam da mogu da se takmičim na najvišem nivou. Od tada radim mnogo ozbiljnije. Moj život se dosta promijenio. Sa Romanom sam zaista počeo naporno da radim na šahu.

Čarliza van Zil: Vaš trener je pomenuo dugoročni cilj da postanete broj jedan na svijetu. Možete li nam reći nešto više o tom cilju?

Javohir Sindarov: Da, vjerujem da je to moguće. Svi imaju šansu. On mi je uvijek govorio da imam talenat. Mlada generacija je veoma jaka i svi imamo prilike. Moj cilj je da igram dobar šah i pobjeđujem partije — to je ono što me pokreće.

Uvijek imam želju da pobijedim u svakoj partiji: ako igram Counter-Strike, ne igram iz zabave, uvijek igram da pobijedim, bilo da su u pitanju kartaške igre ili društvene igre — nije važno.

Moj sljedeći korak je da pokušam da osvojim titulu svjetskog prvaka, ali moram mnogo da radim, a za nekoliko godina cilj mi je da postanem najbolji igrač na svijetu.

Čarliza van Zil: Već se govori o tome da bi vaš potencijalni meč za svjetsku titulu mogao biti jedan od najmlađih u istoriji. Da li vam ta istorijska težina nešto znači?

Javohir Sindarov: Ne baš. To mi nije veliko iznenađenje. Nakon prethodne ere, prirodno je da mlađa generacija preuzme primat. Mi smo dva veoma jaka velemajstora i ja sam samo dio te generacije. Poslije Karlsena, sada se mlada generacija brzo probija.

Čarliza van Zil: Pomenuli ste da biste voljeli da se meč igra na sunčanom mjestu poput Kipra. Kako ste uživali ovdje?

Javohir Sindarov: Sve je bilo fantastično. Mjesto je prelijepo, a vrijeme je bilo odlično. Hotel i uslovi su bili sjajni. Imali smo vremena da igramo tenis i video-igre i da se opustimo. Zaista sam uživao.

Čarliza van Zil: Hvala vam puno i još jednom čestitke.

Javohir Sindarov: Hvala vam mnogo.

Fotografije: Michal Walusza, Yoav Nis i Niki Riga

https://tinyurl.com/2rpce8te

„Tužno je vidjeti veliku razliku u nagradama između muškaraca i žena“. Razgovor sa šahistkinjom Polinom Šuvalovom

 

Polina Šuvalova
Foto: Eteri Kublašvili / FŠR

Pobjednica ekipnog prvenstva svijeta — o trijumfu u Linares, promjeni imidža i meču Gukesh Dommaraju — Javokhir Sindarov.

17. april 2026.

Šampionka Rusije, Evrope i svijeta u različitim uzrasnim kategorijama, pobjednica online olimpijade FIDE kao član reprezentacije, prva žena koja je uspjela da pređe granicu od 3000 rejting poena na platformi Chess.com — teško je zamisliti svjetski vrh ženskog šaha bez Ruskinje Poline Šuvalove.

Osim individualnih uspjeha, Polina je odavno izgradila reputaciju izuzetno snažnog timskog igrača. Njenih fantastičnih 9,5 poena iz 10 mogućih u Linaresu 2025. godine značajno je doprinijelo zlatnoj medalji ženske reprezentacije Rusije na prvenstvu svijeta.

Na nedavnim Igrama zemalja Šangajska organizacija za saradnju u Šangaj, upravo je ona igrala rame uz rame sa velikanima muškog šaha — Aleksandrom Griščukom i Vladislavom Artemjevim.

O onome što je ostalo iza kulisa turnira u Šangaju i Linaresu, kao i o tajnama pripreme i važnosti aktivnih sportova za šahiste, Polina je govorila u intervjuu za „SЕ“.

„Želim da igram za reprezentaciju na Olimpijadi — i jako bih voljela da pobijedimo“

— Kako je tekla priprema za turnir ŠOS i da li je bilo nekih razlika u odnosu, recimo, na ekipno SP u Linares 2025?

Polina Šuvalova — Kao tim smo računali da ćemo se boriti za prvo mjesto, i tako je i bilo. Šteta što nismo pobijedili, ali u suštini meč je bio izjednačen, protiv najjačeg sastava Kina — dva svjetska prvaka (Ding Liren i Ju Wenjun). Uspjeli smo doći do armagedona... Naravno, srebro nije ono što smo željeli, posebno jer smo imali šanse za pobjedu. Zbog toga sam bila razočarana. Što se tiče pripreme, nije bilo neke posebne timske pripreme prije turnira — jednostavno smo došli da igramo, bez kampova. Naš trener Aleksandar Rjazancev pomagao je na licu mjesta — oko pripreme i zadataka. A prije ženskog ekipnog prvenstva imali smo posebne pripreme i na turnir smo došli potpuno spremni.

— Tim na Igrama ŠOS-a čine tri igrača: jedan je izuzetno iskusni Aleksandar Griščuk, drugi dvostruki prvak Rusije i vicešampion svijeta u rapidu Vladislav Artemjev, a trener je jedan od vrhunskih stručnjaka — Aleksandar Rjazancev. Osjeća li se „razlika generacija“?

Polina Šuvalova — Na licu mjesta nije bilo nikakvih sporova, a šah je u suštini demokratičan sport kada je riječ o godinama. I dijete i odrasli velemajstor mogu igrati ravnopravno i diskutovati o partiji. Za mene su svi u timu „super nivo“, oko 2700. Trudila sam se da učim, slušam — to je veoma zanimljivo. Istovremeno mogu iznijeti svoje mišljenje, diskutovati. To se podstiče, nema odnosa „odozgo prema dolje“. U ruskom timu su harizmatični ljudi, različitih pogleda i stilova igre. A meni generalno odgovara igranje na ekipnim takmičenjima — volim to. Energija dolazi iz tima i komunikacije, zajednički cilj i rezultat. Igrati za reprezentaciju je uvijek posebno zadovoljstvo.

— Na ženskom SP si ušla u svjetski top 10 i ostvarila fantastičan rezultat: 9,5 od 10. Da li je to rezultat rada kod kuće i trenera ili i odgovarajuće vrijeme za razmišljanje?

Polina Šuvalova — Rekla bih da je to kombinacija svega — ne postoji „čarobna pilula“ za instant formu. Da bih bila spremna za Linares, radila sam veoma intenzivno mjesec–mjesec i po nakon „Velikog švajcarskog turnira“ u Samarkandu. Poslije sam se odmorila, a zatim na ekipnim pripremama pred prvenstvo došla u pravu formu. Ti kampovi mi se sviđaju — nisu samo šah, već i druge aktivnosti korisne za psihologiju i fizičku spremu.

Svi smo različiti, ali naš ženski tim je veoma složan. A kontrola vremena mi je odgovarala: 45 minuta po partiji plus 30 sekundi po potezu. Važna je bila partija protiv Tatev Abrahamyan — napravila sam veliku grešku, ali sam uspjela ne samo da se spasim nego i da pobijedim. Kao i uvijek, ključni meč bio je protiv Kine, predvođene bivšom svjetskom prvakinjom Hou Yifan, i mi smo pobijedili. Želim još jednom da zahvalim svima u timu — igračicama, trenerima (sa ženskom reprezentacijom su radili Sergej Rublevski, Konstantin Sakaev i Evgenij Naer), organizatorima i našem ljekaru. Zajedno smo jaka ekipa.

— U kontekstu mogućeg učešća na Šahovskoj olimpijadi — šta ona znači za tebe? Da li želiš da igraš tamo?

Polina Šuvalova — Još je rano govoriti o tome, ali naravno da želim igrati za reprezentaciju. I bilo bi sjajno — pobijediti.

Fotografija: društvene mreže

Ženi-šahistkinji je veoma teško zarađivati na običnim turnirima

— A zašto nisi igrala „Aeroflot Open“ početkom marta?

Polina Šuvalova — Ove godine sam malo odložila početak turnirskih nastupa, što se rijetko dešava, ali uvijek postoji niz objektivnih razloga. Odlučila sam da preskočim „Aeroflot Open“ prije svega da bih se fokusirala na pripremu za nastavak sezone. Da bi se na moskovskom openu nastupilo makar bez gubitka rejtinga, potrebno je biti izuzetno dobro pripremljen. Prošle godine sam, na primjer, morala da igram prehlađena — i, usprkos prvom ženskom mjestu, bila sam zadovoljna što sam završila turnir uz minimalan pad rejtinga. Volim da igram taj turnir, prošle godine sam za prvo žensko mjesto dobila i avionske karte u biznis klasi u oba smjera, koje sam rado iskoristila. Ali bih voljela da i novčane nagrade budu uporedive sa muškim.

— Kolika je razlika između prve ženske i prve muške nagrade?

Polina Šuvalova — Tri miliona rubalja kod muškaraca (oko 30.000 €), 150 hiljada (1.500€) kod žena. Prije toga je bilo 50 hiljada (500 €) rubalja. Tužno je vidjeti tako veliku razliku — dvadeset i više puta. Nažalost, u Rusiji je ženi-šahistkinji veoma teško da zarađuje na običnim turnirima. Mislim da situacija ni u drugim zemljama nije mnogo bolja. Ženskih takmičenja gotovo da nema, a ako ih i ima, nagrade su znatno manje nego u muškim. I za muškarce je „Aeroflot Open“ ozbiljna prilika za zaradu. Zašto ga ne pretvoriti u centralni turnir i za žene, u pravi praznik šaha? Bilo bi sjajno vidjeti uporedive nagrade za žensku kategoriju. To bi značajno doprinijelo razvoju ženskog šaha u Rusiji.

— Kakvi su ti planovi za nastavak sezone? Hoćemo li moći da te pratimo na ekipnom prvenstvu Rusije u Sočiju?

Polina Šuvalova — Najbliži turnir je open u Bakuu, ali se vremenski poklapa sa ekipnim prvenstvom Rusije. Tako da me u Sočiju, nažalost, neće biti. Razmišljam o učešću na prvenstvu Azije, ali još nisam donijela odluku. A tokom ljeta planiram da igram ekipno prvenstvo svijeta u rapidu i blicu u Hong Kongu, gdje nastupam za lokalni tim. U njegovom sastavu su, osim mene, bugarski velemajstor Arkadij Najdič, kao i nekoliko mladih i veoma perspektivnih igrača iz azijskih zemalja. Ljubiteljima šaha preporučujem da isprate taj turnir!

Žavohir Sindarov.
Foto FIDE

Između Gukeša i Sindarova biće prava bitka

— Na tvojim društvenim mrežama nedavno se pojavila serija videa „Disciplina“ — svaki dan objavljuješ minut i po duge klipove o rasporedu, pripremi, sportu, svakodnevnim obavezama. Šta je to, kako je počelo i koji je cilj?

Polina Šuvalova — Dok sam odmarala od šaha poslije novogodišnjih svjetskih prvenstava, pala mi je na pamet ideja da napravim lajfstajl blog o životu profesionalne sportistkinje-šahistkinje. Od 25. januara pokrenula sam otvoreni godišnji izazov na svojim internet stranicama. Suština je da svakog dana ispuniš nekoliko uslova: šah — najmanje pet sati, ne računajući opterećenje prije i poslije turnira, ako je potrebno. Ispostavilo se da sam za ovih dva i po mjeseca, koliko izazov traje, ukupno odmarala oko pet dana, i njih ne računam. Tu su i obavezna jutarnja vježba i minimum 10 hiljada koraka dnevno. To je izazov samoj sebi. Kada to radiš javno, postoji i veća motivacija da držiš disciplinu. Treba raditi svaki dan — u tome je suština. Posebno je lijepo kada u komentarima napišu da sam nekoga motivisala, tada shvatim da moj blog može nekome biti koristan.

— Koji sportovi, po tvom mišljenju, najviše pomažu šahistima da postignu bolje rezultate?

Polina Šuvalova — Mislim da je za šah važno baviti se nečim što razvija izdržljivost. Ja treniram boks. Ti treninzi uključuju kardio, snagu i razvijaju reakciju — sve što je potrebno! Ako se iz boksa izbace udarci u glavu (što nije najkorisnije za šah), to je odličan sport. Šahisti često trče, igraju stoni tenis i tenis, idu na plivanje. Sada je veoma popularan padel — ja ga još nisam probala. Svako bira za sebe, ali meni prijaju aktivni sportovi sa elementom igre. Fizička forma je generalno veoma važna za šah. Ne vode svi šahisti računa o tome, pa im rezultati ponekad trpe. Bez sporta se, na primjer, ne osjećam optimalno.

— Da li pratiš neki sport kao gledalac, ili ti je ipak draže da sama učestvuješ?

Polina Šuvalova — Nisam navijač, više volim sama da se bavim sportom! Ponekad gledam boks, imam omiljene borbe koje mogu ponovo da gledam. Za mene je to neka vrsta meditacije, djeluje umirujuće (smiješi se).

— I za kraj — o nedavno završenom Turniru kandidata. Kako ocjenjuješ dešavanja na Kipru? Šta očekujemo od meča za mušku krunu i kakav duel bi bilo zanimljivo vidjeti kod žena?

Polina Šuvalova — Kod muškaraca je Sindarov pokazao fenomenalan rezultat — i igrom i pripremom. Takvu dominaciju je teško vidjeti u šahu. Iako Sindarov djeluje kao favorit, posebno nakon Gukešovih poraza, ishod meča za titulu je i dalje vrlo teško predvidjeti. Ja bih prednost dala Sindarovu, ali Gukeš može da se vrati u formu iz vremena Olimpijade 2022. Ukratko — biće to prava bitka. Kod žena je situacija čudna i složena: recimo, Vajšali prati nevjerovatna sreća — uspijevala je da dobija izgubljene pozicije. Po kvalitetu igre, međutim, stabilnije djeluje Kineskinja Džu Điner. Posebno je zanimljivo kada se neizvjesnost zadrži do posljednjeg kola, kao što je sada bio slučaj. Sada ostaje da čekamo borbe za titule.

Aleksandra Pankratova

https://tinyurl.com/5n8wdhm3

Intervju sa Romanom Vidonyakom, trenerom Javokhira Sindarova

 

Romane, veliko hvala na ovom intervjuu i ogromne čestitke na pobjedi Žavohira. Prošla su otprilike dva dana otkako je on ranije osigurao turnir. Kako se generalno osjećate?

Roman Vidonyak: Bio je to odličan turnir, odličan rezultat i veliko dostignuće, ali to je već prošlost. Došao je novi dan i novi zadaci. Za gledaoce je to, naravno, ogroman trenutak i grandiozan turnir za Žavohira. Za nas su prošla dva-tri dana i moramo ponovo krenuti s planiranjem, trenirati iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu, iz mjeseca u mjesec — raditi kao profesionalci.

Dakle, još par dana — povratak u Taškent, možda neki javni događaji?

Roman Vidonyak: Da, i to je sve.

I to je sve?

Roman Vidonyak: Da. A onda — rad. Nemamo mnogo vremena, i nije riječ samo o meču za svjetsku titulu. Na primjer, ispred nas je Varšava — etapa Grand Chess Toura, veoma jak turnir, gdje će igrati i Gukeš i praktično svi najjači na svijetu — u ubrzanom i brzopoteznom šahu. A tri dana nakon Varšave — Bukurešt, klasični turnir Grand Chess Toura. Ta dva turnira su veoma važna.

Znate, sad sam se sjetio — tada to nisam povezao — bila je etapa Grand Chess Toura koju je potpuno dominirao Fedosejev.

Roman Vidonyak: Da, u Varšavi, prošle godine.

I tada ste radili s njim?

Roman Vidonyak: Da, radio sam s Fedosejevim mnogo godina, više od tri. Sada ima pauzu iz ličnih razloga, ali čekam njegov povratak.

Kada je počeo vaš rad sa Žavohirom?

Roman Vidonyak: U januaru 2025. godine.

To je bilo tokom Vajzenhausa?

Roman Vidonyak: Da, prije tog turnira. Bili smo tamo zajedno.

Dakle, prilično nedavno.

Roman Vidonyak: Da.

Kako je do toga došlo? Da li ste prvo počeli raditi sa uzbekistanskom federacijom ili odmah sa Žavohirom?

Roman Vidonyak: Prvo sa Fedosejevim. Trebao nam je sparing partner za trening kampove. To je moj sistem — raditi s dva veoma jaka igrača. Ali nije lako naći odgovarajućeg sparing partnera za Fedosejeva.

Ponekad smo imali, na primjer, Jordena van Foresta, Anisha Girija i druge jake igrače. Ali u jednom trenutku je trebalo naći stabilnog partnera, i Fedosejev je rekao: „Pogledaj Žavohira — veoma zanimljiv mladi igrač, sa razmišljanjem Botvinika.“

To me je zainteresovalo. U to vrijeme i Žavohir je tražio novi korak u razvoju. Vladimir je razgovarao s njim, objasnio mu moj sistem, došao je u Minhen. Odradili smo jedan dan treninga — i to je bilo veoma zanimljivo za oboje. Nakon toga smo počeli mnogo da radimo.

Bilo je devet trening kampova po 10–14 dana — ukupno oko 140–160 dana treninga.

Svaki dan je bio intenzivan?

Roman Vidonyak: Veoma. Bez računara i šahovskih mašina. Samo tabla — 8 sati dnevno.

Kada kažete „sistem“, šta to znači?

Roman Vidonyak:Ukratko je teško objasniti — detaljno samo u knjizi. Ali suština je da radimo na ključnim šahovskim vještinama na velemajstorskom nivou. Podijelio sam ih na 17 dijelova. Za svaki dio postoje hiljade specijalnih pozicija.

Treniramo vještine kroz sistem ocjenjivanja — od C- do A+. Kada učenik dostigne A+, prelazimo na drugu vještinu.

I rekli ste da Žavohir još nije dostigao nivo A?

Roman Vidonyak: Još ne, čak ni A-. Trenutno je otprilike na nivou B.

To znači da su zadaci veoma teški?

Roman Vidonyak: Da, i ima ih na desetine hiljada. On ih rješava brzo, pa moram stalno da pravim nove. Već imam oko 40.000 pozicija.

Vi ih sami birate? Danas svi govore o vještačkoj inteligenciji.

Roman Vidonyak: Ne, AI to još ne može da radi. Moraš razumjeti učenika, njegove slabosti i birati pozicije baš za to.

Na primjer, partija s Matijasom — gdje nije odigrao uzimanje na a4. Da li je to povezano s onim što ćete kasnije trenirati?

Roman Vidonyak: Da. Ovdje su dvije stvari. Prva je izdržljivost. Pritisak je bio visok, mozak je bio umoran i izabrao je jednostavniji put — razmjenu i bezbjedan završetak. Ako se trenira izdržljivost, mozak može dublje da računa varijante. Imao je dovoljno energije, ali ne za svaki potez — turnir je težak.

Dakle, izdržljivost je jedna od vještina?

Roman Vidonyak: Da, jedna od 17.

Vaš sistem je inspirisan trenerima sa kojima ste radili?

Roman Vidonyak: Da — Igor Platonov, J. Dorfman.

Dorfman je „statička ravnoteža“?

Roman Vidonyak: Da, njegove knjige su veoma važne za razumijevanje šaha.

Ali ih je teško razumjeti?

Roman Vidonyak: Da, veoma. Radio sam treninge s njim i dobro sam razumio metod, ali iz knjiga je to teško.

I to vas je navelo da napravite svoj sistem?

Roman Vidonyak: Da. Platonov je govorio: ako imaš talenat, moraš razvijati izdržljivost razmišljanja. On je imao metodiku, ja sam je proširio — dodao sam još 16 vještina.

Svaki dan pravite pozicije?

Roman Vidonyak: Da. Svakodnevno pregledam stotine partija i raspoređujem pozicije po vještinama.

Zašto je potrebno toliko?

Roman Vidonyak: Zato što su top-velemajstori veoma jaki. Ne možeš razviti vještinu na 100 pozicija — kao mišići: ako ne treniraš, sve nestane.

Ali to je ogroman obim posla. Da li je to održivo?

Roman Vidonyak: Ako osoba nije motivisana — neće postati veliki igrač. Prva 2–3 mjeseca su veoma teška, ali poslije dolazi osjećaj snage i trening počne da prija.

Kao u teretani?

Roman Vidonyak: Da, tačno. U početku teško, poslije želiš da nastaviš.

Šta vas motiviše da radite tako?

Roman Vidonyak: Ljubav prema šahu i prema trenerskom poslu. Volim to i želim da svakog dana postajem bolji.

Rođeni ste u Lavovu i preselili ste se u Njemačku?

Roman Vidonyak: Sa 21 godinom. Prije toga sam studirao na sportskom univerzitetu na šahovskom odsjeku.

Oženili ste se sa 18 godina?

Roman Vidonyak: Da.

Da li je i vaša supruga šahistkinja?

Roman Vidonyak: Da, internacionalni majstor — Neli Vidonyak, igra za FC Bayern.

Da li ste odmah počeli da radite kao trener u Njemačkoj?

Roman Vidonyak: Ne, prvo nisam znao jezik. Radio sam obične poslove — čak u McDonald’su, i kao vozač autobusa.

Ozbiljno?

Roman Vidonyak: Da. Imao sam oko sedam takvih poslova. Paralelno sam trenirao klubove i učio njemački.

Kada je počela profesionalna trenerska karijera?

Roman Vidonyak: Od 2011. godine.

Da li su vaši roditelji uticali na vas?

Roman Vidonyak: Da, bili su muzičari. Pitao sam oca na čemu da sviram, on je rekao: „Tri muzičara u porodici su već previše“. I ja sam otišao u šah. Kada sam odlučio da postanem trener, podržali su me, iako to tada nije smatrano prestižnom profesijom.

Da li žalite što niste postali velemajstor?

Roman Vidonyak: Ne. Imao sam veoma jakog trenera i želio sam da budem kao on.

Kako se zvao?

Roman Vidonyak: Viktor Ščerbakov. Više nije živ, ali je bio moja inspiracija. Bio je veoma impresivna osoba. Trenirali smo zajedno sedam godina i tada sam pomislio: „Želim da postanem šahovski trener kao on“.

Zanimljivo. Naravno, znate Marka Dvoreckog?

Roman Vidonyak: Da.

Šta mislite o njemu kao treneru? Bio je internacionalni majstor i dao je ogroman doprinos šahovskoj literaturi, radio je sa vrhunskim igračima poput Jusupova, Dreeva, Dolmatova. Da li je njegov pristup uticao na vas? Jeste li čitali njegove knjige?

Roman Vidonyak: Da, naravno, čitao sam njegove knjige. Mislim da je uradio ogroman posao. Ali živio je u eri bez mašina i bilo je jako teško napraviti više nego što je on napravio. Moraš biti supervelemajstor da tako precizno sastavljaš vježbe bez kompjutera. Imao sam sreću što živimo u drugom vremenu — ,ašine (engine) mnogo pomažu.

Pojavom mašina igra se mnogo promijenila. Trening je postao lakši — možeš praviti materijale uz pomoć računara. Ali borba za tablom je postala mnogo gušća: ogromna količina teorije, pripreme itd. Kako gledate na riječi Magnusa da klasični šah postaje dosadan i „suh“? Da li se slažete?

Roman Vidonyak: Uopšte ne. Mislim da je Magnus jednostavno predugo u šahu i osvojio je toliko turnira da mu je postalo dosadno. Možda njegova priprema više nije idealna. Na primjer, pred meč za svjetsku titulu mora se učiti ogroman broj varijanti — to je teško i dosadno. Ali postoje i drugi načini pripreme, ne samo učenje varijanti četiri sata dnevno.

Igramo protiv ljudi. Postoje mašine, postoje „Ferrari“, ali Usain Bolt trči 100 metara bez mašine — i mora biti najbolji na svijetu. U šahu je isto.

Poslije pripreme i dalje počinje prava igra: duga partija, kritični momenti, teške odluke — odbrana, napad, poziciona igra, završnice. Lako je pričati, ali u praksi je to teško. Da, treba mnogo pripreme, pamćenja varijanti — to je naporno. U mojoj knjizi pisaću o mnemotehnici. Nauka pamćenja je danas veoma razvijena, ali šahisti je gotovo ne koriste, a trebali bi.

Dakle, ne zanimaju vas samo šah, nego i rad mozga?

Roman Vidonyak: Naravno. To je naš alat.

Pitate li se rade li s neurolozima?

Roman Vidonyak: Da, mnogo čitam, slušam i razmišljam o tome. I pisaću o tome u knjizi.

Možete li navesti primjer kako funkcioniše mozak, nešto što još nije do kraja razjašnjeno, ali bi moglo mnogo pomoći šahistima?

Roman Vidonyak: Ne mogu. Pred nama je meč protiv Gukeša. U knjizi neću otkrivati sve tajne. Mnogo važnog — da, ali ne sve. Pripremu za meč, naravno, držim u tajnosti.

Naravno. Koja partija Žavohira vam se najviše svidjela na ovom turniru?

Roman Vidonyak: Protiv Fabijana u drugom dijelu — brilijantna odbrana. Jusupov me nazvao i rekao: „Nevjerovatno! Ova remi-partija je bolja od deset pobjeda.“

I mene je to jako impresioniralo. Kada je Fabijano zamijenio dame i uzeo pješaka na a6, činilo mi se da će se Žavohir raspasti — to nije njegov tip pozicija.

Prije godinu dana — da. Ali sada je pronašao nevjerovatne odbrambene ideje: Kg6, h5, gxh5. Obradili smo oko 200 pozicija iz odbrane i igrali trening partije iz odbrane. To je jedan od ključnih elemenata mog sistema.

Da, to se vidjelo. Bile su i odlične pripreme u otvaranju, recimo protiv Pragnanande — kralj u centru, i jednostavno ga je „razbio“.

Roman Vidonyak: Prva partija je bila kao Taljeva — vrlo lijepa. Ali možda smo mi dobro igrali, a protivnici nisu bili na očekivanom nivou.

Svi su govorili da su se pripremali mjesecima za turnir.

Roman Vidonyak: Da, ali u pripremi je potrebna i sreća. Možete pripremiti stotine varijanti, ali koja će se pojaviti na tabli — to je takođe pitanje sreće.

Radili ste s mnogim jakim igračima, uključujući i Bibisaru. S kim sada radite?

Roman Vidonyak: Bibisara je dio mog sistema, kao i Žavohir. Vjerujem da će postati najjača šahistkinja svijeta. Treba joj mnogo treninga, znamo na čemu treba raditi. Mlada je, motivisana i ponosan sam što je treniram.

Zašto smatrate da će Žavohir postati najbolji na svijetu? Radili ste i s Anišem Girijem i Fedorom Fedosejevim.

Roman Vidonyak: Giri i Fedosejev više nisu tako mladi. Možda nemaju toliko vremena, energije ili želje da treniraju tako intenzivno. Ali da je Aniš trenirao sa mnom devet priprema godišnje, mogao bi dostići rejting 2800. I dalje je vrlo jak.

Da li učenik mora potpuno da vjeruje vašem sistemu?

Roman Vidonyak: Nakon prvog kampa svaki jak velemajstor razumije kako to funkcioniše. Ali prije prvog kampa ja sam nepoznat trener, pa je potrebno povjerenje.

Sada više niste nepoznati. Sigurno vam se javlja mnogo ljudi?

Roman Vidonyak: Da, ali ne primam nove igrače — imam dovoljno posla. Imamo svoje zadatke.

Iznenađuje me što se do 2025. o vama skoro ništa nije znalo. U šahovskoj novinarstvu sam 10 godina i prvi put sam vas vidio u Vajk an Zeu.

Roman Vidonyak: Ja sjedim kod kuće. Volim svoj dom, svoju suprugu, ćerke i mačke. Radim na šahu i pozicijama. Ne pišem knjige, ne koristim društvene mreže — možda zato.

Nemate društvene mreže?

Roman Vidonyak: Ne, nemam vremena za to.

A šta kažete učenicima? Mladi vole društvene mreže.

Roman Vidonyak: Društvene mreže su štetne za mozak. Ali mladima je ponekad potreban odmor. Ne zabranjujem. To je njihov izbor.

Znači osam sati treninga — a poslije radi šta hoćeš?

Roman Vidonyak: Da. Bavite se sportom, gledajte filmove, razvijajte se — ali slobodno.

A što se tiče alkohola i ostalog?

Roman Vidonyak: Alkohol i duvan su 100% štetni za mozak. Ali profesionalni šahisti to razumiju i bez mene.

I za kraj: pominjali ste meč sa Gukešem… Možda postoji „čudovište Gukeš“ i Gukeš koji nije u formi. Možete li malo pojasniti?

Roman Vidonyak: Da. Naravno da simpatišem Gukeša. Kada sam gledao njegove partije na Olimpijadi i na drugim turnirima, čak sam pomislio da ima trenera jačeg od mene.

Mislite na Gajevskog?

Roman Vidonyak: Ne. Ne znam ko je to. Govorim o „atletskom treneru“. U svakom dobrom sportskom klubu postoji glavni trener — kao Pep Gvardiola ili Jirgen Klop — ali postoji i atletski trener koji 90% vremena radi na osnovnim vještinama igrača. U šahu je to isto potrebno. Ja sam upravo takav „atletski“ trener. Gajevski je, mislim, više trener za otvaranja. A ja sam pretpostavljao da Gukeš ima jakog upravo atletskog trenera.

Znači trener koji pomaže da se dublje razumije šah?

Roman Vidonyak: Upravo to. Pogledajte Ronalda ili Mesija: oni ne rade stalno samo s glavnim trenerom, nego imaju ličnog trenera iz dana u dan, godinama, da bi razvijali i realizovali svoje vještine. U šahu bi trebalo biti isto.

Ali većina supervelemajstora ima samo trenere za teoriju i otvaranja.

Roman Vidonyak: Da, i to je greška. Mislim da su mnogi prošli kroz tu fazu, ali se kasnije fokusiraju samo na otvaranja. A u šahu gotovo da nema sistemske „atletske“ pripreme. Na primjer, Dvorecki je radio s igračima u periodima, ali prava priprema mora biti stalna — svaki dan, svake sedmice između turnira. Intenzitet je ključni faktor, kao i u sportu.

Takav trener mora dobro poznavati igrača?

Roman Vidonyak: Naravno. To je neophodno. Ne govorimo o fizici, nego o „mentalnoj atletici“.

Šta mislite, da li je Gukeš imao takvog trenera?

Roman Vidonyak: Ne znam tačno kako je došao do tog nivoa, ali igrao je veoma snažno. Međutim, kasnije je nešto krenulo po zlu. Mislim da je problem u pogrešno postavljenom cilju.

U kom smislu?

Roman Vidonyak: Postavio je sebi cilj — da postane svjetski prvak. Ali za supervelemajstora to nije baš pravi glavni cilj.

A koji bi trebalo da bude?

Roman Vidonyak: Postoje četiri faze: kvalifikovati se za Turnir kandidata, osvojiti ga, zatim osvojiti meč za svjetsku titulu. Ali to nije konačan cilj. Najvažnije je postati toliko jak da dominiraš svjetskim šahom, kao što su to radili Kasparov i Karlsen: godinama osvajati turnire i biti najbolji na svijetu. To je teži cilj, gotovo san, ali je važniji.

Mislim da je Gukeš stigao do faze „postati svjetski prvak“ i sada razmišlja: „Moram svima dokazati da sam najbolji“. Ali još nije prošao prethodni korak — dominaciju. To zahtijeva vrijeme, možda 2–4 godine.

Želim mu sve najbolje. Možda mu i moje riječi pomognu kasnije.

A kako ocjenjujete meč Žavohira i Gukeša?

Roman Vidonyak: Oko 53% u korist Žavohira. Ali meč će biti vrlo težak, otvoren i zanimljiv. Prvi put u istoriji dva tako mlada igrača se bore za svjetsku krunu.

Kako uopšte možete govoriti o 53%?

Roman Vidonyak: To je osjećaj. Teško je objasniti, ali osjećam blagu prednost Žavohira.

Da li je on sada na vrhuncu?

Roman Vidonyak: Da. Posljednje dvije sedmice — najbolji nivo u njegovom životu.

Donosite zanimljive odluke. Na primjer, u Goi niste putovali s njim nego ste poslali Madminova.

Roman Vidonyak: Da. To je bilo prvi put, ali sam znao da je Madminov dobar prijatelj za njega. Na dugim i teškim turnirima veoma je važno imati prijatelja pored sebe. On nije samo prijatelj, nego i jak šahista, moj učenik. Nadam se da će igrati na Olimpijadi i postati jak velemajstor.

Radili ste i sa Nodirbekom Abdusattorovim?

Roman Vidonyak: Da, malo. On mi je veoma interesantan. Mislim da ćemo u budućnosti ponovo sarađivati. On je „mašina za rad“: nevjerovatna koncentracija i motivacija. Po tom parametru je broj jedan među svim mojim učenicima.

Ima li „ubilački instinkt“?

Roman Vidonyak: Da, bez sumnje. Vrlo jak.

Ako nastavi dugo da igra, može dominirati. I tada će Žavohiru biti veoma teško da dominira šahom.

Koje su sličnosti i razlike između njih?

Roman Vidonyak: Ne volim da to komentarišem — to su lične informacije.

Spolja, Žavohir djeluje opušteno, veselo, a za tablom maksimalno fokusiran.

Roman Vidonyak: Da. Ja ga zovem „sunčani momak“, a sada — „TNT“. Znate pjesmu AC/DC? To je to: spolja miran, ali za tablom prava eksplozija, pravi borac.

Roman, ovaj razgovor mi je dao ogromno razumijevanje šahovskog svijeta. Mislim da možemo završiti.

Roman Vidonyak: Hvala. Nadam se da vam se svidjelo. Pokušaću još bolje da naučim engleski da mogu slobodnije da razgovaram s vama.

Već imate odličan nivo.

Roman Vidonyak: Hvala!