Kako se oblikovala sudbina šahovske kraljice SSSR-a Maje Čiburdanidze?

 

Devetostruka olimpijska šampionka ostavila je značajan trag u sportu

Piše: Venera Jerofejeva
12. novembar 2025

Jednom su legendarnog šahistu Mihaila Talja pitali: „Kako ocjenjujete šanse Maje Čiburdanidze da postane svjetski prvak među muškarcima?“ On je odmah odgovorio:
„U svakom slučaju, veće nego moje – da postanem svjetska prvakinja među ženama!“

O čemu ćemo govoriti:

• Biografija Maje Čiburdanidze
• Prve pobjede
• Turnir za turnirom
• Kraljica šaha
• Lični život Maje Čiburdanidze
• Čime se danas bavi Maja Čiburdanidze?

Biografija Maje Čiburdanidze

Maja Čiburdanidze – jedna od najistaknutijih predstavnica čuvene sovjetske šahovske škole – unijela je u ovaj sport poseban stvaralački duh. Po njenim riječima,

„šah zaista treba razumjeti. Ljepota ove igre postaje očigledna onima koji sami igraju.“

Maja Čiburdanidze rođena je 17. januara 1961. godine u Kutaisiju. Nevjerovatna nadarenost gruzijske djevojčice pokazala se već u ranom djetinjstvu. Sa tri godine Maja je naučila da čita, a s pet je krenula u školu, već znajući da u glavi računa trocifrene brojeve. Imala je fenomenalno pamćenje koje je zadivljivalo ne samo roditelje, nego i nastavnike u školi.

Majin otac, Grigorij Čiburdanidze, bio je strastveni zaljubljenik u šah. Najprije je toj popularnoj igri naučio stariju djecu – sina Revaza i ćerku Lamaru. Ubrzo je red došao i na Maju. Buduća šampionka brzo je savladala šahovsku nauku. Od tada su se u kući Čiburdanidzeovih, uveče i za vikend, na nekoliko stolova vodile prave šahovske bitke.

Maja Čiburdanidze
Foto: Jevgenij Nederja / Fotohronika TASS

Maja je u porodici bila najmlađa i najvoljenija kćerka. Ali za šahovskom tablom nije dobijala nikakve popuste. U početku je Maja trpjela teške poraze i od muke gorko plakala. A onda se kod mlade sportistkinje iznenada otkrio izuzetan talenat.

Najprije je pobijedila oca, zatim sestru, a potom i brata, koji je imao prvu šahovsku kategoriju. Na porodičnom savjetu odlučeno je da se Maja upiše u šahovski klub. Tada joj je bilo osam godina. Od tog trenutka započela je blistava karijera mlade Gruzijke.

Prve pobjede

Sa deset godina Maja Čiburdanidze je osvojila prvenstvo republike u šahu među školarcima. Sa dvanaest godina pozvana je u reprezentaciju SSSR-a. U to vrijeme porodica se već preselila u Tbilisi, poznat po najboljoj šahovskoj školi u zemlji.

Prvo međunarodno učešće Maje Čiburdanidze – meč s iskusnom jugoslovenskom šahistkinjom Vlastom Kalhbrenner (Maček) – izazvalo je pravi senzacionalni odjek u svjetskoj sportskoj javnosti. Maja je s lakoćom pobijedila protivnicu u četiri partije zaredom. Posmatrajući igru šahovskog čuda od djeteta, međunarodni majstor Borislav Ivkov nije mogao da sakrije oduševljenje i uzviknuo je:

„O, pa to je ženski Bobi Fišer!“

Debi Maje Čiburdanidze na međunarodnom turniru u rumunskom gradu Brašovu bio je zapanjujući. Šahistkinja je nadmašila sve protivnice tri kola prije kraja takmičenja. Za ubjedljivu pobjedu Maja je dobila titulu međunarodnog velemajstora – kada joj je bilo svega 13 godina.

Da bi dalje napredovala i približila se šahovskom tronu, na kojem je tada neprikosnoveno vladala druga Gruzijska šampionka – Nona Gaprindašvili – pomogao joj je Eduard Gufeld. Tokom dvije godine poznati velemajstor pripremao je Čiburdanidze za velike pobjede. Treba reći da je Gaprindašvili za mladu sportistkinju bila pravi idol. Simbolično je što je još 1969. godine Maji, u redakciji lista Kutaisi, uručen portret tadašnje kraljice šaha s potpisom:

„Maji, budućoj šampionki!“

Turnir za turnirom

Saradnja s iskusnim trenerom ubrzo je dala rezultate. Njena igra se na tabli znatno promijenila – Maja je stekla sopstveni stil, obilježen dubinom, jednostavnošću i zrelošću. Te osobine gruzijske šahistkinje zadivljavale su mnoge poznate protivnice, a Maja je, ne mareći za njihove titule, osvajala turnir za turnirom.

18.avgust 1978. postao je prekretnica u njenoj karijeri. U Pitsundi je počeo finalni meč za titulu svjetske šampionke u šahu. Sudbina je konačno priredila pravo iskušenje za mladu izazivačicu – Maja se u direktnom dvoboju susrela s moćnom, do tada neporaženom sunarodnicom Nonom Gaprindašvili.

Maja Čiburdanidze
Foto: RIA Novosti

Suprotno očekivanjima, Čiburdanidze je prilično lako pobijedila Gaprindašvili i postala svjetska šampionka u šahu. Usprkos porazu, Nona je srdačno čestitala protivnici na velikom uspjehu. Zanimljivo je da su prijateljski odnosi između ove dvije velike sportistkinje sačuvani do danas.

Tokom narednih 13 godina Maja je sigurno držala vrh svjetskog šaha. Do svoje sedamnaeste godine odigrala je oko 500 partija na različitim turnirima.

Kraljica šaha

Maja je prema svojoj slavi bila smirena – čak i pomalo ravnodušna. Ipak, nijedna druga sportistkinja na svijetu ne može se pohvaliti tolikim brojem priznanja.

Maja Čiburdanidze je devet puta, kao članica reprezentacija SSSR-a i Gruzije, osvajala šahovske olimpijade. Višestruka svjetska šampionka odlikovana je Ordenom Crvene zastave rada i ponijela zvanje Zaslužnog majstora sporta SSSR-a. Više puta joj je dodijeljen i šahovski „Oskar“ za izuzetna sportska dostignuća.

Godine 2014. Maja Čiburdanidze je uvrštena u Kuću slavnih svjetskog šaha. Inače, od 1979. godine učestvovala je i na muškim turnirima. Na primjer, na takmičenju u Nju Delhiju 1984. osvojila je prvo mjesto, a uspjeh je ponovila godinu dana kasnije – na turniru u Banja Luci.

Ipak, Maja je prema tim pobjedama bila skromna i samokritična. U jednom intervjuu za sportske novinare iskreno je rekla:

„Muškarci igraju jače, naravno. Oni apstraktnije misle, dalekovidniji su. Oni bolje vide šah. A žene? One su konkretnije – i u šahu, i u životu. I to nas, naravno, košta. I još nešto – žene su fizički slabije. A za šahovskom tablom treba sjediti pet-šest sati bez prekida.“

Maja Čiburdanidze
Foto: RIA Novosti

Lični život Maje Čiburdanidze

Šah nije bio najvažniji dio njenog života. Maju su zanimale filologija i istorija. Završila je Medicinski institut u Tbilisiju, na smjeru kardiologija.

Maja se udala, ali se posle nekog vremena brak raspao. Djecu nije imala.

Nažalost, sudbina koja joj je darovala talenat, donijela joj je i teška iskušenja. Tragično je stradao njen stariji brat Revaz – preminuo je sa samo 19 godina. Zatim je umrla i Majina majka. A u maju 1998. godine, u predgrađu Elistе, Čiburdanidze je doživjela tešku saobraćajnu nesreću i samo pukim čudom ostala živa. U bolnicu je primljena u teškom šoku, sa zatvorenom povredom lobanje, kao i ozbiljnim kontuzijama grudnog koša i stomaka.

Maja Čiburdanidze
Foto: RIA Novosti

Čime se danas bavi Maja Čiburdanidze?

Kada je 1991. godine u napetom meču s Kineskinjom Sie Đun (Xie Jun) izgubila titulu šahovske kraljice, nije osjetila ništa osim strašnog umora.

Više od deset godina kasnije Čiburdanidze je sa tugom konstatovala da su računari i vještačka inteligencija u određenoj mjeri „ubili“ živi šah. Po njenim riječima, popularna igra izgubila je romantiku, pravi sportski žar i borbu karaktera. Nekada se, kaže, moglo oslanjati na sopstveni talenat, a sada je sve drugačije.

Danas 64-godišnja slavna šahistkinja živi u malom planinskom selu nedaleko od Kutaisija. Maja se majčinski brine o svojih sedmoro bratanaca i sestričina, koji je obožavaju zbog njene dobrote i topline.

Voćnjak, bašta, mačke i psi – I to malo imanje traži pažnju i njegu. Po sopstvenom priznanju, Maji je mnogo prijatnije da živi u samoći, daleko od gradske vreve i nekadašnje slave.

https://www.championat.com/lifestyle/article-6238420-majya-chiburdanidze-sudba-shahmaty-gde-sejchas.html?ysclid=mhwbbosfob431777539

Mrzio je SSSR još od školskih dana. Priča o drugom šahovskom nepo­vratniku

 

Bjekstvo u SAD nije uništilo prijateljstvo velemajstora sa Borisom Spaskim.
Autor: Artjom Kuznjecov

Bjekstava sovjetskih šahista iz zemlje nije bilo mnogo. Najpoznatiji je, naravno, bio skandal oko Viktora Korčnoja. Ali po primjeru prvog disidenta–velemajstora postupili su i drugi sportisti.
Drugi „nepovratnik“ poslije četvorostrukog šampiona SSSR-a postao je Lev Aljburt.

Budući šahista rodio se u Orenburgu tokom ljeta 1945. godine. Tek dvije godine kasnije njegova se porodica vratila u domovinu — u Odesu, gdje je Lev živio sve dok nije napustio Sovjetski Savez.

Šahom se bavio od djetinjstva, ali je ozbiljno počeo da se posvećuje igri tek kad je postao student. Mladić je završio fizički fakultet Odeskog univerziteta.

Nakon dvije godine postdiplomskih studija, potpuno se posvetio šahu. Putovao je na turnire, bilježio značajne pobjede na takmičenjima širom zemlje, a posebno na teritoriji svoje republike.

U periodu od 1972. do 1974. godine tri puta je postao šampion Ukrajine.
U finalima prvenstva SSSR-a učestvovao je pet puta, ali pobjedu nikako nije uspijevao da ostvari.

Konkurencija je u to vrijeme bila previše jaka — zemlja je bila prepuna talenata.
Izvor fotografije: lični arhiv Leva Aljburta

Godine 1977. Aljburt je dobio titulu velemajstora. Aktivno je bio pozivan u reprezentaciju Sovjetskog Saveza, u čijem je sastavu postao šampion Evrope na ekipnom turniru.

Lev je bio u dobrim odnosima s mnogim zvijezdama šahovskog svijeta — s Taljem, Botvinikom, Karpovom, a posebno je bio prijatelj s Borisom Spaskim. Njihova veza nije prestala ni nakon Aljburtovog bekstva.

Lev je redovno pobjeđivao na međunarodnim turnirima. Na primjer, 1976. godine njegov tim Burevestnik osvojio je klupsko prvenstvo Evrope u Njemačkoj.

Inače, te iste godine Viktor Korčnoj je zatražio politički azil u Amsterdamu, ali mu je tamo bilo odbijeno, pa je potom zatražio utočište u Švajcarskoj, gdje je skandaloznog rivala Anatolija Karpova država već primila.

Izvor fotografije: FIDE

Tim Burevestnik, sa Aljburtom u sastavu, ponovo je pobijedio u Njemačkoj 1979. godine.
Ali, dogodila se jedna nezgoda — šahisti se nisu svi vratili kući.

Jednog dana, rođeni Odešanin pobjegao je i otišao u Keln, gdje je pronašao policijsku stanicu i zatražio politički azil.
Ostao je u Zapadnoj Njemačkoj (FRG), a kasnije se preselio u Sjedinjene Američke Države, gdje je proveo ostatak života.

U stvarnosti, mržnju prema sovjetskom sistemu velemajstor je nosio još od mladosti.
Nije prihvatao politički pravac kojim je zemlja išla, a smrt Staljina pamtio je kao najbolji dan svog života — tada mu je bilo samo sedam godina.

Izvor fotografije: FIDE

„Još kao tinejdžer zamrzio sam sovjetski sistem. A s godinama se ta mržnja samo pojačavala.“

„Uspio sam ne samo da ostanem van KPSS-a, već i da ne postanem član Komsomola — na to sam posebno ponosan, jer je to bilo prilično teško“,
— priznavao je Aljburt.

Bekstvo šahiste u domovini je doživljeno vrlo bolno.

Godine 1978. u Kijevu je održan turnir na kojem je Lev nastupio izuzetno uspješno.
U čast tog, tada po prvi put organizovanog takmičenja, 1980. godine objavljena je knjiga „Kijevski međunarodni turnir“, ali — bez tabele rezultata.
To se prvi put u istoriji šaha dogodilo, da se pobjednik jednostavno „izbriše“.

Izvor fotografije: lična arhiva Leva Aljburta

U Sjedinjenim Američkim Državama, velemajstor je prihvatio sportsko državljanstvo i počeo da igra za reprezentaciju SAD-a.
Čak je tri puta postao šampion zemlje — 1984, 1985. i 1990. godine.

Sa novim nacionalnim timom učestvovao je na svjetskim prvenstvima, šahovskim olimpijadama i drugim međunarodnim turnirima.

U 1980. godini predvodio je američku ekipu u meču protiv svjetskog šampiona Anatolija Karpova.
Kako se kasnije prisjećao Aljburt, prije partije mu je sovjetski velemajstor prišao i upozorio ga da mu neće pružiti ruku.
Lev se nije uvrijedio — samo je nekoliko sekundi stajao mirno s ispruženom rukom i kamenim izrazom lica.

Izvor fotografije: Wikipedia

Bjegunac je ostao zapamćen i po drugim ulogama.
1981. godine bio je jedan od sekundanata Viktora Korčnoja u meču za svjetsku titulu protiv Anatolija Karpova.
A devet godina kasnije, učestvovao je u organizaciji čuvenog meča za šahovsku krunu između Kasparova i Karpova u Njujorku.

https://tinyurl.com/2stwr8wu

ŠAHOVSKE ANEGDOTE I PRIČE - MALO O ŠAHU

 

Srećno djetinjstvo

U djetinjstvu sam se bavio šahom u jednom od moskovskih Domova pionira. Kružok je vodio divan i najmiliji čovjek, I. D. Berezin. Osim tog kružoka, Josif Davidovič imao je i druge šahovske aktivnosti – igrao je sam, sudio, po mom mišljenju bio član nekih federacija, prisustvovao sjednicama itd. Pored toga, sarađivao je s velemajstorom A. Lilijentalom

Naime, Lilijental je u „Komsomolskoj pravdi“ vodio šahovsku rubriku. Iako je Andre Arnoljdovič dugo živio u Savezu, prilično loše je govorio ruski. Zato je umjesto njega pisao Josif Davidovič – Lilijental bi govorio šta želi reći, a I. D. bi to zapisivao. Bili su prijatelji, i Lilijental je više puta dolazio kod nas u Dom pionira, davao simultanke, pričao o svom životu, o Laskeru, Kapablanki, Aljehinu – ukratko, igrao je sa svim svjetskim šampionima osim Štajnicom.

Kad su 1963. godine u Teatru estrade igrali Botvinik i Petrosjan, Berezin nas je, članove kružoka, uveo na meč. A mene i mog druga Vitju – čak u pres-biro!

I evo nas, sjedimo u toj prostoriji, okruženi bogovima: Talj, Kotov, Flor, Lilijental – vjerovatno su bili i drugi velemajstori, ali ih nisam zapamtio – sjedimo, blaženi, i hvatamo svaku njihovu riječ, svaki pokret.

I odjednom Lilijental zove Vitju:
„Vitja, priđi, da ti nešto šapnem na uho!“
I Vitja priđe. Lilijental mu nešto kaže na uvo. A ja, izgarajući od zavisti, pitam:
„Vitja, šta ti je rekao?“
A Vitja ponosno odgovara:
„Rekao mi je da se podrežem nokte!“

Srećna mladost

Šezdeset devete godine radio sam povremeno kao demonstrator na prvenstvu SSSR-a. Naravno, „radio“ – to je previše rečeno. Sjećam se kako sam stajao u redu na blagajni Goskomsporta. Red je bio dug. U njemu su stajali naši olimpijci, koji su primali nagrade za Meksiko – po nekoliko hiljada rubalja. Negdje u sredini reda vrzmali su se „tuđi elementi“ – ja i meni slični ljubitelji šaha. Iznos je bio nesrazmjeran mom ogromnom trudu – devetnaest rubalja i četrdeset kopejki. Za taj novac smo se ja i prijatelji lijepo proveselili cijelo veče, a para je još i ostalo.

Prvenstvo je bilo kvalifikaciono za međuzonski turnir – igrali su svi, osim Korčnoja i novopečenog svjetskog prvaka Spaskog. Ali i on je ponekad dolazio u sobu iza scene, gdje su se okupljali učesnici. Sve njih mogli smo posmatrati izbliza, i to dok rade ono što vole. Mnogo toga mi se sada vraća u sjećanje.

Sjećam se Aleksandra Zajceva – najdivnijeg čovjeka, koji je brilijantno odigrao prethodno prvenstvo u Alma-Ati, časno se borio u meču s Polugajevskim – a na ovom prvenstvu potpuno podbacio. Živio je još samo godinu dana.

Sjećam se starog Žuhovickog (bio je mlađi od mene sada), koji je u tom po sastavu najjačem turniru osvojio pedeset posto poena. Talja i Petrosjana, koji su iza scene igrali blic. Liberzona, koji je uporno igrao crnim figurama sicilijanku s ranim Db6. Čuvenu partiju Tajmanova s Lutikovim iz posljednjeg kola.

Sjećam se ideje Talja u partiji sa Štejnom (a možda je to bila teorija, ne znam).

U toj poziciji on je uzeo topom na d6, i poslije g6–g5 odigrao Tg6.

Sjećam se kako se Petrosjan ljutio na publiku kada je Vasjukov prekoračio vrijeme u partiji s Taljem, iako je imao figuru više, a sala, koja je navijala za Talja, zapljeskala.

Sjećam se kako je isti taj Vasjukov, u doigravanju partije s Gufeljdom, prešao u remi završnicu „kralj s pješakom protiv kralja“ – i igrao je do pat pozicije.

Sjećam se uvijek smirenog Smislova i uvijek nervoznog Polugajevskog. Sjećam se tragičnog dana za Talja, dana doigravanja, kada je, izgubivši naizgled dobijenu poziciju protiv Furmana, izgubio i posljednju šansu za prolazak u međuzonski turnir.

Sjećam se briljantnog članka (čini mi se u „64“) poznatog dramatičara Leonida Zorina, koji je svako veče sjedio u sali i strasno navijao za Tajmanova.

I, što je najvažnije, sjećam se uvijek pune sale CDKŽ-a.
Da li je to danas uopšte moguće?
I šta je šah od tada dobio, a šta izgubio?

Leonid Zorin, Jevgenij Gik, Mark Tajmanov

Kako nisam postao majstor

Imao sam jednog dobrog poznanika, budućeg majstora N. Često smo se družili, analizirali partije.
On mi je stalno govorio:
„Vrijeme ti je da postaneš majstor!“
Ja bih ponosno klimao glavom: da, da, vrijeme je, odavno je vrijeme!

Treba reći da N nije bio Moskovljanin, bio je došljak. Studirao je na institutu i iznajmljivao sobu.
Jednom me nazove i kaže:
– Pomozi mi da prenesem stvari, selim se u drugu sobu.
Dogovorimo se da se nađemo kod metroa. Nađemo se, a on kaže:
– Samo te molim, nikome ne pričaj šta si kod mene vidio.
– Dobro, ne brini.

Prošle su mnoge godine, mislim da sada mogu ispričati. Dolazimo kod njega kući. Takvo što zaista nisam mogao ni zamisliti. Čitava soba zatrpana šahovskim knjigama i časopisima. Na zidu demonstraciona tabla (ako se ko sjeća – riške proizvodnje). Druga tabla (bez figura) visi na plafonu, iznad kreveta.
Ćutim. Mislim u sebi: „Evo pravog fanatika!“
A on kaže:
– Nisam ja neki Balašov da radim nad šahom četrnaest sati dnevno! Ja ću radije osam, ali produktivno!

Tad sam shvatio da majstor od mene nikad neće biti.

Od tada je prošlo mnogo godina. Majstor N je postigao zapažene uspjehe. Osvojio je nekoliko međunarodnih turnira. Igrao je u Prvoj ligi prvenstva SSSR-a. Postao je velemajstor. Ali do nivoa Balašova – nikad nije dogurao.

Kako nisam postao velemajstor

To je bilo prije skoro četrdeset godina. Uhvati me komsorg i kaže:
– Slušaj, imamo jedan podređeni stambeni odsjek (ŽEK). Tamo jedna starija gospođa vodi šahovski kružok. A ti si kod nas šahista, prvokategornik. Dakle, idi tamo, održi djeci simultanku.

Kažem ja:
– Ako tamo ima kružok, možda ima i prvokategornika. Kako da im ja dajem simultanku?
– Ma ne, – odgovara komsorg, – ta gospođa ni sama ne zna da igra šah. A kamoli djeca.

Uglavnom, odem ja. Stignem tamo – zaista, vrlo simpatična starica, vidi se da jako voli djecu. Djeca su već bila okupljena, sjede – svečano obučena, u bijelim košuljama i s oktobarskim značkama. Iza njih se vrzmaju mame.
Starica me pita:
– Kako da vas predstavim?
– Imam prvu kategoriju.
– Pa ja ću reći da ste velemajstor!
– Ma kakvi, velemajstore sve znaju po prezimenima! (Da, zaista, tada je to tako bilo.) Ako vam je već toliko stalo, recite da sam kandidat za majstora.
– Dobro, dogovoreno.

I izlazi ona u kružok i glasno objavljuje:
– Djeco, k nama je došao međunarodni majstor taj i taj, – i izgovara moje prezime.

Uglavnom, kad je sve završilo, izlazeći već napolje, sustignem uplakanog dječaka s majkom. Majka ga tješi:
– Nisi ti izgubio od bilo koga, nego od međunarodnog majstora!

Centralnog šahovskog kluba

Šah, dim i Baturinski

„Sve Aristotel laže – duvan je božanstvo,
Njemu se svuda sprema slavlje!“
(Baćuškov, izgleda.)

Strogi direktor Centralnog šahovskog kluba i čitavog sovjetskog šaha, V. D. Baturinski, bio je strastveni pušač. Po Centralnom šahovskom klubu hodao je isključivo s upaljenom cigaretom u zubima. Drugima, međutim, pušenje je bilo strogo zabranjeno.
Baturinski bi vikao:
„Koga vidim s cigaretom – oduzeću mu pravo da igra šah na teritoriji SSSR-a!“

Jednom, tokom slobodnog dana, u Centralni šahovski klub došli su Austrijanci – njih tridesetak. Bili su to ljubitelji šaha iz grada Salcburga. Zamolili su da im se organizuje meč s moskovskim amaterima. Radnici kluba su mobilisali sve koji su se tog dana zatekli u klubu – i meč je počeo.

Igralo se u Velikoj sali Centralnog šahovskog kluba. Pušači Austrijanci odmah su izvadili cigarete. Vidjevši to, zapalili su i naši. Čitava sala bila je u oblacima duvanskog dima.

Ja sam tu “samovolju” posmatrao iz hola ispred Velike sale. I tada se pojavljuje Baturinski – s cigaretom u ustima i u pratnji svoje svite. Gleda taj dim. Zatim iz sale izlazi mladić u džemperu i farmerkama. U ruci – neupaljena cigareta. Ne rekavši ni riječi, prilazi Baturinskom, vadi mu cigaretu iz usta, pripali svoju na njoj, vrati cigaretu natrag u uvažena usta i odlazi nazad u salu.

Nastaje nijema scena iz „Revizora“.
Baturinski hvata vazduh ustima. Iskreno rečeno, ja sam se uplašio. Počesto je bio van sebe od bijesa.

Sabravši se, Baturinski promuklo izusti:
– Naš ili Austrijanac?
Neko iz svite brzo ga umiri:
– Austrijanac, Viktore Davidoviču, Austrijanac, ne brinite, naš to sebi ne bi dopustio!

Tako se sve srećno završilo.

L. i neočekivani šahovski trofej

Usput, u tom meču desio se još jedan zanimljiv događaj.
Prije nego što je sudija pokrenuo satove, kapiten austrijske ekipe održao je kratki pozdravni govor, nakon čega je protivnicima predao zastavicu i veliku drvenu kutiju u kojoj je bilo – sad se tačno ne sjećam šta, čini mi se, između ostalog, cigare i boca vina.

Pošto je ekipa Centralnog šahovskog kluba bila sastavljena na brzinu, nikakav kapiten s naše strane nije bio određen, pa su svi ti tada neviđeni darovi završili kod onoga koji je igrao na prvoj tabli – kandidata za majstora L.
On, koliko znam, i danas igra na veteranskim turnirima.

Sve pokušaje klupskih radnika da mu oduzmu, ako ne kutiju, onda barem zastavicu, L. je odlučno odbio:
– Ma idite vi u ...! Meni su dali – znači da je moje!

I to je, koliko mogu da shvatim, bio najveći uspjeh u njegovoj dugoj šahovskoj biografiji.

Iz istorije Centralnog šahovskog kluba

Kako je Buđoni smirio skandal u šahovskom klubu

Imao sam jednog poznanika, Volođu S. – živjeli smo u susjednim zgradama, povremeno se viđali na ulici i pričali.
Završio je GCOLIFK, šahovsku specijalizaciju, i radio u Centralnom šahovskom klubu.
Njegov šef bio je Baturinski.
Jednom su se zbog nečega ozbiljno posvađali, i Baturinski mu kaže:
– Mi s vama više ne možemo zajedno raditi, izvucite zaključke.
Na to mu Volođa odgovori:
– Pa ja lično ne namjeravam da dajem otkaz, a kako ćete vi – sami odlučite.

Poslije toga, naravno, skandal se još više rasplamsao.
Ali Volođa je ipak izvukao „zaključke“ – i sljedećeg dana donio na posao veliku fotografiju maršala Buđonija u okviru, s posvetom:
„Dragom Volođi za lijepu uspomenu od Semjona Mihajloviča.“
Stavio ju je na svoj sto.
I – sukob se nekako utišao.

Ilja Lazarevič Itkin

Moskovljani starije generacije sjećaće se da je poznati šahovski klub na Jakimanki nastao i učvrstio se zapravo zahvaljujući jednom čovjeku – Ilji Lazareviču Itkinu.
Bio je, što je iznenađujuće, penzionisani oficir. Iznenađujuće zato što u njegovom izgledu ni ponašanju nije bilo ničeg vojničkog. Bio je inteligentan do srži, nevjerovatno dobar i na neki vrlo šarmantan način – smušen.

Taj klub bio je njegovo omiljeno čedo.
Sad, kad se sjetim tog vremena, ne mogu ni da zamislim kako je tom najblagorodnijem čovjeku pošlo za rukom da izdejstvuje kod opštinskih vlasti sve potrebne odluke, saglasnosti, dozvole, da obezbijedi finansiranje i sve ostalo.

Svaki dinar koji bi uspio da pribavi za obnovu tog polupodruma, za kupovinu šahova, opreme i ostalog, punio mu je srce ponosom.
A kako je samo volio sve posjetioce – i majstore i obične šahovske entuzijaste! Kako se trudio da im bude lijepo i prijatno!

Osim kluba, imao je još dva velika interesovanja – fotografiju i pjesnika Jevtušenka.
Fotografisao je s velikom strašću, premda prilično loše, a svoje fotografije izlagao je po klubu, vodeći sve posjetioce da im pokazuje svoje „izložbe“.
Pjesnik Jevtušenko bio je njegov idol – mogao je o njemu pričati satima.

Sjećam se jednog slučaja. Jednom smo moja djevojka i ja svratili u kafeteriju i tamo sreli Ilju Lazareviča.
Uzimamo kafu i kolače, a I. L., nadahnut prisustvom dame, počinje nam pričati istoriju brakova i razvoda pjesnika – od Belle Ahmaduline pa do posljednje (barem tadašnje) supruge Maše.

Pričao je dugo i veoma detaljno, a prekinuti ga bilo bi pravi grijeh: Ilja Lazarevič sav je zračio dobrotom i radošću.
Na kraju je stigao do završetka priče:
– Ali to, dragi moji, – rekao je, – samo su žene, a tako... – tu je malo zastao, – nema im broja. Ali mi mu sve praštamo, – oči Ilje Lazareviča ovlažile su se, a glas mu je zadrhtao od oduševljenja, – za ono božansko uživanje koje nam pruža svojim djelima!

Sjećam se i da je Ilja Lazarevič jednom u klubu priredio foto-izložbu „Trideset godina stvaralačkog rada Jevtušenka“.
Sam Jevtušenko je došao, razgledao izložbu.
Ilja Lazarevič je, naravno, ovjekovječio taj istorijski trenutak.
Na panoima su se uskoro pojavile nove fotografije.

Jednom je neko – ne sjećam se više ko – odlučio da ga malo podbode i pokazao mu epigram Gafta o Jevtušenku – prilično zloban.
Jadni Ilja Lazarevič bio je strašno potresen.
Ali već sledeće večeri došao je u klub vedar i dotjeran – tokom noći sastavio je odgovor klevetniku, takođe u stihovima.
Smisao tog dugačkog pjesničkog „odgovora“ bio je otprilike ovakav: Jevtušenko je slon, a Gaft je mops koji zlobno laje na njega.

Ali ono što je mučilo Ilju Lazareviča bilo je drugo: a šta ako epigramu nije napisao Gaft?
Zamislite – da on, ni kriv ni dužan, uvrijedi čovjeka!
Nakon dugog promišljanja, pjesma je dobila naslov:
„Gaftu, ako je on napisao onaj epigram.“

…Ilje Lazareviča odavno više nema na ovom svijetu.
Nadam se da ga ne pamtim i ne volim samo ja. 

 Puškin i šah, ili Ogledi iz porodičnog života

Poznata je Puškinova rečenica iz pisma ženi:

„Zahvaljujem ti, dušo moja, što učiš šah. To je neophodno u svakoj dobro uređenoj porodici. Dokazaću kasnije.“

To je kao teorema Ferma: i on je, kažu, napisao – sad nemam vremena, dokazaću nekad kasnije.

Sa Fermom se neću raspravljati, ali s Puškinom – pokušaću.

Imao sam jednog poznanika, majstora. Imao je ženu, takođe šahistkinju. Čini se, bila je i ćerka šahistkinja. Sve je izgledalo kako treba, porodica skladna. I odjednom – razveli se.

Prošlo neko vrijeme, sretnem ga. Sjednemo, porazgovaramo.
Pitam ga:
– Šta se desilo?

A on kaže:
– Znaš, ona je imala prekinutu partiju, važnu. Zamolila me da pogledam poziciju u prekidu. Ja sam čitavu noć analizirao, pa otišao do Gellera. Gledali smo poziciju još tri sata. Dođem kući, pokažem joj sve što smo smislili, a ona mi kaže – ti si budala i ništa ne razumiješ. Pa reci, kako poslije toga da živim s njom?

Sjećam se i druge priče.
Prije otprilike trideset godina u CDSA je održan međunarodni turnir vrlo jakog sastava. U toj sali često su se igrala šahovska takmičenja – sjećam se, tamo je bio i meč za svjetsko prvenstvo Gaprindašvili – Kušnir, kao i mečevi kandidata Korčnoj – Talj, Korčnoj – Geller.

Sala je bila odlična, naročito ljeti: veliki prozori gledali su na vrt, kroz njih su se vidjele krošnje drveća.
Jedini nedostatak – daleko od metroa, trebalo je pješačiti dobrih dvadeset minuta.

I tako, jednom idem s turnira prema stanici.
Počinje jak pljusak, ja se sklonim pod drvo. A tamo već stoje V. V. Smislov i njegova divna supruga, Nadežda Andrejevna.
Ona, kako je poznato, šah ne igra – ali poziciju razumije.
I onako strogo govori Vasiliju Vasiljeviču:
– Sramota, Vasja! Bijelim figurama, u sedamnaest poteza – remi! I s kim! S tom čizmom, Gipslisom!

Vasilij Vasiljevič je ćutao, zbunjen, i nije se ni pokušavao opravdati. Eto kako to biva – žena šah ne igra, a porodica – savršena!

Ali, s druge strane, nije sve tako jednostavno. Postoje i argumenti za mišljenje Puškina. Evo šta može da se desi kada žena (a ni muž) ne igraju šah.

Jednom me jedan poznanik upitao:

– Imaš li nekoga da mi izbrusi sočivo za teleskop?

Jedini koga sam mogao da se sjetim bio je Baruh Spinoza, koji je do tada (obavještavam mlade čitaoce) već bio umro. Rekoh:

– A čemu ti služe, Šurik, ta sočiva?

– Pa vidiš, pomirio sam se sa ženom. Treba valjda imati neko zanimanje kod kuće. Pa odlučio sam da napravim teleskop.

– Zašto baš tako komplikovano! Zar nije lakše držati ribice? Ili nešto drugo?

– Pa već sam o tome razmišljao! Ribice – znači sjediš kući!

– A teleskop?

– Pa već sam na krovu pronašao mjesto!

Uglavnom, Puškinovo pitanje je ostalo ostaje nerazjašnjeno.

Ako odmah ne shvatiš

Kako razlikovati dobrog čovjeka od lošeg? Sve zavisi od kriterijuma. Evo šta mi je jednom rekao jedan, sada pokojni moskovski majstor:

– Karpov – loš čovjek, a Korčnoj – dobar!

– Zašto? – upitah.

– E, igrao sam u ekipnom prvenstvu zemlje za „Trud“. Talo­ne (bonove za hranu) sam zamijenio za novac, za nedjelju ih potrošio na piće, sjedim u sobi, tugu­jem. Telefon zazvoni: „Tolja, ovdje Viktor Ljvovič. Dođi kod mene u sobu.“ Dođem, a tamo! Puni sto, votka, zakuska! Sipa mi čašu. „Tolja, pij!“ Dobar čovjek!

– A Karpov?

– E, igrao sam u Ševeningenu, kad je Karpov postajao majstor. Imao je petnaest godina, došao je sa majkom. Majka priđe: „Tolja, odigraj remi sa mojim sinom.“ Rekoh – nema problema, odigrao sam. Donijela je jednu bocu. Mislio sam da će donijeti dvije. Odbila je da pije sa mnom. Sa takvom mamom, kakav sin može biti?

Slučaj malo složeniji

Osamdesete godine, dok sam bio u Estoniji, upoznao sam nekog H., Estonca od oko pedeset godina, koji je mnogo pio. U mladosti, početkom pedesetih, bio je velika nada, igrao je u polufinalu Saveza, nastupao za tim Estonije na raznim ekipnim takmičenjima (usput, nedavno sam pronašao referencu na jednu njegovu partiju u četvrtom tomu „Moji veliki prethodnici“ Kasparova). Kasnije je zbog tuče u pijanom stanju, skoro sa Ivo Nejom, bio diskvalifikovan, a nakon mnogo godina se vratio šahu, ali sada čisto amaterski.

I tako sjedimo mi u restoranu, razgovaramo, i ja ga pitam:

– Vi ste ipak poznavali Keresa?

– Da, igrao sam s njim u istom timu, i to ne jednom!

– Pa recite, kakav je čovjek bio?

Tada se on duboko zamislio i nekako nesigurno rekao:

– Pa ne znam... da li je on uopšte pio.

Ponosna šahistkinja

Početkom sedamdesetih u Španiji je održan ženski međuzonski turnir. Kada je sve završeno, sovjetske učesnice su se vraćale kući preko Pariza. Tamo su, ne znam kako, uspjele da ostanu par dana – izleti, kupovina i slično.

– I tako, – pričala mi je jedna od njih, – uspjela sam da se odvojim od svih ostalih. I odlučila sam da odem na Plas Pigal, da vidim šta je to. Prostitutke, klijenti, svodnici! Tako zanimljivo! I čak mi se jedan približio! – ponosno je završila svoju priču.

Da li je statistika tačna?

Ko od šahista, nakon što podbaci na turniru, nije sjetno pomislio:
„Eh, da nisam tamo previdio pješaka… da sam ovdje pristao na remi… da sam u onoj partiji dao mat u tri poteza — onda bih ja…?“
Naravno, sve to ostane samo u glavi — ili u kafani.

Ali velemajstor Vladimir Alatorcev nije bio običan smrtnik.
Kako mi je jednom ispričao njegov prijatelj, on je išao mnogo dalje: vodio je svoje, lične tabele svih turnira na kojima je učestvovao. Samo što su se te tabele — hm, recimo to tako — malo razlikovale od zvaničnih. Svaku svoju partiju velemajstor je pažljivo i nepristrasno analizirao, i u tabelu upisivao ne stvarni rezultat, nego onaj koji je smatrao pravednim.

I da su svi šahisti tako radili — zamislite samo kako bi izgledala šahovska istorija!

Problemi jezikoslovlja

Prije mnogo godina, pokojni velemajstor Leonid Štejn pričao je u društvu ovu priču.
Kad je prvi put postao šampion SSSR-a, po povratku u Lavov ga je primio prvi sekretar oblasnog komiteta partije.
U „prijateljskom razgovoru“ (tako se to tada zvalo), sekretar ga je upitao da li planira da nastavi školovanje, i ako da – u kom pravcu.
Štejn je odgovorio da bi volio da studira novinarstvo. (A možda i istoriju – sad se više niko ne sjeća.)

Poslije nekog vremena stigao mu je poziv – može upisati Lavovski univerzitet.
Da bi mlađi razumjeli: u to vrijeme Jevrejima u Ukrajini nije bilo lako upisati fakultet.
Ali Štejn je bio šampion zemlje – pa su se i vrata univerziteta otvorila.

Na ispitima mu je, kako je pričao, bio pridružen poseban čovjek, da se slučajno ne desi da ga „obore“.
„I evo,“ priča Štejn, „polažem istoriju. Znam ja to, ali moglo je biti i pet, a moglo i dva.
Uzimam karticu, spremam se, počinjem odgovarati.
A moj ‘pridruženi’ sjedi u učionici, ozbiljan.

Ispitivač me pita: ‘Zašto ne odgovarate na maternjem jeziku?’
A ja mu, na ukrajinskom, kažem: ‘Mogu i na maternjem, ali bolje govorim ruski.’
A on, također na ukrajinskom, kaže: ‘Nastavite!’ – i počne da me ruši.
Ne brzo, nego polako, s uživanjem – da traje duže.“

„I odjednom,“ nastavlja Štejn, „moj ‘pridruženi’ ustaje i izlazi.
Ja se borim koliko mogu, ali već vidim – ništa od ispita.
I taman kad pomislih da sam propao, u učionicu ulaze ‘pridruženi’ čovjek i prorektor.
Prorektor sjeda pored ispitivača, sluša malo, a ovaj me i dalje udara pitanjima.
Onda ga prorektor pozove sa strane i nešto mu šapne na uvo.

Takvo iznenađeno lice nikad u životu nisam vidio!
Ukratko,“ završio je Štejn uz smijeh, „dao mi je četvorku.“

 

Puškin i šah, ili Ogledi iz porodičnog života

Poznata je Puškinova rečenica iz pisma ženi:

„Zahvaljujem ti, dušo moja, što učiš šah. To je neophodno u svakoj dobro uređenoj porodici. Dokazaću kasnije.“

To je kao teorema Ferma: i on je, kažu, napisao – sad nemam vremena, dokazaću nekad kasnije.

Sa Fermom se neću raspravljati, ali s Puškinom – pokušaću.

Imao sam jednog poznanika, majstora. Imao je ženu, takođe šahistkinju. Čini se, bila je i ćerka šahistkinja. Sve je izgledalo kako treba, porodica skladna. I odjednom – razveli se.

Prošlo neko vrijeme, sretnem ga. Sjednemo, porazgovaramo.
Pitam ga:
– Šta se desilo?

A on kaže:
– Znaš, ona je imala prekinutu partiju, važnu. Zamolila me da pogledam poziciju u prekidu. Ja sam čitavu noć analizirao, pa otišao do Gellera. Gledali smo poziciju još tri sata. Dođem kući, pokažem joj sve što smo smislili, a ona mi kaže – ti si budala i ništa ne razumiješ. Pa reci, kako poslije toga da živim s njom?

Sjećam se i druge priče.
Prije otprilike trideset godina u CDSA je održan međunarodni turnir vrlo jakog sastava. U toj sali često su se igrala šahovska takmičenja – sjećam se, tamo je bio i meč za svjetsko prvenstvo Gaprindašvili – Kušnir, kao i mečevi kandidata Korčnoj – Talj, Korčnoj – Geller.

Sala je bila odlična, naročito ljeti: veliki prozori gledali su na vrt, kroz njih su se vidjele krošnje drveća.
Jedini nedostatak – daleko od metroa, trebalo je pješačiti dobrih dvadeset minuta.

I tako, jednom idem s turnira prema stanici.
Počinje jak pljusak, ja se sklonim pod drvo. A tamo već stoje V. V. Smislov i njegova divna supruga, Nadežda Andrejevna.
Ona, kako je poznato, šah ne igra – ali poziciju razumije.
I onako strogo govori Vasiliju Vasiljeviču:
– Sramota, Vasja! Bijelim figurama, u sedamnaest poteza – remi! I s kim! S tom čizmom, Gipslisom!

Vasilij Vasiljevič je ćutao, zbunjen, i nije se ni pokušavao opravdati. Eto kako to biva – žena šah ne igra, a porodica – savršena!

Ali, s druge strane, nije sve tako jednostavno. Postoje i argumenti za mišljenje Puškina. Evo šta može da se desi kada žena (a ni muž) ne igraju šah.

Jednom me jedan poznanik upitao:

– Imaš li nekoga da mi izbrusi sočivo za teleskop?

Jedini koga sam mogao da se sjetim bio je Baruh Spinoza, koji je do tada (obavještavam mlade čitaoce) već bio umro. Rekoh:

– A čemu ti služe, Šurik, ta sočiva?

– Pa vidiš, pomirio sam se sa ženom. Treba valjda imati neko zanimanje kod kuće. Pa odlučio sam da napravim teleskop.

– Zašto baš tako komplikovano! Zar nije lakše držati ribice? Ili nešto drugo?

– Pa već sam o tome razmišljao! Ribice – znači sjediš kući!

– A teleskop?

– Pa već sam na krovu pronašao mjesto!

Uglavnom, Puškinovo pitanje je ostalo ostaje nerazjašnjeno.

Nešto o slijepima

„Ko nije slijep – taj vidi.“
(L. P. Berija, kako bi to samo on znao reći).

Ovu priču je, nekad pričao mladi (tada) majstor Boris Guljko.

Ali da počnemo redom.
U šahu su se „slijepima“ smatrali ne samo oni koji uopšte ne vide, nego i oni s vrlo slabim vidom. A neki od njih igrali su za reprezentaciju SSSR-a na međunarodnim takmičenjima.
Šah za slijepe imao je svoje posebnosti: tabla s rupicama u koje su se figure uklapale, sat s ispupčenim tačkama za posljednjih pet minuta, i, naravno, obavezno naglas izgovaranje svakog poteza.
I sve to zahtijevalo je nevjerovatnu koncentraciju – i od slijepog, i od onog koji vidi.

E sad, igra tako Guljko turnirsku partiju protiv slijepog majstora R.
Borja povuče potez i glasno ga objavi.  Njegov protivnik pažljivo opipa figure, razmišlja… pa odigra potez.
I tako, igraju – sve ide mirno, šahovsko dostojanstvo na nivou.

Ali onda – drama!
Guljko previdi topa.
„I još nisam ni spustio ruku,“ – pričao je kasnije, – „nisam ni stigao da kažem potez – a on već zgrabi mog topa!“

Maestro

Poznati sovjetski majstor V. A. Ljublinski, učesnik posleratnih finala prvenstva SSSR-a, u zrelim godinama radio je kao trener na jednom moskovskom univerzitetu. Među obavezama mu je bilo i da igra za tim na univerzitetskom prvenstvu.

Jednom prilikom igra on protiv studenta, prvokategornika. Vrlo brzo – figura više, majstorsko znanje očigledno. Ali student se ne predaje, mirno nastavlja da igra kao da je sve u redu.

Ljublinski, ogorčen, podigne obrve i reče:
– Pa kako vas nije sramota! Igrate s maestrom – i to bez figure! Gdje vam je poštovanje?

A student, bez trunke treme, uzvrati:
– Kakav maestro, profesore! Maestro je Kapablanka! 

Ko treba da bude velemajstor

Jednom se na forumu sajta ChessPro vodila žustra rasprava: da li šahista treba da bude asketa, potpuno posvećen sportskoj borbi, ili ipak epikurejac – ljubitelj ugodnog života, dobre hrane i pića. Šta više doprinosi uspjehu?

Meni je, u tom kontekstu, uvijek pred očima moskovski (a sada američki) velemajstor Anatolij Lejn. Toliko je volio šah da bi, šetajući Tverskim bulevarom, mogao da sjedi satima pored dvojice penzionera koji igraju partiju i posmatra njihovo “šahovsko stvaralaštvo” u tišini.

Ali čim bi ga prijatelji zadirkivali:
– Tole, pa ti si šahovski fanatik!
On bi se zagonetno namrštio i rekao:
– Koji sam ja fanatik… ponekad i popijem!

Žao mi je i danas

Prije dvadesetak godina mojoj majci često je dolazila u posjetu ljepotica Daša K., ćerka veoma poznatog ruskog pjesnika. Pjesnik, čovjek dramatične sudbine, bio je veliki ljubitelj šaha, čak je ponekad i objavljivao u „64“.

Želeći da mu učinim zadovoljstvo, rekao sam Daši:
– Vašem ocu će biti zanimljivo da pročita ovu knjigu.

I pozajmio sam joj bibliografsku rijetkost: knjigu M. Levidova „Štajnic, Lasker“.

Prilikom svoje sljedeće posjete, Daša mi je donijela novu pjesnikovu zbirku uz riječi:
– Otac vam zahvaljuje na knjizi i poklanja svoju.

I to je sve.

Zašto sam ovo sve napisao? Dvadeset godina je prošlo – a knjige bez koje sam ostao mi je i sada žao!

(Nastaviće se)

******************

Stari Semjon
(Prenesene priče Starog Semjona iz knjige „Iz dubla“).

https://chesspro.ru/_events/2011/semion1_gl.html

(Stavljen nastavak 10.) 

 

 

Nisu se razdvojili ni poslije smrti. Kako je balerina nadahnula sovjetskog kralja šaha

 Plesačica je pomogla Mihailu Botviniku da postane prvi svjetski šampion u istoriji SSSR-a.

Piše: Alisa Bunareva

Namrgođeni šahista i prelijepa balerina. Slučajno su se sreli još u mladosti i nisu se razdvojili ni poslije smrti. Njeno prisustvo pomoglo mu je da postane prvi sovjetski svjetski šampion. A njen šarm – da ostane dobar čovjek.

Sačuvali su mir u porodici čak i kada su napolju bjesnile surove ratne godine. Njegovali su djecu i unuke. I ništa ne bi promijenili, čak ni kada bi morali ponovo da prožive svoje živote.

Ljubavna priča Mihaila Mojsijeviča Botvinika i Gajane Davidovne Ananove s razlogom se smatra jednom od najdirljivijih.

Mihail je imao samo 14 godina kada se prvi put počelo govoriti o njegovom talentu. Tinejdžer iz Lenjingrada je 1925. godine, tokom simultanke, pobijedio svjetskog šampiona – samog Hosea Kapablanku.

Nekoliko godina kasnije, Botvinik je već nosio titulu majstora. A ubrzo je uspio da ostvari i svoju najveću pobjedu na ličnom planu. Talentovani šahista osvojio je srce djevojke u koju se zaljubio na prvi pogled.

Sastanak se dogodio u kući jednog Botvinikovog prijatelja.Sportista je ušao u stan, sjeo, pogledao susjedu s desne strane i… zavjesa.

Zastao mu je dah: „Vatrena brineta s crnim, sasvim crnim očima, vitka i graciozna…“ — zapisao je kasnije Mihail u svojim memoarima.

Djevojka se zvala Gajane. Bila je ćerka profesora Davida Ananova, autora poznatog udžbenika iz nacrtne geometrije. Ipak, nije krenula očevim stopama — izabrala je scenu. Od šeste godine bavila se plesom i u trenutku kada je upoznala Botvinika već je nastupala u Marijinskom teatru.

Mihail nije odugovlačio s udvaranjem — cvijeće, predstave, šetnje. Već poslije godinu dana zaprosio je svoju izabranicu. Ananova je pristala.

Zaljubljeni su se uselili kod Mihailove majke, Serafime Samojlovne. Žena je imala vrlo težak karakter, ali balerina je uspjela da pronađe način da joj se približi: „Mama ju je iskreno zavoljela,“ prisjećao se šahista.

Gajane je pratila muža u gotovo svim njegovim putovanjima u inostranstvo. Dobiti dozvolu bilo je teško, ali Mihail je odbijao da nastupi bez svoje voljene. Njeno prisustvo ulivalo mu je samopouzdanje.

Na turnirima je sjedila u prvim redovima, satima prateći svaki njegov pokret na šahovskoj tabli. A u slobodno vrijeme – plesala je. I kako je samo plesala!

Jedan od njenih partnera na sceni bio je Josif-Mihail Kšesinski, brat poznate Matilde. Bio je gluv i hrom, ali pored Gajane je toliko procvjetao da niko nije primjećivao njegove nedostatke. Toliko je ta djevojka zračila talentom i šarmom da je mijenjala sve oko sebe.

Godine 1938. Botvinik je bio blizu svog sna — pripremao se za meč s tadašnjim svjetskim šampionom Aleksandrom Aljehinom.

Ali izbio je rat. Zbog slabog vida Mihaila nisu uzeli u vojsku i poslali na front. Zajedno s majkom i suprugom završio je u evakuaciji u Permu. Tamo je radio kao inženjer, dok je Gajane sa trupom Marijinskog teatra nastupala pred ranjenicima.

Godine 1942. godini rodila im se kćerka Olga. Prisjećala se da su roditelji nekim čudesnim načinom uspjeli da sačuvaju mir i atmosferu sreće u domu — iako su bili potpuno različiti. Mihaila su svi znali kao strogog i mrzovoljnog čovjeka. Ipak, prema sjećanjima njegovih bližnjih, Ananova je uspjela da ga učini blažim. Kasnije je to priznao i sam Botvinik.

Poslije rata, porodica se preselila u Moskvu. Mihail je narednih petnaest godina dominirao svjetskim i olimpijskim šahom, osvojivši „krunu“ 1948. godine — prvu u istoriji Sovjetskog Saveza. Gajane je u to vrijeme prešla u Boljšoj teatar.

Ali godine i povrede učinile su svoje — balerina je morala da napusti scenu. Ubrzo se i teško razboljela. Još neko vrijeme držala se zbog unuka — kuvala, vodila ih u školu, pomagala im s domaćim zadacima.

Ali neizlječiva bolest ipak je odnijela pobjedu 1987. godine. Mihail je bio uz nju do posljednjeg trenutka. Vodio ju je na daču, nadajući se da će joj svjež vazduh pomoći. Ponekad se činilo da će joj biti bolje.

Botvinik je bio uz nju i kada je završila u bolnici. Dolazio je svakog dana.
„Od moje mladosti, samo si ti ostala kraj mene,“ rekao je jedne tihe decembarske večeri.

„Neću te ostaviti,“ odgovorila je ona.

A nekoliko sati kasnije, Gajane Davidovne više nije bilo.

U svojim memoarima šahista će se osvrnuti na svoj život i odgovoriti na njeno glavno pitanje:

„Sumnjao sam u mladosti, kada sam upoznao Gajanu Ananovu – da li da se oženim? Da sam znao kakve nas radosti i tuge čekaju, šta bih tada odlučio? Bez dvoumljenja bih zamolio tu dobru i požrtvovanu djevojku da postane moja žena.“

Mihail Mojsijevič živio je još osam godina i napustio ovaj svijet 1995. godine.
Njihov pepeo položen je zajedno — na Novodevičjem groblju.

https://tinyurl.com/4bdpbk8b

Intervju sa Magnusom Karlsenom posle pobjede na turniru Clutch Chess

 

Ja sam ovdje sa Magnusom Carlsenom — pobednikom turnira Clutch Chess: Champions Showdown.
Čestitam, Magnuse, na pobjedi!
A sada predajem riječ Morisu, koji želi da ti postavi nekoliko pitanja.

— Toliko sjajnih ljudi želi da razgovara s tobom, Magnus. Ali prije svega, čestitke na fantastičnom nastupu!
Juče si rekao da nisi bio baš zadovoljan svojom igrom. A danas — da li si sada zadovoljan?

Magnus Carlsen: Da, danas sam bio mnogo sretniji. Naravno, još uvijek postoje momenti sa kojima nisam potpuno zadovoljan, ali igra je išla mnogo lakše.
Osjećao sam da bolje kontrolišem dešavanja na tabli i da ne propuštam toliko prilika.
Dakle, da, danas je bilo mnogo bolje. Veoma je lijepo završiti turnir na visokoj noti — i uz to ubjedljivo pobijediti.

— Usput, ti si uništio moju ideju formata! Trebalo je da igramo do kraja, a odlučujuće bi bile posljednje partije. A ti si pobijedio dva kola prije kraja! Šta je to uopšte bilo?

Magnus Carlsen: Da, sa aspekta spektakla to je malo šteta, ali kada pobijediš 10 od prvih 16 partija — teško da je to iznenađenje.

— Turnir ti je počeo sjajno. U prvoj partiji protiv Gukeša našao si lijep potez Lf4, nateravši ga da igra Sh1 — to je izgledalo fantastično. Prve četiri partije su bile briljantne, činilo se da će rezultat biti savršen.

Magnus Carlsen: Da, partija je zaista podsjećala na moju igru protiv njega na Norway Chess. Čak sam tokom partije pomislio: „Ako i ovu upropastim, ne znam šta nije u redu sa mnom.“
Veoma je lijepo pobijediti u ovako čisto strateškim partijama, posebno crnim figurama — jer je to rijetkost. Obično ide gore-dolje, a ovdje je sve bilo veoma precizno. Nije dobio nijednu realnu šansu.

— A meč protiv Fabijana — da li je, po tvom mišljenju, uticalo to što je on morao da pobijedi?

Magnus Carlsen: Da, mislim da jeste. U prvoj partiji izabrao je otvaranje koje možda ne bi igrao inače — želio je da održi napetost na tabli.
U drugoj je takođe izbjegavao simplifikacije koje bi vodile ka remiju. To je, naravno, dio igre, ali zbog toga se moj rezultat malo „naduvao“.

— Sada si pobjednik Clutch Chess, i to ime zaista odgovara: treći dan si bio potpuno koncentrisan. Prva dva dana si govorio o frustraciji, o tome da ne osjećaš kontrolu nad partijama. Šta se promijenilo danas?

Magnus Carlsen: Iskreno, mislim da je u pitanju to što sam se jednostavno navikao na ritam, igrao nekoliko dana protiv najjačih i konačno se naspavao posle putovanja.
To je mnogo pomoglo. Kada sam odmoran i u dobrom stanju — obično igram dobro. Mislim da je to bio glavni faktor uspjeha.

— I posljednje pitanje, Magnus. Danas nisi na „tatinoj službi“, pa si mogao da spavaš više. (smeh)
Ali šta za tebe znači učestvovati u ovakvim takmičenjima?
Često pričamo o košarci — zamisli da su Kevin Durant, LeBron, Steph Curry i Luka Dončić pozvani i rekli: „Hajde da igramo!“
Kako je biti među zvijezdama, ali u šahu?

Magnus Carlsen: Uvijek je divan osjećaj. Posebno kada nisi dugo igrao i ne znaš kako stojiš u odnosu na druge — posebno mlade, jer stalno napreduju.
Hikaru i Fabi su nevjerovatno jaki, ali za mene su već „poznate veličine“. A pokazati da kada sam u formi — još uvijek sam znatno jači od drugih — to je zaista prijatno.
I, kao što sam mnogo puta rekao, igram upravo zbog toga — da se takmičim sa najboljima na svijetu. Drago mi je što sam nakon par mjeseci pauze ponovo dobio tu priliku.

— Magnus, odradio si sjajno. Čestitamo!

Magnus Carlsen: Hvala puno.

-Magnuse, evo tvog trofeja. Nadam se da ti se dopada kako izgleda.

Magnus Carlsen: Vau! Dosta je težak!

-Da, nešto dostojno tvoje kolekcije.

Magnus Carlsen:  Definitivno. Sada je vrijeme za fotografisanje. Hvala, ljudi!

 Hvala! Čestitamo!

Magnus Carlsen: Hvala.

**************

Citati:

Magnus Karlsen: “Formati mogu mijenjati, da se može raditi šta god hoćeš — možeš čak i okrenuti šahovsku tablu naopako, možeš čak mijenjati i pravila igre... Ja sam ovdje da pokažem da sam zaista najbolji“

Alex Čolović: „Karlsen jednostavno bolje igra u pozicijama Španske partije nego Gukesh.“

Magnus Karlsen o svom dominantnom nastupu trećeg dana u poređenju s prvim i drugim danom:  „Kad se osjećam dobro i odmorno, obično igram prilično dobro.“

Magnus Karlsen: „Veoma je prijatno pokazati da, kada igram dobro, i dalje značajno nadmašujem druge.“

Navijač: “Na kraju je šampion sveta završio na poslednjem mjestu. Iskreno, očekivao sam više, jer je izgledalo da je poboljšao igru u rapid partijama.”

Gukeš, koji je bio u vođstvu posle prvog dana, ali je završio na kraju na četvrtom mjestu: „Sve u svemu, to je bilo odlično iskustvo, posebno pred Svjetski kup. Bolje partnere za trening od ove trojice ne možeš naći. Dobra stvar je što njih trojica tamo neće biti!“

„Upoznata sam sa stvaralaštvom Korčnoja, ali stvaram svoj stil.“Čaročkina — o igri s naočarima, problemu varanja i ličnom napretku

 Šahistkinja Čaročkina ocijenila je svoje drugo mjesto na prvenstvu Rusije

Darja Čaročkina.
Foto: Šahovska federacija Rusije

Prvi veliki intervju vicešampionke Rusije u šahu.

U prošloj sezoni na prvenstvu Rusije u klasičnom šahu srebrnu medalju osvojila je Moskovljanka Darja Čaročkina, senzacionalno pretekavši poznate i titulisane velemajstore — Aleksandru Gorjačkinu, Valentinu Guninu, Olgu Girju i mnoge druge najjače šahistkinje Rusije. Prošlogodišnji uspjeh uspjela je da nadogradi i u tekućoj sezoni — Darja je odigrala na ekipnom prvenstvu zemlje, na Ženskom svjetskom kupu u Batumiju, završila Superfinale 2025. s bronzanom medaljom i osvojila dva ekipna zlata u Sočiju, na prvenstvima Rusije u rapidu i blitzu. Njen rejting u svim disciplinama prelazio je granicu od 2400 poena, a u kolekciji trofeja ima nekoliko veoma vrijednih pobjeda.

Ipak, ime Darje rijetko se pojavljuje u medijima: šahistkinja vodi povučen život, više voli da privatnost ostane iza kamere. U ekskluzivnom intervjuu za „Sovjetski sport“ (SЭ) heroina posljednja dva superfinala govorila je o tajnama majstorske pripreme, prednostima rada bez sekundanata i trenera, manama igre onlajn, kao i o onim poznatim tamnim naočarima — igri oko koje se digla velika buka!

— Već drugu godinu zaredom pokazujete stabilno visoke rezultate u superfinalu. U Barnaulu ste postali vicešampionka zemlje, u Moskvi ste osvojili bronzu po dodatnim pokazateljima, a u Sočiju 2025. — dva ekipna zlata u rapidu i blitzu. Kako izgleda vaša priprema za takve rezultate?
Darja Čaročkina — Najvažniji dio moje pripreme je psihološki aspekt — razumijevanje da sam do rezultata došla ogromnim radom. U šahu, naravno, postoji i element sreće i slučajnosti, ali dobar rezultat se u svakom slučaju postiže samo upornim trudom. Za ovo konkretno superfinale posebno sam duboko ušla u pripremu otvaranja: proučavala sam nove varijante. Mislim da je ispalo prilično dobro! Prije godinu dana, u Barnaulu, igrala sam mnogo nestabilnije i tada se, može se reći, imala i malo sreće.

Ali u posljednje vrijeme šah se uopšte mnogo promijenio, naročito u poređenju s 2011. godinom, kada sam igrala svoje prvo superfinale. Napredak u našem sportu za ovih 14 godina je nevjerovatan: s onim znanjem koje je tada bilo dovoljno za medalju, danas ne bi moglo ni da se izađe iz otvaranja. To je razumljivo — informacija ima više, dostupnije je, pa treba prilagođavati i sebe i pripremu, s naglaskom na otvaranja. Ipak, i na drugim fazama igre mora se raditi jednako ozbiljno.

— Da li je povlačenje Alise Galjamove s turnira uticalo na rezultate ovogodišnjeg superfinala?
Darja Čaročkina — Naravno da jeste. Uslovi su postali nejednaki: neki su imali sreću da odigraju jednu partiju manje i dobiju dan odmora, dok drugima nisu uračunati osvojeni poeni niti nadoknađena utrošena energija. Osim toga, psihološki se takve situacije doživljavaju negativno. Pobijediš — i odjednom, hop! — pobjede nema. Mislila sam da bi bilo pravednije svima dodati +1, možda bi moralno bilo lakše igrati turnir. Moja partija s Alisom Mihajlovnom bila je veoma duga i teška — u realizaciji prednosti pozicija se zakomplikovala, išlo se na nijanse, i uložila sam u nju i profesionalno i emotivno. Odluku o povlačenju neću komentarisati, ali ona je svakako imala svoje posljedice.

— Uključuju li se u vašu pripremu treneri ili sekundanti? Koliko znam, više volite da se borite sami.
Darja Čaročkina — Tačno, niko ne učestvuje osim mene same. Navikla sam da se oslanjam isključivo na sebe i na rad koji sama ulažem pred svaki turnir. Trudim se mnogo da čitam: kategorički se ne slažem sa stavom koji danas zastupa mlađa generacija — da nije nužno čitati, da je dovoljno odigrati milion partija i tako „naigrati“ otvaranja. Smatram da treba čitati ne samo stručnu, nego i književnu literaturu. To razvija i maštu, i pamćenje, i uopšte je korisno za život.

Foto: Šahovska federacija Rusije
Posljednji treneri koje sam imala bili su još u dječjem šahu

— Kako je uopšte organizovana priprema u ženskom šahu?
Darja Čaročkina — Organizovana je isto kao i u muškom. U savremenom šahu se veoma promijenila koncepcija pripreme za turnire, i značaj pomoćnika je teško precijeniti. Ko ima sekundanta — ima i prednost. A glavni plus rada „solo“ jeste u tome što shvataš: ako sam ne odradiš posao do kraja, izgubićeš, i možeš se osloniti samo na sopstvene sposobnosti. Recimo, nedavno sam slušala intervju Daniila Dubova o njegovom radu u štabu Magnusa Karlsena i s ponosom mogu da kažem da i u mojoj pripremi postoje neki profesionalni elementi tog nivoa! To znači da napredujem, iako mi je, naravno, do nivoa supervelemajstora još jako, jako daleko...

Rad s trenerom visokog ranga košta veoma mnogo. A drugi stručnjaci, iskreno, i nisu potrebni. Posljednje trenere imala sam još u dječjem šahu... U tom smislu zaista je tužno što medalja sa prvenstva Rusije ne garantuje čak ni poziv u reprezentaciju — a kamoli priliku da se učestvuje na pripremnim kampovima. Ni 2011. godine, ni sada. Takvoj bih se mogućnosti iskreno obradovala: to je i iskustvo, i motivacija, i podsticaj za profesionalni razvoj. Ali, iz nekog razloga, toga nema.

— Kažu da je razlika u nagradnim fondovima između otvorenih i ženskih turnira toliko velika da žene zbog toga mnogo gube. Da li se slažete s tim?
Darja Čaročkina — Razlika u nagradama je ogromna. S jedne strane, donekle to može da se razumije i objasni: imamo različite nivoe koncentracije, napetosti tokom partije, a samim tim i različit nivo igre. Ali s druge strane — razlika ne bi smjela biti toliko velika. Žene već odavno na visokom nivou rade na šahu ništa manje od muškaraca. Raste kvalitet igre, raste nivo pozicionog razumijevanja, i samim tim bi trebalo da rastu i nagrade.

— Neki smatraju da razlika u nivou igre između muškaraca i žena u velikoj mjeri određuje i veličinu nagrada, kao i interesovanje publike za određene turnire.
Darja Čaročkina — Naravno, ako na turniru učestvuju velika imena poput Karlsena, šanse da se vidi pravo šahovsko nadmetanje su mnogo veće. Odatle i ogromne nagrade. Ali moram reći da muškarci često ne idu „na pobjedu“ — kod njih je mnogo više remija. Žene više griješe, ali njihov je šah zato beskompromisniji, življi, uzbudljiviji. Posla je sve više, mora se mnogo raditi.

— Muškarci sve češće biraju otvaranje kraljevim pješakom, dok žene uglavnom preferiraju prvi potez daminim pješakom. Čime je to uslovljeno i šta vi preferirate?
Darja Čaročkina — Da, zaista, djevojke sve češće otvaraju igru potezom d4 — ja sam se lično odrekla e4 još 2012. godine. Već tada sam shvatila da imam nerješive probleme u pozicijama koje nastaju poslije tog poteza. Ima i ličnih razloga: nije mi se dopadalo da igram špansku postavku (španska partija se smatrala jednom od najperspektivnijih za postizanje rezultata), a neka složena razgranavanja italijanske partije postala su poznata tek u posljednje vrijeme.

Tada još nije bilo ideja povezanih s guranjem krajnjih pješaka, koje su se kasnije pojavile zahvaljujući Janu Nepomnjaščiju i Aleksandru Griščuku. Potez pješakom do h6 čak se i naziva „Griščukov pješak“. A i rad s računarom tada je bio drugačiji — šahovski programi su bili znatno slabiji.

Zato mnoge djevojke biraju d4: sigurnije je. Ali sve se mijenja — postoje i superoštri varijanti poslije tog otvaranja. Ništa nije jednoznačno. Što je šahista jači, to ima više mogućnosti da „igra s obe strane ploče“ — to zavisi od nivoa uronjenosti u šah, koncentracije i razumijevanja. Tu su muškarci mnogo jači od žena. To izaziva divljenje. Ali ima i djevojaka koje se trude da ne zaostaju. Njih veoma poštujem zbog njihovog repertoara otvaranja — to su zaista opasne protivnice.

Sada je mnogo teže pripremati se: repertoari otvaranja se šire, protivnice postaju sve domišljatije. Trudim se da se inspirišem stvaralaštvom velemajstora najvišeg nivoa, ali i one ne stoje u mjestu. Što da kažem — to sve čini šah samo još zanimljivijim.

Foto: Getty Images

— Ne razumijem one koji se žale na online varalice, a i dalje igraju. Može li s vama da se igra online?
Darja Čaročkina — Ne. Čak i tokom pandemije sam to radila izuzetno rijetko. Moje koleginice-šahistkinje većinom pristupaju online igri opuštenije: igraju iz zadovoljstva, malo se treniraju i to je to. Ja sam pokušala da online pristupim kao ozbiljnim turnirima: 2020. godine, tokom lokdauna, igrala sam žensku seriju na chess.com, spremala se i radila vrlo ozbiljno. Na kraju, zbog nestabilnog interneta nisam uspjela da završim jedan od važnih turnira i ostala su samo negativna iskustva sa online igrom. Ispostavilo se da sam izgubila bez svoje krivice — to mi jednostavno ne prija.

Osim toga, vrlo ozbiljan problem je varanje — tokom partije stalno se pitaš da li protivnik zaista igra sam. Tema je aktuelna i izuzetno neprijatna. Nikad nisam razumjela ljude koji se žale na online varalice, a i dalje igraju: moj stav je vrlo jasan i principijelan. Ali, vjerovatno, drugi ne doživljavaju varalice i slučajne klikove kao ja. Čak ni dvije kamere, koje su obavezne za učestvovanje na nekim internet-turnirima, ne rješavaju problem: ako čovjek želi da vara, pronaći će način. Takođe, ne volim „otkrivati“ svoje partije i pripreme u zajedničkoj online bazi.

— Uspjeli ste da spojite vrhunski sport i studije na univerzitetu?
Darja Čaročkina — Na neki način (smijeh). Završavala sam Ruski univerzitet sporta, tada RGUFKSMiT. Učenje nije bilo tako lako kako izgleda. Studirala sam paralelno s velemajstorom Ivanom Popovom, a u grupi su bili i košarkaši, većinom bivši profesionalci. Nastala je čudna situacija: neki studenti su mogli učiti normalno, a drugi su morali da kombinuju predavanja sa takmičenjima, iako su zahtjevi bili isti za sve. To su bili teški, ali dragocjeni dani, i pamtim ih s toplinom i zahvalnošću prema nekim profesorima, posebno tadašnjem šefom katedre za šah, Evgeniju Pavloviču Linovickom.

— Kako se odmarate van šahovske table i čime se interesujete?
Darja Čaročkina — Puno čitam, to volim. Preferiram klasiku, omiljeni autori su Ostin, Remark, Turgenjev. U jednom periodu života pojavio se interes za španski jezik — i sama, bez škole ili kursa, savladala sam ga od nule do nivoa tečnog govora i položila međunarodni ispit. Nastavljam da ga usavršavam, čitam novine i gledam filmove i serije na španskom.

Bilo bi sjajno ponovo otići u Španiju, obožavam Madrid! Za šahistkinju, učenje jezika je korisno — recimo, puno korisne literature izlazi na engleskom. Nekada sam se bavila pravljenjem video-klipova, montažom i režijom, postavljala sam svoje radove na YouTube. Takođe, obožavam umjetničko klizanje! S uživanjem gledam takmičenja i godinama navijam za sve djevojke iz škole Eteri Tutberidze. Iskreno želim sreću Adeliji Petrosjan i vjerujem u njen uspjeh na predstojećoj Olimpijadi.

— Vaši šalovi i tamne naočare — imitiranje Koročnoja ili vaš stil?
Darja Čaročkina — Ponekad je u dvoranama hladno, pa se razvila ljubav prema lijepim šalovima. Ponekad postoje i medicinski razlozi, pa moram igrati sa tamnim naočarima. To je odlična prilika da pokažem protivnicima da snaga igre ne zavisi od stilski atraktivnih dodataka ili modernih okvira. Sa svim poštovanjem prema Viktoru L’voviču, ne upoređujem se s njim, iako možda nekome padne na pamet. Upoznata sam s njegovim radom, ali stvaram sopstveni stil. Inače, zabavno je vidjeti kako u tamnim naočarima u Sent Luisu igraju svjetski top-igrači na Clutch Chess. Imamo modernu ekipu!

Aleksandra Ponkratova

https://www.sport-express.ru/chess/reviews/darya-charochkina-intervyu-shahmatistki-o-chempionate-rossii-stile-korchnogo-chiterstve-i-lichnom-progresse-2371634/

NESRETNI ZAMAK

Kako je svjetski šampion Aleksandar Aljehin postao zarobljenik vlastitih odluka i istorijskih okolnosti

Piše: Sergej Voronkov
pisac, istoričar

Čini se da u pripremi knjige za prevod nema velike teškoće. Posebno ako nije potrebno ponovo pregledati partije pomoću moćnijih analitičkih programa. Ali „Ruski sfinks“ – preciznije, jedna njegova glava – koštala me je čitave sedmice napornog rada. Tema je bila previše složena i odgovorna, na kojoj su mnogi „polomili zube“: skandalozni članci Aljehina u novinama Pariser Zeitung!

Problem je bio u tome što, radeći na ruskom izdanju, još nisam imao pristup samim novinama, pa sam se kao primarnim izvorom oslanjao na hrestomatski članak Edvarda Vintera „Was Aljehine a Nazi“ (chesshistory.com, 1989) i na citate koje mi je poslao Jan Kalendovski. Ali najvažnije je da tada još nije postojalo senzacionalno istraživanje Kristijana Rorera World Chess Champion and Favourite of Hans Frank? (internet publikacija, 2021), u kojem je saradnja Aljehina sa nacistima prvi put dokumentovano potvrđena.

Ne namjeravam prepričavati obimni rad Rorera (glava „Nesretni drakon“ i ovako je uvećana više od dvostruko), iako nijedan istraživač ove teme ne može proći bez citata iz nje. Želim samo razmisliti na osnovu svih sada dostupnih činjenica, ne zaboravljajući da svaka zbirka činjenica može imati više objašnjenja.

Evo šta mislim: a šta ako je odlaganje pregovora o meču s Botvinikom 1938–39. godine dovelo do toga da se Aljehin našao „na toj strani“? Jer na početku Drugog svjetskog rata on više nije gajio iluzije o nacistima. Vraćajući se iz Južne Amerike u Pariz u januaru 1940. godine, Aljehin je, po njegovim riječima, odmah „javio se vojnim vlastima“ i čekao imenovanje („Segašnjij Den“, Riga, 3. mart 1940). U maju, kada je Njemačka napala Francusku, „pozvali su ga u vojsku kao oficira pozadinske službe, a zahvaljujući znanju jezika uskoro je premješten u obavještajnu službu sa činom potdporučnika“ („Chess“, maj 1946).

Kako sam saznao od Davida Bronštajna, sa molbom za uključivanje u vojnu obavještajnu službu Aljehin se, ispostavilo se, obraćao još tokom olimpijade (da ne propustim detalje, odmah sam zapisao što sam čuo):

„Na turniru u Monaku (1969) svakodnevno je dolazio stariji francuski šahista Viktor Kan – bio je rodom iz Rusije. Hodao je sa štapom, ali je uvijek bio u dobroj formi. Jednog dana prišao mi je i rekao: ‘Davide, želim ti nešto ispričati’. Evo njegove priče:
‘Prije rata sam služio kao francuski konzul u Urugvaju (Montevideo). Nedugo nakon napada Njemačke na Poljsku, pozvao me Aljehin i zatražio dozvolu da dođe. Došao je nekoliko dana kasnije, veoma zabrinut. Već dugo smo bili u prijateljskim odnosima. Razgovor je trajao dugo. Molio me da prenesem francuskoj vladi da želi da ga prime u vojnu obavještajnu službu, smatrajući da njegovo znanje jezika može biti korisno. Rekao sam: „U redu, ispuniću vašu molbu“. Aljehin se vratio u Buenos Aires, a ja sam poslao šifrovanu poruku u Pariz’“.
Nakon pauze Kan je nastavio: „Otprilike dvije sedmice kasnije stigao je odgovor da je Aljehinova molba pozitivno razmotrena. Htio sam da mu javim, ali je on već otišao iz Buenos Airesa i nisam ga mogao pronaći. Šteta što nije čekao moj odgovor… Tako Aljehin nije saznao da je primljen u službu francuske obavještajne službe“.“

Kanove riječi indirektno je potvrdio i sam Aljehin: „Kada su počeli pregovori s Kapablankom, otišao sam kod francuskog vojnog agenta i po njegovom savjetu poslao poruku u Pariz. To me koštalo nekoliko stotina franaka, ali barem sam bio miran“ („Segašnjij Den“, Riga, 3. mart 1940).

A velemajstor Vladimir Petrov po dolasku iz Buenos Airesa ispričao je: „Aljehin je u službenom pismu u ime predsjednika Međunarodne šahovske federacije obavijestio da kao rezervni francuski oficir ne može učestvovati u borbi za šahovsku krunu do kraja rata. Sam Aljehin je sada nešto poput vojnog atašea u Argentini“ („Segašnjij Večerom“, 7. novembar 1939).

Buenos Aires, 1939. Predstavnici Argentinske šahovske federacije dočekuju na pristaništu svjetskog šampiona i njegovu suprugu Grejs Višar. Iz arhiva A. Kotova.

Nedavno je verzija o Aljehinu kao poručniku obavještajne službe dovedena u pitanje. Francuski šahovski istoričar Domenik Timonje otkrio je u Journal officiel de la République française (4. juni 1931) ime Aljehina među rezervnim prevodiocima, kao specijaliste za ruski jezik. Njegov kolega Deni Teisu pronašao je u arhivima departmana Sene (Pariz) vojni dosije svjetskog šampiona, prema kojem je pripravnik-prevodilac Aleksandar Aljehin pozvan 29. februara 1940. iz rezerve kao običan vojnik u 3. četu odjeljenja za pozadinsku podršku br. 19.

Ali ako je tako, zašto Deutsche Schachzeitung (maj 1940) piše da „Aljehin ulazi u redove francuske vojske kao oficir“, a njegova fotografija u Chess (maj 1941) potpisana: „Dr Aljehin u svojoj uniformi poručnika-prevodioca“? I uopšte: zar francuski istoričari ne mogu provjeriti kod stručnjaka za uniforme ko je pred njima – oficir ili običan vojnik?..

„Kapitulacija Francuske u junu 1940. godine zatekla je Aljehina sa njegovim odredom u Arkašonu (blizu Bordoa), – piše Tomas Olsen (Chess, maj 1946). – Imao je sreću da se dokopa takozvane neokupirane zone i demobilizuje u Marselju. U tom trenutku bio je izrazito antinacistički raspoložen i namjeravao je otići u Portugal, odakle je planirao doputovati u Južnu Ameriku da odigra revanš meč s Kapablankom. Ali još mu nije bilo 48 godina, a po francuskim zakonima muškarcima mlađim od tog doba nije bilo dozvoljeno da napuste zemlju. Njegovi pokušaji da dobije pasoš u Marselju i Nici bili su uzaludni. Tada je otišao u Pariz kod svoje supruge… Ostalo je poznato.“

Međutim, pokazalo se da nejasnoća i kontradikcija ima ne samo u „ostalom“, već i u događajima koji su prethodili putovanju u Pariz.

Iz vojnog dosijea saznaje se da je Aljehin demobilisan 12. jula u Klermon-Feranu, 500 kilometara od Arkašona. Po putevima punim izbjeglica stigao je do Marselja (još 500 kilometara), i 23. jula kubanski konzul je telegrameo u Havanu ministru sporta Hajme Marini: „Svjetski šampion Aleksandar Aljehin traži dozvolu za ulazak na Kubu radi završetka pregovora o meču s Kapablankom“. Kada je Kapablanka saznao za telegram, izjavio je novinarima: „Mogu samo reći da sam uvijek spreman da igram, u bilo kojem trenutku. Sve zavisi od pomoći kubanskih vlasti i konkretnih predloga dr Aljehina.“

Međutim, kada je zatim stigao u Njujork po diplomatskim poslovima, Kapablanka je naglo promijenio mišljenje i izjavio da Aljehin koristi meč kao izgovor da pobjegne iz Evrope. Ali, kako se ispostavilo, Aljehin je to mogao učiniti i bez kubanske vize: prema njegovim riječima, imao je „američku i portugalsku vizu“ i u julu „savršeno je mogao doći u Portugal“.

O Kapablankinoj izjavi u Njujorku Aljehin je saznao tek u martu 1941. godine, kada je stigao u Lisabon… Ali nema zla bez dobra! Da nije želio da se objasni, pravi razlog njegovog odlaska iz Marseja prošlog ljeta ostao bi nepoznat.

U pismu „Njegovoj Ekselenciji ministru Kube“ (Lisabon, 8. april 1941), objavljenom u maju u časopisu Chess, Aljehin je objasnio razloge zbog kojih ga je tokom ljeta 1940. godine primoralo da se vrati iz Marseja u okupirani Pariz.

Pismo, napisano na francuskom jeziku i datirano 8. aprila 1941, objašnjava da je jedan od razloga Aljehinovog povratka u Pariz bila tri sedmice duga odsutnost odgovora konzula u Marseju na telegram od 23. jula, zbog čega nije znao „kakva je bila reakcija gospodina Kapablanke“. Drugi – i za Aljehina mnogo značajniji – razlog bio je… mislite da je njegov uzrast, o kojem piše Olsen? Niste pogodili.

Aljehin: „U međuvremenu gospodin Kapablanka izjavio je njujorškoj štampi: 1) da moj prijedlog smatra ‘izgovorom’ da dobije vizu za izlazak iz Francuske. (…) 2) Gospodin Kapablanka je pogriješio u procjeni ‘izgovora’ mog postupka: demobilisan po zakonu nakon primirja i sa američkom i portugalskom vizom u rukama, savršeno sam mogao doći u Portugal u julu prošle godine, što sam i učinio sada. Spriječile su me sasvim druge okolnosti: saznao sam da je moja imovina u Normandiji opljačkana od strane izbjeglica tokom masovne emigracije u junu, a zatim konfiskovana od okupacijskih vlasti. Kada sam to saznao, bio sam primoran da se vratim u Pariz.“

Ispada da, da nije bilo zabrinutosti za sudbinu zamka kod Dieppa, koji je Aljehin smatrao „svojom imovinom“, on bi mirno, bez obzira na svoje 47 godina, mogao otići u Portugal još ljetos 1940… Prokleti zamak! Da njega nije bilo, ne bi bilo ni tih nesretnih članaka „Arijski i jevrejski šah“ u njemačkim okupacionim novinama „Pariser Zeitung“. Jer, kako je Aljehin objasnio u intervjuu za „News Review“ (23. novembra 1944), morao ih je „napisati“ kako bi „dobio dozvolu za odlazak u Portugal i Ameriku“. Sudeći po tome što se Aljehin pojavio u Lisabonu ujutro 22. marta, usred objave članaka (18–23. marta 1941), oni zaista liče na „naknadu“ za dozvolu za odlazak. Rok njegove prošlogodišnje vize istekao je već u januaru, kada je Aljehin pokušao prvi put da ode u Portugal: „Aljehin je imao potrebne vize, i prošle sedmice je već krenuo na jug da bi stigao u Lisabon. Međutim, u Iruni (grad u Španiji, na granici sa Francuskom) su ga poslali nazad u Pariz, gdje se nakon [Prvog] svjetskog rata nastanio svjetski prvak. Rok njegove portugalske vize istekao je“ („Pariser Zeitung“, 23. januara 1941).

U istom intervjuu za „News Review“ Aljehin je rekao da su njegovi „čisto naučni“ (purely scientific) članci bili prepisani od Nijemaca, i objasnio zašto Grace Wishar nije otišla s njim: „Njegova supruga, koja je trebala da mu se pridruži kasnije, ostala je u pokušaju da spasi svoj zamak u Saint-Aubin-le-Cauf, nedaleko od Dieppa, prodajući ga pod zaštitom američke ambasade. Nijemci su gospođi Aljehin odbili izlaznu vizu, i od tada, dodao je dr. Aljehin, ‘naučno su opljačkali njegov dom’“.

Intervju je bio preštampan u „British Chess Magazine“ (br. 12, 1944), i uskoro je urednik časopisa dobio pismo od Johna J. Hannaka iz New Yorka. Prezime mi je bilo poznato, ali ime? Ispostavilo se da je to onaj Jacques (Johann J.) Hannak, autor sjajnih knjiga o Štajnicu („Der Michel Angelo des Schachspiels“, 1936) i Laskeru („Biographie eines Schachweltmeisters“, 1952). Nakon anšlusa Austrije (1938) Žak Hannak je bio uhapšen i više od godinu dana držan u koncentracionim logorima Dachau i Buchenwald. Kasnije mu je pošlo za rukom da emigrira u New York – preko Brisela, Pariza i Lisabona, i tokom rata je živio u SAD, blago amerikanizujući svoje ime… Usput, posljednji put je Žak Hannak sreo Aljehina u martu 1941. u Lisabonu: „Prvo što mi je rekao bilo je: ‘Pa, šta mislite o svom dobrom prijatelju Eveu? On sarađuje s Nijemcima, a ja sam upravo pobjegao iz Francuske da ne bih imao posla s Njemcima, iako su mi tamo ostali zamak i dolari. Spreman sam da igram za titulu svjetskog prvaka s ruskim velemajstorom Botvinikom ili Jevrejinom Reševskim. Već imam kubansku vizu u džepu, a odatle ću u New York. Uskoro ćemo se tamo sresti’“ (iz knjige „The Hague-Moscow 1948: Match/Tournament for the World Chess Championship“).

Iako je pismo vrlo oštro, Julius Dumont ga je objavio „bez ikakve sumnje“ (br. 2, 1945). Ali je u komentaru primijetio da „nakon (istaknuto od njega – S.V.) objave članaka dr. Aljehinu je dozvoljeno da se pridruži supruzi u Centralnoj Evropi“. Ali koja je tu veza: članci su napisani u martu, a supruzi se „pridružuje“ u septembru, na turniru u Minhenu? I kako su Nijemci uopšte  mogli odbiti američkoj državljanki vizu, ako Njemačka objavljuje rat SAD tek u decembru 1941…

Dragi gospodine! S krajnjim nezadovoljstvom i ogorčenjem pročitao sam „Intervju s dr. Aljehinom“ u decembarskom broju vašeg časopisa. Vama „prija ton intervjua“, i smatrate ga „ne lišenim dostojanstva“. Bijedni dr. Aljehin, u njegovoj glavi nema ničega osim brige za sudbinu svoje voljene supruge. Svi koji znaju situaciju, reagovaće na takvu tvrdnju glasnim smijehom, a vi, siguran sam, pripadate onima koji znaju. Na svoju nesreću, gospodin Aljehin sam otkriva pravi razlog svoje zabrinutosti: ostavio je suprugu 1941. godine u Francuskoj s ciljem da dobije dolare u zamjenu za njen zamak. Možda su svi njeni problemi počeli od trenutka kada su nacisti saznali šta se dešava s tim zamkom. Ako je sve bilo po zakonu, neka gospodin Aljehin objasni kako je bilo moguće da Njemci, tražeći u proljeće 1941. kompromis s Velikom Britanijom i Sjedinjenim Državama da napadnu Rusiju, smiju silom zadržati američku državljanku gospođu Aljehin i ucjenjivati njenog muža? Spreman sam da priznati nacistima svaki zločin, ali oni nisu budale. Sama američka državljanka za njih nije predstavljala nikakvu vrijednost. U stvarnosti, njih je zanimao samo biznis, a to je procedura razmjene dolara za zamak.

I tu se pojavljuju „dva besmislena članka“ Aljehina (Aljehin također piše o dva, ali u „Pariser Zeitung“ je šest članaka – svi su numerisani; moguće je da je to šest dijelova jednog članka). Njemci u tom trenutku nisu isticali svoje rasne teorije, jer su se još uvijek nadali privući Englesku u saradnji protiv Rusije. Zato je malo vjerovatno da su falsifikovali Aljehinove članke, i malo je vjerovatno da su im uopće trebali takvi članci. Ali ako bi ih neko ponudio Njemcima, onda – red, hajde da objavimo. Članci su ponuđeni, i nije bilo potrebe za bilo kakvim falsifikovanjem!

Na nesreću dr. Aljehina, to nije uspjelo, i Njemci, usprkos pokazivanju dobre volje od strane gospodina Aljehina, „naučno su opljačkali njegov dom“. I, gospodine uredniče, imate još mnogo razloga da se divite ovom čovjeku, „ne lišenom dostojanstva“. Sa svim njegovim duševnim iskustvom, sa svim njegovim neostvarenim snovima da se ponovo sjedini sa svojom dragom suprugom, sa stalnim nacističkim užasom nad njegovom glavom, gospodin Aljehin je uspio, kako s ponosom tvrdi, da osvoji gotovo desetinu turnira zaredom na teritorijama pod kontrolom nacista. Zapanjujuća duševna nepokolebljivost, istinski filozof-stoik.

Ne želim nastaviti istragu tih čarobnih bajki. Ali predlažem da francuske vlasti same riješe čitav  ovaj slučaj. Gospodin Aljehin ima vrlo jednostavan način da se opravda i očisti svoje ime. Dozvolite mu sada da se vrati u Francusku. Više nema prepreka. Njegova zemlja i njegova supruga čekaju gospodina Aljehina. Hic Rhodus, hic salta (doslovno s latinskog: ovdje Rodos, ovdje skoči; tj. dokaži svoje riječi ovdje i sada).

Posljednja riječ vama, gospodine uredniče. Naravno, nemate hrabrosti da objavite ovo pismo. Dakle, ovo je ništa više nego privatni razgovor. Ali dajem vam dobar savjet: ne bacajte sjenku na slavnu istoriju časopisa „British Chess Magazine“, kojem sam se divio skoro četrdeset godina. Zar „duh Minhena“ još živi u Velikoj Britaniji? (…) Aljehin za mene – ništa, samo simbol. Ali ono kako Velika Britanija osjeća i misli za mene je sve, jer to ima odlučujući značaj za budućnost Evrope. Ovo je glavni razlog zbog kojeg je vaš urednički komentar i vaš intervju s Aljehinom natjerao da osjetim bol i za vas, i za šah, i za cijelu našu međunarodnu šahovsku zajednicu.

Iskreno vaš,
John J. Hannak
15. januar 1945

 

Aljehin je i nakon rata nastavio da tvrdi da su njegovi članci bili „isključivo tehnički“, a da sa „potpuno glupom gluposti, nastalom iz mozga napunjenog nacističkim idejama“, nije imao nikakve veze… Ali Pabllo Moran, autor knjige A. Aljehine: Agony of a Chess Genius, pronašao je u madridskim novinama dva intervjua koja navode na sumnju u to. Aljehin ih je dao 3. septembra 1941. godine, prije odlaska na turnir u Minhenu.

„El Alcázar“: „On (Aljehin) je dodao da je u njemačkom časopisu Deutsche Schachzeitung i u njemačkim novinama Pariser Zeitung, koje izlaze u Parizu, prvi pokušao da sagleda šah sa rasnog aspekta. U tim člancima, kako je rekao, piše da je arijski šah agresivan, napadački stil, dok je odbrana samo posljedica prethodnih grešaka. Semitska, pak, koncepcija priznaje ideju čiste odbrane, smatrajući da je opravdano pobjeđivati tim putem.“

U „Informaciones“ Aljehin je govorio o svojoj namjeri da održi predavanja o „evoluciji šahovske misli u novije vrijeme i njenim uzrocima“, koja „će takođe biti istraživanje arijskog i semitskog tipa šaha“. Takođe je spomenuo da je upao u nevolju u SAD i Engleskoj: „I sve zbog nekih članaka koje sam objavio u njemačkoj štampi, i partija koje sam odigrao u Parizu prošle zime – protiv četrdeset protivnika (njemačkih oficira) – u korist njemačke vojske i programa Winterhilfswerk (Zimska pomoć)“. Na pitanje kojim šahistima se divi, odgovorio je: „Posebno ističem veličinu Kapablanke, koji je pozvan da svrgne Jevreja Laskera sa svjetskog šahovskog trona“. Čitao sam te intervjue i mogu reći: niko Aljehina nije prisiljavao ni postavljao sugestivna pitanja…

 

Natpis koji datira početak „romanse“ sa nacističkim listom:
„Pariser Zeitung“ sa iskrenim šahovskim pozdravom. Dr A. Aljehin. Pariz, 19. januar 1941. (Pariser Zeitung, 23. januar 1941) – objavljuje se po prvi put.

Skandalozni članci nisu bili jedina, a još manje prva njegova objava u pariškim novinama. „Šahovski kutak Pariser Zeitung“ pod Aljehinovim rukovodstvom (Schach-Ecke der „Pariser Zeitung“. Geleitet von Weltmeister Dr. Aljechin) otvoren je mjesec dana prije njih – 16. februara, a kontakt s redakcijom je uspostavio i ranije. Sjećate li se priče o tome kako su Aljehina vratili na španskoj granici? Pronašao sam je u Pariser Zeitung od 23. januara, u članku „Svjetski prvak Aljehin u ćorsokaku“. U čemu je ćorsokak? Meč sa Kapablankom „održaće se na proljeće, djelimično u Argentini, djelimično u Brazilu i trajaće tri mjeseca“, ali „dr Aljehin još ne zna kako da stigne u Južnu Ameriku“. Ispod članka inicijali h.o., ali jasno je da je autor dobro upućen u probleme svjetskog prvaka. Čak zna i ko mu je tada pružio ruku pomoći! Ali nećemo preduzimati događaje unaprijed.

Članak mi je zapao za oko zahvaljujući Aljehinovom crtežu. Na njemu je autogram na njemačkom jeziku: „Dr A. Aljehine. Pariz, 28/VIII 1940“ – što znači da se krajem avgusta već vratio iz Marselja. Još jedan autogram, odštampan posebno, datira početak „romanse“ sa listom: „Pariser Zeitung“ sa iskrenim šahovskim pozdravom. Dr A. Aljehine. Pariz, 19. januar 1941“. Takođe sam se sjetio da sam vidio taj crtež na sajtu chesshistory.com (C.N. 6672). Ali tamo je dodat još jedan Aljehinov autogram na francuskom, sa zahvalom Alvaru Dijasu. Datum: Tenerife, 22. novembar 1945. Crtež se sada čuva u Santa Kruzu na Tenerifima, a zanimljivo je da li njegovi vlasnici znaju da je upravo on krasio stranice Pariser Zeitung u januaru 1941.

Lijevo – crtež iz Pariser Zeitung (23. januar 1941) sa autogramom na njemačkom: „Dr A. Aljehin. Pariz, 28/VIII 1940“ (objavljuje se prvi put).
Desno – isti crtež na sajtu chesshistory.com, uz dodatak Aljehinovog autograma na francuskom, sa zahvalom Alvaru Dijasu. Datum: Tenerife, 22. novembar 1945.

„Šahovski kutak“ izlazio je nedjeljom, i do 15. juna redovno su se u njemu pojavile partije sa Aljehinovim komentarima. Ali serija članaka pod naslovom „Arijski i jevrejski šah“ štampana je odvojeno – vjerovatno kako objava ne bi trajala mjesec i po dana. Do decembra odjeljenje je i dalje izlazilo pod istom rubrikom „Geleitet von Weltmeister Dr. Aljechin“, ali rjeđe, a kao komentator nastupa Znosko-Borovski (po Aljehinovim riječima, „živi u Parizu, ali gladuje“ – Chess, maj 1941).

A onda se desilo nešto čudno: iz naziva rubrike nestalo je Aljehinovo ime, ali on je opet počeo komentarisati partije, i to sa posljednjih turnira. Usput, partija Blumich – Aljehin (Krakov, 18.10.1941), čiji je tekst u zbirci Skinnera i Verhovena, takođe je među njima (P.Z., 11. januar 1942).

Dodajem da su praktično sve partije u odjeljenju do 15. juna – ili sa olimpijade u Buenos Airesu, ili stare (tipa Andersen – Staunton). To znači da su ih lako mogli pripremiti unaprijed i koristiti kao „konzerve“. Nakon Aljehinovog odlaska iz Pariza, napravljenog zaliha je bilo dovoljno za tri mjeseca…

Jasno je da je svjetski prvak u odjeljenju bio kao svadbeni general. A izdanje, posebno na početku, izgledalo je dobro: svako izdanje imalo je partiju, članak o aktuelnoj temi, zadatak, pa čak i crtež (izbrojao sam šest: Aljehin, Eve, dva Bogoljubova, Kapablanka i Eliskazes).

Ko se, zapravo, time bavio, ko je bio tajni urednik odjeljenja? Onaj čiji inicijali A.L. stoje od prvog izdanja, ispod svih članaka. Masku je podigao samo jednom – ali to je bilo dovoljno da se kasnije utvrdi identitet.

 

Prvo izdanje „Šahovskog kutka ‘Pariser Zeitung’“ pod rukovodstvom „svjetskog šampiona dr Aljehina“ („Pariser Zeitung“, 16. februar 1941).

Čitajući u poznatom pismu Aljehina iz 1945. godine da su ti članci objavljeni dok se on već nalazio u Portugalu, i da ih je prvi put pročitao tek u Njemačkoj, u „Deutsche Schachzeitung“, nisam mu vjerovao. Ali ispostavilo se da je prva tvrdnja istinita, samo s jednom korekcijom: Aljehin je u to vrijeme bio na putu – podsjetimo, stigao je u Lisabon ujutro 22. marta. A s drugom tvrdnjom Aljehin je očigledno malo slagao. Naime, u intervjuu za „El Alcázar“, datom još na putu za Minhen, izjavio je da je „u njemačkim novinama ‘Pariser Zeitung’, koje izlaze u Parizu, prvi pokušao posmatrati šah s rasne tačke gledišta“.

Dakle, članci su napisani od strane Aljehina? Nažalost, da. Ali ostaje pitanje: da li je bilo intervencije sa strane i u kojoj mjeri? Sada mi je slika jasnija nego kada sam radio na ruskom izdanju.

Počnimo od početka. Kako je Aljehin dospio u „Pariser Zeitung“? Odgovor na to pitanje nalazi se u onom tekstu koji sam već citirao. Kada je Aljehina zaustavila španska granica, vratio se u Pariz i… „Dobri prijatelji iz Rajha, koji su prije nekoliko godina organizovali meč za svjetsko prvenstvo Aljehin – Bogoljubov (1934.), zalagali su se za njega i obećali podršku. Ali još nije poznato da li će njihovi napori dati željeni rezultat. Za sada je dr Aljehin svakako primoran da sačeka kako će se stvari odvijati“ („P.Z.“, 23. januar 1941).

Saopštivši da je „kao znak zahvalnosti Aljehin poklonio pariškim novinama svoju fotografiju sa potpisom i iskrenim šahovskim pozdravom“, urednik „Deutsche Schachzeitung“ (februar 1942), Heinrich Rannefort, s zadovoljstvom dodaje: „Treba pretpostaviti da je Aljehin, koji se vrlo neprijateljski ponašao prema njemačkoj reprezentaciji u Buenos Airesu na timskom svjetskom prvenstvu FIDE i zabranio svom timu bilo kakve kontakte sa njemačkom ekipom, naučio novu lekciju; shvatio je da će germanofobija sada biti velika prepreka za obavljanje poslova“.

Pravi Arijevac! Crtež Bogoljubova iz šahovskog odjela u „Pariser Zeitung“ (9. mart 1941).

Ali ko su ti „prijatelji iz Rajha“? Pronaći ih (tačnije, njega) za Rorera nije bio problem: jedan od menadžera meča – Rajhskomesar za pravosuđe Hans Frank – strastveno je volio šah, i Aljehin s Bogoljubovom ga je dva puta posjetio. Prvo su zajedno sa suprugama, Nimcovičem i Kmohom posjetili Frankovo seosko imanje, a bliže kraju meča, u Berlinu, Rajhskomesar ih je ponovo pozvao u goste. Još o jednom, već ličnom susretu, ispričao je sam Aljehin: „Na putu za Semmering zaustavio sam se u Berlinu i primio me ministar dr Frank“ („Nova zora“, San Francisko, 27. mart 1936).

Ko je kome prišao: Frank Aljehinu ili obrnuto? Najvjerovatnije je inicijativa potekla od Aljehina. Našao se u ćorsokaku, mogao je da se sjeti Franka, koji je tada već bio gauleiter Poljske. Srećom, bilo je ko da za njega posreduje: vijest o preseljenju Bogoljubova u Krakov radi rada kao prevodilac u Vladi Generalnog guvernerata, kako su Nijemci nazvali Poljsku, objavljena je u „Deutsche Schachzeitung“ (februar 1940) i teško da je promakla Aljehinu…

Jedan od rezultata njemačke „podrške“ bila je vjerovatno simultanka protiv oficira Wehrmachta, o kojoj je Aljehin pričao u „Informaciones“ (3. septembar 1941). Drugi rezultat – ponuda da vodi šahovski odjel u „Pariser Zeitung“, što je davalo određeni status. Čija je bila ideja za te članke (da li je zatražena od njega ili se sam ponudio, kako tvrdi Hannak) – po mom mišljenju nije od presudne važnosti. Važno je da se Aljehin uhvatio u koštac s tim, odlučivši, očigledno, da spoji korisno (dobiti vizu) s prijatnim (iznijeti svoje iskrene misli o šahu). Njegova posleratna uvjeravanja da u člancima „nema ničega što sam ja napisao“, osim kritike FIDE i teorija Štajnica i Laskera, izgledaju neubjedljivo. Mnoge stvari ukazuju na Aljehinovo autorstvo.

To je i gotovo doslovno poklapanje misli iz članaka s onim što je on govorio ili pisao. Sjajan primjer – u sjećanjima Galbershtadta („British Chess Magazine“ br. 3, 1956): „Negdje na početku rata, kod Aljehina kući, bio sam svjedok ovakve scene. Razgovor je bio o šahu. Odjednom sam čuo kako Aljehin kaže: ‘Što se tiče   i Laskera, oni su obojica bili taktičari, koji su pokušavali sve uvjeriti da su stratezi.’ Ova šala izazvala je smijeh, dok je Aljehin ostao potpuno ozbiljan. Nekoliko godina nakon Aljehinove smrti, pregledavajući njegove članke, našao sam upravo tu rečenicu koja nas je tada nasmijala.“ Ona se nalazi na samom početku: „Bilo je zabavno posmatrati oba vješta taktičara (Štajnica i Laskera), koji su pokušavali uvjeriti šahovski svijet da su veliki strateg i pioniri novih ideja!“

To su i odlomci iz Aljehinovog odjela u novinama s gotovo istim tonom kao u člancima:
„Stil Engleza Stauntona bio je karakterističan za anglosaksonski ‘idealistički’ pogled na šah: bezobzirna materijalna korist po svaku cijenu!“ (20. april 1941).
„Jedna od najsmješnijih lekcija Štajnicove ‘nove škole’ – doslovno ruganje čitavom šahovskom svijetu – bila je njegova tvrdnja da je kralj uvijek (tj. u svim fazama igre) jaka figura“ (11. maj 1941).
„Timski mečevi (Svjetske šahovske olimpijade) uopšte se nisu održavali u Americi, a u Evropu su redovno slali samo jednog domaćeg Amerikanca, starog Marshalla, i tri-četiri Jevreja istočnoevropskog porijekla“ (17. septembar 1942).

U istom nizu, citat iz češkog časopisa „Svět“ (16. decembar 1942), koji je poslao Jan Kalendovski:
„U daljem razgovoru dolazimo i do učešća Jevreja u šahovskom životu. Šampion neuznemireno kaže: ‘U nizu publikacija već sam ukazao na ovaj problem. Nesporno, Jevreji su često bili istaknuti u šahu, ali to ne znači da su ne-Jevreji zaostajali. Naprotiv, posebno sposobni Jevreji nisu bili. Njihova igra nije čista, zasnovana je na odbrani i čekanju protivničke greške. Osim toga, bazira se na principu lopovske pobjede, kada bez srama kradu figuru za figurom, izbjegavajući odlučujući udar. U tome se ogleda čitav njihov mentalitet.’“

 U ovoj zgradi nalazila se redakcija lista „Pariser Zeitung“, gdje je u proljeće 1941. godine objavljena serija članaka Aljehina „Arijski i jevrejski šah“. Iz Federalnog arhiva Njemačke.

Najjednostavnije mi se čini dokazati obratnim: ako Aljehinove arhive do danas nisu otvoreni (iako je to trebalo da bude urađeno 2017. godine) – znači da tamo ima šta da se skriva. Nakon smrti Grejs Višar (1956), njene stvari je mogao pregledati urednik „British Chess Magazine“, Brajan Rejli. Vraćajući se u London, rekao je poznatom majstoru i literatu Hari Golombeku:
„O antisemitskim člancima Aljehina – to je istina. Video sam ih napisane Aljehinovom rukom“ (iz pisma Golombeku E. Vinteru, 7. juli 1985).

Rejli je negirao ono što je rekao. Ali istoričar Ken Vajld je potvrdio Golombekove riječi:
„Brajan Rejli nije poricao da je ‘nekad vidio’ nacističke članke napisane Aljehinovom rukom. Da, ispričao je istu priču Golombeku i meni. Kada smo oboje objavili njegove riječi, na različitim mjestima, Rejli se zbunio i rekao da, iako je vidio bilježnice i da su one zaista pisane Aljehinovom rukom, ne može ništa reći o sadržaju, jer ne zna njemački“ (Chess Life, august 1993).

Kako je onda mogao shvatiti da su pred njim „antisemitski članci“? Ispostavilo se da je uz Rejlija bio Galberštadt, koji je znao njemački i ispričao mu sadržaj bilježnica.

Čude se zašto Aljehin i Grejs nisu uništili bilježnice poslije rata. Ali Aljehin je bio u Španiji i nije im imao pristup, a Grejs, ne znajući njemački, teško je mogla pretpostaviti da se u bilježnicama nalaze originali tih članaka.

Rejli i Galberštadt možda nisu jedini svjedoci. Žak Le Monje je rekao u „Europe Échecs“ (maj 1986) da je 1958. godine dobio pristup Aljehinovim bilježnicama, koje je Grejs pred smrću predala prijatelju (ime nije navedeno), i našao je kompletan tekst prvog članka iz „Pariser Zeitung“, pri čemu je riječ „jevrej“ gotovo svuda bila podvučena.

Ali zašto je onda u svojoj knjizi „75 parties d’Aljehine“ (1973) Le Monje napisao da „nikada neće biti poznato da li je iza tih članaka stajao Aljehin, ili ih je ‘manipulisao’ urednik ‘Pariser Zeitung’, češki igrač, tada dobro poznat u pariskim šahovskim krugovima“?

„Češki igrač“ je Teodor Gerbec, austrijski šahista (Čeh po porijeklu), novinar, ko-urednik „Deutsche Schachzeitung“ (1942/43) i strastveni antisemita. Navodi se da je bio urednik „Pariser Zeitung“, ali među zaposlenima ga nisam pronašao. Zato sam u listu našao njegovu partiju (Ing. Gerbec – W.) sa komentarima Znosko-Borovskog (10. avgusta 1941).

Pablo Moran je pretpostavio da su Gerbecovi tekstovi mogli inspirisati Aljehina da napiše svoje članke, a ruski istoričar šaha Valerij Čarušin je čak pokušao dokazati da je Gerbec bio taj koji je prepravljao tekstove u nacističkom duhu. Prvo je nedokazivo, a drugo se pokazalo blefom.

Ne zaboravimo frazu: „Masku je podigao samo jednom“? Najzapanjujuće je da je „A.L.“ to uradio u broju sa Aljehinovim člankom (23. mart) – jedinom gdje se šahovski odjel i članak poklapaju! Za otkrivanje prezimena A. Linder, vjerovatno je dobio opomenu, jer potpis „A.L.“ je na pola godine nestao iz odjela. Kada je Rorer konačno utvrdio ime – Alfred Linder – ispostavilo se da Nijemci imaju šta da kriju.

Rorer: „Radio je u raznim listovima kao šriftlajter (u nacističkom žargonu tako su zvali urednike ili novinare). Ušao je u NSDAP u oktobru 1934. i pisao za partijski list ‘Westdeutscher Beobachter’, kao i 1933–1937. za ‘Kölnische Zeitung’ – uglavnom članke o lijepim umjetnostima. Nakon okupacije Francuske preselio se u Pariz, gdje je postao dopisnik ‘Völkischer Beobachter’, glavnog lista NSDAP-a, i ‘Pariser Zeitung’. Rad u okupatorskom nacističkom listu je veoma indikativan. Linder nije bio samo novinar, već ‘član uredništva Pariser Zeitung, lista koji je u Francuskoj izlazio pod odjelom propagande Vermahta’“. (…)

Alfreda Lindera možemo nazvati stručnjakom za nacističku propagandu. S obzirom na to da pitanje da li je Aljehin zaista autor ili koautor serije antisemitskih članaka do danas nije razjašnjeno, može se bar zaključiti da je Linder bio njihov urednik.

Paradoksalno, ali upravo pojava ličnosti udaljene od šaha – Alfreda Lindera – razbila je moje posljednje sumnje u autorstvo članaka. Objasnio je, naizgled sitnicu – pojavu elementarnih pravopisnih grešaka u šahovskim imenima: Marschall, Andersen, Pilsburry, Kienezitzky… Nije moja primjedba, ali da je urednik bio Gerbec, takve greške nikada ne bi dopustio.

Ali trik je u drugom: da je Linder prepravljao Aljehinove članke, ni tada greške ne bi bile moguće! Morao bi se oslanjati na knjige i časopise, a u njima su imena pisana pravilno… Dakle, razlog grešaka je jasan: idiosinkrastično (po Winteru) Aljehinovo rukopisno pisanje, koje nije mogao razaznati ni krovni sloj štamparije, ni sam Linder.

Sada o intervenciji u Aljehinovom tekstu. Iskusnom uredniku nije teško promijeniti ton i čak smisao rečenice: dovoljno je dodati ili ukloniti neku riječ – i rečenica iz neutralne postaje negativna, i obrnuto. Ne govorim to da bih uljepšao priču, već kao neko ko iza sebe ima stotinu i pedeset uređivanih knjiga. Ne držeći originalne članke u rukama, možemo raspravljati do besvijesti, da li ih je pisao ili ne, a ako jeste, koliko su prepravljeni… Tokom proteklih godina izneseno je mnogo argumenata i u Aljehinovu odbranu, i protiv njega. To je fascinantan, ali slijep proces.

Mogu odmah dodati još dva argumenta. Za mene tuđu ruku otkriva fraza:
„Čigorin – prva žrtva međunarodne plutokratije“ – nijedan Rus to tako ne bi napisao, a za naciste je riječ „plutokratija“ (čitaj: svjetska jevrejska zavjera) bila pravi fetiš…

Argument protiv? Izvolite:
„U maju 1921. godine stigao sam u Berlin“ – ovo je mogao napisati samo Aljehin. Tačan datum (28. maj) nije objavljen u tadašnjoj štampi, čak ni pedantni „Deutsche Schachzeitung“ je o Aljehinovom dolasku izvijestio tek u julskom broju… Ali šta sve ovo dokazuje?

Aljehin s džepnim šahom, pored njega Grejs Višar. Na poleđini pečat: Copyright by Transocean G.M.b.H. Berlin W9 Hermann-Göring-Strasse 9. Znate li šta je „Transocean“? To je njemačka informativna agencija, koja je nakon dolaska Hitlera na vlast prešla pod Ministarstvo propagande. Iz arhiva A. Kotova.

Mnogo produktivnijim mi se čini drugi put – radi jednostavnosti, nazovimo ga psihoanalizom. Hajde da pokušamo „zagledati se u dušu“ Aljehina, da shvatimo motive njegovih čudnih – a možda samo na prvi pogled – riječi i postupaka. Možda će tako i sa člancima biti više jasnoće.

Dugo me muči jedno gotovo skandalozna kontradikcija, koju iz nekog razloga niko ne primjećuje. Zašto je Aljehin stupio u kontakt s „prijateljima iz Rajha“, počeo davati simultanke  njemačkim oficirima i voditi rubriku u novinama? Da bi dobio portugalsku vizu i otišao u Ameriku. I članke je napisao zbog toga – vjerovatno su oni bili posljednja teg na njemačkim vagama. Dobivši vizu, Aljehin odmah, ne čekajući objavljivanje članaka, žuri u Lisabon. I tamo radosno javlja Hannaku da je spreman da igra s Botvinikom ili Reševskim, da u džepu već ima kubansku vizu, a odatle će putovati u Njujork… Kakav Njujork?! Zar Aljehin ne razumije da mu je nakon uvredljivih članaka za Jevreje u „Pariser Zeitung“ put tamo zatvoren? A uopšte, ako je planirao ići u Njujork, zašto bi onda vrijeđao Jevreje?!

Ipak… Znate, moguć je i drugi scenario (Aljehin je navikao razmišljati u varijantama): sve u člancima napisao je on sam. Ali on mirno, zajedno s Grejs, ide u Ameriku, jer odmah po dolasku u Njujork želi javno objaviti da su članci napisani pod pritiskom Nijemaca i da je bio spreman napisati bilo kakvu glupost samo da se izvuče iz Evrope. To, usput, nije moja verzija. „Lično mislim (iako ranije nikad o tome nisam govorio),“ – priznao je Mihail Botvinik u postfaciji prve publikacije u SSSR-u „Arijskog i jevrejskog šaha“ („64–ŠO“ br. 18 i 19, 1991) – „da je Aljehin sve napisao sam: dva razloga govore u prilog tome. Prvo, niko ne bi smio napisati takvu glupost, a Aleksandar Aleksandrovič je gledao unaprijed – u slučaju potrebe mogao bi tvrditi da to i nije mogao napisati. Drugo, izdvajao je Botvinika, predviđao mogućnost odigravanja meča i nije smatrao da smije uvrijediti budućeg protivnika u borbi za svjetsko prvenstvo.“ Sa „drugo“ bih se mogao raspravljati. Razlog Aljehinove uzdržanosti (ili A. Lindera – koja vam verzija više odgovara) po mom mišljenju je drugi: u martu 1941. Njemačka i SSSR još su bili „partneri“, i njemački list nije mogao uvrijediti sovjetskog šampiona.

U redu, članak je članak, ali šta s intervjuom u Madridu, gdje se hvali da je „prvi pokušao razmotriti šah iz rasne perspektive“? To je zapravo lako objasniti. Za pet mjeseci provedenih u Portugalu, situacija u svijetu se radikalno promijenila. Nakon što su osvojili Jugoslaviju i Grčku, i kada je cijela Evropa, osim Engleske, bila u njihovim rukama, Nijemci napadaju SSSR, i do jeseni stoje na prilazima Lenjingradu i Moskvi. U tom trenutku mnogima se činilo da zaustaviti taj strašni talas nije moguće i da je Hitlerov Rajh ozbiljan i dugotrajan. Vrlo tačno je zaključio u jednom od svojih članaka o Aljehinu Isaak Linder: „On je rano povjerovao u apokalipsu.“

Dvorac „La Chatellenie“, koji je pripadao Grejs Višar, a koji je Aljehin smatrao „svojim vlasništvom“. Savremena fotografija.

…Prokleti dvorac! Upravo u njemu, siguran sam, leži primarni uzrok Aljehinovih nevolja. Ljeto 1940. godine, umjesto da ode u Ameriku, otišao je da spašava „svoje vlasništvo“. U martu 1941. Grejs je ostala u Francuskoj da „proda dvorac“ i tek potom se pridruži Aljehinu. Ali vidjeti se ponovo bilo im je dozvoljeno samo na turniru u Minhenu, kada je zamka zatvorena… Da, uz ogromne napore, poniženja i gubitke, uz moralno, a potom i fizičko urušavanje Aljehina, dvorac je spašen, i nakon rata Grejs ga je prodala. Ali da li je vrijedilo toga?..

Ljeto 1941. mogao je također misliti i na svoje „dvorce“ u Rusiji. Hans Kmoch: „Jednom mi je Aljehin rekao da je njegova porodica posjedovala sedam imanja. Pet od njih, koja su vrijedila dva miliona rubalja u zlatu, pripadala su ocu, koji ih je izgubio u Monte Karlu. Svjetski šampion je, čini se, neko vrijeme nadao da će mu Nijemci vratiti ona dva imanja koja je naslijedio od majke“ (Chesscafe.com, 2005).

Propustivši u Portugalu posljednju, kako se ispostavilo, šansu da „iskoči s polja“, Aljehin je u septembru 1941. krenuo u susret sudbini – u Minhen. Tamo ga je čekao susret s Frankom i poziv na turnir u Krakovu. Upravo s krakovskim periodom Aljehinovog života vezana je glavna senzacija publikacije Kristijana Rorera: u Federalnom arhivu u Berlin-Lihterfeldeu, u fondovima Institut für Deutsche Ostarbeit (Institut njemačkog rada na Istoku, ili „Institut Istok“), osnovanom u Krakovu po inicijativi general-gubernatora Hansa Franka, pronašao je lični dosije Aleksandra Aljehina! Prema dokumentima, 6. novembra 1941. Frank je naredio direktoru instituta da „obavi pregovore s dr. Aljehinom o prijemu na službu u IDO kao konsultanta za ruska pitanja: lingvistiku, istoriju, pravnu nauku i književnost“. Aljehin je primljen kao „stariji konsultant“, a od 1. januara 1942. trebao je preuzeti „Odjel istraživanja Rusije“ sa platom od 2000 zlota (1000 rajhsmaraka) mjesečno, veoma visokom po tadašnjim mjerilima.

Zašto „trebao je“? Zato što Aljehin to nije preuzeo. Krajem novembra iznenada odlazi u Španiju, gdje mu je po dolasku hitno organizovan turnir (moguće da mu je cilj bio Lisabon – koji je također posjetio), a odatle se uputio u Pariz. Odmah po dolasku, 21. decembra, održao je simultanku oficirima Vermahta i… ostao u posjeti. Prvo je, kako je lako pretpostaviti, obišao „svoje vlasništvo“, o čemu svjedoče njegove prednovogodišnje simultanke na sjeveru Francuske: sva tri grada – Dieppe, Ruān i Havr – nedaleko od dvorca Šateljeni.

Neću pokušavati, kao što to radi Rorer, da razotkrijem čitavo klupko razloga zbog kojih Aljehin nije stupio na službu. Mislim da je glavni razlog isti kao i ljeto 1941: nagla promjena situacije u svijetu. Pred njegovim putovanjem u Španiju, 26. novembra, SAD su praktično izdale ultimatum Japanu, tražeći potpuno povlačenje trupa iz Kine i Indokine i izlazak iz Trojnog pakta s Njemačkom i Italijom. Deset dana kasnije Japanci napadaju američku mornaričku bazu u Pearl Harboru, a 11. decembra Hitler objavljuje rat Americi. U istim danima počinje sovjetska kontraofanziva kod Moskve, koja stavlja tačku na planove blitzkriega… Aljehin nije mogao ne osjetiti da se tasovi vage istorije pomjeraju na drugu stranu, što znači da treba izbjegavati sve zvanične dužnosti kako ga kasnije ne bi optužili za saradnju s nacistima. Od tog trenutka, jedino čime se bavi su šahovske partije!

Aljehin je sve više odgađao povratak u Krakov, za šta je poduzeo dugu turneju- putovanje po jugozapadnoj Njemačkoj. Na putovanju ga je pratila Grejs, bio je u dobrom raspoloženju i, prema svjedočenju majstora Valtera Niphausa (tada 19-godišnjeg gimnazijalca, jednog od najboljih igrača Frankfurta), nije pio:

„Odigrali smo neformalni meč i nekoliko konsultacijskih partija s kontrolom vremena, mnogo blic partija u tavanskoj sobi hotela na glavnoj željezničkoj stanici – igrali smo svakodnevno skoro četiri sedmice, u prisustvu gospođe Aljehin i mačke… Bilo je to veselo vrijeme, a alkohol, usput rečeno, nismo pili. Do samog Aljehinove smrti bio sam s njim u stalnoj dopisnoj vezi…” (iz pisma šahovskom piscu Albinu Pjetču, septembar 1992; prvi put se objavljuje).

Frankfurt, 4. april 1942. Natpisi na fotografiji su Aljehinovi. Desnom strelicom označen pobjednik nad njim, 19-godišnji gimnazijalac Valter Niphaus. Iz arhive A. Pjetča (Njemačka). Objavljuje se prvi put.

Ipak, mislim da mu vjerovatno ne bi uspjelo izbjeći rad u „ruskome odjelu“ da nije bilo Glavne uprave imperijalne sigurnosti (RSHA). U aprilu 1942. na sto direktora „Instituta Istok“ dospio je izvještaj pod oznakom „Tajno“ sa informacijama RSHA o „šahovskom majstoru dr. Aljehinu“. Evo nekoliko citata:

„U aristokratskim krugovima već su ga smatrali demokratom, liberalom, pa čak i ‘crvenim’. (…) Tokom ruske revolucije dospio je u ruke Čeke. Prema glasinama, lično ga je oslobodio Leib Bronštajn (Trotski), navodno veliki ljubitelj šaha. (…) Aljehin se potpuno distancirao od krugova ruskih emigranata i nije pokazivao nikakvo interesovanje za bivše sunarodnike. Tolerantno se odnosio prema Sovjetima. Tokom vlasti Narodnog fronta u Francuskoj Aljehin je smatrao odgovarajućim da pošalje pozdravni telegram sovjetskim šahistima. Zbog tog telegrama isključen je iz ‘Asocijacije bivših studenata pravnih fakulteta’. Aljehin je pripadao masonerijskoj loži ‘Astreja’ u Parizu.“

U suštini, pred nama je „vukova karta“. „Aljehin je u njoj (izvještaju) prikazan kao politički nepouzdan oportunista kome se ne smije vjerovati“, piše Kristian Rorer. „Izvodeći po strani Jevreje, spisak glavnih neprijatelja nacionalsocijalizma po verziji RSHA izgledao je ovako: demokrati, liberali, komunisti, masoni i ‘izdajnici naroda’.“

O njegovom imenovanju na „politički važnu funkciju“ više nije moglo biti ni govora. Frank je dao uputstvo da se Aljehin koristi „samo kao šahista“, i 1. juna 1942. primljen je u Institut für Deutsche Ostarbeit „kao naučni saradnik“ s prethodno dogovorenom platom. Tokom četiri mjeseca Aljehin je primio 8.000 zlota, a zatim je trebao biti prebačen u Glavnu upravu propagande vlade Generalnog guvernera, gdje je od novembra 1941. radio Bogoljubov. Prema riječima Rorera, zapisa o takvom transferu nema, ali za oktobar–decembar Aljehin je primio gotovo tačno 6.000 zlota – tri mjesečne plate, formalno obračunate kao plaćanje računa za njegov boravak u krakovskom „Grand hotelu“.

Frank je želio stvoriti u Krakovu šahovsku školu (ili čak akademiju) pod vođstvom Aljehina i Bogoljubova. Prvi seminar škole trebao je biti u januaru 1943, ali u decembru Aljehin, dok je bio u Pragu, obolio je od šarlaha, a nakon oporavka putovao je po češkim gradovima sa simultankama i nije žurio da se vrati u Krakov…

 

Partija Bogoljubov – Aljehin (Salcburg 1942). Fotografija napravljena nakon poteza 1.e4 c6 2.d4 d5 3.Nc3 dxe4 4.Nxe4 Nf6. U centru Grejs Višar. Iz arhive A. Kotova. Objavljuje se prvi put.

Nakon rata Aljehin je tvrdio: „Igrao sam šah u Njemačkoj i zemljama koje je ona okupirala samo zato što je to bio naš jedini način za život, a također i cijena koju sam plaćao za slobodu svoje žene.“ Ruski biografi vole dramatizovati: „Da bi preživio na teritoriji ‘Hiljadugodišnjeg Reicha’, da ne bi umro od gladi, morao je zarađivati za prehrambene kartice, odnosno igrati.“ U januaru 1943, kada je Aljehin izašao iz praške bolnice, možda su mu te kartice i trebale. Ali sve je počelo sasvim drugačije! Evo hronike „svjetskog života“ na turniru 1941. godine:

„Uskoro nakon nedjeljnog dolaska u Krakov održan je prvi svečani ručak kod guvernera dr. Vehtera. (…) Dan dolaska (u Varšavu) završen je prijemom u „Njemačkom domu“ kod načelnika odjela propagande dr. Štajnmeca, kojem se ubrzo pridružio guverner dr. Fišer da lično pozdravi učesnike. (…) Iz bogatog varšavskog programa posebno su se isticali večernji prijemi u „Adriji“ i „Bristolu“. (…) Posljednjeg jutra u Varšavi, na veliko zadovoljstvo prisutnih, pojavio se general-guverner dr. Frank. (…) Nakon završetka partije između Aljehina i Bogoljubova, dr. Frank je zamolio oba majstora da komentarišu partiju za publiku, koja se uglavnom sastojala od lica povezanih s Vermahtom. (…) Svečani ručak tog bogatog događajima dana priredio je gradonačelnik Lajst; tamo je goste pozdravio novi predsjednik Varšavskog šahovskog društva oberburgomistr Dürfelfd. (…) Noćni transfer u Krakov pratilo je neko kašnjenje, ali na ručak kod predsjednika grada Pavlu učesnici su stigli na vrijeme. (…) Ukras turnira bio je nedjeljni završni prijem u gradskom zamku. General-guverner dr. Frank srdačno je primio svoje šahovske goste i proveo s njima nekoliko sati. Predsjednik Olenbuš uručio je nagrade; obojici pobjednika poklonio je za uspomenu slike dr. Franka sa njegovim ličnim posvetama…“ („Deutsche Schachzeitung“ br. 21/22, 1941).

P.S. Aljehin je od mladosti pokušavao da koristi druge ljude i okolnosti, a završilo je tako da su njega koristili… Gorka, ali poučna priča. Sjećaju se riječi Maksa Evea: „U njegovoj prirodi bilo je nešto dječje… Ako Aljehina posmatramo u tom svjetlu, mnoge stvari mu se mogu oprostiti: za šahovskom tablom bio je veličanstven, van šaha, naprotiv, ličio je na dječaka koji je zakeralo i po svojoj naivnosti misli da to niko ne vidi“.

Riječi „zakeralo“ i „naivnost“, istina, zvuče oštro. Zašto? Shvatio sam to tek kad sam pročitao opasku Albrehta Buške povodom Morane knjige: „Betoven je nesumnjivo bio jedan od najvećih kompozitora, ali to ne znači da je bio ugodan čovjek. Zašto onda ne bismo priznali da je Aljehin bio jedan od najvećih šahista, iako je kao čovjek bio prilično loš, što, uvjeren sam, mogu potvrditi svi koji su ga poznavali. Zašto ga onda uljepšavati?..“

14. decembar 2021

https://chesspro.ru/enciklopediya/zlopoluchnyy-zamok