WEI YI: „OPČINJENOST REKORDIMA – TO NIJE SLUČAJ KOD MENE!“

 16. januar 2026.

Tokom 2025. godine bivši svjetski šampion Ding Liren nije odigrao nijednu partiju u klasičnom šahu, čime je prećutno priznao da je njegova blistava karijera, nažalost, faktički završena. Godinu ranije izgubio je sve što se moglo izgubiti, uključujući i prvu titulu svjetskog šampiona za kineske šahiste, do kojeg je došao uz ogroman napor i zahvaljujući nevjerovatnom spletu okolnosti.

Ali… njegovim tužnim odlaskom dinastija igrača iz Podnebeskog carstva nije prekinuta — barjak koji je ispao iz Dingovih ruku preuzeo je Wei Yi. Upravo te, za lidera kobne 2024. godine, on se vratio nakon gotovo šestogodišnje pauze vezane za studije na univerzitetu i priredio čitav niz impresivnih nastupa… Pobijedio je u Wijk aan Zee-u, ostavivši iza sebe cijelu mladu generaciju. Vodio je spektakularnu trku sa Magnusom Carlsenom u Varšavi, gdje mu je zamalo oteo krunu GCT-a. A i na Olimpijadi u Budimpešti Wei Yi je na prvoj tabli mijenjao posustalog lidera.

Moglo se učiniti da je tokom 2025. igra mladog Kineza pomalo izblijedjela — iza njega nije ostao nijedan veliki performans. Međutim, zimi je ostvario ono glavno o čemu je, prema vlastitim riječima, sanjao nakon povratka: kroz Svjetski kup izborio je mjesto među kandidatima i sada ima šansu da se domogne meča za krunu. Ostaje još samo sitnica — savladati na Kipru još sedam konkurenata…

Evgeniy Atarov— Wei, prije svega primite čestitke na uspjehu na World Cupu! Izjavili ste da vam je plasman na Turnir kandidata bio glavni cilj.

Wei Yi — Hvala vam mnogo. To mi je zaista bio prioritet i veoma sam srećan što sam uspio da ostvarim taj cilj. Nije bilo nimalo lako…

Foto: Michal Walusza

Evgeniy Atarov — Ovdje ste, kako se kaže, uskočili u posljednji vagon. Niste se kvalifikovali ni po rejtingu, ni preko FIDE Ciklusa, niste igrali Veliku švajcarski turnir, već ste sve stavili na Svjetski kup. Zašto? Da li ste bili toliko sigurni u nokaut-format?

Wei Yi — Šta da se radi, tako su se okolnosti posložile. Iako to nisam doživljavao kao „posljednju šansu“, zaista sam se na poseban način pripremao za Svjetski kup u Goi i drago mi je što se sve dobro završilo. Ne mogu reći da sam bio toliko siguran u svoju sposobnost da pobijedim sve, jer je ovdje dovoljna samo jedna greška da svaki naredni meč može postati posljednji. Da biste bolje razumjeli moj odnos prema tome, dodaću da sam imao rezervisanu avionsku kartu za 15. novembar i da sam pomjerao datum leta svaki put kada bih prolazio dalje.

Evgeniy Atarov — Koji od sedam mečeva vam je bio najteži?

Wei Yi — Vjerovatno je najnapetiji bio meč protiv Maghsoodloo-a u četvrtom kolu, gdje smo stigli sve do blica. Bio sam na ivici poraza, ali sam uspio da se saberem. Volim kada uspijem da preokrenem situaciju i izađem kao pobjednik onda kada se svima već čini da je moj poraz neizbježan…

Evgeniy Atarov — A polufinale protiv Andreyja Esipenka, kada je vaš protivnik — već u dobijenoj poziciji u taj-brejku — jednostavno previdio topa u jednom potezu?

Wei Yi — Da, naravno… Praktično sam bio u minusu od dva pješaka. Moglo se još nekako braniti, ali objektivno je pozicija bila izgubljena. Drago mi je što je na kraju Andrey ipak uspio da se kvalifikuje za Turnir kandidata.

Evgeniy Atarov — Gotovo sve odlučujuće partije na ovom turniru dobili ste crnim figurama. Isto tako i protiv Arjun Erigaisi-ja, kada se odlučivalo ko će od vas ući u polufinale — izbacili ste posljednjeg favorita u odlučujućoj rapid-partiji.

Wei Yi — Ne mogu reći da namjerno dovodim situaciju do toga. Uopšteno, imam napadački stil, volim da vršim pritisak, da stvaram probleme. Ali ako ne umiješ da se braniš, da koristiš šansu, onda si osuđen… Na ovom turniru uspio sam da spasem nekoliko teških pozicija, a uz to sam se svaki put nalazio u velikom cajtnotu. Kako? Vjerovatno sam jednostavno imao sreće.

Evgeniy Atarov — Da li vas je pogodilo što ste u finalu izgubili od Sindarova?

Wei Yi — Gubiti je uvijek neprijatno, ali kada je glavni cilj već ostvaren, to više nije bilo toliko bolno. Vidjećemo se s njim u Turniru kandidata!

Evgeniy Atarov — Poraz od Sindarova bio je vaš prvi i jedini na cijelom World Cupu. Slučajnost? Ili ste se svjesno podešavali na sigurnost, trudeći se da ne dospijete u situaciju u kojoj morate da se vadite?

Wei Yi — Moguće je da je to ključni element „preživljavanja“ u ovakvom sistemu. Kada gubiš i prinuđen si da se vraćaš u partiju, gubi se cjelovitost — moraš da razmišljaš kako da natjeraš protivnika na rizik u situaciji u kojoj on to sigurno ne želi. Osim toga, ja zaista ne volim da gubim, u tim trenucima se veoma uznemirim… Da, ja sam profesionalni igrač i porazi su neizbježan dio mog posla, ali ne mogu protiv sebe. Za mene nije presudan sam čin poraza, već to što sam napravio greške koje nisam smio da napravim. Ako sam izgubio zato što je protivnik igrao bolje, to se još i može prihvatiti — tada raspoloženje neće biti baš tako loše.

Foto: Michal Walusza

Evgeniy Atarov — Da li se to što ste postali kandidat nekako primijetilo u Kini?
Wei Yi — Da, bilo je mnogo čestitki i lijepih riječi na moj račun. Ali, naravno, ako govorimo o Kini u cjelini, moj uspjeh je uglavnom prošao nezapaženo…

Evgeniy Atarov — Zar je šah u zemlji koja je donedavno držala krunu i u muškoj i u ženskoj konkurenciji toliko nepopularan?
Wei Yi — Šta da se radi, šah zaista nije najpopularniji sport u našoj zemlji. Na lokalnom nivou — recimo u svojoj provinciji ili gradu — možeš biti prilično poznat, ali sigurno ne na nivou cijele države.

Evgeniy Atarov — Znači, vas ili Ding Lirena vjerovatno neće prepoznati na ulici?
Wei Yi — Hm… Dobro pitanje! Vjerovatno ne. Nešto slično moglo je da se desi Xie Jun kada je 1991. godine postala prva svjetska šampionka u šahu. Tada je to bilo nešto neobično, svima je bilo zanimljivo: kako joj je to pošlo za rukom?

Evgeniy Atarov — Usput, jedan od vaših mečeva sa World Cupa uživo je na kineskom komentarisao Ding Liren. Da li ste znali za to? Da li vam je bilo drago?
Wei Yi — Da, znao sam, prijatelji su mi to rekli, a kasnije sam i sam pogledao. Uvijek je lijepo kada ti takav šahista posveti pažnju… Mi smo dobri prijatelji, hvala mu na podršci — ja njega takođe uvijek podržavam.

Evgeniy Atarov — Recite, kako ste uopšte završili u šahu, s obzirom na njegovu relativno malu popularnost u Kini? Da li se sjećate kako je to počelo?
Wei Yi — U velikoj mjeri to je bio slučajan izbor. Kada sam imao pet godina, u mom vrtiću su organizovali mali čas šaha. Odmah mi se svidjelo: mnogo figura, a svaka se kreće na svoj način. Zato sam tokom ljeta, za vrijeme raspusta, zamolio roditelje da me upišu u lokalni šahovski klub.

Evgeniy Atarov — Da li je u tom trenutku kod kuće neko igrao šah?
Wei Yi — Ne. A ni sada, iskreno, ne igra!

Evgeniy Atarov — A kineski šah (xiangqi) ili go?
Wei Yi — Takođe ne. Tako da tu nema nikakvog proturječja. Zapravo, ja sam tek kada sam krenuo u školu saznao da su xiangqi i go mnogo popularniji od šaha.

Evgeniy Atarov — Da li i vi znate da ih igrate? I zašto su one popularnije u Kini?
Wei Yi — Da, znam, ali isključivo na amaterskom nivou… I ne bih rekao da su „popularnije“ od šaha — za šah zna tek nekolicina, dok xiangqi i go igraju gotovo svi. To su tradicije stare nekoliko stotina godina. Često se dešava da me taksista pita čime se bavim, a kada mu odgovorim da igram šah, on odmah klimne glavom i kaže: „Da, i ja volim šah!“ — ne shvatajući da govorimo o potpuno različitim igrama. Šta da se radi…

Evgeniy Atarov — Koliko ste imali trenera i šta su mislili o vama?
Wei Yi — Prilično mnogo… U jednom trenutku čak sam morao da se preselim iz rodnog Nantonga u Ganzhou, jer u mom gradu nije bilo dovoljno jakog trenera. Pošto su roditelji nastavili da rade, morali su da se vrate kući, a ja sam neko vrijeme čak živio u kući svog učitelja.

Evgeniy Atarov — Sami u drugom gradu… Da li je to nekako uticalo na vas?
Wei Yi — Teško mi je reći, možda me je učinilo samostalnijim. Moj trener je imao kćerku, dvije godine mlađu od mene — meni je tada bilo devet godina, a njoj oko sedam — tako da nisam bio potpuno bez društva. Uostalom, tada sam bio potpuno zaokupljen šahom, pa to i nije igralo neku veliku ulogu.

Evgeniy Atarov — Zapanjujući detalj! Koliko ste bili radno sposobni?
Wei Yi — O, koliko pamtim, uvijek sam mnogo radio na šahu — negdje oko 7–8 sati dnevno. Tako je bilo bukvalno od samog djetinjstva.

Foto: FIDE

Evgeniy Atarov — Čime ste se tada bavili?
Wei Yi — Uglavnom sam čitao knjige, analizirao varijante uz pomoć kompjutera i radio zadatke koje mi je davao trener.

Evgeniy Atarov — Da li ste se umarali od takvog opterećenja?
Wei Yi — Čudno, ali gotovo da nisam osjećao umor. Bilo mi je zanimljivo, proučavao sam šah kao neki veliki konstruktor… Kada bi mi danas neko rekao da treba mjesec dana da radim po osam sati dnevno, bilo bi mi teško. A tada — ne! Učio sam otvaranja, poznate partije, stvaralaštvo svjetskih prvaka, sada se svega toga više i ne mogu sjetiti. Najvažnije je da sam u tome neizmjerno uživao.

Evgeniy Atarov — Ko vam se od velikih igrača najviše sviđao?
Wei Yi — Prvi idol bio mi je Garry Kasparov — zaljubio sam se u njegove partije, u njegov pritisak, u napade. Nešto kasnije, kada sam se upoznao s partijama Magnusa Carlsena, počeo sam da osjećam isto zadovoljstvo i u njegovom stilu. Vjerovatno bih imenovao njih dvojicu.

Evgeniy Atarov — A kineski šahisti?
Wei Yi — Od onih koje lično poznajem, uzor mi je bio Wang Yue, možda zato što je prvi od nas dostigao rejting 2700 i ušao u šahovsku elitu.

Evgeniy Atarov — Kineski šahisti poznati su po fantastičnoj taktičkoj pripremi, dok ih u strategiji, osim Ding Lirena, često cijene nešto niže. Da li ste i vi naslijedili osobine klasičnog kineskog igrača?
Wei Yi — Kada sam bio mali, rješavao sam mnogo taktičkih zadataka. Kasnije sam više pažnje posvećivao otvaranjima i tehnici završnice… A ovo posljednje nije baš lako natjerati sebe da radiš — analizirati kombinacije je mnogo zabavnije!

Evgeniy Atarov — U kom trenutku vas je zapazila Kineska šahovska federacija?
Wei Yi — Gotovo odmah. U zemlji se održava mnogo turnira, prvenstva Kine postoje već od uzrasta od šest godina. Imaš dvije godine da se istakneš u nekoj kategoriji. Ako postaneš prvak, mogu te nagraditi putovanjem u Peking, u nacionalnu akademiju… Imao sam prijatelje koji su bukvalno nizali titule dječjih prvaka jednu za drugom.

Evgeniy Atarov — Da li je neko od njih ostao u šahu?
Wei Yi — Ne, gotovo svi su odustali. Kao što sam već rekao, šah u Kini nije naročito perspektivan pravac, u njega se gotovo ne ulaže novac. Nije kao u go. Ako dobro igraš go, možeš zauzeti prilično visoku poziciju.

Evgeniy Atarov — Sjećate li se trenutka kada ste dospjeli u Peking?
Wei Yi — Da. Imao sam tada osam godina i u drugoj grupi prvenstva Kine remizirao sam s prvakom Šangaja Zhou Jianchaoom. Kasnije, sa deset godina, počeo sam da dobijam stalnu podršku federacije. Osvojio sam svjetsko prvenstvo za školarce u Grčkoj, zatim postao prvak Azije do 12 godina i tako dalje.

Evgeniy Atarov — Da li su vas vodili ka svjetskom rekordu po brzini osvajanja titule?
Wei Yi — Svjetskom — ne. Prvi GM-normu osvojio sam sa 12 godina, a velemajstor sam postao tek sa 14. Najbrže u Kini, ali ipak znatno kasnije nego što je to učinio Sergey Karjakin, a potom i Indijci. Ali… nisam ni težio tome.

Evgeniy Atarov — Čemu ste onda težili?
Wei Yi — Jednostavno mi se sviđalo da igram šah. Htio sam da naučim da ga igram što je moguće bolje. Opsjednutost rekordima — to nije moje!

Evgeniy Atarov — Ali smatrali su vas čudom od djeteta, čovjekom koji može postati prvi svjetski prvak iz Kine. Uz to, čak je i Ding Liren sebe nazivao samo „laganim povjetarcem u poređenju s uraganom Wei Yi“. Zašto se sve to promijenilo?
Wei Yi — Ne znam. Iskreno govoreći, nisam pravio nikakve grandiozne planove u vezi sa svojom šahovskom karijerom. Da, bio sam veoma ambiciozan kada sam sa 15 godina postao najmlađi „sedamstotinjak“ na svijetu i ušao u reprezentaciju. Ali, iskreno, nikada nisam zamišljao sebe kao svjetskog prvaka. Shvatao sam koliki put još treba preći da bi se mogao pobijediti Carlsen.

Evgeniy Atarov — Znači, problem je bio u tome što niste vjerovali da ste za to sposobni?
Wei Yi — O tome uopšte nisam razmišljao. Igrao sam i nisam razmišljao — šta dalje.

Evgeniy Atarov — U kom trenutku su vas prozvali „profesorom“?
Wei Yi — U Kini me tako niko nije zvao…
Evgeniy Atarov — A na Zapadu — stalno. Zbog mirnog stila, zbog vaše smirenosti: šta god da se dešava na tabli, vi uvijek imate isti izraz lica!
Wei Yi — Pa, na to baš i ne mogu da utičem. Jednostavno sam po prirodi miran.

Foto: Frans Peeters, Tata Steel Chess

Evgeniy Atarov — Zar vas zaista nisu doticali ni pobjede, ni rejting, ni pozivi na velike turnire, ni pažnja medija i običnih ljubitelja šaha?
Wei Yi — Bio sam potpuno fokusiran na igru i na sopstvene osjećaje, trudio sam se da me ništa ne odvlači od onoga što je najvažnije. Osim toga, imao sam razloga da posumnjam u sopstvenu snagu… Da, postao sam prvak Kine u seniorskoj konkurenciji sa 15 godina i zajedno s reprezentacijom osvojio Olimpijadu 2014, ali u prvoj polovini naredne godine izgubio sam mnogo poena na open turnirima u Kataru i Francuskoj.

Evgeniy Atarov — Zar vam sva ta dostignuća nisu zavrtjela glavu?
Wei Yi — Iskreno, nisu. Bilo je prijatno, časno, ali ne bih rekao da mi je to sve preokrenulo život i da sam počeo drugačije da se odnosim prema šahu.

Evgeniy Atarov — Ali čak i ako vi lično niste vjerovali, drugi jesu — to je sigurno!
Wei Yi — Trudio sam se da opravdam očekivanja. Sjećam se da sam se poslije tih neuspjeha sabrao, odigrao nekoliko turnira i ponovo došao do rejtinga 2750. Bilo je to sredinom 2017. — skoro sam ušao u top 10. Tada sam upravo napunio 18 godina.

Evgeniy Atarov — I u tom trenutku ste donijeli odluku… da „završite“ sa šahom?
Wei Yi — Ne. Jednostavno sam odlučio da upišem univerzitet!

Evgeniy Atarov — Na tom nivou to su gotovo ravnopravne odluke. Nije moguće ozbiljno studirati i istovremeno raditi na igri na takvom nivou… Do top 10 može se stići na čistom talentu, ali se tako ne može boriti za titulu svjetskog prvaka.
Wei Yi — U suštini, u pravu ste. Da li žalim zbog te odluke? Ne. Za onih pet godina koje sam proveo na univerzitetu mnogo sam naučio, bila je to dobra odluka za dalji život. Odlučio sam da, ako mi ne pođe za rukom u šahu, uvijek imam siguran posao i jasnu perspektivu.

Evgeniy Atarov — Kako su vaši roditelji reagovali na tu odluku?
Wei Yi — Bili su za, željeli su da upišem fakultet. I moj trener mi je savjetovao da idem na univerzitet. Šah nije baš naročito pouzdan posao u Kini.

Evgeniy Atarov — Zar vas niko nije pokušavao odgovoriti?
Wei Yi — Najaktivniji su bili ljudi iz Šahovske federacije. Ali razgovarali smo i oni su shvatili moju motivaciju. Na kraju su rekli da će, ako poželim da se vratim, uvijek biti srećni da me ponovo vide.

Evgeniy Atarov — Da li ste dobijali neku državnu stipendiju?
Wei Yi — Da, kao i svi članovi olimpijske reprezentacije zemlje.

Evgeniy Atarov — Koji ste smjer studija izabrali?
Wei Yi — Ekonomiju i menadžment.

Evgeniy Atarov — Zašto baš to?
Wei Yi — Iskreno, ni sam ne znam. Tako mi je došlo. Prilikom upisa nisam imao neke naročito izražene preferencije. Pomislio sam da će biti zanimljivo.

Evgeniy Atarov — Niste pogriješili?
Wei Yi — Ne. Sve mi se dopadalo. Upravo ono što mi je bilo potrebno!

Evgeniy Atarov — Ko vam je tu bio uzor?
Wei Yi — I tamo ima svojih Carlsena i Kasparova… Recimo Warren Buffett, Jeff Bezos, Bernard Arnault, Mark Zuckerberg ili Elon Musk. Ne mogu reći koliko sam dobar u finansijama, o tome je još rano govoriti.

Evgeniy Atarov — Imate li konkretne ponude za posao?
Wei Yi — Da, već ih ima nekoliko. Ali sam ih za sada stavio po strani. Želim da vidim šta mogu da napravim u šahu. Igraću još godinu-dvije, pa ću vidjeti kako će ići. Ako se sve bude dobro razvijalo, možda ću ostati. Ako ne — imam sasvim dobar „rezervni aerodrom“. Veoma prijatan izbor.

Evgeniy Atarov — Recite iskreno, nije li vam žao što ste, možda, izgubili najbolje godine za šah? Gukesh je, recimo, postao svjetski prvak sa 18, a vama je već 26!
Wei Yi — Pa, ja sa 18 nisam bio svjetski prvak, tako da nema razloga za nerviranje. Ako objektivno sagledam situaciju, ne mislim da sam pogriješio što sam tih godina praktično izašao iz šaha… Uzmimo samo pandemiju — ona je slomila karijere mnogim igračima. I Ding Lirenu, na primjer. Da, on je osvojio titulu, ali po koju cijenu! Danas je praktično završio svoju briljantnu karijeru.

Evgeniy Atarov — A vi ste, ispada, „prošli ispod radara“.
Wei Yi — Da, tako je ispalo.

Evgeniy Atarov — Da li ste od sebe očekivali tako blistav povratak?
Wei Yi — Iskreno — ne… Pred Wijk aan Zee, moj prvi turnir poslije duge pauze, bio sam zaista nervozan. Dugačak turnir, svi protivnici veoma jaki, a uz to su sve te godine intenzivno radili na šahu. Za razliku od mene. Prve partije su mi išle veoma teško, ali sam kasnije uspio da savladam strahove i malo ubrzam pred kraj.

Evgeniy Atarov — „Malo“ — to je 4,5 poena iz posljednjih 5 kola i pobjeda u plej-ofu?
Wei Yi — Da (smijeh). U mnogo čemu sam imao sreće, ali su mi se tokom tih partija počeli vraćati neki instinkti. Ne bih se previše uzrujao ni da nije bilo tog silovitog finiša ni pobjede u plej-ofu… Možda mi je baš to pomagalo u odnosu na konkurente — oni su više od mene željeli da pobijede.

Evgeniy Atarov — A onda je došla Varšava, gdje ste, igrajući rapid i blic, već na startu razvili nevjerovatan tempo i pobjegli svima, uključujući i Carlsena… Da li vam je tada palo na pamet da ste možda pogriješili što ste na pet godina napustili šah?
Wei Yi — Ne. Ponavljam, ne kajem se zbog svog izbora i nikada se nisam kajao. Tokom studija, može se reći, otvorile su mi se oči! Kada upoznaješ nove ljude i razgovaraš s njima, shvatiš da na svijetu postoji toliko toga o čemu nisi imao pojma. Da sam sve ostavio kako jeste, bio bih lišen ogromnog dijela svog današnjeg života. Sviđa mi se gdje sam danas i ne gajim iluzije o tome šta sam mogao propustiti. A što se tiče povratka šahu — tamo u Varšavi Carlsen je morao dobiti deset partija zaredom da bi me stigao! A meni, nažalost, nije ponestalo snage za sam finiš. Pa šta?!

Evgeniy Atarov — Do kraja 2024. euforija zbog povratka vam je pomalo splasnula?
Wei Yi — Da, poslije toga više nije bilo tako jednostavno. Ali nikada i nije jednostavno. Zapravo je to neka vrsta obmane, kada sa strane gledaš kako Carlsen ili neko drugi dobija partiju za partijom… Danas je nivo otpora još viši nego u trenutku kada sam prekinuo karijeru: svi sve znaju, svi imaju izuzetno snažne kompjutere i odličnu pripremu.

Evgeniy Atarov — Da li ste upali u zamku previsokih očekivanja poslije prvih uspjeha?
Wei Yi — Ne, situaciju sagledavam trezveno i razumijem za šta sam sposoban, a za šta nisam… Poslije prva dva turnira, tokom narednih godinu i po dana imao sam i uspjehe i neuspjehe. Ali to je normalno, bio sam spreman na to.

Evgeniy Atarov — A jeste li spremni da postanete svjetski prvak?
Wei Yi — Ne znam, vidjećemo. Želim da isprobam svoju šansu. Neću se razočarati ako ne uspije, ali ću pokušati da učinim sve što je do mene.

https://chesspro.ru/interview/wei_yi_interview

Jurij Saharov: Lomovi sudbine

 

Piše: Nikolaj Fuzik

Jedno od mojih omiljenih zanimanja u slobodno vrijeme, već dugi niz godina, bilo je čitanje „ukusnih“ šahovsko-istorijskih knjiga. Misao da u tom žanru stvorim nešto svoje nije mi se javila sve do skoro. Ipak, između članka (kojih je tokom dvadesetak godina napisano poprilično mnogo) i knjige stoji poprilična distanca (osim ako se ne radi o prostom zborniku ranije napisanih tekstova). Knjiga o Isaaku Lipnickom, objavljena prije nešto više od dvije godine, činila se kao dosadan izuzetak, a vjerovatnoća da ću ponoviti takvo iskustvo činila mi se ravnom gotovo nuli. Novih izuzetaka nije bilo na vidiku… osim ako me odjednom ne bi zainteresovala sudbina nekog još jednog poluzaboravljenog šahiste, u čijoj biografiji postoji mnogo „bijelih mrlja“, uz mogućnost da se one iznenada popune.

Nekako neprimjetno, takav kandidat počeo je da dobija jasne konture. Kijevski šahista Jurij Saharov (1922–1981) bio je svojevremeno poznat kao jak majstor, višestruki učesnik prvenstava SSSR-a, pobjednik i laureat prvenstava Ukrajine i drugih turnira, kao i samosvojan trener koga se njegovi učenici i danas toplo sjećaju. A mogućnost da se zaviri u tragične stranice njegove biografije pojavila se tek nakon raspada SSSR-a (objavljeni radovi E. Lazareva, A. Mihaljčišina, M. Trosmana i drugih). Međutim, ti podaci često su fragmentarni, pa čak i protivrječni. Zato sam, kada je u arhivu Službe bezbjednosti Ukrajine (SBU), kao odgovor na moj zahtjev, pronađen deklasifikovan slučaj Saharova u dva debela toma, to doživio kao znak odozgo.

Pored toga, među dobrovoljnim konsultantima koji su me uvjeravali da se prihvatim pisanja biografije kijevskog majstora bili su i oni koji sami posjeduju poneke zanimljive informacije o Juriju Nikolajeviču. Prije svega, to je Tatjana Lazareva, koja je podijelila materijale iz arhiva svog supruga Jefima Lazareva, koji nas je napustio 2013. godine. Pošto je bračni par Lazarev sa Saharovom povezivalo prilično blisko prijateljstvo i profesionalni odnos (Jefim Markovič se više puta sreo s njim na turnirima, a Tatjana Fjodorovna je radila kao trener u istom klubu sa Jurijem Nikolajevičem), u našim razgovorima našlo se mjesta i za brojna usmena sjećanja.

Kijevski velemajstor Vladimir Sergejev, koji je na početku svog šahovskog puta više puta prisustvovao Saharovljevim predavanjima i poznavao ga kao trenera iz prve ruke, svojevremeno je zajedno s Lazarevim objavio članak o Juriju Nikolajeviču u češkom šahovskom časopisu. Danas aktivno učestvuje u potrazi za novim materijalima za knjigu o njemu.

PRVE GODINE

Prilikom proučavanja biografije Jurija Saharova, nejasnoće počinju odmah od trenutka rođenja. Enciklopedijski rječnik „Šahmaty“ (1990) navodi da je rođen 18. septembra 1922. godine u Juzovki (današnji Donjeck). Ova informacija kasnije je više puta ponavljana u brojnim publikacijama, uključujući i Vikipediju na ruskom, ukrajinskom i engleskom jeziku. Istina, oko datuma rođenja niko ne raspravlja, ali se u pomenutom deklasifikovanom dvotomnom predmetu kao mjesto rođenja Saharova više puta navodi selo Vlasovka u Šahtinskom okrugu Rostovske oblasti. Jurij je bio jedino dijete u porodici. Gore navedeni detalji, kao i mnogi drugi, otkriveni su tokom proučavanja pomenutog arhivskog predmeta. Ovo nas navodi na ne baš vedar zaključak: ako želite pomoći svojim budućim biografima, potrudite se da zainteresujete „nadležne organe“.

Arhivsko djelo J. N. Saharova

Otac budućeg šahiste, Nikolaj Matvejevič Saharov, rođen je 1881. godine u Černigovu u porodici pukovnika carske vojske, spahije i plemića po porodičnom porijeklu. Obrazovanje je stekao primjereno tome – završio je kadetski korpus i Rudarski institut u Sankt Peterburgu. Mnogo godina kasnije, Saharov je Lazarevu pričao da je njegov otac u mladosti bio u prijateljskim odnosima s djecom čuvenog ukrajinskog kompozitora Nikolaja Lisenka i da je više puta provodio vrijeme s njima za šahovskom tablom.

Iako je nakon oktobarskog prevrata 1917. godine stupio u redove VKP(b) i pronašao posao u struci (1935. godine obavljao je dužnost zamjenika direktora Državnog makejevskog naučno-istraživačkog instituta za bezbjednost rudarskih radova i spasilačku službu u rudnicima), njegovo „nepouzdano“ porijeklo na kraju je odigralo tragičnu ulogu. Sredinom tridesetih revnosni čekisti počeli su da se bave njime vrlo ozbiljno. Ubrzo se „ispostavilo“ da se dotični dugi niz godina bavio špijunskom, diverzantskom, subverzivnom i drugom „kontrarevolucionarnom djelatnošću“. Rezultati nisu kasnili – 1935. godine Saharov-stariji je isključen iz partije. Ali to je bilo tek početak.

Dana 20. aprila 1938. godine, Nikolaja Matvejeviča su uhapsili kao „učesnika kontrarevolucionarne organizacije ukrajinskih nacionalista“, a 7. septembra sjednica „trojke UNKVD-a za Staljinsku oblast“ osudila ga je na strijeljanje uz konfiskaciju imovine. Njegovim najbližima saopštena je uobičajena eufemistička formulacija: deset godina bez prava prepiske, tako da su istinu saznali tek mnogo kasnije.

Protokol sjednice „trojke“ sa presudom N. M. Saharovu

https://chesspro.ru/enciklopediya/yuriy-saharov-izlomy-sudby

2. septembar 2020.

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 1.) 

Kapablanka u Rusiji

Change type of 14 blocks

Move 14 blocks from position 18 up by one place

Blocks cannot be moved down as they are already at the bottom

Change text alignment

V.Linder, I.Linder, Moskva, "Sovjetska Rusija", 1988.g.

PRIJATELJ SOVJETSKIH ŠAHISTA

Ime genijalnog kubanskog šahiste, trećeg svjetskog šampiona Hosea Raula Kapablanke (1888–1942), zlatnim slovima je upisano na stranicama istorije šaha. Najtananija intuicija, neuporediva brzina mišljenja, tehnička savršenost igre u spoju sa elegantnim kombinacionim nadahnućima stvorili su još za njegova života predstavu o idealu šahovskog velemajstora. Godinama se smatrao nepobjedivim, i svaki njegov poraz doživljavao se u svijetu kao senzacija.

Partije Kapablanke s njegovim krajnje jasnim komentarima, knjige i članci u kojima je jednako jasno izražavao svoje stvaralačko uvjerenje, postali su klasična djela šahovske literature.

Konačno, i kao ličnost — izrazita, posebna, zainteresovana i nadarena za mnoge oblasti nauke, umjetnosti i sporta, kao čovjek pun iskrenosti i plemenitosti — Kubanac je ostavljao jak utisak na savremenike.

Smatrajući šah jednim od sredstava zbližavanja naroda, Kapablanka je i sam čitavom svojom aktivnošću doprinosio jačanju prijateljskih veza među šahistima mnogih zemalja i naroda. Posebno je bila uočljiva ta njegova uloga u Rusiji, gdje je četiri puta dolazio da učestvuje na najvećim međunarodnim turnirima. Svaki Kapablankin dolazak u našu zemlju predstavljao je svojevrsnu prekretnicu i na njegovom stvaralačkom putu.

Petrograd, 1914. Kapablanka ostavlja jak utisak na ruske šahiste jasnoćom i jednostavnošću u donošenju odluka, kao i ljepotom igre. Lasker, Kapablanka, Aljehin... Takav raspored mjesta na velemajstorskom turniru određuje odnos snaga u šahovskom svijetu.

Moskva, 1925. Već četvrtu godinu Kapablanka je svjetski šampion. Težak teret. Milioni očiju šahovskih ljubitelja prate svaku njegovu partiju. O njemu kruže legende kao o „čovjeku-mašini“ koji ne zna za poraze. Ali iznenada Kapablanka gubi dvije partije od sovjetskih majstora i završava na trećem mjestu, iza Bogoljubova i Laskera. Svjetski šampion morao je ozbiljno razmisliti o tome kako da potvrdi autoritet prvog šahiste planete. Njegova briljantna pobjeda u Njujorku dvije godine kasnije svjedočila je da je izvukao pouke iz relativnog neuspjeha u Moskvi.

Moskva, 1935. Kapablanka je ponovo među svojim prijateljima — sovjetskim šahistima. Mnogo radosnih susreta. Iako već nekoliko godina nije svjetski šampion, njegov autoritet i popularnost u Sovjetskoj zemlji jednako su veliki kao i ranije. To pomaže Kapablanki da lakše podnese gorčinu pojedinih poraza. Ispred sebe propušta talentovane mlade šahiste Botvinika i Flora, kao i svog starog rivala — Laskera. Ali Kapablanka se osmjehuje! Pokazuje interesovanje za mnoge oblasti kulturnog života SSSR-a, raduje se uspjesima sovjetskih majstora, optimistički ocjenjuje budućnost sovjetske šahovske kulture, predviđa da će sovjetski šahisti osvojiti svjetsko prvenstvo.

Moskva, 1936. To je bila jedna od najsrećnijih godina u Kapablankinoj šahovskoj karijeri. Počela je njegovom briljantnom pobjedom na Moskovskom međunarodnom turniru: bila je to veličanstvena uvertira za Notingem, gdje je uspio da prestigne svjetskog šampiona Ejvea i dvojicu bivših svjetskih šampiona — Aljehina i Laskera, podijelivši 1–2. mjesto s Botvinikom. Svjetska šahovska javnost ponovo je vidjela u Kapablanki pretendentna na svjetsku krunu.

Tokom svojih dolazaka u SSSR, Kapablanka je nastupao i na simultankama i u predavanjima, objavljivao članke o aktuelnim šahovskim pitanjima, trudio se u ličnim razgovorima i zajedničkim analizama da svojim kolegama prenese svoje iskustvo i znanje. Sve do kraja života Kapablanka je ostao iskreni prijatelj sovjetskih šahista.

Autori ove knjige postavili su sebi cilj da ispričaju o životu i aktivnostima genijalnog šahiste, sa odgovarajućim naglaskom na njegovim vezama sa sovjetskom šahovskom kulturom, s jedne strane, i na tome kako su njegovo stvaralaštvo, njegove nove ideje i principi bili primani među šahistima SSSR-a — s druge. Posebno poglavlje posvećeno je značaju Kapablankinog stvaralačkog nasljeđa za razvoj šaha u Sovjetskom Savezu danas.

Istovremeno, nastojeći da široko otkriju dubinu Kapablankinih ideja i shvatanja, autori su smatrali važnim da pokažu neodrživost nekih stereotipa koji su se pojavili još za života velikog šahiste, a kasnije se ukorijenili u literaturi — stereotipa koji sprečavaju da se sagleda njegov pravi doprinos riznici šahovske umjetnosti, razvoju svjetske šahovske kulture (među njima su tvrdnje da je prezirao teoriju otvaranja, da je bio „čovjek-mašina“ u šahu, da je bio glasnik njegove bliske „smrti zbog remija“, te, najzad, da je šah u njegovom životu bio samo hobi).

DIO 1
ŠAHOVSKI VIRTUOZ

POGLAVLJE 1. „VIVA, KAPABLANKA!“
ČUDO HAVANE

Te godine u šahovskom životu Havane dogodila su se dva značajna događaja. O jednom je znala čitava Kuba, više od toga — čitavi svijet: ovdje su se sastali u meču za svjetsku krunu šampion Rusije Mihail Čigorin i prvi u istoriji šaha svjetski šampion Vilhelm Štajnic. O drugom su znali samo porodica i najbliži prijatelji dona Hosea Kapablanke-i-Graupera.

Jednog dana, nedaleko od zamka Morro u tvrđavi La Kabanja, kapetan don Hose, kao i obično pred zalazak sunca, igrao je partiju šaha s komandantom tvrđave, generalom Lonjeom.

Već nekoliko večeri tiho je posmatrao njihovu igru četvorogodišnji sin kapetana, Raul. Dječak je bio odjeven u suknju, kovrdžava crna kosa padala mu je na ramena. Raulova majka je vrlo željela djevojčicu, a kada se ponovo rodio dječak, još dugo ga je zvala niña (šp. „djevojčica“). Tako ga je i odijevala i nije mu šišala kosu.

— Pazi, samo ne ometaj! — obično je govorio don Hose Raulu prije igre i stavljajući pored masivnog stola stolicu na koju se dječak penjao, očarano je pratio kretanje figura.

Jednog dana iznenada je prekinuo tišinu i uzviknuo:

— Tata, tata, napravio si pogrešan potez! Pogrešan potez konjem!

Igrači su ga tiho pogledali, nasmiješili se i nastavili partiju.

Nakon igre, kad je general otišao, otac je upitao Raula zašto je mislio da je napravljen pogrešan potez. Brzo rekonstruišući poziciju, dijete je pokazalo grešku.

— Karambo! Hiljadu đavola! — uzviknuo je don Hose u čudu. — Hoćeš da kažeš da znaš da igraš šah?!

Ove i druge pojedinosti o djetinjstvu i mladalačkim godinama trećeg svjetskog šampiona postale su poznate iz članka Olge Kapablanke „Formiranje mladog Hosea Raula Kapablanke“ (New York: Chess World, 1964. — t. 1. — br. 3).

— Predlažem da ti počneš! — ponosno je rekao dječak.

Sjeli su za stol — i… otac je izgubio.

Senjor Kapablanka, podigavši Raula na ramena, istrčao je na ulicu i povikao:

— Ave Marija! Čudo! Dogodilo se čudo! Četvorogodišnji sin je pobijedio mene u šahu!

Don Hose, naravno, bio je siguran da je njegov sin Hose Raul rođen (19. novembra 1888. godine) pod srećnom zvijezdom. Ali o tako ranom ispoljavanju u djetetu neobičnih sposobnosti, i to u tako cijenjenom šahu u Havani, nije mogao ni sanjati. Prvo je ponosni don Hose Kapablanka odveo Hosea Raula u Havanski šahovski klub.

Tamo je uvijek bilo mnogo ljudi. Upravo u ovom klubu odigrana su dva meča za svjetsku krunu, a Štajnic ga je nazvao „Eldorado del Ajedrez“ — „Zlatna zemlja šaha“.

Svjetski šampion imao je razloga za to. Šahovske tradicije Kube sežu do kraja XV — početka XVI vijeka, kada su na ostrvo stigli prvi španski konkvistadori. Odlazeći iz Španije na daleka putovanja, nisu zaboravljali da ponesu i šah. Kasnije se interesovanje za šah na ostrvu pokazalo prilično stabilnim. U XIX vijeku Kuba je već bila poznata kao jedan od centara šahovskog života, a zanimanje za nju pokazivale su i druge zemlje. Na stranicama prvog ruskog šahovskog časopisa Šahovski listok 1860. godine objavljena je dopisnica pod nazivom „Šah u Havani“. U njoj se, između ostalog, govorilo:

„U Havani neko po imenu Petro Palmer namjerava izdavati šahovski časopis na španskom jeziku pod nazivom Rivista Mensual de Ajedrez. Uopšte, u Havani se primjećuje ljubav prema plemenitim šahovskim vježbama, postoji prilično brojan šahovski klub, u čije članstvo se primaju i crnci.“

U drugoj polovini prošlog vijeka bilo je malo gradova na svijetu gdje su tako prijateljski, a više od toga — s oduševljenjem — dočekivali poznate šahiste. Dva puta — 1862. i 1864. — ovdje je svojim igrom na slijepo zadivio Morfi, a 1889. i 1892. odigrani su mečevi između Štajnica i Čigorina.

— „Gledalaca je uvijek bilo mnogo, tako da je naš meč bio prava atrakcija u Havani, čak su i fijakeriste zanimali ishodi naše igre. Nisam mogao da se pojavim ni u šetnji, ni u radnji, a da ne budem okružen ljudima koji su me zasipali pitanjima. Laskali su mi koliko su mogli, i očigledno su mnogi željeli da izraze svoju naklonost“ — rekao je Čigorin u intervjuu poslije prvog meča.

Raula, sada već ošišanog i obučenog kao sva havanska djeca, vodili su u šahovski klub tokom meča za svjetsku krunu. Ova posjeta duboko je ostala u Kapablankinoj memoriji. Kasnije je pričao:

— „Sposobnost čovjeka za bilo šta često se otkriva u ranom djetinjstvu i još češće se ispoljava zbog neke posebne prilike koja izdvaja dječije interesovanje iz uobičajenih granica. To se meni dogodilo tokom jednog od istorijskih susreta Štajnica i Čigorina, koji su u to vrijeme živo komentarisani u Havani. Tada mi je bilo četiri godine.“

Zvucima oduševljenih uzvika stalni posjetioci Havanskog kluba pozdravljali su pojavu malog Raula i, pristajući da testiraju njegovu snagu, velikodušno skidali kraljicu sa svoje table. Raul nije odbijao prednost i pobeđivao je partiju za partijom.

Evo partije koju je igrao u klubu s Ramonom Iglesijom:

R. Iglesija (bez kraljice) — H.-R. Kapablanka,
Havana, 17. septembar 1893

 1.e4 e5 2.Nf3 Nf6 3.Nxe5 Nxe4 4.d4 d6 5.Nf3 Be7 6.Bd3 Nf6 7.c4 0–0 8.Nc3 Nc6 9.a3 a6 10.Bd2 b6 11.0–0–0 Bd7 12.Kb1 Na5 13.Rc1 Nb3 14.Rc2 c5 15.d5 Re8 16.h4 b5 17.g4 Nd4 18.Nxd4 cxd4 19.Ne4 bxc4 20.Nxf6+ Bxf6 21.Bxc4 Bxg4 22.Bd3 Bf3 23.Rh3 Bxd5 24.h5 Be6 25.Rg3 g6 26.f4 Bh4 27.Rg1 Kh8 28.f5 Bxf5 29.Bxf5 gxf5 30.Bh6 Rg8 31.Rcg2 Rxg2 32.Rxg2 Qf6 33.Bg7+ Qxg7 34.Rxg7 Kxg7 35.Kc2 Kf6 36.Kd3 Ke5 37.h6 f4 38.Ke2 Ke4  Bijeli se predao.

Kada se vratio kući, Raul je dugo razmišljao o peripetijama šahovskih bitaka i nije mogao da zaspi. Slijedeći savjet ljekara, don Hose je prestao da vodi sina u klub. Uglavnom je Raul igrao sa komšijama, a kasnije i sa školskim prijateljima. Godine 1899. Havanu je posjetio američki majstor Hari Nelson Pilsberi. Bio je poznat ne samo po pobjedi na Međunarodnom turniru u Hastingsu 1895, gdje je nadmašio svjetskog šampiona Laskera, bivšeg šampiona Štajnica, kao i Čigorina, Tarraša, Günsberga, Janovskog i druge velikane, već i po fenomenalnim rezultatima u partijama igranim na slijepo. Njegovi nastupi u Havani oduševili su jedanaestogodišnjeg Kapablanku. On je kasnije rekao: — „Lako je zamisliti utisak koji je na bogatu maštu djeteta ostavio čovjek koji je istovremeno mogao igrati šesnaest i više partija šaha na slijepo, a u isto vrijeme voditi nekoliko partija, ne gledajući na tablu, u dami i igrati partiju vista… Pilsberijeva igra me doslovno elektrisala, i uz saglasnost mojih roditelja, ponovo sam počeo da posjećujem Havanski šahovski klub. Nije prošlo ni tri mjeseca, a ja sam… dostigao snagu prve kategorije.“

Sada se Kapablanka već susretao za tablom sa najjačim šahistima u zemlji. U prve dvije partije s šampionom Kube, Huanom Korsoom, Raul je doživio neuspjeh. Ali to nije obeshrabrilo mladog šahistu. Naprotiv, s još većom upornošću nastojao da savlada najteže osnove šahovske nauke. Kapablanka je proučavao šahovske knjige. Posebno mu je prijalo jedno uputstvo iz završnice. U razigravanju završnica ubrzo je dostigao visok stepen umijeća. Jedva da je napunio 13 godina kada je održan njegov zvanični meč s Huanom Korsoom. Pobjednikom se smatrao onaj ko prvi ostvari četiri pobjede.

Početak meča — Raul je izgubio prve dvije partije — rastužio je pristalice mladog talenta. Ali ne i samog Kapablanku. Vrlo rano stekao je naviku da analizira partije koje je izgubio i da traga za uzrocima neuspjeha. Ovoga puta Raul je uočio i slabe strane svog protivnika, naročito u završnicama, što mu je omogućilo da preokrene tok borbe, osvoji četiri partije i s njima — čitav meč.

Ukupno je sačuvano 39 partija mladog Kapablanke s najjačim kubanskim šahistima (septembar 1901 — mart 1902). Među njima je i 13 meč-partija s Huanom Korsom, odigranih od 17. novembra do 18. decembra 1901. i završenih rezultatom 7 : 6 u korist Kapablanke. Dvije od njih, koje je smatrao najboljima u meču, Kapablanka je kasnije uvrstio u knjigu „Moja šahovska karijera“ (1920). Prva od njih jasno pokazuje njegovu samostalnost i originalnost mišljenja u teorijskoj raspravi koja je završila u korist mladog protivnika.

Sve ove partije objavljene su u knjizi Dejvida Hupera i Dejla Brandreta „Nepoznati Kapablanka“ (London, 1975).

Bečka partija
H. Korso — H.-R. Kapablanka
8. partija meča
Havana, 6. decembar 1901.

1.e4 e5 2.Nc3 Nc6 3.f4 exf4 4.Nf3 g5 5.h4 g4 6.Ng5 h6 7.Nxf7 Kxf7 8.d4 d5

(Korso je često koristio gambitna nastavke, smatrajući da će u oštroj borbi lakše savladati neiskusnog protivnika, koji uz to još nije bio dovoljno upućen u teoriju otvaranja. Nakon partije primijetio je Kapablanki da se prema teoriji ovdje treba igrati 8...d6. Utoliko je zanimljivije što se potez koji je odigrao Hose Raul danas smatra najjačim nastavkom.)

9.exd5 [Savremena teorija preporučuje 9.Bxf4 Bb4 10.Be2 Bxc3+ 11.bxc3 Nf6 12.0–0 Kg7 , s boljim šansama za bijelog.]

9...Qe7+ 10.Kf2

(U jednoj od ranijih partija s Kapablankom Korso je igrao 10. Se2, i partija je završila remijem. Sada je odlučio da uzmakne kraljem, vjerujući da će dobiti više šansi za napad. Njegov protivnik, koji je takođe analizirao ovu varijantu, priredio je iznenađenje.)

10…g3+ 11.Kg1

11...Nxd4 12.Qxd4 Qc5

(Teško je povjerovati, ali sljedećih osam poteza bijeli će biti prisiljeni! Stiče se utisak da crnim figurama ne upravlja trinaestogodišnji dječak, već iskusan majstor!)

13.Ne2 Qb6! [Ne može 13...Bg4 14.Be3 fxe3 15.Qxg4] 14.Qxb6 [Sada bi bilo loše 14.Be3 fxe3 15.Qxh8 Bg7 16.Qh7 Qxb2 17.Rd1 Qf6 18.Rh3 Bf5!]

14...axb6 15.Nd4 Bc5 16.c3 Ra4 17.Be2 Bxd4+ 18.cxd4 Rxd4 19.b3 Nf6 20.Bb2 Rd2 21.Bh5+ Nxh5! (Konj, koji je dugo stajao u rezervi na g8, razvija ogromnu aktivnost)

22.Bxh8 f3! (Pješak oslobađa polje f4 za konja, koji će efektno završiti partiju.)

23.gxf3 [Ako 23.Bc3 f2+ 24.Kf1 Bf5!] 23...Nf4 24.Be5 [Na 24.Re1 Bh3! 25.Bc3 Rg2+ 26.Kf1 Rf2+ 27.Kg1 Rf1+ 28.Rxf1 Ne2#] 24...Rg2+ 25.Kf1 Rf2+ 26.Ke1 Nd3+ 0–1 Bijeli predaje

A druga partija koju je Kapablanka naveo jasno je pokazivala ne samo energičnu igru mladog šahiste, nego i prilično zrelu strategiju u završnicama koje, na prvi pogled, djeluju jednostavno. Pobjede uvijek ulivaju samopouzdanje, naročito onima koji tek počinju svoj put u velika šahovska takmičenja.

Mladi šampion Kube postao je njena nada. Pisale su o njemu novine. Čuli su za njega i u drugim zemljama američkog kontinenta.

Ljeta 1904. brigu o obrazovanju Raula preuzeo je don Ramon Pelaja, rođak i blizak prijatelj porodice Kapablanka. Roditelji nisu imali ništa protiv toga da Raul uči u Njujorku — i bez toga su imali mnogo briga s ostalom djecom. Ali od njega je uzeto obećanje da tokom godina školovanja ne igra šah. Isprva se to pokazalo izvodljivim, jer su interesi mladića bili neobično široki: zanimalu su ga matematika, istorija, filozofija, imao je sklonosti ka medicini, a sanjao je i da lijepo svira violinu. Osim toga, Raul je bio dobar sportista i jedno vrijeme čak je namjeravao postati profesionalni igrač bejzbola, čemu je, međutim, stala na put povreda ramena.

Nakon završetka privatne škole, gdje je Kapablanka učio engleski jezik, upisao se na hemijsko-inženjerski fakultet Kolumbija univerziteta. Prijemne ispite položio je brilijantno: nešto više od jednog sata bilo mu je dovoljno da riješi zadatke iz algebre za koje su bila predviđena tri sata.

Ali izabrana struka nije privukla Kapablanku. Glavna strast njegove duše — sada je to postalo sasvim očigledno — bio je šah. Počeo je da posjećuje poznati Manhetnški šahovski klub u Njujorku, gdje je brzo stekao priznanje. Mnogo toga u njegovoj igri već tada je privlačilo: usmjerenost, odsustvo šablona, stalna težnja ka inicijativi, nevjerovatna brzina kojom su se rađale dosjetljive ideje i lijepe kombinacije.

Godine 1906. Hose Raul osvojio je prvo mjesto na blic-turniru na kojem je učestvovao i svjetski šampion Emanuel Lasker, koji je došao u Njujork na gostovanje. Ugled mladog Kubanca u klubu bio je već dovoljno velik. Čak ga je i doktor Lasker jednom pozvao da zajedno analiziraju jednu poziciju koja ga je zaokupljala.

Kapablanki je, naravno, laskalo što mu se svjetski šampion obraća za konsultacije. I sam je osjećao da je jaka strana njegove igre još tada bila završnica. U otvaranju je, kako se kasnije prisjećao Kubanac, „često još sprovodio mlake, vještačke planove, koji se ne mogu preporučiti protiv jakih igrača“. Što se tiče središnjice, „kombinacije su postale tačnije i dublje, a osim toga, počinje sve više i više da se ispoljava poziciona igra“.

Usput, o Kapablan­kinom interesu u to vrijeme za analizu neobičnih završničkih pozicija svjedoči i studija koji je sastavio na složenu temu borbe topa i konja protiv topa i nekoliko pješaka. Ona je prvobitno bio objavljena u časopisu „Laskers Chess Magazine“.                                                   

Bijeli dobija

1.Kc4 Ka5 2.Kxc5 Ka6 3.Kxc6 Ka7 4.Nd5 Rh2 5.Nc3 f5 6.Rb7+ Ka6 7.Rb6+ Ka5 8.Rb5+ Ka6 9.Rb4 Ka7 10.Nb5+ Kb8 11.Nd6+ Ka8 12.Nc4 Ra2 13.Kc7 Ra7+ 14.Kc8 Ra6 15.Rb8+ Ka7 16.Rb7+ Ka8 17.Nb6+ Rxb6 18.Rxb6 Ka7 19.Rb2 f4 20.Kc7 Ka6 21.Kc6 Ka5 22.Kc5 Ka4 23.Kc4 Ka3 24.Rg2 i bijeli dobija

*
Godine 1965. sovjetski šahovski problemista G. Kasparjan utvrdio je da se igra crnih može pojačati i da se može postići remi. Ovu poziciju kasnije su analizirali i majstor N. Novoteljnov i velemajstor J. Averbah. Potonji je predložio nastavak:
6... Ka8 7. Re7 Rb2 8. Re8+ Ka7 9. Nb5+ Rxb5 10. Kxb5 f4 11. Kc6 g2 12. Re7+ Kb8! 13. Re1 Kc8 14. Rb1 Kc8 15. Ra1 Kb8 itd.

Šahista iz Tjumena, V. Romanov, utvrdio je da se, ako se u početnoj poziciji bijeli konj premjesti s e3 na e4, studija rješava ovako:
1. Kc4 Ka5 2. Kxc5 Ka6 3. Kxc6 Ka7 4. Nd6 Rh8 5. Rb6! (s prijetnjom mata u tri poteza)
5... Ka8 6. Nb5 Rc8+ 7. Kc7+ Rxc7+ 8. Nxc7, i bijeli dobija.
(Vidi: Šahmati v SSSR — 1979 — br. 7 i 12.)

Posebnu popularnost Kapablanka je stekao zime 1909. godine, kada je preduzeo prvu turneju u svom životu po gradovima Sjedinjenih Država.
„Zapanjujuće!“, „Fantastično!“, „Ništa slično nismo očekivali!“ — takvim naslovima blistala su novinska izvještavanja o Kapablankinim gostovanjima. U prvih deset seansi simultanke nije izgubio nijednu partiju. U simultanci održanoj u Hobokenu Hose je na 28 partija utrošio svega sat i četrdeset minuta, tri je završio remijem, a izgubio samo jednu — u kojoj je odbio remi. Ukupni rezultat njegove turneje bio je fenomenalan: odigrao je 602 partije, izgubio samo 12 i napravio 17 remija.

Sjedinjene Države bile su spremne da ga prihvate kao svog idola. Ali prije toga Kapablanka je morao dokazati da nije slabiji od nacionalnog prvaka, Maršala.

Frenk Džejms Maršal važio je za jednog od najjačih šahista svijeta. Velik utisak na savremenike ostavile su njegove pobjede na velikim međunarodnim turnirima u Kembridž-Springsu (1904), gdje je za 2 poena nadmašio Laskera, za 5,5 poena Čigorina i Šlehtera, za 6 poena Pilsburija, kao i u Nirnbergu (1906) i Diseldorfu (1908). Na ova tri takmičenja nije izgubio nijednu partiju! Mnoge partije bile su vođene u oštro-kombinacionom stilu. Majstorski je sprovodio napad i kontra-napad. U vješto pripremljene zamke često su upadali i iskusni majstori.

Ali u mečevima protiv predstavnika pozicione škole Maršalu je bilo teško. Ako je na turnirima, kao romantičar šahovske umjetnosti, igrao s ogromnim nadahnućem, uvijek imajući pred sobom novog protivnika, u dugim nadmetanjima s jednim te istim šahistom nije nalazio poseban polet, pa su rezultati ponekad bili za njega poražavajući. U duelima sa Zigbertom Tarašem i Emanuelom Laskerom u periodu 1905—1907. iz 32 partije dobio je samo jednu, a izgubio 16.

Ipak, s Kapablankine strane bilo je veoma smjelo izazvati prvaka Amerike. Šahistu koji je već učestvovao na 23 međunarodna turnira i odigrao sedam mečeva sa evropskim korifejima! Naravno, američki majstor bio je uvjeren u uspjeh, prihvatajući izazov mladog Kubanca. Uslovi su bili isti kao i u njegovim prethodnim mečevima — igra do osam pobjeda.

Prva partija odigrana je 19. aprila 1909. godine. Po žrijebu, pravo da započne pripalo je Maršalu. Posebno je bio zanimljiv repertoar otvaranja meča, u kojem su oba rivala pokazala zavidnu postojanost. Dok je Kapablanka otvarao borbu potezom kraljevskim pješakom i igrao špansku partiju, Maršal je u prvoj i svim narednim neparnim partijama neprestano birao potez daminim pješakom i igrao damin gambit. Međutim, samo u jednoj, sedmoj partiji, postigao je uspjeh. Do tog trenutka, međutim, već je gubio od protivnika za tri poena.

Šta je, zapravo, izazivalo takvu upornost Maršala (kojeg su čak zvali „pjevačem poteza d2–d4“) u primjenom daminom gambitu? Vjerovatno je u svoje vrijeme dobro proučio ovo otvaranje, a uspjesi na turnirima usađivali su mu uvjerenje da s bilo kojim protivnikom i u bilo kojim okolnostima može biti pouzdano oružje. Ipak, Kapablanka je pokazao pogrešnost takvog mišljenja: polovinu svojih pobjeda ostvario je crnim figurama.

Kapablanka je vješto odbijao žestoke napade protivnika. Ponekad je hrabro kretao u susret burnim komplikacijama, koje je Maršal tako tražio, i izlazio iz tih oštrih borbi kao pobjednik. Tako je bilo, na primjer, u petoj partiji, gdje je Kapablanka svojim 21. potezom g7–g5 naglo zaoštrio igru, „prizivajući vatru na sebe“. Taj potez zahtijevao je precizno i dalekosežno računanje, jer bi i najmanja greška crnima mogla koštati partije.

 
22.Nxg5 Rxe3 23.Qxe3 Ng4 24.Qg3 Qxg5 25.h4 Qg7 26.Qc7 Rxd4 [Kako je ukazao Kapablanka sada je jače bilo  26...Qf6 ] 27.Qb8+ Kh7 28.e5+ Be4 29.Rxd4 Bxb1 30.Qxa7 Nxe5 31.Rf4 Be4 32.g3 Nf3+ ["Pravilnije je bilo  32...f5!"-Kapablanka)] 33.Kg2 f5 34.Qxb6 Nxh4+ 35.Kh2 [35.Kh3 Qa1!] 35...Nf3+ 36.Rxf3 Bxf3 37.Qxe6 Be4 38.f3 Bd3 39.Qd5 Qb2+ 40.Kg1 Bb1 ("Do tog trenutka sam igrao dobro. Kraj je jako poučan"-Kapablanka) 41.a4 Qa1 42.Qb7+ Kg6 43.Qb6+ Kh5 44.Kh2 Ba2 45.Qb5 Kg6 46.a5 Qd4 47.Qc6+ Qf6 48.Qe8+ Qf7 49.Qa4 Qe6 50.a6 Qe2+ 51.Kh3 Bd5 52.a7 Bxf3 Bijeli predaje

Već u ovom meču Kapablanka je pokazao da može igrati jednako dobro i u potpuno pozicionom stilu. Na primjer, u posljednjoj, 23. partiji, koja je odigrana nakon dugog „remi-perioda“ koji je trajao devet susreta zaredom, Kapablanka je finim manevrima primorao protivnika da izvrši niz razmjena, od kojih je svaka znatno pogoršavala Maršalovu poziciju. U završnici, kao i u nekim prethodnim partijama protiv istog protivnika, Kapablanka je igrao besprijekorno i odnio pobjedu.

Više od tri mjeseca trajao je ovaj meč, koji je otkrio potpuno superiornost Kаpablanke. Uz osam pobjeda izgubio je samo jednu partiju. Istina, remija je bilo prilično mnogo — 14. Ipak, pobjeda je bila ubjedljiva, i ostvarena je nad šahistom koji se još nedavno smatrao kandidatom za svjetsku titulu.

Razumljivo je da je ta pobjeda oduševila njegove navijače. Počeli su da insistiraju na tome da Kapablanka izazove Laskera na meč. Ali, trezveno procijenivši svoje mogućnosti, Kubanac je odbio da slijedi njihov savjet.

Meč sa Maršalom u ogromnoj mjeri je doprinio popularnosti Kапablanke na američkom kontinentu, gdje su ga počeli nazivati „kubanski Morfi“. Ne manji značaj imalo je ovo nadmetanje i za sazrijevanje njegovog talenta, za kritičko promišljanje sopstvenog iskustva, za razumijevanje opštih problema šaha. Postaje urednik nedjeljnog časopisa Chess Weekly, koji je izlazio u Njujorku, i u njemu se oglašava o aktuelnim pitanjima šahovske umjetnosti i šahovskog života zemlje.

Pobjeda Kаpablanke nad Maršalom ostavila je utisak i u Evropi. Mađarski majstor Isidor Gunsberg, koji je svojevremeno igrao meč za svjetsko prvenstvo protiv Štajnica, u članku objavljenom u engleskom listu Nottinghamshire Guardian pisao je: „Ako uzmemo u obzir da je Kapablanka tek prekoračio prag dvadesete godine i da se prije meča s Maršalom nikada nije susreo sa prvoklasnim majstorom, njegova pobjeda svjedoči o genijalnim sposobnostima.“

Međutim, takvo mišljenje tada nisu dijelili svi šahovski autoriteti. Mnogi su s rezervom prihvatili vijesti s druge strane okeana. Već su bili navikli da Amerikanci u svakom velikom šahovskom talentu Novog svijeta imaju sklonost da vide „novog Pola Morfija“. Tako je bilo i nakon veličanstvene pobjede Pilzberija u Hastingsu, i nakon Maršalove pobjede u Kembridž-Springsu.

I u oba ta slučaja život nije potvrdio tako ružičaste nade. Pored toga, u samoj Evropi pojavila se čitava plejada šahista ekstra-klase, od kojih su mnogi počeli pretendovati da se popnu na šahovski Olimp. Među njima su Akiba Rubinštajn, Karl Šlehter, David Janovski, Geza Maroci, Oldrih Duras, Zigbert Tarrasch, Aron Nimcovič, Milan Vidmar, Osip Bernštejn, Rudolf Špilman i drugi. Bili su to i šahisti klasičnog pozicionog usmjerenja (Rubinštajn, Tarrasch, Maroci), ali i izraziti romantičari, čije su partije odlikovale originalne kombinacione ideje (Janovski, Špilman i dr.). Posebno impresivne uspjehe u tadašnjim turnirima ostvarili su Rubinštajn, Maroci, Duras, Janovski i Šlehter.

U tom periodu stalno se postavljalo pitanje o njihovim mečevima sa Laskerom. Međutim, finansijske uslove koje je šampion postavljao ovi šahisti nisu mogli da ispune, pa mnogi zanimljivi mečevi nisu održani. Zbog toga je vijest o pojavi nove šahovske zvijezde na američkom kontinentu izazvala kod evropskih šahista dvosmislena osjećanja. S jedne strane, shvatali su da će to povećati interes za šah u cijelom svijetu. S druge strane, strahovali su da će bogata Amerika preuzeti inicijativu u organizaciji meča. Jer, u borbi za svjetsko prvenstvo tada još nije bilo utvrđenih pravila — šampion je sam birao protivnike po sopstvenoj želji.

Tako su šahisti očekivali nova izvještavanja s one strane okeana. A kada je Кapablanka zbog bolesti odbio da učestvuje na međunarodnom turniru u Hamburgu 1910. godine, časopis British Chess Magazine nije propustio da zajedljivo primijeti da se kubanski majstor odrekao putovanja u Evropu zato što bi njegovi rezultati bili krajnje neizvjesni...

Zanimljiva je bila reakcija ruske šahovske javnosti na meč Kapablanke sa Maršalom. Moglo bi se pomisliti da Rusija najmanje ima interesa za nove konkurente u borbi za svjetsku titulu, jer je nju na međunarodnoj sceni predstavljao tako sjajan šahista kao što je bio majstor iz Lodža — A. Rubinštajn. Pobjede na međunarodnim turnirima 1907. godine u Ostendeu i Karlsbadu svrstale su ga među pretendente na šahovsku krunu. Godine 1909. on je ponovo potvrdio svoju reputaciju, podijelivši 1–2. mjesto sa svjetskim prvakom na međunarodnom turniru u čast Čigorina u Petrogradu. Istovremeno se održavao i Svesavezni turnir amatera, na kojem je pobijedio mladi moskovski šahista Aleksandar Aljehin, koji je ubrzo postao nova nada Rusije.

Ruski majstori iskreno su pozdravili pojavu izvanrednog šahovskog talenta preko okeana. U istom broju moskovskog časopisa Šahmatnoje obozrenije, u kojem su se razmatrali rezultati ta dva turnira, pojavilo se i opširno izvještavanje o meču Kapablanka – Maršal. U njemu je bilo objavljeno mnogo partija iz tog meča. Isticalo se da je tokom Petrogradskog turnira Lasker rekao da je moguće „da će uskoro morati igrati meč s Kapablankom“. „Meč s Maršallom“, dodaje časopis, „zaista daje ozbiljne nagovještaje za to“.

O utisku koji je meč ostavio u Rusiji kasnije je pisao i Aljehin: „Kao i svi moji savremenici, prvi put sam čuo o Kapablanci 1909. godine, kada je ostvario zapanjujuću i uvjerljivu pobjedu nad Maršalom“.

U svom sledećem broju Šahmatnoje obozrenije objavljuje još jedan „projekat“ — meč Kapablanke s Rubinštajnom, „o kojem se govori u Americi“. „Ako se američka turneja gospodina Rubinštajna ostvari, onda je njegov susret s Kapablankom neizbježan.“ Nažalost, meč Kapablanka – Rubinštajn nikada nije održan. Nakon meča s Maršalom, Kapablanka se vratio na Kubu, gdje nije bio već pet godina, i bio je svečano dočekan kao nacionalni heroj.

Na rodnom ostrvu zadržao se kratko: predstoje mu nova turneja po Sjedinjenim Državama i turnir u Njujorku, koji je smatrao pripremom za svoje prvo pojavljivanje u Evropi.

Zanimljiva osobina, koja je kasnije postala karakteristična za čitav niz nastupa kubanskog šahiste, ispoljila se upravo na ovom turniru: sposobnost da u teškom trenutku potpuno mobiliše svoje snage i intelekt kako bi preokrenuo tok takmičenja i ostvario visok sportski rezultat. U ovom slučaju, putovavši iz Indijanapolisa u Njujork dvadeset sedam sati vozom, već dva sata po dolasku morao je sjesti za šahovski sto. Umoran od turneje, Kapablanka je loše započeo takmičenje: nakon prve polovine turnira bio je na petom mjestu. Ali zatim, pobijedivši pet partija zaredom, završio je turnir kao drugi, odmah iza Maršalla. Takav silovit finiš poslije početnih neuspjeha svjedočio je o tome da je Kapablanka bio izvanredan šahovski borac.

IGRA PUNA DINAMIKE

Početkom 1911. godine, na obali Biskajskog zaljeva, u španskom ljetovalištu San Sebastijanu, organizovano je takmičenje koje se s pravom može nazvati superturnirom! Pozivani su samo šahisti koji su u posljednjih deset godina osvajali ne manje od četvrtog mjesta na turnirima. Izuzetak je napravljen samo za H. R. Kapablanku. Osim Emanuela Laskera, koji je odbio učešće, ovdje se okupila cijela elita šahovskog svijeta: Rubinštajn, Maršall, Nimcovič, Vidmar, Tarraš, Šlehter, Maroczi, Janovski, Duras, Bernštejn, Špijlman, Tejhman, Bern, Leongardt.

Kapablanka se do tada za šahovskom tablom susreo samo s Maršallom. Ali pošto je Amerikanac u Kembridž-Springsu i drugim turnirima pobjeđivao mnoge od tih šahista, Kapablanka je imao sve razloge vjerovati da i on može dobro nastupiti u San Sebastijanu. To se nije objašnjavalo samo optimizmom mladosti. Ipak je svoje prvo međunarodno takmičenje igrao u zemlji koja mu je bila izuzetno bliska po jeziku i kulturi. A u tome je Kapablanka, bez sumnje, vidio srećan znak.

S druge strane, Španci su s potpuno razumljivim entuzijazmom dočekali pojavu Hose Raula Kapablanke-i-Graupera na svjetskom šahovskom nebu. I mada se na Pirinejima već dugo nisu pojavljivale šahovske zvijezde, Španija je odlučila da ne zaostaje za drugim zemljama u organizaciji velikih turnira. (Valja napomenuti da je turnir u San Sebastijanu za Špance postao svojevrsna „staza“ koja je spajala bogatu istorijsku prošlost šaha sa šahovskim bumom u zemlji sredinom 1980-ih godina.)

Mjesec boravka u Španiji postao je sretan za Kapablanku. Samo su u prvim danima njegovog dolaska raspoloženje malo kvarile izjave pojedinih učesnika turnira, kojima se pobjeda u meču nad Maršallom činila još nedovoljnim razlogom da bude pozvan na tako veliko takmičenje. A doktor prava Bernštajn čak je u tome našao i pravno kršenje uslova takmičenja — jer Kapablanka uopšte nije igrao ni na jednom međunarodnom turniru! Nezadovoljan je bio i riški maestrо Nimcovič. Kako je o njemu pisao Špilman: „Duga i teška borba koju je morao izdržati, da bi stekao zasluženo priznanje, donekle je uzdrmala njegove nerve i ogorčila ga. Smatrao je sebe usamljenim i okruženim neprijateljima, pa je zato uvijek bio sklon vidjeti namjeran napad na sebe čak i u najneviniјim riječima ili postupcima.“

Istina, pred početak turnira Nimcovič je imao priliku da se uvjeri da s „novajlijom“ nije nimalo lako izaći na kraj... Igrao je laganu partiju s Bernštajnom kada im je prišao Kapablanka, koji je šetao u blizini. Posmatrajući partiju, Kubanac se nije uzdržao od jedne primjedbe. Nimcovič je planuo: „Ovde igraju već priznati majstori, a vi tek treba da zaslužite to zvanje!“ Kapablanka je reagovao smireno, uz osmijeh primijetivši da je spreman da s njim odigra nekoliko partija na opkladu. „Izazov“ je prihvaćen, i... sve partije završile su u korist mladog Kubanca. Nimcovič je povukao svoje riječi.

Osmijesi i živost među učesnicima pojavili su se kada je objavljeno da je žrijeb već u prvom kolu spojio Bernštajna i Kapablanku. Igrajući bijelim figurama, Kapablanka je izabrao špansku partiju. Otvaranje je odigrano bez posebnih ambicija. Ali već 20. potezom g2–g4, koji je učinio nakon male rokade, Kubanac je stavio do znanja da je raspoložen za beskompromisnu borbu. Bernštajn je potcijenio dubinu manevra bijelog konja i nastavio svojim damom „gutati“ protivničke pione. Kapablanka je slikovito rasporedio konje, koji su bukvalno visili nad pozicijom crnog kralja i bili podržani sa tri pješaka kraljevog krila. Kada se dim borbe razišao, ispostavilo se da crni kralj stoji nad provalijom... Ne čekajući efektan završetak — mat je trebalo da zada topov pješak — Bernštajn je predao. Kapablanka je za partiju dobio nagradu kao za najljepšu u turniru. Evo njenog završetka:

H. R. Kapablanka — O. Bernštajn
San Sebastijan, 20. februar 1911.

28.Nfxg7 Nc5 29.Nxe8 Bxe8 30.Qc3 f6 31.Nxf6+ Kg6 32.Nh5 Rg8 33.f5+ Kg5 34.Qe3+ 1–0

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 6) 

Ljudi parka „Ermitaž“

 

Stari Semjon

Nekada je igrati blic u Moskvi bilo prava misija. U Centralnom šahovskom klubu, na primjer, satove su dijelili samo odabranima – ostali su morali gledati i sanjariti. A i u drugim klubovima bilo je prava avantura dobiti šahovsku opremu. Ljeti su spašavali parkovi. Dva najpopularnija mjesta bila su „Sokolniki“ i „Ermitaž“. U Sokolnicima, koliko se sjećam, paviljon i dalje stoji kao svjedok prošlih vremena, a „Ermitaž“ – šta da se radi, drveni paviljon na skupom komadiću zemlje u centru Moskve je izgorio u doba tržišnih odnosa. Nema – znači nije ni bilo. Ali bio je! I to kakav!

Bilo je to sedamdesetih. Stanice metroa „Puškinskaja“ još nije bilo, a ja sam išao u „Ermitaž“ od „Majakovske“, prvo svraćajući u malu kafeteriju, gdje su pravili jaja na oko s kobasicom u malim aluminijumskim tiganjima. Savršen početak za šahovski maraton! A tek onda niz Sadovuju do Karetnog reda (Ulica “Reda kočija”).

Park je počinjao od bioskopa, koji su potom preuredili u Teatar minijatura. Desno – Teatar ogledala, a dalje, u dubini, stajala je još jedna drvena pozorišna sala, prava ljepotica. Kasnije je izgorjela, a na njenom mjestu ostao je mali plac.

Teatar minijatura tada je vodio Rudolf Rudin, gospodin Himalajski iz „Kabačok 13 stolica“. Taj čovjek je imao naviku da satima sjedi na klupi nasuprot službenog ulaza, nogu preko noge, gledajući oko sebe, pušeći, naklanjajući se poznanicima – kao da svijet oko njega nije stvaran, a on je kralj šahovskog dvora. Pored vrta stajala je velika stambena zgrada za radnike Moskoncerta, i stariji umjetnici su dolazili u „Ermitaž“ da udahnu svjež vazduh i možda pobjegnu od mladih šahovskih entuzijasta.

I tako, ostavivši gospodina Himalajskog s desne strane, a riblji restoran s lijeve, konačno bih stigao do šahovskog paviljona. Drvena ruševina u kojoj su se čuvali stolovi, stolice, figure i satovi izgledala je kao da će svaki čas srušiti, ali nekako je opstajala. Pored – natkrivena veranda za kišne dane. Ako je vrijeme bilo lijepo, stolovi su jednostavno iznošeni napolje – svjež zrak i šah, kombinacija koja pobjeđuje svaku depresiju.

U parku su još bili koncertni prostori, restoran i mnoštvo paviljona s pivom – prava rijetkost za ono doba. Pričalo se da su šezdesetih postojali i automati za vino. U svakom slučaju, Tolja I., pravi ljubitelj igre i šale, jednom je ponudio velemajstoru Vasjukovu (kojeg nije poznavao, ali to posmatrači nisu znali) da odigraju „po čašicu“ za partiju. Vasjukov je pristojno odbio i otišao. Poslije toga su Tolji rekli kome je uputio ponudu – čin tolike hrabrosti za publiku je bio zadivljujući.

– A ja sam vidio po očima da je htio igrati – govorio je Tolja – ali se ustezao zbog žene!

Julija Sergejevna

O svim poslovima u paviljonu brinula je Julija Sergejevna Baljasnaja. Imala je oko sedamdeset godina – a možda i više, jer ona se nikada nije ljutila na godine, samo na igrače koji nisu slušali njene monologe. Prije penzije predavala je matematiku u školi, pa su njeni razgovori ponekad ličili na težak matematički zadatak: beskonačno dugački i bez očiglednog rješenja. Ljudi su je voljeli, ali su je – da budemo iskreni – zaobilazili. Zašto? Zato što, kada bi Julija Sergejevna počela pričati, nesretnik bi umjesto blica morao slušati njene beskrajne priče. Jednom mi je, ozbiljno, rekla:
– Djetence, ja vas sve prijavljujem. Prisiljavaju me da to radim.
I tu se završavala svaka rasprava o poštovanju pravila… i početku partije.

Sjećam se jednog slučaja koji me u mladosti neugodno iznenadio. U „Ermitaž“ je dolazio Volođa B. – lijep, visok plavokos mladić, oličenje šahovskog šarma. Kao i svi ostali, držao se po strani i izbjegavao Juliju Sergejevnu. Sjedio bi i igrao, koncentrisan, ozbiljan. Ali jednog dana pojavio se s djevojkom pod ruku – očito, trebalo je ubiti vrijeme i malo se pokazati. I tako prilazi Juliji Sergejevni, naginje se… i ljubi joj ruku! Ona, naravno, bila je oduševljena i gotovo zaslijepljena tim viteškim činom. Ipak, kada je Volođa došao sljedeći put da igra, ne samo da joj ruku nije poljubio – nije joj ni blizu prišao. Šah i romantika – to je Moskva sedamdesetih, prijatelju!

Publika

U paviljonu i oko njega uvijek je bilo mnogo ljudi: ljubitelja šaha, stanara okolnih kuća, prvokategornika, kandidata i, naravno, majstora. Dolazili su korifeji moskovskog blica – Arbakov, Carev, Zak, Fajnov, Volođa Sutejev, sin poznatog slikara – a kasnije i Dima Gnesin, Vižmanavin, Kiseljov, Karen Grigorjan, Dorfman, Lemačko, Konoplova… Svi su dolazili, igrali, odlazili.

Prošlo je mnogo godina. Neki su umrli, neki otišli. Neki još uvijek igraju. Povremeno ih vidim na televiziji: jedan je postao veliki biznismen, drugi poslanik Državne Dume, treći general-pukovnik i heroj Rusije…

Zmija

Kako mu je bilo ime — niko nije znao. Zvali su ga Zmija. Mlad, uvijek neobrijan, momak sa čudnim osobinama. Dolazio je svaki dan, u rukama nosio tranzistor. Sjeo bi da igra i uključio „Glas Amerike“ na punu jačinu. Pričalo se da ima potvrdu iz psihijatrijske ustanove. U svakom slučaju, milicija ga nije nikada dirala.

Griša

Izgledao je otprilike trideset pet godina, a sam je govorio da radi kao literarni „crnac“ – piše umjesto sekretara Saveza pisaca.

– Koliko vam oni plaćaju? – upitah ga.
– Tri stotine mjesečno, plus honorar za prvu publikaciju – odgovori Griša.
– Sjajno! – rekoh.
– A znaš kako je teško? – nastavi on. – To nije pisati kao Bunin ili Čehov. Oni nemaju nikakav stil. Muka je, ne možeš ni da zamisliš!

I tu shvatiš najvažniju stvar: možda Griša nije stvarao remek-djela, ali je bar imao posao gdje se tvoja muka plaća – makar i skromno. I u tom „crnačkom“ svijetu svaka riječ imala je svoju cijenu… čak i kad je stil izostajao.

Gdje je uzeo?

U paviljon je često zalazio jedan stariji prvokategorni igrač, Černjšev po prezimenu. Bio je penzioner, pravnik, cijeli život radio ili kao advokat, ili kao istražitelj — nisam siguran. Volio je pričati, prisjećati se starih dana. Jedan njegov monolog posebno mi je ostao u pamćenju:

„Prije rata, u Rostovu, sudili su jednom šefu skladišta. Plata — sićušna, sedamdeset rubalja po današnjem kursu. A on je živio kao kralj: dvospratna kuća, stazica popločana slomljenim ciglama. I tužilac ga upita:

– Recite, optuženi, kako uz tako malu platu imate ovakve odaje?

Šef skladišta ustaje i kaže:

– Građani suci! Čitav život živio sam skromno, nisam pio, nisam pušio, jeo umjereno…

Zastao je, pogleda sudije i dodade sa pravim, prekornim tonom:

– Treba znati živjeti, građani suci!

I to je to. Počeo je rat, otišao sam u vojsku, i nikada nisam saznao kako je sve završilo.“

Slavik

Pojavio se nekako iznenada. Dolazio je svaki dan. Uopšte nije znao da igra, ali je igrao sa svima — za pare. Plaćao je, nekako, aparatima za brijanje „Harkiv“. Onda su počeli da pričaju da je on profesionalni lopov i da je kutiju aparata jednostavno ukrao. Imao je talenta za igru, u svakom slučaju, vrlo brzo je igrao ravnopravno sa kandidatima.

I sjećam se, Slavik je igrao za pare sa jednim KMS-om — sada je poznat dječiji trener. I, kad je dobio još jednu partiju, Slavik kaže: „Hoću da dobijem pare!“ Ali taj nije htio da plati — ili možda nije imao novca. I on, gledajući pored Slavika, povikao je u prazno: „Druže kapetane! Dođite ovamo! Hitno!“
Za sekund, Slavika nije bilo u parku. Šta mu se dalje dogodilo — zna Bog.

Katalovi (Profesionalni kockari)

Bilo je nekoliko ljudi koji su kružili od hipodroma do katrana (za mlađe: kockanje je tada bilo zabranjeno, katran je tada naziv za iznajmljeni stan za ovu opasnu aktivnost, jednostavno rečeno, tajni kockarski dom), iz katrana u „Ermitraž“, iz „Ermitraža“ do bilijarde. Bilo im je svejedno šta će da igraju, samo da je za pare. Igrali su i šah, neki — vrlo pristojno. Među njima su bili i majstori šaha. Svi vodeći moskovski katalovi bili su pod nadzorom milicije. Ali rijetko su ih hapsili. Ipak, tražili su da prijave svoja kretanja po zemlji. Imali su svoj poseban jezik, svoju etiku. Uglavnom, o ovom svijetu je malo napisano.

Karen Grigorjan

Karena i njegovog brata Levona prvi put sam vidio na Spartakijadi naroda SSSR-a, 1967. Karen je igrao na omladinskoj tabli, a Levon, ako se ne varam, na prvoj odrasloj. U svakom slučaju, tog dana kada sam bio na Spartakijadi, Levon je odigrao remi sa Keresom.

Ali potom je Karen prestigao brata i njegovi uspjesi su bili veoma primjetni.
Upoznao sam ga na polufinalu Moskve u blicu, gdje me je lako i sigurno pobijedio. Nakon partije sam zajedno sa Grigorjanom otišao da zapalimo cigaretu i malo popričali. Poslije smo se često sretali u CŠK, u „Ermitražu“, u drugim klubovima. On bi radosno prišao, započeo razgovor. Svaki put me pitao:

• Izvini, kako se zoveš, stalno zaboravljam.

Bilo ga je nemoguće zamjeriti, toliko se radovao kad bi vidio poznato lice, bio je tako prijateljski nastrojen. Pričao je o svojim planovima, o Levonu, koji je do tada iz nekog razloga preselio u Taškent. Prisjećao se nekih smiješnih priča, pjesmica. Kad bi iznio neku misao, pitao je:

• Tačno, zar ne?

Jednog dana smo pola dana proveli šetajući Talinom — nekoliko moskovskih majstora je igrala turnir tamo, a ja, vraćajući se iz Viljandija u Moskvu preko Talina, svratio sam na minut u hotel da ih pozdravim. I Karen me povukao u grad da malo porazgovaramo. Naravno, prethodno me upitao kako se zovem.

Ono što je fasciniralo kod njega bila je kombinacija lukavosti, čiste dječije lukavosti, i dječije naivnosti. Mislim da su mu te osobine mnogo otežavale život. U svakom slučaju, i dva strastvena interesovanja koja je imao pored šaha — ljubavi prema ženama i kocki.

Posljednji put sam ga sreo u Moskvi, kraj GUM-a. To je bilo poslije onog značajnog prvenstva zemlje, gdje je prvi put, nakon osvajanja titule svjetskog šampiona, igrao Karpov. Turnir je bio izuzetno jak i Karen je tamo igrao sjajno, čime se veoma ponosio. Dugo mi je pričao o prvenstvu, partiji sa Karpovom, o tome da mora postati velemajstor, da želi da se plasira na međuzonski turnir. Povremeno se odmicao da pogleda djevojke koje su prolazile pored.

• Djevojko, hajde da se upoznamo! Zovem se narodnim jermenskim imenom Karen, a ovo je moj najbolji drug… Kako se zoveš? Da, Semjon.

Još smo pola sata stajali, razgovarali. I rastali se. Više ga nisam sreo.

U paviljon je dolazio kandidat za majstora Slava Bujakin. Stari šahisti ga, naravno, pamte. Bio je, po Dovlatovu, „kao mnogi pijani ljudi, čovjek zapanjujuće plemenitosti“. Kad je razmišljao o potezima, uvijek je poznatim i nepoznatim ljudima pričao isto. Jednom sam čak čuo kako je rekao malom dječaku: „Pogledaj i zapamti — pred tobom je ujo Bujakin, koji je pobijedio Botvinika!“

I zaista, pobijedio je Botvinika. Bilo je to šezdesetih godina, na timskom takmičenju — prvenstvu Moskve među preduzećima. Dugo sam htio da shvatim kako se to dogodilo. Možda je Botvinik previdio?

Jednog dana mi je došao u ruke broj časopisa „Šahovska Moskva“ sa zapisom poteza. Savladao sam svoju lijenost, uzeo šahovsku tablu i odigrao partiju. Bujakin je imao bijele. Sjećam se, naravno, mutno, ali izgleda da su prvi potezi bili 1.d4 Sf6 2.Sc3. Potom je bijeli stekao prednost. Zatim su razmijenili dame. Potom je pobijedio. Tako jednostavno. Sjećam se svojih osjećaja — potpuno nevjerovanje. Kako to? Možda je, na primjer, Botvinik došao da igra pijan, a Slava bio  trijezan. Ali to nije moglo biti, Botvinik se vrlo ozbiljno odnosio prema šahu! U najboljem slučaju obrnuto. A možda su obojica bili trijezni. Ipak, bilo kako bilo pobijedio je Bujakin. Ponekad običan čovjek jednostavno odigra partiju života.

Dima Gnesin

Mali, mršavi dječak, izgledao je mlađe nego što mu je bilo — petnaest-šesnaest godina. Bio je veoma talentovan. Igrao je za velike pare. Prvo su za njega igrali odrasli — pravi „katalovi“ iz podzemlja šahovskog svijeta. On je samo sjedeo i učio. A onda je odjednom počeo da igra za sebe, i svijet se promijenio: više nije bio samo figura u tuđim rukama, nego sam je postao opasan protivnik.
Potom nije igrao samo šah, već i sve igre — na veliko. Kasnije su ga ubili — pričalo se da je to bilo pokušajem da naplati nečiji dug u kartama. Čini se da je bilo 1981. ili 1982. godine. Tako se poklopilo da sam radio u istoj ustanovi sa njegovom majkom, iako je nisam poznavao. Još uvijek žalim što s njom nisam razgovarao, nisam je upozorio.

Jura Kajumov

Jura Kajumov nije bio naročito jak šahista — negdje prva kategorija. Ali njegova ličnost činila ga je omiljenim: vatreno, bučan, uvijek nasmijan i spreman na šalu. Volio je igrati, volio je da gleda kako drugi igraju i jednostavno uživao u dobrom društvu.

Bio je sin poznatog dokumentarista, dobitnika Lenjinove nagrade. Otac je napustio porodicu, pa je Jura dok je bio mali dobijao alimentaciju — tada astronomskih dvjesto rubalja. I život se nekako vratio na svoj krug: kad je napunio trideset i pet i dobio povišicu kao programer, opet je primao istih tih dvjesto rubalja.

Poslije ga neko vrijeme nisam viđao. Preko zajedničkih poznanika čuo sam da je, kako se danas kaže, „u redu“ — mnogo radi i dobro zarađuje. A onda je 1996. godine, kada smo zvali prijatelje zbog smrti KMS E. Rafalskog, shvatio sam da Jurin telefon ne odgovara. Kasnije sam saznao da je preminuo — srce mu je stalo dok se vozio metroom.

Stari Semjon

Leša Gubin

Legendarna ličnost. Šetao je po svim moskovskim parkovima. Mali, grbav čovječuljak. Svima je nudio prednost od njegovih minut prema pet minuta protivnika na satu. Igrao je veoma dobro, ali njegova prava snaga bila je u tome što je tokom partije diskretno namještao satove. Svi su to znali, ali uhvatiti ga bilo je teško — majstorstvo je bilo visoko. Ako bi ipak izgubio, nikada nije davao novac. Nije pomagalo ni tučnjava.

Bob Everi

Zanimljivo — čak sam i ime zapamtio. Bio je mlad Amerikanac, zaljubljenik u šah, koji je došao u Moskvu na službeni put od firme Hewlett Packard, u Lihačevu fabriku. U to vrijeme komunicirati sa strancem bilo je neuobičajeno, pa čak i rizično. Ipak, sprijateljili smo se. Sjećam se njegovih dnevnih troškova — deset rubalja! Šokantno malo, zar ne?

Još mi je ostao u sjećanju njegov opis igre protiv Fišera na jednom švajcarskom turniru. Kaže, Fišeru je nakon besane noći bio određen dječak da ga probudi ako zaspi da stigne na partiju.

I, naravno, postavio je pitanje mom prijatelju: „Čitao sam da je u SSSR-u Jevrejima teško, pa zašto se on stalno smiješi?“

Čvrsta porodica – čvrsta država

To je bila neobična porodica. Muž, Filip, kandidat za majstora, izuzetno nervozan čovjek, bio je poznat čitavoj moskovskoj šahovskoj sceni. Vrlo dobro je igrao blic. Za blic imao je svoje omiljeno otvaranje 1.g2-g4. I gotovo uvijek je sticao prednost. Priča se, međutim, da je jednom Filip igrao blic sa mladim Taljem, koji tada još nije bio šampion svijeta. Partija je tekla ovako: 1.g4 h5! 2.g5 h4!! 3.g6 h3!!! i potpuno šokirani Filip brzo je izgubio.

Žena, lijepa plavuša Vera, prvokategornik, jedina razumna osoba u porodici, bila je potpuno zaljubljena u svog čudnog muža i potpuno mu se povinovala.

I konačno, sin Oleg, veoma rano formiran mladić, kojeg je Filip sa maničnom tvrdoglavosti želio da učini velemajstorom. Za početak majstorom. Problem je bio u tome što je Oleg želio ne da igra šah, nego da živi punim životom mladog momka. Nije želio da se bavi šahom, iako ga je Filip prisiljavao.

Među šahovskim dostignućima Filipa bilo je i jedno inovativno rješenje — razvio je vlastitu šahovsku notaciju. Tabla je bila podijeljena dijagonalno, svaka figura bila je označena isključivo svojom mimikom ili gestom, a tražena pozicija — sa dvije grimase ili geste. Kada bi žena ili sin igrali na turniru, Filip je stalno kružio oko table i živahno pravio grimase.

Filip je konačno uključio sina na turnir sa normom majstora. Bilo je to na Gogoljevskom, u Centralnom klubu. U toaletu na prvom spratu sjedio je unajmljeni jaki moskovski majstor sa džepnim šahom. Na drugom spratu je igrao Oleg. Filip je, dobivši poteze od majstora, pokušavao da ostvari vezu pomoću grimasa sa sinom. Sve je bilo promišljeno — ali Oleg nije postigao normu. Možda je miris u toaletu smetao majstoru, ili je bilo nešto drugo. Ukratko, Oleg je ubrzo prestao da se bavi šahom.

Kasnije su emigrirali. Prvokategornica Vera igrala je za reprezentaciju svoje nove zemlje na Olimpijadi. Skoro na prvoj tabli. Osvojila je 50 posto poena. Pritom je pobijedila nekoliko poznatih šahistkinja. Filip je, međutim, tada bio trener ženske reprezentacije.. 

Priča o kreativnom neuspjehu

Sedamdesetih godina jedno od najpopularnijih sovjetskih novina bila je „Literaturnaja gazeta“. A čitanje se počinjalo od zadnje strane. Tu je bila humoristička rubrika – Klub „Dvanaest stolica“. Tamo su objavljivali istaknuti sovjetski satiričari, ponekad bi Valentin Berestov objavljivao svoje šaljive stihove, pojavljivali su se mladi Gorin, Arkanov, Izmajlov, Aleksandar Ivanov – sve ih ne možeš nabrojati.

Na toj stranici postojao je mali kutak rubrika – „Fraze“. Za jednu kratku duhovitu frazu plaćali su pet rubalja. To sam znao sigurno, ispričao mi je prijatelj Borisa B., pjesnika-satiričara, stalnog autora zadnje stranice „Literaturnke“. A Boris je često dolazio u „Ermitraž“ da igra blic.

Misao o tim ludo jednostavno zarađenim parama nije me napuštala. Jedna fraza – pet rubalja! A ako bih smislio deset duhovitih fraza? Pa dobro, bar pet za početak. Počeo sam smišljati smiješne fraze. Dugo sam se mučio, da ne kažem — naprezao. Mislim da sam smislio tri ili četiri. Jedna od njih je bila: „Pokretač braunovog kretanja“.

(Braunovo kretanje je haotično, nasumično gibanje čestica koje nastaje zbog slučajnih sudara sa molekulima fluida. Sama rečenica bi značila: „osnovni organizator spontanog haosa“. To bi bilo slično frazi: načelnik odjeljenja za koordinaciju nekontrolisanih procesa)

Skupivši hrabrost, prišao sam pjesniku satiričaru Borisu, baš u trenutku kada je platio protivniku  za izgubljenu partiju. Igrali su za velike pare, Boris je dao oko pedeset rubalja.

• Evo, smislio sam nekoliko fraza, hoćeš da čuješ?
• Hajde! — nevoljno je pristao. Poslušao je i rekao:
• Neće proći.

Zatim se okrenuo i otišao da pije konjak zajedno sa svojim pobjednikom na verandi restorana.
Tu se moja karijera humorise završila prije nego je počela. Šteta. Novac je bio veoma potreban. A fraze pa dobro, činilo mi se da nisu bile gore od onih koje su drugi slali.

San Sanič

Sasvim neočekivano, na internetu sam naletio na ime pokojnog književnika Aleksandra Aleksandroviča Lacsisa. Ispostavilo se da je tvrdio kako je Trocki — direktni potomak Puškina. Ako se dobro zamislite, u tome zapravo nema ničeg čudnog: Lacsis je volio paradokse kao drugi ljudi štrudlu. Njegova omiljena teorija bila je da „Konjića Grbonjića“ nije napisao Eršov, nego opet — ko drugi — Puškin.

Sedamdesetih godina povremeno sam se družio sa Lacsisom. Ponekad u Centralnom šahovskom klubu, ali češće u „Ermitažu“. Ljeti je dolazio gotovo svakog dana, igrao blic i to isključivo sa svojim vršnjacima — kao da je imao neki nevidljivi ugovor da podmladak ne primaju.

U „Ermitažu“ su svi o svima ponešto znali. Meni je bilo poznato da je San Sanič — književnik, da povremeno objavljuje tekstove o Puškinu, šahu i svemu između. Vidio sam da skromno živi, da se ne oblači baš reprezentativno, i da mu izraz lica nije zloban — više onako uvrijeđen, kao da se cijeli svijet dogovorio da mu nešto duguje. Govorio je kratko i oštro, a ja sam ga se pomalo pribojavao. Trudio sam se da mu ne upadnem u oči, tek bih se pozdravio i produžio.

A onda sam, jednog dana, u „Šah u SSSR-u“ pročitao njegovu izvanrednu priču: kako je kao dječak tridesetih godina volio šah, sanjao o tituli velemajstora, i kako su ga rođaci odveli u posjetu samom Laskeru. Lasker je pogledao njegovu partiju i rekao mu (citiram otprilike, časopis mi se zagubio):

— Ne savjetujem vam da život posvetite šahu. Vi ste, očigledno, talentovan mladić, a u životu ima mnogo drugih zanimljivih stvari.

Mali Lacsis se prvo uvrijedio do suza, a onda shvatio da je Lasker možda i u pravu.

No, mene je osvojilo ne to što je napisao, već kako je napisao — majstorski, toplo, duhovito.

I tako sam skupio hrabrost, prišao San Saniču i rekao da sam pročitao njegovu priču, da je divna, da mu zahvaljujem i da bih volio da češće tako piše.

Odgovorio je onim svojim oštrim, odrješitim tonom — ne sjećam se više tačno, nešto se žalio da su mu izbacili cijeli odlomak. Ali vidio sam da mu je drago: čitaju ga, vole ga… pa makar i neki mladić, reklo bi se — početnik koji još miriše na tipografsku boju.

Danas, kad se sjetim tog davnog, sitnog događaja, ipak sam malo ponosan na sebe. Prišao sam, pobijedio stid — i rekao mu to što sam rekao.

Vinogradov

Vinogradov, čovjek koji je snimio dokumentarac „Šahisti“ (1968) i koji je u „Ermitažu“ igrao blic češto, znao je da ispriča dobru priču. Jednom je prepričavao događaj iz 1952. godine, kada je radio kao demonstrator na prvenstvu SSSR-a.

Tog dana posmatrao je zajedničku analizu partije koju su upravo završili mladi majstor Korčnoj i iskusni, pomalo samouvjereni Ilivicki. Korčnoj je pobijedio — to je bio zvanični podatak. Ali da ste gledali samo njihove izraze lica, pomislili biste da je rezultat potpuno obrnut.

Ilivicki — opušten, nasmiješen, kao čovjek koji je upravo dobio partiju.
Korčnoj — po Vinogradovu, izgledao je kao uplašena zvijer koju je neko stjerao u ugao.

Ilivicki, uz uzdah profesionalca koji zna bolje nego vlastita intuicija, počinje:
— Imao sam jasnu prednost… očigledno, umjesto ovoga trebalo je igrati ovako…

Korčnoj odmah skače i brzo pomjera figure:
— A tada? Gdje je tu vaš plus?

Ilivicki se zamisli, klimne:
— Da, vjerovatno… onda ne odmah tako, nego ovako… — i odigra novi potez, uvjeren da je pronašao spas.

Korčnoj opet plane:
— Kako to! Pa tada je… — i ponovo brzo isplete čitavu mrežu varijanti.

I tako su njih dvojica „analizirali“: Ilivicki je svakim potezom dokazivao da je mogao pobijediti, a Korčnoj je svakim potezom dokazivao da to — nije mogao.

Na kraju, Ilivicki je otišao kući pogođen osjećajem da je izgubio potpuno nezasluženo.

A Korčnoj — potpuno uvjeren da je pobijedio najzasluženije na svijetu.

I to je, možda, najbolja definicija šahovske psihologije koju je Vinogradov ikada ‘snimio’ — iako mu kamera tada nije bila pri ruci.

Stari Semjon

Visocki i šah
Nekoliko godina zaredom, u moskovskom parku "Ermitaž" održavalo se finale ženskog prvenstva u šahu u blicu. Turnir je bio dobro organizovan, svečano i uzbudljivo. Žene su bile lijepo obučene, oko njih su se okupljali navijači, obožavaoci i novinari.
Međutim, jednog dana, turnir je gotovo propao. Naime, u park je ušao – Visocki. U trenutku, sve djevojke su prestale da igraju i pojurile ka svom idolu, zaboravljajući na partije, nagrade i sve ostalo.

Lenjin i šah
1972. godine, nedugo prije početka legendarnog meča Spaski – Fišer, u parku je održano predavanje i simultanka M.M. Judoviča, starijeg. Julija Sergejevna nas je zamolila da budemo prisutni, postavljamo pitanja, ali da ne učestvujemo u simultanki – Judovič je bio stariji, i bilo mu je teško da se nosi sa tolikim brojem igrača.
Uglavnom, počeli smo da slušamo predavanje. Neki su, naravno, bili malo pod gasom. I onda, kad je Judovič odgovarao na pitanje o Fišeru i njegovom okretanju religiji, rekao je nešto u stilu: „Fišer je, kažu, psihički bolestan.“ U tom trenutku, kandidat za majstora Borja B., koji je upravo izašao iz zatvora, izleteo je iz stolice:
„Šta vi to pričate! Mi ne pitamo šta vam je! I uopšte, ako neko samo pomjera drvene figure, znači li to da je psihopata?“
Ne sjećam se tačno šta je Judovič odgovorio, ali ubrzo se požalio Juliji Sergejevni:
„Kako je mogao da kaže da šah igraju samo psihopate? Pa to je omiljena igra V.I. Lenjina!“

Put ka istini
(Vladimir Mihajlovič i Kolja)
U stara vremena u Moskvi postojalo je još jedno mjesto gdje se igralo šah — Baumanov park. Tu je bio i Vladimir Mihajlovič I., intelektualac sa „posebnim“ navikama, koji je volio da pije. Bio je poznat po svom „umjetničkom ponašanju“.
Tu je bio i Kolja S., momak koji je zimi zarađivao igrajući golmana u hokeju sa loptom, a ljeti gubio dio novca igrajući šah. Kasnije su srušili paviljon, ljudi su se razišli, a oni su se poslije mnogo godina slučajno sreli. Odlučili su da odigraju blic – kao u starim vremenima.
Međutim, postojala je mala komplikacija: Kolja je u međuvremenu postao duboko vjerujući baptista i više nije mogao da igra za novac.
Dogovorili su se ovako: ako pobijedi Vladimir Mihajlovič, dobija čašu (nije bilo mnogo entuzijazma za ozbiljnije nagrade). Ako pobijedi Kolja, Vladimir Mihajlovič mora da pročita poglavlje iz Jevanđelja.
I tako, trijezni Kolja je neprestano pobjeđivao pijanog Vladimira Mihajloviča, a on bi, svaki put, otvarao Bibliju i čitao naglas.
Nakon nekoliko dana, Vladimir Mihajlovič je počeo da se žali:
„Bilo mi je teško! Tekst je previše težak, stalno moraš da razmišljaš, a ja sam se već odvikao!“

(Kraj serijala)

https://chesspro.ru/voices/voices1.shtml