Artemijev je sumirao utiske sa turnira „Šahovske zvijezde-2025“
Dvostruki prvak Rusije — o važnom radu 14. svjetskog šampiona, e-sportu i glavnim turnirima godine.
Vladislav Artemijev briljirao je na turniru u rapidu i blicu, dominantno pobijedivši na turniru „Šahovske zvijezde 5.0“ u Moskvi. Na FIDE blic listi 27-godišnji velemajstor dodao je skoro 10 poena (14. mjesto na live listi), a u rapidu skoro šest (11. mjesto). Međutim, u klasičnom šahu ove godine mu ne ide — imao je nekoliko neuspješnih nastupa, uključujući i domaći „Aeroflot open“, i udaljio se od elitnog kluba 2700+. O daljim planovima za ovu godinu Artemijev je govorio za „SE“.
— Vaš sljedeći veliki turnir je Svjetsko prvenstvo u e-sportu koje će se održati u Rijadu (u aprilu je objavljeno da se ekipi Team Spirit — pobjedniku The Internationala iz 2021. — pridružuju ruski velemajstori Artemijev i Danil Dubov)? Vladislav Artemijev - Da, planiram da igram u Saudijskoj Arabiji.
— Da li je već poznat format tog događaja? Vladislav Artemijev -Koliko sam razumio, Danja [Dubov] će igrati turnir posljednje šanse u dvadesetim danima jula u Saudijskoj Arabiji. Nadam se da će dobro odigrati i da ćemo zajedno igrati na glavnom turniru SP. Očekuje se vrlo jak sastav. Već su se kvalifikovali mnogi jaki igrači, uključujući Karlsena, Nakamuru, Firouzju, Dudu, Fedosejeva.
— I tamo će biti pojedinačni turniri? Vladislav Artemijev -Da, u rapidu i blicu. Poslije će se po različitim disciplinama sabirati zbirni plasman. To je važno za organizatore, a za šahiste će to uglavnom biti lični turnir. Iskreno, kad su počela pozivanja šahista u e-sportske organizacije, bilo mi je to malo neobično. S iznenađenjem sam to pročitao, ali ubrzo su i meni počele da stižu ponude. Na kraju sam se odlučio za Team Spirit.
— Pratite li inače e-sport? Pratite li uspjehe Team Spirita? Vladislav Artemijev - Sad već pratim, čitam vijesti. Imaju mnogo timova u raznim disciplinama: Counter-Strike, Dota 2. Bili su pobjednici velikih turnira. Sad izučavam njihovu istoriju, učim teoriju (smije se). Ranije sam bio daleko od te industrije.
— Često igrate u timovima sa Dubovim. Da li ste čuli da vas zove Sergej Jesenjin? Vladislav Artemijev -Da, rekao mi je to lično. Ne vidim neku sličnost, ali Danja bolje zna (smije se).
— U septembru vas očekuje, vjerovatno, glavni turnir ovog ciklusa — „Veliki Švajcarac“ (3–15. septembar u Samarkandu)?
Vladislav Artemijev - Da, igraću Grand Swiss, već sam potpisao ugovor. „Veliki Švajcarac“ i Svjetski kup su dva glavna turnira godine. Jesen će biti najzanimljivija. I za šahiste, i za navijače.
— Imate li cilj da se kvalifikujete za Turnir kandidata 2026. ili vam je najvažnije da uživate u igri? Vladislav Artemijev -Nema smisla gubiti dvije sedmice ako ne želiš da se boriš za mjesto na turniru kandidata. Treba imati na umu da je to maratonski turnir, biće ogromna konkurencija — pa ćemo vidjeti.
— Da li vam smeta to što će se Kup svijeta (31. oktobar – 27. novembar, u Indiji) igrati nakon „Velikog Švajcarca“? Vladislav Artemijev -Nisam razmišljao o tome. U globalu me raduje to što će se glavni turniri igrati tamo gdje Rusi neće imati problema sa vizama. Sve ostalo — svi su u istim uslovima.
— Da li planirate učešće na Superfinalu prvenstva Rusije? Vladislav Artemijev -Nije još skoro. Ima vremena za razmišljanje, ali vjerovatno ću morati da odustanem.
— Možete li objasniti zašto? Vladislav Artemijev -To je takođe dug turnir, traje dvije sedmice. A igrati ga nakon „Velikog Švajcarca“… Radije ga ne bih igrao. Samo ako bude neka vrsta kvalifikacije, kao prošli put (na Superfinalu 2024. se dijelilo pet mjesta za Kup svijeta 2025.).
— Kako gledate na nove sukobe oko anticiterskog rada Vladimira Kramnika? U slučaj se uključila i FIDE, koja traži od 14. svjetskog šampiona da povuče tužbu za klevetu protiv Davida Navare. Vladislav Artemijev -To je složen trenutak. U principu, smatram da Kramnik radi nešto korisno. Problem varanja u šahu je ozbiljan. Kako sam Vladimir Borisovič kaže — egzistencijalan. Posebno u online šahu. Mnogi velemajstori su pod sumnjom. Čak i oni sa 2600–2700 rejtingom. S jedne strane, to je iznenađujuće. S druge strane, u online šahu se sad igra za veliki novac. Mnogi šahisti zarađuju više online nego na klasičnim turnirima. Bilo je i u živim turnirima sumnji prema jakim igračima. Neću pominjati imena, ali to su zaista velemajstori koje svi znaju.
— Da li vam se desilo da tokom partije na živom turniru nekoga posumnjate? Vladislav Artemijev -Meni se to dešavalo jako rijetko. Ali u šahovskim kuloarima se često pominju poznata imena, i to zabrinjava. Zato podržavam Kramnikovu borbu. Sad mu je teško. Napadaju ga sa svih strana, pa mu želim sreću i istrajnost. Ipak, njegove metode ne razumijem u potpunosti, nisam stručnjak za matematičku statistiku.
Ni danas niko ne može sa sigurnošću reći kako je umro Aleksandar Aljehin.
Šahovski svijet krije mnoge tajne i zagonetke. Mnoge od njih vjerovatno nikada neće biti razotkrivene, ali se ljubitelji crno-bijele igre ponovo i ponovo vraćaju tim misterijama u nadi da će baciti svjetlo na događaje iz davno minulih vremena. Možda najdramatičniji detektivski zaplet u istoriji šaha jeste smrt prvog ruskog svjetskog šampiona Aleksandra Aljehina.
Šahovski kralj umro je prije skoro 80 godina pod veoma sumnjivim okolnostima. Da li je ta smrt bila prirodna? O tome postoje različite verzije. Pokušaćemo da saberemo sve ono što se danas zna.
Šampion u bezizlaznom položaju
Moskovljanin Aleksandar Aljehin bio je čovjek vrlo složene sudbine. Godine 1927. svrgnuo je sa trona Kapablanku, koji je za mnoge tada bio nepobjediv, i sam diktirao tempo svjetskog šaha gotovo dvije decenije. Ipak, imao je zategnute odnose sa mladom sovjetskom državom.
Poslije revolucije Aljehin je emigrirao iz Rusije u Francusku, pod čijom je zastavom i postao svjetski šampion. Nekoliko godina ranije, čudom je izbjegao streljanje u Odesi, iako je imanje njegove plemićke porodice bilo nacionalizovano, a u emigraciji je o sovjetskoj vlasti govorio bez simpatija. Priključivši se redovima francuske vojske u borbi protiv Hitlera, i radeći u sanitetskoj službi, Aleksandar je sa saborcima razmišljao o bjekstvu preko Pirineja u SAD. Njegovi prijatelji su na kraju uspjeli da sprovedu plan, dok je Aljehin u posljednjem trenutku odustao, vratio se u Pariz i predao se fašistima.
Dugo se smatralo da je svjetski šampion pristao na saradnju s nacistima zato što mu je žena bila Jevrejka i šahista je strahovao za njenu sudbinu, međutim savremena istraživanja tu verziju ne potvrđuju. Ipak, nakon završetka rata, mnogi vodeći velemajstori pozivali su da se Aljehin diskvalifikuje i da se sprovede istraga o njegovim mogućim zločinima.
Međunarodna šahovska federacija, koja je prije rata organizovala olimpijade i amaterska svjetska prvenstva, u tom je pitanju nastojala da djeluje odlučno. Prvi predsjednik FIDE, diplomata i pravnik Aleksandar Rueb, bio je jedan od osnivača fonda Maksa Evea, koji je prikupio sredstva za meč za titulu sa Aljehinom. Holandski izazivač osvojio je titulu, ali nije dugo bio najbolji na svijetu: revanš meč pripao je ruskom šahisti. Ipak, Rueb je, naravno, sanjao da svog sunarodnika vrati na tron, uklanjajući Aljehina s puta.
Maks Eve Foto: Getty Images
Nakon rata, položaj tadašnjeg svjetskog šampiona bio je očajan, a finansijska situacija – prava katastrofa. Bio je uništen, nije imao ni za cigarete. Aleksandar Aleksandrovič, koji se tokom rata nalazio na teritorijama okupiranim od strane Nijemaca, pred kraj sukoba, predviđajući dolazak sovjetskih trupa, preselio se u Portugal, odakle nije bilo izručenja. Ali, maksimum na koji je jedan od najboljih šahista svijeta mogao da računa, bio je da odigra poneki manji turnir u Španiji.
Pedeset trogodišnji šampion polagao je velike nade u poziv za turnir u Engleskoj, planiran za januar 1946. godine, ali američka i holandska federacija uložile su odlučan protest, pa je Aljehin, koji je bezuspješno pokušavao da objasni kako su mu Nijemci prijetili da će mu ukinuti bonove za hranu, na kraju izbačen iz preliminarne liste učesnika.
Položaj je bio gotovo bezizlazan, jer čak ni u Francuskoj Aljehinu, kao vojnom obvezniku koji je prešao na stranu neprijatelja, nije prijetio ništa manje nego sud i zatvor. Pravo spasenje činilo se da bi mogao biti meč za titulu protiv nove sovjetske superzvijezde Mihaila Botvinika, koji je, nakon zakulisne borbe, dobio odobrenje sovjetske vlade.
Dozvola direktno iz Kremlja
Botvinik je žudio da osvoji krunu za svoju zemlju i bio je u sjajnoj formi – posljednjih godina osvajao je turnir za turnirom, usprkos konkurenciji Smislova, Boleslavskog i drugih vodećih sovjetskih šahista. A kvalitet posljednjih partija ostarjelog Aljehina nijie bio najbolji s obzirom na to da je posljednjih godina vodio krajnje nezdrav život i doslovno se pretvorio u ruševinu. Ne samo da je pušio i pio, već je uzimao i druge jake supstance. Botvinik to nije znao, ali je ipak vjerovao da će, zahvaljujući mladosti i ogromnom radu koji je uložio, uspjeti da pobijedi u meču.
Mihail Botvinik Foto: RIA Novosti
Međutim, protiv očuvanja istorijske tradicije – prema kojoj se svjetski prvak postaje isključivo pobjedom nad aktuelnim šampionom – istupio je predsjednik Svesavezne sekcije za šah i dame, pukovnik NKVD-a Boris Vajnštajn. Govorio je: „Kako mislite da stisnete ruku Aljehinu, ruku do lakta u krvi?“ Na njegovoj strani bili su i mnogi ratni generali koji su štitili šah, kao i samo Berijino ministarstvo! Ali u borbi iza zidina Kremlja lobi Botvinika pokazao se jačim. Veliku ulogu tu je odigrao njegov moćni zaštitnik – sovjetski politički teškaš Vjačeslav Molotov. Uz to, nakon ubjedljive pobjede reprezentacije SSSR-a u radio-meču protiv Amerikanaca, i sam Josif Staljin bio je oduševljen uspjesima sovjetske šahovske škole. Tako je odobrenje stiglo s najvišeg vrha.
Ubistvo ili besmislena slučajnost?
Odluka je bila donesena: šahovska kruna treba da pripadne Sovjetskom Savezu, a meč sa nagradnim fondom bio je potvrđen. Na sjednici Svesavezne šahovske sekcije Botvinik je čak primorao Vajnštajna da podnese ostavku. A do tada su bili u odličnim odnosima – Vajnštajn je često pozivao Botvinika u svoj dom, pomogao mu da se prijavi u Moskvi nakon evakuacije. Ipak, razlika u političkim stavovima pretvorila ih je u doživotne neprijatelje.
Sve je izgledalo spremno za epohalni meč Botvinik – Aljehin. Međutim, taj meč se nikada nije odigrao. Dana 24. marta 1946., aktuelni svjetski šampion pronađen je mrtav u hotelskoj sobi u portugalskom gradiću Eštorilu.
Okolnosti njegove smrti do danas su predmet rasprava. Zvanično se govorilo o srčanom udaru, jer je Aljehin mnogo pušio i volio da pije. Ipak, jedno američko izdanje časopisa Chess Life, pozivajući se na svjedoka obdukcije, objavilo je da je stvarna uzrok smrti bilo gušenje mesom – pronađen je komad mesa dug tri inča koji mu je blokirao dušnik. Tada su pristalice teorije o srčanom udaru počele tvrditi da je upravo srčani napad izazvao neuspješno gutanje, jer gušenje rijetko ostavlja miran izraz na licu – a Aljehin je pronađen s izrazom potpune smirenosti.
Naravno, odmah su počele da se pojavljuju teorije o ubistvu. Pripadnici francuskog pokreta otpora govorili su da ne vide ništa sporno u tome da se "obračunaju" sa šahovskim šampionom – kolaboracionisti su 1946. često likvidirani bez suđenja. Kružile su glasine da je Aljehina pronašao neki francuski odred egzekutora koji mu je presudio zbog saradnje s nacistima. Jedan od konobara hotela kasnije je tvrdio da su ga dvojica nepoznatih ljudi ispitivala „koliko bi koštalo da se jednom gospodinu stavi prah u hranu?“
Nasuprot tome, Aljehinov sin, Aleksandar Aljehin mlađi, tvrdio je da je oca stigla ruka Moskve. Inače, sovjetski agenti – kao i nacistički i saveznički – boravili su u Eštorilu sasvim legalno, jer je Portugal tokom rata bio neutralan.
Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, smrt Aljehina detaljno je istraživao velemajstor Kevin Spraggett, koji se preselio u Portugal. Otkrio je niz čudnih okolnosti. Tajna policija je možda manipulisala mjestom smrti i tokom obdukcije. A ostaje nejasno: zašto je šampion iznenada insistirao da doručkuje sam, u sobi, i upravo tada se ugušio mesom? Pored njega – neuredna gomila prljavog posuđa i savršeno postavljene šahovske figure.
Ipak, bilo je i onih koji su tvrdili da Aleksandar Aleksandrovič kategorički nije volio da koristi nož i viljušku. A bio je predvodnik plemstva, svjetski šampion, pa je zato volio da jede sam, ne mareći za bilo kakav bonton. Policajac koji je vodio istragu nije mijenjao iskaz: bio je uvjeren da se čovjek jednostavno ugušio i umro.
Spragget je, međutim, usprkos zvaničnoj verziji, došao do zaključka da je Aleksandar Aleksandrovič umro izvan hotelske sobe, a da je scena smrti inscenirana tek nakon što je već bio mrtav. Prema njegovoj teoriji, verzija „ugušio se hranom“ bila je izmišljena da bi se stvorila mirna iluzija i izbjegao međunarodni skandal, koji bi sigurno izbio ako bi se saznalo da je Aljehin ubijen.
Aleksandar Aljehin Foto: Getty Images
Da li je to mogla biti osveta visokih činovnika NKVD-a, koji su podržavali Vajnštajna i smatrali da se meč Aljehina i Botvinika ni pod kojim uslovima ne smije održati? Ili su ga, obrnuto, likvidirale zapadne obavještajne službe, kako Sovjeti ne bi trijumfalno u Moskvi pobijedili šampiona u padu? I uopšte – da li je uopšte ubijen, ili je to zaista bila prirodna i najbesmislenija smrt šampiona u istoriji?
Izgleda da istinu nikada nećemo saznati.
Inače, sahranila ga je Portugalska šahovska federacija – niko drugi nije imao ko. Novac za pogreb se tražio panično, a sahrana je održana pet dana kasnije od planiranog datuma. Tek deset godina kasnije, njegovi posmrtni ostaci su prebačeni iz Portugala na groblje Monparnas u Parizu.
Ali ono što je najvažnije – čak i u Sovjetskom Savezu, usprkos porijeklu preminulog šampiona, uprkos Aljehinovoj emigraciji i čitavoj teškoj istoriji njegovih odnosa sa SSSR-om, usprkos igranju na njemačkim turnirima i simultankama za oficire Trećeg rajha, ime Aljehina je ugravirano u istoriju i uvršteno u veliki niz domaćih šampiona.
Nemilosrdno vrijeme polako briše iz sjećanja potomaka teške i nezgodne momente iz biografije Aljehina. Ali to da je bio šahovski genije i prvi ruski svjetski šampion – zaboraviti je nemoguće.
Šah-mat! Aktuelna svjetska šampionka u šahu među djevojkama do osamnaest godina (pobjedu je odnijela na finalu u Brazilu) — učenica (a uskoro i brucoškinja) iz Sankt Peterburga Olga Karmanova. Redakcija portala Sobaka.ru razgovarala je s Oljom o tome može li od pješaka postati kraljica slušajući podkaste, zašto je velemajstoru potreban mozak matematičara, kako stoji stvar s konkurencijom u sportu i da li su ženski turniri zaista teži od muških. Spojler: nisu teži — zanimljiviji su!
Neko ide na ples, a ti u gambite i kombinacije — kako se to desilo? Olga Karmanova: Moj put je počeo rano: sa sedam godina sam već igrala prve partije pod rukovodstvom Rimme Semjonovne Bakustine(majstor sporta, trener-profesor prve kategorije, trener kandidata za majstora i šahista prve kategorije, evropskih šampiona. Prim. red.). Upravo mi je ona razvila ljubav za šah. Kao i većina djece, u početku sam išla na časove samo da bih se sklonila iz škole i provela vrijeme s drugarima. Sve je postalo ozbiljnije kad su počele da dolaze prve pobjede — osvajala sam pojedinačne i ekipne turnire, dobro nastupala na etapama Kupa Rusije. Upravo zahvaljujući tome sam i stigla do nacionalnog nivoa. Postala sam lider tog nivoa pomalo slučajno — dijelile smo prvo i drugo mjesto s još jednom djevojkom. Pobjedila sam jer sam bila uspješna u posljednjem kolu (pobjeda u posljednjem kolu takmičenja često donosi znatno poboljšanje pozicije u tabeli, kao i veće šanse za nagrade ili ukupnu pobjedu. Prim. red.). Tako sam, osvajanjem finala Kupa Rusije, stigla do Evrope.
Ko ti je sada mentor? Olga Karmanova: Treninge imam sa Ruslanom Aleksandrovičem Kaštanovim (međunarodni majstor, trener Međunarodne šahovske federacije FIDE. Prim. red.). Već dugo radimo zajedno, razumijemo se i slušamo jedno drugo. Mislim da je to veoma važno. Ruslan Aleksandrovič me je „odgojio“, dao mi je onu neophodnu taktičku osnovu bez koje bi napredak u šahu bio gotovo nemoguć. Ponekad mi u pripremama pomaže i Sergej Vladimirovič Ivanov (velemajstor, sarađivao s poznatim velemajstorima Maksimom Matlakovim, Aleksejem Goganovim, Aleksandrom Šimanovim, šampionkom zemlje među juniorkama Veronikom Ležjepekovom, kao i s jednim od najjačih estonskih velemajstora Aleksandrom Volodinom. Prim. red.). On je odličan mentor u profesionalnom smislu. Ako govorimo o „duhovnim“ pomagačima u životu, to su svakako moji roditelji. Podržavali su me i nastavljaju da me podržavaju u svemu. Tata takođe voli šah, ali nije profesionalni sportista.
Uvijek si voljela da naređuješ kraljicama, topovima i kraljevima? Olga Karmanova: Bilo je kriza. U jednom trenutku sam željela sve da napustim: uspjesi nisu djelovali tako značajno, a partije nisu bile naročito zanimljive. Roditelji su mi tada rekli da mogu slobodno da napustim sport ako više ne želim da se bavim time — uvijek su uz moju odluku i daju mi pravo izbora. Vjerovatno zato i nisam odustala. To je kao s tetovažama u pubertetu: kad ti konačno dozvole da je uradiš, želja odmah nestane. Poželjela sam da pokažem da mogu nešto da postignem u šahu, da volim to što radim.
Šta se nalazi u tvom šahovskom okeanu sjećanja? Olga Karmanova: Prvo, naravno, prvenstvo Evrope. To mi je bio glavni podsticaj za dalji razvoj. Poslije toga sam i prešla kod Kaštanova, počela više da treniram. Sjajno je prisjetiti se i prošlog Svjetskog prvenstva u Brazilu. Vidjeli smo krokodila: isplivao je iz kanala dok smo šetali. To sigurno nikad neću zaboraviti. Posebno me pogađa nostalgija za zajedničkim večerima s ekipom Rusije: sjećam se kako smo se okupljali uveče, igrali odbojku, jeli kokose.
Ispričaj nam nešto o pripremi za Svjetsko prvenstvo. Olga Karmanova: Ovaj put sam prije svega bila na pripremama u Sočiju, gdje sam trenirala s ostalim članicama ženske reprezentacije. Uvijek se za turnire pripremam s trenerom: analiziramo otvaranja mojih protivnica, njihov stil igre. Približno isto radimo i tokom samog takmičenja. Prvo gledamo kako protivnik igra, pratimo njegove partije, pa onda odlučujemo kako da igram protiv njega. Uspješna strategija se bira u odnosu na protivnika. Na primjer, ako on voli napad, nekad je korisno usmjeriti napad na sebe. Protivnik uvijek može pogriješiti.
Da li, po tvom mišljenju, šah „razvija“ mozak i povećava inteligenciju? Postoje istraživanja koja tvrde da je veza između pravog poteza konjem i visokog IQ-a veoma jaka. Olga Karmanova: Nisam imala period bez igre. Zato ne mogu po sebi da sudim. Ali gledajući kolege, mogu da kažem da su zaista svestrani i načitani ljudi, s njima je zanimljivo razgovarati o raznim temama, ne samo o sportu. Ipak, mislim da mnogo toga zavisi od ličnosti. Možda to čak ide i obrnuto: osoba s određenim intelektualnim sposobnostima počne da se bavi šahom, i onda mu ide lakše.
Kakve osobine mora imati dobar šahista? Olga Karmanova: Mogu da napravim paralelu s matematikom — i nama, šahistima, važna je preciznost, kombinatorika, predviđanje. Stalno treba da računaš varijante, poteze. Za uspješan turnir to je od velikog značaja.
Pitanje iz doba interneta: može li se naučiti kako figure sarađuju preko podkasta i online časova? Olga Karmanova: Naravno. Ima mnogo odličnih kurseva, video-lekcija, partija s objašnjenjima. Ako ih koristiš pametno, mogu mnogo da pomognu. Ali mislim da je ipak važno da neko prati tvoj razvoj — mentor, trener, neko ko vidi tvoje greške i vodi te. Šah je kao muzika: možeš sam da sviraš, ali s dirigentom sviraš koncert.
Da bi se šah savladao na visokom nivou, savjetujem da se uzimaju časovi kod profesionalnog trenera. Olga Karmanova: Naravno, sve zavisi od toga s kojom ciljem neko ulazi u igru — mislim da uz veliku želju ništa nije nemoguće, ali ipak je uvijek bolje obratiti se stručnjaku.
Olga na Svjetskom prvenstvu u Brazilu (lični arhiv Olge Karmanove) Brazilski krokodil koji je susreo šahovsku reprezentaciju Rusije
Kao što kaže laureat nagrade „TOP50“-2024, predsjednik jednog od najuspješnijih biotehnoloških holdinga u zemlji „Alkor Bio“ Dmitrij Polyntsev, da bi postao uspješan u svojoj oblasti, moraš biti čovjek-krokodil — i uvijek ići samo naprijed.
Sport bez stakla, stereotipi o autsajderima, IT budućnost
Kakva je situacija s konkurencijom u šahu? Olga Karmanova: Bilo je dovoljno neprijatnih situacija — najviše boli kada dođe do sukoba s prijateljima ili poznanicima. Ali bez obzira na to, rekla bih da je naša zajednica prilično prijatna. Nije bilo ničega poput, recimo, modnog biznisa, gdje konkurenti jedni drugima stavljaju staklo u puder. Na samom Svjetskom prvenstvu nisam bila jedina na postolju — sa mnom ga je dijelila Amina Kirbjakova (članica reprezentacije Kazahstana, međunarodni majstor FIDE; titulu je prepustila meni po dodatnim kriterijumima). Bilo mi je prijatno da razgovaram s njom, dobra je osoba. Nisam osjećala nikakvu zavist.
Najveći vrhunac rivalstva u našem sportu, po mom mišljenju, dešava se među djecom. Mali šahisti još nisu zreli, pa im je često motivacija da „bocnu“ protivnika. Kasnije, s godinama, to nestaje. Ipak, smatram da je zdrava konkurencija neophodna, bez nje je teško napredovati. Naš sport je ipak „dvobojni“, pa je timski duh teže uhvatiti. Svi su više usmjereni na lični razvoj. Mislim da je to čak i prednost.
Kakav je tvoj stav prema stereotipu da je šah „muški sport“? Olga Karmanova: Zapravo, koliko god to čudno zvučalo, mislim da je momcima u neku ruku stvarno lakše. Vjerovatno zbog istorijskog starta: prvo Svjetsko prvenstvo za muškarce održano je 1886., a prvo žensko tek 1927. Ako pogledamo statistiku, žene čine nešto više od 15% ukupnog broja aktivnih igrača registrovanih u FIDE. Među velemajstorima žene čine svega oko 1%. Do 2024. godine, titulu velemajstora Rusije imaju 35 muškaraca i 15 žena.
Da, zaista ima mnogo više uspješnih dječaka nego djevojčica, ali to ne znači da je nama put zatvoren — naprotiv! Olga Karmanova: U savremenom sportu sve je prilagođeno — postoje i muška i ženska takmičenja. Ponekad igram s momcima (korisno je ući s njima u okršaj!), ali s djevojkama je zanimljivije — one su emotivnije, dok je kod momaka stil mirniji.
Kako ti se dopao „Damin gambit“? Olga Karmanova: Bilo je interesantno. Gledala sam ga opušteno, kao običnu seriju. Sa profesionalne strane, tamo malo šta odgovara stvarnosti, dosta je toga dramatizovano (posebno su seriju kritikovali mnogi zbog netačnosti u partijama: predaje poslije jednog poteza, ponude remija u pozicijama gdje to nije moguće, prim. red.). To kod mene nije izazvalo negativne emocije: priča mi se dopala. Ne treba je uzimati kao vodič, već jednostavno uživati u priči i vizuelnom prikazu.
Sad, kao maturantkinji, čini se da ti o odmoru preostaje samo da sanjaš? Možeš li podijeliti akademske planove?
Olga Karmanova: Kombinovati profesionalnu igru s fakultetom teže je nego sa školom. Zato pokušavam pažljivo pristupiti pitanju svoje buduće karijere. Polagala sam na državnoj maturi predmete potrebne za IT-smjerove, i najvjerovatnije ću izabrati pravac povezan s tehnologijama i računarima. Nešto već znam o toj oblasti — moji roditelji su IT-jevci, pa mislim da bi mi slična profesija mogla odgovarati.
Nisi razmišljala da se u potpunosti posvetiš šahu?
Olga Karmanova: Želim da steknem obrazovanje i da uz to stignem i da igram. Volim naš sport, ali nisam sigurna da želim da mu se posvetim baš toliko intenzivno. Nažalost, teško je tako zarađivati za život. Lakše je, na primjer, postati trener. Imam jednog učenika kojem pomažem da se pripremi za takmičenja, ali vjerovatno ne bih mogla da uzmem još nekoga. Dvije riječi: budućnost je neizvjesna.
Treniraš li sada?
Olga Karmanova: Da, aktivno se pripremam za Žensku višu ligu, koja će se održati u Lipecku od 25. juna do 6. jula.
Ukazom Predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina od 16.06.2025. br. 399 „O dodjeli državnih nagrada Ruske Federacije”, poznati velemajstor, zaslužni trener SSSR-a, dugogodišnji sekundant A. Karpova, pobjednik i laureat mnogih međunarodnih takmičenja, Jurij Balašov, odlikovan je Ordenom časti „za zasluge u razvoju fizičke kulture i sporta, dugogodišnji savjestan rad”.
Šahovski savez Rusije još jednom čestita Juriju Sergejeviču na visokom državnom priznanju i podsjeća na ključne tačke njegove slavne karijere.
Jurij Balašov rođen je u gradu Šadrinsku u Kurganskoj oblasti. Odrastao je u velikoj radničkoj porodici, gdje su šahovska polja bila visoko cijenjena. Šah ga je naučio da igra stariji brat Aleksandar, koji je kasnije postao kandidat za majstora, dok je njihova sestra Tamara dostigla prvu kategoriju. Sam Jurij je ispunio normu za prvu kategoriju sa 12 godina – u to vrijeme to je bilo značajno dostignuće – a sa 15 je postao najmlađi majstor u zemlji.
Već tada su stariji drugovi, velemajstori Geler i Bagirov, sa čuđenjem govorili o zadivljujućem teoretskom znanju mladog Balašova: „On poznaje teoriju bolje od mnogih velemajstora!” Kako se pokazalo u godinama koje su uslijedile, Balašov nije bio samo stručnjak za teoriju otvaranja. Odlično je razumio poziciju, snalazio se u kombinacionoj igri, precizno igrao završnice. Osim toga, njegovu igru krasila je nevjerovatna hladnokrvnost u opasnim pozicijama, kao i dalekosežno i precizno računanje varijanti.
Jurij Balašov bio je jedan od prvih učenika (i u doslovnom i u prenesenom smislu) čuvene škole Mihaila Moisejeviča Botvinika. „Tek prisustvom na predavanjima koje je držao Botvinnik, stekao sam pravo shvatanje kako treba raditi na sebi u šahu”, prisjećao se Balašov.
Godine 1967. upisao je šahovsko odjeljenje Moskovskog instituta fizičke kulture; njegov diplomski rad bio je posvećen stvaralaštvu Roberta Fišera. Nije slučajno što ga je Mark Tajmanov 1971. godine pozvao kao stručnjaka za Fišera da mu bude pomoćnik u meču protiv američkog genija. Ipak, zaustaviti velemajstora s druge strane okeana, koji je jurišao ka tituli svjetskog šampiona, Tajmanov nije uspio. Mada je, za razliku od Benta Larsena (koji je takođe izgubio od Amerikanca bez osvojenog poena), upravo zahvaljujući radu svog štaba – među kojima je Balašov imao ključnu ulogu – dolazio do odličnih pozicija iz otvaranja!
Godine 1970. Balašov prvi put postaje šampion Moskve, a na prvenstvu SSSR-a zauzima časno četvrto mjesto. Međunarodni velemajstor postaje 1973. godine, a nastupio je na čak 15 prvenstava SSSR-a! Iako nikad nije bio prvi, gotovo da nije poznavao neuspjeh. Godine 1976. bio je drugi (iza Karpova; bio je glavni konkurent 12. svjetskom šampionu tokom čitavog turnira i prepustio mu titulu tek pri samom finišu), 1979. dijelio je 3–4. mjesto sa Kasparovom, 1980. – 3–5. sa Romanišinom i Jusupovim, a 1986. dijelio je 2–7. mjesto.
U karijeri Balašova – učesnika četiri među-zonska turnira, prvog laureata brojnih velikih međunarodnih takmičenja, pobjednika Svjetske šahovske olimpijade (1980) i evropskih prvenstava sa reprezentacijom SSSR-a – bilo je mnogo blistavih uspjeha. Uz to, Jurij Sergejevič se odlično dokazao ne samo kao šahista-praktičar, već i kao trener. Bio je sekundant Anatolija Karpova u tri meča za svjetsku titulu (1978, 1981. i 1984. godine). Miran, ćutljiv, suzdržan i čak pomalo flegmatičan, prirodno se uklopio u Karpovljev tim, dugi niz godina pomažući svom drugu u borbi za svjetski tron. Pobjede Karpova bile su u velikoj mjeri zasluga trenerskog štaba, u kojem je Balašov imao istaknutu ulogu. Posjedujući enciklopedijsko znanje, kao stvaralački raznovrstan šahista, umio je besprijekorno da procijeni poziciju i predloži najracionalniji put ka rješavanju problema.
Tokom posljednjih 10 godina, Jurij Balašov je ostvario impresivne uspjehe na najvažnijim veteranskim takmičenjima. Višestruki je šampion Rusije među veteranima, kao i laureat državnih prvenstava u klasičnom, rapid i blic šahu. Višestruki je svjetski i evropski prvak među seniorima u sastavu reprezentacije Rusije. A 2018. godine Balašov je podijelio 1–2. mjesto (srebrna medalja) na pojedinačnom Svjetskom prvenstvu za seniore.
Danas Jurij Sergejevič i dalje učestvuje na takmičenjima, pri čemu se velemajstor uspješno nadmeće ne samo na veteranskim turnirima.
Za dostignuća u oblasti šaha, Jurij Sergejevič je odlikovan Ordenom „Prijateljstvo naroda“, a nosilac je i titula „Zaslužni trener SSSR-a“ i „Zaslužni trener FIDE“.
Balašovljeva supruga Jelena je šahovski majstor i trener, autor nekoliko udžbenika za djecu. U porodici Balašov ima tri kćerke i dva sina.
Možda ni sve nabrojane zasluge ne mogu ni približno da prikažu šahovsku snagu Jurija Sergejeviča u godinama kada je njegov talenat bio na vrhuncu. Uglađen repertoar otvaranja, duboko poziciono razumijevanje, vrhunska tehnika – pred Balašovom su često ustuknuli i najveći igrači šahovskog svijeta. Zaista je imao sjajan rezultat protiv mnogih svjetskih prvaka i kandidata za titulu. Zamislite – legendarni šahista je sjedio za tablom naspram ovih veličanstvenih igrača, počevši od Mihaila Botvinika, pa sve do Vladimira Kramnika! A na turnirima iz perioda prije 5–10 godina, Jurij Sergejevič, i dalje sa velikom praktičnom snagom, ispitivao je za tablom tada još veoma mlade Andreja Esipenka i Volodara Murzina!
Prije nekoliko godina na ruskim bioskopskim platnima prikazan je film „Šampion svijeta“ s Ivanom Jankovskim i Konstantinom Habenskim u glavnim ulogama, koji prikazuje veličanstveno rivalstvo između Anatolija Karpova i Viktora Korčnoja, fokusirajući se na mečeve iz Moskve 1974. i, u najvećoj mjeri, iz Bagija 1978. godine. Ulogu Jurija Balašova u filmu tumačio je glumac Mihail Trojnik. Jurij Sergejevič mi je pričao da je prema samom filmu imao ambivalentna osjećanja, ali je naglasio da se Trojnik zaista trudio – dolazio mu je u posjetu, ulazio u lik, i da su zajedno – glumac i velemajstor – učinili sve što su mogli.
Jurij Balašov je vrlo suptilan i dostojanstven čovjek. Mogao bi mnogo toga da ispriča, ali se uvijek plašio da ne ispadne neskroman, iako je njegov doprinos uspjesima Anatolija Karpova ogroman. Drugi istaknuti trener Anatolija Evgenjeviča, Igor Arkadjevič Zajcev, više puta se izjašnjavao o meču u Bagiju i nalazio dublju logiku u tome što je Viktor Korčnoj u odlučujućoj partiji primijenio rizičnu Pirc-Ufimcevu odbranu, umjesto klasičnih načina odbrane poput otvorene španske ili francuske, gdje bi se dobijala pozicija s izolovanim pješakom.
U filmu „Šampion svijeta“ odlučujućoj, 32. partiji, posvećeno je posebno mjesto – sa telefonskim pozivima junaka Jankovskog voljenoj djevojci u Moskvu i prilično veselim analizama u autu na putu ka partiji – ali bilo bi važno da istorija sačuva svjedočanstva o tome kako je sve zaista bilo.
O jednom nevjerovatno teškom i danas gotovo zaboravljenom momentu pred najvažniju partiju s političke i istorijske tačke gledišta – onu pri rezultatu 5:5 (meč se igrao do 6 pobjeda) – Jurij Balašov je progovorio samo jednom, i to 2012. godine, na sajtu ChessPro.
„U intervjuu objavljenom 9. maja 2012. velemajstor Evgenij Vasjukov prisjeća se meča za svjetsku titulu između Karpova i Korčnoja, koji se odigrao tačno prije trećine vijeka. U cilju razjašnjavanja istine, želio bih da iznesem svoje viđenje, jer sam na tom meču bio u ulozi sekundanta svjetskog prvaka.
Saradnju s Karpovom sam obnovio 1977. godine. U martu 1978. preminuo je njegov trener Semen Abramovič Furman. U tom trenutku Karpov, Talj i ja učestvovali smo na međunarodnom turniru u Bugojnu. Tada mi je Karpov predložio da preuzmem rukovođenje njegovim trenerskim timom. S Taljem je već ranije postignut dogovor da mu pomaže, ali Talj nije želio formalno postati trener ili sekundant. Na meču u Bagiju, sjajno je kombinovao novinarski rad s radom u našem stručnom štabu… Ipak, Karpov je želio da još jednom testira potencijalne pomoćnike, pa je organizovao zajedničke pripreme, nakon kojih je donio konačnu odluku – da u Bagio povede i Zajceva kao dodatnog trenera.
O ovom meču je napisano mnogo. Ne želim da se ponavljam, reći ću samo da bi, po mom mišljenju, sve bilo prirodno da je Karpov uspio ostvariti šestu pobjedu negdje oko 24. partije. Zaista, između 18. i 26. partije (taj period je trajao više od mjesec dana) Karpov je imao četiri partije u kojima je mogao da pobijedi. Ali u šahu – čak i u mečevima za svjetsku titulu – dešavaju se nevjerovatne stvari. Na kraju je pobijedio u 27. partiji, ali je odmah zatim izgubio 28. partiju, u otvorenoj varijanti španske partije. Tada nam je šef delegacije V. D. Baturinski saopštio da iz Moskve u Bagio dolazi Vasjukov, koji će donijeti nove ideje u otvorenoj varijanti španske, koje je pronašao velemajstor Efim Geller.
I evo dolazim do glavnog razloga zbog kojeg sam odlučio da napišem ovaj tekst. Vasjukov tvrdi da je poslat u Bagio u najtežem trenutku, kada je rezultat bio izjednačen. Kaže da je Karpovu savjetovao da uzme tajm-aut i ode u Manilu da gleda finale Svjetskog prvenstva u košarci. Navodi i da smo u Karpovljevom odsustvu unaprijedili varijantu otvaranja u kojoj je imao problema. Pokušaću da osporim sve te tvrdnje.
Vasjukov je iz Moskve poletio pri rezultatu 5:3. Dok je stigao – rezultat je postao 5:4. Pri njegovom prisustvu rezultat se izjednačio.
O tome da li uzeti tajm-aut – uopšte nije bilo rasprave. U posljednje četiri partije Karpov je osvojio samo pola poena, i tajm-aut je bio neophodan.“
Ideja da Karpov otputuje u Manilu prije 32. partije pripadala je poznatom stručnjaku u oblasti sportske medicine – Valeriju Nikolajeviču Krilovu, koji je boravio u Bagiju tokom čitavog meča. U listu Sport-ekspress od 11. maja 2012. objavljen je veliki intervju s Krilovim, u kojem je detaljno opisao i ovu epizodu.
Dodao bih samo da se, prije nego što je s tom idejom otišao kod Sevastjanova, Krilov prethodno posavjetovao s nama trenerima i dobio našu podršku.
A sada o pripremi za 32. partiju, za koju smo imali dva dana. Tog jutra smo se svi okupili i zamolili Vasjukova da nam pokaže ono što je smislio Geller. Vasjukov je počeo nešto da pokazuje, ali ispostavilo se da sve to već poznajemo. Na kraju se ispostavilo da se Vasjukov ne može sjetiti te ideje zbog koje je, zapravo, i poslat u Bagiо. Bio je to veoma težak i neprijatan trenutak.
Tada sam, iako sam bio najmlađi član našeg trenerskog tima, ali i prvi sekundant, morao da pokažem inicijativu. Rekao sam Vasjukovu da se vrati u hotel i pokuša da formuliše svoju zamisao u tom varijanti. Zamolio sam Mihaila Nehemjeviča da pođe s njim i pokuša da mu pomogne. Iskreno govoreći, nisam vjerovao da će to uroditi plodom.
Ali desilo se čudo. U čuvenom romanu V. Bogomolova „U avgustu četrdeset četvrte“ postoji izraz – „prokuckati kroz indirektne metode“. Nešto slično uspio je da postigne Talj. Poslije tri sata Talj i Vasjukov su se vratili, i već po sjaju u Taljevim očima bilo je jasno da su uspjeli. I dalje mi je misterija kako je Talj uspio da navede kolegu na pravu misao.
Tako smo pronašli odgovarajući redoslijed i niz poteza, i ostalo je samo da sve detaljno analiziramo. Sljedećeg dana vratio se i vidno osvježeni Karpov, i nakon kratke diskusije odlučeno je da se partija započne potezom 1.e2–e4.
U 32. partiji Korčnoj je odabrao težak varijantu Ufimcevljeve (Pircove) odbrane i izgubio, bez stvarnog otpora. Karpov je odbranio titulu svjetskog prvaka, a naš višemjesečni rad (skoro cijele 1978. godine) bio je dostojno nagrađen. Meni i Zajcevu dodijeljeno je zvanje „Zaslužni trener SSSR-a“, a takođe smo nagrađeni Ordenom prijateljstva naroda.
Meč u Bagiju zauzima posebno mjesto u mom šahovskom životu. Ni na jednom drugom takmičenju nisam radio toliko mnogo i toliko intenzivno. I nikada cijena rezultata nije bila tako visoka..."
(Jurij Balašov)
Želimo Juriju Sergejeviču optimizam, snagu i zdravlje! Nedavno je na Gogoljevski bulevaru sa velikim entuzijazmom obilježena 50-godišnjica osvajanja krune od strane Anatolija Karpova. Ali jubileji se ne završavaju, i vrijeme da se ponovo prisjetimo bitke sa moćnim Viktorom Korčnojem doći će za tri godine.
I što je najvažnije – da glavni kovači jedne od najvećih pobjeda sovjetskog sporta XX vijeka tada budu sa nama!
Dječaku je svega 10 godina, a već bi mogao postati najmlađi velemajstor u istoriji. A uz to se već dva puta sreo sa Magnusom Carlsenom.
Krajem maja 2025. godine, desetogodišnji ruski šahista Rоman Šogdžijev postavio je nevjerovatan rekord – postao je najmlađi međunarodni majstor u istoriji, ispunivši potrebnu normu na turniru Radničkog. Ni Rоma, ni njegova porodica nemaju namjeru da se tu zaustave – u planu su velemajstorska titula i velike pobjede.
„Čempionat“ je razgovarao sa porodicom Šogdžijev kako bi više saznao o ovom mladom šahovskom geniju iz Rusije – o njegovim interesovanjima, snovima i ciljevima.
„Nemam pametni telefon“
— Rоma, kad si ispunio normu za međunarodnog majstora, šta ti je prvo palo na pamet? Da li si htio da vičeš ‘siii!’ kao Ronaldo ili da lupiš šakom o sto kao Carlsen? Rоman Šogdžijev — Pa bio sam, naravno, srećan. Ali samo sam se nasmijao, i to je to. Šah nije kao fudbal da se tako burno izražavaju emocije.
— Ko te je uopšte naučio da igraš šah? Rоman Šogdžijev — Tata me naučio kako se figure pomjeraju, a onda, kad sam počeo stalno da ga pobjeđujem, počeo sam da radim sa trenerom. Sa Dmitrijem Jevgenijevičem Sarangovim.
— Koliko si imao godina kad si počeo da radiš s trenerom? Rоman Šogdžijev — Skoro pet. Četiri godine i jedanaest mjeseci.
— Sad si i dalje mali dječak, a tada nisi imao ni pet godina. Da li si imao dovoljno strpljenja da treniraš? Rоman Šogdžijev — Ne sjećam se baš najbolje, ali mama je govorila da sam mogao da treniram i po dva sata. I htio sam još, ali mi trener nije dozvoljavao.
— Koji si razred sad završio? U koju školu ideš? Rоman Šogdžijev — Završio sam treći, sad sam prešao u četvrti. Idem u Kurčatovsku školu, ali sam tamo rijetko. Uglavnom sam na kućnom obrazovanju, ali dolazim na ispite.
Porodica Šogdžijev u Kurčatovskoj školi Foto: iz privatne arhive
— Da li je teško? Rоman Šogdžijev — Ma ne, tamo su zadaci laki. Učitelji su veoma dobri. Prate kako igram, podržavaju me.
— Šahisti su svi veoma pametni, čak i kad su mali. Vjerovatno si već u prvom razredu znao sve iz programa nižih razreda? Rоman Šogdžijev — Iz matematike vjerovatno jesam. Tata mi je sve objašnjavao unaprijed. A ovako radim isto što i svi u trećem razredu. Čitam knjige. Svidjela mi se „Zlatne ruke“, o dječaku koji je bio loš đak, a onda postao najbolji ljekar na svijetu. Sanjao je da će to postati – i uspio je.
— Šta te još zanima osim šaha? Možda fudbal? Rоman Šogdžijev — Najviše volim šah. Ponekad igram igrice na automatima ili u sobi sa virtuelnom stvarnošću. Idem na bazen. A, i treniram aikido. Trener mi je čak rekao da mogu dostići dobar nivo. Fudbal ne igram – samo ponekad pogledam najvažnije utakmice.
Rоma pobjeđuje ne samo u šahu, već i u plivanju Foto: iz privatne arhive
— A kompjuterske igre ili igrice na telefonu? Rоman Šogdžijev — Ne igram kompjuterske igrice, a telefon nemam. I ne treba mi. Ne mogu sam da idem na turnire, uvijek idem s nekim od roditelja. Imam tablet s internetom, ali na njemu su samo šahovske stvari. Sve vezano za šah mi je zanimljivo.
— Znači, pratiš sve što se dešava u šahovskom svijetu. Šta te najviše iznenadilo prošle godine? Rоman Šogdžijev — Iznenadilo me što je Gukeš osvojio Turnir kandidata. Kako mu je to uspjelo? Eto, to je to, valjda.
— Da li si očekivao da će Gukeš pobijediti Ding Lirena u meču za titulu? Rоman Šogdžijev — Jesam, imao je mnogo veće šanse. Ali navijao sam za Dinga.
— Zašto? Gukeš ti je bliži po godinama. — Bilo mi je jednostavno žao Dinga. Kad je pobijedio Jana Nepomnjaščija, ništa nije pokazao. Loše je igrao, koliko je samo rejtinga izgubio. Htio sam da nešto promijeni u toj situaciji. Nije mu uspjelo.
„Sreo sam se s Carlsenom. Čak dva puta.“
— Reci, Rоma, sa svojih 10 godina već si međunarodni majstor. Da li si imao neku „zvjezdanu bolest“? Rоman Šogdžijev — Nešto malo jeste bilo.
— I kako si to „izliječio“? Da li si doživio neki poraz? Rоman Šogdžijev — Tata me izliječio od toga. Više se ne ponavlja.
Rоma Šogdžijev sa direktorom turnira Radničkog Foto: iz privatne arhive
— A kako te izliječio? — To bolje njega pitajte.
U razgovor se uključuje otac – Savr Šogdžijev:
Savr Šodžijev— Bilo je toga. Lično imam apsolutnu netrpeljivost prema i najmanjim znacima umišljenosti, nadmenosti. Rоma odmah dobije kritiku. Kada izgubi, često ga natjeram da priđe protivniku, pruži mu ruku i zahvali se na partiji, bez obzira na bolan poraz i suze. Ako on bude poštovao protivnike – i njega će poštovati.
— Rоma, koliko je trajala tvoja najduža partija za tablom? Rоman Šogdžijev — Znam tačno – 5 sati i 17 minuta. To je bilo 2024. godine na turniru Radničkog. Pet sati je bila ravnopravna pozicija, a onda sam u cajtnotu nadigrao protivnika.
— Da li je to bila tvoja najteža partija do sad? Rоman Šogdžijev — Ne, imao sam partiju koja je trajala 5 sati i 10 minuta. Imao sam dobijenu poziciju, ali nisam uspio da pobijedim. Bilo mi je baš krivo. Kasnije sam s trenerom analizirao – kompjuter je pokazivao +20 za mene. Ali ja za tablom nisam našao taj potez.
Porodica Šogdžijev Foto: iz privatne arhive
— Imaš li neki talisman ili ritual prije partije? Rоman Šogdžijev — Nemam, o tome i ne razmišljam. Samo sjednem i igram.
— Usput, da li ti se nekada desilo da su te natjerali da se presvučeš? Da ne ispunjavaš pravila oblačenja, na primjer? Rоman Šogdžijev — Ne, sve je bilo u redu. Ali na turnirima za odrasle bilo je slučajeva da su sudije tražile od nekoga da promijeni obuću, mislim. Trudim se da mi bude udobno i toplo. Ali imao sam jedan neprijatan slučaj s garderobom. Prošle godine na Dječijem Kupu svijeta u Batumiju napolju je bilo vruće, a u sali – hladno. Klima je duvala pravo na nas. Stavio sam kapuljaču od duksa na glavu, a sudije su me natjerale da je skinem. Razbolio sam se i zbog toga loše odigrao. Izgubio sam 60 ili 70 rejting poena.
Situaciju komentariše majka mladog šahiste, Saglara Šogdžijeva:
Saglara Šogdžijeva— Sa strane organizatora to je bilo malo čudno – postaviti klimu na tako nisku temperaturu na dječijem turniru. Mogli su bar da upozore djecu i roditelje da će u sali biti veoma hladno ili da odlože početak partija kako bi djeca stigla da se presvuku. Na kraju su se mnogi razboljeli.
— Pratiš li svoje vršnjake? Postavši međunarodni majstor, oborio si rekord Faustina Ora. Da li bi želio da igraš s njim? Rоman Šogdžijev- Da! Još se nismo sreli. On dobro igra.
— A kad bi birao – da igraš s Orom ili s Magnusom – koga bi izabrao? Rоman Šogdžijev — Magnusa. On je najbolji na svijetu. Sreli smo se već, čak dvaput.
Saglara Šogdžijeva: Zaista smo se sreli s Magnusom dva puta, Karlsen nam je poklonio knjigu. On i njegov otac su veoma ljubazni. Ali to što ne govorimo engleski omelo je normalnu komunikaciju, iako je Karlsen bio spreman da nam posveti dosta vremena.
— Da li bi želio da budeš kao on? Rоman Šogdžijev — Volio bih da budem poznat kao Roma Šogdžijev.
— Tvoj naredni cilj? Rоman Šogdžijev — Da postanem velemajstor. Ali to je teže ostvariti. Koeficijent je drugačiji, protivnici su jači. I volio bih da oborim rekord Abhimanyu Mishre, najmlađeg velemajstora na svijetu.
— Bićeš li razočaran ako ne uspiješ da prestigneš Mišru, ali na primjer oboriš rekord Sergeja Karjakina i postaneš najmlađi velemajstor u Rusiji? Rоman Šogdžijev — I to je u redu. Ali želim da idem dalje i ostvarujem nove ciljeve.
— Stalno pričaš samo o šahu. Na tabletu – samo šah. Ne bojiš se da će ti to dosaditi? Nije ti nikad palo na pamet da sve batališ i ideš da se družiš s klincima napolju? Rоman Šogdžijev — Ne, meni je šah jako zanimljiv. A i nisam još ništa postigao.
Savr Šogdžijev: Sad s Romom putujem na Svjetsko ekipno prvenstvo u ubrzanom šahu u Londonu. Turnir je sjajan, planira se učešće gotovo svih svjetskih zvijezda. Veliko hvala FIDE-u i lično Arkadiju Dvorkoviču na pozivu i organizaciji Rominog učešća na prvenstvu.
Krajem septembra u Almatiju će se održati Svjetsko prvenstvo za djecu. Ako Šahovski savez Rusije bude smatrao potrebnim Romin nastup, u dogovoru s trenerskim timom, biće nam čast da ponovo branimo čast zemlje.
Krajem decembra u Dohi će se održati Svjetsko prvenstvo u ubrzanom šahu. Na sličnom turniru Roma je debitovao u Samarkandu 2023. godine i izazvao pravu senzaciju. Tada je imao samo osam godina. Pokušaćemo da ponovimo uspjeh, a ciljevi će, naravno, sad biti drugačiji.
Skoro svi naši lični prihodi, plus sponzorska pomoć od mecena i saveza, odlaze na razvoj Rome i organizaciju putovanja na turnire. Put u Srbiju na turnir u Radničkima koštao nas je 170 hiljada rubalja za njega i mamu. Za London smo predvidjeli skoro pola miliona, uključujući troškove viza. Turniri bliže kući, naravno, koštaju nešto manje.
Mi, iako živimo u skromnim uslovima, nismo navikli da se žalimo. To je naš izbor.
Velemajstor Grebnev dobro je poznat čitaocima ChessOpen-a! On je jedan od onih koji vas neprestano tjeraju da ga pratite – osvojio je sve zlatne medalje na svijetu i u Aziji, pobjeđivao među omladincima, igrao za ekipu „Ruske šahovske škole“, a sada briljira i na seniorskom nivou. Prije nekoliko dana, trijumfovao je na velikom Dubai Open 2025, ostavivši iza sebe 182 šahista iz 37 zemalja, i osvojio najveću nagradu u dosadašnjoj karijeri – $11.000.
Naravno, željeli smo da saznamo više detalja… A ujedno i da pričamo o njegovom šahovskom razvoju, odnosu prema uspjesima i neuspjesima, nadama i očekivanjima, kao i o tome da li uskoro možemo očekivati smjenu generacija na ruskoj sceni – i koju ulogu u tom procesu on namjerava da ima. Zanimljivo – o čemu će biti naš treći intervju?
– Naš prethodni razgovor bio je prije otprilike godinu i po, nakon tvoje nove pobjede na omladinskom prvenstvu. Kako ocjenjuješ to vrijeme i smatraš li da si uspješno prešao u „odrasle“ šahovske kružne turnire?
Aleksej Grebnev – Da, prelazak se dogodio, i prošao je glatko, bez naglih skokova. Mnogi protivnici su mi već poznati – igrao sam s njima još na dječjim turnirima. Ako i budem igrao neki juniorski turnir uskoro, to će biti izuzetak. Da bi se prešlo na novi nivo, trebalo je dosta truda: morao sam da stičem praksu, isprobavam i ostvarujem svoje ideje, analiziram greške... Ukratko – spreman sam!
– Da li je takav prelazak zahtijevao dodatnu moralnu snagu? Da li ti je sada lakše ili teže? U omladinskim kategorijama su od tebe uvijek očekivali pobjedu, ali sada su i protivnici znatno jači...
Aleksej Grebnev – Naravno, nije lako kada se od tebe stalno očekuju pobjede, ali to mi je davalo dodatnu snagu da idem dalje – već na seniorskom nivou. Generalno, ne bih rekao da sam morao drastično da mijenjam sebe – rad je tekao planski i postepeno. U zavisnosti od turnira, mijenja se i jačina protivnika. Što je turnir jači, to mi je zanimljivije da igram, naročito kad postoji ograničenje za minimalni rejting – to me dodatno motiviše da pobijedim.
– Koji bi turnir posebno izdvojio kao prelazni trenutak u karijeri?
Aleksej Grebnev – Bez sumnje, to je učešće u superfinalu Prvenstva Rusije 2024. godine. Superfinale je za mene predstavljalo veliku podršku od strane Ruske šahovske federacije (formalno se nisam kvalifikovao – loše sam odigrao Višu ligu, osvojivši samo „+1“, ali su me ipak uključili među učesnike). Taj poziv mi je ulio samopouzdanje.
– Jesi li očekivao da ćeš biti potpuno konkurentan među najboljim igračima zemlje?
Aleksej Grebnev – Učešće na takvim turnirima donosi samopouzdanje, a teorijska priprema i praktično iskustvo omogućavaju ti da se približiš vrhunskim igračima. Konkurencija je veoma važna, ona omogućava napredak. (Svih 11 partija Aleksej je završio remijem i zauzeo 6. mjesto; bez poraza su turnir završila još samo trojica igrača – nap. E.A.)
– Imaš li osjećaj da nova generacija ruskih igrača brzo sustiže prethodnu? Da ste ti, Murzin, Nesterov, Zemljanski, Makarian već spremni da potisnete one koji su do sada vodili glavnu riječ u Rusiji?
Aleksej Grebnev – U Rusiji su uvijek postojali, postoje i postaće jaki šahisti… Ali reći da ćemo uskoro svrgnuti prethodnu generaciju – Griščuka, Andreikina, Artemijeva, Dubova – još je rano. Prvo moramo dostići njihove visine, pa tek onda možemo govoriti o smjeni generacija. Ne bih žurio sa zaključcima. Jasno je da nam razvoj naučno-tehnološkog napretka omogućava da postižemo rezultate u nešto mlađim godinama nego što je bio slučaj s njima, ali to je sve. To se uopšte vidi i kao globalni trend u šahu.
– Osjećaš li se kao jedan od lidera „novog talasa“ i da li ti to daje dodatnu snagu?
Aleksej Grebnev – Najmanje što mogu, jeste da pokušam da budem na tom nivou (smije se). Samopouzdanje crpim iz pobjeda na turnirima – naročito kad uspijem da pobijedim tamo gdje me nisu smatrali favoritom.
– Šta, po tvom mišljenju, razlikuje najbolje mlade ruske igrače od prethodne generacije – osim energije – i od mladih lidera iz drugih zemalja? (Ne govorimo sada o Indijcima – oni su posebna priča.) Možete li vi da izdržite konkurenciju, da budete bolji, da dostignete visine Karjakina, Nepomnjaščija?
Aleksej Grebnev – Teško je reći u čemu su razlike. Vjerovatno je dostupnost savremenih računara i nagli napredak šahovskih „mašina“ znatno pojednostavio pripremu i sticanje znanja. Velika količina, i to brzo promjenljivih informacija, povećava memorijske kapacitete svakog novog naraštaja. Ogroman broj turnira širom svijeta omogućava brzo sticanje iskustva i praktičnu primjenu znanja. Danas su jaki treneri pristupačniji – ima ih više i ne moraš živjeti u istom gradu s njima, dovoljan je internet. I tako dalje! Teorijska priprema postala je jedan od najvažnijih faktora konkurentnosti, a sama konkurencija je prešla na potpuno novi nivo. Kad je riječ o razvoju, ona je apsolutno ključna – glavni je podsticaj za napredak.
– Ranije si govorio da, osim planova za putovanja, praviš i listu željenih rezultata – što bi volio da postigneš… Ako uporedimo šta si želio i šta si postigao u 2024–2025, da li si „u plusu“? Ili ima „dugova“?
Aleksej Grebnev – Ne bih otkrivao svoje planove, ali – „dugova“ ima. I planiram da ih „zatvorim“ ove godine.
– Koje ciljeve postavljaš pred sebe u bliskoj, ali možda i malo daljoj budućnosti?
Aleksej Grebnev – Ništa novo: povećavati i zadržavati rejting, sticati više prakse…
– U poređenju sa mnogim mladim profesionalcima, igraš relativno malo. Planiraš li da igraš češće, i gdje? Šta stavljaš na prvo mjesto: biraš li turnire prema uslovima, nagradama ili nivou protivnika?
Aleksej Grebnev – Svoj kalendar pravim uzimajući u obzir zvanična takmičenja, jer igram za reprezentaciju Rusije. Prilikom izbora turnira, prije svega se orijentišem na sastav učesnika. Uvijek želim da igram protiv protivnika koji su jači od mene po rejtingu i igri, a za to je potrebno više učešća na međunarodnim turnirima.
– Kada ideš na neki open, ideš li s ciljem da ga obavezno osvojiš?
Aleksej Grebnev – Kao što je govorio Aleksandar Suvorov: „Loš je onaj vojnik koji ne sanja da postane general!“ (smije se). Ciljevi se razlikuju od turnira do turnira. Ali što su jači učesnici i gušća konkurencija, to je zanimljivije igrati – a i završnica bude često nepredvidiva. Sve češće se dešava da favoriti ne osvajaju jake turnire.
– Kada prilikom žrijeba dobiješ jačeg protivnika nego što si se nadao, više se raduješ jer će biti zanimljivo i možeš nešto naučiti, ili se razočaraš jer će biti teže pobijediti?
Aleksej Grebnev – To je svojevrsni ekstrem. Igrati protiv igrača višeg rejtinga, koji je fokusiran na pobjedu, zanimljivije je – jer, bez obzira na rezultat, dobijaš iskustvo koje će ti kasnije koristiti.
– S te tačke gledišta, kakav je za tebe bio Dubai Open 2025? Da li si smatrao da možeš da se boriš za pobjedu?
Aleksej Grebnev – Za mene je to bio „spontani“ turnir, nije bio u planu. Prijavio sam se u posljednjem trenutku, umjesto igrača koji nije mogao da učestvuje. Htio sam da se „iskupim“ za Prvenstvo Azije i Šaržu.
– Kakvo ti je bilo raspoloženje i jesi li se osjećao u formi? To ti je bio četvrti turnir zaredom, poslije Sočija, Prvenstva Azije i Šardže – otkud tolika energija? Ili su prosto protivnici bili slabiji?!
Aleksej Grebnev – Na prva dva turnira nisam se proslavio. Počeo sam da gubim motivaciju, ali dolazak mame mi je dao drugi vjetar u leđa. Smatram da sam Dubai Open odigrao dobro, „u jednom dahu“, iako sam ponegdje igrao oprezno. Povećao sam rejting, a osvojiti prvo mjesto na turniru je, bez sumnje, uvijek prijatno.
– Kako je došlo do remija u samo četiri(!) poteza nakon tri pobjede na startu? Nije li to izgledalo prilično ružno, kad se na prvoj tabli partija demonstrativno završi za minut…
Aleksej Grebnev – Moj protivnik je zakasnio, a kad je došao, već je odlučio da ponudi remi, ili da ga kasnije „iznudi“. Procijenio sam sve okolnosti i prihvatio sam… Moram reći da sjedeći za tablom, i donoseći odluku tokom partije, znaš i osjećaš više nego neko ko to gleda sa strane.
– Koju bi partiju nazvao ključnom za sebe na turniru?
Aleksej Grebnev – Mislim da je to pobjeda nad Indijcem Rohitom u 7. kolu. Ona mi je omogućila da se učvrstim među liderima.
– Kada je postalo jasno da ćeš najvjerovatnije biti pobjednik turnira, da li se promijenio odnos organizatora prema tebi? Da li si se osjećao kao važna ličnost? I kakav je osjećaj stajati na najvišoj stepenici?
Aleksej Grebnev – Promijenilo se jedino to što su počeli više da me fotografišu – ranije su uglavnom slikali svojeiIndijce, kojih je bilo mnogo (smije se). Bilo mi je jako drago da dobijem pehar i da shvatim da sam pobjednik velikog turnira, posebno nakon dva ne baš uspješna nastupa u UAE.
– Da li si ikada ranije osvajao takvu nagradu? I hoće li to promijeniti tvoj život?
Aleksej Grebnev – Ovo je moja najveća nagrada do sada. Hoće li nešto promijeniti u mom životu – o tome još nisam razmišljao…
– Šta možeš reći o ostalim našim momcima, prije svega o Zemljanskom? Da li ti Ivan već „gazi za petama“?
Aleksej Grebnev – Imamo sada mnogo mladih, zanimljivih i perspektivnih momaka, kao što su Savva Vetohin i Artem Uskov, koji su u raznim trenucima postizali odlične rezultate, u skladu s ciljevima koje su sebi postavili. Ivan, naravno, privlači pažnju i jasno ide ka svojim ciljevima. Od početka ove godine, mnogi ruski šahisti su se istakli ne samo na velikim međunarodnim turnirima, već su i postavljali lične rekorde.
– Na prethodna tri turnira uz tebe je bio član ekipe „Ruske šahovske škole“ – Paravjan, ali u Dubaiju ga nije bilo. Je li „splasnuo“? Inače, je li ti važno da si okružen ljudima iz svoje ekipe?
Aleksej Grebnev -– Od malih nogu sam na turnire išao uglavnom sam, tako da prisustvo drugih ne utiče posebno na moju igru i raspoloženje… Naravno, uvijek je prijatno kad je pored tebe neko poznat, s kim možeš da se posavjetuješ, tim prije što je u okviru „Ruske šahovske škole“, za čiji tim igram već dvije godine, David uvijek bio u ulozi starijeg mentora, može se reći „igrajućeg trenera“. Što se tiče toga da li se „snašao“ – iza njega je velika škola, ne mogu ništa da tvrdim, moguće je da je imao druge planove.
– Pratiš li nastupe članova tvoje ekipe – Nesterova, Šuvalove i ostalih?
Aleksej Grebnev – Da, naravno. Pratim sve – držim ruku na pulsu.
– Da li ti se dopada atmosfera i duh koji vlada u „Ruskoj šahovskoj školi“?
Aleksej Grebnev – Apsolutno! „RŠŠ“ se aktivno bavi i obrazovnim i društvenim radom, pruža podršku i razvija mlade talente. I to ne samo u glavnoj djelatnosti, već i kroz seniorski i dječiji tim. Organizuju pripreme, stvaraju pozitivnu atmosferu. Za takvu ekipu stvarno želiš da se boriš. Mogu da kažem da takvo nešto nisam vidio nigdje drugo – zajednička analiza partija poslije kola, neformalno druženje, uz dozu šale i smijeha, sve to jača timski duh.
– Da li bi volio da u skorijoj budućnosti postaneš šampion Rusije – i pojedinačno i sa ekipom „RŠŠ“?
Aleksej Grebnev – Pobijediti na takvim turnirima biće izuzetno teško, ali to je svakako jedan od mojih ciljeva u narednim godinama!
– Još jednom čestitke na pobjedi, i želimo ti nastavak pobjedničkog niza…
O najmlađem međunarodnom majstoru u istoriji piše Vladimir Barski:
Prošle nedjelje Roman Šogdžijev pobijedio je na kružnom turniru u Beogradu sa 7 poena iz 9 partija i time ispunio treću, završnu normu za titulu međunarodnog majstora. Tako je Roma postao najmlađi međunarodni majstor u istoriji – sa 10 godina, 3 mjeseca i 21 dan. Prethodni rekord držao je argentinski vunderkind Faustino Oro – 10 godina, 8 mjeseci i 16 dana.
U atletici postoji izraz „barijera od 10 sekundi“ – odnosi se na trkače koji stotku istrče ispod 10 sekundi, što je pokazatelj klase. Vrlo je vjerovatno da će se i u šahu vremenom ustaliti pojam „barijera od 10 godina“ – za mlade talente koji osvajaju majstorsku titulu. Ali za sada je naš Roma ispred čitavog svijeta, i čestitamo na ovom izuzetnom dostignuću i njemu, i njegovim roditeljima, i prvom treneru Dmitriju Sarangovu, kao i sadašnjim mentorima – velemajstoru Evgeniju Tomaševskom i međunarodnom majstoru Mihailu Šereševskom. Bravo!
Romin put do šahovskog vrha počeo je 4. februara 2015. u Moskvi. Otac ga je naučio šahu kada je imao četiri godine. Kasnije su u njegov razvoj doprinijeli različiti treneri, uključujući velemajstore Konstantina Sakaeva i Jakova Gelera, kao i rukovodioca šahovskog programa Kurčatovske škole Vjačeslava Borisova. Roma pohađa tu prestižnu moskovsku školu i igrao je za njen tim u finalu „Bijele topovske kule“.
O sebi je prvi put široj javnosti dao do znanja ljeta 2022. (sa 7 godina), kada je na proslavi Moskomsporta u Lužnjikima pobijedio legendarnog Anatolija Karpova. Dvanaestog svjetskog šampiona zamolili su da odigra par brzopoteznih partija sa talentovanim dječakom. Anatolij Evgenjevič je pristao, ali se, izgleda, nije previše trudio u prvoj partiji – i izgubio. A poraz Karpov ne podnosi. U revanšu je zaigrao ozbiljno i postigao uvjerljivu pobjedu. Ali u „armagedonu“ Roma je ponovo bio bolji – i postalo je jasno da se njegov uspjeh ne može pripisati sreći.
Roma je svjetski prvak za dječake do 8 i do 10 godina. Već 2023. (sa 8 godina) učestvovao je na seniorskom Svjetskom prvenstvu u rapidu i blitzu i pobijedio pet velemajstora! U januaru 2025. igrao je na „Memorijalu M. Dvoreckog“ u Moskvi, gdje je u klasičnim i rapid partijama pružio snažan otpor iskusnim velemajstorima: Malahovu, Zvjagincevu, Potkinu i Ponkratovu.
Priča Mihail Šereševski, međunarodni majstor:
— Prvi put sam vidio Romu Šogdžijeva u jesen 2021. na kampu Velike šahovske škole u Kostromi, gdje me je pozvao Andrej Beletski. Bio sam duboko impresioniran brzinom i sigurnošću s kojom je šestogodišnjak rješavao zadatke koji su predstavljali izazov i za mnogo starije momke s rejtingom 2300 i više – koji su dolazili na smjene u „Sirius“. U blitz partijama Romik se tvrdoglavo i inventivno branio u lošijim pozicijama protiv starijih i iskusnijih protivnika. On intuitivno postavlja figure na prava polja – njegovi potezi rijetko djeluju čudno.
Rekao sam tada ljudima iz Šahovskog saveza Rusije da sam spreman da radim s njim dva puta nedjeljno online – da poradimo na tehnici i razumijevanju završnice. Prijedlog je prihvaćen i saradnja je počela u januaru 2022. Nisam pravio popuste zbog godina i objašnjavao sam mu prilično složene teme, poput principa „Ne žuri“ u završnici – koji se tiče i šaha i psihologije. To je komplikovana tema koju se ne usuđujem uvijek objašnjavati čak ni nekoliko godina starijima. Ali brzo sam shvatio da s Romom govorimo „istim jezikom“. Neka složenija značenja riječi (poput „ranjiv“) možda još nije znao, ali šahovsku suštinu objašnjenja hvatao je u trenu. Poslije izvjesnog vremena ponavljali smo gradivo – i vidio sam da Romin napredak ide brzo: i znanje i tehnika igre su rasli.
Kasnije je postao učenik online škole Vladimira Kramnika – bivši svjetski šampion takođe se nije fokusirao na njegove godine i razgovarao s njim kao sa odraslima (koji su bili znatno stariji).
U decembru 2024. počeo sam da radim u Šahovskoj federaciji Rusije, i tada smo nastavili s treninzima u Centralnom domu šahista u Gogoljevskoj ulici. Povremeno bi nam se pridružio Evgenij Tomaševski, koji je pratio naš rad i ponekad postavljao Romi pitanja. Od januara 2025. Tomaševski je počeo da radi s Romom individualno – tri puta nedjeljno po 3–4 sata.
Nas dvojica smo zajedno radili u Bakuu dvije godine – trenirajući žensku reprezentaciju Azerbejdžana i najbolje juniore. Tada je Tomaševski razvio i testirao jedinstvenu metodologiju za rad s mladim talentima – i sada je uspješno primjenjuje u radu s Romanom Šogdžijevim.
Primjer igre mladog majstora
M. Senthil – R. Šogdžijev Baku 2025
U pitanju je pozicija koja je teoretski remi, ali u praksi postavlja protivniku ozbiljne probleme.
Bijeli ne može da spasi pješaka na g3, ali izgleda da može uzeti e5...
65.Ke4? Prirodno, ali odlučujuća greška. Spašavalo je paradoksalno: 65.Te8+ Kf6 66.Tf8+ Ke7 67.Tg8 Txg3+ 68.Kf2!! I pored dva pješaka više, crni ne mogu napredovati: 68...Tf3+ 69.Kg2 Tf4 70.Kg3 – pozicija je neprobojna.
65...Txg3 66.Te8+ Kf6 67.Txe5 Tf3! Roma koristi šansu! Bijeli kralj je odsječen i crna pješakinja polako kreće ka promociji.
Autor: Timur Ganejev, zamenik šefa sportskog odjeljenja Sport-Express-a
Teimur Radžabov. Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
Osvajač Svjetskog kupa – o uticaju 12. svjetskog šampiona i odluci da se fokusira na brzi šah.
Od 21. do 23. maja u Moskvi se održavao Karpovljev kup, koji je bio posvećen 50-godišnjici od kada je Anatolij Evgenjevič postao svjetski šampion. Pobjednik turnira bio je rejting-favorit Jan Nepomnjašči, drugo i treće mjesto podijelili su Aleksandar Griščuk i Vladislav Artemjev. Sa pola poena manje od trećeg mjesta ostali su Maksim Matlakov i Danil Dubov, a za čitav poen zaostao je Teimur Radžabov, koji je u svojoj karijeri odigrao dosta partija protiv 12. svjetskog šampiona. U intervjuu za „SE“, osvajač Svjetskog kupa 2019. i trostruki prvak Evrope (2009, 2013, 2017) govorio je o tome šta je naučio od Karpova i kuda ide njegova šahovska karijera.
Teimur Radžabov: Imao sam mnogo partija sa Anatolijem Evgenjevičem. Dobro se sjećam svog prvog ozbiljnog velemajstorskog turnira, koji sam igrao s njim u Buenos Ajresu (na tom turniru sam dao neobičnu simultanku, o čemu je „SE“ već ranije pisao). Tada je sastav bio veoma jak: Karpov, Korčnoj, Šort, Polgar. Svi su tada još bili u vrhu. Igrao sam i mini-meč sa Karpovom kada je dolazio kod nas u Baku. Igrali smo brzi šah i uspio sam da pobijedim. Bez sumnje, izvanredan šahista i za mene je velika čast da igram na turniru posvećenom 50-godišnjici od kada je postao svjetski šampion.
— A vaš najneobičniji susret?
Teimur Radžabov: Vjerovatno na meču Rusija – Svijet 2002. godine. Tada sam bio još veoma mlad šahista i uspio sam da učestvujem na tom grandioznom događaju, da igram sa Karpovom. Odigrali smo mnogo partija u rapidu i blicu, uključujući i na svjetskim prvenstvima. U klasičnom šahu sjećam se partije u Vajk an Zeu. Bila je veoma duga. Sjećam se da je tada Anatolij Evgenjevič bio pomalo nezadovoljan.
— Zašto?
Teimur Radžabov: Bila je komplikovana pozicija. Top i lovac protiv topa. U sedmom satu igre rekao je nešto poput: „Nije li vas sramota da igrate ovakvu poziciju?“ Pokušavao sam da iscijedim makar nešto – na visokom nivou takve se pozicije često igraju do kraja, do pobjede. Ali kasnije smo se šalili kad bismo se sjetili te situacije. Uglavnom smo uvijek imali dobre i srdačne odnose.
— Da li ste nekada dobili neki vrijedan savjet?
Teimur Radžabov: Imao sam priliku da mnogo razgovaram sa Anatolijem Evgenjevičem. Da slušam komentare o najvažnijim šahovskim pozicijama, strukturama. To je bila velika pomoć da unapredim svoju igru. Pri tome sam shvatao – da bi se to druženje nastavilo, moraš stalno igrati na najvišem nivou, jer gdje ćeš drugačije sresti takve majstore. Istakao bih da je Karpov uvijek bio veoma korektan. Spreman da dijeli šahovsko znanje. Nikada ga nisam vidio da nešto skriva. Naprotiv, uvijek je bio otvoren za dijalog.
Iskreno, mnogo sam naučio proučavajući njegove partije. Kristalno čiste. Precizna strateška rješenja, potezi, zauzimanje linija, koordinacija figura, sedma, druga horizontalna. Sjajan šahista. Moja generacija je odrasla na njegovim partijama, velikim mečevima dvojice K. Želim Anatoliju Evgenjeviču dobro zdravlje, i jako sam srećan što sam mu mogao lično čestitati 74. rođendan.
— Da li je Karpov u top 3 najvećih igrača u istoriji?
Teimur Radžabov: Za mene – da. Inače, imam malo neobičan pogled na to. Na primjer, obožavam Mihaila Talja. Znam, mnogi ga vole, ali ga ne stavljaju u top 3 u istoriji. Za mene je on daleko iznad mnogih svjetskih šampiona. Fantastična, blistava igra Mihaila Nehemjeviča. U njegovo vrijeme to je djelovalo potpuno nevjerovatno i revolucionarno. Tako da je moja lista top 3 igrača – Talj, Karpov i Robert Fišer. Još kao dijete sam obožavao Mihaila Botvinika. Njegove partije su mi djelovale toliko složeno i duboko, da sam mislio da nikad neću dostići takav nivo.
— Postoje li neke knjige Karpova kojima se često vraćate?
Teimur Radžabov: Ne sjećam se tačnih naslova, ali sigurno smo proučavali Karpovove knjige. Moj otac je bio veliki njeov navijač. Smatrao je da sam ja više praktičar i da moram da poboljšam pozicionu igru. Tako da je Karpov čitavog mog života bio moj nevidljivi učitelj, čije sam partije proučavao i postajao jači.
Teimur Radžabov. Foto: Fjodor Uspenski, „SE“
Fokus na rapid i blic
— Krajem juna u Moskvi će se održati turnir „Šahovske zvijezde 5.0“. Da li idete na pobjedu?
Teimur Radžabov: Kad igram turnir, uvijek pokušavam da ga osvojim. Ako ne uspijem, spremam se za sljedeći. Zanimljivo mi je da igram protiv nove generacije šahista, drago mi je što imam tu priliku.
— Da li ste ove godine planirali veće klasične turnire, uključujući „Veliki švajcarki turnir“?
Teimur Radžabov: Odlučio sam da se više fokusiram na rapid i blic. Možda ću igrati na Svjetskom prvenstvu u brzopoteznom i ubrzanom šahu. Možda ću učestvovati i u Global Chess League 2025. Prošle godine je moj tim uspio da osvoji to prestižno takmičenje.
— Da li sam dobro razumio da vas više privlači trenerski rad?
Teimur Radžabov: Da, radim sa mladim talentima iz Azerbejdžana, iz naše reprezentacije. Takođe, kao što sam vam ranije rekao, pomažem Lei Tingjie. Tako da mi učenici zaista oduzimaju dosta vremena.
Nakon godinu dana, odlučio sam da napišem šta se desilo s mojom žalbom u vezi sa statistikom i postupcima velemajstora Kramnika. Nažalost, biće ovo dugačak tekst, i nikako prijatan.
Kratak uvod
Sve je počelo sledećim tvitom velemajstora Kramnika: (Tviter objava GM Kramnika)
Tvit sadrži netačnosti. Na primjer, Frederic Svane, koji je pomenut kao IM, tada je već bio velemajstor sa rejtingom 2636, sa slabim „istorijskim“ blitz rejtingom, ali sasvim pristojnim rezultatima na posljednjim blitz turnirima.
Velemajstor Kramnik me nije direktno optužio, ali njegove poruke su došle do velikog broja gledalaca. Ako je taj tvit pročitalo 200.000 ljudi i jedan procenat njih je zbog njega počeo da me sumnjiči, to je 2.000 ljudi – veoma visok broj!
Bio sam potpuno šokiran što sam doveden u vezu sa varanjem na takav način. Igrao sam 9 Titled Tuesday turnira u tom periodu, postizao solidne rezultate, ali nijednom nisam uzeo nagradu. Igrao sam čak malo bolje u partijama uživo. Po mom mišljenju, Kramnikova „statistika“ je jednostavno pogrešna – metodološki, a moguće i numerički. Ako pokušavate da identifikujete botove tako što analizirate igru sa manje od 10 sekundi na satu, to je pogrešan pristup.
Prvo, takvi korisnici botova bi bili „prebrzi i prejaki“, da parafraziram poznatu rečenicu Magnusa Carlsena. Zašto bi onda redovno dolazili ispod 10 sekundi, umjesto da drže 20 ili više sekundi stalno i time ismijavaju Kramnikovu statistiku?
Pored toga, ja nisam bio „prebrz i prejak“ – izgubio sam tri partije na vrijeme u normalnim pozicijama u tom periodu, nešto što bi korisnik bota lako izbjegao.
Da se slika upotpuni, Kramnik je tada bio usred tromjesečne zabrane, koju je dobio jer je igrao Titled Tuesday (ili više njih) sa naloga GM Khismatullina. A niko nije preuzeo odgovornost za objavljenu statistiku.
Više o ovome se može naći u prethodnim tekstovima na mom blogu.
Moja žalba
Bio sam šokiran i bijesan. Spavanje i koncentracija su mi bili ozbiljno narušeni. Brzo sam napisao žalbu FIDE-u, optužujući GM Kramnika. Vjerovao sam (i i dalje vjerujem) da je njegov tvit bio očigledno pogrešan, i zato sam želio brzo i odlučno da reagujem. To je možda bila greška – trebalo je da se prvo konsultujem s pravnikom kako bih znao sve pravne aspekte.
Nakon što sam poslao žalbu FIDE-u (u kopiji i Chess.com timu), jedan visoki zvaničnik FIDE-a izrazio je podršku meni. Profesor Regan je potom analizirao moju igru, kao i igru drugih učesnika Titled Tuesday turnira. Ne bih trebao da predstavljam njegove nalaze svojim riječima, ali igrao sam iznad prosjeka čak i s malo vremena na satu, uzimajući u obzir moj FIDE rejting – ali ni blizu izuzetno. Nije ni čudo, jer sam učestvovao na samo četvrtini Titled Tuesday turnira od početka 2024. do sredine maja, i to uglavnom kad sam bio u formi.
Prvo sam čuo Kramnikovo objašnjenje – da je on samo postavljao pitanja – tek nakon što sam poslao žalbu. S obzirom na to koliko je ljudi njegove riječi protumačilo kao optužbe, vjerujem da je on u velikoj mjeri odgovoran što je takva poruka prenesena.
Kad sam podnosio žalbu, nadao sam se da ću očistiti svoje ime i dobiti pravdu – barem zvanično izvinjenje od GM Kramnika, a možda čak i tromjesečnu zabranu za njega. (S obzirom na to koliko je tada rijetko igrao FIDE turnire, to bi bila više simbolična kazna.)
Nažalost, osim profesora Regana, sa strane FIDE-a je uslijedila potpuna tišina više od pola godine. Pošto nemam društvene mreže, nisam mogao da pronađem detalje o Kramnikovoj statistici. Tokom prvih osam dana nakon njegovog tvita osjećao sam se užasno. Pisao sam brojne mejlove FIDE-u, navodio argumente u svoju odbranu, izmišljao moguće argumente protiv mene (jer nisam imao ni podatke ni povratnu informaciju), i onda argumente protiv tih argumenata, fino ih dorađujući. (Pošto sam studirao logiku, dokaz putem kontradikcije mi je prirodan metod.) Mislim da su moji mejlovi bili činjenično tačni, ali kad sam naknadno pročitao jedan od njih, našao sam neobično mnogo tipfelera – znak da se nisam osjećao dobro.
Zatim sam igrao Francusku ligu i ostavio sve to po strani. Nakon lige sam se već osjećao bolje, pa sam iz radoznalosti pogledao neke komentare na jednom serveru, fokusirajući se na ljude koje volim i cijenim. Nažalost, i oni su ponekad reagovali na neke gluposti.
Mislim da sam vidio nešto ovakvo: Kramnik je protiv varalica, Navara je protiv Kramnika, znači možda on vara?
Ja sam protiv varanja. Ja sam se žalio na igrača koji je već bio kažnjen zabranom, a koji je javno širio sumnje o mnogim igračima – poštenim i nepoštenim.
Bilo je i drugih zlobnih komentara, čak i od jednog igrača kojeg sam ranije veoma poštovao zbog njegovih igračkih i analitičkih sposobnosti.
Potpuna tišina
Nakon što sam pročitao te komentare, pao sam u tešku depresiju. Morao sam da se obratim psihijatru i psihoterapeutu ubrzo nakon čitanja tvita velemajstora Kramnika, jer me je to potpuno izbacilo iz ravnoteže. U drastičnom kontrastu, Kramnik je pozvan da igra veoma dobro plaćen i veoma kontroverzan meč protiv Joséa Martíneza Alcantare, a kasnije i revanš.
Od samog početka tražio sam da se Kramnikova statistika ispita, ali ni FIDE ni on nijesu odgovorili na moje poruke.
Kada se igrači žale zbog zabrane, često žele da znaju razlog. Šahovski serveri to s razlogom ne otkrivaju – da ne bi pomogli varalicama da se prilagode. Ali Kramnikova „statistika“ sadrži vrlo konkretne brojke i opis šta se mjeri – samo je metrika u desnoj koloni i dalje misterija. Izvor: https://www.chess.com/member/vladimirkramnik
Kramnik je nagrađen zbog kontroverzne statistike time što je igrao dva jako dobro plaćena meča, a kad sam ja tražio ispitivanje njegovih sumnjivih podataka, dobio sam tišinu. Zanimljivo…
To samo dodatno učvršćuje moje uvjerenje da su njegovi podaci pogrešni.
10. juna pisao sam mnogim FIDE zvaničnicima
Na početku sam se izvinio što sam ranije slao previše mejlova zbog početnog šoka, a zatim sam iznio brojne argumente protiv Kramnikove metrike i (opet) tražio njeno ispitivanje – ali nikakav odgovor nisam dobio. Ako se pitate zašto sam pisao mnogim FIDE zvaničnicima, to je zato što FIDE nije precizirao kome treba da se obratim, a kome ne.
juna sam ispravio jedan detalj i završio mejl sljedećom rečenicom:
„Takođe mi je čudno što Kramnik dobija mnogo novca za skandalozan blitz meč organizovan zbog njegovih optužbi, dok neki od njegovih žrtava (kao što sam ja) pate zbog tih tvitova i to potpuno neopravdano.“
Opet – bez odgovora.
juna 2024. sam pisao Chess.com timu i FIDE zvaničnicima:
Poštovani,
ovo je najteži mejl koji sam ikad morao da napišem. U prethodnom periodu sam mnogo puta plakao zbog svega što se dogodilo. Ovo me jako boli. Pišem vam jer sam izgubio povjerenje u sistem i osjećam da više nemam kome da se obratim.
Vladimir Kramnik je javno insinuirao da varam na online turnirima, zasnivajući se na podacima koje je sam izračunao, a koji nisu ni približno tačni. Njegove izjave nisu izrečene direktno, ali su bile dovoljno jasne da je čitavacijela zajednica znala na koga se odnosi.
To nije pogodilo samo mene, već i mnoge druge profesionalne šahiste koji su se našli na njegovoj listi „sumnjivih“.
Želim da istaknem da sam uvijek igrao pošteno. I to nije puko deklarisanje – to je nešto što mi je usađeno od malih nogu. Uvijek sam pokušavao da budem uzor, da igram sa integritetom, da nikada ne varam, bez obzira na okolnosti.
Moja majka je bila veoma bolesna, borila se sa karcinomom, i preminula je u februaru 2024. Bilo mi je jako teško da se nosim s tim, ali sam i dalje pokušavao da igram šah i da ostanem pribran. I onda sam, u tom trenutku slabosti i tuge, doživio napad koji me je potpuno slomio.
Osjećam se poniženo i izgubljeno. Uložio sam čitav život u šah. Uvijek sam bio korektan, pomagao slabijima, i sada imam osjećaj da me niko ne brani.
Kramnik je ogroman autoritet. Njegove riječi imaju težinu. Kada neko tog kalibra optuži druge, bez dokaza, to ostavlja trajne posljedice. Ljudi počinju da sumnjaju, makar i nesvjesno.
Ja ne tražim osvetu. Ne želim da njega suspendujete. Ali želim da se ovo ispita. Želim da se ustanovi istina. I želim da FIDE stane uz nas – igrače – kada smo nepravedno optuženi.
Ako dozvolimo da ovakve stvari prođu bez reakcije, otvaramo vrata kulturi linča i nepravde.
Ne pišem ovo iz ljutnje, već iz očaja. Ne mogu više da nosim ovaj teret sam.
Hvala vam ako ste pročitali ovaj mejl do kraja. Znam da imate mnogo posla. Ali i ja imam samo jedan život, a šah mi znači sve.
Srdačno, David Navara
Na ovaj mejl nije stigao nikakav odgovor. Sljedećeg dana bio sam duboko depresivan, plakao sam tri sata. Još od djetinjstva nisam najstabilnija osoba. Imao sam ozbiljne psihičke probleme sa 15 godina, uključujući i redovne suicidalne misli. One su tada nestale, ali su se ponekad vraćale u veoma teškim situacijama. Ovaj slučaj je ponovo izazvao suicidalne misli i mnogo patnje.
U junu 2024. sam bio u realnoj opasnosti od samoubistva zbog okolnosti koje sam opisao. Želim naglasiti da čvrsto vjerujem da je samoubistvo pogrešna odluka u ogromnoj većini slučajeva, uključujući i moj. Ne pišem ovo da bih osudio one koji su očajni i ne vide drugi izlaz, već da obeshrabrim depresivne ljude da sebi nanesu nepovratnu štetu. Ljudski život je izuzetno vrijedan. To je dar – a darovi se ne vraćaju.
Pomoć je stigla s neočekivane strane, na okupljanju iz škole. Bivši školski drug, s kojim nikada nisam bio naročito blizak, pružio mi je ogromnu podršku riječima – dok su ljudi iz FIDE-a, uključujući i prijatelje koje jako poštujem, ostali nijemi. Niko nije napisao ni najkraću poruku poput: „Dragi Davide, ne možemo ti pokazati Kramnikove statistike.“ I to bi mi pomoglo.
Šokantan zaključak
U decembru 2024, šest mjeseci nakon što sam poslao svoj glavni mejl, dobio sam odgovor od pravnog direktora FIDE. Bio je veoma kratak i zvučao je kao da je napisan od strane advokata – što je i bio slučaj.
Nije bilo ni riječi žaljenja, niti saosjećanja. I pored mog insistiranja da se Kramnikovi podaci ispitaju, nisu preduzeli nikakve konkretne mjere u tom pravcu. Uglavnom je to bio odgovor birokrate koji ne želi da se zamjeri nikome.
Pisalo je da FIDE nije nadležan da ocjenjuje komentare objavljene na društvenim mrežama. Zvučalo je kao da sam se požalio na slučajnog anonimnog korisnika, a ne na bivšeg svjetskog šampiona koji je javno širio optužbe zasnovane na netačnoj „statistici“.
U drugom pasusu piše da se žalba prosljeđuje Etičkoj i disciplinskoj komisiji FIDE-a i da će oni odlučiti da li da je prihvate.
Na to sam odgovorio opširnim mejlom.
Pojasnio sam, između ostalog, da je Kramnik imao status aktera u organizaciji FIDE-a, što potvrđuje njegova biografija na FIDE sajtu. On nije bio običan korisnik društvenih mreža, već bivši svjetski prvak koji i dalje ima značajnu ulogu u šahovskom svijetu.
Na kraju, zahvalio sam im se – iskreno – što su mi konačno odgovorili. Mada je to bio suzdržan i hladan odgovor, bar su priznali moj problem.
Zaključak
Ova epizoda mi je ostavila veliki ožiljak. Više ne vjerujem FIDE-u. Ako u sličnoj situaciji, drugi šahista zatraži moju pomoć, pažljivo ću mu objasniti šta može da očekuje.
Po meni, jedan od zadataka FIDE-a je da štiti šahiste – ne samo od varalica, već i od nepravednih optužbi i javnog linča.
Ja ne tvrdim da su Kramnikove sumnje bile motivisane zlom. Možda je iskreno povjerovao u svoju analizu. Ali kad neko iznosi javne optužbe protiv desetina velemajstora, treba da bude spreman da stane iza toga i da preuzme odgovornost ako se pokaže da je pogriješio.
Žalba se nije ticala samo mene – već i mnogih drugih igrača čije je ime povukao u blato bez dovoljno dokaza.
Očekivao sam:
Iskreno izvinjenje od Kramnika – javno, pošto su i optužbe bile javne.
Da FIDE ispita njegovu „statistiku“.
Da se javno kaže da su brojke koje je Kramnik objavio metodološki problematične.
Da se ubuduće izbjegne korišćenje sličnih laičkih statistika u diskreditovanju igrača.
Da FIDE uvede jasniju proceduru za slučajeve javnih optužbi.
Ništa od ovoga se nije desilo.
P.S. Ako ste pročitali sve do kraja – hvala vam. Ja sam samo jedan šahista koji voli igru, i koji želi da igra pod jednakim i poštenim uslovima.
Ali sada znam koliko je teško kad te neko javno okleveta – a institucije koje bi trebale da te zaštite samo ćute.
Zato ovo i pišem – ne zbog osvete, nego zato što nam je stalo.
