Peter Heine Nielsen — dugogodišnji trener i mentor Magnusa
Carlsena — o radu s njim i o budućnosti klasičnog šaha
— Koliko je velika Magnusova ekipa? Peter Heine Nielsen - To je fleksibilna struktura. Postoji
stalno jezgro, ali se u zavisnosti od turnira i ciljeva sastav mijenja. Tu su
analitičari, pomoćnici, ponekad fizički trener, ponekad psiholog. Ali u centru
je uvijek sam Magnus. On je veoma samostalan, mnogo toga radi na svoj način i
sam odlučuje kada mu je potrebna pomoć.
— Kako je izgledala Magnusova priprema nakon odricanja od titule
svjetskog prvaka? Peter Heine Nielsen - Poslije meča 2021. godine, naravno,
došlo je do emotivne iscrpljenosti. Dostigao je vrh i shvatio da motivacija u
klasičnom šahu više nije ista. Fokusirali smo se na ono što ga zaista zanima —
brzi šah, blic, Freestyle Chess. Ponovo je počeo da uživa u igri. Sada to više
nije dokazivanje drugima, već unutrašnji interes i razvoj.
— Da li Magnus ima posebnu pripremu za Fischer Random šah? Peter Heine Nielsen- Da,
ali ne u tradicionalnom smislu. On ima fenomenalnu intuiciju i fleksibilnost. U
Fischer Random šahu ne možeš učiti otvaranja, ali možeš naučiti da se brzo
snalaziš. On upravo to trenira: razumijevanje harmonije figura, struktura,
osjećaj za opasnost. Njegov talenat savršeno odgovara tom formatu.
— Kako treniraš Magnusa? Peter Heine Nielsen -Glavni princip je — ne smetati. Moj
zadatak je da stvorim okruženje u kojem će se on sam razvijati. Zajedno
analiziramo ideje, isprobavamo različite koncepte, bavimo se ne samo šahom već
i psihologijom takmičenja. Magnusu nisu potrebne instrukcije, njemu su potrebni
izazovi. Moja uloga je da te izazove postavim u pravom trenutku.
— Hoće li se pojaviti neko ko će dominirati kao Magnus? Peter Heine Nielsen - Iskreno, sumnjam. Danas je to sve teže.
Ranije je, poput Kasparova, bilo moguće dominirati zahvaljujući boljoj pripremi
i dubljem razumijevanju otvaranja, ali danas je to gotovo nemoguće. Naravno,
šah se ponekad razvija u talasima: bio je Fischer — nesumnjivo najbolji svog
vremena, ali kratko; zatim Kasparov, pa Magnus. Možda će se pojaviti još neko
ko će se tako izdvojiti, ali to je malo vjerovatno. Savremena tehnologija i
analize previše su izjednačile igrače. Ipak, istorija pokazuje da se prognoze u
šahu često ispostave kao pogrešne nakon nekoliko godina, pa pokušavam da budem
oprezan.
— Da li je klasični šah mrtav? Peter Heine Nielsen-Ne,
ne mislim tako. Ali klasični šah zaista prolazi kroz teška vremena. Danas se
mnoge partije svode na pripremu otvaranja — sedam od osam partija na Svjetskom
kupu završava remijem. U drugim sportovima to jednostavno ne bi bilo
prihvaćeno. Igrači su gotovo prestali da traže nove ideje u otvaranjima, sve
djeluje iscrpljeno. U bržim formatima — rapida, blica, fristajla — ima više
kreativnosti, nepredvidivosti i čistog umijeća, i to mi je bliže. Ali klasika
je i dalje voljena među publikom. Možda je samo potrebno na novi način udahnuti
joj život, i nadam se da ću vidjeti kako će se razvijati u budućnosti.
— Hoće li rapid zamijeniti klasični šah? Peter Heine Nielsen -Ne mislim da će ga potpuno zamijeniti,
ali rapid već postaje glavni pravac. Bliži je savremenom ritmu života,
atraktivniji je i zahtijeva drugačije vještine — reakciju, fleksibilnost,
kreativnost. U klasičnom šahu ima previše rutine, dok rapid ostavlja prostor za
inspiraciju.
— Hoće li se Magnus vratiti borbi za titulu svjetskog prvaka? Peter Heine Nielsen -Sumnjam. Nema motivaciju da se bori samo
zbog titule. Već je dokazao sve što je želio. Sada mu je zanimljivije da igra
iz zadovoljstva, eksperimentiše s novim formatima i ostane u igri iz ljubavi, a
ne iz obaveze.
Naprijed, naprijed, slobodni robovi, dostojni HODYNKE i TRUBE! — G. Plisetsky, Truba
(Hodinka (Ходынка) je istorijsko polje u Moskvi, poznato po Hodynskoj tragediji koja se dogodila 1896. godine tokom proslave krunisanja cara Nikolaja II. Tokom podjele besplatnih poklona nastala je panika i stampedo u kojem je poginulo više od 1.300 ljudi. Ovaj događaj se u ruskoj istoriji pamti kao simbol nesrećnog početka vladavine poslednjeg ruskog cara.)
Dobro mogu da zamislim šta su osjećali ljudi koji nisu bili opijeni staljinističkom maglom u prvim mjesecima 1953. godine. Iščekivanje smrti tiranina – ono je uvijek isto, bez obzira na istorijsku epohu. Na izmaku beskonačne, činilo se, vladavine kremaljskog gorštaka, napetost u društvu dostigla je vrhunac. Histerični „slučaj ljekara“ prijetio je da preraste u sveopšti jevrejski pogrom s nepredvidivim posljedicama…
I odjednom, jednog — tako se hoće reći: istorijskog — dana, radio je javio o Staljinovoj bolesti, a zatim o nekom tajanstvenom Čejn-Stouksovom disanju koje ga je zadesilo. Upućeni ljudi su shvatili: sve je gotovo! (Čejn-Stouksovo disanje (Cheyne–Stokesovo disanje) je patološki oblik disanja koji se odlikuje naizmjeničnim periodima pojačanog disanja (hiperpneje) i prestanka disanja (apneje).)
Prema sjećanjima Alekseja Germana, pisac Lev Razgon „pričao je kako je početkom marta ’53. zajedno s drugim zatvorenicima išao kroz tundru i odjednom ugledao čovjeka koji je trčao. Čovjek je nešto strašno vikao. U početku je Razgon pomislio da za njim neko juri, ali su potom postale čujne riječi: ‘Brko umire!’ Čovjek se približio, bacio na haubu kamiona, pao u snijeg, skočio na noge i potrčao dalje duž puta. Krikovi su se razlijegali kilometrima kroz potpuno praznu i hladnu tundru… A zatim je u zoni održan tajni molitveni obred. Službu su vodili katolički sveštenici, jer pravoslavnih više nije bilo. Okupljeni zatvorenici – Rusi, Ukrajinci, Jevreji, Tatari, Čečeni – molili su, svako na svom jeziku, samo jedno: da se Staljin, ne daj Bože, ne oporavi…“
S druge strane bodljikave žice, u gradovima i selima ogromne države, neko se takođe molio za isto – ali potajno, u sebi, bojeći se čak i pogledom odati svoju radost… Zemlja je zanijemila, priljubljena uz radio-prijemnik.
Lilianna Lungina: „I eto, on je umro. Treba reći da užas i narodni jad nisu imali sebi ravnih. Uopšte, situacija je bila teška. Živjelo se prilično teško i strašno. Ipak, ne samo u širokim narodnim slojevima, nego i u krugovima inteligencije, svi su bili potpuno slomljeni. Postojala su – tada veoma naivna – ubjeđenja da Staljin sve drži pod kontrolom. Da tamo postoje Berija i ostali, koji su mnogo gori, i da se samo zahvaljujući Staljinu sve još nekako održava na ivici.
U Moskvu su pristizali vozovi, ljudi su se vozili na krovovima vagona. Vladalo je osjećanje nekog događaja kosmičkih razmjera. Činilo se da se istorija zaustavila. Sastanci koji su se održavali u Savezu pisaca bili su apsolutno groteskni. Ljudi su izlazili za govornicu da nešto kažu, ali bi počinjali da jecaju, stojeći na podijumu, nesposobni da izgovore ijednu riječ od svog ogromnog bola.
Odnekud bi se pojavile poznate književne kritičarke i govorile: ‘Mi ćemo preživjeti, ali kako će naša djeca živjeti bez njega?’ – i zatim bi uslijedio eksplozivan, divlji, histeričan nalet suza – pa bi silazile s govornice. Mislim da je to bio masovni hipnotički trans. Ljudi su nekako zaražavali jedni druge. Svi su po svaku cijenu htjeli da ga vide. To bezumna, sumanuta, gotovo iracionalna želja – da ga vide u kovčegu – obuzelo je ogromne mase.
Ja sam bila srećna što je umro. I Sima (moj muž, dramaturg Semyon Lungin) u osnovi je dijelio to osjećanje sa mnom. Ali ipak smo i mi odlučili da pođemo da pogledamo. Sramota je reći, ali tako je bilo.
Iako je naša dadilja Motja, veoma važna osoba koja se tada pojavila u našem životu, jednostavna seoska žena, pokušavala da nas odvrati od toga. Smatrala je da je to čisto ludilo i s prezirom je govorila: ‘Šta se uzbuđujete? To je zaslužio.’
Ali mi smo osjećali potrebu da doživimo tu priču do kraja. Gomila je već počinjala odmah kod naših vrata. Još nije bila previše gusta, pa se kroz nju moglo nekako provući. Stigli smo do Samoteke. A kod Samoteke put ide naniže, kao neka velika udolina. Bilo je hladno. I iznad Samoteke je visio neki oblak. Nije bio baš kiša – nešto čudno.
Sima je pitao: ‘Šta je to? Šta to visi nad Samotekom?’ A neki čovjek koji je stajao pored nas rekao je: ‘Zar ne razumijete? To oni tako – trljaju se jedni o druge, to oni znoje, to je isparavanje.’
I zaista, kad smo bolje pogledali, vidjeli smo kako se ljudska masa u toj dolini Samoteke pomjera: korak naprijed – korak nazad, kao u mističnom ritmu nekog plesa. Gazili su po mjestu, tijesno priljubljeni jedni uz druge. I iznad njih se dizala magla ka nebu.
Tada je Sima rekao: ‘Eh, ne, tamo nećemo ići – to neka bude bez nas.’ I jedva smo se nekako izvukli, i tek poslije dva-tri sata stigli kući.
Rezultat svi znaju: više od 400 ljudi (u stvarnosti višestruko više; centar gužve bio je na Trubnoj – Trubi) bilo je zgaženo tog dana. Pored onih miliona koje je Staljin uništio za života, poslije smrti je još toliko ljudi poveo sa sobom.” (Iz knjige Olega Dormana „Podstrochnik. Život Liliannе Lungine, ispričan njenim riječima u filmu Olega Dormana“, 2016.)
A ipak – on je idol za milione!
Strašno priznanje Alekseja Germana: „Pola vijeka poslije smrti, Staljin me još ne pušta. On je uspio da stvori državu mnogo strašniju i porobljeniju od svih careva-tirana zajedno. On nije porobio tijela – porobio je duše.
Sjećate li se kod Yevgenyja Shvartza? Kada je Lancelot odsjekao tri glave zmaju, jedna od njih je rekla: ‘Čemu se raduješ? Ostavio sam ti izbušene, spržene, mrtve duše.’”
Godinu dana poslije Staljinove smrti, glavni časopis zemlje „Ogonjok“ objavio je njegov portret – i više ni riječi o „mudrom vođi i učitelju partije i naroda, genijalnom strategu proletarijata, najvećem vojskovođi svih vremena i naroda“, kako su ga još nedavno nazivali. Sic transit gloria mundi – tako prolazi svjetovna slava.
Simbolično je da je Staljinov odlazak poklopio s početkom proljeća. Prvi znak nadolazećeg otopljenja bilo je obustavljanje „slučaja ljekara“ u aprilu. A već u junu – Berija je bio svrgnut!
Lungini su tada bili u Odesi: „Šetali smo centralnom alejom primorskog parka. S obe strane stajali su ogromni portreti članova Politbiroa. Odjednom smo čuli neki čudan zvuk. Prošli smo još malo i vidjeli nevjerovatu scenu: četvorica muškaraca sjekirama razbijaju Berijin portret.“
Staljinova smrt stavila je tačku i na Korejski rat – već u aprilu je došlo do prve razmjene zarobljenika, a u julu je potpisano primirje. Izraz „razrješenje međunarodne napetosti“ prvi je upotrijebio tadašnji predsjednik Savjeta ministara SSSR-a Georgij Maljenkov, mnogo prije Brežnjeva. I zemlja se počela, polako ali sigurno, otvarati prema svijetu.
Averbah je kasnije pričao: „Poslije Staljinove smrti u odnosima naših vlasti s Amerikom došlo je do određenog zatopljenja, i gotovo prvi su to osjetili šahisti: započeli su pregovori o uzvratnoj (poslije sedam godina!) posjeti naše ekipe SAD. Kao i obično, takvom susretu pridavalo se političko značenje, pa se na pripreme ekipe nije štedjelo. Poslali su nas u Gagru, u sanatorij Savjeta ministara SSSR-a, gdje je održan trening-turnir desetorice velemajstora, koji je završio pobjedom Smislova.“ (iz knjige „Život šahiste u sistemu“, 2012)
Ipak, do SAD-a nisu odmah stigli. Amerikanci su zahtijevali da svi učesnici meča daju otisak prstiju, na šta je sovjetska strana uložila protest. Kao rezultat, poslije sedmicu dana „šetnje“ po ljetnom Parizu, ekipa se vratila u Moskvu...
Ali zato su 1954. godine sovjetski šahisti krenuli na veliko svjetsko turneju, odigravši šest mečeva:
s Argentinom (20,5 : 11,5),
s Urugvajem (19,5 : 0,5),
s Francuskom (15 : 1),
sa SAD (20 : 12),
s Velikom Britanijom (18,5 : 1,5)
i sa Švedskom (13 : 3).
Sledeće prvenstvo SSSR-a planirano je za 1953. godinu, ali je, zbog turnira kandidata u Cirihu, koji je okupio svu elitu sovjetskog šaha (osim svjetskog šampiona Botvinika), moralo biti odloženo za januar.
S turnirom u Cirihu povezana su dva događaja – oba vrlo karakteristična za sovjetski šah. Jedan je bio zabavan, ali s „kriminalnim“ prizvukom, a drugi – prava drama.
Averbah se sjećao: „Jednom, kada smo se ja i Bejlin (moj sekundant) vratili s turneje, portir mi je, zajedno s ključem od sobe, pružio raskošnu kutiju bombona: ‘Ovo su vam poslali!’
U sobi smo otvorili kutiju – unutra su zaista bile bombone. Ali ne samo to. Ispod njih su ležali leci NTS-a (Nacionalno-radničkog saveza, organizacije koja se borila protiv sovjetske vlasti*). ‘S kim ste vi, majstori šaha?’ – obraćali su nam se autori letka. – ‘Znate li za Staljinova zlodjela, za milione ljudi koji se nalaze u logorima?’
Mnogo toga što je bilo u tim lecima nama tada nije bilo poznato. XX kongres, na kojem je Hruščov razotkrio Staljinove zločine, održan je tek dvije godine kasnije.
Pročitali smo letak – i pojeli bombone. Bilo je jasno da su takve poklone dobili svi članovi naše delegacije. Odlučili smo da kutiju s lecima predamo rukovodstvu, da pokažemo svoju lojalnost.
Zamjenik šefa delegacije (naravno, iz KGB-a), kad je vidio praznu kutiju, strogo je pitao: – Gdje su bombone? – Pojeli smo ih. – Šta?! – skočio je na nas. – Pa možda su bile otrovane! – Ja sam se usudio da probam jednu – snašao se Bejlin – čini se da je dobra, ukusna. I tada mi se pridružio i Averbah.“ (iz iste knjige)
„Kriminal“ u toj priči bio je u tome što je Averbah… možda unaprijed znao za akciju NTS-a! Još u poglavlju o meč-turniru iz 1941. godine pomenuo sam da je Jurij L’vovič prije rata bio prijatelj s budućim vođom NTS-a, Jevgenijem Romanovim (tada Ostrovskim), i da se s njim ponovo sreo u inostranstvu.
Prvi put još za Staljinovog života, na međuzonskom turniru u Stokholmu (1952). Evo šta mi je o tome ispričao:
„Sjećam se, tokom partije podignem pogled – i vidim Ostrovskog kako stoji pored stola! Kad sam majci ispričao o našem susretu, ona je spalila sva Ženjina pisma koja sam imao... Sljedeće godine došao je u Cirih, na turnir kandidata, i opet smo nekoliko puta razgovarali, iako to nije bilo bezopasno – nije šala, razgovarati s vođom NTS-a!“
Ne tvrdim da je njihov razgovor imao veze s lecima, ali teško da bi Romanov izložio Averbaha opasnosti bez njegovog znanja... I još nešto: da se takva stvar dogodila samo godinu ranije, Juriju L’voviču ne bi ni palo na pamet da se dotakne tih bombona!
Druga priča toliko je izuzetna po hrabrosti, s kojom njen autor skida „smokvin list“ s jednog od najpoznatijih turnira posleratne epohe, da zaslužuje posebno poglavlje.
Prvi put je objavljena u časopisu „64 – Šahovski pregled“ (br. 10, 2001) i postala je prava senzacija! Ali s godinama je pomalo pala u zaborav, a nova generacija ionako o tome više ništa ne zna...
Dakle, riječ ima David Bronštajn.
David Bronštajn piše:
„Namještanje“ u Cirihu
Turnir kandidata 1953. godine održavao se u teškom vremenu. Događaji
proljeća (Staljinova smrt) i ljeta (Beriјino hapšenje) uzdrmali su
čitav svijet – svi su se bojali novog rata, i nikome nije bilo do šaha.
A i sama činjenica da sovjetski građani putuju u inostranstvo izgledala je sumnjivo. Šta im tamo treba u to neizvjesno doba?
Ipak, impozantna sovjetska delegacija – devet velemajstora i osam
sekundanata (jedino ja bez) – poletjela je u Švajcarsku. Raspored FIDE
se mora poštovati.
Turnir je bio iscrpljujući i napet: dva mjeseca igre, 30 kola! Rukovodstvo
delegacije (zamjenik predsjednika Sportskog komiteta D. Postnikov,
njegov zamjenik Mošincev iz KGB-a i velemajstor Bondarevski, koji je
takođe bio iz „organa“) stalno je povećavalo pritisak, stalno
podsjećajući da nikako ne smijemo dopustiti da nas pretekne Reševski.
„Ako bi on izašao na meč s Botvinikom – svima nama bi se loše pisalo!
Još bi ispalo da devet sovjetskih učesnika (a samo šest stranaca) nije
uspjelo da zaustavi jednog Amerikanca!“
A taj – na nesreću – bio je među vodećima, rame uz rame sa Smislovim. To je zabrinulo našu „trojku“.
Pred 13. kolom, kada sam se pripremao za partiju s Reševskim, ušli su
u moju sobu (čini mi se, već pripiti) i rekli da sutra, bez obzira na
crne figure, moram da pobijedim. Naređenje!
„Nije bilo druge – i ja, protivno svom običaju, pet sati nisam ustajao od table, trudio sam se. U cajtnotu je Reševski, po navici, pokušao da me zbuni, ali – našla vreća zakrpu. Pozicija u prekinutoj partiji bila je tek malo bolja za mene, ali, na sreću, našao sam studijski put do pobjede.“
Za neko vrijeme naši rukovodioci su se smirili.
Ali nakon što je Smislov izgubio od Kotova, a Reševski ga ponovo dostigao, opet su se unervozili.
Na to se nadovezala i vijest od tima doktora Vladimira Aleksandroviča
Ridina, koji je nakon redovnog pregleda obavijestio Postnikova da su
Bronštajn i Keres u dobroj formi, ali da je Smislov iscrpljen i možda
neće moći da izdrži do kraja na željenom nivou (o tome mi je kasnije sam
Ridin pričao, već u Moskvi).
„A uz to, nas četvorica u drugom krugu još nismo igrali međusobno – i sve je moglo da se dogodi…“
Na sceni: Vasilij Smislov, Semjuel Reševski, Paul Keres i David Bronštajn.
Priznajem, da sam djelimično sam izazvao „snježnu lavinu“. U danu
odmora, pred 24. kolo, ja i Boleslavski mirno smo igrali karte u
njegovoj sobi. Odjednom ulazi Postnikov:
„Zašto se ne pripremate?“
Isak Jefremovič ćuti, a ja odjednom izgovorim:
„Čemu se pripremati? Sutra igram crnim protiv Gelera, završit ću remijem. A onda igram bijelim protiv Smislova.“
Postnikov podiže oči, stoji malo i u tišini izlazi.
Boleslavski me odmah ukorio:
„Zašto si mu to rekao?“
Izgleda da je on bolje od mene osjetio raspoloženje „čifa“, kako smo zvali Postnikova.
Kako god bilo, „trojka“ odlučuje da djeluje. Pozvali su Keresa na
obalu Ciriškog jezera i tri sata ga nagovarali da bijelim napravi brzi
remi sa Smislovom, kako bi u narednom kolu Smislov mogao svim silama da
napadne Reševskog (to mi je te večeri rekao Toluš, Keresov sekundant).
Keres je hrabro odolio pritisku. Možda je i obećao da će razmisliti,
ali je na partiju došao u borbenom raspoloženju. Ipak, bio je sav crven i
uzbuđen, i ja sam vidio da ne može normalno da igra.
To je primijetio i Smislov, koji je iznenada prišao meni (što nikada nije radio tokom igre) i upitao:
„Zašto me Paul tako zlo gleda? Jesam li ga možda uvrijedio?“
Nisam znao šta da odgovorim, pa sam ćutao – možda Smislov nije bio u toku. Naravno, Keres je izgubio.
„Trojka“ je odlučila kovati gvožđe dok je vruće. Prvo su uvjerili Gelera da je Bronštajn sutra navodno tražio od njega poen, kako Reševski ne bi prošao naprijed. Zatim su mene pozvali kod jezera i rekli:
„Geler je već dobio naređenje da od vas izgubi!“
Pokušao sam da se protivim, ali sam napravio grešku: zalagao sam se
ne za to da je sve ovo nesportski, već za činjenicu da je Geler već
izgubio pet partija.
„Šta hoćete, da ga potpuno uništite?“ – „Ne-ne, on se složio, on je patriota.“
Ja sam se pravio da se slažem, a u sebi odlučio da prevarim i igram glupo za remi, kako bih izbjegao poraz. To je bila moja druga greška. Trebalo je jednostavno da odem kod Jefima u sobu i razgovaram.
Ali, podsjetimo, bila je 1953. godina, i tokom čitavog turnira nismo
imali nikakve informacije o tome šta se dešava u domovini – moglo se
dogoditi bilo šta.
Vajnštajn, kojem nije bilo dozvoljeno da putuje kao moj sekundant,
obećao je da će do početka drugog kruga poslati neku nevinu telegram
poruku koja bi značila da je na slobodi (do 1946. godine Boris Vajnštajn
je vodio planski odjel NKVD-a, i službu pod Berijom mu se moglo
pripomenuti).
Ali telegram nije stigao. Kasnije sam pitao:
„Šta se desilo?“
„Ništa“, odgovorio je obično neustrašivi „veliki majstor Ferzberi“ (literarni pseudonim Vajnštajna). „Bojao sam se.“
Tako da me ne sudite previše strogo…
Iza scene: drug Mošincev, Dmitrij Postnikov i Igor Bondarevski
Naivno sam mislio da će razgovor završiti sa Gelerom. Ali ne.
„Sada ovako,“ rekao je Postnikov, paleći još jednu cigaretu (pored njih mrmljao je „komesar“). „Poslije
Gelera ti igraš sa Smislovom. Zapamti, prije partije sa Reševskim ga ne
smiješ uznemiravati! Mora znati da ćeš kasnije sa njim napraviti brzi
remi.“
„Ali ja igram bijelim!“
„Koja razlika? Ne možemo rizikovati da Amerikanac pobijedi u turniru.“
„Ali i ja mogu pobijediti ako mi sve krene kako treba?“
„Rekao sam: remi i brzo!“ – prekinuo je Postnikov i dodao odlučno: „Upravo smo primili šifrovanu telegram od Romanova: ‘Prekinite partije između sovjetskih učesnika’. Shvatio?“
***** Spaski:
„U Bukureštu (januar iste 1953. godine) ispunio sam normu za
međunarodnog majstora. Smiješno, ali pomogla je sovjetska vlast! Turnir
je počeo obračunom među sovjetskim šahistima… Nakon nekog 7. kola, na
čelo je izašao Mađar Laslo Sabo. I tada stiže telegram iz Moskve:
‘Prestanite sa nevaljalstvima, počnite praviti remije među sobom!’
Naravno, dobro je što sam već osvojio poen protiv Smislova, ali mislim
da bi mi ipak bilo teško, s obzirom na moju mladost i neiskustvo,
napraviti remije sa Boleslavskim i Petrosjanom. Tako su se svi pokorili
kremaljskom naređenju i postao sam međunarodni majstor“ („Ruska misao“,
Pariz, 1997). *****
Bio sam zapanjen tolikom laži. Moj pogled se nije svidio Mošincevu, pa je odlučio pojačati pritisak, vičući:
„Pa vi ozbiljno mislite da smo došli ovdje da igramo šah?!“
Tad nisam imao šta da odgovorim.
„Dakle,“ nastavio je KGB-ovac, „Prije partije sa Smislovom otići ćeš u njegovu sobu i dogovoriti remi. Sve jasno?“
Ja sam potajno klimnuo glavom, i ostavili su me samog da posmatram jezero…
Kad sam došao na partiju sa Gelerom, vidio sam da izgleda bezizražajno. Da li je stvarno pristao da izgubi? Ipak, kasnije sam shvatio da je dobio instrukciju od Bondarevskog da pobijedi, kažnjavajući me za „pohlepu“! Dok sam ja manevrisao u svom taboru, „glupo igrajući za remi“, Jefim je metodično jačao poziciju. Trebao sam igrati pažljivije, ali jednostavno sam prokockao pješaka i izgubio. Bilo mi je žao – ne zato što sam izgubio (crnim protiv Gelera mogao je izgubiti bilo ko), već zato što sam dva sata branio njegovu šahovsku sudbinu kod jezera, a on mi je tako pokvario partiju! Posle turnira, dok smo se vraćali iz Berna (gdje je bio prijem u sovjetskoj ambasadi) u Cirih, odjednom mi prilazi Geler (također pomalo pijan) i sa pomalo uvrijeđenim glasom me pita zašto se već deset dana ne pozdravljamo. Ispričao sam mu kako su me „preradili“. On se rasplamsao od bijesa i počeo vikati po cijelom vagonu: „Ah, znači ta gadost Bondarevskog!“ Odmah mu prilazi Igor Zaharovič, hvata ga i strogo viče: „Hajdemo, hajdemo!“ i odvodi ga…
Poslije partije sa Gelerom popio sam čašu jermenskog konjaka i namjerno otišao u sobu gdje se uveče okupljao čitav naš tim. Svi su utihnuli. Još bi i oni: pijan David! Ja sam mirno sjeo pet minuta i otišao. Samo da pokažem da sam živ i da ne mislim da skačem u jezero.
Naravno, kada sam izgubio, Postnikov je izjavio da je to Gelerova samovolja, da on takva nevaljalstva neće tolerisati i da će Geler u Moskvi „dobiti po zasluzi“. Ali to je bila loša partija…
Na dan partije sa Smislovom, oko dvanaest sati, dolazi Mošincev:
„Jesi li već bio kod njega?“ „Ne.“ „Onda hajde.“
I bukvalno me gura prema susjednoj sobi:
„Uđi, Smislov te čeka.“
Iako smo bili susjedi, nikad nisam ulazio kod njega. Sada, pod nadzorom, morao sam pokucati.
„Uđi.“
Ulazim. Vidim tužnu scenu: kod prozora, ne gledajući jedan drugog, sjede Smislov i njegov sekundant Simagin. Pozdravljam se i prilazim. Simagin skreće pogled i namjerno gleda kroz prozor.
Govorim o vremenu, još o nekoj gluposti… Smislov nervozno prekida:
„Ne, Devi, reci kako ćemo igrati?“
Ja mumlam nešto…
„Ne, kako ćemo igrati?“ – i neočekivano dodaje: „Evo, Keres je igrao na pobjedu i izgubio…“
Shvatio sam da je on od početka znao za čitavu ovu đavolsku predstavu.
„U redu,“ odgovaram, „nekako ćemo odigrati.“
I brzo odlazim. Mošincev čeka iza vrata:
„Dogovoreno?“ „Da.“
I on se udaljio.
Dolazim na partiju. Igram e2-e4. Smislov odgovara e7-e5.
Dvije minute se premišljam, ali shvatam da sam u klopci. Čak i ako pobijedim, ništa se neće promijeniti: nakon poraza od Gelera, Smislova ionako ne mogu sustići. A u Moskvi će biti novih neprijatnosti.
Osim toga (ili prije svega?), bio sam siguran da je Vajnštajn već uhapšen zbog ranije službe pod Berijom i da bi moja tvrdoglavost mogla da ga ugrozi. Ne može biti da Boris Samojlovič, kada je na slobodi, nije poslao obećani telegram!
Ukratko, nisam dugo oklijevao. Izabrao sam špansku partiju, ali čim je Smislov odigrao a7-a6, ja sam uzeo lovcem konja.
I da se baš tako desi – u tom trenutku pored stola prolazio je Reševski. Kad je vidio moj potez, zaustavio se i izražajno se nasmijao. Taj zvuk i danas čujem, jer sramota ne prolazi.
Da pokažem da znam igrati u španskoj za pobjedu, u partiji sa Reševskim, kroz jedno kolo, nisam uzeo na c6, nego sam krenuo komplikovani karusel u Čigorinovoj varijanti i pobijedio.
Po mom mišljenju, to je bila otvorena poruka: „Primorali su me da igram remi sa Smislovom!“ Ali sam precijenio inteligenciju šahovske javnosti. Čini se da je Kuprin sa svojim ‘Marabu-om’ bio u pravu…
Nedavno, pri susretu sa već posijedjelim Smislovom, rekao sam:
„Vjerovatno je vrijeme da se ispriča o zakulisnim mahinacijama u Cirihu?“
A on je odgovorio:
„Devi, zašto kvariti dobar turnir?“
Suetin je u svojoj posljednjoj knjizi opisao dio te KGB-ovske intrige.
*********
Suetin: „Na dan susreta sa Smislovom, Keresa je pozvao vođa naše delegacije D. Postnikov i izjavio da nema pravo da igra protiv njega na pobjedu. Navodno, to bi išlo u korist Reševskom. Prema riječima sekundanta Keresa, velemajstora A. Toluša, Smislov je vjerovatno o tome ništa nije znao. Ozbiljan razgovor trajao je nekoliko sati. Keres je odlučno odbio da se odrekne svoje savjesti, ali je bio izbačen iz kolosjeka. Igra na pobjedu završila je porazom.“ (iz knjige „Šah kroz prizmu vremena“, 1998.)
**********
Ja sam odlučio da dovršim njegovu priču. Ako bude želio, Vasilij Vasiljevič Smislov može je dopuniti ili ispraviti. Biću samo radostan.
Posebno jer lično nemam pritužbi prema Smislovu. Problem nije u njemu, nego u sistemu koji je tada vladao u sovjetskom šahu.
Zar ne razumijem da svako od nas mogao da se nađe u sličnoj situaciji?
1954.godine, tokom meča SSSR – SAD, u „New York Times-u“ objavljena je karikatura pod nazivom „Lutke Kremlja“. Ispod – svi mi: Smislov, Bronštajn, Keres, Averbah, Geler, Kotov, Petrosjan i Tajmanov. I iznad – kremaljska vrhuška na čelu sa Hruščovom vuče nas za končiće.
To je izgledalo kao šamar. A sada mislim da je, u suštini, onaj karikaturista bio u pravu: mi smo zaista bili marionete, samo što toga nismo bili svjesni.
Na koricama knjige „KGB igra šah“ (2009) – ista teatar marioneta kao i na karikaturi iz njujorškog lista 1954. godine!
…Kad sam se tada vratio iz Ciriha u Moskvu, već na aerodromu osjetio sam strašno olakšanje: Boris Samojlovič je bio živ i zdrav i, kao uvijek, prvi me dočekao kod aviona.
Uskoro mu je sinula čudna ideja: počeo me nagovarati da napišem priručnik o središnjici na osnovu ciriških partija. Zbog čitave ove prljave priče, nisam želio da se sjećam turnira. Ali on je uporno govorio:
„Davide, vašu igru će svi uskoro zaboraviti, a knjigu će pamtiti.“
I ja sam kapitulirao.
Ali dvije partije – sa Gelerom i Smislovom – ostavio sam u prvom izdanju gotovo bez komentara. Kao što se kaže u poznatoj pjesmi: „pogađaj sam“. Ali ni ovaj put, po mom mišljenju, niko nije shvatio poentu.
Vajnštejn se pokazao kao prorok. Odbacili su me na marginu šahovskog života, a knjiga „Međunarodni turnir velemajstora“ živi dalje, ponovo se izdaje, izlazi na drugim jezicima. I mislim da će dugo nadživjeti mene…
P.S. Kada sam Vasiliju Vasiljeviču predložio da „dopuni ili ispravi“ moju priču, nisam ni mislio da će u njegovom objavljenom odgovoru („64“, br. 12, 2001) Ciriškom turniru biti posvećen samo jedan pasus, dok će glavni prostor zauzimati razne spekulacije i čak direktna dezinformacija.
Ne osporivši, u suštini, nijedan moj navod i, što je najvažnije, potpuno izbegavajući „Keresov problem“, Smislov je, po mom mišljenju, samo potvrdio istinitost moje priče (iz knjige „David protiv Golijata“, 2002).
Dmitrij Olejnikov — o kongresu Međunarodne šahovske federacije, na kojem će se odlučivati o dozvoli da ruska muška ekipa učestvuje na takmičenju
Piše: Andrej Kartašov
Dmitrij Olejnikov
U nedjelju, 14. decembra, na kongresu Međunarodne šahovske federacije (FIDE), koji će biti održan u online formatu, biće razmatrano pitanje povratka muške reprezentacije Rusije na međunarodna šahovska takmičenja. Delegat ispred Ruske šahovske federacije (FŠR) biće kandidat istorijskih nauka i dugogodišnji kustos Muzeja šaha, Dmitrij Olejnikov. U intervjuu za TASS on je iznio glavne tačke svog predstojećeg izlaganja, objasnio zašto postoje nade za uspjeh i naveo primjere iz istorije FIDE kada je organizacija ostajala neutralna i nije uvodila sankcije protiv svojih članova.
— U nedjelju će se dogoditi važan, možda i sudbonosan događaj za naš šah. Dmitrij Olejnikov — Najvažnije što će se desiti na ovom online-kongresu (zaista sudbonosnom za Federaciju šaha Rusije) jeste odlučivanje o konačnoj dozvoli da učestvuje ruska muška reprezentacija na međunarodnim takmičenjima pod okriljem FIDE. Jako se nadamo da će se nastaviti i zaključiti tradicija postepenog ukidanja sankcija FŠR i Šahovskoj federaciji Bjelorusije, s obzirom na to da su već ukinute sankcije za dječije i omladinske ekipe, koje su učestvovale i na Svjetskom prvenstvu u Kolumbiji i na Svjetskom školskom prvenstvu u Vašingtonu.
Takođe su ukinute sankcije za šahiste s invaliditetom, koji su takođe uspješno nastupili na međunarodnim takmičenjima. Tokom ljeta ukinute su sankcije i ženskoj reprezentaciji, koja je potom osvojila ekipno svjetsko prvenstvo. Sada se nadamo da će dosljednim odlukama FIDE biti ukinute sankcije ruskim i bjeloruskim muškim reprezentacijama, kako bi im se omogućilo učešće na međunarodnim takmičenjima 2026. godine, uključujući i Šahovsku olimpijadu u Samarkandu.
— Na čemu se zasnivaju te nade? Dmitrij Olejnikov — Nadamo se da će FIDE slijediti duh sopstvenog statuta. Znamo da su sankcije bile uvedene pod pritiskom političkih okolnosti, dok statut FIDE (tačka 4.4) kaže da je zabranjena svaka diskriminacija — pojedinaca, grupa ljudi, pa čak i čitavih zemalja i federacija — na osnovu religije, roda, bilo čega, uključujući i politička uvjerenja. Upravo zato se tradicije FIDE moraju nastaviti. Ma kakve političke kataklizme da postoje u svijetu, FIDE je još 1924. godine — prije više od 100 godina — postavila kao osnovni princip udaljavanje od bilo kakvih političkih sukoba.
Podsjetiću da je mogućnost da FIDE opstane 100 godina bila povezana upravo s tim što se federacija, držeći se dalje od političkih odluka, održala čak i u najtežim trenucima svjetske istorije. Podsjetiću da je Drugi svjetski rat počeo dok je trajala Šahovska olimpijada u Buenos Ajresu, a FIDE nije uvela nikakve političke sankcije protiv zemalja učesnica: Njemačke, Engleske, Poljske, Francuske.
Da je 1952. godine, kada je Sovjetski Savez prvi put učestvovao na Međunarodnoj šahovskoj olimpijadi, u toku bio rat u Koreji, gdje su se sudarali interesi Rusije, Kine i SAD. Ipak, sve te ekipe su učestvovale na Olimpijadi u Helsinkiju. I tada je sovjetska reprezentacija prvi put pobijedila. Šezdesetih godina, usprkos ratu u Vijetnamu, usprkos američkim sankcijama Kubi, 1966. godine je održana Olimpijada na Kubi, gdje su se reprezentacije SSSR-a i SAD takmičile jedna protiv druge. Tamo je igrao legendarni Bobi Fišer.
Sedamdesetih godina, kada je arapsko-izraelski sukob bio na vrhuncu, FIDE opet nije zauzimala ničiju stranu.
Usprkos tome što je 1976. godine, kada je Olimpijada održavana u Izraelu, dio arapskih ekipa odbio da učestvuje i organizovao svoju kontra-olimpijadu, a recimo ekipe SSSR-a i zemalja Istočnog bloka uopšte nisu učestvovale na Olimpijadi, FIDE je uspjela da prebrodi taj raskol i nije uvela nikakve sankcije — ni protiv učesnika, ni protiv neučesnika. Sačuvala je cjelovitost organizacije.
Nadamo se da će se ta tradicija udaljavanja od političkih interesa nastaviti i da će FIDE ponovo biti cjelovita organizacija koja slijedi svoj osnovni princip: Gens Una Sumus — mi smo jedna porodica.
Osim toga, razumijemo da je 2024. godine donijeta odluka da će FIDE slijediti preporuke Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK). A MOK je više puta izjavio da prepušta svakoj sportskoj federaciji da samostalno odlučuje o ukidanju ili zadržavanju sankcija. Vidimo da je proces ukidanja sankcija ruskim i bjeloruskim reprezentacijama počeo. Bukvalno prošle sedmice Međunarodna federacija samboa donijela je odluku da će od 1. januara 2026. ruska reprezentacija nastupati pod svojom zastavom i himnom. Uz to, ruske ekipe su dobile dozvolu da učestvuju i u džudo-u, vodenim sportovima, mačevanju, veslanju, kanuu i tako dalje. Taj proces ide naprijed, i nadamo se da će i našim šahistima biti dozvoljeno učešće na takmičenjima.
Zato ćemo tražiti od FIDE da naša muška reprezentacija, slijedeći tačku 4.4, bude ravnopravna u porodici. Takođe ćemo tražiti da se našim igračima vrati mogućnost da igraju pod ruskom zastavom i uz rusku himnu. U krajnjem slučaju, ako su te sankcije i bile uvedene zbog nekih političkih odluka, vidimo da nisu ni do čega dovele. Zato tražimo da se vrati status kvo i potvrdi samostalnost i nezavisnost FIDE u političkom smislu.
— To su dakle glavne tačke koje ćete, zapravo, iznijeti na kongresu? Dmitrij Olejnikov — Da, to su glavne tačke na osnovu kojih ćemo tražiti da se obnovi pravda, da se slijedi statut FIDE i da se naši šahisti vrate takmičenjima. Pogotovo što smo mi tako uspješna ekipa. A ako FIDE organizuje turnire najboljih šahista svijeta, jasno je da je naša reprezentacija jedna od najboljih na svijetu i da takmičenja treba da budu punovrijedna i ravnopravna.
— Ženska reprezentacija je vraćena doslovno nedavno i učestvovala je na ekipnom svjetskom prvenstvu. Dmitrij Olejnikov — Ona je osvojila svjetsko prvenstvo! Pokazavši odličan rezultat. Polina Šuvalova je postigla jedinstven rezultat. A omladinska reprezentacija do 16 godina čak je postavila rekord — nije izgubila nijedan meč na svjetskom prvenstvu.
— I koliko razumijem, nikakvih ekscesa nije bilo? Ni sa ženskom, ni sa omladinskom reprezentacijom na tim turnirima? Dmitrij Olejnikov — Da, tačno ste rekli. Jedan od strahova MOK-a bio je da će dozvola učešća našim ekipama dovesti do ekscesa i konflikata na takmičenjima. Ali za čitavo ovo vrijeme učešća naših ekipa — omladinske, ženske, kao i ekipe sportista s invaliditetom — nije bilo nikakvih sukoba. Ti strahovi su potpuno neosnovani. Naprotiv, sportisti se drže slova statuta FIDE i ne izražavaju svoje političke stavove.
— Ako muškoj reprezentaciji bude dozvoljeno, da li će učestvovati na svjetskom prvenstvu sljedeće godine? Dmitrij Olejnikov — Da, i što je još važnije — na Svjetskoj šahovskoj olimpijadi. Nažalost, zbog sankcija smo propustili Olimpijade 2022. i 2024. godine. A 2022. je zapravo trebalo da se održi u Moskvi i sve je već bilo pripremljeno. Sada govorimo jednostavno o učešću. Tim prije što se epicentar šahovskog života seli ka Aziji. Olimpijada će biti u Samarkandu — u jednoj od novih šahovskih zemalja, Uzbekistanu. Naravno, učešće ruske reprezentacije dalo bi veću težinu i veći interes takmičenju.
— Pitanje o tome da se šahovska takmičenja ponovo održavaju u Rusiji — da li je to trenutno na dnevnom redu? Dmitrij Olejnikov — Mislim da zasad nije. Za početak bismo željeli da ruska reprezentacija uopšte učestvuje. A dalje bi sve trebalo da se razvija postepeno i dosljedno. Nadam se da se i politička klima mijenja. Možda ćemo to pitanje postaviti kasnije.
— Kako će kongres FIDE biti održan u nedjelju? Dmitrij Olejnikov — Biće održana online sesija, na kojoj će se razmatrati čitav niz pitanja. Ali centralno pitanje biće upravo naše. Ja ću podnijeti izvještaj i izložiti stav FŠR. Zatim slijedi rasprava i glasanje.
— Glasanje će biti otvoreno? Dmitrij Olejnikov — Kao nekada, zatvoreno. Dakle, to je isti problem na koji smo naišli 2024. godine. Glasanje je tada bilo otvoreno, i ljudi, pod političkim pritiskom, jednostavno su odbili da glasaju i napustili su salu. Zatvoreno glasanje daje mogućnost svakome da izrazi svoj pravi stav. Nadamo se da će ljudi podržati pravdu.
— Bez ruske reprezentacije, kako vam se čini, da li šah mnogo gubi? Dmitrij Olejnikov — Nesumnjivo. Mi imamo jednu od najjačih reprezentacija, koja možda dugo nije osvajala muške Olimpijade, ali je uvijek bila u vrh. Ponekad smo dijelili prvo mjesto, pa po koeficijentu nismo izlazili na vrh. Podsjetiću i na to da je na online Olimpijadi naša ekipa dva puta pobijedila — što je jedinstven rezultat. A poslije toga nismo učestvovali. Imamo veoma zanimljive rivale: Indiju, Kinu, Uzbekistan, i upravo zato će Olimpijada biti još zanimljivija uz učešće naše reprezentacije. Ona će nesumnjivo privući veće svjetsko interesovanje.
— Osjećate li odgovornost? Dmitrij Olejnikov — Da, ali radimo i nastavićemo da radimo.
Prije sto godina, 8. decembra 1925. godine, u Moskvi je završen prvi Međunarodni šahovski turnir, koji je označio početak niza najvećih sportskih takmičenja koja je primala naša prestonica. A još dvije sedmice kasnije, 21. decembra 1925. godine, na ekranima se mogla vidjeti komedija „Šahovska groznica“ — jedan od prvih filmova koje je režirao Vsevolod Pudovkin.
U istoriji sovjetske zemlje decembar 1925. godine postao je prekretnica: na XIV kongresu partije istaknuti lideri Politbiroa — Zinovjev i Kamenev — kritikovali su Staljina, predlažući njegovo razrješenje sa mjesta generalnog sekretara. Ali umjesto toga VKP(b) je osudila opozicionare i proglasila Staljina „glavnim vođom partije“; Staljin je, zauzvrat, proklamovao kurs ka izgradnji socijalizma u jednoj zemlji, praktično se odričući ideje „svjetske revolucije“. U to divno vrijeme građani SSSR-a bavili su se poslom koji je bio daleko od politike — igrali su šah.
Vježbe na platou i gimnastika za um
Zašto je „sport broj jedan“ odjednom postao tako popularan u sovjetskoj Rusiji? Odgovor može zvučati paradoksalno: mladu republiku sa svih strana okruživali su neprijatelji. Komesar Centralne uprave Vseobucha (sistem pripreme mobilizacionog rezervnog sastava za Crvenu armiju) Aleksandar Ilin-Ženevski, boljševik sa iskustvom iz predrevolucionarnog perioda, učesnik juriša na Zimski dvorac i ujedno dobar šahista, odlučio je da uključi drevnu igru u program vojne obuke proletarijata. Smatrao je da igra „razvija u čovjeku hrabrost, snalažljivost, prisebnost, volju, a najvažnije, ono što sport nema — strateške sposobnosti“, odnosno kvalitete neophodne svakom crvenoarmejcu.
Aleksandar Ilin-Ženevski igra šah sa predsjednikom Sovnarka Aleksejem Rjkovom.
Mnogi boljševici bili su romantičari i utopisti: 1920. godine, u punom jeku Građanskog rata, Ilin-Ženevski je predložio organizaciju Sve-ruske šahovske olimpijade u Moskvi. Nove vlasti su podržale ideju — a kako drugačije: i sam Lenjin bio je strastveni igrač (sačuvano je nekoliko fotografija vođe iz 1908. godine na Kapriju, gdje Iljič igra šah sa Aleksandrom Bogdanovim, partijskim filozofom koji je nakon revolucije postao glavni ideolog Proletkulta).
Lenjin igra šah u selu Šušenko. Mihail Sokolov. „V.I. Lenjin igra šah u selu Šušenko“
Poklonici Kaise bili su i drugi sovjetski vođe, npr. Nikolaj Krylenko — prvi boljševistički Vrhovni zapovjednik, kasnije predsjednik Vrhovnog revtribunala, a u opisanom periodu — zamjenik narodnog komesara pravde. Njegovim zalaganjem 1920. godine održano je prvo prvenstvo republike u šahu, a 1924. — Savezni šahovski kongres, koji je Krylenka proglasio „glavnim šahistom SSSR-a“. Glavni šahista izvještavao je kongres:
„Dva organa, drugovi, preuzela su pod svoje visoko pokroviteljstvo šahovsku djelatnost kod nas. To su VTsSPS — Centralni savjet proletarijskih profesionalnih saveza i Viši savjet fizičke kulture — proletarski organ, čiji je zadatak unaprijediti fizički i kulturni razvoj radnih masa. Šah je jedno od oruđa takvog rasta.“
Zanimljivo je da je u procesu „kulturnog rasta“ igra prešla pragove klubova i čitaonica i dospjela na trg: 1920-ih u modu su ušli „živi šahovi“. Teatralizovana predstava između „crvenih“ i „bijelih“ igrala se u skoro kosmičkim razmjerama — kao bitka Rada protiv Kapitala. A u partiji „odigranoj“ 20. jula 1924. na Marsovom polju u Lenjingradu učestvovali su čak i konjica i artiljerija (topovi su zamijenili neupotrebljive slonove za Rusiju).
Prvi Moskva međunarodni šahovski turnir
Loznug kongres „Šah — oruđe intelektualne kulture“ nekoliko godina kasnije ismijali su Ilja Ilf i Jevgenij Petrov u romanu „Dvanaest stolica“:
„Šah! — rekao je Ostap. — Znate li što je šah? On pokreće ne samo kulturu, nego i ekonomiju!“
Satirični pisci nisu se prevarili: ugledni poklonici Kaise progurali su u Politbiro CK VKP(b) odluku da se izdvoji značajna suma za organizaciju međunarodnog takmičenja velemajstora u Moskvi. Vlada je izdvojila 30.000 rubalja, što je bilo otprilike 120.000 dolara — a industrija SSSR-a još se nije oporavila od Građanskog rata, a glad u Povolžju je tek završena, čiji su se efekti još osjećali. Ali na Politbiro se za ovu ideju izjasnio lično drug Staljin — njegov glas bio je odlučujući.
Sam Staljin nije igrao šah, ali je razumio politiku: opklada je bila postavljena pravilno. Kao rezultat, boljševici su bili ispred čitavog svijeta — Moskva je postala prvo u istoriji šahovsko takmičenje finansirano državom!
Igrači svjetskog renomea smješteni su u najluksuznijoj — Fontanskoj — dvorani Drugog Doma Sovjeta (tako su zvali najluksuzniji moskovski hotel „Metropol“). A kako su hranili strane igrače! Činilo se da su im ispunjavali sve želje… Čak su ih i oblačili na račun države — npr. Meksikanac Karlo Torre „zaboravio“ da ponese kaput i šešir, a u to vrijeme u Moskvi su bili strašni mrazevi.
U Moskvu je tada stiglo 11 stranih učesnika, uključujući svjetskog šampiona Kapablanku i bivšeg šampiona Laskera, kao i najveće šahiste tog doba: Frenk Maršal, Rihard Reti, Akiba Rubinštajn, Savelij Tartakover, Rudolf Špilman i drugi.
Među „našima“ bilo je 10 majstora, uključujući „doktora Grigorjeva“ — matematičara, šahovskog kompozitora i urednika šahovskog dijela novina Izvestija Nikolaja Dmitrijeviča Grigorjeva, kao i šampione SSSR-a: Grigorija Levenfiša, Borisa Verlinskog i Petra Romanovskog.
Komitet turnira Prvog moskovskog međunarodnog šahovskog turnira 1925. godine. Stoji treći s lijeva Nikolaj Krylenco, sjedi prvi s lijeva — Aleksandar Ilin-Ženevski.
Moskva 1925. pokazala je da sovjetski majstori ne zaostaju za zapadnim igračima. Prvo mjesto osvojio je šampion SSSR-a Efim Bogoljubov, ispred velikog Laskera za 1,5 poena. Treće mjesto zauzeo je Kapablanka, koji je u partiji sa Aleksandrom Ilin-Ženevskim doživio mat 7 poteza poslije žrtve dame — jedna od najljepših partija turnira!
Igraju Jefim Bogoljubov i Akiba Rubinštajn. Novembar 1925. Foto: wikipedia.org
Turnir je takođe bio diplomatski uspjeh SSSR-a, koji je tada bio u neprijateljskom okruženju. Šahovski turnir probio je međunarodnu izolaciju i pokazao svijetu uspjehe mlade republike.
Drugi međunarodni majstor — Mihail Judovič — se prisećao: „Dvorana hotela ‘Metropol’, koja je mogla da primi 1500 gledalaca, uvek je bila prepuna, a stotine ljubitelja šaha koji nisu imali kartu svakodnevno su čekali na ulici da dobiju izveštaje o toku partija.“
Tokom analize partija vodećih velemajstora sveta ljudi su se upoznavali, zaljubljivali, pa čak i osnivali porodice. (Inače, moto Međunarodne šahovske federacije (FIDE), osnovane 1924. godine, glasi: „Mi smo jedna porodica“.)
„Šahovska groznica“
Film „Šahovska groznica“ režirao je Pudovkin i time debitovao kao režiser. Film je sniman brzo, bez dekoracija, u Fontanskoj dvorani hotela Metropol i u okolini. Glavna radnja — mladić, strastveni šahista, zaboravlja vlastito vjenčanje.
U filmu je učestvovao svjetski šampion Hose Raul Kapablanka, koji kao deus ex machina spašava brak glavnih junaka.
Kritika je film ocijenila pozitivno. Film je bio zabavan, aktuelan i lako gledljiv.
Kadаr iz filma „Šahovska groznica“
Kadаr iz filma „Šahovska groznica“
Razgovori u foajeu hotela „Metropol“ zabeleženi su (naravno, malo uljepšani) od strane početnog pisca Valentina Katajeva u priči „Šahovska malarija“ (časopis „Smehač“, br. 35, novembar 1925.):
— Recite, drug, kakvo je bilo otvaranje?
— Kako da vam kažem? Ni dobro ni loše.
— Kako vam se sviđa?.. Kako se sviđa, pitam, Iljin-Ženevski, koji je pobedio Kapablanku?.. Naravno, samo među nama. Ženevskom je naređeno u skladu sa partijskom disciplinom. Shvatate, sirotan nije imao šta drugo da radi.
— Sirotan Kapablanka!
— A šta je, dušo?
— Pa kako da ne! Stavite se u njegov položaj. Doveli su ga, nesrećnog, u tuđi grad. Nije bilo nijedne poznate žene. Hladno je. Kaputa nema. Jezika ne zna. A šah igra loše… Užas!
Te „navijače“ je u decembru 1925. godine snimala ekipa najmoćnije tadašnje sovjetske filmske fabrike „Mežrabpom-Rus“ pod vođstvom Vsevoloda Pudovkina, učenika velikog Lava Kulešova.
Šah kao sredstvo odvikavanja i obrazovanja
Šah je u SSSR-u imao i praktičnu ulogu: osposobljavao je rezervu Crvene armije, pružao korisno hobije radnicima, pomagao u odvikavanju od alkohola i kocke.
Sociološka istraživanja pokazala su da su radnici mjesečno u prosjeku provodili sat i po igrajući šah, više nego na plesu, a manje nego u bioskopu.
Međutim, sovjetske žene šah nisu mnogo voljele, što je u filmu „Pokrovski vrata“ komentarisala Margarita Pavlovna:
Svi ljudi od davnina osuđuju sve što je beskorisno. Na primjer, svuda i uvijek uklanjaju se korovi, a uzgaja korisno žito. To se odnosi i na same ljude.
Ko ne donosi korist društvu, biva strogo osuđivan, pa zato razuman čovjek uvijek postavlja pitanje: koja je njegova uloga, može li smatrati svoj rad korisnim, zadovoljavajućim, važnim, poželjnim.
U tome nema razlike između stvari i ljudi: postižu uspjeh ili bivaju nemilosrdno osuđeni u zavisnosti od toga da li se njihova uloga smatra korisnom ili štetnom.
Pitanje se, međutim, komplikuje time što se u procjenu korisnosti unosi mnogo subjektivnog. Istina, svi se slažu, na primjer, da je pčela korisna, jer skuplja med koji nam je potreban; ali samo se u nekim zemljama štedi lisica, radi stvaranja posebne atmosfere za uzbudljivi lov na lisicu; u drugim državama posebno se brine o zaštiti divljih životinja radi očuvanja njihovog podmlatka.
Već iz tih primjera vidi se da pitanje korisnosti nije uvijek jednostavno. To se pitanje još više komplikuje kada se govori o korisnosti umjetnosti, nauke ili religije. Iako je većina sklona da tim oblastima ljudske djelatnosti pripiše izvjesnu korisnost, ona je daleko od jedinstva kada je riječ o tome šta se tačno u tim sferama treba smatrati korisnim.
Da se ne bih previše udaljavao, odmah ću reći da smatram nauku najvažnijom, najvrednijom i najkorisnijom granom ljudske djelatnosti. Žito, med i umjetnička djela su dobri, ali nauka je, po mom mišljenju, iznad svega toga. Jedan izuzetak bih napravio: stvaranje zdravog, normalnog i kulturnog potomstva smatram za veoma visoko stremljenje. Čovjek budućnosti treba da bude vrijedan, a ljudski rod treba što duže da se održi. Teško da bi iko posumnjao u to. Međutim, za takav razvoj potrebna je, po mom mišljenju, zdrava i plodna nauka.
Nakon ovih pretpostavki prelazim na analizu korisnosti jedne grane ljudske djelatnosti koja je u SSSR-u veoma rasprostranjena: pokušajmo da rasvijetlimo korisnost drevne šahovske igre.
Da bismo to učinili, treba najprije obratiti pažnju na određenu kategoriju igara koje, međutim, imaju vrlo nisku vrijednost. Sve te igre su matematičkog karaktera.
U tu kategoriju spadaju lutrijske igre, protiv kojih se u mnogim zemljama ne samo da ne bori, već se čak koriste kao sredstvo za sticanje profita. Teorija tih igara neosporno je zasnovana na teoriji vjerovatnoće; čemu takve igre mogu biti korisne, ja ne mogu da shvatim. Više sam sklon da ih smatram veoma štetnim, jer otupljuju um, skrećući ga u pravcu besadržajnosti, i pobuđuju nadu na sticanje bogatstva bez rada i napora.
Uporedo s tim igrama, kojima se iskorištavaju glupaci, postoji mnogo matematičkih igara za zabavu i vježbanje matematičkih sposobnosti.
Jedna od tih igara je veoma domišljata. Mislim na kinesku igru „nimi“. Igra se sastoji u sljedećem: između dva protivnika nalaze se tri reda zrna. Jedan od učesnika uzima iz bilo kog, ali samo jednog reda bilo koji broj zrna. Zatim protivnik takođe uzima iz kojeg bilo reda i koliko god zrna želi; poslije njega prvi učesnik ponovo uzima iz bilo kog reda, ali svaki put samo iz jednog, bilo koji broj zrna, i tako redom. Protivnici se tako smjenjuju; onaj kome pođe za rukom da uzme posljednje zrno smatra se pobjednikom.
Ova igra, dok nije bila razotkrivena, djelovala je veoma zanimljivo; kasnije je zagonetka riješena. Zadatak se sastoji u tome da protivniku predaš izgubljenu poziciju.
Zapanjujući je genij nepoznatog čovjeka koji je otkrio ključ za određivanje izgubljene pozicije. Evo odgovora. Neka a, b, c predstavljaju broj zrna u tri reda; te brojeve treba napisati binarno jedan ispod drugog i zatim sabrati po kolonama. Ako se pri tom sabiranju u svim kolonama dobijaju parni brojevi (tj. 0 ili 2), tada onaj koji počinje, čak i pri najboljoj igri, ne može spriječiti poraz (protivniku je dovoljno da se drži navedenih razmatranja). Ako pak makar u jednoj koloni zbir ispadne neparan (tj. 1 ili 3), tada početnik pobjeđuje, jer može predati protivniku izgubljenu poziciju. Na primjer, ako se u prvom redu nalazi jedno zrno, u drugom dva, a u trećem tri, početnik gubi. Da bismo primijenili pravilo, te brojeve (1, 2, 3) napišemo binarno: 1, 10, 11. Ako se ta tri broja saberu, dobija se 22, tj. broj sastavljen samo od parnih cifara. Domišljato i zanimljivo, ali ipak ne igra koja ima trajnu vrijednost. To može zabaviti, rješenje može poslužiti kao primjer moći matematičkih metoda i dovitljivosti matematičara i naći mjesto u udžbenicima; ali time se iscrpljuje korisnost takve „igre“.
Sasvim drugačije stoji stvar sa igrama koje, poput šaha, potiču iz života, čije se porijeklo može istorijski pratiti. U osnovi matematičkih igara uvijek leži nešto izmišljeno i vještačko, kao, na primjer, igra brojevima; tamo pak gdje je podsticaj za stvaranje igre želja da se shvati život, gdje je prototip beskonačna priroda, tu je nemoguće čisto aritmetičko rješenje; tamo igra u izvjesnoj mjeri predstavlja odraz beskonačnog raznolikog života i ima, naravno, sasvim drugačiju korist i značenje nego igra izgrađena pomoću ograničenih ljudskih sila i apstraktnih pojmova.
Zamislimo da neko ko proučava organizaciju fabrike dođe na ideju da je, prije nego što je izgradi, treba ispitati kroz igru. Kutija će mu zamijeniti fabričku zgradu, zrno će služiti kao slika parnog kotla, žica kao vodovodna mreža, tekuća voda kao rijeka, a deformacije će odgovarati poboljšanju kvaliteta proizvoda. Tako stvara model koji će u mnogim bitnim crtama reprodukovati stvarnost. Razlika između modela i zdanja biće njegova veća pokretljivost i prenosivost, jer se model može okretati, ispitivati, mijenjati, ponovo ispitivati — jednom riječju, može se njime igrati. Ili zamislimo nekoga ko proučava vojnu strategiju i u tu svrhu stvara vojnu igru poput onih stotina već postojećih modela kojima se vojska gorljivo predaje. Takva igra može se neprestano mijenjati — kao i njen uzor, stvarni rat. U tim igrama niko, čak ni najupućeniji, nije osiguran od poraza; u takvoj igri neće biti ni stalno nadigravanih prostaka. Tamo smo svi vječno začuđeni, vječni učenici. Onome ko uloži trud u rješavanje takve igre ona donosi veliko zadovoljstvo, dajući rezultate potpuno različite od onih koje možemo dobiti rješavanjem životu stranih matematičkih igara. Jer sve praktično, tj. životno, povezano je među sobom osobito čvrstim nitima; čak i ono najneznatnije povezano je s onim najvećim.
Aleksandar Šašin – Komentari na članak Em. Laskera „Šah i život“
1. Nevoljni lanac asocijacija: avgust 1925, oktobar iste godine, 1926… Niz nije završen!
U avgustu 1925. pojavio se članak Emanuela Laskera, koji ste, poštovani čitaoče, upravo pročitali. U njemu ima jedan zanimljiv fragment — vidi sam članak i tačku 2 mojih komentara. Taj fragment je, blago rečeno, sporan, i upravo je zbog toga isprovocirao ove komentare.
Reći ću ukratko i protivno Laskeru: osnove šaha nisu lišene matematike. Pored toga, ta matematika je veoma elegantna…
U oktobru 1925. Lasker uspješno završava višegodišnji rad na „Udžbeniku šahovske igre“ — knjizi koja nije izgubila važnost ni danas. U njoj je, što je važno, drugi svjetski šampion u teoriju šahovske igre uveo jedan od najvažnijih principa za čitavo prirodoslovlje, princip lineae minoris resistentiae — princip „linije najmanjeg otpora“. Time je autor uspio pod slabim i kolebljivim razmišljanjima Vilhelma Štajnica postaviti čvrst naučni temelj. Pod mjerodavnim okolnostima treba napomenuti: u to vrijeme hegemonija klasičnih, Njutnovskih predstava o stvarnosti bila je apsolutna.
Lasker je filozof, ne fizičar. Kao mislilac koji je bio daleko od uspjeha teorijske fizike, drugi svjetski šampion nije mogao u potpunosti da ocijeni mogućnosti te nauke kada je riječ o zasnivanju teorije šahovske igre. Njegova linea minoris resistentiae tumači se široko. Lasker nije pogodio da je suzi u uske okvire teorijske fizike. „Linija“ je izgubila prodornu silu: „planina se porodi — miš se rodi“…
Idemo dalje. A to je 1926. godina, Austrija, teoretski fizičar Ervin Šredinger i njegova slavna studija (Šredingerova jednačina!). Studija je zaključila težak i dramatičan proces rađanja nove, neklasične nauke — kvantne mehanike. Nova mehanika je uzdrmala iz temelja zgradu klasične fizike, zasnovanu na potpunom determinizmu. Pukotina je prošla kroz sam temelj!
2. „…osnove šaha ne otkrivaju ništa matematičko. Ako je, na primjer, riječ o tome da napad treba upraviti na slabe tačke u protivničkoj poziciji, i pokušaj da se to pravilo izrazi matematičkom formulom neminovno će propasti. Pravilo pretpostavlja izuzetke, a formula ih isključuje, ostavljajući prostor samo za sistematičan formalni račun…“
— citat iz završetka članka „Šah i život“.
U današnje vrijeme, odnosno u vrijeme kada je Kasparov jedva uspio da zadrži ravnotežu u meču sa „Fritzom“, tako stroga presuda matematici — tačnije rečeno, njenim primijenjenim mogućnostima — jedva da je pravedna. Računarski šahovski program je dijete ne samo ultramodernih tehnologija, nego i visoke fundamentalne nauke. I ne u posljednjem redu — dijete računarske matematike, kojoj je uspjelo da praktično spoji šahovsku igru s čistom matematikom.
Ali napustimo dalju kritiku Laskera.
Zašto?
Zato što tada — 1925. godine — niko nije mogao predvidjeti naučne potrese koji dolaze: klasična paradigma počela je da se ljulja i urušava. Ono što je ranije bilo strogo zabranjeno, kasnije je postalo vjerovatno, pa čak i gotovo neizbježno. Svijet se promijenio, promijenila se fizika, promijenila se matematika…
3. Hronologija (nastavak)
A) 20–30-e godine. Trijumfalni uspjesi kvantne mehanike!
Za nas je važno slijedeće: s pojavom kvantne mehanike u nauku je provalio princip neodređenosti. Na nivou mikrofizičkih pojava Bog ne diktira prirodi Njutnove zakone, već „igra kockice“ (Einsteinov citat). Priroda dobija pravo na slobodu izbora. Slučajnost dominira nad klasičnom jednoznačnošću.
B) 1931. godina. Kurt Gedel i njegove teoreme o nekompletnosti formalno-logičkih sistema.
Dokazano je da u nekim, čak i ne previše složenim formalnim sistemima — u aritmetici, recimo — postoje potpuno smislene matematičke tvrdnje (teoremi!) koje se ne mogu ni dokazati ni opovrgnuti unutar tog sistema. Princip neodređenosti i ovdje?
Da ili ne?
C) 1948. godina. Norbert Viner i njegova čuvena knjiga „Kibernetika“
Molim vas, nastavite niz:
kibernetika → informacija i njen novi status → teorija informacije i informatika → računari i kompjuterski bum → računarski programi koji igraju šah…
Još nešto: kibernetika je preteča sinergetike, interdisciplinarne nauke koja pretenduje da opiše „sve na svijetu“ kroz prizmu borbe između entropije i spontane pojave informacije.
D) 1953. godina. Votson i Krik i njihova struktura DNK.
Zapanjujuća činjenica: primarna struktura DNK, tj. niz nukleotida, određuje ne samo sekundarnu i tercijarnu strukturu DNK, nego i strukturu svih proteina u živom organizmu. Jedna lančana sekvenca određuje SVE u živom svijetu!
Jedna od maksima savremene teorije šaha glasi: „Strateška (poziciona) igra je način postojanja kompaktnih šahovskih masa, tj. struktura.“
E) 70–90-e godine. Pojava univerzalnih fizičkih i nefizičkih teorija „svega na svijetu“
Tri jedinstva šahovskih sila, tri algoritma za pronalaženje poteza, univerzalni metod pretraživanja i povezana shema pomjeranja algoritama pod uticajem četiri parametra šahovskog sistema… Sve to su plodovi saveza moderne nauke i šaha.
Šah nije stran matematici!
4. Matematika i osnove šaha
A) Sa stanovišta teorije dinamičkih sistema, broj stepeni slobode šahovskog sistema je 13.
13 = 1 + 12, jer po pravilima šaha svako polje može biti prazno ili zauzeto jednom od dvanaest figura (bijeli i crni kralj, dama, top, lovac, konj ili pion).
Za poređenje: savremene teorije superstruna rade sa prostorima od 10, 11 ili 26 dimenzija.
B) Broj Nᵍ = 1364 — Gigovo broj.
On određuje broj mogućih stanja šahovskog supersistema.
Nᵍ ≈ 10⁷². (Usput: broj protona u vidljivom svemiru ≈ 10⁸⁰.)
V) Broj nᵢd = 1332 — broj mogućih idealnih pozicija šahovske igre.
Pri tom važi: Nᵍ = (nᵢd)².
Još nešto: broj stvarnih pozicija moderne šahovske igre — nazovimo ga n — blizak je broju nᵢd (hipoteza!).
G) Broj nᵢd gotovo se poklapa s brojem nₙ ≈ 10³⁶, fundamentalnim velikim brojem savremene noosfere.
D) niz Diraka u šahu: n, n², n³, gdje je n³ = N, broj neponovljivih partija (hipoteza). N ≈ 10¹⁰⁸.
Zanimljivo: brojevi Dirakovog niza „slučajno“ koreliraju s brojevima najvažnijih savremenih društvenih igara:
n ≈ 550 (stolne dame), N ≈ 2361 (go),
N~2361 (go)...
Dalje, kad bih imao volju, detaljno bih vam, poštovani čitaoče, ispričao o simetriji i asimetriji u šahu, o čuvenoj SRT-teoremi i njenoj modifikaciji u novijoj teoriji šahovske igre, i o mnogim drugim stvarima.
Nažalost! Nije vrijeme; niti mjesto i ne sada. Pogledajte druge moje članke!
Zaključiću skromno: šah i matematika su kompatibilni.
Nerijetko se zamišlja Lav Nikolajevič Tolstoj kao strog moralista, zaokupljen isključivo pitanjima filozofije, morala, religije, društvenog života i slično. Međutim, Tolstoju ništa ljudsko nije bilo strano. Usprkos neprekidnom, upornoj, gotovo besprimjernoj u svojoj istrajnosti i strogoći prema samome sebi književnom radu, Lav Nikolajevič ni u kom smislu nije bio kabinetni čovjek. Tolstoja je radovalo svako ispoljavanje veselja; oduševljavao se gimnastikom, klizanjem, biciklizmom, volio je svaku igru — gorodke (gorodke je tradicionalna ruska igra na otvorenom, stara nekoliko stotina godina. Igrači bacaju drvene palice (nalik kratkim štapovima) na drvene čunjiće koji su složeni u različite geometrijske figure (“gradove”). Cilj je oboriti figure u što manje bacanja), tenis, kroket (društvena igra u kojoj igrači drvenim maljem udaraju loptu kroz metalne obruče na travnjaku). Ali posebno je volio šah. Tu ljubav, to interesovanje za šah Tolstoj je nosio kroz čitav život, od mladih godina do duboke starosti. Posljednje partije šaha odigrao je dva-tri dana prije svog „odlaska“, u oktobru 1910. godine.
Knjiga I. Lindera veoma uspješno kombinuje priču o Tolstojevom odnosu prema šahu sa nizom eseja o različitim etapama njegovog života. Autor je iskoristio brojne biografske materijale o Tolstoju — dijelom poznate, dijelom malo poznate, a neke je prvi put sam otkrio. Posebno detaljno i zanimljivo u knjizi su osvijetljeni odnosi Tolstoja i njegovog prijatelja, saborca iz Sevastopoljske odbrane, S. S. Urusova.
Knjiga je napisana živim, lijepim jezikom i biće sa interesovanjem pročitana kako među šahistima, tako i u najširem krugu čitalaca.
A. Goldenvejzer 23. marta 1960.
Uspomeni na moju majku Sofiju L’vovnu Linder posvećujem ovu knjigu.
UVOD
U današnje vrijeme, kada je interesovanje za šah postalo zaista sveopšte, sve je očiglednija njegova kulturno-vaspitna uloga. Šah ima blagotvoran uticaj na čovjeka, služi kao svojevrsna umna gimnastika, doprinosi vaspitanju volje, karaktera i sl. Na to su još u prošlom vijeku obratili pažnju mnogi istaknuti predstavnici ruske kulture.
A. S. Puškin je volio da provodi slobodne časove uz ovu igru; u njegovoj biblioteci nalazilo se nekoliko šahovskih knjiga, među njima i udžbenik prvog ruskog majstora A. D. Petrova sa posvetom.
I. S. Turgenjev se susretao za šahovskom tablom sa majstorom I. S. Šumovim, pretplaćivao se na šahovske časopise i, boraveći u Parizu, čak učestvovao u šahovskim takmičenjima sa poznatim stranim šahistima.
Još u studentskim godinama šahovskom igrom se oduševio N. G. Černiševski, a 1862. godine bio je jedan od osnivača Petrogradskog šahovskog kluba.
Nedavno su pronađeni i objavljeni nova dokumenti koja svjedoče o velikom interesovanju D. I. Mendeljejeva za šah. On je pažljivo pratio uspjehe svog sunarodnika — velikog šahiste M. I. Čigorina. „Za mene je,“ govorio je D. I. Mendeljejev, „nauka kao igra šaha. Eto, prija mi da provodim vrijeme u takvom zanimanju.“
Posebno mjesto šah je zauzimao u životu i stvaralaštvu Lava Nikolajeviča Tolstoja, genijalnog ruskog pisca, koji je u svojim djelima odrazio čitavu epohu u istoriji Rusije XIX–XX vijeka.
L. N. Tolstoj se odlikovao izuzetnom raznovrsnošću znanja i interesovanja, originalnošću mišljenja i neobičnom širinom obuhvata života u svojim umjetničkim djelima. Jednom prilikom, dok je čitao „Rat i mir“, V. I. Lenjin je o njemu rekao A. M. Gorkom:
„Kakva gromada, a? Kakav moćan čovjek! E, to vam je, batka, umjetnik…“
„Moćan čovjek!“ Te riječi se nehotice prisjećamo i onda kada se upoznajemo sa brojnim činjenicama koje karakterišu trajno interesovanje L. N. Tolstoja za šah. Možemo se samo čuditi kako je pisac, koji se nije posebno bavio proučavanjem šaha, ponekad mogao tako duboko proniknuti u psihologiju igre, napraviti toliko zanimljivih zapažanja i izreći mnogo originalnih misli.
Šah je bio vjerni saputnik pisca tokom cijelog njegovog života. Čak i u periodima najnapornijeg književnog rada i užurbane društvene djelatnosti, pisac nije propuštao priliku da odigra šahovsku partiju. U posljednjim godinama života nije prolazio ni dan bez igre šaha. Njegovi partneri tokom više od pola vijeka bili su I. S. Turgenjev, S. I. Tanejev, A. B. Gol’denvejzer, I. E. Repin i drugi ruski pisci, umjetnici, muzičari. Tokom čuvene Sevastopoljske odbrane 1854—1855. godine Tolstoj se upoznao sa poznatim šahovskim majstorom S. S. Urusovim i često se s njim sastajao za šahovskom tablom. Kasnije je S. S. Urusov postao jedan od najbližih prijatelja pisca.
L. Tolstoja je prvenstveno zanimala praktična igra; teorijom se bavio malo i uglavnom u mladim godinama. Ponekad je s uživanjem analizirao odložene partije i pokazivao čak sklonost ka igri dopisnim putem. Šah je katkad bio predmet razmišljanja L. N. Tolstoja i u časovima kada nije neposredno sjedio za šahovskom tablom. O tome svjedoče pisčeve bilješke i dnevnički zapisi, pisma rodbini i prijateljima, kao i sjećanja savremenika.
Nije slučajno što se šahovski motivi sreću u književnim i publicističkim djelima Tolstoja. Mnogo puta, na primjer, šah se spominje u jednom od najboljih djela svjetske književnosti — romanu „Rat i mir“.
Ove činjenice omogućavaju ne samo da se široko otkrije Tolstojev interes za šah. One doprinose i dubljem razumijevanju mjesta šaha u životu čovjeka, njegove kulturno-vaspitne uloge.
Još u posljednjim godinama života L. N. Tolstoja u štampi su se pojavile pojedinačne zabilješke i materijali u kojima se pripovijedalo o šahovskim okršajima u Jasnoj Poljani. Kasnije su slične informacije navođene u mnogim sjećanjima savremenika. Zanimljive činjenice iznijeli su u svojim člancima i knjigama stalni šahovski partneri Lava Nikolajeviča — S. L. Tolstoj, A. B. Gol’denvejzer i E. Mood — koji su govorili o snažnoj Tolstojevoj strasti prema šahu.
Potreba za istraživanjem ove strane života i djelatnosti L. N. Tolstoja bila je jasna već prvim sovjetskim šahovskim istoričarima. Tako je u članku A. Novikova „Tolstoj i šah“, objavljenom u šahovskom časopisu „64“ 1928. godine, naglašeno: „Tema Tolstoj—šahista toliko je obimna i odgovorna, a materijal toliko ogroman, da ova strana biografije L. N. treba biti podvrgnuta posebnom savjesnom i temeljitom proučavanju. Na to će, vjerovatno, biti potrebno mnogo mjeseci, ali zahvalnost zadatka obilno će nadoknaditi utrošeno vrijeme“ .
U svojoj maloj hrestomatiji „Šah u životu ruskih pisaca“ (1933) istoričar M. S. Kogan jedan posebni odjeljak posvetio je L. N. Tolstoju. Pet godina kasnije, u knjizi „Ogledi iz istorije šaha u SSSR-u“, on je objavio prilog o Tolstoju koji, iako nedovoljno potpun, otkriva odnos pisca prema šahu u različitim periodima njegovog života.
U ovoj knjizi učinjen je, zapravo, prvi pokušaj sveobuhvatne analize materijala koji oslikavaju ulogu šaha u životu i stvaralaštvu L. N. Tolstoja. Ta uloga, naravno, postaje jasnija i razumljivija na opštoj pozadini njegovog životnog puta. Zato se u knjizi daje veoma kratka — samo u onoj mjeri u kojoj je to zahtijevao materijal — karakteristika tog puta.
Iz istog razloga ponekad je bilo potrebno izaći izvan okvira čisto šahovskih pitanja pri opisivanju prijateljstva L. N. Tolstoja sa S. S. Urusovim, utoliko više što ova zanimljiva stranica u životu pisca u književnosti još nije dobila dovoljno osvjetljenja. Razmotreni su i fakti i primjeri koji ranije nisu korišćeni u stručnoj literaturi, a preuzeti su iz nedavno završenog izdanja 90-tomnog Potpunog sabranja djela L. N. Tolstoja. U knjigu su, osim toga, ušli i arhivski materijali koji ranije nigdje nisu bili objavljeni, a koje je autor proučio u Državnom muzeju L. N. Tolstoja (GMT). Neki novi podaci pronađeni su, između ostalog, pri proučavanju pisama S. S. Urusova upućenih L. N. Tolstoju i njegovoj ženi, neobjavljenih zabilješki D. P. Makovickog, kao i u jasnopoljanskoj biblioteci.
Autor je zahvalan naučnim saradnicima GMT-a i arhivskog fonda ovog muzeja, muzeja-imanja „Jasna Poljana“, na njihovoj pomoći u potrazi za novim materijalima, kao i narodnom umjetniku SSSR-a, profesoru A. B. Goldenvejzeru, koji je ljubazno podijelio svoja sjećanja na L. N. Tolstoja, kao i svim drugovima koji su preuzeli trud da se upoznaju s ovim radom uoči njegovog izlaska u javnost.
STVAR KOJA TRAŽI RAZMIŠLJANJE
Djeca, kada počinju da igraju šah, naravno, ne razmišljaju o tome da li je ova igra korisna. Njihovo opažanje je još uvijek previše neposredno: igra im se sviđa, iako ona donosi ne samo velike radosti, nego, nažalost, i nemale tuge.
Druga je situacija u mladalačkim godinama: proučavanju igre u ovom dobu često prethode dugotrajna razmišljanja o načinima usavršavanja vlastitih sposobnosti. Od drugova ili iz knjiga mladi ljudi saznaju o povoljnom utcaju šaha na čovjeka, nakon čega sa upornošću nastoje da ovladaju tajnama drevne igre. Slični primjeri poznati su iz života brojnih istaknutih ličnosti. Tako je, na primjer, bilo sa N. G. Černiševskim. Tokom studija, uz pomoć svojih kolega sa kursa, naučio je da igra, proučio Petrovljev priručnik i za čitav život se zaljubio u šah.
Nešto slično se, izgleda, dogodilo i Lavu Nikolajeviču Tolstoju. Do nas nisu stigle informacije o njegovoj igri u djetinjstvu i mladalačkim godinama. Prvi pomen šaha nalazimo u autobiografskim zapisima L. N. Tolstoja koji se odnose na januar — mart 1847. godine. Tolstoju je tada bilo 18 godina.
To je bilo vrijeme intenzivnog mentalnog rada Tolstoja. Zamarale su ga svjetovne zabave i užici. Osjećao je nezadovoljstvo zbog aktivnosti odvojenih od života na Kazačkom univerzitetu, mnogo je čitao, posebno se zanimao za djela francuskog prosvjetitelja Ruso-a. Tolstoj razmišlja o svom životu, traži puteve moralnog usavršavanja. Sastavlja za sebe posebna pravila ponašanja u životu — „Dnevnik svakodnevnih aktivnosti“, i počinje da piše „Dnevnik“, koji sa malim prekidima vodi do posljednjih dana svog života (gotovo 64 godine!).
Upravo u ovom periodu Tolstoju se probudilo interesovanje za šah. Po svemu sudeći, zaljubljenost u šah podstakao je primjer njegovog starijeg brata Nikolaja, koji je dobro igrao, a koga je L. N. Tolstoj veoma volio i poštovao.
Nije isključeno da su određenu ulogu tu odigrala i Rusoova djela. „Bio sam više nego oduševljen njime — obožavao sam ga“, kasnije je govorio Tolstoj o Rusou. „Sa 15 godina nosio sam oko vrata medaljon sa njegovim portretom umjesto krsta. Mnogi njegovi odlomci su mi tako bliski da mi se čini da sam ih sam napisao“ (t. 46, str. 317–318).
Ruso je bio jako zainteresovan za šah. Po njegovom vlastitom priznanju, bilo je perioda kada je dane i noći provodio proučavajući knjige Filidora i drugih šahista. Zato nije čudno što se u Rusoovim djelima mnogo pozitivnog govorilo o šahu. Evo, na primjer, šta je napisao u svojoj „Ispovijesti“:
„Imao sam još jedno, ne manje pouzdano sredstvo — to je bio šah, kojem sam u one dane kada nisam išao u pozorište redovno posvećivao čitavo popodne kod Možija. Tamo sam se upoznao sa de-Legalom, nekim Jussonom, sa Filidorom i sa svim vodećim šahistima tog vremena, ali nisam od toga postao vještiji. Ipak, nisam sumnjao da ću na kraju postati jači od svih njih i smatrao sam da će to biti dovoljan izvor mog postojanja.“
Tolstoj je, naravno, drugačije motivisao svoju želju da se posveti šahu. U svojim „Pravilima za razvoj volje“ budući pisac naglašava da namjerava „usmjeravati svoju pažnju samo na one stvaari koji zahtijevaju razmišljanje“. A u „Pravilima za razvoj mentalnih sposobnosti“ (mart — maj 1847. godine) pisao je da je za jednu od glavnih mentalnih sposobnosti — predodžbu — „vrlo korisno… sve igre koje zahtijevaju promišljanje“. U istoj godini, u svom „Dnevniku“ zapisao je: „Primoraj stalno svoj um da djeluje sa svom mogućom snagom.“
Ove izjave otkrivaju, po svemu sudeći, pretpostavke koje su navele Tolstoja da ozbiljno pristupi šahu. Postaje jasno zašto se u „Dnevniku svakodnevnih aktivnosti“ (januar — jul 1847.) — u kojem je pokušano strogo satima regulisati svaki dan života — posvećuje velika pažnja šahu.
Ovaj dnevnik je bio sveska, na čijim stranicama je u koloni „Budućnost“ bilježen sat i predmet aktivnosti, a u koloni „Prošlo“ zabilježeno izvršenje. Od 6–7 sati ujutro do 8–10 sati naveče planirane su aktivnosti 3–4 predmeta. U martu–aprilu to su obično bili strani jezici, učenje napamet, sastavi i šah. Tako, za 22. mart (prvi datum pomena šaha kod L. N. Tolstoja) zapisano je: „4 do 6 šah, razumije se“. A narednog dana planirano je bilo: od 10 do 12 sastavi, od 12 do 16 šah, od 16 do 20 engleski jezik. Međutim, sumirajući dan, autor je u koloni „Prošlo“ nezadovoljno primijetio: „Engleski i šah, i to loše“.
O šahu piše svaki dan od 26. marta do 6. aprila, od 9. do 11. i 13. aprila. I uvijek je uz ovaj predmet stajala oznaka „izvršeno“. Obično je za šah bilo odvojeno 3 sata; počevši od 30. marta, to su uglavnom bili jutarnji sati — od 9 do 12.
U „Dnevniku“ nije razjašnjen karakter Tolstojevih šahovskih aktivnosti. Istina, ocjena „razumije se“, koju je Tolstoj dao svojim šahovskim lekcijama 22. marta, dopušta pretpostavku da je tada tek počinjao da proučava šah. Po svoj vjerovatnoći, pored praktične igre, Tolstoj je u tom periodu neko vrijeme posvećivao i teoriji. Kasnije je pisac govorio o tom periodu:
„Kada me neki problem zainteresuje, ne okrećem se ni desno ni lijevo i trudim se upoznati sve što može baciti svjetlo upravo na to jedno pitanje. Tako je bilo sa mnom u Kazanju.“
Ko je bio Tolstojev šahovski partner u Kazanju? O tome postoji samo jedno spominjanje u „Dnevniku“ od 7. aprila 1847. godine. To je, inače, bio njegov prvi zapis u dnevniku. U njemu piše:
„Nikada nisam imao dnevnik, jer nisam vidio nikakvu korist od njega. Sada, kada se bavim razvojem svojih sposobnosti, preko dnevnika ću moći suditi o toku tog razvoja.“
Zatim čitamo:
„…Za tačno nedjelju dana idem u selo. Šta raditi ove nedjelje? Baviti se engleskim i latinskim, rimskim pravom i pravilima… završiti pravila unutrašnjeg obrazovanja i nadoknaditi poraz od Lile u šahu.”
Po mišljenju nekih istraživača, u ovom slučaju radilo se o Jelizaveti Modestovnoj Molostovoj, sestri Zinaide Modestovne — „prve ljubavi“ L. N. Tolstoja.
23.aprila Tolstoj je napustio Pravni fakultet Kazanskog univerziteta i otišao u Jasnu Poljanu, svoje porodično imanje. Početkom 1849. godine Tolstoj putuje u Moskvu, a zatim u Sankt Peterburg.
U „šahovskoj biografiji“ Tolstoja, godine 1848—1850 izgledaju kao bijela mrlja. Sasvim je moguće da je i tada imao susrete za šahovskom tablom sa prijateljima i poznanicima u Moskvi i Sankt Peterburgu. Ali o tome istorija ćuti.
UOBIČAJENI NAČIN ŽIVOTA
Šah je po svom duhu — borba. Na tabli jedna naspram drugih stoje „neprijateljske“ vojske: pješadinci (pješaci), oficiri (lovci), konjica (skakači) i čak vrhovni komandant (kraljica)! Možda je zato šahovska igra još prošlog vijeka uživala određenu popularnost u ruskoj vojsci...
Strastveni ljubitelj šaha bio je oficir Nikolaj Nikolajevič Tolstoj. To je bio čovjek čije je srce uvijek bilo dobro, a um ispunjen maštom i sanjarenjem. Uživao je poštovanje među saborcima, bio je voljen od najbližih, rodbine i prijatelja. Njegove improvizovane bajke duboko su se usijecale u dušu Lava Nikolajeviča.
L. Tolstoj se divio bratu i uvijek se radovao njegovom dolasku. Tako je i sada, krajem decembra 1850. godine, požurio kod sestre u Pokrovskoje, gdje je odsjeo Nikolaj Nikolajevič, koji je došao s Kavkaza na dugotrajan odmor. L. Tolstoj je ispričao bratu o svom praznom svjetovnom životu, koji mu je tako teško padao, povjerio mu svoje sumnje i snove. Lavu Nikolajeviču je bilo prijatno da se otvori pred bratom, koji ga je savršeno razumio i iskreno mu se saosjećao. Voljeli su da se osame i razgovaraju nasamo. Nerijetko su igrali šah jedan protiv drugoga.
Zatekavši brata u stanju duševne uznemirenosti, stalnog nezadovoljstva sobom, N. Tolstoj ga je pozvao da pođe s njim na Kavkaz. Možda će dugi put, novi ljudi, lijepa priroda — jednom riječju, novi utisci — blagotvorno uticati na njega. Lav Nikolajevič je pristao.
Početkom juna L. Tolstoj se već mogao zateći u stanici Starogladkovskoj, na lijevoj obali Tereka. Tu se nalazila postaja 20. artiljerijske brigade, u kojoj je služio njegov brat.
Ogroman utisak na Tolstoja ostavila je priroda Kavkaza i njegovi stanovnici — kozaci i gorštaci. Koliko je osjećanja u duši Tolstoja budilo iskustvo života u kojem su se tako neobično preplitali ljepota prirode, rat i neukrotiva ljubav ljudi prema slobodi! „Noć je vedra, svjež povjetarac prolazi kroz šator i treperi plamen nagorjele svijeće. Čuje se udaljeno lajanje pasa u aulu (aul je malo kavkasko selo), dozivanje stražara. Miriše na sušeće se hrastove i javorove mladice od kojih je napravljena baraka. Sjedim na bubnju u baraci. Preda mnom je jasno osvijetljena strana barake na kojoj vise pištolj, sablje, bodež... Tiho je. Čuje se — dune vjetar, proleti buba, zakruži oko plamena i jecne i uzdahne kraj vojnika“ (55, 300).
Najprije kao dobrovoljac, a zatim kao „fjerverker 4. klase“ (artiljerijski podoficir u ruskoj carskoj vojsci) Tolstoj učestvuje u vojnim dejstvima. Zatim skoro dva mjeseca neprestano živi u Starogladkovskoj. Osjeća snažan nalet stvaralačke energije, piše pripovijetku „Djetinjstvo“, bavi se gimnastikom i mačevanjem, ide u lov. U to vrijeme često igra šah sa oficirima-prijateljima i bratom.
20.marta 1852. godine zapisuje u „Dnevniku“: „Janovič mi se toliko dopada svojom dobrodušnom, iskrenom skromnošću da sam se za nekoliko dana navikao na njega kao na starog poznanika. Igrao sam s njim šah rastreseno i žurno...“
Ali njegov partner najčešće je bio N. N. Tolstoj. Tri dana kasnije piše: „Došao je brat, igrao šah, otišao na večeru... Sada je 1 sat, idem da spavam.“ A 2. aprila ponovo pominje igru sa Nikolajem: „Poslije ručka našao sam brata kod sebe, igrali smo šah, pa sam zatim pisao.“
O istoj stvari Lav Nikolajevič piše i svojoj tetki, Tatjani Aleksandrovnoj Ergoljskoj. U pismu od 30. maja stoje sljedeći redovi: „Vrativši se iz pohoda, proveo sam s Nikolenjkom 2 mjeseca u Starogladkovskoj. Vodili smo naš uobičajeni način života: lov, čitanje, razgovori, šah.“
L. N. Tolstoj sa svojim bratom Nikolajem pred polazak na Kavkaz, fotografija iz 1851. godine.
Dvije godine služio je L. N. Tolstoj na Kavkazu i pokazao se kao hrabar ratnik. Za hrabrost u opasnim operacijama bio je predložen za odlikovanje Georgijevskim krstom. Ali iz različitih razloga tu nagradu ipak nije dobio. Jedan od tih razloga bile su... šahovske partije. L. Tolstoj je trebalo da bude na straži na ostrvu gdje su stajala oruđa. Umjesto toga, on je do kasno u noć s velikim zanosom igrao šah s jednim od oficira. Divizioni komandant, ne našavši ga na straži, izrekao mu je ukor i izdao naredbu o hapšenju. „Po naređenju g. načelnika artiljerije čečenskog odreda — stoji u njoj — hapsi se komandir baterijskog voda, fjerverker 4. klase grof Tolstoj.“ Tako je Tolstoj ostao bez zaslužene nagrade (t. 46, str. 418).
U cjelini, kavkaski period u Tolstojevom životu bio je veoma srećan i stvaralački plodonosan. Kasnije se Lav Nikolajevič uvijek s radošću prisjećao godina provedenih na Kavkazu. „Često mi je govorio,“ pisala je S. A. Tolstoja, „da najljepše uspomene njegovog života pripadaju Kavkazu. Tamo je mnogo čitao, prevodio Sterna, igrao šah s bratom i oficirima; vodio je najčistiji, najmirniji, moralni život... Zatim su mu lov i priroda pričinjavali ogromno zadovoljstvo. Ali najvažnije — na Kavkazu je prvi put započeo svoj autorski rad“ (57, 1, 50).
Ako je ubrzo po dolasku na Kavkaz pisao: „Imam 24 godine, a još ništa nisam uradio,“ — onda je odatle odlazio već zakoračivši na novi, konačno pronađeni put književnog stvaranja. Tu je napisao svoja prva velika umjetnička djela — pripovijetke „Djetinjstvo“, „Dječaštvo“, ratne priče „Naboj“, „Sječa šume“ i započeo pripovijetku „Kozaci“.
PRIJATELjSTVO SA ŠAHOVSKIM MAJSTOROM
Početkom 1854. godine Tolstoj se vratio u Jasnu Poljanu. Odavde se ubrzo uputio u aktivnu Dunavsku armiju, a od 7. novembra — u Sevastopolj, koji se herojski branio od nadmoćnih snaga Engleske, Francuske i Turske. Tolstoj je učestvovao u teškim borbama na četvrtom bedemu.
Oduševljen neustrašivošću ruskih vojnika, ponovo uzima pero u ruke i piše svoje čuvene sevastopoljske pripovijetke. One su prožete ljubavlju prema braniocima Sevastopolja i mržnjom prema ratu, koji ljudima donosi patnje i smrt. Tolstoj mnogo razmišlja o svom životu. Sve ga više opterećuje vojna služba. „Moja karijera je književnost — pisati i pisati!“ — zapisuje on u svoj dnevnik 10. oktobra 1855. godine.
I u Sevastopolju Tolstoj je često provodio vrijeme uz šah. Na toj osnovi se zbližio s oficirom Sergejem Semjonovičem Urusovim, poznatim ruskim šahistom.
S. Urusov je bio godinu dana stariji od Tolstoja. Evo njegovog portreta prema sjećanjima najstarijeg Tolstojevog sina Sergeja L’voviča: „Sergej Semjonovič je bio izuzetan čovjek. Po spoljašnjosti ogroman rastom... gotovo div. Uprkos svom rastu, nosio je čizme s visokim potpeticama. U isto vrijeme bio je dobro građen i lijep. A po karakteru je bio neposredan, odlučan, impulzivan, neustrašiv, nagao, ponosit, osebujan i krajnje sujetan. Otac je naročito cijenio njegovu iskrenost i samobitnost mišljenja; nazivao ga je ‘Selbstdenker’ (‘samostalni mislilac’)— čovjekom koji misli na svoj način i za sebe“ (53, 335).
Poslije završetka Peterburškog kadetskog korpusa S. Urusov je neko vrijeme služio u konjskoj gardi, a 1852. godine je dao ostavku, oženio se i nastanio u Moskvi, a kasnije u seoskom imanju svoje žene u selu Spaskom, nedaleko od Trojice-Sergijevske lavre (Zagorsk).
Još u kadetskom korpusu S. Urusov se ozbiljno oduševio šahom i za kratko vrijeme postigao velike uspjehe. U tom periodu šahovska umjetnost u Rusiji bila je predstavljena nizom velikih imena. Za najjačeg majstora jednoglasno je priznavan A. D. Petrov, autor prvog originalnog šahovskog priručnika na ruskom jeziku, koji je izrekao niz novih, progresivnih ideja u teoriji šahovske igre, pionir ruske šahovske kompozicije i talentovani šahovski književnik. Njegov prijatelj, peterburški majstor K. A. Janiš, bio je sastavljač čuvene knjige „Analiza otvaranja šahovske igre“, koja je dobila međunarodno priznanje. Francuski časopis „Palamède“, objavljujući odlomak iz tog djela („Analiza ruske partije, ili Petrovljeva odbrana“), isticao je: „Poslije pažljivog proučavanja ovog rada može se reći Volterovim riječima: sa sjevera nam dolazi svjetlost!“
Krajem četrdesetih godina u Peterburgu se pojavio novi šahovski majstor — pomorski oficir I. S. Šumov. Urusov je pažljivo proučavao radove i partije tih šahista. A početkom pedesetih godina stupio je s njima u borbu za prvenstvo. Prvi susreti sa Šumovim završili su se za njega katastrofalno. Ali to nije smetalo mladom šahisti. On igra trening–mečeve sa svojim mlađim bratom D. Urusovim, u to vrijeme jednim od najboljih peterburških šahista, pobjeđuje u mečevima jakog moskovskog igrača Bina, učenika Janiša. Godine 1853. on gubi mali meč Petrovу (–2=2), ali zato sljedeće godine odnosi pobjedu u nadmetanju sa Šumovom (+12—9). Njegove partije, koje su se često završavale blistavim kombinacionim finalima, počele su da se štampaju u inostranim šahovskim časopisima, gdje su dobile visoku ocjenu.
S. Urusovu je po svaku cijenu bilo stalo da bude prvi. I on je s još većom upornošću počeo da se bavi teorijom, usavršava svoje šahovsko majstorstvo.
Ne dugo prije Krimskog rata Urusov je ponovo stupio u vojnu službu. U Sevastopolj je stigao ubrzo poslije Inkermanske bitke i odmah dospio na 4. tvrđavu, koji je od prvih mjeseci opsade bio osnovni objekat neprijateljske ofanzive. Tu se on i sprijateljio s Tolstojem.
Po sjećanjima savremenika, Urusov je tokom herojske epopeje pokazao čuda hrabrosti. To je više puta kasnije potvrđivao i Tolstoj. Za vrijeme jedne od pucnjava Urusov je ranjen u grudi. Za vojničke sposobnosti, odlučnost i neustrašivost kasnije je postavljen za komandira Poltavskog pješadijskog puka. Pod njegovom komandom puk je blistavo odbio napad Francuza na drugu tvrđavu (u junu 1855. godine). Za hrabrost je nagrađen oficirskim Đorđijevskim krstom.
Priče učesnika odbrane Sevastopolja o ratnim podvizima Urusova dopunjuju se zanimljivim šahovskim epizodama. Jednom, za vrijeme artiljerijskog bombardovanja položaja, Urusov je hladnokrvno igrao tri partije naslijepo. Atmosferu ove neobične seanse dobro je prenio V. I. Barjatinski: „Svi su s napetom pažnjom pratili igru, vladala je mrtva tišina, čuli su se samo glasovi onih koji su objavljivali poteze ove ili one strane. Treba primijetiti da su svi prisutni za sve to vrijeme bili izloženi prilično velikoj opasnosti, jer su kongrevove rakete (rani oblik rakete koju je razvio britanski inženjer Sir William Congreve), koje su se ispaljivale s engleskih baterija na Inkermanskim visovima, svake večeri bile usmjerene na mjesto gdje smo se nalazili... Usprkos snažnim potresima, prasku i buci od tih raketa, Urusov je nepomućeno nastavljao svoju trostruku igru, srčući povremeno gutljaj čaja iz čaše... Nadmetanje se završilo duboko poslije ponoći. Urusov je dobio dvije partije, a jedan od njegovih protivnika — jednu.“
Ne jednom se Urusov sretao s Tolstojem za šahovskom tablom. Ponekad je, radi izjednačavanja šansi, majstor je davao svom partneru foru — konja. Obojica su igrali u oštrom, kombinacionom stilu, i njihove partije bile su zanimljive. Ti susreti nisu prošli bez traga za Tolstoja: osjećao je da je počeo bolje da igra. Osim toga, Urusov mu je pričao mnogo zanimljivoga o šahovskom životu u Peterburgu i u inostranstvu.
Čim bi se ukazala mogućnost, Tolstoj je posjećivao svog prijatelja. Tako u dnevniku od 10. oktobra 1855. on, na primjer, zapisuje: „Idem kod Urusova“.
Tolstoju je sve više i više teško padalo da ostane u vojnoj službi. Ona je bila u suprotnosti sa svim njegovim pogledima, mislima, raspoloženjima. „Neophodno je da izađem iz štetne za mene kolotečine vojnog života“, piše on 27. oktobra. Najzad, takav slučaj se ukazao i početkom novembra krenuo je u prijestonicu. Prije odlaska Tolstoj je došao da se oprosti s Urusovom, koji je tada sa svojim pukom bio stacioniran u Kurtjer-foc-Selu. Bilo je to 6. novembra. Urusov i Tolstoj dogovorili su se da će se dopisivati. Urusov mu je dao pismo za poznatog pisca–slavjanofila i jednog od najboljih moskovskih šahista Ivana Vasiljeviča Kirejevskog. U pismu se govorilo: „Preporučujem vam divnog književnika i ujedno šahistu, mog učenika, grofa Lava Nikolajeviča Tolstoja“ (II, 480). Tolstoj je 21. novembra stigao u Peterburg.
Urusov je još neko vrijeme ostao u vojsci. Po završetku Krimskog rata njegov puk bio je upućen u Peremjšlj, u Kaluškoj guberniji. S puta, iz Orehova, Urusov je 20. jula 1856. napisao prvo pismo Lavu Nikolajeviču. Zanimljivo je da je Tolstojevu adresu saznao iz pisma I. S. Turgenjeva.
„Prepiska s takvim ljudima, kao što ste Vi i I. S.,“ pisao je Urusov Tolstoju, „istinsko je dobro za mene; pišem, zapravo, da bih se odmorio, olakšao dušu — odahnuo; zato ne očekujte nikakvu zanimljivu vijest od mene — vijesti idu od Vas k nama, a ne iz kakve Tavrič(eske) gubernije k Vama.“ Ova tužna raspoloženja Urusova nisu bila slučajna. Ona su bila, između ostalog, izazvana njegovim ne uvijek uspješnim nastojanjima da „iskorijeni zloupotrebe
Nadalje, Urusov, usput, iznosi zanimljive zapažanja o osobinama šahovskog talenta, ilustrujući svoju misao primjerima iz života istaknutih savremenih šahista: A. D. Petrova, engleskog majstora Hovarda Staunta i njemačkog majstora i šahovskog teoretičara Laza. Prema onome što piše Urusov, jasno je da su piscu ta imena tada bila dobro poznata.
„Zar,“ tvrdi Urusov, „svi, poput Napoleona, naravno prvog, idu naprijed dok se ne zasite, a onda se vraćaju nazad? To je tužno. Petrov, šahovski genije, ide nazad, Stauntom isto; ali izvanredno je što Nijemci izuzetno čvrsto stoje. De la Laza je strašno čvrst momak, Janiš o njemu kaže da se on, Laza, nikada ne vara; to je, čini se, tipično za Nijemce uopšte.“
Urusov se, istina, ubrzo morao uvjeriti u pogrešnost svog mišljenja, barem što se tiče Petrova, s kojim će se sresti u velikom meču. A dok, međutim, aktivno priprema meč, igra mnogo sa bratom, istražuje šahovske otvaranja i traži nove nastavke. O svojim susretima s D. Urusovim pisao je u istom pismu:
„Bio sam kod kuće, viđao se s bratom i s nestrpljenjem ušao u šahovsku borbu. Čudno je ispalo da je onaj koji je počinjao gubio, tako da smo na kraju obojica pobijedili podjednako. On ima njemačku igru: pozitivnu, bez greške, a ja imam široku, rusku."
U gostima kod Turgenjeva
U Peterburgu je Tolstoj boravio kod I. S. Turgenjeva, koji je živio na Fontanki, kod Aničkovog mosta. Turgenjev je tada već bio poznati pisac, autor „Zapisa lovca“, „Rudina“, „Plemićkog gnijezda“. S velikom dobronamjernošću dočekao je pojavu imena L. N. Tolstoja u literaturi. Već u njegovim prvim djelima Turgenjev je prepoznao veliki talenat kojem je predviđao slavnu budućnost. „Evo, napokon, Gogoljev nasljednik!“ — pisao je Turgenjev u jednom pismu.
S druge strane, Turgenjevljeva djela, naročito „Lovčevi zapisi“, ostavila su ogroman utisak na Tolstoja. „Poslije „Lovčevih zapisa“ nekako je teško pisati“, govorio je Tolstoj.
Sreli su se prvi put i dočekali kao stari prijatelji. Turgenjev je uveo Tolstoja u krug vodećih peterburških pisaca, okupljenih oko naprednog časopisa „Savremenik“. Tu su bili Nekrasov, Panaev, Černjševski, Ostrovski, Gončarov, Grigorovič.
Prijateljstvo nije sprečavalo Turgenjeva i Tolstoja da vode beskonačne rasprave o literaturi i životu, često principijelne i koje su ponekad završavale svađama. Postojalo je samo jedno „umirujuće“ sredstvo, tokom kojeg bi rasprave prestajale, nastupao bi mir, i oni bi dugo sjedili zajedno, ne progovorivši ni riječ… To su bile šahovske partije, koje su obojica tako voljeli.
Još kao mladić, Turgenjev je proučavao teoriju iz knjiga Petrova, Janiša, Algaijera, a potom je čak počeo pretplaćivati engleski šahovski časopis „Chess Players Chronicle“. Volio je pregledavati partije, praveći zabilješke u marginama vodiča i časopisa. Godine 1853. Turgenjev je iz Spaskog pisao S. T. Aksakovu: „Znate li čime se uglavnom bavim. Igram šah sa susjedima ili čak sam, analiziram šahovske partije iz knjiga. Od vježbanja sam stekao određenu snagu.“
Do vremena kada se Turgenjev sreo sa Tolstojem za šahovskom tablom, već je dobro igrao i bio revnosni član Peterburškog šahovskog kluba. Kako je Tolstoj kasnije priznao, Turgenjev je igrao jače od njega. Ipak, nakon prvih susreta još nije htio to priznati. Tako je, u pismu svojoj sestri Mariji Nikolajevni (poslano iz Peterburga 20. novembra 1855.), opisujući prvi susret s Turgenjevom, pisao:
„Odmah smo se srdačno poljubili. On je veoma dobar. Zajedno smo otišli kod Nekrasova, gdje smo ručali i sjedili do osam sati igrajući šah. On je pobijedio u dvije partije, ja u jednoj, ali ja nisam bio u formi, a on sa mnom nije bio milostiv.“
Turgenjev je uveo Tolstoja u „Društvo ljubitelja šahovske igre“, kako se tada nazivao Peterburški šahovski klub. Ovaj klub, nakon dugih molbi istaknutih ruskih šahista — Janiša, Šumova i drugih, osnovan je u martu 1853. godine. Klub je imao svoj statut, u prvom paragrafu kojeg je pisalo da je cilj Društva „širenje ukusa za ovu plemenitu i poučnu igru“.
U klubu su se održavali šahovski turniri, mečevi, konsultativne partije. Okupljali su se, obično, utorkom i petkom. Broj prisutnih znao je dostići 50 i više ljudi. Tu su dolazili i Petrov, kada bi zbog službenih poslova dolazio iz Varšave u Peterburg, i S. Urusov, koji je često dolazio iz Moskve da se suprotstavi najboljim peterburškim majstorima. Članovi kluba bili su I. S. Turgenjev, N. D. Ahšarumov, J. P. Polonski i drugi ruski pisci.
Već 2. decembra 1855. moglo se među posjetiocima kluba sresti i L. Tolstoja. O tome u svojim dnevnicima pominju saradnik „Savremenika“ A. Drujinin i pjesnik J. Polonski. Posljednji je pisao: „Prije nekoliko dana, bez mog znanja, kandidovali su me za člana Šahovskog kluba. U petak (2. decembra) ja, ili bolje reći, mi, smo tamo ručali. Bili su Turgenjev, Drujinin, Panaev, Krajevski, grof Lev Tolstoj (autor „Djetinjstva“), Dudiškin (kritičar „Ot. Zap.“) i drugi.“
O posjetama šahovskom klubu Tolstoj često govori i u svom „Dnevniku“. Evo nekoliko zapisa iz 1856. godine:
„2. februar. Sutra sređujem papire, pišem pisma… Ručam u šahovskom klubu i još pišem, a navečer svraćam kod Turgenjeva…“
„4. februar. Ujutro malo pisao… Ručao u šahovskom klubu.“
„4. novembar… naveče u klubu (šahovskom)“
„9. novembar. Ručao u šahovskom klubu. Nisu me htjeli pustiti. Sve bezveze.“
Iz posljednje bilješke može se zaključiti da Tolstoj vjerovatno nije bio stalni član šahovskog kluba (za što se plaćala godišnja članarina), već samo jedan od njegovih posjetilaca.
U „Dnevniku“ Tolstoj pominje i posjete klubu u 1857. godini. Može se pretpostaviti da se tada upoznao sa mnogim istaknutim ruskim majstorima, uključujući i brata svog sevastopoljskog prijatelja — D. Urusova.
Iste godine Tolstoj se nekoliko puta sreo za šahovskom tablom sa Turgenjevom u inostranstvu, posebno tokom putovanja iz Pariza u Dijon. O tome pominje u dnevniku:
„25. februar. U 8 smo krenuli, na putu igrali. Turgenjev u ništa ne vjeruje.“
„26. februar. Dijon. Spavao odlično. Ujutro napisao glavu sjajno. Šetao s Turgenjevom po crkvama. U kafeu igrali šah. Taština Turgenjeva, kao navika pametnog čovjeka, mila.“
Na osnovu šaha, Turgenjev se blisko povezao sa starijim bratom L. Tolstoja. U pismu Mariji Nikolajevni Tolstoj, koja je tada živjela zajedno sa bratom Nikolajem u Moskvi, pisao je u avgustu 1857. godine: „…Ne bez zavisti mislim na vaš život zajedno — i dragi Nikolaj Nikolajevič mi se tako i pojavljuje sa svojom lulom, šahom, nepromjenjivom hladnokrvnošću i blagim pogledom.“
Godine 1860. N. Tolstoj, zbog naglog pogoršanja zdravlja, po savjetu Turgenjeva otišao je na liječenje u Francusku, u Soden. Tamo je odmarao i Turgenjev. Pisao je grofici E. Lambert (24. juni): „Ovde je došao moj dobar prijatelj, Tolstoj (brat autora), izvanredan čovjek. Šteta, njegovo zdravlje je vrlo loše: ima tešku tuberkulozu. On, povučen od svijeta, pametan i dobar čovjek, povukao se od svijeta, a istovremeno sa svima saosjeća. Razgovaram s njim i igram šah.“
Međutim, Turgenjev nije dugo ostao tamo. 15. jula N. Tolstoj je pisao A. Fetu: „Veoma mi je prazno bez njega (Turgenjeva) u Sodenu, da ne govorim o tome da se šahovski klub raspao.“
Zbog zabrinjavajućih vijesti o zdravlju N. Tolstoja, ljeti 1860. k njemu su došle sestra sa djecom i Lev Nikolajevič. 20. septembra Nikolaj je umro. L. Tolstoj je strašno proživio gubitak voljenog brata. „Smrt Nikolajka najjači je utisak u mom životu“, pisao je.
Nakon smrti starijeg brata, L. Tolstoj je dugo ostao u inostranstvu. Zbog interesa za pedagoški rad i organizaciju škola u Jasnoj Poljani, obišao je mnoge evropske zemlje kako bi se detaljno upoznao sa školskim sistemom. Posjetio je Francusku, Njemačku, Belgiju, Italiju i Englesku.
U Francuskoj se Tolstoj susreo sa Turgenjevom. U dnevniku od 13. aprila 1861. godine zabilježio je: „Pariz. Približavanje Turgenjevu.“
Tada je Turgenjev često igrao šah u pariskom kafeu Režans, gdje su se okupljali najjači šahisti glavnog grada i strani gosti. Tamo je učestvovao u manjim šahovskim turnirima, zauzevši u jednom drugo mjesto, i igrao meč sa snažnim šahistom Vladislavom Mačuskim. Kasnije, pričajući S. Tanejevu o susretima sa Turgenjevom u ovom periodu, Tolstoj je isticao da je Ivan Sergejevič tada igrao bolje od njega.
Šahovski svijet se tada još nalazio pod utiskom brilijantnih pobjeda koje je genijalni američki majstor Pol Morfi ostvario nad najjačim šahistima Engleske, Francuske i Njemačke. Brz i harmoničan razvoj figura u otvaranju partije, plansko zauzimanje centra i otvorenih linija, fin pozicioni osjećaj — sve to u kombinaciji sa izuzetno aktivnom igrom i velikim kombinacionim talentom neprestano je donosilo Morfiju pobjede.
Godine 1858–1859, dvadesetogodišnji mladić pojavio se na šahovskom horizontu Evrope, osvojio mečeve protiv Levantala, Garvica, Andersena, Mongrediena i drugih najboljih majstora Zapada, a potom neočekivano napustio šahovsku arenu. Ime Morfija bilo je okruženo aureolom slave.
Nažalost, susreti ruskih majstora sa Morfijem se nisu održali. Istina, S. Urusov je 1859. godine poslao Morfiju pismo, u kojem ga je izazvao na meč i pozvao da dođe u Rusiju, gdje je takođe garantovao susret u meču sa Petrovom (od kojeg je dobio saglasnost za meč sa Morfijem). Međutim, dalja sudbina Urusovog pisma Morfiju ostala je nepoznata…
Nema sumnje da je o svemu tome S. Urusov, naravno, obavijestio i svog prijatelja L. Tolstoja. Takođe se sa sigurnošću može reći da je Lav Nikolajevič više puta čuo za Morfija iz usta Turgenjeva. Sve to nije moglo da ne izazove veliki interes Tolstoja za stvaralaštvo američkog šahiste.
Time se, po svoj prilici, objašnjava i činjenica da je, dok je boravio u Londonu, kupio Levantalovu knjigu o Morfiju. Ovo djelo, prema riječima Janiša, koji je 1860. godine u „Šahovskom listu“ objavio recenziju knjige, bilo je u to vrijeme najbolje sabranje Morfijevih partija.
Evo nekih zasluga ovog djela, istaknutih u kritičkoj studiji ruskog majstora: „Levantalovo djelo, pisao je Janiš, predstavlja jedini pouzdan zbir partija g. Morfija, kojem je Levantal dodao kratko predgovor i dostavio izdavaču mnogo zanimljivih napomena… Kakav prijatan dar za nas, udaljene ljubitelje, koji smo do tada morali proučavati partije g. Morfija iz tako nesavršenih njemačkih izdanja. G. Levantal je posebno vodio računa o objašnjenju važnih ili teških mjesta ovih partija, što je, naravno, zahtijevalo vrlo temeljit rad.“
L. N. Tolstoj se, čini se, detaljno upoznao s knjigom. Dovukao ju je kući, i do danas primjerak ovog djela (J. Lowenthal „Morphy's Games of Chess“, London, 1860) sa svim neisječenim stranicama čuva se u biblioteci Jasne Poljane.
GLAVA II
"RAT I MIR"
U septembru 1862. godine L. N. Tolstoj se oženio Sofijom Andrejevnom Bers, osamnaestogodišnjom ćerkom moskovskog doktora. Počele su godine srećnog porodičnog života u Jasnoj Poljani.
Čime se sve Tolstoj nije bavio! Učio je djecu i sadio u vrtu, bavio se pčelarstvom i uzgojem stoke. A kako je Tolstoj bio radostan zbog svakog gosta koji je znao da igra šah! U pismu bratancu svoje žene Aleksandru Andrejeviču, pisao je 28. oktobra 1864. godine: „Igraš li šah? Ne mogu da zamislim ovaj život bez šaha, knjiga i lova.“
Udišući punim plućima životni miris prirode Jasne Poljane, Tolstoj je osjećao neobičan nalet stvaralačkih snaga. „Sada sam pisac svim silama svoje duše“, priznao je L. N. Tolstoj, „i pišem i razmišljam kao nikada ranije.“
U tim godinama pisac stvara genijalnu epopeju „Rat i mir“.
„Rat i mir“ — ogromno platno ruskog života prve četvrtine XIX vijeka. U romanu se pojavljuje gotovo 6000 likova. To su ljudi različitog društvenog položaja, sa različitim karakterima, mislima i osjećanjima. Nije, vjerovatno, postojalo nijedan značajniji ili manje značajan događaj u životu ruskog društva početka prošlog vijeka koje bi promaklo pronicljivom pogledu pisca.
Tolstoj nije zaobišao ni šah, koji je tada bio rasprostranjen među određenim krugovima ruskog društva. Nekoliko puta u romanu se u različitim kontekstima spominje šah.
Na primjer, scena dolaska Nikolaja Rostova kući (skraćeno): „Kod kuće još nisu spavali. Mladost kuće Rostovih, vraćajući se iz pozorišta, nakon večere, sjedila je kod klavikorda. Čim je Nikolaj ušao u salu, obuzela ga je ona ljubavna, poetska atmosfera koja je vladala te zime u njihovom domu… Sonja i Nataša u plavim haljinama, u kojima su bile u pozorištu, lijepe i svjesne toga, sretne, osmjehujući se, stajale su kod klavikorda. Vera je sa Šinšinom igrala šah u dnevnoj sobi. Stara grofica, čekajući sina i muža, slagala je pasijans sa staricom plemkinjom koja je živjela u njihovom domu… „Kod njih je sve isto“, pomislio je Nikolaj, zavirujući u dnevnu sobu, gdje je ugledao Veru i majku sa staricom“ (t. I, dio prvi, gl. XV).
Na drugom mjestu pisac ponovo spominje šahovski sto u domu Rostovih: „Pred veče svog odlaska iz Petrograda, knez Andrej je doveo sa sobom Pjera, koji od bala nije bio kod Rostovih. Pjer je izgledao zbunjeno i nesigurno. Razgovarao je s majkom. Nataša je sjela sa Sonjom kod šahovskog stola, pozivajući tako kneza Andreja da im se pridruži. On je prišao njima“ (t. I, dio treći, gl. XXIV).
U romanu je detaljno opisana i epizoda šahovske igre između ruskih oficira Berga i Borisa Drubeckog. Događaj se odigrava 15 vrsta od Olmuca, gdje je bila smještena garda, pripremajući se za inspekciju dvojice careva. Boris je čekao prijatelja iz djetinjstva, armijskog oficira Nikolaja Rostova, da mu preda pismo i novac od porodice.
„Berg i Boris, čisto i uredno odjeveni, odmorni od posljednjeg dnevnog marša, sjedili su u čisto pripremljenoj sobi pred okruglim stolom i igrali šah. Berg je držao u krilu lulu. Boris, sa svojom karakterističnom preciznošću — bijelim tankim rukama slagao je figure u piramidu, čekajući potez Berga, i gledao u lice svog partnera, očigledno razmišljajući o igri, kao što je uvijek razmišljao samo o onome čime se bavio.
— Pa, kako ćete iz ovoga izaći? — rekao je on. — Pokušaćemo — odgovorio je Berg, dodirujući pješaka i ponovo spuštajući ruku.“
U tom trenutku vrata su se otvorila…
— Eto ga, napokon! — povikao je Rostov. — I Berg je tu! Ah ti, petizanfan, ale kuše d’or mir! („Malo dijete, oh, zlatni svijete!“)* — povikao je, ponavljajući riječi dadilje nad kojima su se nekada zajedno smijali s Borisom. — Bože moj! kako si se promijenio! — Boris je ustao ususret Rostovu, ali, ustajući, nije zaboravio pridržati i vratiti na mjesto šahovske figure koje su se razbacale, te je htio zagrliti svog druga…» (t. 1, treći dio, gl. VII).
Nekoliko puta Tolstoj se obraćao promišljanju o šahovskoj igri kako bi što življe otkrio pojedine osobine vojnih dejstava ili čak opštih zakona rata. Šahovske misli u romanu iznosi i sam autor, ali i dva lika — knez Andrej Bolkonski i Napoleon. Karakter tih izlaganja međusobno se razlikuje.
Evo, na primjer, kakvu je misao Tolstoj iznio kako bi pobio pogrešno shvatanje francuskog istoričara Tjera, koji je, nastojeći opravdati Napoleona, tvrdio da je ovaj bio nevoljno privučen zidinama Moskve.
«Dobar igrač», piše Tolstoj, «koji je izgubio u šahu, iskreno je uvjeren da se njegov poraz desio zbog njegove pogreške i traži tu pogrešku na početku svoje igre, ali zaboravlja da je u svakom svom koraku tokom čitave igre činio iste takve greške, da nijedan njegov potez nije bio savršen. Pogreška na koju obraća pažnju primjetna mu je samo zato što je nju protivnik iskoristio. Koliko je složenija od toga igra rata, koja se odvija u poznatim uslovima vremena, gdje ne upravlja jedna volja beživotnim mašinama, nego sve proizlazi iz bezbrojnih sudara različitih samovolja?» (t. III, drugi dio, gl. VII).
Ostale misli o šahu date su u vezi s Borodinskom bitkom.
Zanimljiv je razgovor između Andreja Bolkonskog i Pjera Bezuhova uoči Borodinske bitke. To su bili napredni ljudi svoga vremena, vatreno privrženi Otadžbini. Kada su se sreli pred Borodinskom bitkom, dva prijatelja razmjenjuju misli o predstojećoj borbi. Razgovor skreće na ulogu vojskovođa u ratu. Pjer i Andrej igrali su šah, pa njihova razmišljanja prirodno prelaze na teren šahovskih analogija i poređenja. Tolstoj u usta kneza Andreja stavlja svoje misli:
— Djeco, idite da legnete na spavanje. — Međutim, kažu da je on vješt vojskovođa — reče Pjer. — Ne razumijem šta to znači vješt vojskovođa — reče knez Andrej podrugljivo. — Vješt vojskovođa — reče Pjer — pa onaj koji je predvidio sve slučajnosti… pa, pogodio misli protivnika. — Ali to je nemoguće — reče knez Andrej, kao o nečemu odavno riješenom.
Pjer ga začuđeno pogleda. — Pa ipak — reče on — govore da je rat sličan šahovskoj igri. — Da — reče knez Andrej — samo s onom malom razlikom što u šahu nad svakim potezom možeš misliti koliko god hoćeš, što si tamo izvan uslova vremena, i još s onom razlikom što je konj uvijek jači od piona i dva piona uvijek jače od jednog, a u ratu je jedan bataljon ponekad jači od divizije, a ponekad slabiji od čete. Relativna snaga vojske nikome ne može biti poznata... Uspjeh nikada nije zavisio, niti će zavisiti, ni od položaja, ni od naoružanja, pa čak ni od broja; a najmanje od položaja. — A od čega onda? — Od onog osjećanja koje postoji u meni, u njemu — pokaza na Timohina — u svakom vojniku.» (t. III, drugi dio, gl. XXV)**
Dalje Tolstoj razvija misao da je jedan od glavnih razloga neizbježne pobjede Rusa 1812. godine stanje duha vojske koja brani svoju rodnu zemlju od stranih osvajača — narodni karakter rata.
U prvobitnoj verziji ovog prizora poređenje šaha s ratom bilo je provedeno u širem planu, a izrečena je i zanimljiva misao o šahovskom talentu. Obraćajući se komandiru bataljona Timohinu, knez Andrej kaže: «Ali i u šahu — (ti igraš) (vidiš šta treba) znaš da (se) može desiti takva kombinacija kakvu ne bi napisao ni po čitavom ovom zidu, i da se sve ne može predvidjeti, nego je potreban talenat, instinkt šahovski jednog čovjeka.» (t. 14, str. 109)
Na početku prošlog vijeka još nije postojala kontrola vremena. Prvi put je primijenjena 1853. godine, a u turnirsku praksu ušla je tri decenija kasnije. Odlomak se donosi sa skraćenjima.
Ako knez Andrej, poredeći rat sa šahom, pokazuje duboku, može se reći suštinsku razliku između jednog i drugog, sasvim drugačije na to gleda Napoleon. Pisac ovdje kao da suprotstavlja dva pogleda na rat. Za kneza Andreja rat je zločin, on vodi u smrt stotina hiljada ljudi. „Rat“, govori on, „nije ljubaznost, nego najgadnija stvar u životu, i to treba razumjeti i ne igrati se rata“.
