Ljudi parka „Ermitaž“

 

Stari Semjon

Nekada je igrati blic u Moskvi bilo prava misija. U Centralnom šahovskom klubu, na primjer, satove su dijelili samo odabranima – ostali su morali gledati i sanjariti. A i u drugim klubovima bilo je prava avantura dobiti šahovsku opremu. Ljeti su spašavali parkovi. Dva najpopularnija mjesta bila su „Sokolniki“ i „Ermitaž“. U Sokolnicima, koliko se sjećam, paviljon i dalje stoji kao svjedok prošlih vremena, a „Ermitaž“ – šta da se radi, drveni paviljon na skupom komadiću zemlje u centru Moskve je izgorio u doba tržišnih odnosa. Nema – znači nije ni bilo. Ali bio je! I to kakav!

Bilo je to sedamdesetih. Stanice metroa „Puškinskaja“ još nije bilo, a ja sam išao u „Ermitaž“ od „Majakovske“, prvo svraćajući u malu kafeteriju, gdje su pravili jaja na oko s kobasicom u malim aluminijumskim tiganjima. Savršen početak za šahovski maraton! A tek onda niz Sadovuju do Karetnog reda (Ulica “Reda kočija”).

Park je počinjao od bioskopa, koji su potom preuredili u Teatar minijatura. Desno – Teatar ogledala, a dalje, u dubini, stajala je još jedna drvena pozorišna sala, prava ljepotica. Kasnije je izgorjela, a na njenom mjestu ostao je mali plac.

Teatar minijatura tada je vodio Rudolf Rudin, gospodin Himalajski iz „Kabačok 13 stolica“. Taj čovjek je imao naviku da satima sjedi na klupi nasuprot službenog ulaza, nogu preko noge, gledajući oko sebe, pušeći, naklanjajući se poznanicima – kao da svijet oko njega nije stvaran, a on je kralj šahovskog dvora. Pored vrta stajala je velika stambena zgrada za radnike Moskoncerta, i stariji umjetnici su dolazili u „Ermitaž“ da udahnu svjež vazduh i možda pobjegnu od mladih šahovskih entuzijasta.

I tako, ostavivši gospodina Himalajskog s desne strane, a riblji restoran s lijeve, konačno bih stigao do šahovskog paviljona. Drvena ruševina u kojoj su se čuvali stolovi, stolice, figure i satovi izgledala je kao da će svaki čas srušiti, ali nekako je opstajala. Pored – natkrivena veranda za kišne dane. Ako je vrijeme bilo lijepo, stolovi su jednostavno iznošeni napolje – svjež zrak i šah, kombinacija koja pobjeđuje svaku depresiju.

U parku su još bili koncertni prostori, restoran i mnoštvo paviljona s pivom – prava rijetkost za ono doba. Pričalo se da su šezdesetih postojali i automati za vino. U svakom slučaju, Tolja I., pravi ljubitelj igre i šale, jednom je ponudio velemajstoru Vasjukovu (kojeg nije poznavao, ali to posmatrači nisu znali) da odigraju „po čašicu“ za partiju. Vasjukov je pristojno odbio i otišao. Poslije toga su Tolji rekli kome je uputio ponudu – čin tolike hrabrosti za publiku je bio zadivljujući.

– A ja sam vidio po očima da je htio igrati – govorio je Tolja – ali se ustezao zbog žene!

Julija Sergejevna

O svim poslovima u paviljonu brinula je Julija Sergejevna Baljasnaja. Imala je oko sedamdeset godina – a možda i više, jer ona se nikada nije ljutila na godine, samo na igrače koji nisu slušali njene monologe. Prije penzije predavala je matematiku u školi, pa su njeni razgovori ponekad ličili na težak matematički zadatak: beskonačno dugački i bez očiglednog rješenja. Ljudi su je voljeli, ali su je – da budemo iskreni – zaobilazili. Zašto? Zato što, kada bi Julija Sergejevna počela pričati, nesretnik bi umjesto blica morao slušati njene beskrajne priče. Jednom mi je, ozbiljno, rekla:
– Djetence, ja vas sve prijavljujem. Prisiljavaju me da to radim.
I tu se završavala svaka rasprava o poštovanju pravila… i početku partije.

Sjećam se jednog slučaja koji me u mladosti neugodno iznenadio. U „Ermitaž“ je dolazio Volođa B. – lijep, visok plavokos mladić, oličenje šahovskog šarma. Kao i svi ostali, držao se po strani i izbjegavao Juliju Sergejevnu. Sjedio bi i igrao, koncentrisan, ozbiljan. Ali jednog dana pojavio se s djevojkom pod ruku – očito, trebalo je ubiti vrijeme i malo se pokazati. I tako prilazi Juliji Sergejevni, naginje se… i ljubi joj ruku! Ona, naravno, bila je oduševljena i gotovo zaslijepljena tim viteškim činom. Ipak, kada je Volođa došao sljedeći put da igra, ne samo da joj ruku nije poljubio – nije joj ni blizu prišao. Šah i romantika – to je Moskva sedamdesetih, prijatelju!

Publika

U paviljonu i oko njega uvijek je bilo mnogo ljudi: ljubitelja šaha, stanara okolnih kuća, prvokategornika, kandidata i, naravno, majstora. Dolazili su korifeji moskovskog blica – Arbakov, Carev, Zak, Fajnov, Volođa Sutejev, sin poznatog slikara – a kasnije i Dima Gnesin, Vižmanavin, Kiseljov, Karen Grigorjan, Dorfman, Lemačko, Konoplova… Svi su dolazili, igrali, odlazili.

Prošlo je mnogo godina. Neki su umrli, neki otišli. Neki još uvijek igraju. Povremeno ih vidim na televiziji: jedan je postao veliki biznismen, drugi poslanik Državne Dume, treći general-pukovnik i heroj Rusije…

Zmija

Kako mu je bilo ime — niko nije znao. Zvali su ga Zmija. Mlad, uvijek neobrijan, momak sa čudnim osobinama. Dolazio je svaki dan, u rukama nosio tranzistor. Sjeo bi da igra i uključio „Glas Amerike“ na punu jačinu. Pričalo se da ima potvrdu iz psihijatrijske ustanove. U svakom slučaju, milicija ga nije nikada dirala.

Griša

Izgledao je otprilike trideset pet godina, a sam je govorio da radi kao literarni „crnac“ – piše umjesto sekretara Saveza pisaca.

– Koliko vam oni plaćaju? – upitah ga.
– Tri stotine mjesečno, plus honorar za prvu publikaciju – odgovori Griša.
– Sjajno! – rekoh.
– A znaš kako je teško? – nastavi on. – To nije pisati kao Bunin ili Čehov. Oni nemaju nikakav stil. Muka je, ne možeš ni da zamisliš!

I tu shvatiš najvažniju stvar: možda Griša nije stvarao remek-djela, ali je bar imao posao gdje se tvoja muka plaća – makar i skromno. I u tom „crnačkom“ svijetu svaka riječ imala je svoju cijenu… čak i kad je stil izostajao.

Gdje je uzeo?

U paviljon je često zalazio jedan stariji prvokategorni igrač, Černjšev po prezimenu. Bio je penzioner, pravnik, cijeli život radio ili kao advokat, ili kao istražitelj — nisam siguran. Volio je pričati, prisjećati se starih dana. Jedan njegov monolog posebno mi je ostao u pamćenju:

„Prije rata, u Rostovu, sudili su jednom šefu skladišta. Plata — sićušna, sedamdeset rubalja po današnjem kursu. A on je živio kao kralj: dvospratna kuća, stazica popločana slomljenim ciglama. I tužilac ga upita:

– Recite, optuženi, kako uz tako malu platu imate ovakve odaje?

Šef skladišta ustaje i kaže:

– Građani suci! Čitav život živio sam skromno, nisam pio, nisam pušio, jeo umjereno…

Zastao je, pogleda sudije i dodade sa pravim, prekornim tonom:

– Treba znati živjeti, građani suci!

I to je to. Počeo je rat, otišao sam u vojsku, i nikada nisam saznao kako je sve završilo.“

Slavik

Pojavio se nekako iznenada. Dolazio je svaki dan. Uopšte nije znao da igra, ali je igrao sa svima — za pare. Plaćao je, nekako, aparatima za brijanje „Harkiv“. Onda su počeli da pričaju da je on profesionalni lopov i da je kutiju aparata jednostavno ukrao. Imao je talenta za igru, u svakom slučaju, vrlo brzo je igrao ravnopravno sa kandidatima.

I sjećam se, Slavik je igrao za pare sa jednim KMS-om — sada je poznat dječiji trener. I, kad je dobio još jednu partiju, Slavik kaže: „Hoću da dobijem pare!“ Ali taj nije htio da plati — ili možda nije imao novca. I on, gledajući pored Slavika, povikao je u prazno: „Druže kapetane! Dođite ovamo! Hitno!“
Za sekund, Slavika nije bilo u parku. Šta mu se dalje dogodilo — zna Bog.

Katalovi (Profesionalni kockari)

Bilo je nekoliko ljudi koji su kružili od hipodroma do katrana (za mlađe: kockanje je tada bilo zabranjeno, katran je tada naziv za iznajmljeni stan za ovu opasnu aktivnost, jednostavno rečeno, tajni kockarski dom), iz katrana u „Ermitraž“, iz „Ermitraža“ do bilijarde. Bilo im je svejedno šta će da igraju, samo da je za pare. Igrali su i šah, neki — vrlo pristojno. Među njima su bili i majstori šaha. Svi vodeći moskovski katalovi bili su pod nadzorom milicije. Ali rijetko su ih hapsili. Ipak, tražili su da prijave svoja kretanja po zemlji. Imali su svoj poseban jezik, svoju etiku. Uglavnom, o ovom svijetu je malo napisano.

Karen Grigorjan

Karena i njegovog brata Levona prvi put sam vidio na Spartakijadi naroda SSSR-a, 1967. Karen je igrao na omladinskoj tabli, a Levon, ako se ne varam, na prvoj odrasloj. U svakom slučaju, tog dana kada sam bio na Spartakijadi, Levon je odigrao remi sa Keresom.

Ali potom je Karen prestigao brata i njegovi uspjesi su bili veoma primjetni.
Upoznao sam ga na polufinalu Moskve u blicu, gdje me je lako i sigurno pobijedio. Nakon partije sam zajedno sa Grigorjanom otišao da zapalimo cigaretu i malo popričali. Poslije smo se često sretali u CŠK, u „Ermitražu“, u drugim klubovima. On bi radosno prišao, započeo razgovor. Svaki put me pitao:

• Izvini, kako se zoveš, stalno zaboravljam.

Bilo ga je nemoguće zamjeriti, toliko se radovao kad bi vidio poznato lice, bio je tako prijateljski nastrojen. Pričao je o svojim planovima, o Levonu, koji je do tada iz nekog razloga preselio u Taškent. Prisjećao se nekih smiješnih priča, pjesmica. Kad bi iznio neku misao, pitao je:

• Tačno, zar ne?

Jednog dana smo pola dana proveli šetajući Talinom — nekoliko moskovskih majstora je igrala turnir tamo, a ja, vraćajući se iz Viljandija u Moskvu preko Talina, svratio sam na minut u hotel da ih pozdravim. I Karen me povukao u grad da malo porazgovaramo. Naravno, prethodno me upitao kako se zovem.

Ono što je fasciniralo kod njega bila je kombinacija lukavosti, čiste dječije lukavosti, i dječije naivnosti. Mislim da su mu te osobine mnogo otežavale život. U svakom slučaju, i dva strastvena interesovanja koja je imao pored šaha — ljubavi prema ženama i kocki.

Posljednji put sam ga sreo u Moskvi, kraj GUM-a. To je bilo poslije onog značajnog prvenstva zemlje, gdje je prvi put, nakon osvajanja titule svjetskog šampiona, igrao Karpov. Turnir je bio izuzetno jak i Karen je tamo igrao sjajno, čime se veoma ponosio. Dugo mi je pričao o prvenstvu, partiji sa Karpovom, o tome da mora postati velemajstor, da želi da se plasira na međuzonski turnir. Povremeno se odmicao da pogleda djevojke koje su prolazile pored.

• Djevojko, hajde da se upoznamo! Zovem se narodnim jermenskim imenom Karen, a ovo je moj najbolji drug… Kako se zoveš? Da, Semjon.

Još smo pola sata stajali, razgovarali. I rastali se. Više ga nisam sreo.

U paviljon je dolazio kandidat za majstora Slava Bujakin. Stari šahisti ga, naravno, pamte. Bio je, po Dovlatovu, „kao mnogi pijani ljudi, čovjek zapanjujuće plemenitosti“. Kad je razmišljao o potezima, uvijek je poznatim i nepoznatim ljudima pričao isto. Jednom sam čak čuo kako je rekao malom dječaku: „Pogledaj i zapamti — pred tobom je ujo Bujakin, koji je pobijedio Botvinika!“

I zaista, pobijedio je Botvinika. Bilo je to šezdesetih godina, na timskom takmičenju — prvenstvu Moskve među preduzećima. Dugo sam htio da shvatim kako se to dogodilo. Možda je Botvinik previdio?

Jednog dana mi je došao u ruke broj časopisa „Šahovska Moskva“ sa zapisom poteza. Savladao sam svoju lijenost, uzeo šahovsku tablu i odigrao partiju. Bujakin je imao bijele. Sjećam se, naravno, mutno, ali izgleda da su prvi potezi bili 1.d4 Sf6 2.Sc3. Potom je bijeli stekao prednost. Zatim su razmijenili dame. Potom je pobijedio. Tako jednostavno. Sjećam se svojih osjećaja — potpuno nevjerovanje. Kako to? Možda je, na primjer, Botvinik došao da igra pijan, a Slava bio  trijezan. Ali to nije moglo biti, Botvinik se vrlo ozbiljno odnosio prema šahu! U najboljem slučaju obrnuto. A možda su obojica bili trijezni. Ipak, bilo kako bilo pobijedio je Bujakin. Ponekad običan čovjek jednostavno odigra partiju života.

Dima Gnesin

Mali, mršavi dječak, izgledao je mlađe nego što mu je bilo — petnaest-šesnaest godina. Bio je veoma talentovan. Igrao je za velike pare. Prvo su za njega igrali odrasli — pravi „katalovi“ iz podzemlja šahovskog svijeta. On je samo sjedeo i učio. A onda je odjednom počeo da igra za sebe, i svijet se promijenio: više nije bio samo figura u tuđim rukama, nego sam je postao opasan protivnik.
Potom nije igrao samo šah, već i sve igre — na veliko. Kasnije su ga ubili — pričalo se da je to bilo pokušajem da naplati nečiji dug u kartama. Čini se da je bilo 1981. ili 1982. godine. Tako se poklopilo da sam radio u istoj ustanovi sa njegovom majkom, iako je nisam poznavao. Još uvijek žalim što s njom nisam razgovarao, nisam je upozorio.

Jura Kajumov

Jura Kajumov nije bio naročito jak šahista — negdje prva kategorija. Ali njegova ličnost činila ga je omiljenim: vatreno, bučan, uvijek nasmijan i spreman na šalu. Volio je igrati, volio je da gleda kako drugi igraju i jednostavno uživao u dobrom društvu.

Bio je sin poznatog dokumentarista, dobitnika Lenjinove nagrade. Otac je napustio porodicu, pa je Jura dok je bio mali dobijao alimentaciju — tada astronomskih dvjesto rubalja. I život se nekako vratio na svoj krug: kad je napunio trideset i pet i dobio povišicu kao programer, opet je primao istih tih dvjesto rubalja.

Poslije ga neko vrijeme nisam viđao. Preko zajedničkih poznanika čuo sam da je, kako se danas kaže, „u redu“ — mnogo radi i dobro zarađuje. A onda je 1996. godine, kada smo zvali prijatelje zbog smrti KMS E. Rafalskog, shvatio sam da Jurin telefon ne odgovara. Kasnije sam saznao da je preminuo — srce mu je stalo dok se vozio metroom.

Stari Semjon

Leša Gubin

Legendarna ličnost. Šetao je po svim moskovskim parkovima. Mali, grbav čovječuljak. Svima je nudio prednost od njegovih minut prema pet minuta protivnika na satu. Igrao je veoma dobro, ali njegova prava snaga bila je u tome što je tokom partije diskretno namještao satove. Svi su to znali, ali uhvatiti ga bilo je teško — majstorstvo je bilo visoko. Ako bi ipak izgubio, nikada nije davao novac. Nije pomagalo ni tučnjava.

Bob Everi

Zanimljivo — čak sam i ime zapamtio. Bio je mlad Amerikanac, zaljubljenik u šah, koji je došao u Moskvu na službeni put od firme Hewlett Packard, u Lihačevu fabriku. U to vrijeme komunicirati sa strancem bilo je neuobičajeno, pa čak i rizično. Ipak, sprijateljili smo se. Sjećam se njegovih dnevnih troškova — deset rubalja! Šokantno malo, zar ne?

Još mi je ostao u sjećanju njegov opis igre protiv Fišera na jednom švajcarskom turniru. Kaže, Fišeru je nakon besane noći bio određen dječak da ga probudi ako zaspi da stigne na partiju.

I, naravno, postavio je pitanje mom prijatelju: „Čitao sam da je u SSSR-u Jevrejima teško, pa zašto se on stalno smiješi?“

Čvrsta porodica – čvrsta država

To je bila neobična porodica. Muž, Filip, kandidat za majstora, izuzetno nervozan čovjek, bio je poznat čitavoj moskovskoj šahovskoj sceni. Vrlo dobro je igrao blic. Za blic imao je svoje omiljeno otvaranje 1.g2-g4. I gotovo uvijek je sticao prednost. Priča se, međutim, da je jednom Filip igrao blic sa mladim Taljem, koji tada još nije bio šampion svijeta. Partija je tekla ovako: 1.g4 h5! 2.g5 h4!! 3.g6 h3!!! i potpuno šokirani Filip brzo je izgubio.

Žena, lijepa plavuša Vera, prvokategornik, jedina razumna osoba u porodici, bila je potpuno zaljubljena u svog čudnog muža i potpuno mu se povinovala.

I konačno, sin Oleg, veoma rano formiran mladić, kojeg je Filip sa maničnom tvrdoglavosti želio da učini velemajstorom. Za početak majstorom. Problem je bio u tome što je Oleg želio ne da igra šah, nego da živi punim životom mladog momka. Nije želio da se bavi šahom, iako ga je Filip prisiljavao.

Među šahovskim dostignućima Filipa bilo je i jedno inovativno rješenje — razvio je vlastitu šahovsku notaciju. Tabla je bila podijeljena dijagonalno, svaka figura bila je označena isključivo svojom mimikom ili gestom, a tražena pozicija — sa dvije grimase ili geste. Kada bi žena ili sin igrali na turniru, Filip je stalno kružio oko table i živahno pravio grimase.

Filip je konačno uključio sina na turnir sa normom majstora. Bilo je to na Gogoljevskom, u Centralnom klubu. U toaletu na prvom spratu sjedio je unajmljeni jaki moskovski majstor sa džepnim šahom. Na drugom spratu je igrao Oleg. Filip je, dobivši poteze od majstora, pokušavao da ostvari vezu pomoću grimasa sa sinom. Sve je bilo promišljeno — ali Oleg nije postigao normu. Možda je miris u toaletu smetao majstoru, ili je bilo nešto drugo. Ukratko, Oleg je ubrzo prestao da se bavi šahom.

Kasnije su emigrirali. Prvokategornica Vera igrala je za reprezentaciju svoje nove zemlje na Olimpijadi. Skoro na prvoj tabli. Osvojila je 50 posto poena. Pritom je pobijedila nekoliko poznatih šahistkinja. Filip je, međutim, tada bio trener ženske reprezentacije.. 

(Nastaviće se)

(Stavljen nastavak 6) 

1950. godina. 18. prvenstvo SSSR-a-Podvig „Čigorinca“

 

Piše: Sergej Voronkov
pisac, istoričar

Opravdati se imaš priliku,
al’ ako ne pitaju – tu je nevolja!
— N. Nekrasov, Opreznost

„Čigorincima“ godina očigledno nije krenula kako treba. Počelo je od turnira kandidata koji su, osvojili – Isaak Boleslavski i David Bronštajn (dobro je još što su se naši na vrijeme snašli i progurali Budimpeštu, znajući da Stejt department SAD-a neće pustiti Reševskog u komunističku Mađarsku, jer bi inače u kandidate mogao ući Amerikanac!).

Zatim je u dodatnom meču pobijedio Bronštajn, što je ozbiljno zabrinulo ne samo Mihaila Botvinika, nego i šahovsko rukovodstvo: s Boleslavskim je svjetski šampion imao skor 7:0 uz četiri remija, ali s Bronštajnom – 0,5:1,5 (naravno, i kod Botvinika je „peta tačka*“ bila slaba, ali on je bio provjeren i partijski čovjek, a ne kao ovaj sin bivšeg logoraša).

*(U dokumentima SSSR-a (poput ličnih kartona, prijava za fakultet, zapošljavanje itd.), postojalo je pet „tačaka“ (rubrika) u kojima su se unosili osnovni podaci o osobi:

1. Prezime
2. Ime
3. Srednje ime (patronim)
4. Datum rođenja
5. Nacionalnost

“Peta tačka“ – značila je nacionalnost osobe. U svakodnevnom govoru u SSSR-u (posebno u antisemitiskom kontekstu), kad bi neko rekao da nekome „peta tačka nije u redu“ ili da mu je „peta tačka problematična“, to je značilo da je ta osoba Jevrejin, odnosno da mu je nacionalnost (upisana u dokumentima) smatrana „nepoželjnom“ u tadašnjem društvenom ili partijskom sistemu.)

I najzad, na samom kraju jubilarne godine, šampion SSSR-a postao je ne neki ruski „Čigorinac“ poput Kotova ili Smislova, kojima bi se narod mogao ponositi, nego Estonac Paul Keres, koji je jedva izbjegao hapšenje poslije rata zbog učešća na njemačkim turnirima… I sve to – usred borbe protiv „bezdomnih kosmopolita“!

Na čelu Sportskog komiteta tada je stajao general-pukovnik A. Apollonov, lično postavljen od Staljina. Novi šef bio je grub i nije se mnogo obazirao na ljude, a uz to je na prethodnom položaju – zamjenika ministra unutrašnjih poslova – nadgledao logore, a ranije je komandovao unutrašnjim trupama NKVD-a. U sport se nije razumio i s potčinjenima je komunicirao zapovjednim tonom. Dešavale su se i komične situacije. Sekretarica bi prijavila: „Došao je taj i taj.“ A Apollonov bi rekao: „Uvedite.“

Jedino što ga je donekle opravdavalo bila je ljubav prema šahu. General je i sam dobro igrao: po ocjeni Jurija Ljvoviča Averbaha, „otprilike na nivou prve kategorije“.

Averbah: „U liku Apollonova sport je dobio tipičnog ‘feldfebela kod Voltera’*. Bojali su ga se, i to s razlogom. Oštar, kategoričan, kao i mnogi rukovodioci tog vremena, sa svim potčinjenima bio je na ‘ti’, a svoje pouke često je pratio grubim, vojničkim humorom i doskočicama.

* Izraz „feldfebel kod Voltera’“znači osobu koja se ponaša kao vojnički narednik u svijetu ideja slobode i duha – tj. nekoga ko pokušava da „uvodi red i disciplinu“ tamo gdje vlada slobodna misao i nezavisnost duha. Dakle autoritaran čovek među slobodoumnim intelektualcima.

Igor Bondarevski, na primjer, pričao je kako se na jednom od prvih susreta požalio generalu na teškoće. Apollonov ga je prekinuo:
— A šta je lako? Lako je samo mokriti u toploj vodi u banji!

Paradoksalno, ali Apollonov je volio šah i dosta je razumio. Sjećam se, kada smo odlazili na međunarodni turnir u Šavno-Zdruj (jun 1950. – S.V.), avion je polijetao kasno noću, i oko ponoći su se šahisti okupili u prostorijama Sportskog komiteta. U to doba, zbog Staljinove navike da radi noću, i čitavo rukovodstvo je slijedilo njegov primjer. Kao i obično, general je bio u svom kabinetu.

Naša delegacija – Keres, Bondarevski, Tajmanov, Geller, Simagin i ja, te Alatorcev (rukovodilac) i Veresov (trener) – dobila je čvrsto naređenje da pobijedi na turniru. Potom je Apollonov predložio Keresu da odigraju partiju. Igrao je prilično razumno, pa se partija odužila. Nama je već bilo vrijeme za polazak, ali se general, zanesen igrom, nije žurio. Tačni Zubarev, ne usuđujući se da ga prekine, jedva je izdržao dok se partija nije završila. Srećom, na aerodrom smo ipak stigli na vrijeme…

Nekoliko godina kasnije, izgleda da su na vrhu odlučili kako je general u sportu uveo red. Vratili su ga u bezbjednosne organe s unapređenjem – imenovan je za komandanta pograničnih snaga zemlje. Sjećam se kako je, u automobilu s obezbjeđenjem, došao da se oprosti od Sportskog komiteta. A predsjednik je ponovo postao Romanov.“
(iz knjige O čemu ćute figure, 2007)

S Botvinikom se general „nije slagao“ (Averbah), i to do te mjere da će 1954. godine reći V. Baturinskom: „Znate, vaš Mihail Moisejevič mi i danas stoji u jetri.“ A prema Keresu se, sudeći po epizodi s partijom, Apollonov odnosio ako ne s simpatijom, onda barem s blagonaklonošću. I to je, moguće, spasilo Paula Petroviča od novog talasa progona koji mu je, kako se nedavno ispostavilo, prijetio baš te „čigorinske“ godine!

Ja sam mislio da su za Keresa sve neprijatnosti završene 1947. godine, kada mu je dozvoljeno da nastupi na prvenstvu SSSR-a. Iako je grupa učesnika tada sastavila protiv njega žalbu u kojoj su Keresa nazivali fašistom, on je briljantno osvojio zlatnu medalju, što je, činilo se, trebalo da ga zaštiti od daljih napada… Ali ne – borba protiv „podilaženja Zapadu“, koja se tada rasplamsala u zemlji, donijela je svoje otrovne plodove i u šah. Naši majstori i ranije su „došaptavali“ jedni o drugima (vidi članak o 13. prvenstvu), ali nikada do tada prijava nije bila upakovana u oblik recenzije na knjigu otvaranja!

Estonska državna izdavačka kuća objavila je prvi tom teorijskog djela šahovskog velemajstora Keresa „Otvorena otvaranja“.

Za autora teorijskih istraživanja nema plemenitijeg i odgovornijeg zadatka nego da utvrdi neprikosnoveni autoritet predrevolucionarne ruske i sovjetske šahovske škole, te da jasno i uvjerljivo pokaže vodeću ulogu ruskog naroda (ovdje i dalje istakao ja – S.V.) u tako posebnoj oblasti kulture kao što je šah.

P. Keres se nije izborio s tim zadatkom. Još gore, iskoristio je povjerenu mu tribinu za nekontrolisano veličanje stranih teoretičara, sve do fašističkih najamnika i okorjelih izdajnika sovjetskog naroda, čije „teorijske“ napore ne treba ni uzimati ozbiljno.

(…) Pravedan gnjev i zaprepaštenje sovjetskih šahista izaziva sistematsko, ničim opravdano, upadljivo i višestruko pominjanje fašističkog izroda Bogoljubova, koji se sada skita po američkoj okupacionoj zoni Njemačke. Svima je poznato da teorijski napori Bogoljubova nikada nisu imali nikakvu vrijednost, a njegov autoritet kao šahiste, da ne govorimo o njegovom odvratnom političkom liku, odavno je jednak nuli — ako se uopšte može govoriti o autoritetu fašističkog probisvjeta.

(…) Izraz „Fajn preporučuje“ javlja se više od 15 puta, „Eve preporučuje“ i „Tartakover preporučuje“ — više od 30 puta. U isto vrijeme, prezime genijalnog ruskog šahiste, istinskog stvaraoca većine savremenih sistema napada i odbrane u takozvanoj „španskoj partiji“, „Evansovom gambitu“ i drugim otvorenim početnim varijantama, kojima je knjiga Keresa upravo posvećena, pominje se rijetko. Izraz „Čigorin preporučuje“ u čitavoj knjizi pojavljuje se svega dva-tri puta (…) i njegova uloga u Keresovoj knjizi prikazana je sramno oskudno.

Vrhunac besmisla Keres dostiže (…)

Nevoljno se postavlja pitanje: čime su objašnjeni takvi grubi politički i teorijski propusti, takvo klanjanje svakom stranom, pa i najbeznačajnijem imenu, takvo slabo prikazivanje zasluga predrevolucionarnih ruskih i sovjetskih teoretičara?

Odgovor je jednostavan! Keresovo djelo nije samostalno, originalno stvaralačko istraživanje (…) To nije ništa drugo do kompilacija poslijeratnih inostranih priručnika o otvaranjima autora Evea i Fajna i odavno poznatih, od strane sovjetske kritike osuđenih, stranih vodiča Tartakovera, Taraša i drugih.

(…) Stvaralačka nesamostalnost, neoriginalnost i površnost plodno su tlo za podilaženje prema inostranstvu, za kosmopolitizam, za političke i teorijske greške.

(…) Kosmopolitska, objektivistička knjiga Keresa stvara potpuno pogrešnu predstavu o teoriji i istoriji domaće i strane šahovske umjetnosti.

V. N. Panov
majstor sporta u šahu, član VKP(b)
10. 5. 1950.

Ovaj značajan dokument epohe „razvijenog staljinizma“ isplivao je tek u naše dane — u članku Genne Sosonka „Panovljev napad“ („64“, br. 7, 2014). Autor piše da je tekst „otkriven relativno nedavno u glavnom arhivu KGB-a u Moskvi i nikada ranije nije bio objavljen“ (vjerovatno se misli na Centralni arhiv FSB-a Rusije). I objašnjava:

„Recenzija na Keresovu knjigu očigledno je napisana po narudžbi ‘nadležnih organa’, jer je KGB naročito intenzivno pratio estonskog velemajstora upravo u to doba.“

Zaista, u periodu od 1945. do 1952. godine Keres se nalazio pod operativnim nadzorom Ministarstva državne bezbjednosti (MGB). Ali da li iz toga nužno proizlazi da je Panov svoj spis sastavljao po nalogu bezbjednjaka?

Ne može se isključiti da je tekst u početku bio napisan za časopis Šah u SSSR-u, a da je kasnije ideološki dorađen (tada su, najvjerovatnije, i dodati svi oni izrazi poput „fašistički najamnici“, „izrodi“ i „probisvjeti“ — jer u časopisu takvih riječi ne biste našli). Zašto tako mislim? U to vrijeme nijedna knjiga, pa ni brošure tipa Sve-ruski šahovski turnir kolhoza, nije ostajala bez kritičkog osvrta — 1950. godine časopis je objavio čak deset recenzija, uključujući i jednu Panovljevu. A recenzije na Keresovo temeljno djelo, iz nekog razloga, među njima nema.

Sve to, međutim, ne objašnjava glavno pitanje: šta je moglo izazvati napad na Keresa? Na početku sam sumnjao na turnir kandidata, gdje je upravo tih dana doživio pad forme: Keres je bio u grupi lidera, ali je u posljednjih pet kola osvojio svega 1,5 poen i spao na četvrto mjesto. Možda neko nije želio da izađe na meč s Botvinikom, pa je recenzija bila sredstvo ucjene — ako ne usporiš, objavićemo je? Ali datumi se ne poklapaju: kobni poraz od Kotova dogodio se već 9. maja, dan prije datuma navedenog ispod recenzije. A iskreno govoreći, zašto bi se išlo na takve komplikacije, kad se moglo jednostavno „porazgovarati od srca“? Pogotovo što je bilo ko da to uradi — našu delegaciju u Budimpešti predvodio je majstor Viktor Goglidze, čiji je brat, takođe general-pukovnik državne bezbjednosti (kao i Apollonov), bio Berijina desna ruka…

Ne, ovdje je bilo nešto drugo, mnogo ozbiljnije. Možda se čak pripremalo i — hapšenje!

Sergej Goglidze (u sredini), isto kao i tadašnji predsjednik Sportskog komiteta SSSR-a Arkadij Apollonov, bio je general-pukovnik državne bezbjednosti. A njegov mlađi brat Viktor predvodio je sovjetsku delegaciju na turniru kandidata u Budimpešti.

Sosonko naziva tu recenziju „zatvorenom“. Ali za sve svoje godine uredničkog rada ja za takve nikad nisam čuo (postoje interne recenzije, ali one se pišu po nalogu izdavača, i to ne poslije, nego prije izlaska knjige — da bi se procijenio kvalitet rukopisa). I kakav bi uopšte bio smisao te zatvorenosti? Da niko ne sazna zbog kojih je „grijehova“ Keres bio uzet na nišan? Ne, sa poznatim ljudima tada se nije postupalo tako: njih bi prvo ocrnili u štampi, a tek onda hapsili. U najgorem slučaju jednostavno bi ih tiho uklonili — kao Mihoelsa…

Ipak, upravo se datum pod recenzijom pokazao kao važan trag! Znao sam da je 1945. godine Keresa od odmazde spasio prvi sekretar Komunističke partije Estonije, Nikolaj Karotam, uzevši ga pod svoju zaštitu. A onda sam, ponovo čitajući članak Valtera Heuera „Tajna Paula Keresa“, iznenada naišao na rečenicu: „On (Karotam) je podržavao velemajstora sve do svog pada 1950. godine.“ E, tu je bilo jasno… Konačno se slagalica sastavila kad sam saznao datum tog „pada“ — 26. marta, svega deset dana prije polijetanja sovjetskih šahista za Budimpeštu!

Dakle, Keres je iznenada ostao bez zaštite. I neko je odlučio da to iskoristi, tim prije što je neprijatelja Paul Petrovič imao dovoljno — i u Estoniji (vidi Heuera), i u Moskvi (oni koji su ga 1947. nazivali fašistom nigdje nisu nestali). Ali nije bilo pogodnog povoda: iz dokumenata KGB-a proizlazi da „obrada“ Keresa nije dala nikakav rezultat, pa je „dosje o njemu 1952. godine bio predat u arhiv“… I tada je, možda, nekome sinula ideja: a što ako se kao oružje iskoristi šahovska recenzija, dajući joj izgled političkog dojave?

Izbor Panova za izvršioca nije bio slučajan. Član VKP(b), uzorni „sovjetski patriota“, Rus po nacionalnosti. Uz to, pravi „Čigorinac“, koji će kasnije o svom idolu napisati dvije apologetske knjige. Kao svaki neofit (a u partiju je stupio samo tri godine ranije), Panov je, vjerovatno, bio ponosan zadatkom, obradovan što ima priliku da uz put udari i po Bogoljubovu, kojeg je smrtno mrzio. I napisao je što je traženo.

Zašto „napisao na brzinu“? Pa vidi se da je tekst sastavljen u žurbi, u nekom zanosu. Panov je bio jedan od naših najboljih novinara, a ovdje? Siromaštvo misli, ponavljanja. Evo piše: „‘teorijski’ napori kojih ne predstavljaju nikakvu vrijednost.“ A odmah zatim: „teorijski napori Bogoljubova nikada nisu predstavljali ništa vrijedno.“ Ili još: „ne predstavlja samostalno, originalno djelo“ — pa potom: „nesamostalnost, neoriginalnost“!

…U kojoj je fazi stigla naredba da se sve obustavi, može se samo nagađati. Ali činjenica da je recenzija završila u dubinama Lubljanke veoma je značajna. Šteta što više ne možemo pitati Apollonova — ko je tada skrenuo udar sa Keresa: sam general ili neko drugi?..

Kandidati protiv velemajstora

Za razliku od dva prethodna prvenstva, ovoga puta nije bilo „polufinalnog“ biltena, što izgleda čudno kada se zna da je održano čak pet (!) turnira (vjerovatno je papir koji je bio predviđen za to iskorišten za izdavanje vanrednog broja posvećenog meču Bronštajn – Boleslavski). Kao naknadu, izabrane partije iz polufinala objavljene su u biltenu „XVIII šahovsko prvenstvo SSSR-a“. Najbolje 23 partije ušle su u zbirku „Šah za 1950. godinu“.

Glavna novina kvalifikacionih turnira bilo je učešće velemajstora – ovoga puta ne po želji, nego po obavezi. Iako je pet velemajstora bilo oslobođeno „ispita“, ideja se pokazala opravdanom: od petorice ostalih – Bondarevski, Flor, Levenfiš, Lilijental i Ragozin – samo su se dvojica uspjela probiti u finale!

Ragozin:
„Iz godine u godinu rastući broj majstora već je odavno primorao našu šahovsku organizaciju da pređe sa sistema ličnih pozivnica na sada važeći sistem višestepenog izbora učesnika finala prvenstva SSSR-a. Oko 200 visokokvalifikovanih šahista (od prve kategorije do velemajstora) učestvuje u borbi za titulu šampiona SSSR-a kroz četvrtfinalne, polufinalne i finalne turnire.“

„Karta učesnika“ četvrtfinala 18. prvenstva SSSR-a u Uljanovsku kandidata za majstora Borisa Voronkova. Velika, obložena tankim koricama – takvu u džep ne možeš staviti!

Prije Velikog otadžbinskog rata, veliko značenje za stvaralački napredak mladih šahista i majstora imala su prvenstva republika, najvećih šahovskih centara zemlje – Moskve i Lenjingrada – kao i revijalni turniri majstora. Međutim, postepeno su sve veći značaj počela da dobijaju polufinala prvenstva SSSR-a, jer su ona ne samo po jačini učesnika, nego i po sportskoj napetosti nadmašivala tradicionalne lokalne turnire.

„Sada se svaki majstor posebno pažljivo priprema za polufinale prvenstva SSSR-a, kao za svoje najodgovornije takmičenje.“
(Šah u SSSR-u, br. 12, 1950)

Abramov:

„Težak zadatak sastavljanja po snazi ravnopravnih grupa bio je riješen neuspješno. Odavno je vrijeme da se u takvim slučajevima primijeni neki objektivni sistem, na primjer sistem individualnih koeficijenata (u SSSR-u ih je prvi izračunao Lev Abramov upravo 1950. godine), ili neki drugi.“
(Zbirka „Šah za 1950. godinu“)

Lenjingradska grupa:
1–2. Alatorcev i Toluš – po 10,5 iz 15;
3. Bondarevski – 9,5;
4–5. Kan i Lisicin – po 8,5;
6–9. Klaman, Kondratjev, Tajmanov i Hasin – po 8;
10. Abramov – 7,5 itd.

Abramov:

„Rezultate treba priznati zakonitim: pobjednici su čitav turnir odigrali s velikom voljom i pokazali visok nivo igre. Ostali su postigli rezultate u skladu sa svojom sportskom formom. Čak ni Tajmanov, kojeg su mnogi očekivali u finalu, ovaj put nije mogao računati na bolji rezultat, jer je igrao neujednačeno i bez uobičajene sigurnosti.“
(Šah u SSSR-u, br. 12, 1950)

Kijevska grupa:
1–2. Lipnicki i Sokoljski – po 9,5 iz 15;
3. Geller – 9;
4–5. Ragozin i Sajgin – po 8,5;
6. Aratovski – 8;
7–9. Vatnikov, Kopaev i Tarasov – po 7,5;
10–11. Saharov i Čistjakov – po 7 itd.

Ragozin:

„Više od pet godina nisam učestvovao u polufinalnim takmičenjima i s zadovoljstvom moram da primijetim porast vještine naše omladine. Lipnicki je tek ove godine stekao zvanje majstora, ali je već potpuno zreo i iskusan šahista. Dobro poznaje teoriju, a po stilu je sklon kombinacionoj borbi. Sokoljski je igrao vrlo neujednačeno i pravio previde; neke partije odigrao je s velikom snagom. Geler, koji je na prošlom prvenstvu SSSR-a pokazao vrlo zanimljivu i blistavu igru, ovaj put je igrao nesigurno.“
(isto izvor)

Ako neko ima zbirku „Šah za 1950. godinu“, neka je otvori na stranici 104. Šta, nema je? Ne čudite se: list s tom stranicom istrgnut je iz gotovo svih primjeraka. Zašto? Na njoj je bila tabela kijevskog polufinala u kojem je igrao Jurij Saharov — budući dvostruki šampion Ukrajine, poznati trener. Razlog za taj „vandalizam“ bio je Saharovljevo hapšenje 1951. godine, ubrzo nakon njegove pobjede na lavovskom polufinalu XIX prvenstva SSSR-a.

Ni u enciklopedijskom rječniku Šah, ni u Vikipediji nećete naći pomen o toj tragičnoj priči. U sledećem članku, obećavam, ispričaću sve detaljno…

Usput, u istom godišnjaku uklonjen je još jedan list – sa stranicama 185–186, na kojima su, izgleda, bile neke tabele, jer tekst sa 184. prelazi direktno na 187. stranu. Nijedan kompletan primjerak još nisam uspio da pronađem, pa tako ne znam ni razlog za to uklanjanje…

Ona stranica s tabelom kijevskog polufinala, istrgnuta gotovo iz čitavog tiraža zbirke „Šah za 1950. godinu“. Razlog je bilo prezime Jurija Saharova.

Gorkovska grupa:

1. Aronin – 10,5 iz 15;
   2–3. Ljublinski i Petrosjan – po 10;
2. Furman – 9,5;
   5–6. Nežmetdinov i Ufimcev – po 9;
3. Konstantinov – 8,5;
4. Dubinin – 7,5;
   9–10. Levenfiš i Solovjov – po 7 itd.

Aronin:

„Petrosjan je šahista u usponu. Privlači pažnju lakoća s kojom igra, oštrina kombinacionog vida. Istovremeno je na visokom nivou njegovo strateško razumijevanje najrazličitijih pozicija.
Najjače strane igre Ljublinskog su umijeće manevrisanja u složenim pozicijama i upornost u odbrani. Kao i uvijek, zanimljivo je igrao Nežmetdinov. Dobivši ove godine zvanje majstora, ponovo je premašio majstorsku normu.“
(isto izvor)

Abramov:

„Levenfiš nije izdržao napetost teškog turnira i izgubio je posljednje četiri partije. Pobjeda Aronina, koji se po četvrti put zaredom plasirao u finale – i to tri puta kao prvi – zaslužuje da bude posebno istaknuta.“
(Zbirka „Šah za 1950. godinu“)

Tulska grupa:
1–2. Averbah i Borisenko – po 11,5 iz 15;
3–4. Moisejev i Suetin – po 9;
5–7. Iljvicki, Poljak i Simagin – po 8;
8. Fridštejn – 7,5;
9. Gusev – 7;
10. Lilijental – 6,5;
11–13. Goldberg, Kasparjan i Korčnoj – po 6 itd.

Abramov:

„Odlično je čitav turnir odigrao kandidat za majstora Borisenko. Ostvario je 9 pobjeda – više nego bilo ko od 80 učesnika polufinala!“
(isto izvor)

Borisenko:

„Pobjednik turnira Averbah, dobro igrajući otvaranja, uporno se borio za inicijativu i vješto pretvarao prednost u pobjedu. Završnica je za Moisejeva ispala dramatična – izgubio je posljednje dvije partije i dostigao ga je Suetin, koji je imao prednost po tabeli koeficijenata…“

Suetin:

„…desilo se tako da sam ne samo postao majstor, nego i ušao u finale. Moram priznati, inspirisala me pobjeda nad Lilijentalom u prvom kolu – prvi put sam tada pobijedio velemajstora. Iznenadila me njegova nesigurnost u sebe. Bilo je očito da je u dubokoj krizi. A imao je tek 39 godina. Sledeće godine su pokazale da je proces gašenja išao neumoljivo. O razlozima se može samo nagađati – vjerovatno su presudili moralni zamor i dolazak nove, poslijeratne generacije.“
(iz knjige „Šah kroz prizmu vremena“, 1998)

Posebno se treba osvrnuti na igru Korčnoja. U njoj ima mnogo domišljatosti i duhovitosti. Treba napomenuti da bi Korčnoj mogao postići i bolji rezultat da nije upadao u oštre cajtnojte. Osim toga, mladi šahista je imao sklonost da precjenjuje svoju poziciju.
(Šah u SSSR-u, br. 12, 1950)

Bejlin:

„Godina 1949. Igramo Korčnoj i ja u četvrtfinalu prvenstva zemlje u Lavovu. Ima osamnaest godina – najmlađi u turniru. Za tablom je povučen, ali u slobodno vrijeme vrlo aktivan. Ako se u raspravi sukobi sa starijim – ne usteže se, ne traži riječi. Posvađali smo se oko neke moje pozicije. Odlučili smo da stvar razjasnimo u brzopoteznim partijama. Ispostavilo se da ja, očigledno, ne držim nivo, iako sam se u tom turniru plasirao u polufinale. Viktor (koji je tada dijelio 8–10. mjesto) završio je naš mali dvoboj riječima:
„Igrate izvan svoje težinske kategorije, maestro.““
(iz knjige „Moji susreti u šahovskom kraljevstvu“, 2003)

Ovu jedinstvenu fotografiju učesnika lavovskog četvrtfinala, na kojem je debitovao Viktor Korčnoj, poslao je novinar Ivan Jaremko (Lavov).
Ispred univerziteta stoje (s lijeva nadesno): A. Budo, R. Gorenštejn, V. Korčnoj, Ju. Saharov, A. Ebralidze, Zelinski, sudija T. Kukić, B. Dmitrijev, N. Gusev, sudija P. Jacino, Kruminjš, Z. Hodžaev, N. Sažajev, M. Bejlin, Ajrapetov, L. Ščerbako v, Levin, P. Kondratjev.
Objavljuje se po prvi put.

Tartuska grupa:

1. Flor – 10,5;
   2–4. Veltmander, Konstantinopoljski i Mikenas – po 10;
2. Bannik – 9,5;
3. Holmov – 9;
   7–9. Novoteljnov, Čehover i Ščerbako v – po 8 itd.

Flor:

„Mnoge (kao i mene samog) iznenađuje što sam zauzeo prvo mjesto. Već odavno nisam imao slične rezultate. Mislim da sam uspjeh u polufinalu postigao zato što sam igrao preduzimljivije nego obično i trudio se da ne upadam u cajtnojte, u kojima sam poslednjih godina dokazao da umijem pokvariti bilo koju poziciju.
Igra Veltmandera ostavlja dobar utisak. Otvaranja mladi šahista još igra prilično površno. Ali u lošijim pozicijama pokazuje izuzetnu hladnokrvnost, domišljatost i upornost (njega, kao i Moisejeva, izdala je tabela koeficijenata)...
Holmov je dobar taktičar, ali čim dospije u lošiju poziciju, njegov otpor slabi. Iznenađuje i površnost u njegovoj igri. Često, iako ima mnogo vremena za razmišljanje, brzo povuče potez koji se pokaže pogrešnim. Nažalost, Holmov sada ne vodi računa o svojoj formi, malo radi na svom usavršavanju, i to je dovelo do neuspjeha.“
(Šah u SSSR-u, br. 12, 1950)

Mikenas:

„Početkom 1950. godine već sam se počeo spremati za nova kvalifikaciona takmičenja... U tom periodu sam ozbiljno računao na pomoć bjeloruskog šahiste Ratmira Holmova, koji nije odolio mojim upornim ‘napadima’ i preselio se na stalno prebivalište u Vilnjus. Bio sam siguran da će zajednički stvaralački rad koristiti obojici. Smatram da sam postao ‘koautor’ njegovih kasnijih velikih uspjeha.
Ali desila se nevolja: početkom aprila bolest me gotovo tri mjeseca prikovala za krevet, i po savjetu ljekara trebalo je da se na duže vrijeme odreknem učešća u takmičenjima. Ali gdje tamo! Već krajem avgusta, zajedno s novim šampionom Litvanije R. Holmovom, krenuli smo u Tartu na novo polufinale prvenstva zemlje. Takmičenje se održavalo u prelijepoj sali Akademije nauka, koja je, radi udobnosti gledalaca, bila ozvučena.
Kako se kaže, ‘igra je krenula’. Sve partije sam igrao slobodno, neopterećeno, čak s nekakvom ravnodušnošću prema rezultatima – ljekari su mi savjetovali da se ne uzbuđujem.“
(iz knjige „Vladas Mikenas“, 1987)

Levenfiš:

„Prednost velemajstora i starih majstora nad mladim vodećim igračima u pogledu teorijskih znanja, razumijevanja pozicije i tehnike, koja je bila naročito uočljiva do 1946. godine, postepeno nestaje. Upravo je to razlog neuspjeha velemajstora i međunarodnih majstora (Čehover, Lisicin, Dubinin, Kan, Kasparjan) koji se nisu plasirali u finale.“
(Zbirka „Šah za 1950. godinu“)

SLAVA OSNIVAČU!

Iz štampe:

„10. novembra u Centralnom domu kulture željezničara održana je svečana sjednica posvećena stogodišnjici rođenja velikog ruskog šahiste Mihaila Ivanoviča Čigorina, kao i otvaranju XVIII prvenstva SSSR-a.
Mnogi Moskovljani došli su da odaju počast uspomeni na izuzetnog šahistu. Velika sala bila je prepuna. Scena je bila prekrivena cvijećem, među kojim se isticao veliki portret M. I. Čigorina…

Sa referatom „Veliki ruski šahista M. I. Čigorin“ nastupio je svjetski šampion M. Botvinik. On je detaljno analizirao šahovski stil i karakteristike Čigorinovog stvaralaštva, ilustrujući ih primjerima iz partija koje je veliki ruski šahista odigrao. Prelazeći na ocjenu njegove društvene djelatnosti, govornik je naglasio da je Čigorin bio istaknuti organizator ruskog šahovskog života, književnik i propagator šaha.
„Danas, kada obilježavamo stogodišnjicu Čigorinovog rođenja, možemo s pouzdanjem reći da je na osnovama njegove škole izrasla naša sovjetska šahovska škola, čiji su predstavnici stekli zasluženi autoritet našem socijalističkom otadžbini u oblasti šaha“…

Kao glavni sudija, P. Romanovski je pročitao osnovne tačke turnirskog pravilnika (kontrola: 2,5 sata za 40 poteza i po sat za 16 narednih) i pozvao učesnike na žrijebanje da izvuku brojeve.

Rezultati žrijebanja (kurzivom su označeni velemajstori):

1. A. Konstantinopoljski (Moskva),
2. E. Geler (Odesa),
3. P. Keres (Tallin),
4. I. Bondarevski (Lenjingrad),
5. A. Suetin (Tula),
6. A. Toluš (Lenjingrad),
7. V. Mikenas (Vilnjus),
8. G. Borisenko (Lenjingrad),
9. A. Sokoljski (Lavov),
10. L. Aronin (Moskovska oblast),
11. V. Ljublinski (Moskva),
12. I. Boleslavski (Sverdlovsk),
13. S. Flor,
14. T. Petrosjan,
15. Ju. Averbah (svi – Moskva),
16. I. Lipnicki (Kijev),
17. V. Smislov,
18. V. Alatorcev (oboje – Moskva).“
    (Bilten „XVIII šahovsko prvenstvo SSSR-a“, 30. novembar 1950)

NEOBIČNA POZICIJA

Traje šampionat — a u finalu nema
ni Levenfiša, ni Lilijentala.
I Ragozin je ostao pred pragom,
a mladi svijet kreće novim tragom.

Velikani su u poziciji takvoj,
da šala sama traži svoje tlo:
da, u šahu biva često to —
da figura ostane izvan table čak svojom voljom.

A pješaci, sa svojom tvrdoglavošću i ćudi,
već u dame spremaju se poći…
Pa dobro — i za „stradale“ figure ljudi
požele im srećan put u noći!

(V. Dihovični, M. Slobodskoj — „Sovjetski sport“, 14. novembar)

Panov: „Naravno, mora se žaliti što su svjetski šampion Botvinik i dva istaknuta velemajstora Bronštajn i Kotov odbili učešće u jubilarnom turniru. Njihovo odbijanje izazvalo je opravdanu kritiku sovjetske štampe. Zaista, ne može da ne iznenadi činjenica da svjetski šampion gotovo tri godine ne učestvuje u takmičenjima i već četvrti put zaredom ne nastupa na prvenstvima zemlje“ (isto, 7. januar 1951).

U svojim memoarima Botvinik ne pominje ovo prvenstvo. Ali iz njegove izjave u pismu A. Apolonovu od 5.09.1950. vidi se da je učešće u njemu u početku smatrao jednim od „neophodnih“ koraka pripreme za meč sa Bronštajnom:

„Učešće od 15–20. novembra u jakom turniru sa 16 učesnika – poželjno na prvenstvu SSSR-a. Poslije dvije i po godine odsustva iz šaha, ne bih više mogao da dobro odigram veliki turnir“.

General je ignorisao mišljenje šampiona svijeta, što je dovelo do oštrog pisma Botvinika zamjeniku Sportskomitetu N. Romanovu od 5.11.1950:

„Poštovani Nikolaj Nikolaevič!
Sa velikim zadovoljstvom primio sam naredbu Komiteta o XVIII prvenstvu SSSR-a, gdje sam vidio i svoje prezime (naredba br. 866 od 3.11.50) – znači, skoro da nisam lošiji od drugih velemajstora…
Ipak, prisiljen sam da se povučem iz dva razloga:

1. Nakon 2 ½ godine odsustva iz šahovske prakse, turnir od 21 kola mi nije potreban (očigledno da su u toj naredbi bili navedeni Bronštajn i Kotov). Još u proljeće ’50 sam molio Saveznu sekciju i Komitet da smanje broj učesnika; ovu molbu sam ponovio 5. septembra, ali sam dobio negativan odgovor.
2. Moja priprema ide prilično sporo. Do sada radim bez pomoćnika – velemajstora Ragozina. Za stvarnu pripremu još nisam počeo; bavim se samo pregledom starih partija, odigranih u takmičenjima posljednjih godina. Sakupilo se više od 2000!
   Dakle, još nisam spreman za igru.
   Srdačno, M. Botvinik“.

O razlozima Kotovljevog odbijanja meni nisu poznati, dok je Bronštajn, poslije iscrpljujućeg maratona u Budimpešti (april–maj, 18 kola) i meča sa Boleslavskim (avgust, 14 partija), trebao odmor da bi počeo intenzivnu pripremu za meč sa Botvinikom.

„POD ZNAKOM ČIGORINSKIH TRADICIJA“

A kako bi Panov drugačije mogao nazvati svoj članak o prvenstvu? Bez osnivača – nikako. Ranije su svi igrali „kako Bog dade“, i u turnirskim biltenima rijetko ko se sjećao Čigorina. A u jubilarnom prvenstvu sve je moralo biti samo po-čigorinski! Evo, Jakov Bilanin je u biltenu napisao odu „Učesnicima Čigorinskog turnira“, i tamo je u svakoj strofi: „u čigorinskom stilu“, „nazvan čigorinskim“, „čigorinske snage, čigorinske slave“, „zastava Čigorina“…

Ali znate šta sam primijetio: što je „patriotizam“ gušći, to je turnirski bilten lošiji. Takvog bezličnog, kao na ovom prvenstvu, još nije bilo! Ni reportaža, ni „Naše ankete“, ni „Zapažanja gledalaca“, koji su prošlogodišnji bilten činili – i taj je već bio poprilično „zagipsovan“, ali je ipak zadržavao neku živahnost, humor… Spasila je novina Sovjetski sport, u kojoj je nastupao skladni tandem – majstor Lev Abramov i budući poznati novinar i pisac Viktor Vasiljev. On je tada tek prave prve korake pravio, kao i jedan od najboljih karikaturista poslijeratnog doba Igor Sokolov, čije su karikature (među ostalima) krasile prikaze kola. Na pozadini izvještaja osušenih do stadijuma herbarijuma u biltenu, ti novinski tekstovi izgledali su kao bujne livade!

Kako se ispostavilo, čak previše „bujno“. Moralo se potruditi da se „voda“ ocijedi i iz opisa svih 153 partija ostave samo one koje su se nečim isticale ili uticale na turnirsku intriguu (naći ćete ih u odjeljku partija). Samo nemojte pomisliti da sam pritom izlio i sav humor. Kakav humor, o čemu pričate? Ni u novini, ni u biltenu, ni u časopisu nije više bilo ni pokušaja da se šali…

L. Abramov i V. Vasiljev:

„Na većini stolova u 2. kolu borbe su se tek zahuktavale kada se u sali začuo aplauz: na jednoj od demonstracionih tabla pojavila se oznaka ‘Bijeli je pobijedio’. Petrosjan je prisilio Toluša na predaju. Ta partija je zasad najkraća na turniru.

Tigranu Petrosjanu je svega 21 godina. On nije samo najmlađi učesnik prvenstva, već i najmlađi šahovski majstor u zemlji… Ne može se ne primijetiti da je Petrosjanova igra donekle jednostrana: jak u strategiji igre, on se ne osjeća sasvim sigurno u taktičkim komplikacijama, i u tom smislu više nego iko od učesnika treba da uči na primjerima raznovrsnog stvaralaštva velikog majstora M. Čigorina.

…Dovršavanje nedovršenih partija obično počinje još prije nego što se protivnici ponovo sretnu u turnirskoj sali: odloženu poziciju majstor često razmatra uz pomoć džepnog šaha, još dok se vraća sa kola. Zatim dolazi red na kućnu analizu, u punom smislu te riječi.

Ponekad se desi da se prekine više partija. Tada zadatak postaje složeniji. Na prošlogodišnjem prvenstvu Moskve A. Konstantinopoljskom je trebalo da dovrši čak pet partija. Majstor je pričao da je čitava soba bila puna tabli, između kojih se kretao, kao da igra simultanku.

Ovaj put nijednom učesniku nije prijetila takva perspektiva: prošla su tek dva kola. Zato je analiza bila temeljna. Dvije partije su završene bez dovršavanja: velemajstori Keres i Bondarevski su se dogovorili o remiju s Lipnickim – častan rezultat za šahistu koji prvi put učestvuje na prvenstvu zemlje.“

 

Pod rubrikom „Oni prvi put učestvuju u finalu“ novine su predstavile trojku debitanta. Pri čemu, ako su Georgij Borisenko i Aleksej Suetin dobili svoja imena, „kosmopolitsko“ ime Lipnickog – Isaak – svedeno je na inicijal…

A. Glazunov: „Mnogo godina ranije, na stadionu u Kijevu među gledaocima sjedilo je osmogodišnje dijete sa ocem. Na fudbalskom terenu, podijeljenom na jednake kvadrate, stajale su neobične figure. Jahači na konjima, ratnici sa alabardama, neobične kule… S vremena na vrijeme pomicale su se, i gledaoci su sa uzbuđenjem komentarisali svaki potez.

– Tata, šta je ovo? – upitalo je dijete svog posvećenog oca.
– Šah.
– A šta je šah?

I otac je objasnio djetetu o ovoj drevnoj igri.

Poslije godinu dana, kada je dijete završilo drugi razred, otac ga je upitao kakav bi poklon želio za dobre ocjene. Dijete, bez oklevanja, odgovori:
– Šah.

Tako je prije 18 godina majstor sporta I. Lipnicki počeo da igra šah. Od malih nogu je proučavao stručnu literaturu i trenirao u šahovsko-damskoj sekciji Gradskog doma pionira. Sa 16 godina prvi put je učestvovao u prvenstvu Ukrajine i osvojio 7. mjesto.

Počeo je rat. Završivši artiljerijsku školu, poručnik I. Lipnicki prošao je kroz teške borbe od Staljingrada do Berlina. Nosilac četiri ordena i nekoliko medalja, major I. Lipnicki bio je među prvima koji su ušli u Berlin… Demobilisan, upisao se na Filološki fakultet Kijevskog univerziteta i ponovo ozbiljno počeo da se bavi šahom. 1949. godine u prvenstvu Ukrajine osvojio je 1. mjesto…“ (‚Sovjetski sport‘, 25. novembar).

Nakon trećeg kola odredio se lider ovogodišnjeg prvenstva – majstor L. Aronin. Četvrti put zaredom osvaja pravo učešća u finalu, što u posleratnim godinama nije uspjelo nijednom majstoru. U trećem kolu Aronin je igrao protiv Ljublinskog. Bio je to pravi, borbeni okršaj… Crni je napad vodio netačno. Aronin je razbio njegov pješački lanac, formirao opasnog slobodnog pješaka i uskoro osvojio figuru…

Četvrto kolo pokazalo je da Smislov namjerava aktivno da se bori za očuvanje svoje titule. Igrajući protiv Suetina, energično je napadao u centru i na kraljevom krilu. Suetin se snalažljivo branio, ali je ipak izgubio pješake, i u poziciji prekinute partije velemajstor je imao dobre šanse za pobjedu.“

Iz štampe: „Po prvi put Aleksej Suetin je ostvario pobjedu nad majstorom prije 10 godina. Tada je 14-godišnji pionir učestvovao u simultanki protiv V. Panova. Poslije rata Suetin se već susretao sa majstorima za šahovskom tablom skoro kao jednak sa jednakima.

Prije tri godine Suetin je dobio titulu kandidata za majstora. Uspješni šahovski treninzi nisu mu omeli da dobro završi Tulski mašinski institut i započne nastavnički rad u komunalno-građevinskom tehničkom školu.

Zimi prošle godine Suetin, kao prvak „Truda“, igrao je na prvoj tabli u timu društva na prvenstvu VTsSPS… Uz te uspjehe dodali su se i drugi, ne manje značajni: ne prekidajući prijateljstvo sa matičnim institutom, Aleksej Suetin redovno je trenirao studente-šahiste. Tokom ove godine broj razvrstanih igrača koje je pripremio prešao je stotinu, pri čemu neki već imaju prvi razred…

Danas Suetinu je 24 godine. Tog dana igra protiv velemajstora Smislova.
– Ne mogu reći da sam imao mnogo sreće sa rođendanom, – šali se Suetin. – Ali ipak, borit ću se protiv ozbiljnog protivnika sa svim snagama.“ (isto, 16. novembar).

Gledaoci su sa interesovanjem očekivali susret Boleslavski – Aronin. Velemajstor je do tada odigrao tri remija, i mnogi su mislili da će konačno pokazati svoju uspavanu snagu, tim više što je Boleslavski trebalo da igra bijelim figurama. Rijetko gubi uopšte, a u posljednjim takmičenjima igrajući bijelim figurama, tek je dva puta priznao poraz. Ipak, ovaj put velemajstor je izgubio…

Panov: „Prije početka prvenstva moglo se pretpostaviti da će ono postati takmičenje tri-četiri velemajstora, prije svega – šampiona SSSR-a Smislova sa pobjednikom budimpeštanskog turnira kandidata za svjetsko prvenstvo Boleslavskim. Ali već prva kola srušila su sve te prognoze.“ (turnirski bilten, 7. januar 1951).

U ovom kolu crnim je pobijedio i Keres. Stiče se utisak da Geler ne može uspješno da započne turnire. Na prethodnom prvenstvu „razigrao“ se tek nakon dva uzastopna poraza. Na ovom prvenstvu došao je do četvrtog kola sa tri remija. U partiji sa Keresom Geler je bio neprepoznatljiv. Napravivši na početku interesantnu žrtvu pješaka, nije iskoristio skrivene mogućnosti pozicije. Izvodeći nerazumljivu razmjenu figura, previdio je gubitak kvaliteta i bio je prisiljen da se preda…

U svakom kolu pažnju publike, naravno, privlače demonstracione table sa partijama velemajstora. U petom kolu žrijeb je spojio sve velemajstore sa majstorima. I treba priznati da su ovaj put opravdali interes publike na pomalo originalan način. Keres i Flor su izgubili, Smislov i Bondarevski su prekinuli partije u nekoliko nepovoljnijih pozicija… Na dan doigravanja, među nesretnicima se pridružio i Bondarevski. Velemajstore su spasili od „suvog“ rezultata Smislov i Boleslavski. Ipak, rezultat 1:4 je prilično neutješan za velemajstore…

Keres: „Početak takmičenja nije mi najavljivao ništa dobro. Nakon tri remija, pobijedio sam Gelera, koji je u složenoj poziciji napravio grub previd. Zatim je uslijedio poraz u prilično slabo odigranoj partiji protiv Alatorceva i remi sa Suetinom, protiv kojeg sam imao gubitničku poziciju“ (iz knjige „Sto partija“, 1966).

Šesto kolo opravdalo je očekivanja ljubitelja oštre borbe. Prvi su pali sa utabanih staza Alatorcev i Boleslavski. Majstor, igrajući bijelim figurama, u otvaranju nije ostvario nikakvu prednost. Naprotiv, velemajstor koji je primijenio svoju omiljenu staroindijsku odbranu očigledno je pretekao protivnika u razvoju… Boleslavski, rijetko propuštajući prilike za efektno završavanje borbe, hrabro izvodi dalekosežnu žrtvu kraljice (prva nagrada za ljepotu!).

Skoro na svakom prvenstvu zemlje u grupi lidera pojavljuje se novo ime. Ovaj put prijatno iznenađenje bio je start Aronina. Igrajući crnim figurama protiv Petrosjana, brzo je uspio da izjednači. Ubrzo je partija prešla u završnicu, povoljniju za crne. Ipak, najvjerovatniji ishod bio bi remi, da Aronin nije napravio grešku koja mu je donijela… pobjedu! Tako je, izbjegavši gotovo neizbježni poraz, Aronin ne samo sačuvao lidersku poziciju, već je ostao i u grupi posljednjih moguikana (sa Smislovim i Lipnickim), koji još uvijek idu bez poraza“ („Sovjetski sport“, 14, 16, 18 i 21. novembar).

Poredak poslije 6. kola:
Aronin – 5,5 (!), Smislov – 4,5, Toluš – 4, Alatorcev – 3,5, Keres, Lipnicki, Konstantinopoljski, Boleslavski, Flor, Averbah i Suetin – po 3 i dalje.

PROMJENA LIDERA
L.Abramov i V.Vasiljev: „Turnir je završen. Živo raspravljajući o zapletima borbe, gledaoci napuštaju CDKŽ. Ali i na Komunističkom trgu, pa čak i u vagonu metroa, nemirni entuzijasti raspravljaju međusobno, slažu se… i ponovo započinju raspravu. Jer dobro je poznato da koliko gledaoca u sali – toliko i različitih procjena svake partije… Ipak, u jednoj stvari svi ljubitelji šaha – svi do jednog! – bili su složni: da je Borisenko odlično igrao protiv Smislova i zasluženo pobijedio.

NA PUTU KA FINIŠU
U prostranoj sali – sve kao obično,
Uobičajen strogi izgled scene.
„Navijač“ iskusan, prestonički,
Prati šahovsku bitku.
Turnirska borba je surova.
Nepreciznosti se u njoj ne praštaju.
I Borisenko V.Smislovu
Efektno mat objavljuje.
Kraljice, topovi, lovci i konji
Sadrže lukavstvo i prevaru.
Evo, Aronin je osvojio poen,
Petrosjan je propustio pobjedu…
Nije lak posao – bez poraza
Sa čašću stići do cilja.
Lipnicki – mlad u borbama –
Stiče lovor na putu.
Pristalica remija uvjereni,
Majstor odbrane, Salo Flor,
Promijenivši stil od nedavno,
Napustio je opasnu zonu.
Zaljubljenost u završnicu visoka,
Cajtnot gostuje i tu i tamo…
Ka pobjedi, bliskoj i dalekoj,
Sportisti idu u grupi.“
S.Kukanov

(turnirski bilten, 19. decembar).

Susret Toluš – Geler očekivao se sa posebnim interesom. I očekivanja nisu bila uzaludna. Partija je obilovala duhovitim taktičkim napadima s obje strane. Nije izostala ni žrtva kraljice: Toluš je  je dao kraljicu za topa, lovca i pješaka.

Borba je mogla trajati još dugo, ali Geler je, kao i uvijek, upao u cajtnot, što je neočekivano poremetilo uobičajenu smirenost Toluša. Napravio je čestu psihološku grešku: iako je imao  sedam puta više vremena nego protivnik, Toluš se nesvjesno zanio tempom igre i sam je napravio čist „cajtnot“ previd…

Do 8. kola Aronin je odmakao od najbližeg konkurenta – Smislova za jedan i po poen. Hoće li uspjeti zadržati ovu prednost ili će se velemajstor približiti lideru? – to su pitanje postavljali i gledaoci i učesnici.

Romanovski: „Sigurna igra Aronina stekla je opštu simpatiju, i neki od ‘navijača’ s pravom su očekivali da će u njemu uskoro vidjeti novog šampiona zemlje, a samim tim i njenog dvanaestog velemajstora“ (turnirski zbornik).

Prva je završena partija Smislov – Sokoljski. Neuspjela akcija crnog konja dovela je do njegove propasti, i Sokoljski se predao.

U isto vrijeme, kod Lipnickog i Aronina razvijala su se burna dešavanja. Aronin je hrabro prihvatio žrtvu pješaka. Bijeli nije žurio da ga vrati. Ne mareći za „materijalno blagostanje“, radije je nastavio napad. Pri oštroj prirodi borbe gotovo su neizbježne taktičke greške, i obično gubi onaj koji pogriješi posljednji (posljednji je pogriješio Aronin)…

Tako je do 9. kola, u kojem se Smislov i Aronin sastaju međusobno, prednost lidera smanjena na pola poena.

Izvještaj o ovom kolu napravili smo zajedno sa umjetnikom Jurijem Uzbjakovim. Pogledajte crtež. Na gornjim stepenicama ljestvice koja vodi ka željenoj kruni odvija se žestoka dvoboja. Lider turnira Aronin ulaže sve napore da blokira put Smislovu… Ipak, umjetnik nije mogao predvidjeti konačan rezultat: jer raznobojni lovci spašavali su mnoge naizgled beznadežne pozicije. Međutim, prilikom doigravanja Smislov, sjajni majstor završnice, odmah je pokazao bezizglednost pokušaja bijelih da postigne remi.

Zaokupljeni dvobojem, Aronin i Smislov ne obraćaju pažnju na Boleslavskog. Uzalud! U posljednja četiri kola kod njega se konačno probudila borbena volja, i osvojio je 3,5 poena. U 9. kolu Boleslavski je srušio Averbaha. Završnom događaju, prikazanom na crtežu, prethodila je izuzetno energična akcija velemajstora i ne manje vrijedna odbrana majstora…

Levenfiš: „Pristalice Boleslavskog su računale da će se sada uključiti u borbu za prvo mjesto, ali susret Boleslavski – Smislov (u 11. kolu – pobjeda bijelih u 83. potezu!) toliko je iscrpio i pobjednika i poraženog, da na cilju nijedan od njih nije konkurisao liderima“ (zbornik „Šah za 1950. godinu“).

Tiho se na vrh penje i Lipnicki. Pogledajte kako mu u tome ljubazno pomaže Lublinski. Još sredinom partije Lipnicki nije mogao ni sanjati o tako visokoj stepenici: njegova pozicija je s svakim potezom postajala gora. Međutim, u trenutku kada je došlo vrijeme da požanje plodove svojih napora, Lublinski se preplašio posljedica dobitka kraljice (i izgubio!)…

Takođe vidite Keres i Konstantinopoljskog, koji brzo uzvode stepenicama. Velemajstor je u partiji sa Mikenasom imao približno jednake šanse, ali litvanski majstor se sapleo na ravnom terenu i ispustio pješaka, kojeg je njegov iskusni protivnik vješto uhvatio. Taj događaj je odlučio sudbinu partije.

Kod Konstantinopoljskog već su dva pješaka viška. Pogledajte sa kojom tugom ga ispraća Sokoljski, predviđajući da će bez doigravanja morati da preuzme još jednu nulu.

Pored ljestvice vrti se omladina: u 9. kolu Borisenko je nadmašio Gelera. Lenjingrađanin se dobro pripremio za formacije staroindijske odbrane i ni na trenutak nije ispuštao pozicionu prednost, koja se potom pretvorila u materijalnu.

L. Rutickij: „Prije otprilike 16 godina Mihail Botvinik je davao simultanku u jednom od klubova Lenjingrada. Među učesnicima seanse bio je i Georgij Borisenko. Jedanaestogodišnji školarac časno je izdržao ozbiljan ispit – njegova partija sa Botvinikom završila je remijem…

Do 1940. godine Borisenko je već bio jedan od najjačih mladih šahista Lenjingrada. Neposredno prije rata osvojio je treći kandidatni poen. Počeo je rat. Georgij Borisenko se borio na frontovima Velikog otadžbinskog rata.

Šahom se Borisenko ponovo mogao baviti tek 1947. godine, kada se vratio u Lenjingrad i upisao Elektrotehnički institut željezničkog saobraćaja. Mladi kandidat za majstora nije lako dolazio do uspjeha. Ipak, uporno je usavršavao svoje majstorstvo…“ („Sovjetski sport“, 18. novembar).

Umjetnik je bez previše izmišljanja prikazao Alatorceva i Suetina kako sa strane posmatraju svoje polovične rezultate. To se lako objašnjava: njihov susret bio je toliko monoton da, prirodno, nije mogao inspirisati J. Uzbjakova.

Prijatno razgovaraju nerazdvojni prijatelji – Bondarevski i Toluš. Njihova partija, kao i svi susreti posljednjih godina, završila je bez uzbuđenja – remijem. Prijateljstvo je, naravno, dobra stvar, ali bilo bi mnogo bolje vidjeti na njihovoj šahovskoj tabli oštru borbu.

Kao što se čitaocu već vjerovatno naslućuje, Petrosjan se te večeri osjećao loše, pa je partija bila izostavljena. Šta je ostalo mekog srca Floru? Naravno, da posjeti svog bolesnog partnera…“ (isto, 25. i 28. novembar).

Stanje posle 9. kola:
Smislov – 6,5
Aronin i Lipnicki – po 6
Alatorcev i Boleslavski – po 5,5
Keres, Toluš i Konstantinopoljski – po 5
itd.

VELEMAJSTORI SE REVANŠIRAJU

L. Abramov i V. Vasiljev: „U 10. kolu velemajstori su se ponovo susreli sa majstorima i revanširali za poraz u 5. kolu. Rezultat je otvorio Bondarevski. Njegov protivnik Mikenas poznat je kao majstor napada. I u ovoj partiji pripremao se za ofanzivne akcije. Ali Bondarevski mu je nametnuo svoju taktiku i time ga psihološki obeshrabrio (druga nagrada za ljepotu!)…

Uspjeh su učvrstili Keres. Igrajući bijelim protiv Borisenka, krenuo je u staroindijsku odbranu sa ranom razmjenom kraljica, dobijajući blagu pozicionu prednost. Teško je bilo očekivati u ovoj partiji oštre komplikacije. Međutim, one su nastupile već na 11. potezu. Tokom 17 poteza figure protivnika neprekidno su se napadale…

Panov: „Po našem mišljenju, Keres je prirodno talentovan, brilijantan taktičar, koji grešno svoje snage uglavnom polaže u strategiji. Čim okolnosti primoraju Keresa da zaboravi na ovu čudnu samoprevaru, on postiže izvanredne rezultate“ (turnirski bilten, 7. januar 1951).

Treći poen velemajstorima doneo je Smislov. Njegova partija sa Lublinskim bila je bogata interesantnim, iako spolja malo efektnim manevrima…

Kada se na tabli, gde se demonstrirala partija Lipnicki – Boleslavski, pojavila oznaka „Remi“, u sali su se čuli aplauzi. Povodom toga jedan od gledalaca čak je izrazio nezadovoljstvo: „Šta je ovo? Pobjede – aplauz, remi – opet aplauz…“ Gledalac je bio u zabludi: ovaj remi je od onih koji može se biti ponosan… Borbena, oštra borba, koja je gledaocima priuštila mnogo prijatnih uzbuđenja!

Tako je rezultat postao 3,5 : 0,5 u korist velemajstora. Jedva što je Flor spasio majstore. U partiji protiv Averbakha ponovo je izabrao Karokan odbranu. Nekada mu je ona donosila uspeh. Međutim, nakon susreta sa sovjetskim majstorima, strašno oružje Flora je oslabljeno… Ali nikada do tada strast velemajstora prema Karokan odbrani nije mu prouzrokovala toliko nevolja koliko su prva kola ovog prvenstva. Tri puta je Flor birao ovu odbranu – protiv Toluša, Aronina i Boleslavskog – i sva tri puta izgubio. Ovog puta ni crnim nije mu pošlo za rukom da dobije punopravnu igru. Pritisak Averbakha se pojačavao, i samo žrtvom piona velemajstor je uspio da izazove pojednostavljenje…

Tako su se velemajstori revanširali za poraz u 5. kolu istim rezultatom – 4 : 1.

Botvinik: „‘Poznavaoci’ su tvrdili da je šampion SSSR-a 1950. već određen: Smislovu bi bilo dovoljno da na kraju osvoji 4 ili 4,5 poena od 7 mogućih da potvrdi pobedu. Međutim, Smislov je pokazao neoprostivu slabost karaktera i ‘postigao’ zaista skroman rezultat: osvojio je samo 2,5 poena…“ („Ogonek“ br. 2, 1951).

(Nastaviće se)

https://chesspro.ru/enciklopediya/podvig-chigorinca

(Stavljen nastavak 9.) 

Timman (74) je vidio kako se šah mijenja, tiho je prestao da igra, ali i dalje ima završnicu

 

Piše: Rens Went
urednik NOS Sport

Čitav jedan ljudski vijek Jan Timman je držao prste na antičkim šahovskim figurama. Tog osjećaja se ne možeš zasititi. Ipak, 74-godišnji velemajstor je ove godine prestao. Tiho. I um i tijelo pružaju otpor.

Šest sati potpune uronjenosti u partiju previše iscrpljuje. „Dugotrajna koncentracija opada kako stariš. Fizički aspekt igre postao je pretežak.“

To i nije neka tragedija i Timmanu nije važno da njegovo šahovsko penzionisanje završi na naslovnim stranicama novina. Iako je, uključujući i iznenađujući povratak prošle godine na nacionalnom prvenstvu, igrao izuzetno dugo. „Mnogi moji vršnjaci su prestali još prije mnogo godina.“

Timman je pripadao generaciji Anatolija Karpova, ali se susretao i sa starijim i mlađim Rusima poput Borisa Spaskog i Garija Kasparova. Među tim svjetski poznatim sovjetskim šahistima Holanđanin je sedamdesetih i osamdesetih godina bio „najbolji sa Zapada“, čak je jedno vrijeme bio i broj dva na svijetu.

1993: Timman u trećoj partiji meča za titulu svjetskog prvaka protiv Karpova

Fizički je teško, ali sa pamćenjem u 74. godini nema nikakvih problema. Timman i danas može da vam odigra svoju najbolju pobjedu. Potez po potez. Iz 1982. godine protiv Karpova, od kojeg je 1993. izgubio meč za svjetsku titulu.

„Ono što ostaje iza tebe jesu partije koje si odigrao. Kada pomislim na Botvinika ili Kapablanku, mislim na partije koje su oni igrali – to je njihovo nasljeđe. Time u sportu ostavljaš i dio sopstvenog karaktera.“

Završnica

Timmanov šahovski karakter leži u završnici, posljednjoj fazi partije u kojoj i najmanja greška može biti kobna. O svojoj fascinaciji tom fazom igre pisao je i nagrađivane knjige. U svojoj novijoj knjizi 100 završnica koje morate poznavati Timman tu umjetnost produbljuje na gotovo „naučan“ način.

Igranje dugih, klasičnih partija više mu ne polazi za rukom, ali pisanje o šahu – svakako da. Timman i dalje osam puta godišnje objavljuje „obiman članak“ u uglednom šahovskom časopisu New In Chess.

„Trenutno pišem knjigu o svojim mladalačkim godinama.“ I o djetinjstvu u Delftu, gdje je odrastao uz dvoje roditelja matematičara. Još uvijek traži izdavača. „Otac je želio da i ja postanem matematičar. Ali takav univerzitetski život mi nije odgovarao, jer bih morao rano ustajati. Šahovski život bio je mnogo slobodniji.“

Nagnut nad tastaturom, stare šahovske uspomene mu se ponekad ponovo jave. Katkad se i začudi današnjem šahovskom svijetu. Ali sve to prati „u potpunom miru“, veoma pažljivo.

Osim kratkih, onlajn partija. One Timmana ne zanimaju. Ne igra ih, niti ih prati. Nikada to nije ni radio. „Mora se igrati brzo, a tada nivo i nije naročito visok.“

Šahovski kompjuteri

Ipak, kompjuter je, kao izvor informacija i zbog naglog razvoja onlajn šaha, postao nezamjenjiv za ovu igru. I to je imalo posljedice. „Šahisti postaju sve mlađi jer znaju da rade s kompjuterom.“

„Kada sam imao oko dvanaest godina, nisam mogao da napredujem tako brzo kao današnja mlada generacija, koja uz pomoć kompjutera veoma brzo pravi iskorake.“

Igra se zbog toga mijenja, primjećuje Timman, koji se kroz savremeno društvo kreće bez sopstvenog mobilnog telefona. On zapaža da šahovski kompjuter određuje mnogo toga.

Živost turnira pomalo je nestala.
— Jan Timman

Timman kaže: „Ranije sam pratio šta veliki šahisti pišu o sopstvenim partijama. To mi je bio najzanimljiviji nastavni materijal. Danas mislim da najmlađa generacija na to gleda drugačije. Oni prije svega slijede ono što kaže kompjuter. To je bila svojevrsna prekretnica u šahu.“

Jedan dašak romantike je nestao iz šaha, smatra Timman. „Sada je to sasvim drugačija vrsta djelatnosti. Nekada je bilo mnogo boema. Danas su to uglavnom ozbiljni ljudi koji dobro vladaju kompjuterom. Živost turnira je pomalo iščezla.“

Digitalizacija je šahu donijela publiku od milijardi ljudi, ali i tamniju stranu. Varanje na internetu ozbiljna je prijetnja ovom sportu, primjećuje Timman. Optužbe se lako iznose, a teško dokazuju. Na turnirima uživo ta je opasnost znatno manja.

1978: Jan Timman na turniru Hoogovens u Vijk an Zeu

Živost o kojoj Timman govori on je u svoje vrijeme najviše nalazio kod pojedinih sovjetskih šahista, koji su zajedno s kosmonautima, baletskim igračima i glumcima pripadali intelektualnoj eliti zemlje. „Imali su dobar način razmišljanja i izražavanja. I sjajan smisao za humor. Nisu bili članovi Komunističke partije – bili su to nešto slobodnijeg duha ljudi.“

Sa Spaskim, koji je preminuo početkom 2025. godine, razvilo se pravo prijateljstvo. I s rivalom Karpovom veza je bila snažna.

„Posljednji put kada sam opširno razgovarao s Karpovom bilo je u Murmansku, 2016. godine. Igrali smo kratak meč. Razgovarali smo o svemu, ne toliko o šahu. Više o političkim problemima svijeta – tada je Ukrajina već bila zabrinjavajuća tema.“

Među Rusima je Timman tokom 56 godina, počevši od svoje sedamnaeste, izgradio besprijekornu reputaciju u samom svjetskom vrhu. U sopstvenoj zemlji ispred njega je još samo svjetski prvak Maks Eve. A odmah zatim – Timman.

Girijeve šanse

A gdje je danas Anish Giri, Holanđanin koji će narednog proljeća igrati za mjesto u borbi za svjetsku titulu?

Ako Giri bude igrao kao prošle godine, Timman za njega vidi realne šanse na turniru kandidata. Mnogi visoko rangirani šahisti neće učestvovati. Pored toga, drugi holandski svjetski prvak nije isključen, vjeruje Timman. Naravno, Giri mora zadržati taj nivo igre.

„Giri vrlo dobro zna kako strateški da iskoristi slabosti protivnika – slabe pješake ili slaba polja. To je stvar uvida i prepoznavanja obrazaca. A u završnici je takođe veoma jak.“

1988: Timman, Karpov i Kasparov u Amsterdamu – tada treći, drugi i prvi igrač svijeta

Ko zna, možda će Timmanove studije završnica još dobro doći. Njegove knjige se, uostalom, i dalje odlično prodaju. „Digitalni razvoj nije doveo do toga da šahovske knjige, kao ni pisana literatura uopšte, postanu suvišne. Na internetu se može naći mnogo toga o šahu, ali te knjige i dalje vrijede truda.“

Posljednji ostaci opipljive romantike knjiga i šahovskih figura svakako neće tako brzo nestati. Timmanovu kuću, naime, lako možete pretvoriti u pravi šahovski muzej.

„Kod kuće imam čitavu kolekciju šahovskih garnitura. Oko trideset. I to veoma starih. U mnogo različitih stilova. Iz devetnaestog vijeka. U vitrinama.“

Rani viktorijanski i kineski setovi, s crvenim i bijelim, ponekad izuzetno detaljno izrađenim topovima i konjima. Od drveta, kosti i slonovače. „Šahovske knjige čine posebnu kolekciju. Ima ih oko 2.500. Sve stoje na tavanu.“

https://tinyurl.com/5c5pm8j6

Neuspješni genije

Sjećanja kandidata za majstora i kompozitora studija Borisa Rivkina „Šahovski mirazi“ posvećena su uglavnom događajima moskovske šahovske scene 60–80-ih godina. Vašoj pažnji nudimo poglavlje čiji je glavni junak Aleksej Vižmanavin.

Piše: Boris Rivkin

Godine 1977, poslije petogodišnje pauze, odlučio sam da obnovim turnirsku praksu, ali ne više u studentskom „Burevestniku“, već u društvu „Trud“, koje je iznajmljivalo prostorije u krojačkoj fabrici u blizini stanice metroa „Revolucionarnaja ploščad“. Boris Nikolajevič Arhangeljski, kandidat za majstora koji je vodio šahovsku sekciju, predložio mi je da se okušam na  kandidatskom turniru kao prvokategorni šahista sa dva bala. Uzimajući u obzir moje dugotrajno neučestvovanje na takmičenjima, to je bilo pravedno.

Odviknut od ozbiljnog napora, igrao sam nestabilno, ali sam ipak uspio da povratim kvalifikacioni naslov kandidata za majstora.

U sastav paralelne grupe učesnika Arhangeljski je uključio još jednog novajliju — 16-godišnjeg šahistu prve kategorije Alekseja Vižmanavina. Ni njegov nastup nije ostavio naročit utisak. Bijelim figurama Aleša, po pravilu, nije uspijevao da ostvari prednost iz otvaranja, a crnim je često balansirao na ivici poraza. Spašavala ga je velika brzina donošenja odluka, koja se na iznenađujući način spajala s upornošću u odbrani teških pozicija.

Ogromna razlika u utrošenom vremenu (sat i više) psihološki je djelovala na protivnike i u nekom trenutku oni bi počinjali da griješe. Pobjedivši u posljednjoj partiji, Vižmanavin je ispunio normu kandidata za majstora.

Foto: A.Fedorov

Do sledećeg turnira obojica smo se već sasvim uhodali i sreli smo se za tablom kao kandidati za prvo mjesto. Partija se odvijala dinamično i sa promjenljivim uspjehom. Crnim figurama Vižmanavin je odigrao rizično otvaranje, ali je zatim uspio da izvede svog kralja iz opasne zone i dobije pozicionu prednost. Osjetio sam da pasivno čekanje neće donijeti ništa dobro i bacio sam se u napad, ne mareći mnogo za rizik. U oštroj borbi Ljoša je napravio nepreciznost, posle čega je inicijativa ponovo prešla na moju stranu. Ipak, moja euforija nije dugo trajala. Protivnik je žrtvovao pješaka, a u završnici je lako i bez napora izjednačio šanse.

Godine 1978. i Vižmanavin i ja osvojili smo kvalifikacione turnire za četvrtfinale prvenstva DSO „Trud“ sa velikom razlikom u odnosu na konkurenciju. Obojica smo prošli bez poraza, a naše posredno rivalstvo završilo se u Aleksejevu korist: osvojio je 11 poena iz 13. usprkos mom minimalnom zaostatku, nisam gajio iluzije — razlika u klasi postala je očigledna. U pozicijama koje su izgledale apsolutno ravne, Vižmanavin je bez oklijevanja žrtvovao pješake, pa čak i figure. I to ne radi direktnog napada na kralja, već iz čisto strateških razloga. Dalji tok događaja neumoljivo je potvrđivao njegovu ispravnost.

U partiji protiv jakog kandidata za majstora Valerija Meljnikova, koji je namjeravao da preuzme kontrolu nad otvorenom linijom, Vižmanavin je iznenada postavio topa na e4, pod udar bijelog lovca i konja. Protivnik je pokušao da ne reaguje, ali je poslije nekoliko poteza pritisak porastao i bio je primoran da prihvati „danajski dar“. Crni je dobio jak pješački centar, lake figure poletjele su naprijed i uskoro je sve bilo gotovo. Ražalošćeni Meljnikov se požalio: „Od tebe gubim ubjedljivo, ali svaki put vodimo borbu i postoji nada za pobjedu. A s ovim monstrumom jednostavno je nemoguće igrati! Sasvim drugi nivo, nemam mu šta suprotstaviti.“

Četvrtfinale svesaveznog prvenstva društva „Trud“ održano je početkom 1979. godine u gradu Jaroslavlj, po švajcarskom sistemu. Moskvu smo predstavljali nas dvojica, Vižmanavin i ja, i smjestili su nas u dvokrevetnu sobu. Meni je već bilo preko trideset, i pored mladog talenta osjećao sam se kao neki iskusni stariji gospodin. Nije bilo nikakvih poteškoća u komunikaciji.

Aleksej je iz Moskve donio mali šah i sat. Čim smo raspakovali stvari, okušali smo snagu u blicu. Dvadeset partija bilo je sasvim dovoljno da shvatim uzaludnost svojih napora. Raznio me je gotovo potpuno, praktično ne primjećujući moj otpor, i to ne zbog razlike u brzini pritiskanja dugmeta na satu. Vižmanavin je, po pravilu, sticao odlučujuću prednost mnogo prije pada zastavice. U petominutnim partijama Aleksej je izgledao jednako jako kao u igri po klasičnom vremenu.

Želeći što prije da se riješim neprijatnog osjećaja zbog poraza, u šali sam pitao: „Koje prezime, po tvom mišljenju, bolje pristaje šahisti — Vižmanavin ili Rivkin?“ Usijani Ljoša odgovorio je bez razmišljanja: „Naravno, Vižmanavin! On iscijedi,poene iz protivnika!“ Riječ „iscijedi” (igra riječi sličnost prezimena Vižmanavin i riječi iscijediti - выжимать) izgovarao je s naglaskom, prateći je gestovima i izrazom lica. Ispalo je vrlo zabavno i prilično uvjerljivo.

Visok nivo razumijevanja šaha omogućavao je Alexeyu Vyzhmanavinu ne samo da uspješno nastupi kao gost na turniru, već i da protivnicima održi pravi majstorski čas. U stvarnosti se sve pokazalo mnogo komplikovanijim. Na startu se Alexey vidno nervirao. Igrajući neobično mlitavo i ukočeno, napravio je tri remija u četiri partije. Zatim se Vyzhmanavin susreo sa jaroslavskim majstorom Yuriem Ovchinnikovim i već do desetog poteza upao u beznadežnu poziciju. Izvući se nije uspio — skromnih pedeset procenata nakon pet kola dovelo je u pitanje plasman talentovanog mladića u polufinale.

U hotel se Ljoša vratio zbunjen i utučen. Na moje pitanje da li je uopšte vrijedilo ulaziti u tako rizičnu varijantu, uslijedio je neočekivan odgovor: „Ja jednostavno ne znam nijedno otvaranje.“ — „Kako to?“, iznenadio sam se, „pa ne igraš šah tek od juče!“ Drhtavim glasom Vyzhmanavin je ispričao tužnu priču. Od četrnaeste godine pohađao je šahovsku sekciju na Stadionu mladih pionira, međutim trenera je zanimao samo Andrey Sokolov. Za sve ostale, kako je Ljoša mislio, Yurkov nije mario, a nikakva teorijska predavanja nisu se održavala.

Nažalost, Ljoša je prećutao da je zapravo bio upisan u grupu Lyudmile Sergejevne Belavenets. Majstor Vladimir Nikolayevich Yurkov, kasnije zaslužni trener SSSR-a, više je volio individualni rad sa najperspektivnijim učenicima. Izgleda da je Vyzhmanavin u sebi potajno sanjao da postane Yurkovljev učenik, a trenera ženu iz nekog razloga nije shvatao ozbiljno. A sasvim neopravdano — bliska saradnja sa međunarodnim majstorom Belavenets mogla mu je donijeti veliku korist i stvoriti dobar temelj za budućnost.

Prije šestog kola organizatori takmičenja priredili su slobodan dan. Učesnici su provodili vrijeme na različite načine. Majstor Nikolay Myasnikov nije krio pravu svrhu svog dolaska u Jaroslavl — održati seriju seansi simultanki uz pristojnu novčanu nagradu. Unaprijed se dogovorivši sa upravama nekoliko regionalnih preduzeća i sovhoza, majstor je brzo remizirao narednu partiju i krenuo na udarnu smjenu. Za svega nekoliko dana uspio je da održi najmanje deset simultanki. Svaka čast — inicijativni Myasnikov demonstrirao je zavidnu produktivnost i izdržljivost!

Nastala pauza veoma je dobro došla Vyzhmanavinu, omogućivši mu da se potpuno oporavi i sabere. Da bih mu povećao samopouzdanje, pokazao sam mu nekoliko šema otvaranja za obe strane, i crnog i bijelog; Ljoša je hvatao novu informaciju u letu. Tri varijante od ponuđenih zaista su mu kasnije dobro poslužile.

Odmah poslije ručka u našu sobu su ušli neočekivani posjetioci. Muškarac od oko četrdeset godina s podbulim licem i njegov tihi pratilac, jake građe. Nisu se predstavili. Stariji se pristojno izvinio zbog upada i prešao na stvar. Obojici im se veoma dopala moja igra, a vođstvo na „švajcarcu“ sa skoro stoprocentnim rezultatom, po njihovim riječima, mnogo govori. Jednom u životu ukazala im se prilika da odigraju nekoliko blic partija s tako jakim šahistom i ne bi željeli da je propuste. Za svaki slučaj, imali su sa sobom sav potreban rekvizit. Snažni tip pažljivo je postavio na sto veliki turnirski šah i sat.

Poslije tolikih komplimenata bilo je nezgodno odbiti, pa sam morao prihvatiti izazov. Figure i pješaci bili su lijepi i stabilni, s teškom metalnom osnovom. „Da li vam odgovara ulog od tri rublje?“ — upita partner s namještenom ravnodušnošću. Magla se razišla: šahovski prevarant bio je u potrazi za novom žrtvom.

„Neću igrati za novac“, odgovorih suvo.
„Dobro“, lako pristade sagovornik, „hajde da igramo samo tako, bez dodatnog poticaja.“

U pripremnim partijama pobjedio sam vise partija, ali su pojedini potezi otkrivali pravi nivo protivnika. Povremeno se žalio na „nedostatak borbe“, uporno me pozivajući da se ne sklanjam od pravog viteškog dvoboja i da provjerim sebe „po hamburškom računu“ (ruski izraz koji znači “odigrati ozbiljno” ili “vidjeti pravu snagu”). Nije izgledalo da nenajavljeni gosti dobrovoljno namjeravaju da napuste sobu. U neprijatnoj situaciji rekao sam da sam se prethodnog dana prehladio i da vjerovatno ne bih izdržao dugo naprezanje. Ipak, mogao bi me zamijeniti moj mladi cimer, koji sasvim dobro izgleda u petominutnim partijama.

Pažljivo prateći naš razgovor, Vyzhmanavin je spremno istupio naprijed. „Nemam ništa protiv“, hladno se nacerio „vitez“, „ako danas niste u formi, poslužiće i dječak! Samo vas molim da imate u vidu: u slučaju njegove platežne nesposobnosti, materijalna odgovornost pada na vas.“ Ne ulazeći u raspravu, klimnuo sam potvrdno.

Kako se i očekivalo, muškarac je bio profesionalni blic igrač. Povremeno se borio gotovo ravnopravno s Vyzhmanavinom, ali nije dugo izdržao. Pred večeru gost se pomirio s porazom i, predavši Alexeyu šezdeset rubalja, srdačno mu se zahvalio za pruženo zadovoljstvo: „Nikada ranije nisam imao priliku da se za tablom susretnem s takvim igračem!“

Dobronamjeran odnos iskusnog profesionalca prema objektivno jačem protivniku podsjetio me na jednu davnu priču iz sredine šezdesetih godina. Brucosi Sukhanov i ja, iz dosade, lutali smo kroz Neskuchni park, a iz obližnjeg roštilja dopirali su primamljivi mirisi. Ući tamo nisu nam dozvoljavale skromne finansijske mogućnosti, pa smo se uputili ka obližnjem šahovskom paviljonu. Nije nam se htjelo „grabiti“ početnike, pa smo krenuli niz redove tražeći odgovarajućeg protivnika. 

Za posebnim stolom sjedio je čvrst čovjek s moćnim ramenima. Pravila su bila jasna i jednostavna: lagane partije bez sata, jedna rublja po pobjedi, domaćin šaha ostajao je u igri bez obzira na rezultat. Željni okušati sreću nagrnuli su oko stola, a za nekih pola sata čovjek je sigurno pobijedio četvoricu amatera. Napokon, došao je red na Sukhanova i mene. Mijenjajući se, osvojili smo šest rubalja za nas dvoje, oprostili se od nepokolebljivog partnera i požurili u roštiljanu.

Otprilike mjesec i po kasnije ponovo sam posjetio šahovski paviljon, već sam, samostalno. Svratio sam na nekoliko minuta i nisam namjeravao igrati. Iznenada me pozvao poznati gorostas, ljubazno se osmjehnuo i predložio da odmjerimo snage po istim pravilima. Bio sam pomalo iznenađen, ali nisam se protivio i prilično brzo zaradio pet rubalja. Prije odlaska nisam se mogao suzdržati i upitao partnera zašto mu je bio potreban ponovni meč s unaprijed poznatim ishodom. „Shvatate,“ odgovorio je, „nakon susreta s igračima vašeg nivoa mnogo mi je lakše upravljati svojim osnovnim kontingentom.“

Tako promišljen i neobičan pristup poslu izazivao je nevoljno poštovanje. Ispostavilo se da šah može osigurati stabilan prihod ne samo vodećim velemajstorima, nego i običnim prvokategornim igračima. Za to je dovoljno imati trezven um, pronaći odgovarajuću nišu i ne isticati se previše. Nema sumnje, bezimeni profesionalac još mnogo godina održavao je dobru formu, redovno dolazio u Neskuchni park i zarađivao ne manje nego tadašnji doktori nauka.

Ali vratimo se turniru u Jaroslavlju. Kratki odmor donio je sreću; podignutog duha Vyzhmanavin ostvario je četiri pobjede zaredom i probio se u vodeću grupu. U desetom kolu dobio je Gennadyja Tunika iz Magadana, takođe budućeg velemajstora. U početku je Aleksey bio raspoložen mirno i u izjednačenoj poziciji ponudio remi. Dobivši odlučan odgovor, Vyzhmanavin se očigledno razbjesnio, a njegove oči zasjale su opasno. Na svoj karakterističan način, Vyzhmanavin je bez vidljivog napora potpuno „počistio“ protivnika. Zbunjen Tunik tiho je šetao salom, žaleći se na potcjenjivanje protivnika: „Eto! Htio sam sebi osigurati raniji prolazak, a sada ću morati pobjeđivati kada je neophodno!“

Ja sam se jedva izvukao u vrlo slaboj završnici protiv dugogodišnjeg poznanika s univerziteta, Yuriya Remizova, višestrukog šampiona Čitinske oblasti i priznate veličine u brzopoteznom šahu. U studentskim godinama redovno smo komunicirali. Posebno mi je zapamćen zanimljiv slučaj kada se Remizov odjednom zainteresovao da odigramo blc s ulogom od jedne rublje. Ja sam, naravno, odbijao; mjeriti snage u brzini reakcije s takvim stručnjakom činilo se beznadežnim. Međutim, Yuri nije slučajno studirao psihologiju. Da bi me privukao u pripremljenu zamku, lukavac je nepažljivo rekao: „Pošto igraš slabo, spreman sam ti dati ozbiljnu prednost – jedan moj minut protiv tvojih pet.“

Takva samouvjerenost zgrozila me do srži. Naravno, u petominutnim partijama nikada nisam bio visoko rangiran, ali na turnirima klasičnog šaha uvijek sam nadmašivao Remizova. Hvalisavca je trebalo naučiti lekciju. Nakon što smo prethodno ručali, uputili smo se u zonu „B“ studentskog doma MGU, gdje je Yuri imao posebnu sobu. Za nekoliko sati zaradio sam pedeset rubalja i izrazio želju da prekinemo daljnju „makljažu“. Remizov je razumno prigovorio da, s obzirom na ogromnu prednost, pravo da odredi trajanje meča mora pripadati njemu. Borba se nastavila, a razlika u rezultatu postepeno je prestala rasti. Što je dalje išlo, to mi je češće nedostajalo vremena za realizaciju materijalne prednosti. Tokom noći dvostruki Yuri uspio je potpuno nadoknaditi gubitke i tek tada se složio da završi iscrpljujući maraton.

U sedam ujutro, posrćući od umora, izronio sam iz zagušljive sobe na svjež vazduh. Loše raspoloženje u potpunosti je odgovaralo predrevolucionoj anegdoti. Idu dva kuma, na cesti leži neko smeće. Jedan kaže: „Kladimo se u jednu rublju, ja ću pojesti tu gomilicu smeća.“ Kladili su se, stvarno je pojeo. Drugi se nije dao smesti: „Kladimo se u jednu rublju, da ću ja pojesti onu drugu gomilicu.“ Kladili su se, pojeo je. Ostavili stvari kakve jesu i nastavili dalje. Jedan se odjednom zamislio i rekao: „Izgleda, kume, da smo uzalud pojeli sve tu gadne otpatke.“

U posljednjem kolu protivnik Vyzhmanavina odlučio je da se ne izlaže riziku i, ne čekajući izlazak iz otvaranja, predložio remi, što je odgovaralo obojici. Aleksey, naravno, nije odbio. A meni je očito nedostajalo energije za završnicu turnira. U odlučujućoj partiji izgubio sam od napadačkog Tunika i nisam se plasirao u polufinale prvenstva „Truda“.

Po povratku u Moskvu podsjetio sam Arkhangelskog na njegovo nedavno obećanje da ću biti primljen na rejtingovani turnir. Odgovor Borisa Nikolajeviča neugodno me iznenadio: „Tvoje prezime je izvorno bilo na spisku. Nažalost, Lyosha Vyzhmanavin zahtijevao je da te zamijeni svojim štićenikom Kalinichenkom. Inače je Lyosha prijetio prelaskom u drugi klub. Sam razumiješ, uprava nije mogla da dozvoli da se izgubi takav talenat. Ne ljuti se i strpi se do sljedeće sezone!“

Izjavama o pozadinskim spletkama Vyzhmanavina nisam povjerovao. Takav pritisak očito nije odgovarao Lyoshinom karakteru, a ni Arkhangelskiy nije ličio na čovjeka koji bi išao linijom manjeg otpora zbog osamnaestogodišnjaka. Ispostavilo se da me Boris Nikolaevič svjesno htio okrenuti protiv Vyzhmanavina, isključiti mogućnost naših daljih kontakata. Ali zašto? Aktivna komunikacija između bivših cimerâ u hotelskoj sobi prekinula se sama od sebe, bez vanjskog uticaja. Nakon uspješnog nastupa u Jaroslavlju, Aleksey je uzletio na višu orbitu i prestao dolaziti u turnirsku salu „Truda“. Razlozi čudnog ponašanja Arkhangelskog dugo su mi ostali misterija.

Godinu dana kasnije moje uključivanje u „elitni“ spisak nije izazivalo sumnju. Ipak, u posljednjem trenutku Arkhangelskiy je iz nekog razloga ponovo naišao na nerješive probleme. Čak i kada sam uspio prevazići četvrtfinalni prag i solidno se pokazati u polufinalu sve-saveznog prvenstva društva „Trud“, zlosretno pitanje o rejtingu i dalje je visilo u zraku. Bez obzira na istaknuto dobronamjernost Arkhangelskog, odnosi s njim konačno su zapeli u ćorsokaku. 

Uskoro su do mene dopirale glasine da je Arhangeljski od nekog vremena lični trener Alekseja Vžmanavina. To je bilo potpuno nevjerovatno, ali je mnogo toga objašnjavalo. Najvjerovatnije je Leša ispričao Arhangeljskom o šemama otvaranja koje je savladao u Jaroslavlju, i on je donio odlučno rješenje. Sa svojom uobičajenom predostrožnošću i energijom, Boris Nikolajevič štitio je osvojeni teritorij od upada stranaca. Nikome drugom nije bilo dopušteno nekontrolisano komunicirati sa Vžmanavinom, potencijalni konkurenti su se, kad god je moguće, uklanjali još na dalekim prilazima. Lomiti se pokušavajući ući na zatvorena vrata nije imalo smisla, pa sam prešao u DSO „Zenit“.

Rukovodilac šahovske sekcije, Aleksandar Aleksandrovič Koroljov, pokazao se kao čovjek od riječi. Po završetku prvog takmičenja, moj individualni koeficijent premašio je uslovnu granicu od 2200 za 80 poena.

Posljednji put sam se sa Vžmanavinom sreo 1985. godine u Centralnom šahovskom klubu. Aleksej je izgledao vedro i vrlo zadovoljan, s ponosom je rekao da služi u sportskoj četi CSKA i komanduje nekoliko sposobnih momaka: „Evo ide moj podređeni, Jura Dohojan.“

Momci iz sportske čete zaista su bili veoma talentovani. Nakon par godina, sa Dohojanom sam odigrao izuzetno zanimljivu i napetu partiju na majstorskom turniru. U jednom trenutku Jura je potcijenio moju kontrigru i našao se u teškoj situaciji, ali borbeni duh nije izgubio. Ne misleći na remi, nastavio je borbu za pobjedu i na kraju je uspio. Njegov kombinatorni dar ostavljao je snažan utisak, posebno su oduševljavale suptilne zamke sa nepredvidivim protivnapadom. Po brzini razmišljanja, Dohojan nije zaostajao ni za Vyžmanavinom, a za prvih četrdeset poteza mu je sat vremena bilo sasvim dovoljno. Kasnije je velemajstor Dohojan bio dugogodišnji trener svjetskog prvaka Garija Kasparova.

Životni put Alekseja Vyžmanavina gotovo da se nije udaljavao sa šahovske table i sastojao se iz dva nejednaka dijela. U munjevitom šahu obarao je sve zamislive i nezamislive rekorde. „Ljubimac ‘Sokoljnika’ i ‘Ermitaža’ lako je pristajao na užasnu foru – trideset sekundi protiv pet minuta ozbiljnim protivnicima – i, uz rijetke izuzetke, izlazio kao pobjednik.“

Naravno, ne besplatno. Po stepenu popularnosti među redovnim posjetiocima parkova prestonice, Alekseju je mogao konkurisati samo legendarni blic majstor Valentin Arbakov.

Mnogo skromnije su izgledala dostignuća Vyzhmanavina u klasičnom šahu. Godine 1981. Aleksej je ispunio normu za majstora, a titulu velemajstora stekao je tek osam godina kasnije. Postao je dvostruki prvak Moskve (1984. i 1986). Godine 1987. osvojio je prvenstvo Oružanih snaga SSSR-a u Taškentu, a dvije godine kasnije sa velikom razlikom pobijedio na Čigorinovom memorijalu u Sočiju.
Godine 1992. Vyzhmanavin je bio član reprezentacije Rusije, koja je osvojila zlato na Prvenstvu Evrope u Debrecenu i na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi u Manili. Godinu kasnije neuspješno je nastupio na ekipnom Svjetskom prvenstvu u Lucernu i više nikada nije bio pozvan u reprezentaciju. Eto, to je, možda, i čitava biografija. Za profesionalnog šahistu koji je posjedovao fantastičan talenat, to je, naravno, veoma malo.

Najmanje dvaput Vyzhmanavinu je nedostajao samo jedan korak do mnogo većih uspjeha. Na Prvenstvu SSSR-a 1990. u Lenjingradu prikazivao je sadržajnu igru i sigurno vodio tokom čitavog turnira, ali se spotakao na samom finišu. Na kraju su ga stigla trojica: Aleksandr Belyavsky, Leonid Yudasin i Evgeny Bareev. Po dodatnim kriterijima upravo su oni ušli u prvu trojku i dobili pravo da predstavljaju zemlju na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi u Novom Sadu. Aleksej Vyzhmanavin ostao je van ekipe.

Ipak, najnemilosrdniji udarac sudbine, nakon kojeg je karijera Vyzhmanavina naglo krenula nizbrdo, bila je jedna nespretna greška na turniru „Grand Prix“ u brzopoteznom šahu u Moskvi („Kremaljske zvijezde“, 1994). Isprva je sve izgledalo sjajno: Aleksej je briljantno prošao izuzetno težak kvalifikacioni turnir po švajcarskom sistemu, ostavivši iza sebe mnoge slavne velemajstore. U mečevima na ispadanje prošao je Alekseja Shirova, pa zatim Viktora Korčnoja i ušao u veličanstvenu četvorku: Vasyl Ivanchuk, Viswanathan Anand, Aleksej Vyzhmanavin i Vladimir Kramnik, koji je u četvrtfinalu savladao samog Kasparova.

U polufinalu Kramnik i Vyzhmanavin u obe glavne partije nisu uspjeli da odrede ko je jači. U  taj-brejku Alekseju su pripale bijele figure, sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze: pet minuta protiv četiri, u zamjenu za obavezu da svakako pobijedi. Njegov voljeni blic ga nije izdao — ubrzo je na tabli nastala tehnička završnica sa dva viška pješaka za bijelog i ogromna  prednost u vremenu. Ishod duela izgledao je očiglednim, i baš tada Aleksej, na opšte zaprepaštenje, ponudio remi. U žaru borbe odjednom mu se učinilo da je pozicija izgubljena i da bi Vladimir trebalo da pobijedi.

Kramnik, ošamućen neočekivanom srećom, sa ushićenjem je stisnuo ruku svom ‘velikodušnom’ protivniku. To trenutna pomrčina uma koštala je Vyzhmanavina plasmana u finale. Gubitak nekoliko hiljada dolara iz nagradnog fonda lišio je njegovu porodicu realne šanse da se konačno razračuna s nagomilanim dugovima.

Tokom čitave sportske karijere Vyzhmanavinu je katastrofalno nevjerovatno imao nesreću sa trenerima. Ravnodušnost Vladimira Jurkova, a kasnije pretjerana aktivnost Borisa Arhangeljskog, odigrale su mu lošu uslugu. U suštini, Aleksej je i ostao samo samouk – makar genijalni samouk. U odlučujućim trenucima, nedostatak dobre škole negativno se odražavao na rezultate.

Sumirajući uspješnu 1989. godinu u intervjuu za časopis Šahmati v SSSR, Vyzhmanavin je istakao važnost bliske saradnje s Arhangeljskim:
„Ujesen sam uspio da prođem bez poraza i bez vidljivih poteškoća dva turnira zaredom – Memorijal M. I. Čigorina u Sočiju i prvenstvo RSFSR u Gorkom. U pripremi je učestvovao kandidat za majstora Arhangeljski. Sa Borisom Nikolajevičem radim već više od dvanaest godina; on je i trener i, ako hoćete, menadžer – takvi kreativni tandemi danas nisu rijetkost.“

Boris Nikolajevič Arhangeljski bio je vješt organizator i, sasvim sigurno, odlično se nosio s obavezama menadžera. Kao stariji drug i blizak prijatelj pružao je Alekseju neprocjenjivu pomoć. Ali time što se sam prihvatio da trenira Vyzhmanavina, Boris Nikolajevič je napravio neoprostivu grešku. Teret se pokazao pretežak. Čak ni osnovni zadatak – da ukloni ozbiljne rupe u šahovskom obrazovanju svog štićenika – Arhangeljski prosto nije mogao da riješi. Ni po karakteru, ni po sposobnosti za suptilnu analitiku.

Da je sedamdesetih godina Aleksej Vyzhmanavin imao sreće da dospije u ruke pravog trenera, ranga Marka Dvoreckog, red svjetskih šampiona, s velikom vjerovatnoćom, izgledao bi drugačije. Nažalost, šahovska realnost je surova i ne poznaje „šta bi bilo kad bi bilo“. Osim toga, budni Arhangeljski nikada ne bi dopustio takav razvoj događaja. Iskreno želeći Vyzhmanavinu dobro i nadajući se njegovom ulasku u svjetsku elitu, Boris Nikolajevič se, uprkos najboljim namjerama, pretvorio u prepreku – nije dopustio da se u potpunosti otkrije jedinstveni potencijal Alekseja.

Ljubitelji šaha ni po čemu se ne razlikuju od ostalih ljudi – među njima ima i sumnjičavih, neuravnoteženih osoba, i vatrenih svađalica. U to sam se uvjerio iz sopstvenog iskustva, okušavši se u neuobičajenoj ulozi sudije na masovnom turniru po švajcarskom sistemu. Broj sukoba koji su izbijali tokom kola, i to na ravnopravnom nivou, između respektabilnih kandidata za majstora (i to u Centralnom šahovskom klubu!) neprijatno me iznenadio. Najviše su se isticali gubitnici, kojima očigledno nije išlo u igri. Vjerovatno im je trebalo da prebace nezadovoljstvo sobom na nekoga drugog da bi se smirili. Teže je bilo shvatiti Gelera, koji se udomaćio u vrhu tabele. Imenjak slavnog velemajstora redovno je iz čista mira pravio sitne skandale – prosto iz ljubavi prema toj umjetnosti.

Mnogi talentovani šahisti veoma su slabi na alkohol. Posebno su podložni „zelenoj zmiji“ majstori blica, koji su od mladih dana navikli na lake pare. Da bi se opustili, neki su pili prije, poslije, a ponekad i tokom zvanične partije. Sa slučajevima ispijanja alkoholnih pića usred meča dva puta sam lično imao posla.

U okviru „švajcarca“ u Centralnom šahovskom klubu mene, tada novopečenog prvokategornika, ispitivao je kandidat za majstora Kokorin – vječno pripit i hvalisav, kako je jednom navodno pobijedio velikog blic majstora Henrika Čepukajtisa. Uprkos obećavajućoj poziciji, protivnik se mrštio i vidno nervirao. Stalno je skakao od stola i šetao amo-tamo kao tigar u kavezu. Duša mu je „gorjela“, a alkoholnih pića na teritoriji Centralnog šahovskog kluba tih godina nije bilo u prodaji. Takvu muku Kokorin nije izdržao i nestao je gotovo na sat vremena. Vrativši se u polunesvjesnom stanju, previdio je damu, opsovao me da sam maloljetni glupan i dostojanstveno napustio salu.

Sredinom osamdesetih, na rejting turniru u „Zenitu“, susreo sam se s vrhunskim majstorom Sergejem Kiseljovom, još jednim polaznikom sportske čete CSKA koji je služio pod komandom Vyzhmanavina. Razvila se napeta manevarska borba, i kao crni uspijevao sam da održim ravnotežu. U najosjetljivijem trenutku, do protivnika je prišao majstor Vladimir Bajkov, koji je već bio završio svoju partiju pobjedom. Razmijenivši par riječi, prijatelji su otišli u pomoćnu prostoriju noseći poveću kožnu torbu. Poslije dvadesetak minuta Kiseljov se ponovo pojavio u sali — iz njega se širio prepoznatljiv miris mješavine jeftinog portvina i nečega jačega. Brzo izgubivši, Sergej se krivim osmijehom izvinio promuklim, polurazumljivim glasom:
„Izvinite što sam vam pokvario zanimljivu partiju!“

Nažalost, pojačana sklonost ka pijanstvu pratila je i Alekseja Vyzhmanavina. Redovna kršenja režima tokom takmičenja dugo su mu smetala da se zaista iskaže u klasičnom šahu. Godine 1988. Aleksej se oženio i vidno uozbiljio. Rezultati nisu izostali: uslijedio je nagli uspon i ubrzo je Vyzhmanavin postao velemajstor. Neuspjesi sredinom devedesetih precrtali su Vyzhmanavinov zlatni san – da prije ili kasnije ostvari svoje i uđe u krug elitnih šahista. Sa Aleksejevim burnim temperamentom, preživjeti krah ružičastih nada bilo je mukotrpno; ponovo je posegnuo za alkoholom. Dalji pad odvijao se po scenariju utabanom kroz mnoge generacije. Supruga je izgubila strpljenje da trpi stalna pijanstva i, uzevši kćerku, otišla u drugu zemlju. Aleksej se zatvorio između četiri zida i prestao da igra šah. Od nekadašnjih poznanika i prijatelja ostali su samo oni koji su htjeli da popiju o tuđem trošku.

Aleksej Vyzhmanavin iznenada je preminuo, ne doživjevši četrdesetu. Poput velikog Aleksandra Aljehina, velemajstor je umro u samoći. Novu 2000. godinu Vyzhmanavin je dočekao okružen praznim bocama. Srce je otkazalo, smrt je nastupila prvog januara. Tijelo su pronašli tek nedjelju dana kasnije; u prazničnoj gužvi nikome nije palo na pamet da posjeti nesrećnog genija. Šahistima koji su ga poznavali Aleksej je ostao u sjećanju kao mlad i ljubazan, pun stvaralačke snage i bezrezervne vjere u svoju srećnu zvijezdu. Nažalost, naši životni planovi ostvaruju se daleko rjeđe nego što bismo željeli!

(Kraj serijala)

15.oktobar 2016

https://chesspro.ru/thesaurus/ryvkin_vyzmanavin